[ P R I N T 1 ].docx

Sagledavajući materijalnu ostavštinu Tomislava Gotovca (1937. – 2010.), pri čemu prije svega imamo na umu ostavštinu koja se nalazi u prostoru umjetnikova stana u Krajiškoj ulici 29 u Zagrebu, zanima nas ponajprije, razmatrajući povijest njezina nastanka u kontekstu autorove biografije i umjetničke prakse te u odnosu na širi kontekst postsocijalizma i raspona umjetničkih kretanja od postavangardne umjetnosti do kulture postodernizma, istražiti i pokušati rastumačiti ključne vidove umjetnikovih nastojanja – onako kako su se ona oblikovala u objektno-prostornu instalaciju kakvu nalazimo dijelom očuvanom u prostoru Instituta Tomislav Gotovac. Institut je osnovan 2010. godine u do tada životnome prostoru Tomislava Gotovca, u stanu na petome katu stambene zgrade na broju 29 u Krajiškoj ulici. Posvećen je istraživanju, evidentiranju, čuvanju i predstavljanju umjetnikova opusa, pri čemu je u dijelu prostora Instituta očuvan autentičan izgled stana kakav je oblikovan u posljednja dva desetljeća umjetnikova života, od 1987. godine i na dalje. Imajući u vidu konceptualnu metodologiju kojom je Gotovac oblikovao sadržaj svojega životnog prostora, bit će potrebno njegovu praksu sagledati u odnosu na ključne pojmove postojećih povijesno-umjetničkih narativa, pri čemu u prvome redu mislimo na umjetničke strategije (samo)arhiviranja, kolekcioniranja, te autohistorizacije, kao i na iz tih praksi proizlazeće pojmove koji se oblikuju u suodnosima individualnog i kolektivnog, privatnog i javnog, umjetnosti i neumjetnosti, potom pitanja ideje publike i umjetnosti kao dijela svakodnevnog života. (.....) Boris Groys podsjeća kako su naši arhivi strukturirani historijski te je naša upotreba ovih arhiva još uvijek određena tradicijom devetnaestostoljetnoga historicizma: umjetnike postumno nastojimo reinskribirati u povijesne kontekste iz kojih su oni sami nastojali pobjeći stvaranjem vlastitih utopija. Pri tomu međutim zamjećuje kako nas sve više zanima ahistoricistički (non-historicist) pristup prošlosti, više dekontekstualizacija i ponovljeno izvođenje (reenactment) pojedinačnih pojava iz prošlosti, nego što nas zanima njihova historijska rekontekstualizacija. U većoj nas mjeri zanimaju utopijske težnje uz pomoć kojih su umjetnici nadilazili svoj povijesni kontekst, nego što nas zanima taj kontekst sam po sebi. Groys to smatra dobrim usmjerenjem jer ono osnažuje utopijski potencijal arhiva i oslabljuje mogućnost iznevjere njegova utopijskog obećanja, obećanja koje je inherentno svakom arhivu, bez obzira na način njegove strukturiranosti.