Novija Hrvatska Knjizevnost Velika Skripta

PREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Bilješke o autorima i njihovim djelima sastavljene prema obvezatnoj i dopunskoj literaturi & Sažeci književnih djela predviđenih ispitnom literaturom & Kronološke tablice i bibliografija & Pregled važnih datuma i događaja

2

Romantizam Hrvatski narodni preporod Kada mislimo na HNP1, istovremeno u obzir uzimamo i ilirski pokret jer su se oba pojma miješala, osobito od 1836. kada Ljudevit Gaj uvodi ilirsko ime za novine i časopis pa ilirski pokret traje sve dok je ilirsko ime bilo u upotrebi u važnijim hrvatskim ustanovama, a posljednji put je to bilo 1874. kada je najveća društvena ustanova hrvatskog naroda – Matica ilirska promijenila ime u Matica hrvatska. Prema tome bi se HNP ili ilirski pokret mogao podijeliti na pet razdoblja: I. pripremno razdoblje, od kraja 18. st. do 1829; II. početni period, 1830. do 1834; III. razvijeni period, 1835. do 1842; IV. doba zabrane ilirskog imena, 1843. do 1845. i V. doba iščezavanja ilirskog imena i prevlast narodnoga, od 1846. do 1874.2 I. PRIPREMNO RAZDOBLJE (kraj 18. st. do 1829.) U 19. st. hrvatski narod vodi glavnu bitku za narodnu individualnost na tri ratišta (Dalmacija, Istra i sjeverna Hrvatska). Tadašnji HNP vuče svoje poticaje iz društvenih i političkih prilika 18. st: Marija Terezija pokušavala je provesti neke reforme, među njima i centralizaciju, zbog čega je Slavonija padala pod mađarski utjecaj. Osnivanje bečkog «Theresianuma» u kojemu su se školovali mladi plemići, djeca hrvatske i ugarske vlastele, označava početak germanizacije hrvatskog plemstva, a time i otuđenja narodnom jeziku. Carica je uskoro vlast u Hrvatskoj predala Ugarskom namjesničkom vijeću pa je Hrvatska podvrgnuta Ugarskoj vladi, a Rijeka pridružena ugarskoj kruni. Zbog tih događaja, kao i reformi Josipa II, 1785. je zapravo nestalo Hrvatske jer je, skupa sa Slavonijom bila podijeljena na nekoliko nasilno upravljanih županija. Hrvatski sabor 1879. zaključuje da bi trebalo osnovati zajedničku vladu za Hrvatsku i Ugarsku, čime je prihvatilo financijsku i administrativnu zavisnost od Ugarske. Feudalni odnosi bili su rasklimani, a trgovina je počela napredovati zahvaljujući izgradnji Jozefinske i Lujzinske ceste. Razumljivo da se javila želja Hrvata za emancipacijom, u čemu su ih sprečavali Mađari, nastojeći im oduzeti i narodnost i jezik. Štoviše, čule su se glasine da Mađari namjeravaju uvesti mađarski kao službeni jezik u Hrvatskoj, što je izazvalo još jače negodovanje i protivljenje (osobito bana Ivana Erdödya i biskupa Maksimilijana Vrhovca). Ipak, mađarski je uveden u gimnazije i na sveučilište. Poslije toga se Hrvatski sabor opet sastao 7. lipnja 1791. na kojem je hrvatsko plemstvo (iz straha pred kraljem i držeći se zajedno s mađarskim plemstvom) prihvatilo odluku da se mađarski uvede u škole kao neobvezatan predmet. Time su 1

Hrvatski narodni preporod (dalje u tekstu HNP). Miješanje pojmova HNP i ilirski pokret prisutan je od I. do IV. perioda, a tek je u V. periodu, poslije 1849. ilirsko ime uzmicalo pred hrvatskim narodnim. 2

3 Hrvati postali ovisni od mađarske većine. Glavnu riječ imao je car, međutim on je bio priklonjen Mađarima. Leopolda II, naslijedio je sin Franjo. Za vrijeme francuske revolucije pala je Mletačka republika pa je odlučeno da se Mletačka Dalmacija kao dio nekadašnje hrvatske države preda hrvatskoj odnosno ugarskoj kruni. Međutim, Dalmacija je ipak 1797. pripala Austriji. Prva austrijska uprava trajala je do 1805. Poslije poraza kod Slavkova, Dalmacija je predana Francuzima, a 1806. francuski general je došao pred Dubrovnik i varkom (izjavom da vojska traži dopuštenje da se odmori) zaposjeo grad. Tim činom prestala je postojati Dubrovačka Republika, a 1808. je sasvim ukinuta. Potalijančavanje naroda preko škola pojačalo se za vrijeme francuske okupacije. Providur Vicko Dandolo koji je upravljao Dalmacijom, 12. srpnja 1806. pokreće prve hrvatske novine Il regio Dalmata (Kraljski Dalmatin) koje su izlazile do 1810. Austrija je 1797, osim Dalmacije dobila i Istru, a 1805. morala ju je ustupiti Francuzima, da bi 1806. bila pripojena Kraljevini Italiji. 1809. Napoleon dobiva cijelu Dalmaciju, Istru, zapadni dio Koruške, Kranjsku i Hrvatsku s desne obale Save sve do ušća Une. Sve to dobiva naziv Ilirskih pokrajina ili Ilirije, sa sjedištem u Ljubljani, a pod pravom Augusta Marmonta. Marmont je bolje poznavao prilike u Dalmaciji, kao i želje naroda pa je u Ilirske provincije (protivno Dandolovu mišljenju) odlučio uvesti i ilirski (=hrvatski) jezik kao službeni te je novčano pomogao franjevcu Joakimu Stulliju da 1810. u Dubrovniku izda svoj trojezični rječnik Vocabolario Italiano – illirico – latino. Uz unaprijeđenje hrvatskoga jezika, Marmont je mislio i o školstvu pa je izdao naredbu da se obuka u školama vrši na materinjem jeziku, dok će se francuski odnosno talijanski upotrebljavati u licejima i srednjim školama. Za te potrebe, Šime Starčević 1812. izdaje Novu ričoslovnicu (…) dok je za potrebe slovenskih škola gramatiku napisao Valentin Vodnik. Ilirske provincije postojale su do srpnja 1813. 1812. Napoleon pokušava osvojiti Rusiju, ali doživljava katastrofalan poraz, poslije čega se sva podjarmljena Europa diže protiv njega. Za vrijeme tih borbi Hrvati u Ilirskim pokrajinama padaju pod austrijsku okupaciju. Od civilne Hrvatske (Rijeka, Senj, Karlovac) Beč je s Kranjskom stvorio 1816. tzv. Kraljevinu Iliriju i sve podvrgao pod njemačku upravu u Ljubljani. Tek 1822. Beč je vratio Hrvatskoj dio današnje uže Hrvatske. Sve ovo rezultiralo je povlačenjem ljudi u sebe i tajnim radom u Austriji. Proširilo se slobodnozidarsko društvo, kojemu je među ostalima, pripadao i Maksimlijan Vrhovac. Uskoro su zidari bili otkriveni i mnogi među njima osuđeni na smrt, a Vrhovac, koji se jedva spasio, predao je zbog optužbi tek kupljenu tiskaru, šurjaku Antunu Novoselu. Na zajedničkom saboru 1808. Mađarima je bilo dopušteno da osnuju mađarski Narodni muzej, a poslije pobjede Napoleona nad Austrijom i osvajanja Beča, Mađari i Hrvati su se usprotivili Napoleonu. Nakon financijskog sloma Austrije, i neprihvaćanja prijedloga iz Beča na požunskom saboru 25. VIII. 1811, Franjo I raspustio je sabor i uz pomoć prvog ministra Metternicha počeo samovoljnu vladavinu – tzv. Metternichov apsolutizam. Među narodima je nastupilo opće mrtvilo, ali M.Vrhovac 1813. okružnicom poziva na prikupljanje narodnog blaga, narodnih izraza i riječi narodnog jezika; 1815. Antun Mihanović izdaje brošuru Reč domovini od hasnosti pisanja v domorodnem

4 jeziku u kojoj govori o potrebi uvođenja hrvatskog jezika umjesto latinskog koji je bio službeni. Apsolutistički sistem postajao je sve nesnosniji pa su županijske skupštine dizale proteste. 22. VIII. 1825, prije požunskog, sazvan je Hrvatski sabor u Zagrebu na kojemu je odlučeno da se u Požunu traži sjedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s užom Hrvatskom. Na požunskom saboru otvorenom 15. IX. 1825.) Mađari su opet zahtijevali uvođenje mađarskog jezika u sve urede i škole krune sv. Stjepana, dakle i u Hrvatsku. Rasplamsala se žestoka borba koja je trajala tri mjeseca i na kraju koje su hrvatski poslanici opet popustili pred Mađarima i kada je 10. IX. 1827. opet sazvan Hrvatski sabor, prihvaćen je zaključak da se svim školama u Hrvatskoj obavezno uči mađarski jezik3. II POČETNI PERIOD (1830 – 1834) Zbog prisutne cenzure stvara se književnost koja većinom govori o domovini, narodu i slobodi, a budući da se nije moglo otvoreno pisati, ona je prepuna maštovitih elemenata kako bi se zamaglile prave misli i ciljevi kojima se težilo. Organizirala su se i društva te izdavali časopisi. Događaji iz drugih zemalja upleli su se i u hrvatski romantizam, kao i utjecaji raznih mislilaca, osobito Kollára, P. J. Šafařika i drugih. Od 1820. javlja se niz revolucija diljem Europe (Španjolska, Portugal, Grčka, Francuska, Poljska, Italija, …) Franjo I. zbog straha od smrti želi okruniti sina Ferdinanda pa saziva sabor u Požunu, 15. svibnja 1830. odlukama kojeg je mađarski uveden u hrvatske škole. U isto vrijeme Josip Kušević piše knjižicu na latinskom jeziku u kojoj se na temelju isprava dokazuje da je Hrvatska uvijek imala svoj posebni državopravni položaj koji je bio nezavisan od Ugarske. To je djelovalo na građansku patriotsku inteligenciju jer se i na sljedećem saboru, 8. rujna 1830. nastavilo nasrtanje na Hrvate i time je počela borba između Hrvata i Mađara koja je kulminirala 1848. Historijski gledano, HNP i nije donio ništa novo jer je zapravo bio nastavak rada iz prošlosti: pitanje zajedničkog jezika bio je postavio već Vitezović; pitanje književnog jezika i pravopisa Kašić, Budinić i Vitezović, a i izdavanje novina prije Gaja bilo je već prisutno (Bogdanić, Nagy i dr.) Novost je bila samo u stupnju reakcije na prilike. Sada je bio potreban organiziraniji način borbe u koju se, uz feudalce i dio građanske klase nastoje uklopiti i svi ostali. Novosti su u njegovim ciljevima i težnjama: uže povezivanje svih hrvatskih krajeva, traženje šire kulturne osnovice na temelju jednog književnog jezika prvopisa za sve Hrvate, ali i Slovence i Srbe, primjena novih društvenih oblika, šire pravo glasa, ukinuće kmetstva, unaprijeđivanje gospodarstva itd. A da bi se u svemu tome i izborila neka prava prvenstveno je bio potreban jedinstven narodni jezik pa je trebalo stvoriti zajednički pravopis i prihvatiti jedno književno narječje kako bi se jezično ujednili svi hrvatski krajevi. Toj potrebi udovoljio je Ljudevit Gaj svojom knjižicom Kratka osnova horvatskoslavenskoga pravopisanja (Budim, 1830.) u kojoj zagovara jedinstveni i što jednostavniji pravopis, a prigovara i što jezik u Hrvatskoj nije dignut na razinu gotovo nikakvog poštovanja. Govori o velikom slavenskom jeziku (jeziku svih

3

Mađarski je uveden s izlikom da mladež inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima!

5 Slavena) koji se dijeli u četiri glavna narječja: rusko, poljsko, češko i južnoslavensko. Značenje te knjižice je veliko, a njegov prijedlog grafije uveden je gotovo odmah. Odmah poslije Gaja javlja se Pavao Štoos s pjesmom Kip domovine vu početku leta 1831 (Zagreb, 1831) u kojoj opisuje «majku domovinu» u crno uvijenu, napuštenu od svih; dok druge narode obasjava svjetlost, nju prati crna sudbina jer su Hrvati zaboravili vlastiti jezik. Ta pjesma najveća je optužba hrvatskih generacija prije HNP. Pjesmom Reč jezika narodnoga (Zagreb, 1832) Josip Kundek ponavlja gotovo isti stih: «A – sin moj neverni z menum se sramuje, - Staru slavu moju strašno nagrđuje». Ali on ipak vjeruje u borbu mladih koja mora dovesti do uspjeha. Iste (1832) godine izlazi i znamenita brošura Ivana Derkosa Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju, pisana na latinskom jer je bila namijenjena prvenstveno učenicima, starijima i onima koji su popuštali mađarskom pritisku. Derkos otvoreno dolazi s prijedlogom jednog dijalekta za književni jezik, upozoravajući na teškoće jer će svatko htjeti braniti svoj dijalekt, bez obzira na cjelinu. Grof Janko Drašković izdaje spis Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom… (Karlovac, 1832.) napisanu štokavsko-ijekavskim dijalektom, upravo onim istim za koji će se kasnije opredijeliti preporoditelji. U Disertaciji prije svega tvrdi «da mi narodnoga jezika imademo u kojem sve izreći moguće jest», a od Sabora traži da se bori za taj jezik. Izabrao je štokavsko-ijekavavski dijalekt jer se njime služi većina Hrvata. Protivno traženju hrvatskih feudalaca da zadrže latinski jezik u Hrvatskoj, Drašković traži da Hrvati odgovore Mađarima istom mjerom, tj. da za svoj jezik traže ista prava koja je imao mađarski odnosno latinski. On se nada i sjedinjenju svih hrvatskih krajeva, a izvršnu vlast u Hrvatskoj želi predati banu. Na sljedećem saboru, 11. studenoga 1832. prilike su se promijenile, na što su svakako utjecala i navedena izdanja i navedeni autori. Izlaze i još neke brošure: Đure Rohonya i Andrije Dugonicsa – jednog od prvih mađarskih jezikoslovaca. A iste godine grof Franjo Vojkffy tiska svoju Dissertatio de introducenda in regno Hungariae negotiis publicis ingua hungarica u kojo se zalaže za prava hrvatskog naroda. 1832. Ljudevit Gaj podnosi molbu da mu se izda dopuštenje za izdavanje političkih hrvatskih novina s književnim prilogom. Novine su dobile dopuštenje za izlaženje, ali bez politike, zato je Gaj molbu napisao osobno kralju Franji I. Dozvola je bila izdana tek 9. srpnja 1834. Na zajedničkom saboru u Požunu, 20. prosinca 1832. Mađari su htjeli oteti Slavoniju jer su smatrali da je oduvijek bila mađarska, zatim su počeli svojatati i Rijeku i Primorje ali su naposljetku ipak poraženi. Za vrijeme zasjedanja 1835. umro je Franjo I, a naslijedio ga je Ferdinand V. Mađari su ponovo tražili da se u svim školama od petog razreda naviše uvede mađarski jezik kao nastavni, a zatim je zaključeno da Hrvatska sa Slavonijom mora uvesti mađarski kao službeni jezik. Hrvatski poslanici žalili su se kralju pa navedeni zaključak ipak nije realiziran. Ni Hrvati ni Mađari nisu bili zadovoljni zaključcima ovog sabora i između dva naroda počeo se stvarati sve dublji jaz: većina Mađara tražila je propast hrvatskog naroda i povećanje svoje države od Karpata do mora, povećane Bosnom i Hercegovinom. III RAZVIJENO DOBA (1835 – 1842) Dozvola Gaju da izdaje novine značajan je događaj jer su novine i Danica bili jaki pokretači razvijanja društveno-književnih-političkih akcija. Uz Gaja je stajala grupa kulturnih radnika. Prvi Gajev Oglas, datiran 20. listopada 1834. pisan je

6 kajkavski i starim pravopisom. Najavljuje da će izlaziti Novine horvatske i Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Novine horvatske izašle su 6. siječnja 1835, a prvi broj Danice 10. siječnja iste godine s motom: «Narod prez narodnosti je telo prez kosti.» Na naslovnoj stranici objavljena je Rakovčeva pjesma Danica. Iza te pjesme javlja se Vjekoslav Babukić štokavsko-ikavski pisanom pjesmom Granici i Danici. Oba lista sastavljena su tako da privuku što više ljudi u borbu za prava hrvatskog naroda, a u narodu su primljene s velikim oduševljenjem, iako ponajviše u užoj Hrvatskoj. Gaj je člancima počeo širiti narodne vidike: npr. Naš narod, Danica 34/1835. u kojem iznosi pojam sveslavenske uzajamnosti i na kraju ilirsku misao. Od 1836. Novine horvatske mijenjaju ime u Ilirske narodne novine, a Danica u Danicu ilirsku te počinju izlaziti na štokavskom dijalektu i u novom pravopisu. Time je Gaj povezao sve hrvatske krajeve u kulturnoj djelatnosti koja je sa sobom nosila i političke ciljeve. Da bi pojačao liniju kulture, Gaj piše članak Nekoja društva slavjanska kao sredstva narodne izobraženosti u kojima zagovara osnivanje društva koje bi se zauzimalo oko kulturnih nastojanja – mislio je zapravo na osnivanje Matice hrvatske. 1837. dobio je dozvolu da u Zagrebu osnuje tiskaru. Žene građana i plemića bile su većinom odnarođene, sklone njemačkoj knjizi pa je Janko Drašković 1838. izdao Ein Worth an lllyriens hochherzige Töchter (Riječ dražesnim ilirskim kćerkama) koja je mnoge žene potakla da više paze na hrvatski jezik te se okrenu hrvatskoj knjizi i časopisima. Preporoditelji su posao nastavili osnivanjem čitaonica koje su pridonosile većem korištenju narodnog jezika i okupljanju ljudi. Prva takva čitaonica Prijatelji našeg narodnog slovstva otvorena je 1838. u Varaždinu (M. Ožegović), druga iste godine u Karlovcu, prozvana Ilirskog čitanja društvo (A. Vranjican i A. Vakanović) i treća, Ilirska čitaonica u Zagrebu, 4. kolovoza 1838. (Drašković, Štajdaher, Babukić i dr.) Najbolju prozu za vrijeme ilirskog pokreta napisao je Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu (1842) Na požunskom saboru Drašković je zatražio da se osnuje posebna hrvatska vlada te se Hrvatska upravno odijeli od Ugarske. Hrvatski sabor traži da se u zagrebačkoj akademiji i svim gimnazijama osnuju katedre čistog narodnog jezika. Isto tako je zaključeno da se traži priključenje Dalmacije užoj Hrvatskoj. Time je i Hrvatski sabor napokon stupio u službu HNP. 1840. Ilirska čitaonica potakla je i osnovala Narodno kazalište, a godinu dana kasnije osniva se i Gospodarsko društvo. Sve to, jedno za drugim, izaziva nove inicijative i druge potrebe pa Ilirska čitaonica na svojoj godišnjoj skupštini 10. i 11. veljače 1842. osniva književno znanstveno društvo Maticu ilirsku, koja uskoro počinje izdavati knjige starijih hrvatskih pisaca; primjerice 1844. Gundulićeva Osmana s Mažuranićevom dopunom 14. i 15. pjevanja. Uskoro Matica postaje središte kulturnih nastojanja i glavni izdavač knjiga. Mađaroni su krenuli u protunapad osnutkom Kasina (1841) koji se trebao suprotstaviti Ilirskoj čitaonici. Mađarima je smetalo ilirsko ime, a htjeli su da se hrvatsko primijeni samo na najužu Hrvatsku (bez Slavonije). Protivili su se i zajedničkom dijalektu i novom pravopisu jer je to okupljalo Hrvate iz svih hrvatskih krajeva te tako jačalo brojčanu i udarnu snagu protiv mađarskih pretenzija. Podijeljeni u dvije političke skupine, početkom 1841. združili su se neki plemići oko Kasina, zajedno s Mađarima u tzv. hrvatsko-ugarsku stranku, nazvanu

7 mađaronskom. Uskoro su mađaroni počeli optuživati ilirce za veleizdaju i žaliti se kralju, nazivajući jedino sebe pravim Hrvatima. Te mađaronske akcije prisilile su hrvatsku građansku stranku da se i ona organizira pa je osnovana i ilirska narodna stranka. Prilike su se sve više zaoštravale, a ilirci su se isticali nošnjom surke, crvene kape s ilirskim grbom, polumjesecom i zvijezdom, a ilirska mladež je budnicama i davorijama čeličila pristaše i osvajala nove. 1842. počelo je izlaziti Kolo pod uredništvom Vraza, Rakovca i Vukotinovića. Općenito se drži da je ono bilo Vrazova zamisao. To je prvi hrvatski časopis u kome se počela gajiti književna kritika. Mađari su nastavili sa žalbama i pritužbama pa je dvor za bana postavio Fr. Hallera, mađarski odgojenog čovjeka, a komesarom je imenovao Josipa Šiškovića koji je trebao provesti istragu. Protuudar daje Dragutin Rakovac svojim Malim katekizmom za velike ljude u kojima govori da su mađaroni izdajice hrvatskog naroda i sluge Mađara. Tako je došlo do međusobnih optužbi i teških riječi što je u Hrvatskoj i Slavoniji diglo veliku prašinu. Nakon Hallerova ustoličenja za bana prilike su se još više zaoštrile; pokretu su se aktivno pridružili Franjevci iz Bosne, pa je i bosanski namjesnik Mehmed Vedžihi-paša optužio ilirce da su u Bosni pripremali bunu našto su se uzbudili i Metternich i Vatikan te su se svi udružili da unište ilirce zbog tobožnjih prevratničkih namjera prema Austriji. Stoga je 11. siječnja 1843. u Beču izdana kraljevska naredba kojom se zabranjuje ilirsko ime, ilirizam i Ilirija, a isto tako i novine te svako sudjelovanje mladeži u politici. U Zagrebu je ta naredba objavljena 18. siječnja i tada je izašao posljednji broj Ilirskih novina. Naslijedile su ih Narodne novine s Danicom kao prilogom. Ilirski grb nestao je sa javnih mjesta, dotadašnji cenzor Moyses, inače sklon ilircima bio je smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen Mađar Matsik. Sve to trebalo je poslužiti «smirivanju situacije». Ilirskom je pokretu među prvima pristupio i Slovenac Stanko Vraz. Međutim pokret nisu podržavali ostali Slovenci, osobito ne France Prešeren koji je vrsnoćom svoje poezije opravdao posebnost slovenskog jezika. Slovenci su uglavnom bili svi pod Austrijom, dok su Srbi bili podijeljeni na one u Srbiji, u Austriji i u Turskoj te su se među njima izdiferencirale dvije skupine - za i protiv iliraca. Na protivničkoj strani bio je urednik Srpskog narodnog lista i Letopisa Matice srpske Teodor Pavlović. Oni su odbijali ilirstvo zbog srpske nacionalne misli te su podržavali crkveno-ruskoslavenski koji su smatrali srpskim jezikom. Među protivnicima su bili i Sima Milutinović, Jovan Sterija Popović, Branko Radičević i drugi. Druga skupina, prijatelja iliraca bila je mala, a među njima je bio i urednik Bačke vile Petar Jovanović. Suprotstavljanje Slovenaca i Srba ilirskom imenu bilo je razumljivo, iako Gaj nije namjeravao brisati individualitete ovih naroda, štoviše, zbog toga je žrtvovao i samo hrvatsko ime. IV DOBA ZABRANE ILIRSKOG IMENA (1843 – 1845) Posljedica zabrane ilirskog imena protegla se i na Ilirsku stranku koja se odsad zvala Narodna stranka, dok se Ilirska čitaonica nazivala samo Čitaonica ili Narodna čitaonica. Cenzor Matsik nemilosrdnom je cenzurom plijenio svaki izraz pa su sve davorije i mnogi članci morali biti izostavljeni. Hrvatski rodoljubi počeli su se sastajati privatno, npr. kod grofa Janka Draškovića.

8 Kada se na Hrvatskom saboru, 2. svibnja 1843. govorilo o unapređivanju hrvatskog jezika i literature, mladi Ivan Kukuljević održao je prvi hrvatski zastupnički govor kojim je tražio da se narodni jezik uvede umjesto latinskog kao službeni. U Požunu su i dalje nastavljena hrvatsko-mađarska previranja, a 1844. je odlučeno da svi dopisi, prijedlozi i zakoni stvoreni na saboru moraju biti isključivo na mađarskom jeziku, no Mađari još uvijek nisu bili zadovoljni te su i dalje uporno radili protiv Hrvata. 1844. Hrvati u Beogradu tiskaju Šulekovu brošuru Šta namjeravaju Iliri. Prije svega su htjeli učvrstiti ilirske redove te tražili čuvanje cjeline ustava i korištenje jedinstvenog ilirskog jezika koji treba ojačati narod. U studenom iste godine javlja se i list Branislav (s geslom «Ne dajmo se, ne bojmo se!») koji je bio tiskan u Beogradu budući da u Zagrebu, zbog Matsikove cenzure, to nije bilo moguće. Branislav je tražio i reformiranje sastava hrvatskog sabora, odbacivanje latinskog jezika, povišenje Akademije na stupanj sveučilišta, osnutak narodnog kazališta, narodnog muzeja itd. te je mnogo pridonio da se javnost uputi u potrebe hrvatskog naroda. Pisanje tog lista napokon je uvjerilo bečki dvor da ilirsko ime nije opasno pa je 1845. dopustio u književnosti i to za oznaku jedinstvenog književnog jezika i književnosti. No u politici je ime još uvijek bilo zabranjeno. Tada je osnovana i katedra za ilirski jezik i književnost na zagrebačkoj akademiji.

V DOBA IŠČEZAVANJA ILIRSKOG IMENA I PREVLAST HRVATSKOGA (1846 – 1874) Poznatom Preradovićevom pjesmom Zora puca, bit će dana, u Zadru je početkom 1844. pokrenuta Zora dalmatinska. List je od početka uzeo štokavski dijalekt s ikavskim govorom pisan pravopisom iz 1820. koji je nastao spajanjem dalmatinskog i dubrovačkog pravopisa. Zagrebački preporoditelji tražili su od urednika lista Ante Kuzmanića da se pridruži književnom jeziku i pravopisu što je on odbio pa je Zora dalmatinska prestala izlaziti 1849. Krivnjom mađarona i vojske došlo je do tragičnih događaja na Markovom trgu prilikom čega je živote izgubilo deset ljudi. Tom prigodom Antun Nemčić napisao je svoju poznatu Himnu žrtvam 29. srpnja 1845, a iste godine tiska i najbolji putopis ilirskog perioda – Putositnice. Mađaroni su od ugarske vlade zatražili da se Gaju oduzme tiskara te pravo izdavanja Narodnih novina i Agramer Zeitunga njegovim vlasnicima. Bilo je zabranjeno i pisanje Gajevim pravopisom. To je Šišić ocijenio atentatom na narodna prava. Hrvatski sabor sazvan 23. rujna 1845. iskazuje potrebu da se obnovi hrvatska vlada te da se Dalmacija sjedini s užom Hrvatskom. Ovi prijedlozi nagoviještaju neku radikalizaciju kod Hrvata, ali sve to nije mnogo značilo jer je prije moralo proći kroz Peštu i Beč. Mađaroni su tražili da se ponište navedeni zaključci hrvatskog sabora. Usporedno su se vodile i borbe na polju historiografije: mađarski su historičari svojatali Slavoniju koju su smatrali sastavnim dijelom Ugarske pa su, u obranu takvih neistina, počele nicati različite «historijske» radnje. Godine 1840-1846, znamenite su u hrvatskoj kulturi: 1840. počelo se osnivati hrvatsko narodno kazalište; 1844. Gundulićev Osman s Mažuranićevim dopunama, ali i Demetrova Dramatička pokušenja i Teuta, Bogovićeve pjesme Ljubice; 1845. Vrazova Gusla i tambura, a u kazalištu igraju prijevodi i originalna djela. 1846. je posebno značajna jer je tiskana Smrt Smail-age Čengića, a u Zadru izlaze Preradovićevi

9 Prvenci. Iste godine Hrvati dobivaju i prvu operu: Lisinski je uglazbio Demetrov libreto Ljubav i zloba4. 1845. Hrvatski sabor je zaključio da se na Akademiji popuni stolica za «jezikhrvatsko-slavonski», a prvim profesorom imenovan je Vjekoslav Babukić. Nakon revolucije u Beču 1848, Metternich je otpušten, obećani su ustav i sloboda tiska. Prihvaćen je Kossuthov prijedlog o personalnoj uniji Austrije i Ugarske čime bi od Karpata do Jadrana bio samo jedan politički narod – mađarski. Gaj i Kukuljević sazvali su 25. ožujka 1848. veliku narodnu skupštinu i donijeli tzv. narodna zahtijevanja: da se Jelačić imenuje banom Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, Dalmacije i Rijeke (koje treba ujediniti), da se narodu da odgovorna vlada, nezavisna od Ugarske; da se uvede stalni hrvatski zastupnički sabor te da se ukinu ostaci kmetstva i staleštva, provede jednakost sviju bez razlike staleža i vjera. Na žalost, od tih zahtijevanja u Beču nije bilo koristi. Budući da u novu vladu Ugarske nije uzet niti jedan Hrvat, ban Jelačić prekinuo je s Ugarskom višestoljetne veze, a poslije raspisao izbore u užoj Hrvatskoj, seljake oslobodio tlake i time označio kraj feudalizma. Franjo Josip izjavio se za «ravnopravnost svih naroda» te je imenovao Jelačića gubernatorom Rijeke, a poslije i Dalmacije. Tako su se ujedinile sve hrvatske zemlje (još uvijek bez Istre i Kvarnera) za čim je narodni preporod i težio. Za vrijeme rata s Mađarima, 4. ožujka 1849. Franjo Josip proglasio je oktroirani ustav koji je bio proglašen na temelju starog habsburškog načela: jedinstvena država, koji je začudio hrvatsku javnost, ali taj ustav nije bio povoljan ni Mađarima pa su se prilike opet počele zaoštravati. Austrija je primijenila apsolutizam, a bansko vijeće je poslije duga natezanja moralo proglasiti oktroirani ustav, koji je potrajao sve do 1860. Uvedeno je oružništvo, a hrvatski zakoni iz 1848. prilagođeni su novom ustavu. Ustav je ukinut 1851. i tada je sasvim zavladao apsolutizam, po ministru unutrašnjih poslova Aleksandru Bachu prozvan Bachovim apsolutizmom. Od 1854. službeni je jezik postao njemački, a u Hrvatsku je ušlo mnoštvo Nijemaca i pripadnika drugih narodnosti koji nisu bili «politički sumnjivi» te su škole i veliki dijelovi društva bili ponijemčeni. Gajeve Narodne novine postale su u službi apsolutizma službene, a Ilirska čitaonica prestala je postojati 1850. Te godine Kukuljević je osnovao Društvo za povjesnicu jugoslavensku, u širokoj osnovi ilirizma. U tom teškom periodu Matica ilirska pokreće «zabavni i poučni list» Neven (1852). U njemu su pisali tadašnji najbolji književnici, a Neven je dodijelio i prvu nagradu u povijesti hrvatske književnosti za neko književno djelo. Dobio ju je Luka Botić za romantički ep Pobratimstvo. Javljaju se i dva mišljenja o nekim oblicima hrvatskog jezika: Frana Kurelca (Riječka škola) i Adolfa Tkalčevića (Zagrebačka škola) u kojem je, zbog arhaičnih prijedloga Kurelac bio poražen. Slabo unutarnje financijsko stanje i poraz austrijskih imperijalističkih pokušaja u Italiji ponukali su Franju Josipa I da 15. lipnja 1859. izda proglas kojim obećava poboljšanje zakonodavstva i uprave te je sazvao državno vijeće na kojem su se izdvojile dvije struje: federalistička i centralistička, a prevagnula je prva: da se prizna historijsko-politička individualnost pojedinih naroda zemalja Monarhije. Jača narodna borba pokrenuta je i u Dalmaciji; osnivaju se hrvatska narodna i autonomaška stranka. Time počinje preporod u Dalmaciji kao nastavak onog započetog u Zagrebu 1835. 1861. Dalmacija dobiva sabor u Zadru te počinje izlaziti i 4

Opera je prikazana 23. ožujka 1846. i izazvala pravu buru oduševljenja u narodu.

10 Narodni list koji su uređivali Natko Nodilo i Mihovil Pavlinović. Narodna stranka je pobijedila 1870. Tako se borba hrvatskog naroda vodila na dva ratišta: na sjeveru s Mađarskom i Austrijom, a u Dalmaciji s Austrijom i autonomašima. Kada je u sjevernoj Hrvatskoj za bana postavljen Josip Šokčević (1860) uveo je u urede hrvatski jezik, a kazalište su morali napustiti njemački glumci. Budući da Narodne novine nisu zadovoljavale potrebama, 1860. je pokrenut časopis Pozor. Banska konferencija 1860/1861. zaključila je da se caru pošalje deputacija o uvođenju hrvatskog jezika u sve javne poslove, osnivanju hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije, imenovanju velikih župana, sjedinjenju Hrvatske s Krajinom, Dalmacijom, Kvarnerskim otocima i Istrom. Car je prihvatio sve osim pripojenja Istre i Dalmacije, a tražio je i izaslanstvo u Beč. Predsjednik izaslanstva bio je Ivan Mažuranić, ali u Beču je odlučeno da se Međimurje mora vratiti mađarskoj županiji, zbog čega je Mažuranić zatražio da mu se primi ostavka. Tako su svi ovi hrvatsku «uspjesi» bili tek polovični. Na Hrvatskom saboru otvorenom 15. travnja 1861. vodile su se borbe između unionista, središnjeg odbora i krajnje ljevice (Kvaternik). Sabor je raspušten nakon zaključka da Hrvatska nema nikakvih zajedničkih poslova s Austrijom. Glavne točke središnjeg odbora bili su programi nekoliko stranaka. Pripadnici narodne stranke nazvani su pozorašima (po časopisu Pozor): Strossmayer, Rački i dr. Oko stranke prava bili su okupljeni Kvaternik, Starčevć, Vrdoljak, a zatim je osnovana i samostalna stranka; Mažuranić, Kukuljević, Prica. Na izborima 1865. pobijedili su unionisti i narodna stranka s 2/3 glasova. Levin Rauch koji je imenovan za bana 1867. proveo je izbore nakon kojih su ostali sami mađaroni. Taj sastav hrvatskog sabora utanačio je s Ugarskom tzv. hrvatsko-ugarsku nagodbu koja je ratificirana 24. rujna 1868. U Matici ilirskoj pokrenut je časopis Književnik koji je trebao biti potvrda o hrvatskom znanstvenom radu te uvjet za osnivanje akademije. Poslije tri godine njegova izlaženja potvrđena je JAZU (4. ožujka 1866) koja je postala prvi i najviši znanstveni zavod na Balkanu. Krajem 1868. Matica je zaključila da počne izdavati i časopis Vienac, zabavi i pouci koji je mnogo pridonio općoj narodnoj stvari i hrvatskoj književnosti. 1873. za bana je imenovan Ivan Mažuranić. Za njegova banovanja otvoreno je sveučilište u zagrebu s tri fakulteta (1874), a pokušalo se ubrzati i sjedinjenje Dalmacije i Vojne krajine kao i konačno rješenje riječkog pitanja u korist Hrvatske. Hrvati se nisu mogli sporazumjeti s Mađarima oko financijske nagodbe pa je Mažuranić predao ostavku na mjesto bana. Na kraju je apsolutizam ipak urodio uspjehom narodnog preporoda u Dalmaciji i Istri, što je pokrajine još jače povezalo: književno i politički. HNP je završio kada je hrvatski narod postao svjestan sebe, organizirao društva i stranke kao sredstva borbe i u svim krajevima preuzeo hrvatsko ime. Matica ilirska 1874. je promijenila ime u Matica hrvatska, čime su ugasio i posljednji odbljesak ilirskog imena. Najveća korist svih poduzetih akcija bila je ipak u tome što se narod aktivizirao u borbi. HNP je utro puteve modernoj hrvatskoj književnosti. Pored većeg broja književnika, ona je dobila i djelo vrhunskog značaja: Smrt Smail-age Čengića. Postala je bogatija i književnim rodovima (drame, novele, putopisi, feljtoni i dr.) a i čitava književnost ujedinjena je pod jednim imenom.

11 Iako hrvatski narod u HNP nije došao do pobjede, ipak je postao jedinstveniji i organiziraniji što mu je omogućilo daljnji rad i daljnju borbu za opstanak. (Jakša Ravlić: PSHK 28, Zagreb 1965.)

Programski tekstovi HNP se najčešće veže uz razdoblje između dvaju apsolutizama: Metternichovog, započetog 1815. i Bachovog, završenog 1860. Stvarno organiziran i u svom konceptu jasan, HNP se počinje realizirati uvođenjem štokavštine kao standardnog književnog jezika u Gajevoj Danici (1836), ali već od poznatog Vrhovčeva poziva «duhovnim pastirima» 1813. na sakupljanje narodnog blaga započinje otvorena borba za jezični preporod Hrvata! Ilirizam kao jedna od terminoloških oznaka za preporodna kretanja obilježava samo jedan segment zbivanja u složenom procesu (političkog, kulturnog, jezičnog i književnog) preporađanja. Začet na čelu s Gajem između 1850 – 1835 i 1849, bio je prije svega politički pokret kojemu je književnost služila samo kao sredstvo u borbi za ostvarivanje njegovih ciljeva pa je i tadašnje stvaralaštvo imalo isključivo utilitarni karakter. U svojim osnovnim koncepcijskim težnjama HNP se zapravo razvija sve do Šenoe. Preporodna generacija svoje je djelovanje najprije najavila programskim istupima kojima se htjelo naznačiti što se to želi tom «novom» književnošću i kakva ona treba biti. Početi se moglo jedino spoznajom vrijednosti vlastitog jezika, a programi koji su tada napisani, kao autentičan glas svoga vremena, zacrtavaju smjerove budućnosti. Oni su bogata riznica spoznaja onih prijelomnih književnih trenutaka u kojima novo i nepoznato počinje smjenjivati staro i poznato. Razvojnu liniju programskih tekstova HNP moguće je pratiti u tri faze: prvu sačinjavaju pisci koji otvaraju problematiku jezika; drugu u kojoj se jezik pokušava podići na razinu estetske kategorije i shvaćanja književnosti kao zasebne autonomne vrijednosti ljudskoga duha; treću – koja se svodi na sintetičke prikaze prijeđenog, predviđanje daljnje sudbine i određivanja ciljeva književnog stvaralaštva, nakon što je pitanje jezika u osnovi riješeno. (Miroslav Šicel: PROGRAMSKI SPISI HNP, Zagreb, 1997.)

Maksimilijan Vrhovac (1752 – 1827) Nakon doktorata u Bologni, 1775. zaređen je za svećenika, poslije je vršio razne dužnosti u sjemeništu i zagrebačkoj bogosloviji te postao kanonikom u Čazmi. Tada je stupio i u slobodne zidare. 1785. postaje rektorom novootvorenog sjemeništa u Zagrebu, a 1787. biva imenovan zagrebačkim biskupom. Kako je bio svjestan da se latinski jezik (koji su Hrvati branili samo da se suprotstave nasrtajima uvođenja mađarskog) neće moći dugo održati, kupio je tiskaru koja je trebala služiti za unaprijeđenje «ilirskog» jezika. Budući da je bio osumnjičen zbog revolucionarnih ideja, uskoro ju je morao predati svom šurjaku Novoselu. U njoj je tiskan veći broj knjiga na kajkavskom i štokavskom narječju.

12 Kod Vrhovca ne možemo govoriti o književnom radu u užem smislu jer je on bio samo vjerski, kulturni i politički radnik. Ipak, zanimao se za pitanja jezika i književnosti. Dopisivao se s Dobrovskim i Kopitarom te bio pristaša toga da na Slavenskome Jugu treba biti jedan književni jezik i to «ilirski. Poznat je njegov Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije 1813. pisan na latinskom jeziku kojim uzdiže ilirski jezik i spominje neke pisce iz sjeverne Hrvatske koji su na njemu pisali, te poziva na prikupljanje narodnih umotvorina, poslovica, fraza, riječi i starinskih knjiga. Taj pothvat nije urodio većim uspjehom, ali je svakako značajna priprava na ilirski pokret koji će nastupiti kasnije.

Antun Mihanović (1796 – 1861) antologijska pjesma: Horvatska domovina5

Jedan od najobrazovanijih preporoditelja, pravnik i filozof, vojni službenik i austrijski konzul, najpoznatiji kao tvorac hrvatske himne. 1815. u Beču objavljuje Reč domovini od hasnosti pisanja vu domorodnom jeziku gdje, u duhu romantičarske misli onoga doba jezik promatra kao nerazdvojiv dio čovjekova bića, izraz njegova karaktera i karaktera čitavog naroda. To je i svojevrstan protest protiv latinskog jezika. Njegova opća poruka i upozorenje najavila je početak ozbiljnih rasprava i razmišljanja te programskih inicijativa oko utvrđivanja i spoznavanja jezika kao osnovne odrednice narodnog bića. 1835. tiskao je u Danici pjesmu Horvatska domovina, koja je daleko iznad ostalih budnica toga vremena, ali se pročula tek kada ju je 1846. uglazbio Josip Runjanin. U njoj je sadržan program hrvatskih iliraca koji su nastojali okupiti sve hrvatske krajeve.

Janko Drašković (1770 – 1856) Jedan od rijetkih plemića u ilirskom kolu. U poznatoj Disertaciji iliti razgovoru... (Karlovac, 1832), namijenjenoj hrvatskim poklisarima koji su na Ugarskom saboru trebali braniti hrvatska municipalna prava, zalaže se za ravnopravnost hrvatskog jezika s ostalim jezicima monarhije, a svoj tekst piše na štokavskom dijalektu, koji smatra najpogodnijim za opću upotrebu.

Ljudevit Gaj (1809 – 1872) antologijska pjesma: Horvatov sloga i sjedinjenje

Sljedbenik Kollárovih ideja o sveslavenskoj uzajamnosti. Gaj je u prvom redu na umu imao političku viziju Hrvatske, pri čemu je jezik u tome samo trebao pomoći. Zanimala ga je reforma pravopisa pa je, u skladu s tim, u Budimu objavio 5

Antologijske pjesme za sve autore navođene su prema Pavletićevoj ZLATNOJ KNJIZI HRVATSKOG PJESNIŠTVA, NZMH, Zagreb, 1975.

13 Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830) u kojoj izlaže svoju reformu pravopisa (jedan znak - jedno slovo). 6. siječnja 1835. počinju na kajkavskom narječju izlaziti njegove Novine horvatske s nedjeljnim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Već od sljedeće godine tiskaju se na štokavskom dijalektu i po novom pravopisu, čime se sve južnoslavenske pokrajine stapaju pod ilirskim imenom te tim činom počinje uvođenje štokavštine kao službenog standarda svih Hrvata. 1838. počela je djelovati i njegova tiskara, a zatim i Ilirska čitaonica. 1848. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru. Nakon što je 1861. izgubio na izborima, do smrti 1872. živi u bijedi. Gaj nije književnik umjetnik, barem ne u svojim lirskim ostvarenjima, ali kao poticatelj i osnivač brojnih kulturnih središta, izdavač novina i časopisa na hrvatskom jeziku te reformator našeg pravopisa, jedan je od prvih ljudi HNP.

Dragutin Rakovac (1813 – 1854) Čim je završio studij prava pridružio se ilirskoj omladini pa je kao gorljivi pristaša bio i urednik Gajevih Novina (1835 - 1841). Bavio se prevođenjem njemačkih drama i pisanjem vlastitih. S Vukotinovićem je 1842. izdao zbirku rodoljubnih pjesama Pěsmarica I. u koju su bile uvrštene sve bolje patriotske pjesme od početka ilirskog preporoda do 1842. Jedan je od trojice osnivača Kola. 1841. postao je tajnikom Gospodarskog društva, a se nalazi i među osnivačima Narodnog muzeja. Svoj književni rad počeo je prigodnicama, ali čini se da ga je najviše zanimala drama. Preveo tri Kotzebuove drame, kao i Körnerovu dramu Zrinyi. Već 1831. napisao je originalan igrokaz Veronika Desinička, a godinu dana kasnije Duh, alegoriju u kojoj se prikazuju žalosne prilike u Hrvatskoj. Kad se pojavila Danica (1835), na naslovnici prvog broja bila je njegova pjesma Z Danicum, koja je u isto vrijeme bila poziv svima da s njom pođu u borbu. 1842. napisao je Mali katekizam za velike ljude da bi svima pokazao što je ilirski pokret, a u Ilirskim novinama nešto kasnije tiska i Dodatak k malom katekizmu za velike ljude u kojemu kritizira domaće izrode. I Katekizam i Dodatak otvoreno su tražili samo temeljnu pravdu, opirući se uništenju hrvatskog naroda. (Jakša Ravlić, PSHK 29, Zagreb, 1965.)

Ivan Derkos (1808 – 1834) 1832. napisao je knjižicu Genius pariae super dormientibus filiis suis (Duh domovine nad sinovim svojim koji spavaju) koja je tiskana u 250 primjeraka, ali zbog svog velikog značaja pripada među najznamenitije knjige ilirskog preporoda. Njome je Derkos tvrdio da je trojedna kraljevina nekad bila jedno te da Hrvati trebaju njegujući svoj jezik opet postati jedno. Zato bi trebalo spojiti sva tri načina izražavanja: uže hrvatsko s onim iz Dalmacije i Slavonije. Rana smrt u 26. godini nije mu dopustila da od zamisli prijeđe na djelo jer umire 1834. u praskozorje ilirskog pokreta. Njegov spis koji je pisan upravo na početku ilirskog pokreta napisan je na latinskom jeziku jer je bio upućen učenicima i kulturnim ljudima koji bi prvi trebali

14 shvatiti važnost jedinstvenog narječja u hrvatskoj književnosti. Vezivanjem dijalekata treba odbaciti sve što nas razdvaja ili «treba žrtvovati malo da se izbavi mnogo». U tome se, zahvaljujući preporodu, uspjelo kasnije. (Jakša Ravlić, PSHK 28, Zagreb, 1965.)

Budnice, davorije & ostalo pjesništvo Antun Mihanović

(vidi bilješku o Mihanoviću: ROMANTIZAM > PROGRAMSKI TEKSTOVI)

Pavao Štoos (1806 – 1862) U svojim je radovima naprednjak i patriot, a u kajkavskim pjesmama prije ilirizma budi hrvatsku narodnu svijest i potiče na otpor protiv mađarskih zahtjeva. Od 1836. piše štokavskim narječjem te tako postaje širitelj ilirskih ideja, tražeći narodnu slogu i težeći slobodi hrvatskoga naroda. Neke od najpoznatijih pjesama su mu Kip domovine u kojoj pokazuje žalosno stanje Hrvatske 1831. te Poziv u ilirsko kolo u kojoj u jedno kolo poziva sve Slavene.

Ljudevit Gaj

(vidi bilješku o Gaju: ROMANTIZAM > PROGRAMSKI TEKSTOVI)

Ljudevit (Farkaš) Vukotinović (1813 – 1893) U Beču je upoznao Demetra, Kurelca i Gaja. U Križevcima, gdje je bio županijski podbilježnik postao je prvak ilirskog pokreta počevši u županijskoj skupštini prvi govoriti hrvatski. 1847. izabran je za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru, a 1848. je povjerenik bana Jelačića, zatim kapetan i major. Budući da je odbio da se služi njemačkim jezikom, 1854. izgubio je radno mjesto pa je prešao u Zagreb gdje je od 1855. do 1857. urednik Gospodarskog lista. Zbog svojih znanstvenih radova s područja prirodnih znanosti 1867. postao je prvim članom Jugoslavenske akademije, a 1868. biran je za narodnog zastupnika i člana Hrvatskog sabora, prišavši unionistima jer je mislio da će tako riješiti pitanje odnosa s Ugarskom. Povremeno je uređivao i književni almanah Leptir. Pisao je, počevši od kajkavskih drama, preko pjesama, pripovijedaka, raznih kulturno-političkih spisa, do znanstvenih radova s područja prirodnih znanosti. U vrijeme hrvatskog preporoda on je pjesnik, pripovjedač i feljtonist. Njegova prva djela: igrokaz u 4 čina Golub te Prvi i zadnji kip imaju veze s prethodnicima jer su pisane kajkavskim dijalektom, ali i oblik drame koji treba osvojiti narod za hrvatsko kazalište. Među njegovim pjesmama ima i nekoliko dobrih umjetničkih ostvarenja, npr. u zbirci Pjesme i pripovijetke (1838) koja je posvećena «milim gospojam i djevojkam ilirskim» da bi žene osvojile za narodnu stvar. Ova zbirka sadrži ljubavne

15 pjesme, balade te pripovijetke Sardar-paša i Bela IV. u Iliriji. U drugoj zbirci su pjesme posvećene njegovoj ženi. Vukotinović spada među prve hrvatske pripovjedače; Ruže i trnje (1842) posvećene su Janku Draškoviću, a zbog feljtona Zrinske misli, smatra se začetnikom feljtonistike u hrvatskoj kulturi. S Vrazom i Rakovcem osniva časopis Kolo (1842) u kojemu se javlja prva hrvatska književno-stručna kritika, a iste godine s Rakovcem priređuje i antologiju rodoljubne ilirske poezije Pěsmarica I. Iste godine piše i znameniti feljton Ilirizam i kroatizam u kojem odgovara protivnicima ilirske misli da ilirci ne teže za stvaranjem neke države jer je kroatizam njihovo političko uvjerenje. Ilirizam žele zbog književnosti. Vukotinović je dosta toga napisao, ali svi njegovi radovi danas imaju samo književnopovijesnu važnost jer je bio slab dramatik, a isto takav i pjesnik te novelist. (Jakša Ravlić, PSHK 29, Zagreb, 1965.)

*** Stanko Vraz (1810 – 1851)

[pravo ime: Jakob Fras; pseudonimi: Jakob Cerovčan, Jakob Rešetar, J.C., Ilir iz Štajera] antologijske pjesme: Lijepa Anka, Otkud modre oči?, Borba, Gazela, Mornar, Nadriknjištvo

Jedini pisac nehrvatskog podrijetla (rodom Slovenac iz Štajerske) koji je osnovnu misao ilirizma prihvatio u cijelosti. Pisao je lirske i epske pjesme te prevodio, međutim ništa nije uspijevao objaviti6, ali čim je 1835. u Zagrebu počela izlaziti Danica ilirska, pjesmom Stana i Marko postao je njezinim suradnikom, da bi se 1838. za stalno preselio u Zagreb. Književni poziv smatrao je glavnim životnim zadatkom pa je sve do posljednjih godina živio isključivo od prodaje knjiga i honorara, ali je naposljetku zbog bolesti prihvatio stalan posao. 1845. je izabran za učitelja hrvatskog (ilirskog) jezika na pravoslovnoj akademiji u Zagreb, a 1846. postao je tajnikom Matice ilirske. Vraz pristupa ilircima zbog uvjerenja da ni Slovenci, ni Hrvati, ni Srbi zbog malobrojnosti neće stvoriti jaku književnost te da će tek ilirizam na osnovi štokavštine kao zajedničkog književnog narječja dati čvrstu podlogu za razvijeniji književni život. Glavno nastojanje mu je bilo (u skladu s Kollárovim shvaćanjem da su Slovenci samo dio Ilira i da kao takvi nemaju pravo na samostalan književni jezik) da Slovenci prihvate zajednički književni jezik s Hrvatima i Srbima, ali u tome nije uspio. (Da je to kojim slučajem i postignuto, to ne bi dovelo do ilirizma, već bi napuštanje vlastitih nacionalnih obilježja samo pojačalo germanizaciju.) Glavni Vrazov protivnik među Slovencima bio je France Prešeren koji je u poznatom epigramu osudio Vraza kao narodnog odmetnika kojega vodi samo briga za materijalnu korist: želja da od knjige ima i zarade. Ali Vraz ipak nije došao u

6

Vraz je svoje prve radove pokušavao obaviti u književnom almanahu Kranjska čbelica, međutim, to mu, zbog dominacije Prešerna i njegovih sljedbenika koji su u književnom izričaju njegovali kranjski dijalekt, nije polazilo za rukom.

16 Hrvatsku samo iz sebičnih razloga već i zato što je tek tamo mogao doći do većeg izražaja (tada su u Sloveniji prevlast držali Kranjci, na štetu ostalih Slovenaca). Vrlo aktivno sudjeluje u tadašnjem književnom životu (održavao je korespondenciju s istaknutijim književnicima svoga vremena) nastojeći što bolje upoznati književnosti slavenskih naroda, ali i da drugi slavenski narodi upoznaju jugoslavenske književnosti pa je objavljivao po poljskim i češkim časopisima. U politiku se, iz straha da ne našteti književnosti, nije želio previše miješati, a upravo podređivanje književnosti politici zamjerio je jednom od svojih glavnih ilirskih kolega – Ljudevitu Gaju. Do njihovog potpunog raskida dolazi kada Vraz pokreće zbornik Kolo (1842), kojeg uređuje s Rakovcem i Vukotinovićem. (osim Kola objavljuje u Danici, Narodnim novinama, Istri, Slavenskom jugu, Letopisu Matice srpske, Bečkoj vili, Podunavki, budimpeštamskom Skoroteči, zadarskom Srpsko-dalmatinskom magazinu, varšavskoj Dennici-Jutrzeńki itd.) Za života je izdao tri knjige originalnih i prevedenih pjesama: Đulabije (Zagreb, 1840); Glasi iz dubrave žeravinske (Zagreb, 1841); Gusle i tambura (Prag, 1845) te zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske (Zagreb, 1839). Sabrana djela izdala mu je Matica ilirska u pet knjiga (1863 – 1867), a kritičko i potpuno izdanje izdala je JAZU 1952. Vraz je bio najobrazovaniji među piscima ilirizma, znao je sve europske jezike i djela velikih svjetskih pisaca u originalu, a osobito s mu bili dragi Béranger i Uhland te Puškin i Gogolj. U javnost je ušao kao pjesnik, često živeći vrlo skromno, samo kako bi si mogao priuštiti knjige. Vrlo senzibilan, lako se zaljubljivao (jake i potresne ljubavi prema seljačkoj djevojci Rozi te prema kćerki samoborskog trgovca Ljubici Cantily koje su propale zbog njegova nezavidnog materijalnog položaja). No i inače je Vraz propagirao nazor kako se pjesnik ne smije vezati bračnim okovima; žena može poslužiti kao nadahnuće, ali ne i kao životna družica. Iako je po svojim pogledima na život i književnost bio izrazit romantičar, realistički je gledao na društvene odnose Slovenaca i u Hrvatskoj, te književne prilike i veze između politike i književnosti. Vrazovim djelom i ličnošću počeli su se baviti brojni (slovenski) stručnjaci već nedugo nakon njegove smrti, ali njegov ugled kod Slovenaca padao je i rastao ovisno o pojedinim grupama slovenskih intelektualaca koje su mijenjale poglede na odnos Slovenaca prema Hrvatima, a kasnije, kada je Slovenija krenula ka osamostaljenju, Vraz je čak bio proglašen i izdajicom. Na slovenskom je pisao od 1830. do 1839, a na hrvatskom od 1839. do 1851. Prevodio je Dantea, Petrarku, Anakreonta, Goethea, Byrona, a u svom radu koristi gotovo sve pjesničke forme: sonete, balade, heksametre, stih slovenske narodne poezije, staroklasične strofe, poljski krakovjak i starohrvatski narodni deseterac. Na njegov rad dosta je djelovao Prešeren – oblikom i sadržajem soneta7. Kada je upoznao Kollára, počeo je pisati o Slavenstvu i njegovim neprijateljima. Prisutan je stvaran doživljaj naroda i njegove sudbine no s vremenom se počeo sve više oslobađati tuđih uzora. Iako Vraz, ako ga uspoređujemo s Prešerenom, ostaje u njegovoj sjeni – usporedba nije sasvim opravdana jer je Prešeren tada bio zreliji i iskusniji te je objavljivao samo ono što je smatrao u potpunosti uspjelim, dok kod Vraza u kasnijim objavljivanjima nije vršena selekcija već je objavljivano kompletno djelo, s uspjelim i manje uspjelim pjesmama.

7

Npr. u Vencu domoljubnih sonetov formalno i patriotskim tonovima nasljeduje Prešerena.

17 Iz njegovih se slovenskih pjesama vidi da je već prije tridesete godine potpuno izgradio svoje književne pojmove pa je često kritički i ironično pisao o različitim društvenim događajima u Sloveniji (npr. hrvatski sonet Nadriknjištvo). Ipak, tada u Sloveniji nije uspio ništa objaviti i to je još jedan od razloga zbog čega je počeo pisati na hrvatskom. U hrvatsku književnost Vraz dakle ulazi kao zreo književnik, a kasnije mnoge svoje slovenske pjesme prevodi na hrvatski. Po svojem temperamentu bio je najizrazitiji romantik među ilircima. U književnost unosi individualnost i formalne elemente iz starih književnosti neprestano se nadahnjujući na narodnoj poeziji. Književni ugled u Hrvatskoj stekao je najprije ljubavnim pjesmama iz ciklusa Đulabije (u podnaslovu: Vijenac popjevaka dragoj i domovini) koje je nakon objavljivanja u Danici, 1840. izdao u knjizi. To je prva knjiga izrazito ljubavne poezije u novijoj hrvatskoj lirici. U Đulabijama8 je jednostavnim krakovjacima9 izražena ljubav prema Ljubici Cantily. Erotika je isprepletena hrvatskim i slovenskim pejzažima, izrazima ljubavi prema vlastitom narodu i Slavenstvu. Prvotno su izašla samo dva dijela cijelog ciklusa, a nakon Ljubičine smrti treći (opisuje svoje duševno stanje nakon njezine udaje) i četvrti dio (uzdizanje ljubavi prema njoj na globalnu razinu – prema narodu i čovječanstvu). U zbirci se osjećaju Kollárove i Herderove misli o premoći ljubavi nad mržnjom i vizija budućeg čovječanstva kad će svi ljudi biti braća, a vidljiv je i klasički uzor (mitološka imena) te pridavanja mitskih svojstava antike slavenskim likovima. U dikciji ovog ljubavnog kanconijera vidljiv je i utjecaj hrvatske renesansne i barokne lirike. Žena nije samo simbol već i stvarni pojam; prisutan je ideal žene kao dio domovine, žene koja se rađa iz pejzaža (samoborske okolice). Čar Đulabija je u njihovoj gotovo naivnoj jednostavnosti i neposrednosti, a u hrvatskoj su književnoj povijesti proglašene ljubavnim romanom u stihovima, sličnim Puškinovu Evgeniju Onjeginu (Prohaska), no to je ipak pomalo pretjeran zaključak. U svojim Glasima iz dubrave žeravinske Vraz je – prema narodnoj tradiciji ili povijesti, ili iz vlastite fantazije – iznio u stihu različite pripovijesti, ili ljubavne ili s primjesom patriotizma. Neke od njih (Fridrik i Veronika, Zora i Bogdan) opsegom predstavljaju male epove, a baladu je proglasio epopejom u malome. U njegovim epskim pjesmama ima izrazito lirskih, možda i autobiografskih elemenata, npr. u Vjeri i nevjeri, s ironiziranjem ženskih zakletava o vjernosti do groba. Već u vrijeme izdavanja Glasa, njegova je lirska produkcija opadala te je poslije toga na hrvatskom jeziku izdao još samo knjigu Gusle i tambure. Glavni su njezini dijelovi prepjevi slovenskih pjesama iz prve mladosti; ciklus neke vrste romanca Cvijeće i voće, više prijevoda pod natpisom Iza mora te ciklus Povjestice. Karakterističan je ciklus Istina i šala, zbirka šaljivih pjesama, satira i epigrama. Otprilike u to vrijeme napisao je i niz soneta koje je kasnije obuhvatio pod naslovom Sanak i istina i ciklus Gazele u kojemu se, već potkraj života, boležljiv i bez sigurna mjesta, upitao: - Što sam postigao u životu? 48 soneta u ciklusu Sanak i istina po općem je sudu formalno najuspjeliji dio Vrazova pjesničkog stvaranja. Karakterizira ih iskrenost, mekoća, nešto gotovo djetinjski bezazleno. U njima je iznio svoj posljednji proplamsaj ljubavi - prema Zagrepčanki Hildegardi Kavančićevoj. Tamo njegova zrelost sasvim dolazi do 8 9

đul = tur. ruža; đulabije = vrsta jabuka, crvenih kao ruže, Rosenäpfel. Krakovjak je stih poljske narodne pjesme; 4+4 stiha.

18 izražaja – nema više mladenačke neobuzdanosti i posvemašnjeg podvrgavanja erotičnim čuvstvima kao što je to slučaj bio u Đulabijama. Pjesme izražavaju više divljenje ljepoti i dobroti nego želju za posjedovanjem, a neke su proniknute sjećanjem na mrtvu Ljubicu. Kao glavni osjećaj u čitavom ciklusu izbija motiv Heineove pjesme Du bist wie eine Blumme. Nakon četiri godina boravka u Zagrebu, Vraz više nije gajio tako jake iluzije kao nekada; ništa nije bilo onako kako je očekivao – politika je po njegovom mišljenju smetala književnosti. Dozrijevajući, sve više prelazi u kritiku. Odraz toga su njegove satire i epigrami, kritičarski rad te izdavanje Kola. Gotovo nitko od pjesnika njegova vremena na ovim prostorima nije pokazivao toliko razumijevanja za stvarnost svoga doba kao Vraz, i nitko nije toliko nastojao da svoja opažanja izrazi u pjesmama. Njegovi epigrami u ciklusima Komari i obadovi te Ose (u knjizi Gusle i tambura) gotovo su osamljeni u tadašnjim jugoslavenskim književnostima. Imao je smjelosti da uoči i napadne niz naopakosti u kulturnom, društvenom i političkom životu. Po tome (osobito nekim svojim epigramima) Vraz je bio jedan od najnaprednijih ljudi svoga vremena – ne samo literat već i čovjek koji živi s pitanjima svoga doba. Dokaz tomu je i njegova suradnja u Slavenskom jugu. 1848. priključuje se grupi Gajevih protivnika (Kušlan, Šulek, Mažuranić, Vukotinović, Kukuljević), a u svojim je epigramima britko okarakterizirao hrvatske mađarone, ali i neodlučnost iliraca. Nastojao je shvatiti književnost u njezinom umjetničkom i društvenom značenju. Bavio se problemima književne publike i problemom knjižarstva; znatan broj njegovih epigrama odnosi se na književnike. Nastojeći da hrvatsku književnost podigne na razinu europskih literatura, zajedno s Rakovcem i Vukotinovićem pokrenuo je 1842. zbornik Kolo. Pod pseudonimom Janko Rešetar, stao je pretresati novija izdanja i bilježiti sve što mu se u umjetnosti činilo važnim. Te svoje bilješke i opažanja tiskao je i izvan Kola, npr. u Letopisu Matice srpske te Ilirskim narodnim novinama. Njegova težnja bila je stvoriti književnost koja će po vrijednosti biti umjetnička a po duhu i stilu narodna, slavenska. Zanimao se za pojave u svim jugoslavenskim književnostima te je nastojao zabilježiti izlazak gotovo svake nove knjige (Preradovića, Mažuranića, Radičevića, Njegoša, …) Jedan je od rijetkih svojih suvremenika koji je već tada shvatio da književna djela ne smiju biti odraz stranih uzora već plod naših prilika. Upravo iz tog razloga kod njega je toliko vidljivo nastojanje da uoči u čemu su bitne značajke našeg jezika i naše književnosti te da sam piše načinom po kome bi ostao narodan i svoj. Nastojeći razlučiti što je u starim djelima naše a što talijansko, prema dubrovačkodalmatinskoj književnosti odnosio se kritičnije nego ostali ilirci;. Tako je za junake Osmana (iako ponešto preoštro) tvrdio da su samo po obliku naši a po jezgri odraz talijanskih djela. Odbijao je knjige u kojima je uočavao povođenje za njemačkim, talijanskim ili staroklasičnim uzorima. Prvi je i jedini u svome vremenu pisao o našem stihu i o našoj prozi, ističući pri tom dužnosti naših književnika: da pišu jezikom kome će biti izražen i naš jezični ritam. Držao je da je u narodnoj poeziji stvorena narodna umjetnost po izrazu i sadržaju pa je dosljedno tražio da se naši pisci ugledaju u narodnu pjesmu. Četrdesetih godina njegov je položaj u hrvatskoj književnosti bio prilično težak, osobito otkako se počeo baviti kritikom i tako zamjerio brojnim sthotovorcima,

19 a naročito Gaju koji je držao da u književnosti mora imati vodstvo. Zato je Kolo naišlo na žestok otpor; svaki sljedeći broj prolazio je sve slabije. U svom članku o Đulabijama, Prohaska Vrazu zamjera nekoliko stvari: udarao je na dubrovačke pisce, a sam je od njih preuzimao i riječi i duh ljubavne poezije; njegov zahtjev da se hrvatska književnost povodi za narodnom poezijom nije niti originalan (jer je preuzet od romantičara, osobito Čelakovskog) niti ispravan (jer je sva hrvatska književna kultura zapadnjačka). Ipak, značenje Vraza u svemu tome nije malo; on nije htio prekid sa zapadom već samo da unatoč svemu ostanemo svoji, a ne da kopiramo tuđe. U svom posmrtnom članku O breviru Stanka Vraza u Hrvatskom kolu 1934, Milutin Nehajev proglasio je Vraza jednim od prvih liričara svijeta. Naravno da je takva tvrdnja pretjerana: Vraz je bio svjestan svojih nedostataka, osobito toga da kao rođeni Slovenac nikada nije uspio u potpunosti svladati štokavski akcent što je često išlo na štetu pjesničke lakoće i virtuoznosti. Ipak, među slovenskim pjesnicima toga vremena, Vrazu pripada odmah drugo mjesto iza Prešerna, a slično i među pjesnicima na hrvatskom govornom području. Da nije imao problema sa boljim osjećanjem štokavskog naglaska, zasigurno bi svojom poezijom uspio postići puno bolje rezultate. Unatoč svemu, on je uz Nemčića, Kukuljevića i Vukotinovića jedan od najplodnijih hrvatskih prozaista u razdoblju ilirizma. Kako u lirici, tako i u prozi, do izraza ponajprije dolazi neposrednost kazivanja; bez nepotrebnih uvoda i uvijanja – naprosto iznosi ono što je doživio. Gdje god piše o umjetničkom izrazu, Vraz na prvom mjestu ističe potrebu prirodnosti i istinitosti; to su glavna obilježja njegovih književnih djela. Bilo bi krivo u tome gledati realizam jer su i istinski romantici težili za istinitošću i prirodnošću, koliko su bili istinski umjetnici. Jer jedina je prava umjetnost samo ona u kojoj je stvoren neposredan, neizvještačen izraz. Iako mu kao liriku možda i ne pripada prvo mjesto u književnosti, u narodnom životu ide svakako među prve – jer je prvi ukazao na put kojim hrvatska književnost mora ići ako hoće biti i narodna i samostalna, a istovremeno i umjetnost. (Antun Barac: PSHK 30, Zagreb, 1965.)

Dimitrija Demeter (1811 – 1872) Demeter je jedan od vodećih književnika HNP, a među kulturnim djelatnicima svoga vremena posebice zaslužan za razvitak hrvatskoga kazališta, kojemu je od 1840. do šezdesetih godina 19. st. bio neprijepornim vođom. Od najranije mladosti kulturno i nacionalno oblikovao se u dvojezičnoj sredini: novogrčkoj (podrijetlom je bio Grk) i hrvatskoj. Naposljetku se pod Gajevim, Vukotinovićevim i Kurelčevim utjecajem opredjeljuje za hrvatsku kulturu. Po svojoj novogrčkoj i kasnije hrvatskoj lirici, Demeter je romantik, dok je kao dramatičar romantički klasicist, naslonjen na tradiciju njemačkog kazališta. U mladenačkoj novogrčkoj lirici iskazuje se kao izraziti romantičar pa u tim stihovima prevladavaju slike idiličnih krajobraza, neuzvraćena ljubav, ruinistička atmosfera, a lirika mu se odlikuje poznavanjem antičke kulture te grčkim patriotizmom koji će kasnije sve više prerastati u hrvatski.

20 Već iz prve knjige njegova dramskog stvaralaštva Dramatička pokušenja – dio parvi (1838) snažno izbijaju sva obilježja kasnijeg stvaralaštva i goleme zauzetosti za razvitak hrvatskog glumišta. To se osobito očituje u programatskom Predgovoru koji bismo mogli nazvati prvim hrvatskim cjelovitim dramaturgijskim spisom. U njemu Demeter postavlja temeljne principe koje ilirski pokret nameće teatru i dramskoj književnosti. Poziva se na dva stara dubrovačka pjesnika: Antuna Gleđevića i njegovu Zorislavu koji tiska u vlastitoj inačici pod imenom Ljubav i dužnost te Šiška Gundulića od kojeg za svoju Krvnu osvetu preuzima motive iz Sunčanice. Svoj predgovor nastoji ostvariti kao sintezu književnoteorijskog i nacionalno programatskog shvaćanja drame i kazališta pa je započinje parafrazom Horacijeve interpretacije književnosti (spoj korisnoga i lijepoga). Dotiče se i jezika ističući kako se upravo s pozornice književni jezik može najlakše i najbrže proširiti. Žanrovski se Demeter priklanja povijesnoj drami koja tematizira životne sudbine znamenitih ličnosti, čime usvaja klasicističku stalešku klauzulu Corneilleova tipa, ali i određene postulate koji su razvidni iz njemačke recepcije Shakespearovih tragedija u pisaca Sturm und Dranga, odnosno romantika. Važnost Demetrova predgovora jest i u autorovu jasnom izjašnjavanju o modalitetu dramskog izraza. U Krvnoj osveti u hrvatsku dramu uvodi deseterac po uzoru na našu junačku epiku, koji će kasnije obilježiti i njegovu Teutu i mnoge kasnije tragedije drugih autora. 1844. se u Beču (zbog opasnosti od cenzure u zemlji) pojavila Teuta. Ova povijesna tragedija u pet činova tijekom više od stotinu godina izazvala je mnoštvo rasprava i polemika (od krajnje pozitivnog Markovićevog do krajnje negativnog Matkovićevog krajem 40-ih godina). Svojim obilježjima Teuta predstavlja vrhunac hrvatske romantičko-klasicističke drame. Temeljni tematski supstrat je iz nacionalne povijesti, s kojom aktualna politička i nacionalna pitanja mogu dovoljno vidljivo korespondirati. Tako u predgovoru Teuti Demeter izjavljuje kao nije «preuzeo historiju onoga vremena pisati», već je iz nje «uzeo samo predmet, da u poetičkoj slici silu čovječanskih strasti predstavi». TEUTA (1844) Ilirska kraljica Teuta, poznata po svojoj oholosti prema muškarcima, protjeruje svoju dvorjanku Cvětu jer ju je zatekla s Milivojem. Iako se Teuta zarekla da nikada neće pokleknuti pred muškarcem, igrom sudbine, iz sigurne smrti pred medvjedom u lovu spašava je Dimitar i ona po prvi put osjeća slabost prema nekom muškarcu, ali u svojoj oholosti to ne želi priznati. Rimljani žele zauzeti Iliriju i Dimitar (koji je smrtno zaljubljen u Teutu) prividno stane na rimsku stranu te nastupa kao izdajnik, samo da bi kao novi kralj mogao ispuniti Teutino obećanje da će poći za njega kada bude kralj. Teuta je prognana i bježi u Risno gdje nalazi utočište u kolibi u kojoj sada sretno žive Cvěta, Milivoj i njihova djeca, koji ju, unatoč tome što ih je nekoć nemilosrdno protjerala, uzimaju u zaštitu. Dolazi Dimitar i traži od Teute da ispuni svoje obećanje (da će se udati za njega kada bude imao carsku krunu). Teuta, koju je progonstvo probudilo i osvijestilo pristaje. Ali Rimljani kreću u napad i Dimitar mora u bitku. Teuta ga očajna iščekuje, ali Hrvati su u bitci sasvim poraženi i dolazi poslanik s viješću da je i Dimitar poginuo. Kad to sazna, očajna Teuta pograbi sina iz kolijevke i počini samoubojstvo skokom u more.

Povijesni izvor Demeter je pronašao u II. knjizi Historija grčkog povjesničara Polibija10. Naravno, kao uzori, Demetru su se nametnuli i brojni europski autori, pa 10

Polibije opisuje sudbinu ilirske kraljice Teute koju je gusarenje na južnom Jadranu dovelo do rata s Rimom (229. pr. Kr.) u kojemu Teutina flota doživljava poraz pod Visom, a kraljica se povlači u Risan, dok vladanje nad dijelom kraljevstva preuzima njezin nekadašnji vojskovođa Dimitrije Hvaranin.

21 je Teuta zasnovana kao tragedija šekspirske inspiracije, a potšilerovske dramaturške strukture. Odmah kada se pojavila, postala je klasičnim djelom novije hrvatske dramatike, s perspektivom da bude i reprezentativno scensko djelo, ali je istodobno smatrana i programatskom dramom čitavog HNP. Međutim na scenu je ipak došla prekasno (1864) da bi prilikom praizvedbe polučila neki značajniji uspjeh. Najvredniji dijelovi su njezini izrazito romantičko-klasicistički segmenti, a u cjelini sažima klasicističke, romantičke i sentimentalne elemente te izražava političke ciljeve HNP. Na hrvatskom jeziku Demeter je napisao još samo nesačuvanu dramatiziranu alegoriju Pomoć iznenada (1869) nastalu povodom posjeta Franje Josipa I i carice Elizabete Zagrebu. U autorovoj ostavštini nalazi se i rukopis njemačke drame Der Eispalast (Ledena palača), napravljena prema romanu I. I. Lažečnikova. Vještinu dramskog komponiranja prikazao je i u opernim libretima. Prvobitnu verziju libreta koju je Janko Car sročio za prvu hrvatsku operu Vatroslava Lisinskog pod naslovom Uzajamna vruća ljubav, Demeter prerađuje i opera biva 1846. izvedena pod naslovom Ljubav i zloba. U libretu je vidljiv utjecaj Schillerove tragedije Spletka i ljubav. Pravi libretistički dar Demeter je pokazao tek u operi Porin ili Oslobođenje hrvata ispod franačkog jarma u kojoj se opisuje pothvat junaka Porina koji u 9. st. oslobađa Hrvate od franačke dominacije. Demeter je prvi organizator, utemeljitelj dobrovoljačkih družina i artistički ravnatelj hrvatskog kazališta. Iako aktivni sudionik svih kazališnih gibanja, morao se prihvatiti i kritike jer kvalificiranijih za tu zadaću tada nije bilo. Tako je morao istovremeno djelovati i pedagoški i kritički. U svojim kasnijim kritikama on će postati pravi analitičar kazališne predstave i njezinih brojnih aspekata. Kao uzor je imao repertoarni i organizacijski model bečkog Burgtheatra, dok se Šenoa (s kojim je Demetar često snažno polemizirao) zalagao za slavenski i romanski repertoar koji je Demetru bio ponešto stran. Konačnu bilancu zauzetosti za sve estetičke i organizacijske aspekte hrvatskog kazališta Demeter je iznio 1864. u poznatom članku Narodno kazalište kao zemaljski zavod u Domobranu u kojem je još jednom htio upozoriti na važnost kazališta u hrvatskoj kulturi. Prevodio je s njemačkog, ruskog, talijanskog, poljskog i francuskog. Najbolja su mu ostvarenja prijevodi Schillera, dijelovi Goetheova Fausta te izbor iz Heinove, Puškinove i Vittorelijeve lirike te fragment Byronova Don Juana. Posebno mjesto u njegovom stvaranju predstavlja epski spjev Grobničko polje koji je tiskan 1842. u prvoj knjizi Kola, dvije godine prije klasičnog epa hrvatske preporodne književnosti, Smrti Smail-age Čengića. U spjevu se nalaze i autorova Izjašnjenja, koja su u tumačenju spjeva nezaobilazna. U 540 stihova te podjelom na 13 numeriranih odjeljaka te završnim Zaslovjem, sročeno u različitim metrima, Grobničko polje je po generičkom ustrojstvu svojevrsni žanrovski hibrid. Uz osebujno pripovijedanje javljaju se i lirske pjesme (Pjesma Tatarkinja), zborske budnice (Pjesma Hrvata, poznata po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti, najbolja Demetrova pjesma, poznata kao solo-popijevka V. Lisinskog) kao i dramski intonirani dijalozi. I Grobničko polje opjevava povijesni događaj: 1842. slavila se šestogodišnjica bitke na Grobniku u kojoj su Hrvati navodno pobijedili Mongole nakon njihova upada u Hrvatsku. Demeter pod snažnim Byronovim utjecajem u svoj spjev uvodi «ja» pripovjedača koji govori o svojim osjećajima i dojmovima izazvanima pričom o grobničkoj bitci. Miješanjem žanrova, ovo epsko djelo polemizira s tradicijom i

22 klasicističkim shvaćanjima o strogo određenim kompetencijama pojedinog roda. Spjev započinje lirskim akordom «ja» pripovjedača koji nakon evokacije sjevernotalijanskog pejzaža (Brenta, Venecija, Verona, …) apostrofira umjetnička i civilizacijska dostignuća slavnih ljudi tog podneblja (Petrarca, Rafael, Canova, biskup Karlo Boromejski i dr.) Od tog idiličnog pejzaža, u srce se još snažnije međutim urezalo Grobničko polje (silna raka, gnijezdo noćnih snova), tako da nas u povijesni događaj pripovjedač uvodi kontrapunktnim suprotstavljanjem. Zaslovjem je Grobničko polje uokvireno vizionarskom slikom subjektivne interpretacijske povijesti. S mnogo nedorečenosti i aluzivne simbolike, Demetrov ekstatični «ja» pripovjedač i ne želi zapravo opisati konkretni događaj, nego samo prenijeti osjećaj i atmosferu povijesnog zbivanja, što za posljedicu ima snažnu aktualizaciju spjeva: nedvojbeno opjevava probleme suvremenosti. Neosporiv je utjecaj Byrona, ali i Puškinova Borisa Godunova (kolektiv, junački narod koji se bori za slobodu). I po koncepciji spjeva i po poetološkim i idejnim shvaćanjima, Grobničko polje je pravi europski romantičarski spjev, sinteza brojnih romantičarskih pravaca. Lirske pjesme i novele čine manji dio njegova opusa. Većinom su to prigodnice i pohvalnice, a današnje značenje samo im je književno-povijesno. U almanahu Iskra objavio je četiri novele (Ivo i Neda, Vijavica, Jedna noć i Otac i sin) koje gotovo sve crpu građu iz različitih predložaka. Izuzmemo li doktorsku disertaciju o meningitisu koja pripada polju medicine, ostatak Demetrova znanstvenog rada je usredotočen na filološka pitanja i probleme: Misli o ilirskom književnom jeziku (1843) u kojem se poziva na dubrovačku jezičnu tradiciju; sudjelovanje u Bečkom dogovoru (1850) koji je nastojao unificirati hrvatski i srpski jezik te autorstvo hrvatskog dijela pravno-političke terminologije za slavenske jezike u austrijskoj carevini. (Nikola Batušić, SHK, Zagreb, 1997.)

Ivan Mažuranić (1814 – 1890) antologijske pjesme: Javor, Smrt Smail-age Čengića (Agovanje)

Ivan Mažuranić za sobom nije ostavio veliki pjesnički opus, ali je već njegova Smrt Smail-age Čengića (uz dopunu Gundulićeva Osmana) dovoljno veliko djelo da ga ubrajamo u najveće pisce epohe. Otac Ivana Mažuranića bio je za školovanje odredio samo starijeg sina Antuna, ali je upravo zahvaljujući zauzimanju starijeg brata koji je zarana spoznao dječakovu nadarenost i Ivan nastavio školovanje. Njemačku pučku školu obojica su završili u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju u Rijeci. Obojica su se odlikovala izuzetnim znanjem stranih jezika, ali i poštovanja prema vlastitom jeziku te njegovanjem čakavskog dijalekta. Prva objavljena Mažuranićeva pjesma je mađarska horacijevska oda posvećena Ferenczu Urményiju, koju je napisao 1832. U Zagreb je došao 1833, nakon završetka gimnazije. Upisao je studij filozofije i, upoznavši se s Gajem, došao u doticaj s preporodnim idejama. Uskoro počinje objavljivati u Danici i za tu suradnju Gaj mu je dao novčanu naknadu – prvi honorar u novijoj hrvatskoj književnosti.

23 1835. upisao se na zagrebačku Pravoslovnu akademiju koju je završio 1838, nakon čega se zaposlio u odvjetničkoj kancelariji, a kasnije prelazi kao suplent na zagrebačku gimnaziju, da bi 1840. – položivši odvjetnički ispit – otvorio vlastitu kancelariju u Karlovcu. Već 1841. ženi se sa sestrom Dimitrija Demetra – Aleksandrom te stupa u službu karlovačkog gradskog poglavarstva gdje ostaje sve do burne 1848. Upravo to razdoblje karakterizira intenzivan književni rad. 1850. Jelačić ishoduje njegovo imenovanje generalnim prokuratorom za Hrvatsku i Slavoniju, a poslije postaje i državni odvjetnik gdje ostaje sve do pada apsolutizma 1860. Uz to je i predsjednik Matice ilirske (do 1872.), a 1865. povlači se iz javnog života. U međuvremenu se sklapa ugarsko-hrvatska nagodba (1868) koja se revidira 1873. prilikom čega Narodna stranka Mažuranića kandidira za bana i on na tom mjestu ostaje nepunih sedam godina (1873 – 1880). Poslije toga se više ne bavi politikom. 1885. umire mu supruga Aleksandra. Posljednje godine proveo je baveći se čitanjem, astronomijom i matematikom. Umro je u Zagrebu, 4. kolovoza 1890. Čitavo Mažuranićevo stvaranje karakterizira jasnoća koncepcije i čistoća izvedbe: pomno odabrana tema i suvereno poznavanje tehnologija umjetničkoga postupka. Bio je sklon isprobavanju mnogih postupaka prije izbora onoga koji mu je najviše odgovarao. 1844. objavljena je njegova dopuna Osmana (14. i 15. pjevanje) u kojem je Mažuranić uspio ući u duh Gundulićeve poezije, nastojeći ne upotrijebiti niti jednu riječ koja nije bila potvrđena u izvorniku. Iako je, nasuprot Gundulićevog baroknog osjećanja ništavnosti i ljudske prolaznosti, Mažuranić sav u romantičnom aktivitetetu, veza između ta dva pisca vrlo je očita, a to je još vidljivije u njegovom glavnom djelu Smrt Smial-age Čengića, koje je virtuozan spoj narodnog i umjetnog, deseteračkog i osmeračkog, drugim riječima – Kačića i Gundulića. U njemu je Mažuranić opjevao stvaran historijski događaj (iako gotovo beznačajan, koji se odigrao 1840.) Podijeljen je u pet pjevanja Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA (1846) AGOVANJE prikazuje Smail-aginu okrutnost koja nužno vodi do raspleta u HARAČU i konačno do pravedne osude u KOBI. Kao silnik ubija nemoćne protivnike, ali i pripadnike svog vlastitog svijeta: starog Duraka koji mu je savjetovao da pusti Crnogorce jer bi njihovo smaknuće mogao platiti vlastitom glavom. Čengić je bijesan i na Crnogorce koji umiru bez straha i jauka i na Duraka jer mu se čini da su njegove riječi samo pojačale otpor raje. Milost za Duraka moli i njegov sin Novica, ali Čengić nema milosti. Nakon Durakove smrti, Novica spoznaje da više ne pripada tom svijetu nasilja i bešćutnosti. Novica (Cerović) je historijska ličnost, kršćanin i Crnogorac, čime postaje očito da je Mažuranić «iznevjerio» povijesnu istinu, u korist motivacije, koja je time postala mnogo jača. NOĆNIK11 prikazuje Novičin moralni i fizički prijelaz na stranu Crnogoraca. U ovom pjevanju Novica noću dolazi do vladičina dvora, gdje straži iznosi svoje jade, ali ne predstavlja se imenom pa do kraja ostaje «neznana delija». Njegov dolazak na kapiju obilježava i zalaz Čengićeve zvijezde, čime je Smail-agina kob već sada jasno određena. ČETA na neki način obnavlja pojedinačno Novičino noćno putovanje, ali taj paralelizam nije slučajan: svako pjevanje nosi u sebi odjeke prethodnog i najavu idućeg. Ovo pjevanje predstavlja etičku kulminaciju pjesni: četa koja se kupi nije samo izvršitelj Novičine osvete, već nositelj višnje pravde, a propovijed je moralni stožer čitavog djela jer nudi idealnu koncepciju života i polemički se obraća tzv. civiliziranoj Europi koja ne shvaća stoljetni napor balkanskih kršćana da ostane njezinim dijelom. Zato starčeve riječi potiču četu da se etički i moralno digne na visinu svoga poslanja. Tada se pojavljuje Novica koji izriče svoje razloge priklanjana njima i želi sudjelovati u izvršenju crnogorske pravde koja je sada i njegova. Svećenik krsti Novicu i daje mu oprost od grijeha. Četa se upućuje k izvršenju svog zadatka. 11

U rukuopisu naslovljen Novica.

24 HARAČ je najbogatiji zbivanjima i dramatičkim sukobima. Ima najviše stihova od sva ostala četiri pjevanja zajedno. Čengić je pošao da kupi harač na gatačkom polju i tamo počeo mučiti raju, ali događa mu se nezgoda: konj mu posrće i on umjesto «vlaha» pogađa vjernog Safera te mu izbije oko. Razjaren, Čengić za raju izmišlja sve strašnije muke, ali raja ne daje harač jer ga nema otkud dati. Poslije večere poziva doglavnika Bauka da mu zapjeva uz gusle i pjesmom povrati ponižen ponos. A Bauk pjeva o Rizvan-agi koji je na Kosvu doživio jednaku bruku prilikom kupljenja harača. Smail-aga prihvaća sudbinski glas poezije: i on je osuđen da poput Rizvan-age postane sprdnja raji, a kako se sramota ne da izbrisati – valja ih sve pobiti te naređuje da se raja stavi na još gore muke, ali utom stiže četa. Zameće se kratak boj u kojem je većina Turaka pobijena, uključujući i Smail-agu. Pravda je izvršena, ali je i Novica pao pored age, od Hasanove ruke, kada je mrtvom agi htio odsjeći glavu. Pjesan dobiva univerzalnu dimenziju. U KOBI je Smail-aga sveden na najobičniju lutku što podrhtava i od malo jačeg stupanja noge, to je svojevrsno likovanje nad poraženim junakom. A sjajno sunce za koje Smail-aga tvrdi da raja nije dostojna da je ono grije, to sunce, kad obasja Smail-agu, obasjat će zapravo mrtvu lutku.

Smrt Smail-age Čengića nastala je dijelom i kao autorovo intimno uvjerenje u potrebu da se Europa obavijesti o događajima na ovim prostorima. Franjo Marković izdiže ju, «po savršenoj umjetničkoj sastavbi i po veličajnom sadržaju» na razinu hrvatske klasične epopeje, a Mažuranića uspoređuje s balkanskim Homerom koji je opjevao četiri stoljeća zgoda na Balkanu. Kratak opsegom, zbijen dikcijom i lepršav izrazom, ovaj spjev nije plod časovita nadahnuća. Kritika, koja je od samih početaka (npr. Šulekova u Danici) bila pozitivna, na neki način je ucrtala i daljnju kritičku recepciju ovog djela koje je svakako najvrednije ostvarenje ilirskog razdoblja hrvatske književnosti i jedno od najznamenitijih hrvatskih djela uopće. Marković je dao cjelovitu kritiku koja ovo djelo situira u relevantni kontekst i znači vrhunac onoga što epoha sedamdesetih godina 19. st. može izreći o Mažuraniću. Drugi dio njegove kritike, napisan tek 1905. previše se oslanja na trope i figure kao najautentičnije dokaze (Mažuranićeve) poezije, čime se stječe dojam da je pjevanje zapravo građenje figura i pobija prvi dio svoje teorije u kojoj ističe da Mažuranić nije pisao «po teoriji, nego slobodno, kako ga je nosio polet prosvijetljenog genija». Očito je da Mažuranićevo djelo karakterizira jezgrovit jezik (Seeberger, 1864.), a povezanost s Gundulićem uočio je već Prohaska (1911), povezavši izravno koncepciju Kobi s temeljnim raspoloženjem Gundulićeva pjesničkog svijeta. Osim toga, spjev je izgrađen na vrlo snažnom lirskom raspoloženju, koje je razlog osebujnoj kompoziciji koja nema ni epski ni dramatski oblik. Pitanje oblika zaokupljalo je kritiku sve do danas, kad se god formalno pretpostavljalo stvarnome i estetskome. Najviše je za sintezu spoznaja o Mažuraniću dao Antun Barac, svojom velikom monografijom Mažuranić (1945). On primarnu vrijednost Mažuranićeva spjeva vidi u prvom redu u izvanrednoj zbitosti i jezgrovitosti kojom je pjesnik plastično i jasno iznio jedan naoko neznatan događaj u njegovom najopćenitijem ljudskom dnu te je na jedinstven način znao upotrijebiti snagu hrvatske riječi da iz nje, prema potrebi, izrazi, i lirsku mekoću i dramatsku udarnost i glazbenu lelujavost i kiparsku plastičnost. Dakako, Barac spominje i ostatak onoga što je neizrecivo i neobjašnjivo, a čemu i jest značajka svake prave umjetnosti. Već na prvi pogled hrvatska književnost ilirskog razdoblja pokazuje izrazito zanimanje za jezik i jezična pitanja, a jezična svijest postaje jedna od temeljnih sila preporoda. I u Mažuranića je pjesnički rad potaknut rodoljubljem jer mu je jasno da bez izgrađenog književnog jezika nema ni književnosti, ni kulture, ni znanosti (o tome govori u 20. broju Danice, upozoravajući kako neizgrađen jezik sapinje i najveće umove). Zato je Mažuranićeva poezija bila unaprijed određena, i tematski i jezično.

25 Smrtni udarac turstvu hrvatske knjige zadao je upravo on, zato su hrvatski književnici poslije njega krenuli u potragu za jezikom koji će izraziti hrvatsku građansku civilizaciju u nastajanju, što je prvom pošlo za rukom Šenoi. Još jedan prinos razvitku jezika i izraza dao je u politički inspiriranom, ali tipično literarno izvedenom tekstu, brošuri Hrvati Mađarom (1848) (gdje iznosi potrebu da se odnosi između Hrvata i Mađara urede tako da Ugarska postane zajednička domovina ravnopravnih naroda). Taj tekst dokaz je izražajne sposobnosti hrvatskog jezika i obrazac moderne hrvatske proze, a uz Smrt Smail-age Čengića pokazuje osnovne značajke Mažuranićeve umjetnosti: pregnantnost, sažetost, lapidarnost, zaziranje od narativnosti i neprestana težnja prema gnomičnosti (u trenutku kad hrvatskim književnim stvaranjem vlada zbunjena, mucava razlivenost). Tvrdnja da niti jedan jezik ne može biti podređen drugome dio je Mažuranićeve jezične teorije: jezik je prije svega sredstvo za ostvarivanje komunikacije, on služi prvenstveno «porazumljenja radi». Upravo tome je i namijenjen njegov proglas, vjeran ilirskoj tradiciji o jeziku kao glavnom obilježju narodnosti. Zato su Hrvati Mađarom i prva velika proza moderne hrvatske književnosti (proza kao samostalna izražajna tehnika), u čijoj je tematici i stilu vidljivo Mažuranićevo mladenačko bavljenje Mickiewiczem. Mažuraniću dakle pripada slava da je, prije Starčevića, Kurelca, Pavlinovića, Šenoe i drugih prozaika 19. st. stvorio prvu modernu hrvatsku prozu. Pjesma Vjekovi Ilirije (1838) također je dio Mažuranićeva pjesničkog razvitka, formalnog i idejnog. Ilirija je pjesnikov zanos i zalog budućnosti njegova naroda pa je, u skladu s tim, početak tipično idilički, bukolički – počinje opisom krajolika Ilirije te odmah na početku možemo povući paralele s očitim uzorima: Vergilijem i Ovidijem. Pjesma je duga i spora u ritmu i slikama uokvirenim deseteračkim oktavama, a njihovo osnovno raspoloženje su idiličnost i ljepota davnih vjekova Ilirije. Zatim se opisuju nasrti dušmana (Rimljani, Franci, Huni, Tatari) koji su nagrnuli sa sve četiri strane svijeta te, naposlijetku – Turaka, koji su tu i ostali i koji su postali glavni narodni neprijatelj, simbol zla i zaostalosti uopće. Frangeš apstraktne slike iz Vjekova Ilirije uspoređuje s naturalističkim slikama u Haraču. Dopuni Osmana Mažuranić pristupa ozbiljno, sistematično i samosvjesno: ništa što već u Gunduliću nije upotrijebljeno ne smije naći mjesta u dopuni. Kritika je primijetila opsežnost dopune i činjenicu da su Mažuranićeva pjevanja bogatija od Gundulićevih jer on unosi i velik broj epizoda i opisa te su mnogi skloni mišljenju kako je dopuna kvalitetom čak nadmašila izvornik. Pojedini dijelovi dopune funkcioniraju i kao autonomne cjeline (Živančević), a koncepcija dopune opet je usporediva sa Smrti Smail-age Čengića jer je u oba slučaja, iznad individualne tragedije, izdignuta tragedija naroda u kojoj su likovi tek žrtve historijske tragike. A Mažuranić, kao i Gundulić, vjeruje u «kolo od sreće» i vjeruje u kob. Mažuranićev pjesnički razvoj možemo podijeliti u tri faze: priprava, do dopune Osmana; dopuna Osmana; Smrt Smail-age Čengića. Našavši svog pjesnika – Gundulića, našao je Mažuranić i sebe pjesnika: imitacijsko dopunjavanje digao je na visinu novog, vlastitog izraza; njegov stih balansira između deseterca i osmerca (Nebesa su knjige od vijeka…) nastojeći sačuvati i stari hrvatski narodni stih – deseterac i Gundulićev osmerac. Tako je Mažuranić stvorio izraz koji stvaralački izmiče krutostima mehaničke klasifikacije. Na tom temelju on je stvorio uvjerenje od kojeg

26 više nije odstupao: pjesnički je izraz artistčka tvorevina, rađa se iz narodnog govora, ali se istovremeno diže i iznad njega. Pjesnički jezik svakog trenutka mora čitatelja upozoravati na tradiciju jer u njoj Mažuranić gleda osnovu književnog stvaranja. Riječ mora istovremeno pokazivati svoje dvostruko lice: duboku drevnost i neočekivanu svježinu, ponovljenost i neponovljivost. Često puta je u literaturi o Mažuraniću spominjana veza njegova spjeva s Byronovom poezijom. Jedan od autora koji su zastupali takvo gledište bio je i Alois Schmauss koji prihvaća tvrdnju da je struktura bajronovska, ali odbacuje bajronovski karakter glavnog junaka jer Smail-aga nije samo glavni junak djela nego istovremeno i jedino lice koje je psihološki podrobnije opisano. On nije bajronovski junak jer nije nikakav «pobunjenik» koji se stavlja izvan društva i njegovih zakona, nego zatočenik jednog određenog, turskog vladajućeg sistema. Smail-aga nije kritičar društva već legitimist, klasicist, zatočenik reda i poretka. Novica bi mogao biti Smail-agin oponent, ali zapravo je pravi oponent Smail-agin neimenovano božanstvo, «sam on […] koj´ je gori.» Time su suprotstavljena dva sistema: etička pravda i etička nepravda, dobro i zlo, «raj» i «pakao», pri čemu je Smail-aga zapravo Gundulićev Lucifer, «vlastodržac od propasti». Mažuranić je primjer zrela pisca u još nesazrelo doba. Unatoč tome, Mažuranić je ipak bio književnik tradicije, književnik svjestan svojih prethodnika, ali i književnik nasljedovanja: klasične i talijanske, starije hrvatske i narodne književnosti. Sa tih stožera Mažuranić se vinuo u besmrtnost, a višestoljetni sukob Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, dobio je tu istu dimenziju. Nadrastao je sebe i postao umjetnost. (Ivo Frangeš: predgovor u Sabranim djelima, Zagreb 1979.)

Petar Preradović (1818 – 1872) antologijske pjesme: Putnik, Mrtva ljubav, Ljudsko srce, Oluja, Crni dan, Noćna pjesmica, Pitanje, Konac kraju

Uz Preradovićevo ime vezane su tri mistifikacije: recepcijsko-kritička; biografskoromantička i pedagoško-interpretativna. Kako vidimo iz njegovih odgovora Stanku Vrazu12, Preradović je bio prilično samokritičan, dok je cjelokupna kritika (Šenoa, Marković, Vodnik, Ježić, Frangeš, Haler) podijeljena u ocjeni njegova djela. Cijeli njegov rad izvire iz jakog intelekta, snažnih osjećanja, ali i vojničkog života pa, kako se više od njega udaljavamo, njegove pjesme su sve manje dokument osobe, a sve više ostaju u krugu trećeg horizonta – interpretacije teksta, odnosno književnih činjenica. O razvijenosti njegova unutrašnjeg života najbolje svjedoče njegova pisma u kojima iskazuje svoje nazore o životu, umjetnosti, osobne emotivne komplekse i raspoloženja, ali i stoičko ponašanje, koje je vjerojatno izravni produkt vojničkog drila, što je, osim u korespondenciji vidljivo i u nekim pjesmama, u kojima je taj fatalizam doduše, više univerzaliziran (Smrt, Nada, Mujezin, Zmija). U tom 12

Vraz je bio jedan od prvih Preradovićevih književnih kritičara; počeo je pisati o Preradovićevim pjesmama još za pjesnikova života.

27 smislu Barac govori o Preradovićevoj poeziji kao dokumentu intimne ispovijesti njegova bića, ali u nekim pjesmama (npr. Moja lađa) nalazimo i tipičnu romantičku morsku metaforiku lađe i plovljenja, kao jedne od temeljnih romantičkih ideja – ideje s u d b i n e. Po svojemu miru, odmjerenosti, ravnoteži i poopćavanju, Preradović je zapravo antiromantik s atiindividualističkim pozicijama te po tome bliži predromantičkome Goetheu nego romanticima poput Lenaua, Grüna i Heinea. Tematski se Preradovićeva poezija može podijelti na: rodoljupke, ljubovke te različne pjesme s općom tematikom. U posljednju skupinu on u pjesnički korpus hrvatskog romantizma unosi nove motive i sadržaje. Svemu tome treba pridodati i prigodnice, koračnice, epigrame, nadgrobnice (epitafe) i prepjeve (kako ih sam naziva: «pjesme tuđinke»). Međutim, takvom podjelom zanemaren je njegov opus na njemačkom jeziku, (ne)dovršeni spjevovi , kao i «misterijska» drama Kraljević Marko, pa bi vremenska podjela možda ipak bila prigodnija od tematske: Prva faza obuhvaćala bi razdoblje pisanja na njemačkom jeziku od 1834. do 1843. (+ ciklus Lina-Lieder); zatim faza od dolaska u Zadar i suradnje u Zori dalmatinskoj (1843/1844.) pa do objavljivanja druge zbirke pjesama 1851. Nove pjesme. Treća faza obuhvaća razdoblje je od 1860. do smrti 1872. Njemačku poeziju počeo je pisati 1834, povodom požara u kojemu je izgorio čitav Neustadt, o čemu govori u autobiografskom zapisu Crtice moga života (1856.) U toj fazi Preradović se očito nalazi unutar romantičke paradigme, doduše, već s motivima i idejama šilerovske provencijencije, ali i već poznatim budućim motivima mora i olujne lađe. Gotovo tijekom čitave vojne akademije i boravka u Italiji, nalazi se pod izravnim Byronovim utjecajem kojega čita u njemačkom prijevodu. Taj utjecaj očit je u motivima bajronovske čežnje za nečim nepoznatim, sanjive sreće, ideala i bezgranične velike ljubavi (Gegenwart, Zukunft, Trennung). Tada Preradović na njemački jezik prevodi povjesticu češkog bajronističkog pjesnika K. H. Mácha Máy, a i njegova elegija Jünglings Klage korespondira s Máchovim motivom djetinjstva i izgubljene mladosti, melankolijom i pesimizmom. Vrlo često koristi motiv usamljenog pjesnika čije je vrhovno načelo umjetnost, nasuprot banditskoj sili s kojom se valja vječno boriti (Das Uskoken-Mädchen, An mein Vaterland), koje će kasnije koristiti i u hrvatskim pjesmama (npr. u Prvim ljudima). Lina-Lieder nisu u cijelosti datirane13. Namijenjene su Karolini Schauffovoj, opernoj pjevačici u čijoj je kući bio domjenak znamenitih iliraca (Vraz, Kukuljević, Bogović, Preradović), a u to vrijeme nisu bile objavljene vjerojatno iz razloga što je to bilo vrijeme njegova braka s Pavicom de Ponte, kao i Pavičine smrti (1855) koja je počinila samoubojstvo. Prijelaz sa njemačkog na hrvatski jezik značio je svojevrstan «primjenjeniji» romantizam, katkad «onečišćen» pragmatičko-ideološkom nužnošću. One su u znaku Heinea i Lenaua pa je razumljivo da u njima nije prisutan domovinski nego ljubavni motiv (Dein Bild <pandan joj je Jedinica; An mein Herz > Miruj, miruj srce moje i druge). Važno je upozoriti i na njegove prijevode i njemačku orijentaciju jer ćemo u njima prepoznati motivski inventar primjeren tome krugu, osobito motive Weltschmerza. Od Heinea uglavnom prihvaća ljubavnu liriku, a ne njegovu kritiku građanskog društva. Na hrvatskom je počeo pisati u drugoj fazi ilirskog pokreta, nakon zabrane ilirskog imena, kada je nastala glavnina ilirske književne produkcije i u fazi pada 13

Nastale su 1850/1851, za vrijeme Preradovićeva boravka u Zagrebu).

28 mnogih političkih iluzija, što se osjeća i u nekim njegovim pjesmama (Braća). On se zapravo iz pragmatičke preporodne faze povlači u svoju njemačku intimnu liriku, a zatim u još veću unutrašnjost, ali sada u refleksivno-mističku i spiritističkognostičku. Ali o tome ne treba govoriti kao o «najnutarnijoj strani našeg preporoda» niti u tome treba tražiti tipičnost «slavenske duše» (Vodnik, 1903.) jer misticizam nije samo karakteristika slavenstva, niti je teorija hrvatskog narodnog preporoda smjerana metafizičkim i transcedentnim ciljevima, već strogo pragmatičkim. Prva Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku je Poslanica Špiri Dimitroviću (1843) u kojoj je po duhu, motivima i reminiscencijama propjevao kačićevski, ali ju nije uvrstio u svoje Pervence (1846) te je sam istaknuo kako se 1844. može smatrati početkom njegova hrvatskog pjesnikovanja, kad inače dosta sudjeluje u Zori dalmatinskoj. Iako ilirskom pokretu možda ne pristupa sasvim naivno i idealno, ipak on ne odudara od uobičajene tematike početka ilirskog pjesništva, što je najbolje vidljivo u pjesmi Putnik14 koja je alegorijskim prikazom lirskog subjekta - biblijskog izgubljenog sina koji se iz mraka tuđine vraća u opraštajući zagrljaj domovine-majke, ustvari biblijsko-starohrvatska tema «suza sina razmetnoga». Sličan motiv koristi i u pjesmi Braća, zapravo maloj poemi u dijaloškoj formi, pisanoj u narodnom osmercu. Preradović dakle, podosta pesimistički, ali i ironijski (na granici groteske) gleda na aktualno društveno biće, što dodatno dokazuju njegove Žalostinke (Zora dalmatinska, 27,51/1844) – devet deseteračkih pjesama u kojoj se motivima mora, smrti, romantičkoga zatravljenja i patosa, bezvoljnosti te povijesnim, ratničkim motivima, i onima crnine i posvemašnjeg mraka, skicira obzor lirskog ontološkog statusa i njegove stratificiranosti u društveno-stvarni krajolik. U prvoj fazi prevladava domoljubna tematika prepuna iskrenih patriotskih osjećaja, melankolije, ali i radosti ilirizma u ljubavnoj lirici. Za razliku od mirotvorstva u patriotskoj tematici, u ljubavnoj je ipak intimniji, biografičniji i subjektivniji. Njegov opus na njemačkom jeziku sasvim je u skladu s visokim zahtjevima europskog romantizma, dok prelaskom na hrvatski jezik, on postepeno «stanjuje» romantičku paradigmu, ublažujući romantički radikalizam i razdrtost lirskog subjekta. Faza koja je u kritici uglavnom definirana kao faza opadanja i banalnosti, raznovrsna je i bogata (uz već spomenute Lina-Lieder, tada nastaje i drama Kraljević Marko, libreto Vladimir i Kosara, pjesme Ribar, Moja lađa, Na Grobniku), a 1851. objavljuje zbirku Nove pjesme u kojoj ipak, u cjelini gledano, umjetnička razina pada pa je umjetnički dojmljiv tek manji broj pjesama (Pamet i srce, Ljudsko srce, Moja lađa, Slijepac Marko, Naša Anka). Razočaranje ga dovodi do duboke krize (Pjesnikova kob, 1849.), ali još uvijek vjeruje da će neka veća moć (Duh slavjanski) «izvesti narod iz bespuća», što je mojsijevska tema koju je kasnije nasljedovao Kranjčević. Vrijeme apsolutizma svojevrsni je intermezzo, kada osim Lina-Lieder nastaje manji broj pjesama, nedovršeni spjev Pustinjak, Lopudska sirotica (koristi motiv pučke legende - ljubav siromašne djevojke i dubrovačkog vlastelina, što svjedoči o ostanku u pravoj romantičkoj paradigmi), elegija Zemaljski raj te oda Smrt koja najbolje karakterizira autorovo raspoloženje u razdoblju nagomilanih nesreća. Kod Preradovića je osobito zanimljivo uočiti jedan fenomen: dok su ilirski pjesnici išli koncentrično od šireg ka užem krugu, od općosti prema pojedinačnosti, koja je bila utopljena u tu općost, on ide obrnuto; smjer kretanja mu je od pojedinosti 14

Zora dalmatinska 3/1844.

29 ka univerzalnosti, transtemporalnosti koju će se ipak moći naći u nekoj budućnosti. Možemo govoriti kod njega i o ontološkom statusu bića, odnosno «punjenju» bića ontološkom supstancijom te o ontičkom statusu (Krajolik Boga, Bože živi, Nepojamnost Boga) što je dio kritike, nedovoljno precizno, nazivao romantičkim misticizmom. Ipak, Preradović nikada ne ide u ekstreme, voli «mirnu misao i mirno čuvstvo» (Vodnik, 1903.). Kao i ostali hrvatski preporoditelji, primijenio je poznatu historiografsku Herderovu tezu o svijetu i čovjeku, ali u slavenskome «ključu». Tom je elementu pripojena kategorija srca, tj. ljubavi i osjećanja, koja je u liku Boga – idealitet, a na zemlji će zavladati u vidu čistoće, mira i međusobnog uvažavanja. Istih shvaćanja su i ostali slavenski romantičari poput Mickiewicza i Kollára. Iako se nije deklarirao kao rusofil, ipak je kod njega moguće uočiti polarizaciju Istoka i Zapada (osobito u drami Kraljević Marko, koja je, poput Fausta, izrasla na pučkom vjerovanju), kojemu on suprotstavlja Slavenstvo, prvenstveno po snazi božanske ljubavi, a ne vojnoj i političkoj moći. Budućnost je crtom mesijanizma iskazana vizijama. U pjesmi Naša zemlja (1866) prisutna je ideja rada u kojoj se idealizira autentični narodni, prirodni život, dok se podrijetlo zlu nalazi izvan takvog modela. U svojoj trećoj fazi Preradović piše epske pjesme i spjevove (Starac klesar, Zmija, Mujezin) s dominantnom idejom sudbine koja je zapravo fundamentalno njegovo određenje koje varira od melankolične poluodređene čeznutljivosti u prvoj fazi (Miruj, miruj srce moje) do tvrdoće i oporosti u zadnjoj. Sve više naglašava svoju osnovnu platonističku idealističku poziciju prema kojoj se ljepota nalazi u etičkoj ideji, a nju treba zaodjenuti odgovarajućim oblikovnim ruhom. Ova faza je na prvo mjesto stavila kategoriju uzvišenoga u doslovnom motivsko-tematskom smislu s idejom «slavenskih ideala», Božje istine i sklada svemira. Spjev Prvi ljudi (1862) priskrbio je Preradoviću svojom idejom evolucije, za razliku od romantičkoga revolucionarnog obrata, usporedbu s Miltonovim Izgubljenim rajem15. Preradovića ovdje vodi ideja čistog dualiteta izvorne čovjekove prirode. Ista ideja evolucije spomenuta je još mnogo ranije i u pjesmi Djed i unuk (1845): sa scene neće nestati ono što je stvoreno, nego će mlada generacija nastaviti isti posao – na svim područjima i planovima. On je zagovornik progresivnog razvoja duše pojedinca i čovječanstva, prema kojemu nije imanentna svijest o prvome grijehu, pa dakle niti o vječnoj kazni. Prvi je čovjek tek potencija umna savršenstva. U Prvim ljudima je, dakle, osim evolucijske teze prisutna i ideja razumne mjere i ljubavi na kojoj sve počiva, pa je dakle i uživanje dopušteno; ideja ravnoteže tjelesnog i duhovnog, senzitivnog i spiritualnog, bez umanjivanja jednog ili drugog elementa. Treba ukazati i na Preradovićev kompleks jezika; Preradović ga poima kao zapis i pohranilište tradicije, narodnog života, nacionalnog, kulturnog i prosvjetnog identiteta te razlike spram drugoga. Uopće, on definira ontološki status ljudskog bića i njegove pripadnosti komunikacijskoj zajednici (Rodu o jeziku), ali je s druge strane, on medij umjetnosti, književnosti pa kao takav sam izriče mogućnost artističke realizacije (Jezik roda moga). U posljednjim godinama napisao je i nekoliko pjesama s dominantno egzotičnim motivima (Zmija, Mujezin) koje ispovijedaju prevlast zla u zbiljskom

15

Ipak, valja upozoriti kako se Milton doslovno drži Biblije, dok je Preradoviću kao podloga poslužilo slavensko vjerovanje o postanku čovjeka iz božje suze. Sličnosti nalazimo na razini nekih motiva i slikovnosti, a ne na razini ideje ili obrade.

30 svijetu, ali samo s ljudske, društvene strane. Takvi egzotični, orijentalni motivi približavaju ga Byronu, Shelleyu, Puškinu i Mickiewiczu. Između udvorne i galantne njemačke poezije i grandiozne romantičke idealističke koncepicije religioznog shvaćanja ljudske povijesti, s mesijanističkom ulogom Slavenstva, spiritističko obojenim filozofskim upitnostima, Preradović nam se nadaje kao istinski poeta vates, uz Kranjčevića, jedan od posljednjih u 19. st. u kojemu je hrvatski književni um pokušao detektirati hrvatsko biće. (Cvjetko Milanja, SHK, Zagreb, 1997.)

PROZA Antun Nemčić (1813 – 1849) Svojim malobrojnim književnim pokušajima Nemčić je u prvoj polovici 19. st. uspio ostvariti specifičnu umjetničku vrijednost pa čak i izvjesnu izvornost. Budući da je boravio izvan Zagreba, nije mogao mnogo utjecati na razvitak hrvatskog književnog života, ali je zato temeljito proučavao našu i stranu književnost, osobito Horacija, Marcijala, Juvenala, Dositeja, Schillera, Uhlanda, Voltairea, Rouseaua, a u svojim djelima često je koristio i citirao Racinea, Moorea, Heinea, Grimma, Dantea, Gundulića, Kollára, Schlegela i mnoge druge. Rođen je u Eddi u Mađarskoj, a djetinjstvo proveo u Ludbregu i Koprivnici, gimnaziju završava u Varaždinu, a filozofiju i studij prava u Zagrebu. U krugu iliraca našao se već na samom početku pokreta, a osobito je bio blizak s Tomom Blažekom. Poslije očeve smrti naslijedio je imanje na brdu zvanom Starigrad koje izrijekom spominje u Putositnicama16. U prisnom prijateljstvu s Mirkom Bogovićem ostao je sve do smrti. Dosta vremena radio je kao sudac, a povijesne 1848. bio je izabran za zastupnika u hrvatskom saboru. Naglo je obolio na službenom putu u Podravinu i 5. rujna 1849. umro od kolere. Književni rad započeo je, kao gotovo svi njegovi suvremenici – poezijom, ali upravo taj dio njegova opusa bio je podvrgnut najsnažnijoj kritici. Po karakteru je bio kritičan i racionalan pa su zanimljive njegove pjesme satiričkog karaktera, dok mu je pjesništvo usporedivo s onim Vrazovim – oba, naime, spadaju među najstarije pokušavatelje stvaranja poezije «lakog stiha» kod Hrvata (npr. pjesme Priličje poltrona, Vol i komarac, Naglost puža). Međutim, iako je Mirko Bogović 1851. izdao Pjesme Antuna Nemčića, u uvjerenju da je otkrio jednog značajnog pjesnika, značenje Nemčića kao liričara nije veliko. Njegovo neveliko prozno djelo daleko je više utjecalo na razvitak naše književnosti, prije svega njegov putopis slikovito nazvan Putositnice, nedovršena proza Udes ljudski (kritika je podijeljena u mišljenju radi li se o fragmentu romana ili pripovijesti) te komedija Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac. U svojim malobrojnim djelima Nemčić je uspio pružiti radnju, određenu 16

«Pisah u Starom Gradu na svojoj villegiaturi u poznoj jeseni 1844.»

31 atmosferu, stvoriti samosvojne karakterizacije pojedinih osoba ili situacija i sve to izraziti razumljivim jezikom. U svojem djelu, osobito u Putositnicama, uspio je stvoriti samostalan izraz sa lucidnim i opservaciji sklonim stilom koji se svojim karakteristikama skladno uklapa u postojeći tok europske pripovjedačke tradicije. Značenje Putositnica ne iscrpljuje se samo u želji da se čitateljstvu pruži poučna proza, već je uspjelosti ostvarenja svojevrsnog autentičnognarativnog izraza, nezavisnog od samog sadržaja izvještavanja. U njima nas ne zaokupljaju samo spomenuti događaji, već i način na koji su zabilježeni: u prvom redu otkrivajući temperamentnog pisca koji je u svakoj prilici i na svakom mjestu osjećao potrebu da istakne v l a s t i t o s t a n o v i š t e i želju da izrazi osobni dojam koji u putopis informativnog karaktera ni u kojem slučaju ne ulazi. Kao i njegovi uzori (Laurence, Sterne, Heine), on ne putuje samo da čitatelju pruži objektivan opis putovanja te ga upozna s geografijom i etnografijom već svoje putovanje opravdava ponajviše upoznavanjem novih ljudi, traganjem za smislom pejzaža kroz koje prolazi i nastoji da mu sve to bude dobar povod da izrazi svoj stav i nazor o ljudima, krajevima i običajima s kojima se na putovanju upoznao. Zato često iz objektivnog stava počinje beletrizirati pa njegov putopis postaje imaginativna proza. U tom smislu, Putositnice zauzimaju važno mjesto u razvoju novije hrvatske proze. Na prijelazu iz 18. u 19. st. putopis je zbog svoje strukture (koja je omogućavala da se unutar zajedničkog okvira pomiješaju razne žanrovske forme) privlačio duhove sklone humoru, ironiji i sličnim oblicima izražavanja17. Takva struktura omogućavala je autoru veću slobodu; da digresija postane važna okosnica pripovijedanja te da se u okviru reportaže dotaknu i onih tema koje su se prije gotovo isključivo povezivale uz priču ili roman. Putositnice svrstavamo u tzv. subjektivni putopis kojega karakterizira pripovjedački ton koji je mnogo važniji od predmeta o kojem se priča, a utisci su značajniji od autentičnosti opisa, podataka i povoda. Iz tog razloga je provjerljivost svih navedenih geografsko-povijesnih podataka sasvim irelevantna, dok stil i način izvještavanja postaju, naprotiv, od vrlo velike važnosti jer se u toj sferi krije korijen moderne proze – težnja ka subjektivnosti. Vladoje Dukat Nemčićev stil iz Putositnica smatra feljtonskim18. Kao daroviti obrazac bidermajerske sjevernohrvatske književnosti, one u sebi stapaju elemente poučnog i ironičnog pripovijedanja stvarnih, kao i ne posve provjerljivih zgoda i životnih činjenica. Radi se o prozi vrlo razvijene digresivne strukture i visokog narativnog nivoa, a ono što im daje veliku zanimljivost jesu i vrlo česte improvizacije u kojima se krije podrijetlo lakoće koja neprestano izvire iz njih. Izravno obraćanje čitatelju pridonosi uvjerenju da se radi o beletrističkoj prozi, a ne o suhoparnom izvještaju s puta. PUTOSITNICE Pripovjedač kreće iz Ludbrega na Pokladni utorak, 28. veljače 1843. i istog dana dolazi u Križevce. Slijede Zagreb, Rijeka, Bakar, Kraljevica, Trst, Venecija, Padova, Verona. Zatim se opet 17

Kao djela koja su funkcionirala kao nosioci izvjesne ideologije, ali i afirmirala određene prozne postupke, osobito treba spomenuti putopis A. N. Radiščeva Putovanje od Petrograda do Moskve (1790) i Karamzinova Pisma ruskog putnika (1793). To su već samosvojna umjetnička djela s mnoštvom epizodnih lica i događaja te putnikom kao glavnim junakom pripovijedanja koja se više ne gledaju kao isključivo «autobiografsko» djelo niti objektivan izvještaj o događajima onoga vremena. Iz istog razloga i Nemčićeve Putositnice tumačimo kao beletrističko djelo. 18 Kićen i šaren, natrpan tropima i figurama, pun šala i dosjetki, nemiran, nesređen i živ, s nečim intimnim i familijarnim u sebi pa se time duboko razlikuje od hladnog i korektnog govora klasičkih pisaca.

32 preko Venecije vraća u Trst pa preko Postojne u Ljubljanu, Maribor i Graz te preko Semmeringa u Beč. Prema nekim naznakama možemo zaključiti da je namjeravao putovati i dalje.

Drugi dio Putositnica (put prema Srbiji, riječnim putem parobrodom «Hermina»), objavljen posmrtno, 1852. u Nevenu, ni izdaleka nije dosegao vrijednost prve knjige, ali i to što je napisano bio je tek nacrt budućeg putopisa koji nikada nije završen. Udes ljudski također nije završen, ali tamo otkrivamo dosta elemenata koji govore o ukusu, težnjama i književnim stremljenjima malobrojne hrvatske čitalačke publike te nam tako posredno pruža i vrlo dragocjene sociološke podatke. U njemu je Nemčić prvi put u hrvatsku književnost uveo građanske krugove. Prema V. Dukatu, Udes se sastoji od pet dijelova, od kojih prva dva čine zasebnu, gotovo novelističku cjelinu, dok u ostala tri proza postaje difuznija, radnja se događa na nekoliko mjesta i pažnja pisca uvijek je usredotočena na neko novo lice. Daljnji razvoj možemo samo pretpostavljati. Zanimljivo je da imena likova (Grbović, Davorić, Klopotušićka) predstavljaju dio karakterizacije junaka, a to je osobito izraženo u drami Kvas bez kruha. Komedija Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac19 (u podnaslovu: Vesela igra u četiri čina) napisana je 1846, a tiskana u Nevenu tek 1854. zahvaljujući Mirku Bogoviću koji se pobrinuo za Nemčićevu ostavštinu. To je prva hrvatska izvorna komedija pisana novim književnim jezikom. Pojavljuje se kao prva autentična komedija nastala poslije prihvaćanja štokavskog dijalekta za službeni književni jezik ilirskog preporoda (ujedno i jedina komedija što ju je dalo preporodno doba, prepuno budnica i davorija te zato nesklono humoru i šali). Riječ je o komediji zablude humoristično-satiričke orijentacije, a po mnogim detaljima možemo je povezati s komedijom bečkog kruga te s njemačkom građanskom dramaturgijom. Povijesni temelji (restauracija varaždinskih časnika u Križevcima 1846., na kojoj je kao kandidat sudjelovao i sam autor!) uzeti su tek kao osnova radnji, jer u drami nalazimo mnoštvo općih mjesta iz komedija bidermajera, a premalo individualnih i povijesnih karakterizacija tog trenutka i spomenute situacije. Imena junaka simboliziraju i njihove karakterološke osobine: sudac Starotinović, njegova kći Željka, advokat Vrtoglav, njegova sestra Hildegarda, vlastelin Srdenić, plemići: Slatković, Bezobrazić i Dobrovoljić te prosti plemići ili «korteši»: Poderanić, Nenasitić, Gladnić, Turica i Brgles. Odmah je jasno da je riječ o satiri na stvarnu restauraciju, o scenskoj groteski u kojoj se prvi put u našoj zemlji pojavljuju ne samo politički nego i socijalni problemi Hrvatske onoga vremena. U duhu njemačke i austrijske komedije s kraja 18. i početka 19. st., i ona se oslanja na motivaciju poteklu iz neobičnih, gotovo nevjerojatnih zapleta. Nemčić je uspio stvoriti slojeviti scenski jezik. Tekst je scenski nedotjeran, ali ipak nije književno bezbojan.

19

Nemčić je, vezano uz u ovoj komediji obrađenu restauraciju napisao i novinski izvještaj, na kraju koje spominje komediju Gostovinskog Kvas bez kruha koja je trebala biti izvedena prilikom restauracije, ali diletanti su uslijed restauracije promukli pa od predstave nije bilo ništa. Teško da je to bilo ozbiljno mišljeno. Komedija sadrži tipične elemente bečke komedije tj. pučke glume i prisutnost dijalekta čime joj je dat lokalni ton, kao i dvostruki naziv koji vjerojatno služi za privlačenje pažnje gledatelja. Prvi dio naziva – Kvas bez kruha, očigledno obilježava životnu filozofiju malograđanske sredine u kojoj se odigrava. Prikazana je nekoliko puta u većim vremenskim razmacima (većinom jubilarno, povodom godišnjice autorove smrti ili rođenja), uglavnom s podijeljenim kritikama, ali danas je uglavnom promatramo tek kao dokument preporodnog doba.

33 Nemčić je neko vrijeme u Danici ilirskoj i u Novinama horvatsko-slavonskodalmatinskim djelovao i kao novinski dopisnik i ti se njegovi prilozi odlikuju duhovitim opservacijama i slikovitim stilom, a vrlo su aktualni unatoč svojoj konciznosti, npr. dopisi Što je to paradokson? i Nova paradoksa, a njegov rad Život Tome Blažeka, bez obzira na prigodni karakter, predstavlja jedan od najranijih pokušaja hrvatske biografske kritike. (Branimir Donat, PSHK 34, Zagreb, 1965.)

Matija Mažuranić (1817 – 1881) Jedino djelo Matije Mažuranića, Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu učinjen 1839 – 40. po jednom domorodcu, doživjelo je već pri samoj pojavi (1842) oduševljen doček pa začuđuje činjenica da je od svog nastanka objavljeno tek tri puta20. Radi se o značajnoj prozi u razvitku hrvatskog proznog izraza. Prvu ocjenu ovom djelu dao je Stanko Vraz, kojega u prvom redu zanosi pučki karakter Mažuranićeva pisanja. Ne smeta mu što autor (iako posve opravdano) unosi velik broj turcizama i dijalektizama jer mu je prvenstveno do žive, neknjiške tematike, do sadržaja koji se uspješno otima svakoj artističkoj izvještačenosti. Vraz je oduševljen opsegom nevelikim djelcem mladog samouka21, po zanimanju kovača, koji ne zna niti jedan drugi strani jezik osim materinskoga te svojim primjerom potvrđuje «da se pamet ne uči samo u školama». Doista, Matija nije imao veliko obrazovanje kao brat mu Ivan; nema erudicije da se u nju odupire, nema svijesti o tehničkim pitanjima literature da ih rješava odnosno teoretizira o njima. Prepušten je sebi i vlastitom talentu, a on je, kako iz ovog kratkog djela vidimo – znatan. Matija Mažuranić bio je peti, najmlađi sin Ivana Mažuranića Petrova. Rodio se u Novom Vinodolskom 1817. Premda je, kao i braća mu, bio odličan učenik, za nastavak njegovog školovanja više nije bilo sredstava i dječak je svršivši kovački zanat, postao kalfa te je (po tadašnjem običaju) pošao u svijet. Dao se na put kroz austrijsku carevinu, a nakon kraće pauze, poslije dvije godine, opet je nastavio putovanje – ovoga puta u Crnu Goru. Želja mu se nije potpuno ostvarila: krenuo je u Bosnu, vratio se, pošao u Srbiju, a zatim otuda opet u Bosnu, o čemu opširno i živo pripovijeda u svome djelu. 1841. je u Novom Vinodolskom, 1847. u Beču, a 1848. ponovno u Bosni. Bosna i Orijent neobično su ga privlačili. Poslije Sarajeva otišao je i do Carigrada, a neki tvrde i dalje. 1852. opet je u rodnom mjestu, sve do 1879. kada su se počeli javljati simptomi pomračenja uma. Umro je 1881. u Krafft-Ebingovu sanatoriju pored Graza. Mažuranić je tipičan primjer pisca koji je zabavljen isključivo potrebom da iskaže ono što je vidio i koji se brine samo oko toga da njegovo izviješće u svemu ostane vjerno prvotnom, iskonskom doživljaju. U antologijama hrvatske proze često se navodi njegov opis Sarajeva kao uspio prikaz njegove putopisačke vještine: nameće se doživljaj prostora koji dominira opisom grada, mjesto koje je neizmjerno «i nikakav Sarajevac ne zna koliko je». Upravo prostor, njegova veličina i njegovo svladavanje djelima ljudskih ruku jest glavno divljenje ove iskrene i neposredne proze. U svom izviješću on kritički, realno, slobodoljubivo i patriotski prikazuje prilike u Bosni, ali kao očevidac ne uspijeva zatomiti mjestimična oduševljenja22. 20

Ubrajajući i izdanje u PSHK! Matiji Mažuraniću su u vrijeme pisanja ovoga djela bile samo 22 godine. 22 Poslije deset godina u jednom pismu će napisati: «jer sam ja, bojim se, samo za ovu zemlju rođen». 21

34

Obrazloženje svom putovanju dao je u Predgovoru. Već od prvih rečenica stvarnog opisa osjeća se uvjerljivost čovjeka koji je sam proživio ono o čemu izvješćuje i piše neizbrisivom živošću događaja koji mu još uvijek lebde pred očima. Historijski prezent tu je jedini mogući način prikazivanja. Sadašnjim vremenom on događaje približava času kazivanja, ali i posve usvaja tu sadašnjost, govori o apsolutnoj sadašnjosti (sve se zbiva sad, jutros, danas, noćas). Iako nije obišao svu Bosnu (uopće nije bio u Hercegovini), njegova je slika bosanskohercegovačkih prilika autentična i živa; neusiljeno i bez neke šire sistematičnosti pripovijeda o događajima u kojima je sudjelovao, o ljudima s kojima se družio i o krajolicima koje je vidio, a mnogi, ovdje tek uzgred spomenuti i tek zacrtani motivi i elementi i pojave kasnije će opaziti i Ivo Andrić te ih iskoristiti u svojim djelima. U kritici je često spominjana veza između Pogleda u Bosnu i Smrti Smail-age Čengića. Viziju polja, težak položaj raje i mrsku socijalnu figuru age, Ivanu Mažuraniću kao da je najsnažnije predočio brat mu Matija u svome djelu. Tako ova dva različita i posve samosvojna talenta, u mnogim pojedinostima nosi jedan isti zanos: osjećaj pravde i ljubavi među ljudima, mržnja prema nasilju i prezir neukosti iz koje se rađaju najveća zla. Svojim primjerom «slučajnog» umjetnika, Matija Mažuranić je posvjedočio da umjetnost nije ništa drugo nego smisao za stvarnost i sposobnost da se taj smisao izrazi. (Ivo Frangeš: PSHK 32, Zagreb, 1965.)

DRAMA Dimitrija Demeter

(vidi bilješku o Demetru: ROMANTIZAM > PROZA)

Antun Nemčić

(vidi bilješku o Nemčiću: ROMANTIZAM > PROZA)

Ivan Kukuljević Sakcinski23 (1816 – 1889) Sakcinski pripada prvom naraštaju hrvatskih preporoditelja koji su već u ranoj mladosti počeli djelovati pod Gajevim utjecajem. Kao i većina kolega iz svog naraštaja, ni on nije počeo pisati prve pjesme na hrvatskom, već na njemačkom jeziku. Kao rođenom kajkavcu, novopropisani mu je štokavski idiom na početku bio posve stran. Po vlastitom iskazu, na čitanje hrvatskih knjiga potaknuo ga je stenjevački župnik Toma Mikloušić. 23

fakultativno

35 1834. nastaje njegova često spominjana, nostalgično-domoljubna davorija An Kroatien (s akrostihom), a 1835. bilježi nastanak svoje prve, danas izgubljene drame Pastir, dok je prva verzija «junačke igre» Juran i Sofija ili Turci kod Siska nastala za boravka u Beču, 1836. U hrvatski literarni život ušao je 1837, kao i većina tadašnjih mladih pisaca - lirskom pjesmom (Tuga za ljubom) na stranicama Gajeve Danice gdje će i kasnije aktivno surađivati. Kukuljević nije bio samo književnik i političar već i vrstan književni povjesničar, priređivač i urednik brojnih edicija starih pisaca hrvatskih (prvi naš novovjeki izdavač Marulića, Menčetića, Zlatarića i Kavanjina), biograf, leksikograf i povjesničar umjetnosti te utemeljitelj moderne hrvatske historiografije i osnivač hrvatske bibliografije. Među njegovim brojnim aktivnostima osobito se ističe njegovo zanimanje za čitanje i znanstvenu valorizaciju Baščanske ploče. Upravo je on, poticanjem brojnih znanstvenika, zaslužan za postupno dešifriranje tog njastarijeg spomenika hrvatskog jezika. Budući da su mu mnoga djela prevođena na njemački i većinu slavenskih jezika, u drugoj polovici 19. st. njegov ugled u slavenskom znanstvenom svijetu bio je golem. Tijekom života, sakupio je golemu privatnu knjižnicu od preko 12 000 svezaka, koju je 1868. kupila JAZU te ona još i danas čini veliki dio njezina najvrjednijeg bibliotečnog fundusa. Njegovo djelo na hrvatskom jeziku može se razvrstati u tri faze: prva traje od 1838. do 1848. u kojoj je napisao tri ciklusa intimne lirike, četiri pripovijetke i najvažnije drame. Do 1847. objavio je gotovo sve što je do tada napisao (Različita děla počeo je izdavati još 1842.). 1848. objavljene su politički intonirane Slavjanke, a zatim se sve više okreće historiografskom i književnopovijesnom istraživanju. Druga faza traje u vrijeme bečkog apsolutizma, kada se Kukuljević bio povukao iz politike i do 1860. nastala su dva slabija i manje poznata dramska djela (Nenadani sastanak i Ženit se il ne ženit se) te novela Dva Slavena. Tada mnogo putuje i sakuplja građu za svoje putopise. U posljednjoj fazi svoga rada, sasvim je bio zauzet multidisciplinarnim istraživanjem te brojnim izdavačkim pothvatima (priređivanje SPH24, bibliografije, biografije itd. Ponovno se vraća drami (Poturica i Marula), a u povijesnim pjesmama (1874) kojima završava svoj lirski opus, tiskao je konačnu redakciju Slavjanki te objsvio tri ciklusa «povjestica». Književno djelo Ivana Kukuljevića Sakcinskog jasnih je i preglednih romantičarskih obilježja kojima se tek rijetko pridaju i određene klasicističke, a u noveli Dva Slavena i protorealističke značajke. Kao dramatičar, isprva je izraziti romantik, s naglašenim «ilirskim» idejnim opredjeljenjem, što je razvidno iz fabule Jurana i Sofije odnosno igrokaza Nenadani sastanak dok je pripadnost europskoj romantici deklarativno iskazao dramatizacijom Byronova spjeva Gusar. U kasnije povratku drami, nakon pada apsolutizma više su prisutna klasicistička obilježja, a u ideološkom smislu još uvijek zagovara bratstvo i slogu među «ilirskim plemenima». Među njegova književna djela svakako treba uvrstiti i putopise, koji su tek nedavno okarakterizirani kao «romatničarski pripovjedni žanr»25 Tu su i njegovi govori, najvažniji među njima, od 2. svibnja 1843. – prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru i 23. listpada 1847, nakon kojega je hrvatski jezik postao službenim jezikom u Hrvatskoj.

24 25

SPH je kratica kojom se označava edicija Stari pisci hrvatski. Dean Duda: PRIČA I PUTOVANJE, Matica hrvatska, 1997.

36 Već u četvrtom svesku Različitih děla, u Pěsmama, 1847. on piše kako se namjerava udaljiti od ove vrste poezije i okrenuti k znanosti, ali kasnije je izdao još dvije rodoljubno snažno intonirane zbirke: već spomenute Slavjanke, a zatim i Povjestne pjesme. U mladenačkim lirskim ciklusima (Koraljke, Sàrčanice i Kupine) prvenstveno je pjesnik intimnih suzvučja u kojima uglavnom nasljeduje njemačku kasnoromantičarsku tradiciju Uhlanda, Lenaua i Körnera, a možemo zamijetiti i odjeke hrvatskog petrarkističkog pjesništva s čijim se prijepisima upoznao u Beču. Tematizira se neuzvraćena, ali i sretna ljubav, refleksivni sutonsko-sjetni stihovi melankoličnog raspoloženja, brojni pejzažni lirski prizori prisjećanja na dojmove s putovanja. U toj fazi, Kukuljević je prvenstveno lirik intime, a tek zatim rodoljublja, što se posebno potvrđuje u romanci Věra i nevěra te baladi Lucinski vir. Ali već 1841. objavio je u Danici ubrzo veoma popularnu Slavjansku domovinu koja najavljuje autorove stavove koji će ga kao zatočnika sveslavenskog etničkog i etičkog jedinstva i bratstva obilježiti do kraja života. Iako je ova pjesma zapravo tek adaptacija njemačke patriotske pjesme Des Deutschen Vaterland E. M. Arndta, Kukuljevićevi stihovi predstavljali su u tom trenutku sliku idealno zamišljene, zajedničke sveslavenske domovine. Njegova intimna lirika ipak ne dostiže razinu lirike njegovih suvremenika: Vraza i Preradovića, ali povremeno je dostizao više domete hrvatske preporodne poezije, posebice pjesmama Hàrvatsko zagorje, Na zagrebačkih zvircih, Domorodcu ili začudnoj lirskoj prozi Molba na san, punoj romantičke rezignativne kontemplacije, jedinstvenoj u tadašnjoj preporodnoj književnosti. Nove intonacije u svojoj lirici pokazao je u zbirci Slavjanke koja je 1848. objelodanjena pod šifrom X. izazvavši opću pozornost kritike i javnosti. Ta zbirka predstavila ga je kao izrazito politički opredijeljenog pjesnika. Sastoje se od dva ciklusa (16 + 12 pjesama) a iza slijede Historičke primětbe kao svojevrsni komentar nas gotovo 90 stranica u kojima se autor izjašnjava kao zagovornik sveslavenskog jedinstva kojemu teži više kao političar povjesničar nego kao pjesnik. Kukuljević u toj zbirci opjevava čuvene slavenske predjele: od Atosa do Moskve, od Triglava do bugarskih planina, od Krakova do hrvatskih pejzaža. Usprkos plakatnoj izravnosti i neprijepornoj opredijeljenosti za jasne i tada posve razumljive političke ideale, Slavjanke u pojedinim stihovima progovaraju iskrenim pjesnikovim romantičkim shvaćanjem značenja povijesti u oblikovanju i osobnih općenacionalnih političkih stavova. 1874, kada se već drugi put povukao iz političkog života, tiska Povjestne pjesme, svojevrsnu političku oporuku. Tamo su prerađene i akutalizirane i Slavjanke te ciklusi Hrvatom (gdje dominira opsežna balada Ban Petar Svačić), Hrvatske slike 1867. i Grobovi hrvatski (opjevava tragična razdoblja hrvatske povijesti i pjesničke biografije njenih slavnih protagonista: Ljudevit Posavski, Grgur Ninski, Marko Marulić, Petar Zrinjski, … U tim je pjesmama afirmirao žanr domoljubne i politički opredijeljene «povjestice» koje su kasnije poznate po šenoinskoj viziji, a valja istaknuti i kako je Kukuljević ovdje spretno amalgamirao ulogu pjesnika, povjesničara i političara.) Preinačene Slavjanke imena su sada dobile po toponimima, zemljama ili narodima (Sveta gora, Balkan, Hrvatska), neke su izostavljene, a neke su znakovito nove. Što se proze tiče, objavio je pet novela. U njima uglavnom tematizira neke od dominantnih ideoloških sastavnica preporoda. Kao ni u pjesmama, ni u pripovjednoj prozi nije uvijek originalan. Kao jedno od prvih djela koja su afirmirala nacionalnu

37 pripovjedačku prozu spominje se njegova pripovijest Marta Posadnica što je zapravo adaptacija Karamazinove povijesno-sentimentalističke priče Marfa Posadnica ili pokorenje Novgoroda (1803). U duhu sveslavenskog angažmana, Kukuljević Ruse pretvara u Slavjane, pružajući hrvatskom čitatelju prozu s didaktičkom funkcijom. Prema jednom njemačkom predlošku nastala je i novela Pauk, u kojoj, kao i u noveli Bugarin i Bratja, tematizira ideju «pobratimstva» kao zalog nacionalnog jedinstva svih Južnih Slavena. U obje se javljaju sve značajke preporodne klasicističkoromantičke proze, pri čemu romantičarski tematski i stilski postupci pretežu nad klasicističkim. 1859. objavio je novelu Dva Slavena, koja u njegovo pripovijedanje unosi izrazitu novinu, za razliku od ranijih – izrazito je dokumentaristička, a otkriva i neke protorealističke crte. Prva književna priznanja Kukuljević je nesumnjivo stekao svojim dramama koje su 1840. postale stožernim dijelom nacionalnog repertoara Domorodnog teatralnog društva i onih družina koje su ga nakon 1842. naslijedile, pa je do 1860. bio najizvođeniji hrvatski dramatičar na zagrebačkoj pozornici. Osim dosad navedenih dramskih djela, nakon dulje stanke, ponovno se javio tragedijama Poturica (1861), Dva brata ili Slavjani u Turskoj (1865) i Marula (1879), ali bez većeg uspjeha, a začule su se i prve oštro intonirane kritike, osobito od strane Šenoe. Od svih njegovih drama, do danas je preživjela u scenskoj izvedbi tek jedna, ujedno i prvijenac – «junačka igra» Juran i Sofija26. Značenje tog djela za hrvatsku dramatiku danas prvenstveno vrednujemo po činjenici da je na praizvedbi u Zagrebu prvi put u sjevernoj Hrvatskoj s profesionalne pozornice progovoreno štokavskim narječjem, koje od tada postaje scenskim standardom nacionalnog glumišta. Prerada je i drama Stěpko Šubić27, što je Kukuljević ponovno preradio 1844. u Porazu Mongolah gdje je dijalektalnim govorom Klisa, Splita i Krka pokušao osvježiti radnju, ali se izgubio u predugim monolozima i pretjeranim zapletima. Najviše pohvala kritike (koja mu je inače bila blagonaklona osobito od Demetrove strane u Danici) dobio je za dramu Gusar (tiskanu 1844, a praizvedenu 1847. za koju je kao predložak poslužio Byronov The Corsair). Za vrijeme apsolutizma Kukuljević napušta žanr povijesnih tragedija i pokušava se afirmirati kao pisac prigodnog igrokaza s pjevanjem odnosno društvene komedije. Tada nastaje jednočinka Nenadani sastanak koja je posvećena svečanostima povodom Jelačićeva dolaska u Zagreb. Veće ambicije pokazao je u «društvenoj igri iz zagrebačkog života u dva čina» Ženit se il ne ženit se koja je prikazana samo jednom 1855. Nakon povratka parlamentarnog života, opet se vratio povijesnoj tragediji: 1861. izvedena je izvorna desteračka tragedija u četiri čina Poturica (očito nastala pod utjecajem Mažuranićeva epa), zatim deseteračka drama Dva brata ili Slavjani u Turskoj (1865) te njegova posljednja drama – Marul koja također nije izvorna i koju je Šenoa vrlo oštro napao. Putopisne knjige Putovanje po Bosni (1858), Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije (1873) mnogo duguju Nemčiću i Mažuraniću, ali i nekim njemačkim putopiscima (Seume, Nicolai) te Čehu Janu Kolláru. Kukuljević putuje kao znanstvenik s jasno određenim ciljem te unaprijed postavljenim 26

Vjerojatno se radi o preradi njemačke viteško-romantičke drame Rettung durch Weibertreue L. Gindla, a mnogi su interpretatori našli jasna prisjećanja na Tassa, Sorkočevićevu dopunu Osmana te Zriny T. Körnera iz 1812.). 27 Radi se o preradi Kotzbeuova igrokaza u stihu Bela's Flucht.

38 zadaćama, ali ga putovanje odjednom namami i na literarne ekskurze u kojima se jasno očituje kao romantik. Kukuljevićeve biografije iskazuju niz obilježja književno-povijesnih, odnosno kulturno-povijesnih, literariziranih portreta. One se zasigurno ugledaju na Svetonija i Tacita, budući da su više književno-povijesne interpretacije nego suho i faktografski koncipirani životopisi. Ne podliježe anegdotalnim komponentama iz života ličnosti koje opisuje već prvenstveno bira njezine intelektualne kvalitete. Jedna od najpoznatijih svakako je ona o Ivanu Česmičkom: Ivan Česmički nazvan Janus Pannonius. Biografije je koncipirao posve u skladu s praksom 19. st. koje je biografiju doživljavalo kao žanr u kojemu se predstavlja povijesno reprezentativna i značajna ličnost vođena politički razboritom voljom ili hegelijanskim svjetskim duhom. JURAN I SOFIA Sisak je pod turskom opsadom i Hasan, baša od Bosne, nudi banu Tomi Erdödiju veliko blago i posjede ako se preda. Ban to odbija, ali uskoro u turske ruke pada njegov sin Juran. Juranova majka Katarina moli svoga supruga da izbavi sina i pristane na bašinu ponudu, ali ponosni ban ne može pristati na predaju , čak niti pod cijenu sinovljeva života, što Katarina smatra bezdušnošću, ali na banovoj strani je i Juranova žena Sofia koja također ljubav prema domovini i očuvanje ponosa smatra važnijom od vlastitoga života. Ipak, Sofia svim snagama pokušava spasiti supruga pa se prerušava kao vojnik i odlazi u turski tabor gdje pokušava umilostiviti Hasana. Međutim, sve što uspijeva jest to da dobije nekoliko minuta vremena da se zauvijek oprosti sa voljenim suprugom. Ona međutim u tamnici Juranu predlaže plan: da ona ostane u tamnici, a da njega, preodjevenog kao nju (u muškoj odori) izvedu van i tako se spasi. Juran na tako nešto ne želi pristati, i kada već oboje misle da je sve izgubljeno, tajnim prolazom u tamnicu upada Juranov prijatelj, knez Janko Drašković koji ga je s pedeset momaka došao spasiti. Hasan biva zarobljen, ali mu oni kao kršćani ipak pošteđuju život i određuju da ga vode kralju koji će mu suditi. Baša je posramljen takvom gestom. Na kraju svi zahvaljuju Bogu što se sve dobro svršilo.

Značaj Jurana i Sofije je tradicijske, a ne dramaturško-stilske vrijednosti. Najvažnija je činjenica da ona predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornicama sjeverne Hrvatske te od tada ono postaje imperativ u kazalištu. (Nikola Batušić, SHK, Zagreb, 1997.)

39

Protorealizam

Poezija28 Ivan Trnski (1819 – 1910) Počeo je s književnim radom u Danici 1835, a posljednja prigodnica objavljena mu je u Savremeniku 1910. Njegov rad obuhvaća nekoliko desetljeća – od početaka ilirskog pokreta do kraja hrvatske moderne. Pod utjecajem njemačke metrike (prije Šenoine pojave), Trnski je najplodniji novelist u Vijencu, kao i prevodilac raznih pjesnika (Schillera, Goethea, Mickiewicza, Shakespearea, Puškina i drugih). Za vrijeme apsolutizma Krijesnicama29 se suprostavlja germanizaciji. Te pjesme nastojale su aktivirati žene u borbi za narodna prava, a ujedno Trnskom donijele glas najboljeg lirskog pjesnika. U kasnijem radu više je prigodničar koji je obrađivao patriotske motive. Pisao je epske pjesme (slabo uspjele), a autor je i nekoliko pripovijesti. Trnski nije ostao zabilježen kao velik pjesnik, ali mu ime ostaje vezano uz imena brojnih iliraca s kojima je prijateljevao (među njima i Dragojla Jarnević kao jedina aktivna žena spisateljica). Umro je 1910. kao posljednji ilirac.

Lavoslav Vukelić (1840 – 1879) antologijske pjesme: Kod Solferina, Kod Profoza Od zaborava je ovog pjesnika spasila 1879, u Vijencu posmrtno objavljena pjesma Kod Solferina koju je Krleža u knjizi Moj obračun s njima ocijenio kao izuzetno 28 29

fakultativno Objavljenima u Glasonoši 1863.

40 umjetničko ostvarenje te kao stvaralačku uvertiru u period ozbiljnih lirskih svjedočanstava u panorami hrvatske poezije. Uz Palmovića, Vukelić je doista bio najsnažniji lirski talent, kao lirik jači i od Šenoe i od Markovića (Barac). Rođen je 1840. u Kosinju, a u Senju završio gimnaziju. Počinje studij u Zagrebu, koji prekida zbog nedostatka financijskih sredstava, a 1860. odlazi u Beč u zavod za izobrazbu krajiških časnika te 1862. postaje poručnikom krajiške uprave u Gospiću. Zadnje godine života proveo je u Sv. Križu Začretje gdje je 1879. umro od tuberkuloze. Iako je bio pravoslavne vjere, postojano se osjećao gorljivim Hrvatom. Pjesme je počeo pisati vrlo mlad, a na poticaj Ivana Trnskog počinje i suradnju u Vijencu. Djela su mu posthumno izdana 1882. u redakciji njegova gimnazijskog kolege Bude Budisavljevića pod naslovom Književno cvijeće Lavoslava Vukelića (1882) Svoju ljubavnu poeziju (najvećim dijelom bez stvarne inspiracijske osnove, osobnih tonova i ličnih doživljaja) Vukelić piše pod utjecajem poljske romantike i naše starije dubrovačko-dalmatinske lirike. Kao pjesnik i pripovjedač nastavlja književna shvaćanja iliraca, smatrajući književnost sredstvom za odjelotvorenje nacionalnih ciljeva. Klišeiziranoj shemi otela se jedino već spomenuta pjesma Kod Solferina koja se posve oslobodila retoričnog ratobornog patosa i zanosnog herojstva te kroz tragčnu sudbinu nacionalnog maritirija izrazila besmislenost rata. U tom razmišljanju smrtno ranjenog Krajišnika na stranom bojištu te u pitanju zašto se prolijeva hrvatska krv na stranim ratištima, izražen je duboki osjećaj tragike osobnog i nacionalnog udesa. Vukelićev prozni rad sastoji se od svega dvije kraće novele (Hajduk Rade i Krvava dioba) te nekoliko nedovršenih crtica za koje je građu uzimao iz krajiškog života. Po jezikoslovnom opredjeljenju bio je pristaša Kurelčeve «riječke škole» te njegov prozni izraz ima značajke narodnog izražavanja. (Nedjeljko Mihanović: PSHK 44, Zagreb 1970.)

Andrija Palmović (1847 – 1882) antologijske pjesme: Osmo čudo, Konju Mrkodinu

U prvim pjesmama nastavlja predromantičarsku ilirsku poeziju, a kasnije se javlja kao refleksivno-lirski pjesnik, po duhu romantik, s lirikom intimnih doživljaja i subjektivnih raspoloženja izraženih u elegijama, baladama , romancama i sonetima te ga mnogi kritičari karakteriziraju kao najlirskiju pojavu u razdoblju našeg romantizma. Rođen je 1847. u Rasinji pokraj Koprivnice. Po želji majke stupa u bogosloviju iako nije osjećao želju za svećeničkim pozivom pa su ga do kraja života pratili česti izgredi i nepovjerenje zagrebačkog Kaptola, a na svoju tešku kob tužio se i u pismima Folnegoviću, Šenoi i Galoviću. Umro je 1882, dva mjeseca poslije Šenoine smrti. Kada je 1871. u Vijencu objavio svoju elegičnu pjesmu Osmo čudo30 u kojoj pod maskom antičke inspiracije iznosi svoje ljubavne osjećaje, jednoglasno je bio prihvaćen kao veliki pjesnički talent. Njegova ljubavna lirika prožeta je jednim 30

Aluzija na sedam svjetskim čuda!

41 duboko zatomljenim i sublimiranim treperenjem erotike. Ona je ujedno bol i strast užitka. U njoj ne nalazimo niti jednog religioznog motiva jer iz tih stihova izviru iskrene emocije neiživljene ljubavi jednog nesretnog pjesnika kapelana. Kod Prešerna nalazi uzor za svoj Sonetni vijenac u kojem se upustio u složenost novih poetskih oblika. Najizvornije objavljivanje njegove pjesničke izražajnosti i duševnih trzaja patriotizma očitovalo se u njegovoj elegiji o nesretnoj sudbini Zore Veronike Zrinjske koja raste do stravičnog obujma sablasnih prizora i u kojoj se odrazuje demonska slika stanja naše prošlosti. U strukturi Palmovićevih stihova opažamo tragove stvaralačke napregnutosti; radio je sporo i teško, shvaćajući književni rad kao ozbiljnu umjetničku djelatnost. U njegovoj poeziji osjeća se oporost forme i tvrdoća izražaja, ali i grčeviti napor za individualnim poetskim izrazom. Unosi i stvara nove metričke sheme i bogatu bujnu frazu te prilično slobodno upotrebljava dijalekatske izraze 31. Stvorio je vlastiti ritam, stil i kompoziciju. (Nedjeljko Mihanović: PSHK 44, Zagreb 1970.)

Rikard Jorgovanić antologijske pjesme: Noć, U tihoj drijemajućoj noći, Drvo ljubavi, Svetorkrilac (vidi bilješku o Jorgovaniću: PROTOREALIZAM > PROZA)

Luka Botić (1830 – 1863) antologijske pjesme: Sjaj mi, sunce, domovini slatkoj

Botić je jedan od rijetkih književnika 50-ih i 60-ih godina 19. st. u našoj književnosti, koju su tada zastupali «dobronamjerni diletanti i polihistori kao Tombor, Filipović, Jarnevićeva, Okrugić, Stojanović i dr.» (Barac). Rođen u Splitu, a umro u Đakovu, gdje je i pokopan. Studirao je teologiju u Zadru, ali je zbog neprimjerena ponašanja izbačen u školskoj godini 1850/51. Pripadao je skupini bogoslova prožetih rodoljubljem i preporodnim gibanjima, koji su se zavjetovali da će napustiti bogoslovlje i staviti se „u službu naroda”. Ali kada je to trebalo učiniti, odustali su svi osim Botića. Otišao je prema Srbiji za koju je smatrao da je „slobodna od njemačke i turske tlake”, a prije toga je neko vrijeme proboravio u Bosni (Sarajevo) odakle je pobjegao pred Omer-pašinom strahovladom. Uskoro se pokazalo da niti Srbija nije ono što je očekivao. Opet se vraća u Zagreb i neko vrijeme radi u Gajevoj tiskari, a potom se u Đakovu zapošljava kao aktuar-protokolist u Strossmayerovoj biskupiji. Početkom 1854. odlučio se pridružiti Srbima u borbi za oslobođenje BiH od turskog jarma, a istu godinu karakterizira i plodan književni rad u kojem je svoj život poistovjetio s junacima svojih djela. 1856. oženio se Pavkom Bosch, ali uskoro mu umiru i žena i djeca iz tog braka. 1861. đakovački kraj odaje mu priznanje izborom za narodnog zastupnika u Saboru, gdje je 1. srpnja 1861. održao važan društveni govor o društveno-političkom 31

Palmović se pridržavao se Kurelčevih jezikoslovnih načela.

42 stanju u Hrvatskoj. Po raspuštanju Sabora, vratio se u Đakovo i tamo sređivao svoja napisana djela, objelodanio Bijednu Maru (1861) i Petra Bačića (1862). Oženio se i drugi put, ali je uskoro obolio i 22. kolovoza 1863. umro od sušice. Pokopan je u Đakovu. Sva Botićeva djela prožeta su tematskim i stilsko-izražajnim jedinstvom. Izlazila su ovim redoslijedom: Pobratimstvo (1854), tri kratke pjesme (Što će meni cv’jeće svakojako?, Tri muke bjeguncima, Srb ide u rat (1854) te Dilber Hasan (1854), Bijedna Mara (1861), Govor u Hrvatskom saboru (1861) i Petar Bačić (1862). Prvu fazu Botićeva rada karektirizira jaka tendencija ka nasljedovanju usmene književnosti (Pobratimstvo i Dilber Hasan). Narodna pjesma potaknula je njegove motive i pripremila fabularnu okosnicu, a kompozicijsku shemu obradio je sam (u Bijednoj Mari nalazimo npr. likove usmene predaje, brata i sestru Omera i Merimu (Melku)). U dvama tiskanim djelima druge stvaralačke faze Botić je motiviran mletačkim kronikama o životu u Splitu i Dalmaciji u 16. st. Po sudu književne kritike Bijedna Mara32 predstavlja cjelovito i dotjerano djelo za koje je motivaciju Botić pronašao u talijanskom ljetopisu iz druge polovice 16. st. o životu u Splitu i okolici. To je romantičarski ep sastavljen od 6 pjevanja u desetercima (2743 stiha) koji obrađuje nesretnu i zabranjenu ljubav dvoje mladih: lijepog muslimana Adela Seimovića i Splićanke Mare. Prema motivima, stilskim i izražajnim obilježjima, djelo može biti uzorak kasnog hrvatskog književnog romantizma. O svojim je ljudskim i umjetničkim težnjama Botić progovorio preko četiri svoja muška lika: Radmilovića, Hasana, Adela i Bačića: oni su preosjetljivi, nezadovoljni, hiroviti, odlučni u htijenjima, ali nesposobni dovršiti započetu akciju. U djelima najčešće koristi motive sna, rodoljublja, pejzaža, mora, satanizma, pobune i suvišnosti. Motivi se često međusobno isprepliću, čime je često postignuta simultanost motivskih skupina. Kao Primorac, Botić često tematizira more, snažnije od bilo kojeg hrvatskog romantičara, što je osobito vidljivo u Bijednoj Mari i Petru Bačiću. Botićevo djelo pokazuje sve odlike europskog književnog romantizma, a romantičarski svjetonazor izgradio je preko svojih likova: snažan kult individualizma, ispunjenje osjećajem suvišnosti, kidanje općih društvenih konvencija (u potrazi za čistom slobodom ljubavi). Sve to su eminentno romantičarski motivi. Pisao je leksikom hrvatskoga jezika svoga vremena kojega je već karakterizirala stabilna norma i koji je bio sposoban izraziti sve obavijesne i stilističke nijanse, budući da je bio temeljen na hrvatskoj usmenoj i pisanoj književnoj tradiciji koju je Botić svjesno slijedio i u njoj ostavio prepoznatljiv biljeg. U njegovom djelu dadu se naslutiti utjecaji Marulića, Gundulića, Kačića te njemu najdražeg – Mažuranića; osobito kada razmišlja o dobru i zlu, pravdi i nepravdi, čovjeku i Bogu, srcu i udesu ljudskom. Svoje književne suvremenike (osobito suradnike Nevena) nadvisio je i talentom i književnim ostvarajem, ali njegove lirske fragmente, osim Preradovića, sve do Kranjčevća i njegovih Bugarkinja nitko nije slijedio. Botićeva „zavičajna duhovnost”, „crne slutnje” i nostalgija za zavičajem, naravno s drukčijom intonacijom i tehnikama, osjećat će se u hrvatskoj poeziji sve do našega vremena. 32

Bijedna Mara podnaslovljena je kao Historička pripovijest iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici šesnaestog vijeka.

43 (Stipe Botica: pogovor Bijednoj Mari, NZMH, Zagreb, 1996.)

Proza Adolfo Veber Tkalčević Prema vlastitoj odluci, djela su mu bila tiskana u samo 20 primjeraka, koji nisu bili određeni za prodaju već samo namijenjeni knjižnicama! Tkalčević je pripadao pokoljenju hrvatskh kulturnih radnika koji su počeli djelovati još u vrijeme ilirizma. Danas je poznatiji uglavnom kao filolog33. Sebe je Veber držao osnivačem hrvatske metrike, što su mu mlađi književnici (Šenoa, Šrepel) poricali, držeći da je to bio Trnski koji je svojom raspravom o hrvatskom stihotvorstvu u Vijencu 1874. doista riješio pitanje treba li se hrvatski stih zasnivati na akcentu ili na kvaniteti, ali pitanje hrvatskog ritma nije riješio. Veber je doduše tom pitanju pristupio i prije Trnskog, iako ga nije uspio riješiti, te mu se može priznati da je barem postavio taj problem. Njegovih šest pripovijesti danas imaju uglavnom književno-povijesno značenje (Zagrebkinja, Avelina Bakaranina ljuvezne zgode i nezgode, Nadala Bakarka, Paskva, Dobrotvor đački i Božićno zvonce). Već u prvoj, Zagrebkinji, dva prijatelja – bonvivan Vojko i književnik Vinko, idealist – govore o zadacima književnosti. Vojko izriče poglede samog Vebera: «Pisci motre narav da joj prave sliku»; u toj rečenici sadržana je na neki način teorija realizma, koju je Veber iznio već 1855! ZAGREBKINJA (Neven, 1855) Lijepa zagrebačka djevojka Milica prosječna je Zagrepčanka - ne zna dobro hrvatski, čita strane romane, mužu obećava sve što želi, iskreno nastoji da se zanosi svime čime se zanosi i on. Ipak, njegovi ushiti njoj su strani, a njezine želje takve, da on, ispunjavajući ih, postepeno pada u dugove i upropaštava se. Na kraju ga Milica napušta i odlazi s njegovim prijateljem. Njen muž, književnik Vinko, shrvan od bola i razočarenja umire, a ona propada u bijedi.

Ovdje Veber predstavlja likove iz zagrebačkog života s takvom smjelošću, koliko se do njega i u njegovo vrijeme nitko nije usudio. Tek su kasnije Šenoa s Ljubicom te Kumičić s Olgom i Linom pošli tim tragom. Nastavljajući oslikavati lokalne karaktere, piše pripovijesti iz života svog rodnog Bakra, a zajednička okosnica sviju tih pripovijesti jest problem vjere i nevjere. (Antun Barac: VELIČINA MALENIH, Zagreb, 1947.)

NADALA BAKARKA (Vijenac, 1870) Mornar Tonić (Ante) i Nadala Korajićka vjenčaju se, nakon čega on mora na brod. Na ispraćaju u Rijeci ona mu obećava vjernost, a on joj preporučuje da čuva staru Anđulinu (Nadala je Anđulinina pastorka) i da ne dira u susjeda Marka s kojim on ima neriješenih računa oko smokve i trsja. Međutim, po povratku u Bakar, Anđulina od nje traži da riješi upravo taj problem pa Nadala traži pomoć mladog suca Dane koji se u lijepu djevojku zaljubljuje i pokušava je zavesti, ali ga ona odlučno odbija. Kako vrijeme prolazi, Nadala i Anđulina zapadaju u sve veću bijedu te je Nadala 33

Veber je edan od utemeljitelja tzv. zagrebačke škole, iako je još Jagić tvrdio da Veberu nisu jasni ni osnovni pogledi na lingivistiku kao znanost jer je prekrajao jezik po vlastitim nahođenjima, tj. onako kako je i sam govorio.

44 prisiljena založiti zlato da bi preživjele. Naskoro Anđulina umire, a Nadala odlazi u Rijeku kod prijateljice ne bi li vratila založeno zlato. U međuvremenu, nakon dvije godine izbivanja, vraća se Ante. Po ponašanju i šutljivosti mještana zaključuje da mu je Nadala bila nevjerna te je, ne davši joj mogućnost da ispriča što se zapravo dogodilo, istjera iz kuće. Potom se brodom vraća i Nadalin bratić Jakomin koji Antu uvjeri u Nadalinu nedužnost. Ante se kaje i želi da mu se Nadala vrati, ali prekasno, njezino srce je slomljeno – mogla je podnijeti i bijedu i samoću, ali nepovjerenje čovjeka koje voli slomilo joj je srce zauvijek.

Novela se pojavila na početku protorealizma. Fabula je linearna. Pripovijest obrađuje staru priču o vjernosti žene muža pomorca. Kritika joj zamjera nedovoljno motiviran završetak, ali je karakterizacija glavnoga lika cjelovit; Nadala je vjerna, vragolasta i koketna, a takvo ocrtavanje karakternih osobina likova znakovito je tek za kasniji realizam, a rijetkost u književnosti onoga vremena. Zanimljivo je da autor kao podlogu koristi novelu zbivanja, da bi na njoj izgradio novelu karaktera (vidljivo već u naslovu). Isti postupak primjenjuje kasnije i Šenoa (Prijan Lovro, Mladi gospodin, Barun Ivica, …). Tek će osamdesete godine defabularizirati hrvatsku novelu i po ugledu na Turgenjeva stvoriti pravu novelu karaktera (Draženović, Đalski i dr.) Razlog zbog kojega je novela zbivanja u ovom obliku još uvijek tada prisutna jesu želje čitalačke publike koja je još bila navikla na fabularno zanimljivu pripovijest, a iz takve malograđanske sredine potekao je i sam Veber te se morao prilagođavati ukusima čitalačke publike svoga vremena. U svom osnovnom shvaćanju svijeta Veber jest realist, ali sa znatnim elementima nacionalnog didakticizma, prosvjetiteljstva i moralizatorstva, te je u tom smislu doista pripadnik nerazvijenog realizma ili protorealizma, prisutnog 70-ih godina 19. st. u hrvatskoj književnosti. (Aleksandar Flaker: KNJIŽEVNE POREDBE, Zagreb, 1968.)

Mirko Bogović (1816 – 1893) SLAVA I LJUBAV34 Ivan Kuljanić i Janica Blagaić, kao i njihove obitelji, poznavali su se od najranijeg djetinjstva, a kad su poodrasli su se i zavoljeli. Živjeli su u jednom selu kod Severina na Kupi. Kad je Ivanu umro otac, brigu za nastavak njegova školovanja preuzeo je Blagaić te mu ishodio mjesto u Napoelonovoj vojsci, što je mladić s oduševljenjem prihvatio. U vojsci je brzo napredovao, a kada je Napoleon krenuo na Rusiju, gdje je doživio katastrofalan poraz (obrađeno u pripovijesti dosta detaljno), Ivan je zaostao ranjen te ga je u snijegu pronašao boljar Kurganov kod kojega se nekoliko mjeseci oporavljao, a zatim je krenuo prema Hrvatskoj. U međuvremenu je Krivudić, koji je želio Janičinu ruku, lažirao Ivanova pisma iz Rusije te Blagaiću podastro vijest da je Ivan poginuo. Nakon toga, otac je pristao da Janicu uda za Krivudića, a Janica se odlučila žrtvovati, bolesnom ocu za ljubav. Međutim, Ivan se vraća na sam dan vjenačanja i nakon što su svi nesporazumi razjašnjeni, Ivan i Janica se vjenčaju.

Janko Jurković (1827 – 1889) 34

fakultativno

45 Jurković se pojavljuje u jednom od najtežih razdoblja hrvatske književnosti, a kao plodan i obrazovan pisac utjecao je i na naš nacionalni i društveni razvitak. Rođen 1827. u Požegi, u Zagrebu upisuje gimnaziju, a nakon nje bogosloviju koju završava burne 1848. Kao pomoćnik Katoličkog lista počinje se baviti literaturom, a u međuvremenu uči i pravo pa je odustao od prvotne namjere da se zaredi. Poslije toga prelazi u Gajeve Narodne novine, a 1852. postaje gimnazijski učitelj u Zagrebu. Uz to je i savjetnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu, sudjeluje i u izradi brojnih zakona s područja školstva te je autor nekoliko školskih udžbenika. Nakon Šenoine smrti izabran je za potpredsjednika književnog odbora Matice hrvatske. Tu funkciju obavljao je sve do smrti 1889. Prije Jurkovića u hrvatskoj književnosti nije bilo pisca koji bi se s tolikom teorijskom spremom prihvaćao izvođenja svojih zamisli o zadacima narodnog književnika (N. Andrić) o čemu svjedoče neki od njegovih ranih članaka u kojima je iznio svoje književne koncepcije (Moja o kazalištu, Misli o jeziku, Naši kalendari, Pismo mladomu prijatelju o spisateljskom zvanju) te neke kasnije rasprave o Akademijinu Radu (O narodnom komusu, Ob estetičnih pojmovih uzvišena, O ženskih karakterih u naših narodnih pjesmah, O metafori našega jezika). Očito, Jurković je bio pisac klasičnog obrazovanja i zavidne kulture, ali i književnog talenta. Kad iz današnje perspektive čitamo njegova djela nameće nam se uvjerenje kako je na mahove znao izvrsno zapažati, ali nije uvijek raspolagao osjećajem za mjeru niti smislom za nijanse. Ipak, za ono vrijeme, on je bio veoma vješt stilist iako je njegova invencija bila prilično skromna. Uglavnom je primjenjivao tuđe sadržaje koje je prilagođivao našoj sredini. Jedna od takvih pripovijedaka jest i Pavao Čuturić ili Ulomci iz tamna i krševita života jednog starovjerskoga pučkoga učitelja (Neven, 1855.). Tom pripovijetkom u hrvatsku literaturu ulazi lik poluobrazovanog poluintelekta u tmurnoj atmosferi zabačenog i zaostalog sela. Kronološki gledano, Pavao Čuturić nalazi se na čelu povorke likova ostvarenih u hrvatskoj umjetničkoj prozi do danas, likova koji nisu samo svjedoci vlastite sudbine nego i reprezentanti cijeloga društva koji gotovo da prerastaju u pojam i simbol: PAVAO ČUTURIĆ Zahvaljujući nekom dobroćudnom župniku kod kojega je radio, seoski učitelj Pavao Čuturić od sedlarskog je šegrta i kalfe preko noći postao školnik. Kao svi poluinteligenti, imao je visoko mišljenje o sebi i svojim sposobnostima, daleko precjenjujući svoje mogućnosti i svoje «izgubljene šanse». Upoznajemo ga jedne ljetne večeri nakon dvadeset godina njegova učiteljevanja, kada uz čašu vina, prijatelju Lovri priča o svome životu: svoje životne poraze i neuspjehe tumači zlim udesom, a ne svojom pretjeranom samouvjerenošću i nedovoljnom pripremljenošću za posao koji je obavljao. U cjelini, pripovijest je ipak više tužna negoli smiješna: smiješan je čovjek koji je svom uobraženju i samoveličanju toliko izgubio smisao za realnost da je postao bezgranično slijep za sve svoje nedostatke.

Metodom glumljene ozbiljnosti, naoko ozbiljan ton tijekom pripovijetke održava i autor. Tek na samom kraju, kada ga opisuje kao „nesretnika i mučenika ovog svijeta sred umišljene svoje sreće“, donosi vlastiti sud o njemu. Taj piščev sud odjednom mijenja naš odnos prema junaku ove pripovijesti. Čuturić je lik koji nas na mahove nasmijava, ali već drugi tren prisiljava da ga iskreno požalimo. Prikazivanje jednog takvog lika, u kojemu se uspostavlja puna ravnoteža komičnog u tragičnom, značajan je dokaz Jurkovićeva talenta.

46 Lik učitelja javlja se i u njegovoj poznatoj i vrlo uspjeloj turgenjevljevskoj pripovijetci Timotija Patkov (1872); lik poluinteligenta koji sa seoskim bricom sasvim ozbiljno vodi učene prepirke o svemirskim problemima i putanjama nebeskih tijela, dok se u Seoskim mecenatima (1880) pojavljuje već školovana generacija učitelja kojima međutim nedostaje prisnost prema narodu, karakteristična za stare učitelje. Jurković je autor i osam dramskih djela, ali niti jedno od njih nije nadživjelo doba svog postanka. Kao kulturan čovjek koji je poznavao tendencije svoga vremena, Jurković je zasigurno znao o čemu bi trebalo pisati, ali mu je u ovom segmentu nedostajalo stvaralačke snage da svoje ideje, iznesene u poznatom članku Moja o kazalištu (1855) adekvatno realizira. U tom članku on je ukazao na našu povijest kao bogat izvor dramske građe, osobito za tragediju (koju inače ne smatra osobito prikladnom scenskom formom). U duhu tih načela, i sam je napisao jednu dramu, Posljednja noć, koja je, u usporedbi s ostalim njegovim dramskim djelima možda najbolji tekst te vrste koji je napisao. Radnja je vezana uz naredbu Josipa II. Iz 1786. o ukidanju pavlina u Hrvatskoj, ali likovi djeluju prilično beživotno, hladno i neindividualizirano; jednako kao i u Smiljani, tragediji iz seoskog života. U raspravi Ob estetičnih pojmovih uzvišena (1870) opet raspravlja o tragediji te ističe narodnu poeziju kao vrlo prikladan izvor građe za domaću tragediju, iako je i dalje propagirao komediju kao najprikladniju za kazalište. Jurković je nesumnjivo realist, ali istovremeno se u njegovim shvaćanjima osjeća i utjecaj romantičara koji su u narodnoj poeziji vidjeli savršenstvo umjetničkog izraza. Tako u raspravi O narodnom komusu (1869) nastoji uvjeriti da se izvori narodne šale prvenstveno nalaze u narodnom književnom blagu pa bi zato trebali postati primarni izvori prilikom traženja komičnih efekata. Međutim, svi ti savjeti nisu pridonijeli da sam napiše makar i jednu dobru dramu (uz već navedene, tu su i Pradjedova slika, Čarobna bilježnica, Kumovanje, Što žena može) – u njima je sve usiljeno i ukočeno, bez ikakvog umjetničkog rezultata. Većinu njegovih pripovjedaka karakterizira i prenametljiv didaktički karakter. Moralne pouke kreću se od univerzalnih moralnih principa (Ima i tomu lijeka) do aktualnih pouka koje su bile izazvane nekim novijim nastalim društvenim pojavama i kretanjima. Iako bi se iz nekih dalo zaključiti da je okorjeli konzervativac, on je zapravo često bio realan i trezven, pisac koji je samostalno mislio i na sve gledao bez ikakvih idejnih ograničenja. Zanimljive su i njegove Tuskulanijade (1860) koje možemo smatrati uspjelim početkom našeg literarnog feljtona i prethodnice Šenoinih Zagrebulja. Iz današnje perspektive gledano, njegov stil nije ni po čemu poseban, ali ukoliko ga promatramo u okviru njegova vremena, uočavamo da je njegova proza prekretnica u jezičnom i stilskom pogledu: prva oslobođena verbalističke kićenosti, eksklamacija i drugih oblika patetične «poetičnosti»; njegova rečenica je precizna, jasna i sadržajna. I kronološki, i po svojim idejama, Jurković je bio Šenoin prethodnik; mnoge njegove ideje našle su odjeka i u Šenoinom radu. Jurković je prvi počeo isticati ozbiljnost književnog posla; prvi naglašavao potrebu sistematskog rada; poklonio izuzetnu važnost jeziku kojega je smatrao izrazom svih unutarnjih vrijednosti svakoga pojedinca (članak Misli o jeziku, 1855.) i među prvima počeo naginjati realističkom načinu pisanja. (Dubravko Jelčić: PSHK 38, Zagreb, 1968.)

47

Ivan Perkovac (1826 – 1871) U književnost ulazi sedamdesetih godina 19. st. pripoviješću I žene ljube iskreno35, neočekivano napustivši karijeru političara i novinara. Nekoliko proznih ostvarenja što ih je ostavio predstavlja ozbiljan pokušaj trasiranja puta kojim će kasnije krenuti August Šenoa, no i ovdje se već dovoljno jasno naziru elementi realističke poetike novele. Političko i novinarsko iskustvo imali su znatan utjecaj na kristaliziranje Perkovčeva odnosa prema tadašnjoj hrvatskoj stvarnosti u njegovim djelima. On ne robuje literarnim konvencijama i ne povlađuje se dominantnom literarnom ukusu, nego odmah iznosi svoje osvjedočenje o klasnim i gospodarskim problemima svoga vremena, tražeći takve fabule u kojima na najangažiraniji način može javnosti sugerirati svoje nazore o društvenom ustrojstvu. Time Perkovac pripada angažiranoj književnosti izrazito socijalne orijentacije. Pripovijest Stankovačka učiteljica36 koju su mnogi kritičari uspoređivali s Šenoinom Brankom) svjedoči o tim nastojanjima. STANKOVAČKA UČITELJICA Mlada učiteljica Marta Božić dolazi u Stankovac, gdje je malograđanska sredina ne prima s oduševljenjem. Jedina obitelj s kojom održava kontakt (i uskoro postaje prilično prisna) su Šavorićevi, a Šavorić se trudi da joj omogući što bolji rad u školi. Usamljena, Marta piše pisma svojoj prijateljici Klari u Zagreb, u kojima se jada na malograđanštinu i neimaštinu koja ovdje vlada, ali sve to skriva od svoje majke, ne želeći je ražalostiti. Mladoj učiteljici udvara mladi Šavorićev sin Janko, ali ona se naposlijetku ipak zbliži sa, u selu neomiljenim i nepričljivim, tajanstvenim kapetanom Granošem, iz kojega postepeno uspijeva saznati razloge takve povučenosti i hladnoće prema većini ljudi: nakon što je u ratu izgubio ruku, sakatog ga je napustila zaručnica i on se doselio ovdje, razočaran u ljude. Granoša se velikodušno nudi da će financirati izgradnju nove djevojačke škole u Stankovcu, a uskoro se i zaruče. Presretna Marta, riješivši se usamljenosti, prekida korespondenciju sa prijateljicom i poziva ju da ju posjeti.

Junaci njegovih proza stoje izvan velikih ambicija, društveno su neupadljivi, a ipak prožeti historijskom svakodnevicom. Autor provocira čitatelja da se zamisli nad problemima koje determinira njihovo vrijeme, ali nastoji djelovati i na stvaranje klasne svijesti u pripadnosti građanskom staležu, nastojeći svojim suvremenicima pružiti uvid u one društvene mehanizme koji konstutuiraju nacionalnu građansku svijest37. U nastojanju da u svoja djela unese živo osjećanje stvarnosti, maštovitost i poezija izmišljenog za njega postaju irelevantne kategorije. Epistolarna forma Stankovačke učiteljice ispunjava piščevu potrebu da se uhvati ukoštac s formalnim problemima izraza, ali na taj način detaljno opisuje učmali život malog pokrajinskog trgovišta. Pisma Marte Božić zapravo su imaginarni dijalozi s udaljenim sugovornicima; a sakriven pod paravanom izvještaja, autor u prvom redu iznosi 35

Vijenac, 1869 Stankovačka učiteljica napisana je s mottom: «U životu se dogodi često štogod, što nikad izmisliti se ne će; a koji pripovijetke izmišljaju i muče se dosta, da stvore sliku i priliku života. Evo dalje ovih pisama, kakva jesu; tko zna, nisu li istinita?») 37 Radi se o razdoblju koje slijedi ukinuću kmetstva i stvaranju temelja modernog saborskog života u Hrvatskoj. 36

48 vlastite ideje, ali ne stvara zaključke već samo niže događaje u njihovom vremenskom slijedu. U starom vojniku Granoši autor stapa osobine čovjeka sklona akciji i kontemplaciji, čovjeka koji ne troši riječi uzalud. To je prototip socijalistautopista sedamdesetih godina. Društvene činjenice postaju presudni segment Perkovčeva pričanja. Ovdje moramo govoriti o identičnosti društvenih i književnih činjenica što nužno dovodi i do zamjene umjetničke intencije političkim tendencijama zaodjenutim žanr-slikama iz života suvremenika. Perkovac je fabulist; u niti jednoj svojoj pripovijesti ne pokazuje sklonost za finu psihološku analizu svojih ličnosti i njihovih postupaka, ali istovremeno vrlo radikalno odbacuje trivijalni zaplet. Fabula je linearna. Prostor sela zanima ga prvenstveno zato što su tamo jače uočljive društvene promjene o kojima je želio govoriti, a ne iz turgenjevljevskih razloga38. Promatrano u kontekstu sedamdesetih godina 19. st, nameće se ideja o svojevrsnom paralelizmu nekih osnovnih tendencija Ivana Perkovca sa stremljenjima Černiševskog, ali ne u smislu konkretne povezanosti, nego u načinu tumačenja stvarnosti i traganju za bitnim ingredijentima stvarnog u umjetničkom. Njegovo novatorstvo nije isključivo književne, već pretežno socijalne provenijencije; on ne uvodi nove pripovjedačke postupke nego uglavnom samo novu tematiku, a njegov jednoobrazni stil služi samo kao prenosilac jednog sustava ideologičnih vrijednosti. Pripovijest u pismu karakteristična je za upravo ovakav tip prozne orijentacije; epistolarna forma omogućila je Perkovcu da što detaljnije opiše odnose nove sredine u koju je stigla nova učiteljica, a da mu se ne može prigovoriti zbog preopširnosti i osobnih intervencija jer je autor (posredstvom pisama glavne junakinje) kao autentičan svjedok iz priče eliminiran. (Branimir Donat: STUDIJE I PORTRETI O HRVATSKIM PISCIMA, MH, Zagreb, 1987.)

Rikard Jorgovanić (1853 – 1880) U hrvatsku poeziju Jorgovanić ulazi u trenutku kada nastupa prva fazu intenzivnijeg književnog života i rada nakon zanosa HNP, kada se već osjeća duh novih pogleda na stvaralačku djelatnost: 1865. Šenoa piše svoj članak Naša književnost u kojemu načela književnog stvaranja zasniva na široj književnoj osnovi i gotovo realističkom postupku prilaženja životu preko literature. Spoznaja o umjetničkom stvaranju i oblikovanju književne građe sve se jače diferencira. Ali inercija književnog programa HNP u Jorgovanićevo vrijeme još uvijek je bila jaka jer u književnom životu sudjeluju ljudi koji su nastavljali ilirske literarne koncepcije. U poeziji Rikarda Jorgovanića prevladava ljubav, ali on, za razliku od dotadašnjih pjesnika kod kojih je ta ljubav redovito impersonalna i često zasnovana na spajanju patriotizma i erotike, postaje prvi izraziti subjektivni ljubavni pjesnik. Iako u njegovim refleksivnim pjesmama ima tragova Preradovićeve misaone poezije, a u rodobljubnim Šenoine patriotske lirike, on ipak nije bio ničiji nastavljač. Njegova nesretna sudbina bila je za nj (paradoksalno) izvor sretne inspiracije.

38

Kod Turgenjeva se pejzaž potencira kao funkcija duše.

49 Rođen u Malom Taboru na Sutli 1853. pod prezimenom Flieder (iz domoljubnih razloga promijenio ga u Jorgovanić). Stupivši na zagrebačko sjemenište, prve radove počinje objavljivati u listu duhovne zagrebačke mladosti Zvijezda. Budući da se teško prilagođavao duhu strogog sjemenišnog reda, poslije dvije godine prekida školovanje i preživljava kao činovnik. Već u ranoj mladosti postao je veliki ljubavni sanjar, ali plah i neodlučan. U 26. godini zbog sarkoma mu je amputirana noga, a uskoro je obolio i od sušice i ta strašna tragedija stvorila je u njegovim ljubavnim pothvatima osjećaj manje vrijednosti te mu u poeziji nametnula tužan, elegičan i sjetan ton. Iz takve duševne predispozicije proizlazi njegov osjećaj čiste ljubavi, platonizma, plahosti i neuspjeh u ostvarenju ljubavnih snova i čežnja (Na zabavi, Noćna šetnja, Tri djeve volim). U ljubavi je senzitivan, ali ne i erotičan, a zbog plahosti i plašljivosti sve njegove pjesme imaju dojam iskrene djetinje intimnosti i neposrednosti, ali slutnje smrti daju nekim pjesmama stanovitu refleksivnost (Još jedan čas, Uminuli ste…). U najintimnijim pjesmama razvio je kult ženske ljepote iako je sva njegova ljubavna akcija bila u erotskoj kontemplaciji i senzibilnom sanjarenju. Jorgovanić je volio idealno kao trubadur, a njegova specifična distanca prema voljenoj ženi predstavlja posebnu suptilnost njegove poezije. Ipak, snaga njegovih čuvstava i pjesnička inspiracija slabili su u mučnoj borbi s izrazom i u svladavanju prepreka koje mu je postavljao neizgrađen pjesnički stil. Svoje balade i romance (Sastanak, Mladićev san, Vodeni ljiljan) ispjevao je služeći se najbanalnijim romantičarskim pjesničkim sredstvima. Ipak, njegova poezija u sebi nosi neki skriven osjećaj života (svoju bol prikriva djetinjom nadom i vedrinom) i stvaralačke pretenzije za postizanjem što većeg umjetničkog savršenstva. Tu eksploatiranu romantiku možda spašava upravo autobiografska autentičnost. I njegova proza prožeta je kreativnom težnjom da nađe individualan umjetnički izraz. Piše u maniri njemačke romantike i zapadnoeuropskog sentimentalizma. Svoja djela temelji na bogatoj fantaziji, katkada sa mnogo senzacija i pustolovina, iako je u uzbudljivom mistificiranju događaja katkad i pretjerivao. Pripovjedačkim radom javio se kada mu je Šenoa u Vijencu objavo roman Mlinarska djeca u kojemu je realistički (iako više spontano nego svjesnim stvaralačkim postupkom) prikazao život na selu, u Šestinama pokraj Zagreba. Prema modi tadašnje romantike, on piše pripovijesti s motivima iz aristokratskog života pa ga Jovan Hranilović naziva «salonskim pripovjedačem» koji piše «u duhu Turgenjevljeva realizma». I u prozi je žena tajna i nedostižni ideal pred kojim njegov junak stoji bojažljiv i stidljiv (Čovjek bez srca, Ljubav na odru, Stella Raïva). Pored toga, ove novele otkrivaju i njegov izvanredni dar za pričanje i elemente psihološkog produbljivanja radnje. Jorgovanićevi feljtoni predočuju nam atmosferu društvenog političkog i kulturnog života u tadašnjem Zagrebu, a iz nekih se anegdota naziru i stvarna zbivanja i određene ličnosti. Na žalost, smrt ga je zadesila veoma mladog39, u času kada je počeo najintenzivnije stvarati, samo djelomično ispunivši napone svog duha i pjesničkog nadahnuća, a njegova najveća zasluga je upravo u tom stvaralačkom traženju i htijenju da iziđe iz klišeja i progovori vlastitim pjesničkim jezikom. (Nedjeljko Mihanović: PSHK 44, Zagreb 1970.) 39

Još jedan tragičan podatak iz Jorgovanićeve kratke biografije jest i taj da se samo jedanest dana prije smrti, na bolesničkoj postelji, vjenčao sa svojom zaručnicom, mladom zagrebačkom glumicom Antonijom Mačuko.

50

Dragojla Jarnević (1812 – 1875) Rođena je 1812. u Karlovcu u trgovačkoj obitelji, a odrasta u vrijeme razvoja ilirskog pokreta što djeluje i na mladu Dragojlu te ona, aktivno sudjelujući u književnim zbivanjima postaje jedna od naših najnaprednijih žena 19. st, a čestim putovanjima u inozemstvo, njena kultura poprima još šire razmjere. Iako u svom provincijalnom duhu često ne razumije bitne uzroke i posljedice aktualnih zbivanja, njen rad s djecom (radila je kao guvernanta, učiteljica i pedagoški radnik) otvorit će joj široke pedagoške poglede na dječju psihu te pitanja odgoja, prosvjete i kulture uopće. Kao žena, bila je kočena u svojim naumima tadašnjim društvenim prilikama, tako da njezino pisanje pokreću dva osnovna motiva: istina života i duboko «čeznuće». Počinje se javljati ponesena ilirskim pokretom s pjesmama u Danici 1839, inspirirana tadašnjom njemačkom, ali i hrvatskom poezijom (Vraz, Trnski, narodna književnost, dubrovački pjesnici): Želja za domovinom, Domovina, Cvětak prijateljstva, Kraj jeseni, Molba na prolětje, Moj sanak, Banu Jelačiću itd. U svim tim ostvarenjima prisutna je neiživljena čežnja za domovinom i dragim – dva osnovna motiva romantične poezije. Jezik joj je prilično nezgrapan jer se gotovo sve do poodmakle dobi muči s germanizmima, a i osnovni osjećaj često je iskazivan nevješto, bez određenog ritma. U Naricanju je npr. kroz šesterce vidljiv utjecaj Vraza i njegovih Đulabija, Ostavljena dieva podsjeća u mnogočemu na narodnu poeziju. Njen lirski raspon nije velik, a boreći se s jezičnim i stilskim izrazom (poput Vraza), nije mogla do kraja izreći sve ono što je nosila u sebi. Jarnevićeva je pisala i pripovijetke, ili, kako ih ona naziva - «poviesti». Objavila je 15 pripovijedaka, od toga 3 u zasebnoj knjižici pod naslovom Domorodne poviesti (Karlovac, 1843) U većini obrađuje tipične romantične motive: ljubav, vjernost, domovina, sudbina, ubijanje i sl. To je bilo vrijeme kada je i proza, baš kao i poezija imala određen politički zadatak, pa i ona piše u tom duhu. Zarana osjetivši da treba iskrenije progovoriti o životu, teži da u svoje pripovijetke unese nešto novo (Sudbina, Ljubav i prijateljstvo, Plemić i Seljak), a u nekima pokazuje smisao za psihološka analizu (N. Andrić), osobito žene (Ružin pupolj, Strašna ženidba). Njezin hrvatski jezik poboljšava se dolaskom na selo, a popravlja se i u stilskom pogledu pa tako često pripovijetke obogaćuje narodnim poslovicama i izrekama. Razvučena kompozicija, slab razvoj radnje, unošenje subjektivnosti, dugi dijalozi itd. slabe su strane njezina pripovijedanja. Napisala je i roman Dva pira (izlazio u nastavcima u Domobranu, 1863.), čime je postala autoricom jednog od naših prvih romana. Tema je uzeta iz suvremenog života: međusobni obiteljski odnosi u Hrvatskoj na osnovici šireg ratnog zbivanja, a vremenski raspon radnje obuhvaća oko 20 godina. Veoma je vidljiv Nemčićev utjecaj (osobito kada je riječ o imenima likova), a čitav roman prepun je domovinskog zanosa i slavenskog osjećaja. Kao zaljubljenica u kazalište, autorica je i dvaju drama u 5 činova: Veronika Desinićeva i Marija, kraljica Ugarska, ali one nisu sačuvane.

51 Pored navedenog, bavila se i pisanjem pedagoških članaka, osobito potkraj života: O klaviristu Pušu, O učiteljima, O domoljublju i odgojenju ženske mladeži, O uzgojivanju žene, itd. U tim svojim člancima, kao iskusna odgajateljica djece zalaže se za ideje mladih i moderniju pedagogiju. Dnevnik Dragojle Jarnević po svom je obujmu i bogatstvu materijala jedno od najvećih djela kojima se može pohvaliti naša književnost toga vremena. Prvi dio vodila je na njemačkom, a potkraj života ga je prevela na hrvatski. U njemu je sistematski obuhvaćen period od 1833. do 1875, dok su godine od rođenja do 1833. zabilježene retrospektivno, tj. po sjećanju. Autorica iznosi zbivanja u Karlovcu, Zagrebu, Bistrici i drugim mjestima u kojima boravi, a mnoge pojave promatra kritički. Dnevnik je opterećen mnoštvom subjektivističkog i romantičnog, ali ukoliko izuzmemo te dijelove, dobivamo bogat dokument za poznavanje ljudi i pojava 19. st. U svoj Dnevnik unosi i najskrivenije misli i tajne te nam tako otkriva svoju kompliciranu, ali i iznimno bogatu žensku psihu koju odlikuju prirodna nadarenost, kompenzacija prirodnih mana, bježanje od same sebe, traženje smirenja i ravnoteže itd, a njezin odnos prema svećenstvu (brat Josip bio je svećenik) jedna je od najjačih optužbi protiv svećenika u hrvatskoj književnosti. Čitajući Dnevnik otkrivamo i mnoštvo kompleksa od kojih je patila. N. Andrić uspoređuje ga i s Rousseauovim Ispovijestima. (Stanko Dvoržak, predgovor u: D. Jarnević: ŽIVOT JEDNE ŽENE, Znanje, Zagreb 1958.)

Mate Vodopić (1816 – 1893) Šime Vučetić nazvao je u PSHK Tužnu Jele, Vodopićevo najpoznatije djelo «prvom našom realističkom pripoviješću koja se može čitati». Objavljena je 1868, u razdoblju kada hrvatska književnost na neki način stagnira40. Prije Tužne Jele, dubrovački svećenik i kasnije, do smrti i biskup - Mate Vodopić već je bio napisao Mariju Konavoku41 i romantičnu poemu Robinjica (1875). TUŽNA JELE (almanah Dubrovnik, 1868) Povijest gruška Jele Jozova teško je bolesna nakon strašne tragedije koja ju je zadesila: u brodolomu je izgubila dva sina Balda i Paska, a potom i muža Jozu, koji je još prije tri godine otplovio brodom i od onda mu se izgubio svaki trag. Bolesnicu na umoru njeguje starica Marija, a često dolaze i druge susjede da obiđu bolesnicu. Nekoliko puta dolazi i župnik, očekujući Jelinu skoru smrt i dajući joj posljednju pomast. Jele sanja strašne košmarne snove u kojima vidi svoje sinove i svoga supruga koga nepretano željno iščekuje. Iznenada, u snu joj se objavi da će prije smrti još jednom vidjeti svoga muža i ona to radosno saopćava Mariji i župniku. Nitko ne vjeruju u njezino nevjerojatno predskazanje, ali sutradan u grušku luku doista uplovljava brod kojim se vraća Jozo. Jele je već gotovo mrtva kad on ulazi u kuću ali na trenutak još jednom dolazi k sebi, da ga zagrli i oprosti se s njim i tada, nakon što je ispunjena njezina najveća želja - umire.

Atributom tužna u naslovu djela, Vodopić određuje temeljno ozračje svoje pripovijetke, njen osnovni ton pun verističke bolećivosti, ali «bez plačljive sentimentalnosti» (A. Haler). Tom oznakom autor sugerira karakter svoje pripovijesti 40

Barac primjećuje kako čak ni u najvažnijem zagrebačkom književnom časopisu Danici od 1863. do 1867. nema gotovo ništa važno za hrvatski književni život! 41 Odlomci su tiskani već 1863, po čemu Vodopić pripada samim počecima romana u NHK!

52 i nagoviješta njen tužni završetak – smrt glavne junakinje. Kombinacija matice štokavskog govora i lokalnih dubrovačkih elemenata kojim je pripovijest pisana dosegao je zavidnu razinu autentične čistoće i snage, ali istovremeno ostvario i posebnu atmosferu u djelu; dubrovački govor pridonosi plastičnosti naracije i autentičnosti slike male pučke sredine onovremenog Gruža kao osebujnog mikrokozmosa koji polako iščezava pod invektivama novog vremena, pa time i novog govora. Tužna Jele veristički je puna mjesnog kolorita, obojena dijalektom kao autentičnim znakom sredine, rudimentarne i pomalo epske, koja egzistira unutar ograda svoje stoljetne samotnosti; svijet velike tišine i samoće, ali ne samo glavnog lika na samrti, već i čitavog jednog malog svijeta koji se nalazi na izdisaju. Polemički ili satirički tonovi potisnuti su tonovima beznađa, pesimizma i skepticizma, a sve zajedno rezultira specifičnom Vodopićevom «rezignovanom spokojnošću u promatranju ljudi i života» (Haler), čime se približava duhu talijanskih verista. Ipak, svojom sentimentalnošću i samilosnom odnosu prema likovima i svijetu on ne ispunjava jedan od temeljnih načela verizma – impersonalnost. Realistička detaljnost u Tužnoj Jeli odjek je Manzonijevih Zaručnika42 koji su bili svojevrstan tekst-posrednik između Vodopića i Vojnovića. Velika prisutnost upravnog govora približava ovu pripovijest drami (kao što je to često u verističkim tekstovima), cijeli prizori pripovijetke zapravo su dijalozi koji bi se tehnički dali lako dramatizirati (D. Suvin). Takvim postupkom autor ispunjava verističke zahtijeve po kojima se roman mora sve više svoditi na norme drame, isključujući svaku osobnu intervenciju pisca. U okrilju realizma, u ovom djelu ne iščezavaju ni misticizam i simbolika, naslijeđeni iz romantizma. Već u prvoj rečenici nalazimo simboliku broda, čime se podvlači temeljni veristički ton i lokalna boja te se signalizira tema djela – smrt glavne junakinje. U korelaciji se nalaze dva pučka simbola: brod i lijes (grebina), dakle i smrt, a na suho izvučen Gleđev brik treba čitati i kao simbolički prikaz Jele same koja bolešću izbačena iz mora života leži nasukana na «škaru» svoje samrtničke postelje čekajući opravak – Jozin dolazak kojemu se čitavo vrijeme nada. Sličnu ulogu imaju i Jelini košmarni snovi. Malim gruškim svijetom Vodopićeve pripovijetke vlada Usud – Sudbina, koja, utjelovljena u elementarnoj snazi mora postaje prirodom oformljen simbol koji u igru uvodi nužnost objašnjivog obrazloženja naizgled neobjašnjive propasti čitavog ustrojstva takvom objašnjenju apriorno sklonog pučkog svijeta, Sudbini podređenog, ali i suprotstavljenog tradicionalnim postulatima vjere, ljubavi i nade (ovdje ih zastupa župnik, s autorom stopljen u isti lik) koja se u ovom slučaju javlja kao Fortuna, ali i nužda/sila/nevolja/neizbježnost, kao manje ili više prikriven antagonist, ali nikad izlaz i saveznik. Fortuna kao promjenljiva sreća u tekstu se i izravno spominje u III poglavlju (rota vota; tal. rota = kola i voltare = obrnuti). Građu za svoju meta-pripovijest Vodopić je formirao prema svjedočanstvima Jelina muža Joza Baldova i gruškog barkariola, bivšeg meštra Miha, zvanog Mazga te služeći se arhivom gruško-lapadske župe u kojoj je službovao. Neki su ovu pripovijest povezivali s djelom Alfreda Tennysona Enoch Arden (1865) koje je odmah nakon što je napisano steklo veliku popularnost i bilo prevedeno na sve europske jezike. Ono što je ta dva djela povezuje svakako je osnovna tema: iščekivanje muža mornara koji je nestao negdje na moru i za kojeg se dugo vremena ništa ne zna; kao i motiv Enoch Ardena i Joza Baldova – da se otisnu 42

Misli se na poznatog talijanskog pisca Alessandra Manzonija i njegov roman Zaručnici.

53 na more da na taj način svoju obitelj izvedu iz bijede. Međutim, kod Vodopića umire glavna junakinja, a kod Tennysona glavni junak. Isto tako, Tennyason spominje događaj koji se odigrao sto godina prije, dok je Vodopić gotovo neposredni svjedok zbivanja Tužne Jele, kojom se zapravo dohvatio velike europske teme – čekanja43. Tužna Jele u cijelosti se temelji na mehanizmu ne/iznevjerenog, (ne)ispunjenog krajnjeg ishoda Jeline neminovne smrti koja je naznačena već na samom početku, a odvija se u vremenu od svega tri dana. Tijek glavne fabule presijeca se umetanjem različitih stanki, čime se postiže izuzetno primjeren «timing», kadriranja gotovo nalik filmskom. Očigledno, radi se o tekstu koji se odlikuje znalački elaboriranom kompozicijom, a kao pripovjedač Vodopić je zaslužio da bude istaknut kao jedan od naših najranijih tvoraca realističke novele. Ipak, gledano u cjelini, ovo djelo ima pretežno historijsko, a manje umjetničko značenje, a glavna Vodopićeva zasluga jest u tome što je svojim djelom nadahnuo Ivu Vojnovća (koji to otvoreno priznaje). Svojim verizmom (prije Verge), koji stvaralački uspješno anticipira (u razdoblju kada se Šenoa tek sprema u književne vode), Vodopić nam se otkriva kao kompleksan stvaralac koji uspješno na kraj izlazi s problematikom egzistencijalističke tjeskobe svoje priče. (Luko Paljetak, pogovor knjizi Tužna Jele, MH, Dubrovnik, 1993.)

Tužna Jele djelo je slabe narativne koherencije i raspada se u niz epizoda koje funkcioniraju kao samostalne novelističke cjeline. Priču o Jelinu životu pripovijeda župniku intradijagetički pripovjedač: stara Marija. Radnja je začinjena folklornim detaljima (Vodopić – folklorni realist), a pripovijedanje je nemaštovito i teče u ravnomjernom ritmu usmenog kazivanja. (Krešimir Nemec: POVIJEST HRVATSKOG ROMANA, Zagreb, 1995.)

August Šenoa (1838 – 1881) antologijske pjesme: Na poklade, Grob za živa, Čudni ljudi, Carmen Historia vitae magistra44

i školovanje Augusta Šenoe karakterizira izrazita germanizacija, sve do prekretnice u četvrtom desetljeću 19. st, kada se javlja Ljudevit Gaj sa svojim preporodnim i ilirskim težnjama oko kojega su se okupile brojne pristaše. I u Šenoinoj obitelji govorilo se njemački, ali budući da su se roditelji zanimali za lijepu književnost, umjetnost i glazbu, mladi August zarana je stekao afinitete prema književnosti. Ipak, zanimljivo je da su ocjene njegovih pismenih uradaka u školi prvih godina bile prilično slabe (?!), ali s godinama su se popravljale. Zahvaljujući nekim svojim profesorima (osobito Antunu Mažuraniću) u njega se razvija hrvatska svijest i on se već kao gimnazijalac počeo opirati nametnutoj germanizaciji. Njegov prvi susret s nekom hrvatskom knjigom bio je Gundulićev Osman kojega je posudio od jednog školskog prijatelja, a kasnije su ga uputili kod Gaja koji je imao veliku i poznatu knjižnicu. Taj susret ga je fascinirao i u njemu usadio misao koju je kasnije 43

Čekanje kao dominantna tema, osim s Tennysonom, povezuje ovo djelo i s Islandskim ribarom Pierrea Lotia. 44 lat. Povijest je učiteljica života – bilo je temeljno načelo Šenoina stvaranja

54 propagirao sve do smrti: da su Hrvati sami sebi najveći neprijatelji jer se najviše mrze između sebe. Stihove je počeo pisati već u ranoj mladosti, najčešće prigodno – povodom imendana ili rođendana, ali i povodom smrti školskih drugova. Mnoge njegove mladenačke pjesme posvećene su njegovim prvim ljubavima, iz kojih su nastale i poznate njegove pripovijetke (npr. Karamfil sa pjesnikova groba). Također su kao rezultat njegovih putovanja nastala neka poznata djela (Propast Venecije, Čuvaj se senjske ruke). Njegov feljton u Pozoru, koji je izlazio pod Strossmayerovim pokroviteljstvom, Vječni Žid u Zagrebu (1862), najoštrija je satira na mentalitet tadašnjeg hrvatskog društva. Nakon prve godine studija na Pravoslovnoj akademiji, pokušao se posvetiti i medicini, ali za to je imao preslab želudac – nije podnosio krv. Budući da nije uspio ni s Orijentalnom akademijom, odlučio je da nastavi studirati pravo. Dobio je Strossmayerovu stipendiju (300 forinti) i 1860. otišao studirati u Prag. Tamo je odmah ušao u društvo praških Jugoslavena45. Uskoro se sa studija bacio na politiku i publicistički rad. Iz Praga piše za Pozor, a radi i za neke češke časopise. 1864. zapao je u financijske neprilike pa je prihvatio Lukšićevu ponudu da dođe u Beč i preuzme redakciju lista Slavische Blätter. 1865 u Glasonoši izlaze i prve njegove pripovijetke: Turopoljski top i Blijedi mjesec. Kada su Lukšićevi listovi zapali u krizu, Šenoa se opet našao u financijskim neprilikama pa je 1866. prihvatio ponudu Pozora da stupi u njihovu redakciju i postane urednik za „Listak” i rubriku „Književnost i umjetnost”. Šenoa je u Pozoru odmah nastupio vrlo oštro – napavši odgovorne za nepovoljno stanje u kazalištu, a osobito se okomio na vrlo loše prijevode kazališnih komada i lošu dikciju glumaca. Svojim agresivnim nastupom u kojem se često okomljavao na pojedince koje je smatrao krivcima za pojedine stvari, Šenoa je polako stvarao sebi neprijatelje. Vrhunac je bio kada je u Pozoru počela izlaziti njegova komedija Ljubica (21. svibnja 1866.) u kojoj je zapravo prikazao skandal sa starom i pokvarenom zagrebačkom namigušom Rozom Finger. Nakon premijere (26. ožujka 1868.) mnogi su se ugledni građani (prepoznavši sebe u likovima) našli uvrijeđeni, a Ljubica je već na premijeri propala. Nove političke prilike odrazile su se i u životu kazališta: poslije izgona njemačkih glumaca i prekida njemačkih predstava, 24. 11. 1860., trebalo je izgraditi hrvatski repertoar i odgojiti novi glumački pomladak. Poslove dramaturga i upravitelja obavljao je Demeter. Mladi Šenoa i stari Demeter mnogo su se puta našli u žestokim međusobnim okršajima, ustajući jedan protiv drugoga u člancima. Među njima je osobito poznat Šenoin članak O hrvatskom kazalištu (1866). Šenoa želi da od hrvatskog kazališta nastane hram umjetnosti, a ne vašarska komedija ili obično provincijsko kazalište. Također smatra da prednost treba dati slavenskim piscima (tu također do izražaja dolazi njegova sveslavenska težnja), a od neslavenskih se najviše zalaže za Molièrea i Shakespearea. Uza sav otpor kazališnih krugova protiv Šenoe, njegov ugled je ipak pomalo rastao te je 1868. postao i članom kazališnog odbora, a uskoro i artistički ravnatelj kazališta. Njegove kazališne kritike sastavni su dio gradiva za povijest hrvatskog kazališta. U njima je obraćao pažnju i na teškoće s kojima se uprava borila zbog nedostatnih 45

Među njima je bio i mladi student filozofije Lovro Mahnič, čiju je nesretnu sudbinu Šenoa kasnije opisao u svom Prijanu Lovri.

55 financijskih sredstava, borio se protiv ukidanja opere, a u drami je pazio i na kvalitetu komada, i na jezik prijevoda, i na igru glumaca. One nam i danas daju dobar uvid u tadašnji život kazališta. Iste godine Šenoa se zaljubio, a uskoro i zaručio te vjenčao sa Slavicom Ištvanićevom. Tada je prihvatio i činovničku karijeru koja mu je osiguravala stalni izvor prihoda, no to je išlo na štetu njegovog književnog rada za koji mu više nije ostajalo previše vremena. Mnogo je prevodio, a poznavao je i sve važnije zapadnoeuropske i slavenske jezike. Od njegovih prijevoda osobito treba spomenuti Shakespearove Romea i Juliju i Mnogo vike ni za što. Preveo je i Racineovu Fedru te mnoge druge francuske komade. 1868. je zaključeno da se o trošku Matice ilirske izdaje novi beletristički časopis Vijenac, kojega je Šenoa kasnije postao urednik i jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti tog časopisa. 1869. izlaze u Vijencu i prve njegove značajne povjestice: Kameni svatovi i Kugina kuća, 1871. Zlatarovo zlato u nastavcima koje je izazvalo pravu senzaciju. Već tu se vidi tehnika koju je Šenoa nastavio provoditi u svojim romanima: glavna intriga vodi se oko izmišljenih lica koja povezuju istinitu historijsku građu u jednu zaokruženu cjelinu. Možda su Šenoini likovi postali čitaocima tako bliski baš zato što im se činilo da s ih negdje vidjeli, i da bi ih mogli, tako reći, prepoznati na ulici. Kada je predsjednik Matice postao Ivan Kukuljević Sakcinski, ta ustanova počela se razvijati velikom brzinom i uskoro je to bila velika narodna književna ustanova koja je postala poseban prosvjetni pojam u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda sa snažnom izdavačkom djelatnošću. Jedan dio akcije za prosvjećivanje naroda bilo je i pridobivanje žena za hrvatski jezik i hrvatsku književnost jer su one još uvijek najviše stajale pod utjecajem njemačkog jezika i kulture. Tome je veliki prilog dao i Šenoa, iako u to vrijeme nije bilo nimalo lako stvoriti čitalačku publiku. O tim teškoćama govori i u svom predgovoru Prijana Lovre. 13. prosinca 1874. Šenoa je postao glavnim urednikom Vijenca. Ali ne samo urednik koji uvrštava dobivene priloge; on je davao inicijativu da izgradi temeljnu fizionomiju lista, da u neku ruku pokaže i kako treba pisati. Doduše, njemu je pisanje bilo potrebno i iz materijalnih razloga, ali i da preko te aktivnosti izrazi svoju ličnost. Zato je postavio prilično visoke umjetničke «norme» i nije rado primao početničke radove. Bio je strog sudac mladih književnika i to su mu s vremenom neki sve više zamjerali. Međutim, bio je vrlo susretljiv i strpljiv kada bi osjetio da ima posla s pravim talentom (npr. prema Kumičiću). Barac je primijetio kako «Šenoina perioda hrvatske književnosti znači borbu s književnim dilentatizmom mlađarije i enciklopedičnošću starih pisaca. (…) Pa ako osamdesetih godina imamo već popriličan broj književnika koji su već doista književnici, onda to treba zahvaliti i brutalnosti Šenoinoj s netalentiranim početnicima.» Kao urednik Vijenca, uspio je Šenoa podići broj pretplatnika na oko 1500, što je veliki uspjeh ako se npr. usporedi sa stanjem Glasonoše koji je 1865. imao samo 258 pretplatnika. Vijenac je u Šenoinoj redakciji prokrčio put hrvatskoj knjizi u hrvatskoj obitelji.

56

1877. postao je predsjednikom Matice hrvatske. Godinu dana kasnije, 1878. Štampan je i Diogenes, poslije Zlatarovog zlata i Seljačke bune, treći velik Šenoin roman, iako mu u podnaslovu stoji «Historička pripovijest XVIII vijeka». U ono vrijeme nije izraz roman nas još bio uobičajen, a prije Šenoe nije niti bilo domaćeg djela koje bi se s pravom moglo tako okarakterizirati. Naslov roman upotrijebio je prvi put kod Kletve. Kletva je njegov posljednji roman koji je pisao kada je već bio teško bolestan 46 Tamo je prikazan pokret nastao nakon smrti kralja Ludovika I, ali je ubacio i borbe između biskupskog Kaptola i građanskog Griča. Naslov romana uzet je po kletvi koju je pred Božić 1396. na građane bacio biskup Čeh Smile; kletva je bila skinuta 12. travnja 1397. Roman je izlazio u nastavcima sve do Šenoine smrti u Narodnim novinama, a Šenoa se trudio da svaki nastavak završi što napetije kako bi čitatelji s nestrpljenjem očekivali sljedeći broj. Zato se oni lako čitaju kako kakav kriminalistički roman, što često ide na štetu razumijevanja jer se gubi osnovna nit pripovijedanja. Međutim, unatoč zapletenoj fabuli, Šenoa je u Kletvi svjesno proveo svoju temeljnu tezu, koju je nasljedovao još od Gaja: kako je najveća nesreća za Hrvate trajna nesloga između sebe, kako im je miliji i stranac, dalek od osjećanja za njihovu zemlju i narod, negoli domaći čovjek kojemu bi trebali priznati neko prvenstvo. Šenoa je bio protivnik načela njemačkih književnika da je književnost sama sebi svrhom: «književnost, a povlastito beletristika, jest sredstvo da se razvije, usavrši narod, čovječanstvo. […] Dvije vrsti novelistike moraju se u nas gojiti: historična i socijalna; a tomu ima sila gradiva, jer nam još mnogo lijeka treba. Svrha jedne i druge vrsti jest ista, svrhu jedne i druge nalaziš u natpisu nad delfijskim hramom: Gnoti seauton. Putevi su dakako različiti. U historičnom romanu moraš, analogijom među prošlosti i sadašnjosti, narod dovesti do spoznaje samoga sebe.» […] Kao poznati satiričar 1879. pokrenuo je i Humoristični list, po uzoru praških Humoristicky listy. Gledajući Šenoino ogromno djelo, gotovo je nedokučivo gdje je i kako smogao vremena da svlada sve one dužnosti koje mu je život natovario na leđa: senatorska dužnost, brojni birokratski poslovi, … Zanimljivo je da ga je, kao gradskog senatora 1878. bila zapala zadaća da dade nova imena zagrebačkim ulicama, tj. da se izmijene stari dvojezični njemačko-hrvatski nazivi koji su ostali iz doba germanizacije; tako je npr. Bräuergasse postala Pivarska, a Nonengasse Opatička ulica; Nordpromenade postalo je «Vrazovo šetalište», a Südpromenade «Strossmayerovo šetalište». Njegov sin Milan smatra da je od njega potekla i inicijativa za izgradnju novog gradskog groblja na nekadašnjem Gajevu posjedu «Mirogoju». Groblje je bilo uređeno već 1878, a su odmah sljedeće godine na njega su mogli biti preneseni posmrtni ostaci Petra Preradovića. Najteži udarac Šenoi je zadao teški potres koji je 9. studenog 1880. pogodio Zagreb. Svi problemi i briga oko obilaska razrušenog grada i pružanja pomoći unesrećenima pali su na njega. Šenoa je bio skršen i plakao je poput nejaka djeteta. Iz tog potresa proizašle su i neke njegove potresne Zagrebulje u kojima su opisani različiti prizori iz života Zagrepčana nakon potresa. 46

Šenoa je bolovao od bolesti na želucu, teškog reumatizma, a kasnije su nastupili i problemi sa srcem.

57 Uskoro mu se bolest pogoršala i od ožujka 1881. više i nije izlazio iz kuće; pisao je u krevetu i u kući primao posjete. Posjetio ga je i Strossmayer na svojem putu u Rogašku Slatinu. Iako mu se stanje iz dana u dan sve više pogoršavalo, nada u oporavak nije ga ostavljala do posljednjeg trenutka. Umro je 13. prosinca 1881. Šenoin pogreb bio je veličanstven i dostojan njegove veličine. U cijeloj Hrvatskoj vladala je opća i iskrena žalost, a brojni uglednici odužili su mu se prigodnim radovima u časopisima, spominjući ga kao pionira suvremene hrvatske književnosti, na terenu u kojem nije imao niti preteča niti uzora. On je stvorio širu čitalačku publiku, a njegov odnos prema Zagrebu okarakterizirao je Matoš apostrofirajući pisca: «… ti si svijest ovog gričkog brijega, unutranje njegovo svijetlo, sjajući jasnije od vasroških fenjera. – Nek bude Zagreb! – reče – i Zagreb bi. Jer gradovi bez svojih pjesnika nijesu gradovi. Stara Atena i danas živi, dok je Kartaga mrtvo slovo. Literatura je viši život, akonto od smrti. Beograd nije još grad, jer još nema Šenoe.» Otokar Keršovani primjećuje kako je Šenoa bio pisac koji je „učinio da se hrvatska književnost iz ere patriotskog dilentantizma umjetnički digne na evropski nivo.“ On je značio čitavu jednu etapu razvitka kroz koju je hrvatska književnost morala proći. (Slavko Ježić: ŽIVOT I DJELO AUGUSTA ŠENOE, Sabrana djela, XII, Znanje, Zagreb, 1964.)

Programatskim člankom Naša književnost (Glasonoša, Beč, 1865) upozorava na postojeće „književno mrtvilo“ te kao kritika dotadašnje književnosti afirmira drugi Šenoin književni postulat da „književnost mora biti realistična“ te se zalaže za prikazivanje prošlosti u svim segementima i to prvenstveno preko romana. (bilješke sa seminara August Šenoa, 2001/2002)

ZLATAROVO ZLATO (1871) Potkraj XVI. st. medvedgradski velmoža Stjepko Gregorijanec sukobio se s gričkim građanima. Hrvatska se tada nalazi u teškom položaju, stalnom prijetnjom od turskih napada. U takvoj situaciji Stjepkov sin Pavao Gregorijanec zaljubi se u lijepu Doru, kći najuglednijeg zagrebačkog građanina, starog zlatara Petra Krupića koju je već bio zaprosio gradski brijač Grga Čokolin, ali mu je Krupić nije htio dati pa Čokolin namjerava osvetiti. Zagrepčani pokreću parnicu protiv Gregorijanca, kojom svojataju Medvedgrad i Kraljev Brod (prijelaz preko Save), a Stjepko po svaku cijenu nastoji spriječiti vezu svoga sina sa zlatarovom kćerkom pa uz Čokolinovu pomoć šalje Pavla u Samobor, ne bi li ga lijepa, ali zla Klara Grubarova zavela i udaljila od Dore. Budući da taj pokušaj propada, Čokolin i stari Gregorijanec planiraju Dorinu otmicu od koje je Pavle, uz pomoć nijemka Jerka (za kojeg saznaje da mu je zapravo nezakoniti polubrat) u zadnji čas spašava. Dolazi do svađe oca i sina, zbog koje Pavlova majka umire, a Pavao zauvijek odlazi od kuće. Nakon što je za bana izabran Ungand, Stjepko izaziva incident u kojem je ozlijeđen stari Krupić. Ungand osvaja Samobor, a time i Klarinu ruku, koja se sada odlučuje na osvetu suparnici Dori i Zagrepčanima. Izbija sukob između građana i banove vojske, a Dora je otrovana. Jerko i krajišnik Radan osvećuju se Čokolinu, koji je zapravo turski špijun, a Pavle odlazi u boj protiv Turaka. Stari Gregorijanec umire osamljen u medvedgradskom dvorcu, a loza Gregorijančevih se gasi Pavlovom smrću u borbi protiv Turaka.

KARAMFIL SA PJESNIKOVA GROBA (Vijenac, 1878)

58 Đačka pričica Pripovijedač47 i prijatelj mu Albert, kao đaci putuju u Kranj. Tamo odsjedaju u kući Albertova ujaka te upoznaju djevojku Nežu (koju su Albertov ujak i ujna usvojili, budući da nisu imali vlastite djece). Neža obožava Prešerenove stihove pa njima opčini i mladiće48, pa skupa odlaze i na Prešerenov grob gdje im Neža poklanja svakomu po jedan karamfil. Obojica mladića zaljubila su se u Nežu, ali ne mogavši otkriti za kojim ona više čezne, odlaze na dva tjedna na Bled i Bohinj. Tamo borave na izvoru Savice49. Na povratku ih zatiče velika žalost – Neža se naglo razboljela i umrla, a pripovijedač je Prešernove pjesme, zajedno s karamfilom – po djevojčinoj posljednjoj želji – zadržao. Našavši taj karamfil mnogo godina kasnije, prisjetio se čitave priče o karamfilu s pjesnikova groba.

MLADI GOSPODIN (Vijenac, 1875) Pripovijedač dolazi u Breznicu gdje upoznaje starog kapelana Janka Lugarića50 koji mu ispripovijeda nekoliko priča. Nakon Jankove smrti Šenoa piše ovu pripovijest51. Janko pod svaku cijenu želi pomoći vjenčanje djevojke Mare (kćeri žene koja mu je pomogla da ozdravi, a onda je umrla) s Pericom. Oboje su siromasi pa Janko, želeći im namaknuti miraz, igra neku vrstu „ternq“, tj. lutrije kako bi im namakao novac. U mladosti se Janko zaljubio u lijepu Veroniku koja se udala za drugoga pa je Janko odlučio poći u sjemenište, ali tamo nije imao osobitog uspjeha, jer je Janko „imao i kratke noge i kratku pamet“. Turopoljac Mato Čunčić radi oklade se želi oženiti lijepom, ali neplemenitom Jagom. Brak je u početku bio sretan, ali jezičava kuma okrivljuje vraga, koji je navodno u Jagi za njezinu neplodnost pa Jaga uskoro bježi od kuće. Janko je pronađe i vraća kući te čitavu stvar sređuje, a kasnije i krsti njihovo dijete. To je njegov prvi „terno“. Druga priča govori o barunima Bukovačkim i grofovima Malinovićevim, koji su se zavadili nakon svađe njihovih žena. Mladi grof Karlo Malinović zaljubljuje se u Kamilu, kći baruna Bukovačkog. Zbog zavade njihovih obitelji, Karlo otima djevojku, a njezin otac kreće u protunapad svojom vojskom. Opet se u sve umiješa Janko koji izmiruje zaraćene strane te vjenča mladence. To je bio njegov drugi „terno“. U trećoj priči riječ je o mladome odvjetniku nepoznata podrijetla, Ernestu Zaborskom koji se proslavio nakon pobjede u jednoj teškoj parnici. Ernest se želi vjenčati lijepom Klarom, kćeri Ernestova profesora, odvjetnika Marića, ali zli jezici po gradu razglase upitnost mladićeva podrijetla, nakon čega Ernest Mariću ispriča da je zapravo plemenita roda, ali kopile. Zatim nakratko odlazi iz Zagreba dok se ne smire ogovaranja, ali nakon što se vratio, Bojčević je već oženio Klaru, a stari Marić umro. Ernest je izigran i razočaran.Nakon mnogo godina, stiže mu Klarino pismo, ali on ju više ne želi vidjeti želeći je pamtiti mladu kakva je nekad bila. Ernest se sada druži s Jankom, a kada umre, Janko gs pokopa. To je njegov treći „terno“. Na kraju, Janko na „ternu“ osvaja 600 forinti, ali novac nikada ne dobiva jer je sluškinja nepažnjom uplatnicom naložila peć! Tim novcem Janko je planirao vjenčati Maru i Pericu pa sada zapada u depresiju. Nakon što tu priču čuje barunica L., odmah šalje novac za njihovo vjenčanje. Janko uskoro umire, ali sretan, jer je ispunio svoju zavjet da vjenča Maru i Pericu.

PRIJAN LOVRO52 (Vijenac, 1873) Crtica po istini 47

Po podacima kojima je opisan, očito se radi o Šenoi. U pripovjetci prisutan snažan slavenofilski naboj. 49 Izvor Savice inače je mjesto radnje čuvene Prešernove pjesme Krst pri Savici. 50 Svojim izgledom i postupcima često je izazivao posmijeh i porugu jer je ostavljao utisak čudaka svoje vrste (što je i bio), ali bio je prije svega neiscrpna riznica dobrote, plemenitosti i altruizma, čovjek koji se odricao svega i za sebe ništa nije tražio, našavši smisao svoga života samo u tome da čini dobro drugima (D. Jelčić). 51 U stvarnom životu Šenoa je doista poznavao junaka pripovijesti, koji se zapravo zvao Janko Puškarić, a kako je do smrti ostao kapelan, zvali su ga do smrti „mladim gospodinom“. 48

59 Pripovijedač u Pragu upoznaje profesora jezikoslovlja Lovru, s kojim uskoro postaje cimer. Lovro se rodio u seljačkoj obitelji kod Postojne, a rodtelji su ga poslali na bogosloviju u Ljubljanu, ali mladić nije osjećao sklonost prema celibatu (po povratku u zavičaj zaljubio se u djevojku Malvinu, a potom se i teško razbolio) pa su ga raspopili. Po povratku ne nalazi na razumijevanje oca te se mora vratiti u Ljubljanu gdje postaje odgojitelj sina vladina predsjednika. Na jednoj zabavi upoznaje Ferdinanda N. koji ga upoznaje sa svojom ženom. To je Malvina! Ona mu priznaje da je i ona njega voljela, ali se zbog nemogućnosti njihove ljubavi udala za drugoga. Predsjednik je vrlo zadovoljan s Lovrom pa mu po svojim vezama traži namještenje. Lovro se vraća kući, a nakon što mu iz Beča stiže negativno rješenje njegove molbe za posao, zapada u vrućicu. Otac ga ipak šalje u Beč na vlastiti trošak. Lovro živi bijedno, ali mnogo uči. Ipak se nakon nekoliko godina mora vratiti jer mu je otac sasvim financijsk iscrpljen. Nakon toga radi kao učitelj u Hrvatskoj i u Pragu. Lovro upoznaje pripovijedača sa slovenskom obitelji, hofira s Minkom te je odluči oženiti zbog njenog imetka, nadajući se da će tako ivući vlastitu obitelj iz nevolje. Na nesreću, Minka zapravo nije imala imetka pa je vjenčanje propalo. Na nagovor Dalmatinca Ante L., Lovro odlazi u Dalmaciju da se oženi bogatom djevojkom, ali njen stric obustavlja vjenčanje kad dočuje da Lovro želi djevojku samo zbog novca.Nakon tog posljednjeg neuspjeha, nesretni Lovro prereže si grkljan.

PROSJAK LUKA (1879) Pripovijest iz seoskog života Prosjaka Luku Nepoznanića društvo (radnja smještena u selo Jelenje) od samoga rođenja odbacuje pa on uz pomoć spletkara – pisara Mikice Ribarića i Ciganina Ugarkovića pokušava postati pošten čovjek, ali na nepošten način – spletkom i prijevarom. Na kraju doživljava duhovno pročišćenje, i to uz pomoć osmjeha nevinog djeteta kojega je uzeo iz kolijevke i htio ubiti. Kada ga je podigao, dijete mu se, u svojoj nevinosti i neznanju – nasmijalo. Bio je to prvi ljudski osmjeh njemu upućen. Ali njegov pokušaj da postane pošten čovjek je propao i Luka život završava skokom u Savu, a svi protiv kojih je radio (ali se pred kraj i pokajao) završavaju sretno.

Radi se o prvoj socijalno-političkoj studiji hrvatskoga sela, o „prvoj društevnoj kronici inspiriranoj golom stvarnošću“ (Nemec). Prije samog djela imamo Pripomenak štiocu u kojemu se upozorava da život sam piše najbolje romane te da je hrvatski seljak dovoljno zanimljiv da se o njemu piše. Pripovijest53 prati tri fabularne razine: 1. prosjak Luka 2. izbor gradskih „assesora“ 3. ljubav Andre i Mare Prema nekim kritičarima (Barac) ovo je najbolje Šenoino djelo u kojemu je autor, pišući „o prosjaku Luki koji je htio postati čovjekom“ prvi put „zaronio duboko u ljudsku dušu“ (N. Miličević). (bilješke sa seminara August Šenoa, 2001/2002)

VLADIMIR (Vijenac, 1879) Mladi pravnici Vladimir Milković i Eugenij Petrović, prijatelji su od djetinjstva, oba Ilirci, ali, dok je Vladimir više pjesnički nastrojen, Eugen na sve gleda realnije. Vladimir dobivao posao odgajatelja Dobranićeve kćeri Lucije u koju se zaljubi, što pokušava spriječiti njezina majka Klara, koja kćer želi udati za bogatog, ali starog grofa Topalkovića. Klarinom spletkom, Vladimir, da spasi čast, daje prisegu da će poći u rat (događa se oko 1848, u doba značajnih previranja i hrvatske borbe protiv mađarizacije). 52

U ovoj pripovijetci prvi put se javlja kasnije često obrađivana tema hrvatske književnosti: tragična sudbina intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni uspon završava tragedijom. 53

Šenoa je Prosjaka Luku definirao kao pripovijest, ali njegova unutrašnja sruktura upućuje na to da se radi o romanu. U današnjoj kritici prisutno je tako dvojako mišljenje.

60 Stiže vijest da je Vladimir poginuo. Lucija je sasvim shrvana, a Dobranić je umirovljen, i sasvim financijski propao pa Klara nagovara Luciju da se žrtvuje udajom za starog Topalkovića, kako bi spasila obitelj od propasti. Lucija teškom mukom pristaje. Vladimir se iznenda vraća (jer je bio samo ranjen), ali više ne želi Luciju jer misli da ona svojevoljno polazi za Topalkovića. Na kraju Topalković ipak ne vjenča Luciju, već je osramoćenu ostavlja, a Vladimir odlazi u Južnu Ameriku. Nakon mnogo godina, Vladimir se vratio i razgovara s Eugenom koji mu ispriča sve o prpoasti Dobranićevih: stari Dobranić i Lucija umrli su uskoro nakon kobnih događaja u velikom siromaštvu, a Lucijina zla majka Klara postala je bludnica. Očito je pripovijedač ženu smatrao glavnim krivcem za propast ove obitelji, konstatirajući: „Tako propade po ženi staro hrvatsko pleme.“

Drama August Šenoa

(vidi bilješku o Šenoi: PROTOREALIZAM > PROZA)

LJUBICA (1866) Drama u tri čina govori o zagrebačkoj staroj djevojci Ljubici Ružićevoj koja se, uz pomoć mešetara Grahovca bavi lihvarstvom te voli koketirati s mladićima. Da bi joj se osvetio, liječnik Đuro Radić, uz pomoć mladog pjesnika Vlatka Cvjetinića (koji je zaljubljen u mladu Ljubicu Benčićevu) smišlja osvetu: Vlatko će uzeti podstanarsku sobu kod Ljubice Ružićeve, a njoj će Đuro pismom anonimno dojaviti da je mladić potajno zaljubljen u nju, ali da se stidi iskazati svoju ljubav jer je on siromašan, a ona bogata te da bi mu Ljubica stoga trebala darovati 7. 000 forinti. Ljubica nasjedne na smicalicu, osobito nakon što joj zbunjeni mladić recitira pjesme u kojoj slavi svoju ljubav – Ljubicu (ali onu mladu, Benčićevu!) te priprema slavlje na kojemu će objaviti svoje zaruke. U iščekivanju mladoga zaručnika, Ljubici stiže pismo u kojoj joj Vlatko zahvaljuje na njenom dobročinstvu (zbog darovanog novca) te ju poziva na svoje vjenčanje s Ljubicom Benčićevom. Očajna i prevarena stara Ljubica već smišlja osvetu, ali ju zaustavi Radić, koji je ucijeni njenim pismima koje je pisala mladićima pa se stara Ljubica, hineći sreću da joj je drago zbog vjenčanja Vlatka s mladom Ljubicom – mora povući.

Franjo Marković (1845 – 1814) Kao pisac Marković je danas uglavnom zaboravljen i time dijeli sudbinu većeg broja hrvatskih pjesnika 19. st. čiju bi valorizaciju trebalo obnoviti i definirati. Za života je objelodanio gotovo trideset djela; među njima nekoliko historijskih drama i tragedija, dva epa, tri sonetna vijenca te nekoliko kritičkih studija o Gunduliću, Vrazu, Bogoviću, Vojnoviću i R. Boškoviću. Preko svojeg bečkog profesora Zimmermanna naslanjao se na Herbartovu estetiku s naglašenom formalističkom komponentom što se odrazilo u njegovom književnom opusu. Markoviću se estetičnost umjetničke tvorevine nalazi u obliku, a ne u sadržaju i ima pet značajki: oblik života, snage i savršenosti; oblik sklada; oblik osebujnosti i karakterističnosti; oblik skladnog završetka i oblik pravilnosti. To bi bila neka

61 simbioza klasicizma i romantizma, koju je Prohaska imenovao kao akademijska romantika, što se uobičajilo i kao distinktivna sintagma za Markovićev opus. Uporište njegova svjetonazora temelji se na njemačkoj filozofiji, dok mu je literarna naobrazba bila znatno šira i obuhvaćala je engleske i druge europske romantike i klasike. Formirao se kao liberalni građanski intelektualac. Idilični ep Dom i svijet pokazuje otklon od germanizma, prosvjed protiv ponjemčivanja i političkih prilika u Hrvatskoj. Upravo na promisli slavenskog mesijanizma i mirotvorstva gradi svoju sliku bolje budućnosti i sreće, bivajući posljednjim nepatvorenim Kollárevim sljedbenikom, otkuda proizlazi i njegovo djelatno polonofilstvo. Markovićev patos i uzdignuta rječitost, daju dojam neke otmjenosti jer ih potiče žudnja za sveopćom dobrotom, ljepotom i ljudskim napretkom. Drama Karlo Drački (Vijenac, 1872) ima vidljivu antiklerikalnu i antipapinsku crtu. Nastala je 1872, nakon Strossmayerova istupa na Vatikanskom koncilu, a možda i u rezonanciji karbonarskih i masonskih ideja. Naslovni junak je snažna i samosvjesna individualnost, prosvijećeni vladar koji se bori za slobodu čovječanstva, «da uskrisi čovjeka iz mračnih raka stoljetnih». U tu povijesnu fresku Marković unosi i aktualne domoljubne opservacije54. Iznosi i problem hrvatske orijentacije prema Rimu, odnos papinstva prema Hrvatima i prirodno pravo naroda na slobodu. Karlo Drački je otvoreni borac protiv papinskog autokratstva i presizanja na svjetovnu vlast. U njemu je izražena ideja slobodoumlja u duhu tadašnjih obzirnih tendencija kulturnog liberalizma. To je borba između dogmatizma i slobodne volje, za ideju renesansne misli, koja se opire tamnim strastima srednjega vijeka. Djelovanje Karla Dračkog prožima duh renesanse i ideja duhovnog oslobođenja čovjeka. Kao i druga njegova tragedija Benko Bot, i Karlo Drački spjevan je u jampskom kvinaru, s klasičnim ritmom te predstavlja kultiviranje visokog stila u našoj tragediji. (Mirko Tomasović: TRADICIJA I KONTEKST, Zagreb 1988.)

Josip Freudenreich (1827 – 1881) Rođen je 1827. u Novoj Gradiški, a poslije je živio u Karlovcu gdje je prisustvovao predstavama Domorodnog teatralnog društva iz Zagreba što je presudno utjecalo na njegovo kasnije posvećivanje kazalištu. Nakon preseljenja u Zagreb, 1845. počinje sudjelovati u malobrojnim hrvatskim predstavama koje su organizirali zastupnici njemačkog kazališta u Zagrebu, a i sam je vodio manju kazališnu družinu. S njemačkim ili manjim vlastitim družinama nastupa u Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru, Petrinji i Glini. Poslije 1855. odlazi u njemačko kazalište Temišvara odakle se vraća s rukopisom Graničara, najboljeg svojeg dramskog djela i najpopularnijeg pučkog igrokaza koji je praizveden u Zagrebu 7. veljače 1857. Pisao je i igrokaze (Crna kraljica) te tada popularne quodlibete, kolažne programe sastavljene od šala, parodija i pjesama. 24. studenog 1860, prosvjedima iz gledališta ukinuta je dugogodišnja njemačka dominacija na zagrebačkoj pozornici, a 1861. Hrvatski je sabor zagrebačko kazalište podigao na razinu nacionalnog glumišta. Demeter tada sve važnije muške 54

«Odhrvat se Madžarom naš je cilj – drugovat s njimi ne možemo nikad!»

62 uloge, režiju i kazališno-organizacijske poslove povjerava Freudenreichu. Nakon utemeljenja stalne opere, 1870. postao je i našim prvim opernim redateljem, a još 1863. postavio je prvu operetu na hrvatskom jeziku. Stoga ga kazališna povijest, uz Demetra i Šenou smatra utemeljiteljem novijeg hrvatskog kazališta. Svoje Graničare (prvi pravi pučki igrokaz u Hrvata!) Freudenreich je zasnovao na svojim «Tespisovim kolima» i to je njegov jedini veliki dramatski uspjeh55. GRANIČARI ILI SBOR (PROŠTENJE) NA ILIJEVU Izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 čina, posvećen J. Jelačiću Andrija Miljević biva nepravedno optužen za ubojstvo stražmeštra Joce Bocića kojega je zapravo ubio odbjegli Savo Čuić dok je Andrija noću pratio Jocu. Dokazi (prazna puška) išli su protiv Andrije i on je po brzom postupku osuđen na smrt. Njegova žena Maca, krčmar Grga, kao i ostali seljani dolaze moliti suca Augusta Sarnića da se smiluje nedužnom čovjeku kojega je osudio, ali Sarnić se koleba između izvršenja svoje dužnosti iako mu je i samom žao nevina čovjeka. Naposlijetku popusti pred molbama svoje žene Franje i kćeri Priske, a svemu je pomogla i sobarica Karolina. Andrija biva oslobođen u posljednji tren, ali je poludio i raspamećen luta selom. Dolazi na groblje i priča nad Jocinim grobom. Takvog ga zatiče Savo koji se vratio jer više nije mogao izdržati u bijegu. Savo Andriju moli za oproštenje i dobrovoljno se predaje žandarima. Andriji se vraća zdrav razum i sve se sretno završava pjevanjem i zahvalom Bogu.

Iako autor Graničara nije bio previše obrazovan te je uglavnom stvarao po nagonu i zovu pozornica oni su se, za razliku od svih onodobnih predstava (Teuta, Kvas bez kruha i dr.) održali na profesionalnim i amaterskim scenama sve do danas. Graničari su naša inačica bečkog pučkog igrokaza koji nastaje između 1820. i 1830. pod utjecajem austrijske pučke komike u kojoj se nalaze elementi alpskih lakrdija i obilježja sajamske farse, ali se vrlo lako mogu otkriti i utjecaji talijanske komedije dell´ arte koja je u drugoj polovici 18. st. odigrala golemu ulogu u oblikovanju bečkog i dvorskog i pučkog scenskog života. Bitne odrednice bečkog teatra su improvizacija, zanemarivanje čvrsto fiksirane književne podloge, snažna dramaturška funkcija glazbe, tipizacija pojedinih likova u određenog pisca, sve do njihova pretvaranja u model-masku itd. Do nas su takvi igrokazi dolazili prerađeni i lokalizirani, što je slabilo njihove književne vrijednosti pa su oni kod nas između 1820. i 1830. nerijetko objeđivani s trivijalnošću, a Freudenreich svojim Graničarima ulazi u krug onih književnika koji su stvarali na izdancima bečkog pučkokomediografskog žanra, što je prvi utvrdio Branko Gavella. Freudenreich je pokazao punokrvni osjećaj i za pozornicu i za gledateljstvo u dvorani. Stalna mijena osjećaja; suza i smijeha prouzrokovana melodramatskom radnjom, iznimno vješto ostvaruje izravnu svezu s publikom. Komika je prostodušna, bezazlena i nepatvorena: iz krčmara Grge izbija tipičan narodni humor, a Karolinine replike približavaju nas tipu bečke komike koja u sebi ima i sociološki obojene kritičke crte. Njihove pojave u neprestanom su kontrapunktu sa životnom stvarnošću hrvatske graničarske sredine u kojoj su surovi vojnički zakoni predstavljali jedino mjerilo između pravde i prestupa i tada još uvijek duboko bili urezani u svijest tamošnjih ljudi.

55

Igrokaz Crna kraljica (1858), te Magjari u Hèrvatskoj (1861) i Udmanić ili Zlo rodi zlo s predigrom Propala obitelj (1877) tek su neuspjele dramatizacije o odbjeglom junaku Joci Udmaniću.

63 Tako je ovaj autor ostao piscem prvog našeg pučkog igrokaza koji će kao novi žanr obilježiti posljednja desetljeća dramatike 19. st. Stoga ga ne treba ocjenjivati samo kao glumca, redatelja, pedagoga i organizatora hrvatskog glumišta, već i kao književnika koji je potaknuo i pučko kazalište, stvorivši nove odnose u trokutu pisac–pozornica–publika. (Nikola Batušić: pogovor Graničarima , Slavonica, Vinkovci, 1994.)

REALIZAM

64

POEZIJA August Harambašić (1861 – 1911) antologijske pjesme: Narodu, Tuga, San

U hrvatsku književnost ulazi potkraj sedamdesetih godina 19. st, kada pitanje književnog ukusa biva svedeno na romantičarsko shvaćanje folklornih vrijednosti, a omalovažavanje književne tradicije starije hrvatske književnosti dovodi nove književne generacije u položaj nevještog političkog starta. I Harambašićevi književni pogledi bili su posljedica takvog stanja, koje je u pitanjima problematike književnog stvaranja bilo u većem zaostatku od ilirskih preporodnih misli. Harambašić npr. nikada nije jasno uvidio da se hrvatska književnost mora nastaviti na tradiciju, što je vidljivo iz njegovih kritičkih napisa. Iz njegovih autobiografskih zapisa možemo vidjeti da je u odnosu prema europskim književnim ličnostima bio dosta samokritičan, osobito u kasnijoj fazi stvaranja, kada u jednom stihu svoje pjesme označava kao «skrpane». Rođen je 1861. u Donjem Miholjcu, gimnaziju polazi u Osijeku i Požegi, a poslije toga u Zagrebu upisuje pravo, pokazujući već na početku buntovničke sklonosti čestim priključivanjem đačkim demonstracijama. Već sa dvadeset godina biva istaknut kao vođa hrvatske omladine u mnogim kulturnim i političkim manifestacijama. Kao đak oduševio se političkim programom Stranke prava pa si već u gimnaziji pridaje naziv Stekliš56. Kao student prve godine ulazi u odbor i među suradnike almanaha Hrvatska, a 1881. mu je povjereno uređivanje Hrvatske vile na Sušaku57. Tamo se upoznaje s Kumičićem i prijateljuje sa Starčevićem. Nakon Šenoine smrti 1881, dobiva ponudu da preuzme i uredništvo Vijenca, ali ju odbija. U tom razdoblju objavljuje nekoliko zbirki svoje rodoljubne lirike u više izdanja te postaje popularizator pravaškog programa pa već sa trideset godina postaje vrlo ugledan narodni zastupnik u Saboru i član odbora u Stranci prava. Našavši se tako u poziciji nacionalnog pjesničkog tribuna i ljubimca «nošenog na narodnim rukama», potpada pod vanjske utjecaje te se često povodi za konvencijama ukusa i dopadljivosti. Veći dio svoje poezije stvara prema zahtjevima svoje stranačke pripadnosti i raspoloženju naroda, a ne prema diktatu vlastitog nadahnuća. Njegovo rodoljublje prije svega je moralni osjećaj, osjećaj poštenja, etičnosti i moralne snage. Naciju može osloboditi samo beskompromisna hrabrost, domovina mu je iznad svih moralnih zakona i društvenih konvencija. Kao i Kranjčević, i on nacionalnu energiju nalazi u prošlosti, no dok Kranjčević socijalno i nacionalno rješenje pronalazi u ideji rada Harambašić svu nadu polaže u svemoćnu snagu pravde i hrvatskog prava, a motiv nacionalnog oslobođenja postaje mu vrhunska motivska obuzetost. Ipak, pogrešno je ocjenjivati 56 57

Stekliš = kajk. bijesni, označava pripadnika Starčevićeve Stranke prava. Harambašić je tada bio dvadesetogodišnjak!

65 da je njegova poezija stranačkog karaktera, on ima obilježje nacionalnog pjesnika, jer je u njegovo vrijeme pravaštvo (kojemu je pripadao) odista i bila Hrvatska58. Često je zbog svog opozicionarstva i opstrukcije optuživan kao veleizdajnik i zatvaran; njegove političke aluzije bile su određene i oštre, a u njegovom patriotizmu nema ničeg pretencioznog i koristoljubivog, sve je bez okolišanja i diplomatskih smicalica. Uz veliku ljubav prema domovini, izrazio je svoja intimna lirska ljubavna osjećanja prema ženi. To spajanje politike i ljubavi ipak prevaže u korist rodoljubnih refleksija. Ljubavni osjećaj često prelazi u simbol, a nedostatak senzibilnosti često tu poeziju čini beskrvnom, impersonalnom i suviše hladnom. U njegovom ljubavnom lirskom opusu susrećemo više ljubavnih objekata, koji su u poetskoj obradi bili ili spiritualizirani lirski simboli (Tugomilke) ili su završavali u vulgarnom ljubavnom raspletu (Ružmarinke), ali najintimnijeg i najsuptilnijeg Harambašića pronaći ćemo u njegovoj ljubavi prema djevojčici Tugomili, njegovoj mladenačkoj ljubavi, koja je rano preminuvši u trinaestoj godini, ostala u pjesniku jedna platonska idealna čežnja. Radi se zapravo o formi duhovnog prijateljstva izraženog gotovo u formi teološkog spiritualizma. Oslobođena svake čulnosti i tjelesne prisutnosti, ona prelazi u apstrakciju i simboličnu lirsku imaginaciju o ženi i ljubavi. Harambašićevi izražajni nedostaci bili su manje-više posljedica općeg tadašnjeg stanja jezičnog razvoja i nekih subjektivnih čimbenika. Iako njegova književna naobrazba nije bila malena, njegovo estetsko-teoretsko razmatranje umjetničkih fenomena bilo je oskudno. Rijetko se obraćao zapadnoeuropskim kriterijima o stilsko-izražajnim osobinama književnog ukusa, a nedostajao mu je i jači osjećaj za višu umjetničku tvorbu pjesničkog izražavanja. U strukturi ritma rijetko traži originalnost, posve je zadovoljan svojim pjesničkim ostvarenjem ukoliko je u njemu jasno izražena patriotska, moralna i etička misao ili konvencionalni i ljubavni osjećaj. Češće je ravnodušan prema formi nego prema sadržaju. Po rasponu izražajnih sredstava nije širok, a često koristi i ispraznu igru riječi. Njegova poezija u prvom redu je ideja i akcija, ali ne bez jednog osobno proživljenog zanosa. Harambašićev stil doista je bez viših artističkih pretenzija, ali s jakim patriotskim osjećajem, s gipkošću i okretnošću u stihotvorstvu te s dahom toplog ljubavnog nadahnuća koji tu liriku izdižu iz prosječnosti. Na polju književne djelatnosti bio je prilično svestran; jedno vrijeme bavio se i kazališnom umjetnošću, pišući kritike, libreta te prijevode dramskih djela, ali bez većeg uspjeha. Cjelokupan njegov književno-kritički rad ostao je na razini amaterskog, bez razvijenijeg estetskog mjerila i kritičkog stava. Izuzmemo li Kranjčevića, Harambašić predstavlja i završnu fazu jednog lirskog izraza naše romantičarske poezije. Podnijevši 1909. molbu banu Rauchu za imenovanje i službu tajnika kr. Zemaljske vlade, na sebe je navukao zaziranje svojih stranačkih drugova i književnih obožavatelja. Teško oboljevši, umro je 1911. u bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu, pomračena uma i izobličena duha, čime je postao jednim od najtragičnijih lica u hrvatskoj književnosti. Učinivši ustupak praktičnoj životnoj zbilji, doživio je unutrašnji duševni sukob između vlastitih ideja i savjesti, te je pao pobijeđen uz pogreb vlastitih ideja. 58

I Krleža ga spominje kao vatesa i barda «ne samo jedne stranke nego jednog čitavog grada.»

66 (Nedjeljko Mihanović: PSHK, 54, Zagreb, 1966.)

Pravaši, kojih je Harambašić bio član, javljaju se kao nacionalistički pokret s jasnim ciljevima i mišlju o potpunoj hrvatskoj državnosti, a ne više naslonom na Austriju ili u vezi s Madžarskom kao kod starijih političara. Harambašić je u književnosti najizrazitiji predstavnik te stranke. HSP na snagu dolazi 70-ih i 80-ih godina, kada je plemstvo već izgubilo gospodarsku moć, a na njegovo mjesto postepeno dolazi građanstvo koje se pohrvaćuje. Tadašnji pravaški kritičari traže od književnosti da bude «više hrvatska». Pokušaji takve literature naziru se već kod Šenoe i Tomića, no pravi hrvatski pjesnik u duhu tadašnje pravaške ideologije bio je tek Harambašić. Vrlo je očita njegova mržnja prema Austriji i Nijemcima te Mađarima. Pod krinkom fanatične mržnje na Turke koje su opjevali bugarski pjesnici Botev, Slavjekov i Karavelov, on izdaje Bugarske pjesme, pomoću kojih raspaljuje bojovnost protiv stvarnog hrvatskog neprijatelja. Svoje pjesničke uzore (Zmaj, Hugo, Leopardi) silno je uvažavao pa si je uzimao za pravo i da ih nasljeduje i donekle oponaša, što mu je kritika prigovarala. S godinama je sve više sumnjao u kvalitetu svojih pjesničkih uradaka - mnoge od njih (osobito prigodnice) građene su šablonski, bez umjetničkog talenta, ali pripada mu važno mjesto kao jednom od najzaslužnijih graditelja hrvatskog stiha. (Antun Barac: VELIČINA MALENIH, Zagreb, 1947.)

Silvije Strahimir Kranjčević (1865 – 1908) [pseudonim (u jednoj pjesmi): Deli-Kosmaj Durmitorov]

antologijske pjesme: Iza spuštenijeh trepavica, Lucida intervalla, Misao svijeta, Heronejski lav, Dva barjaka, Eli! Eli! lama azāvtani?!, Mojsije, Gospodskomu Kastoru, U želji ljubavi, Ja mišljah, In tyrannos

Rastom sitan, ali vrlo vedre i živahne naravi, još u djetinjstvu je bio neobično povučen; nije volio igre s vršnjacima i najviše se zadržavao s majkom u kući. U petom razredu gimnazije ostao je bez majke. Otac se uskoro ponovo oženio i mladi Kranjčević dobio je maćehu, Amaliju Peršin. Nakon što mu je uskraćeno pravo polaganja mature zbog jednog istupa u kojemu je pokušao obraniti nepravedno optužene drugove, na zagovor senjskog biskupa Posilovića, odlazi u Rim, u rimski crkveni zavod Germanico-Hungaricum. Shvativši da svećenički poziv nije za njega, uskoro se vratio u domovinu te se u Zagrebu uključio u pravaški književnički krug oko Harambašića. Budući da je ostao bez sredstava za život neko je vrijeme proboravio kod tetke Amalije Lonačarić u Vrhovinama. Nakon završene učiteljske škole, morao se preseliti u Bosnu jer namještenje u Hrvatskoj nigdje nije uspio dobiti. Najprije odlazi u Mostar, a potom dobiva premještaj u Livno, Bijeljinu te naposljetku u Sarajevo. U svim tim mjestima, Kranjčević je svojom vedrom naravi brzo stekao naklonost svojih učenika, a u Sarajevu je napredovao i do profesora te ravnatelja sarajevske Trgovačke škole. Uza sve to, u Sarajevu je devet godina uređivao časopis Nadu (kao nepotpisani urednik, jer je njen nominalni urednik bio dvorski savjetnik Kosta Hörmann) i tim časopisom

67 Kranjčević je mnogo pridonio kulturnom napretku Bosne. Nadu je financirala Zemaljska vlada i to prilično izdašno pa je to bio prvi časopis koji piscima nije davao simbolične honorare nego je pristojno plaćao njihov rad. U njoj su sudjelovali i mnogi hrvatski pisci (Leskovar, Matoš, Begović, Nehajev, Nazor i mnogi drugi), a njen program zalagao se za slobodu umjetničkog stvaranja. Sav posao oko uređivanja i izlaženja bio je na Kranjčeviću (baš kao što je nekad čitav Vijenac bio na Šenoi!). Nada je ukinuta nakon devet godina izlaženja. Paradoksalna je činjenica da je Kranjčević, koji je pisao sumornu poeziju, punu tragičnih misli i tragičnih akcenata, u životu bio vedar, pun humora i nimalo sumoran. Ujedinjavao je suprotnosti: nježnost i sarkastičnost, pitomost i buntovnost, sanjarenje i skeptičnost; iz njegovih misli izvire specifična kranjčevićevska dihotomija: pesimizam i aktivitet! Svaka napisana pjesma trošila ga je, ne samo duhovno, nego (po svjedočenju njegove žene Ele) i fizički. Za života je zbog svojih pjesama bio napadan s katoličke strane, ali on je u svojim pjesmama samo tražio više i bolje kršćanstvo prošlosti i sadašnjosti. Posljednje godina života obilježene su bolešću: najprije je 1902. operiran u sarajevskoj bolnici zbog kamenca na mjehuru, potom boravi u Opatiji, a kada je bolest napredovala, potražio je liječničku pomoć u Beču. Zdravstveno stanje mu se na žalost sve više pogoršavalo. Kratko vrijeme prije smrti, sarajevski Behar čitav jedan broj, u povodu 25godišnjice njegova književnog rada posvetio je Kranjčeviću. Već mjesec dana kasnije, krajem listopada 1908, Kranjčević je umro u 43-oj godini. Pokopan je na koševskom groblju, a na pogrebu je bio i Matoš (jedini Hrvat prisutan na pogrebu!). Svi listovi u Hrvatskoj ožalili su njegovu smrti, kao što su gotovo svi prigovorili hrvatskim ustanovama, od JAZU do Matice hrvatske što nisu odaslali izaslanstva na pogreb. (Dubravko Jelčić: KRANJČEVIĆ, Zagreb, 1984.)

Po nesretnom životu, neki Kranjčevića uspoređuju s Baudelaireom. Na mnoge životne nedaće (poput bolesti i materijalne oskudice) nije mogao utjecati, ali neke je sam izazvao: pobunivši se protiv školskog reda – izgubio je pravo na polaganje ispita zrelosti pa je morao pristati na očevu odluku da ode na studij teologije u Rim iako ga to nimalo nije privlačilo. Nakon šest mjeseci vratio se iz Rima te upisao pedagoški tečaj u Zagrebu, ali namještenje u Hrvatskoj nije mogao dobiti pa je morao poći u Bosnu, gdje radi kao učitelj u Mostaru i Livnu. Tamo se i oženio Elom Kašaj, s kojom je živio sve do smrti 1908. Još Preradović je točno naslutio da budućnost hrvatske poezije nije u nastavljanju pučke narodne linije nego u stvaranju jezika koji će biti kadar izraziti, ne samo ono što vidimo, nego i ono što osjećamo; ne samo fizičko već i metafizičko. To je Kranjčević uspio postići: Prvu svoju pjesmu objavio je u Harambašićevoj Vili, a već kao devetnaestogodišnjak, 1885. objavljuje svoju prvu zbirku koja naviješta obnovu ondašnje hrvatske lirike - Bugarkinje. S estetskog gledišta, one su u svome vremenu bile pravo iznenađenje. Odmah se nameće usporedba s Harambašićevim Slobodarkama jer Kranjčević i radi po uzoru na Harambašića, a te dvije zbirke prijelomne su zbirke onoga vremena! Ipak, Harambašiću je Bosna politički problem, dok Kranjčević, osim toga, u Bosni vidi i projekciju položaja jedinke u društvu, pa čak i čovjeka u svemiru!

68 Između Bugarkinja i Izabranih pjesama razmak je od punih trinaest godina. Pjesnikova žudnja i opsesija jest izaći, iskopati se, probiti iz ropstva i stega (Mojsije), a da se izrazi, u svojoj bosanskoj samoći, prisiljen je iskovati nove metre pa štokavštinu obogaćuje iskustvom i ekspresivnošću klasičnog izraza starije hrvatske književnosti, čakavštine. Sva Kranjčevićeva poezija govori u ime spoznaje, ona je potekla iz biblijske povijesti u kojoj božanstvo stvara čovjeka, ali – čovjeka sugovornika! Povijest biblijskog čovjeka zapravo je trajan dijalog s Jehovom. Čovjek, Adam, nije odolio napasti i jeo je sa zabranjenog stabla; drznuo se dirnuti u tajnu dobra i zla i time se osudio na povijest – «besmislenu tragediju»! Mojsije je svakako jedna od njegovih najvažnijih pjesama. Ljudski ideal mu je pojedinac koji se bori i žrtvuje za drugoga, koji spoznaje ideale i spreman je za njegovo oživotvorenje podnijeti svaku žrtvu. Spoznaja ljudskog ideala najveća je sreća; spoznaja njihove neostvarivosti – najveća nesreća. Adam je svoje pleme opteretio grijehom, «poviješću»; Mojsije, i iznimni ljudi poput njega, imaju ideal i poticaj: za svoje bližnje oni se žrtvuju i bore. Adamov je čin pogreška; Mojsijev – općeljudski ideal. Od Mojsija počinje veliki Kranjčević. Najava te veličine iskazana je već u Noći na Foru gdje očituje svoje zanimanje za velike prostore, masovne prizore, sudbinske probleme. Uza sav smisao za intimne tonove, Kranjčević je ipak pjesnik epskog zamaha i homerskog izraza (npr. usporedba ljudskog života s lišćem u Mojsiju). Od samih početaka Kranjčevićeva je poezija «velika», zabavljena ključnim pitanjima opstanka; prikazuje velike povijesne zgode, ali isto tako i iznimna duševna stanja (Iza spuštenih trepavica). Njegov razvoj ide od konkretnog prema univerzalnom: rodoljublje se ne smanjuje, ali se jača svijest o plemenitosti nacionalnog osjećaja, što kulminira 1897. u pjesmi Moj dom. Snagu Kranjčevićeve poezije mnogi su nalazili u paralelama s europskim autorima, osobito s Alphonseom De Vignyjem (osobito zato što su obradili isti motiv: Mojsije i Moïse), iako je De Vigny od Kranjčevića bio stariji sedamdeset godina i Kranjčević ga nije čitao. Kranjčevićev je Mojsije prorok malog, porobljenog naroda, njegov je cilj obećana zemlja, on se ne boji samoće nego neuspjeha; njegova sumnja je strah. De Vignyjev Mojsije pripadnik je velikog (francuskog) slobodnog naroda koji govori poučen iskustvima i skepsom burnih godina. Drugi veliki pjesnik s kojim su ga uspoređivali bio je Heine (kojega je Kranjčević doista puno čitao i cijenio). Prvu istinsku kritiku o Kranjčeviću objavio je 1899. Jakša Čedomil, u odnosu Kranjčević – Crkva. Uza sve svoje sumnje, on je ipak ostao iskreni vjernik. Dva eseja o njegovoj poeziji napisao je i Matoš (Za Kranjčevića i U sjeni velikog imena), zatim Krleža (O Kranjčevićevoj lirici) i mnogi drugi. Kranjčević je bez sumnje najveći pjesnik hrvatskog devetnaestog stoljeća, prvi kojemu značenje nije isključivo književno-povijesno i koji može podnijeti europska mjerila. Tako je postao jedan od velikih univerzalnih pjesnika. Pjevajući o prošlosti, i on opjevava budućnost: smisao njegove poezije jest «izlazak iz pustinje», oživotvorenje ljudskog i nacionalnog cilja. Sadašnjost je samo tren koji povezuje prošlost i budućnost, bez budućnosti, ni prošlost ni sadašnjost nemaju smisla: prošlosti je «dužnost» da objasni budućnost; sadašnjosti da je oživotvori; poeziji da taj cilj oblikuje (A bez žrtve za budućnost, sva je povijest mrtva!).

69 Naslijedivši i usavršivši pjesnički jezik Preradovića i Šenoe, Kranjčević stvara izraz koji je i vrhunac prethodnog i pretpostavka budućeg. Treći milenij Kranjčević dočekuje kao istinski klasik, jednom od definicija poezije: Da nas drži, da nam čemer ne otruje grudi: To je zanos, krilo duše koja naprijed žudi! (Svijet i pjesma) (Ivo Frangeš: SHK, Zagreb, 1996.)

PROZA Ante Kovačić (1854 – 1889) Rođen je 1854. u Celinama u Hrvatskom zagorju, a nakon osnovne škole polazi u sjemenište koje napušta nakon nekoliko godina zbog preburne naravi te upisuje Pravni fakultet. Nakon diplome ženi se Milkom Hajdin s kojom je ostao do smrti i imao šestoro djece. Mladoga Kovačića u književnost je uveo sam August Šenoa koji je u Vijencu tiskao prvu njegovu pjesmu Elegija, kao i još nekoliko prvih uradaka. No u trenutku kada je Šenoa počeo s kritikama, Kovačić je, ne mogavši podnijeti nikakvu kritiku odmah napustio suradnju u Vijencu i prešao u Hrvatsku vilu, nastavivši voditi žestoke polemike sa Šenoom i svima koji su negativno kritizirali njegov rad. Razloge njihova razlaza treba, međutim, tražiti i na ideološko-političkoj razini (Kovačić je bio vatreni pravaš, a Šenoa narodnjak). Serijom feljtona Iz Bombaja (1879), zamišljenih kao niz slika i događaja u Hrvatskoj u kojima se autor sukobljava s gotovo svim pojavama u javnom i društvenom životu onoga vremena koje su bile protivne pravaškoj ideologiji. Napadnut je bio i Šenoa, kao i mnogo puta kasnije u polemikama. Rat Kovačić-Šenoa nastavljen je i nakon objavljivanja travestije Smrt babe Čengićkinje (1880) u kojoj Kovačić aludira na Mažuranića i njegov epski spjev te ironično-sarkastično izvrgavanje ruglu narodnjaka i njihove politike, u kojoj nije bio pošteđen ni sam biskup Strossmayer. Šenoi Kovačić zamjera i monopolistički odnos prema mladim piscima (osobito nenarodnjacima), a njihovo nadmetanje traje sve do Šenoine smrti. Krajem 1881, nakon Šenoine smrti, Kovačić seli u Karlovac gdje dobiva mjesto u advokatskoj kancelariji. U pet godina koliko je tamo boravio, napisao je dva romana: Fiškal (Senj, 1882), u kojemu se nazire ironično-sarkastična odrednica njegova daljnjeg stvaranja (koji je kritika dočekala na nož) i Među žabari (u kojem se žestoko obrušio na izrugivanje nekih Karlovčana, ali je objavljivanje počeo tek kada se odselio iz tog grada). Unatoč maksimalnoj preopterećenosti poslom, još uvijek je nalazio vremena za pisanje. Valja napomenuti i kako Kovačić zapravo nije bio osobito naobražen, ali je taj nedostatak nadoknađivao dnevnim tiskom i vrlo bujnom maštom, osobinom koju je uočio Šenoa još u Kovačićevim prvijencima. Poeziju je

70 nastavio pisati sve do kraja života, iako je ona danas u kritici relativno slabo zastupljena. I ona je, čak i više od njegove proze, vrlo sarkastična, ironična, mjestimično čak i burleskna. 1889. sa svojom obitelji (ženom Milkom, djecom i svojim roditeljima) seli u Glinu, gdje otvara samostalnu advokaturu. Međutim, nemajući srca da naplaćuje svoje usluge sirotinji, i sam jedva spaja kraj s krajem te sve teže izdržava svoju veliku obitelj. Iz tih razloga traži premještaj. Nude mu dvije opcije: Senj i Đurđevac, ali ga Kovačić, već na pragu teške duševne bolesti, nije dočekao. U vrijeme boravka u Glini, početkom 1887. započeo je pisati i svoje najveće i najvažnije djelo, roman U registraturi. Taj roman slika je Kovačićeva seoskog djetinjstva s nizom autobiografskih podataka, ali i naturalistički i humorističnotragični doživljaj galerije likova s njihovim karakternim deformacijama nastalim u složenim društvenim procesima fluktuiranja ljudi na relaciji selo-grad i obratno. Laura je lik koji simbolizira fatalni usud koji vodi ljudske sudbine, nemoćne da se odupru sili koja ih vodi u propast; ona je tipičan lik intriganta s ciljem da povezuje događaje, daje im snagu akcije i dinamike, zapetljava i otpetljava radnju. Tim romanom, Kovačić je pokazao sav potencijal svojih literarnih mogućnosti. Na žalost, pred njim je bila skora smrt u 34-oj godini. (Miroslav Šicel: ANTE KOVAČIĆ, Zagreb, 1984.)

LITERATURA KAO IDEOLOGEM (Ante Kovačić i pravaštvo) Ako početak ideologizacije književnog znaka u hrvatskoj književnosti vežemo uz nastanak stranačkog života, onda je Gajeva Još Horvatska ni propala (1835) prvo hrvatsko književno djelo koje se ponaša kao ideologem, tj. kao nosilac naglašene ideologijske poruke. U postilirskom razdoblju, kao proces započete nacionalne homogenizacije, slijedi pravaštvo kao novi okvir tog istog procesa. Pravaški pisac negira samu dotadašnju idealističku koncepciju hrvatske književnosti: u prozi je to Ante Kovačić, a u poeziji Kranjčević. Kovačić se svojim pisanjem priključio Starčevićevoj prvašakoj propagandi, što njegov spisateljski opus čini umnogome ambivalentnim: Iz Bombaja - feljtoni započeti nakon Starčevićevih Pisama magjarolcah čiji je utjecaj na Kovačića mjestimice doslovan; Smrt babe Čengićkinje – travestija, objavljena tri mjeseca nakon Mažuranićeva smjenjivanja s banske stolice; autor izlaže poruzi najznačajnije književno djelo ilirizma, odnosno njegova autora kao pripadnika suprotnog političkog tabora; Fiškal – roman-kritika ilirizma; Među žabari – nedovršena i javno osujećena proza; U registraturi – Kovačićevo najzrelije i ujedno emblematsko djelo hrvatskog realizma. Kovačić kao pripadnik određenog socijalno-političkog i kulturnog miljea književnost uzima za sredstvo vlastitog političkog očitovanja. Ideologiju je Kovačić iskoristio kao poticaj koji mu je pomogao da ospori vladajuće književne kanone kao i cijelu idealističku došenoinsku koncepciju hrvatske literature. Time je otvoren put modernizacije hrvatskog romana, od Kamova i Donadinija, Krleže i Cesarca, do Marinkovića i Aralice. Ako ideologem definiramo kao način upotrebe ideologije u književnosti, odnosno, u užem smislu – kao ideološku značajku nekog pisca ili djela, onda je književnost Ante Kovačića ideologemska. Ona je imala prvenstven cilj da u sklopu pravaške propagande sudjeluje u konstituiranju hrvatske nacionalne samosvijesti.

71 Ideologizacijom svoga književnog znaka, Kovačić je pridonio i jednom reverzibilnom «procesu» u čijoj se, ma kojoj «fazi» otkrivanja literature kao ideologema – sama literatura otkriva kao oblik lažne svijesti o sebi samoj. U tome je i anakronizam i modernost Ante Kovačića. (Vinko Brešić: NOVIJA HRVATSKA KNJIŽEVNOST, Zagreb, 1994.)

BARUNIČINA LJUBAV59 (1877) Lijepa barunica Sofija Grefštein zaljubi se u lijepog mladića Pavla, koji sasvim izgubi glavu za njom i ostavi svoju prijašnju djevojku s kojom se namjeravao zaručiti. Autor se retrospektivno vraća dvadeset godina unatrag i opisuje svađu između zagorskog plemića Julija Krčelića i mladog Ivana Martinića, kojega se Julijo trudi ocrniti pred drugima što je više moguće, iako je Ivan nedužan. Spletom okolnosti, obojica su zaljubljeni u istu djevojku, mladu ljepoticu Sofiju, koja se, za vrijeme Ivanova borvaka u Grazu (gdje studira) uda za Julija. Budući da Julijo i dalje neprestano kleveta Ivana, treba doći do dvoboja između njih dvojice, ali Sofija moli Ivana da odstane pa on bježi te se dugo vremena o njemu ništa ne zna. Ivan se vraća kući, u Zagorje i saznaje da mu je majka umrla, a uskoro nakon njegova povratka umire i otac. Odlučuje da će se potpuno posvetiti ladanjskom životu, kupuje propalo Krčelićevo imanje i naskoro postaje vrlo bogat i ugledan. Nakon bankrota svoje obitelji, Julijo sa svojim ocem bježi, a Sofija jedno vrijeme boravi u Njemačkoj. Nakon nekog vremena, Ivan se opet susretne sa Sofijom i oni se vjenčaju. Ali Sofija je na brak pristala samo iz koristoljublja - njihovo dijete ne želi ni pogledati, a uskoro traži i da ide u Beč. Ivan saznaje da se ona tamo zapravo sastaje s Julijom te odlazi za njom i raskrinkava je. Nakon toga, Ivan se vraća u Zagorje i daje svoga sina na odgoj jednoj obitelji, a sam odlazi u Italiju. Prolaze godine i Ivanov sin Pavao već je odrastao mladić. U selo dolazi lijepa barunica Sofija i zavodi mladića. Ivanov stari prijatelj očajnički pokušava pronaći Ivana vidjevši da Pavao, ni ne znajući ljubuje s vlastitom majkom! Napokon se Ivan vraća iz Italije i usred noći, baš kad su Sofija i Pavao slavili zaruke, upada u Sofijin dvor te joj saopćava užasnu istinu. Kada nesretni mladić sazna da je incestuozno živio s vlastitom majkom, počinja samoubojstvo, a Sofija i Ivan odlaze u samostan da tamo okaju svoje grijehe. Nakon četiri godine, Sofija umire u Trstu kao glasovita duvna Amalija, nadaleko poznata po strogom i svetom životu. Uz njezin odar klečao je i molio se zguren monah Ambrozije – Ivan Martinić.

LJUBLJANSKA KATASTROFA Mladi studenti, Miško i Andrija, gotovo bez novca putuju po Sloveniji tražeći prenoćište i večeru kod nepoznatih ljudi. Neki ih ugoste, ali ima i onih koji ih odbijaju. Dolaze u Ljubljanu i odsjedaju u jednoj gostionici u iščekivanju novca koje im treba poslati Miškov otac, kako bi podmirili račun za smještaj. Ali dva dana već su prošla, a novac još nije stigao i obojica strahuju da će ih baciti u tamnicu. U krajnjoj nuždi, oni zovu vlasnika, ali ispostavlja se da je to lijepa djevojka koju su sreli putem pa sve završava bez neugodnosti. Obojica se zaljubljuju, iako se već uskoro moraju rastati. Ponovno se susreću s djevojkama (Franjica i Anijelika) nakon punih šest godina, a nekoliko mjeseci iza toga Andrija se ženi. S obzirom na ponavljanje situacija i događaja, čitava novela je u ozračju poznatog stiha «stalna na tom svijetu samo mjena jest».

U REGISTRATURI (1888) Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga 59

fakultativno

72 kod bogatog «Illusrissimusa» koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka). Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući. Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom. U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom. Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

KOVAČIĆEV ROMAN «U REGISTRATURI» Kovačićev stil u kasnijim se radovima razvijao u sklopu pravaške satire, posebno u pjesmama, člancima i feljtonima. Njegova sklonost prema parodičnosti znači zapravo njegovu vrlo ranu težnju za dekanonizacijom struktura dotadašnje hrvatske književnosti. S pravom se ističe kako Kovačić u novelama u mnogočemu ponavlja postupke starije hrvatske novelistike, prije svega Šenoe, ali se zaboravlja da u tome ponavljanju ima nesumnjivih akcenata književne polemike i parodiranja (npr. gotovo kao parodiju na Šenoin Karamfil sa pjesnikova groba doživljavamo Kovačićevu Ljubljansku katastrofu). Izrugivanje sentimentalnoj i izvještačenoj književnosti osobito je vidljivo i u romanu Fiškal, a parodičnost je jedno od obilježja i njegovog najvećeg djela, romana U registraturi – od parodičnog korištenja Mažuranićeva epa, preko aluzija na stanje u hrvatskoj književnosti, sve do lika pjesnika Rudimira Bombardirovića Šajkovskog u kojemu je (kroz njegov govor) sukob s literarnošću hrvatske književnosti izražen parodističkim citatima (Mažuranićeva Smail-age) i najoštrijom satirom. Tako u «govoru» što ga je za Mecenu napisao Šojakovski možemo nazreti Kovačićev obračun s čitavom strujom unutar hrvatskog pjesništva (od Vraza do Trnskoga, a koja se genetski vezuje uz Mickiewicza). Kovačićev roman razvija se u destrukturalizaciji tradicija razvijenih nakon preporoda, ali on ipak počiva na realističkoj koncepciji. U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu razvoju kao socijaln-psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića motivirana njegovim seljačkim podrijetlom. Ostali likovi koncipirani su pretežno realistički, osim izrazito fantastične babe Hude ili izrazito satiričkih Mecene i Juste. Realistički je i karakterološki paralelizam «maloga Kanonika» i «Zgubidana», kao i paralelizam Ivica – Miha. Na ovu realističku osnovu Kovačić kalemi dijelove koje preuzima iz proze europskog romantizma. Tu je i snažna opozicija selo – grad. Još dva značajna izvora Kovačićeva stila su i klasična književnost i latinitet te Biblija (npr. prema

73 starozavjetnim predlošcima oblikuje Židove, uspoređuje grad sa Sodomom i Gomorom te spominje «suzne doline»). Obilato uvodi pučki leksik u književnost, osobito idiotizme koji s humorom označuju ljudske osobine (gladuš, teleban, blatotep itd.), a zatim i čitave izreke koje su integrirane u tekstualne cjeline i te pridonose oblikovanju karaktera likova. Korištenjem poredbi, čini svoj doživljaj svijeta grotesknim (muškarci – «vučine»; žene kojima u glavi pleše «devet živih vragova») a očito ih preuzima iz pučkoga govora60. U registraturi je roman koji ostaje kao najizrazitiji primjer društveno-kritičkog djela hrvatske književnosti 19. stoljeća, koje prihvaća neke postupke nižeg trivijaliziranog romantizma i fabuliranja, ali izrasta u oštroj polemici s hrvatskom književnom tradicijom, sa sentimentalno-arkadičnim predočavanjem i u tom se smislu oslanja na pučki govorni jezik kao temelj odista realističke književnosti. (Aleksandar Flaker: STILSKE FORMACIJE, Zagreb, 1976.)

Eugen Kumičić (1850 – 1904) [pseudonim: Jenio Sisolski]

U književnost Kumičić ulazi 1879, nešto kasnije od Harambašića i Kovačića, a Jelkinim bosiljkom, 1881. doživljava svoj prvi uspjeh, da bi Olgom i Linom izazvao pravu senzaciju te 80-ih godina 19. st. već bio najplodniji i najpopularniji hrvatski romanopisac. Uređivao je i Hrvatsku vilu gdje je nastojao opravdati svoj književni pravac. Njegov esej O romanu (1883) može se po značenju usporediti sa Šenoinim člankom Naša književnost (1865). U njemu Kumičić staje u obranu tendenciozne književnosti, razmatra moderni roman kao plod znanstvenog promatranja; pisac se ne smije zanositi maštom nego pažljivo promatrati život u svim njegovim oblicima, a građa za umjetninu može biti sve – i lijepo i ružno (…).Takvi nazori izazvali su otpor hrvatskih književnika koji su se držali nastavljačima tradicije, okupljenih oko Vijenca i Matice hrvatske. Iako rođeni Istranin (Berseč), veći dio života proboravio je u banskoj Hrvatskoj, gdje u vrijeme Khuenove vladavine jača pravaštvo, s radikalnim zahtjevima za hrvatskom samostalnošću te protunjemačkim i protumađarskim tendencijama, što se veoma snažno osjeća u Kumičićevim romanima. 70-ih godina, kada ulazi u javni život, u Hrvatskoj je glavni književnik Šenoa, sa svojim jasnim pokušajem za realističkim prikazivanjem života i unošenjem aktualnih pitanja u svoja djela. Njegovo djelo dijeli se u tri grupe: tzv. naturalistički romani (s građom iz Zagreba), istarske romane i historijske romane. Ulazeći u građansko društvo, Kumičić nije prihvatio ni njegove navike ni njegov moral, što je prikazivao i u svojim romanima, po uzoru na Zolu. Htio je ukazati koliko laži, plitkosti i pokvarenosti ima u višim klasama koje u narodnom životu žele voditi glavnu riječ. U njima je htio biti i socijalni kritičar i nacionalni borac. Svojim povijesnim romanom Urota zrinjsko frankopanska stvorio je Kumičić kult Zrinskoga i Frankopana, a time i uvjerenje da Austriju treba rušiti. 60

U potpunosti će ih iskoristiti tek Krleža u Baladama Petrice Kerempuha.

74 Kumičiću je u hrvatskoj književnoj povijesti ostao naziv pionira naturalizma, kojega je donio iz Pariza. Ipak, on nije shvatio srž naturalizma; sasvim je pustio s vida objektivnost (što Zola traži od pisca), a u uhvatio je sekundarne oznake tog pravca: iznošenje ružnih strana života i moralističku tendenciju, htijući tako stvoriti obrasce hrvatskog socijalnog romana. Njegove drame imaju sve značajke romana koje je napisao. Najpopularnija drama, Petar Zrinski, izgrađena je iz nekoliko efekata koji su mogli oduševiti gledatelje, ali nisu bili dovoljni da se djelo u cjelini smatra uspjelim. Od svih hrvatskih realista, Kumičić je prvi došao do popularnosti, ali isto tako i bio žestoko napadan: zamjerali su mu da je htio biti naturalist, a zapravo je bio romantik; da je nastupio kao pionir nove struje, a uistinu samo nastavljao Šenoin rad. U želji da se dokaže zavisnost Kumičićeva od Zole, neki su uspoređivali Olgu i Linu sa Zolinom Nanom, ali baš taj primjer dokazuje velike razlike između njih: Nana je lijepa, ali glupa, a u duši dobra; ona je organski izdatak pariškog društvenog života, svojom ljepotom osvećuje se eksploatatorima šireći među njima veneričku zarazu. Lina je, naprotiv, inteligentna i pokvarena žena, koja iz tuđine dolazi u Hrvatsku te svjesno uništava naivnog i glupog hrvatskog aristokrata. Po svom životnom osjećanju, javnom radu, prednostima i nedostacima svojih djela, Kumičić je najsličniji bio Harambašiću – što je ovaj bio u stihu, to je Kumičić bio u prozi. Na glasu je kao pisac Istre; događaji njegovih istarskih pripovijesti i romana (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Preko mora, Teodora, Sirota, Ubilo ga vino) zbivaju se po istočnim obroncima Istre, ograničeno na njegov zavičaj (Berseč i okolica), a važno je i njegovo doživljavanje mora i primorja (poček romana Preko mora). More je ostalo jedan od najslavnijih elemenata u Kumičićevu duhovnom životu, prema tom elementu bio je mekan i lirski nastrojen (sasvim različito od njegovih slika ljudi s njihovim razularenim i bolesnim strastima, razvratu i propadanju!) (Antun Barac: predgovor sabranim djelima, 1950.)

POVIJESNI ROMANI EUGENA KUMIČIĆA U vrijeme pojave dvaju Kumičićevih povijesnih romana (Urota zrinjskofrankopanska i Kraljica Lepa), hrvatski povijesni roman vidljivo silazi sa svog zenita te ustupa mjesto romanu s aktualnom društveno-političkom problematikom. Kumičić se u cijelom svom opusu nastojao predstaviti kao socijalni kritičar hrvatskoga društva svoga vremena, naglašavajući i pravašku notu i smjernice realizma. Postavlja se pitanje; kako to da u takvom okružju Kumičić poseže za historijskom građom? Oba njegova povijesna romana nastaju 90-ih godina, u vrijeme Khuenove vladavine i snažnog političkog pritiska na Hrvatsku. Stoga se Kumičić ne prihvaća povijesne teme samo da oživi uspomene na slavnu prošlost te proširi time spoznaju o nacionalnom biću (kao što je to činio Šenoa) već umjetničkom obradom povijesne građe uporno dokazuje pravo Hrvata na vlastitu nacionalnost, dokazujući to primjerima iz prošlosti. On svjesno odabire upravo one teme u kojima je do izražaja došla isključivo nacionalna tragedija Hrvata; njegova je misao neprestano u sadašnjosti, u problematici vlastitoga vremena, a povijesna tema pažljivo je odabrana da pomogne u rješavanju aktualnih događaja pa su i Kraljica Lepa i Urota više slične epopeji, odnosno klasičnim epskim strukturama nego modernom

75 povijesnom romanu. Kumičić (stavljajući akcent na nacionalnu tragediju) potpuno zanemaruje poetiku povijesnog romana: temeljne dramske sukobe ne izgrađuje na recipročnim odnosima pojedinaca i društvene sredine niti su junaci dovoljno jasno motivirani u svojim životnim manifestacijama povijesnim događanjima. Fabulu povijesnog romana on podređuje osnovnom cilju uzdizanja nacionalne svijesti, spoznaji o stvarnim činjenicama hrvatske povijesti pa zato svoje junake mora lišiti punine individualnog života. Važan mu je povijesni događaj kao fakat, a velike povijesne ličnosti heroizira i uzdiže do mita. U fabuliranju primjenjuje izrazito kronološki postupak, uz objektivno sažeto izvještava je, izbjegavajući radnju tipičnu za romansijersku fabulu te često ostaje na čistoj kroničarskoj faktografiji što djeluje vrlo suhoparno. Mnoštvo izvora, gomilanje građe bez nužnog selekcioniranja i kroničarski postupci u fabuliranju – sve to uvjetuje statičnost te jasno izražava autorovu namjeru da prije svega istakne određene činjenice kako bi pomoću njih mogao argumentirati određeni cilj: objektivno interpretiranje povijesti i isticanje ideje o hrvatskom suverenitetu. To znači (nakon ilirskog pokreta) ponovno oživljavanje totalno angažirane literature, svođenje književnog djela na funkciju ideološkog tumača. U tom smislu su i svi njegovi likovi tek sredstvo za isticanje ideje o samosvjesnosti Hrvatske, a ne subjekti sa specifičnim individualnim osobinama. On nastoji stvoriti dojam o njihovoj fizičkoj snazi i natprosječnoj ljepoti (kod žena), kako bi već na početku ti likovi dobili potpune simpatije čitatelja. Još jedan tip konvencionalno-patetičke retorike su i primjeri tzv. govora-kronika u kojima dijalozi među likovima ne djeluju kao prirodni, živi dijalozi već više kao kronika povijesnih činjenica. Sve što je vezano uz povijesne činjenice ovdje ima izrazito deklarativnu, evokativnu i mitološku funkciju, te pred tom tendencijom, poetsko pada u sasvim sporedni plan. Osjećaj da pred nama doista oživljavaju poetski likovi, dobivamo tek kad autor uvodi sporedne likove, koji nemaju veliku povijesnu važnost (ribari, vojnici, općenito – ljudi niže i srednje klase), a dobre su i realističke epizode u kojima Kumičić crta mnoštvo, kolektivne scene, kao i u opisima interijera. Takvi primjeri, makar to zvuči paradoksalno, najbolji su dijelovi njegovih povijesnih romana! Svojim povijesnim romanima Kumičić je prije svega želio postići politički efekt, pa su elementi umjetnosti ostali podređeni tom primarnom cilju, a on je tim romanima dao tipičan primjer angažirane literature. Nije uspio dovoljno snažno motivirati pojedine epizode i zato ne možemo govoriti o značajnijoj čvrstoći cijele strukture romana. Osnovni problem nije samo u miješanju različitih stilskih postupaka nego u tome što nije uspio prevladati povijesnu građu; ona je manje-više ostala tek dokumentacija neadekvatno razrađena u umjetninu. Iz svih tih karakteristika Kumičićevih povijesnih romana možemo izvući tri bitne činjenice: • totalna angažiranost pisca; • pogrešno shvaćanje naturalističke, stilske formacije; • opterećenost tradicijom predšenoinske proze. Kumičić pogrešno shvaća da je osnovna karakteristika naturalizma čista egzaktnost, koja u potpunosti isključuje mogućnost primjene stvaralačke mašte. Tako, umjesto da prevladava tradiciju – on joj se zapravo vraća! U cjelini gledano, njegovi povijesni romani zapravo su sinteza onoga što je tada bilo prisutno u hrvatskoj književnosti, kao i njegova cjelokupnog opusa. (Mirolsav Šicel: OSMIŠLJAVANJA, Osijek, 1987.)

76

OLGA I LINA Na uporno nagovaranje svoje majke Klare koja stremi za barunskom titulom, mlada Olga mora se udati za rastrošnog baruna Alfreda koji je zaljubljen u lijepu, ali zlu Linu koja ga koristi samo da od njega izmuze što više novaca. Čak ni kada Alfred otkrije Linine spletke i shvati da je zapravo bludnica koja mota muškarce oko malog prsta, on je ne može maknuti iz svog života jer ga Lina, zajedno sa svojim bivšim ljubavnikom Arturom drži u šaci. Olga, koja je nesretna u braku s Alfredom, čezne za svojom pravom ljubavi – Dragutinom i jedinom prijateljicom Milkom i propada iz dana u dan, naočigled majke koja postaje sve bešćutnija te čak sudjeluje u Olginom silovanju, samo kako bi se morala udati za Alfreda! Nakon što rodi malog Milana, Olga, teško bolesna, pada u postelju. Kao tobožnja sobarica, njeguje je Lina koja, ne mogavši dočekati da Olga umre, ubrza njenu smrt gušenjem. Nakon Olgine smrti, brigu za njihovo dijete preuzima Olgina majka Klara koja se u međuvremenu udala za starog i rastrošnog, ali osiromašenog baruna, samo kako bi si pribavila barunsku titulu. I stari barun (koji je u dosluhu s Linom) i Lina, rasipaju Alfredov i Klarin novac, tako da nakon nekoliko godina i Klara i Alfred ostaju bez svega. Stari barun je umro, a Lina se s Alfredom preselila u siromašno bečko predgrađe. Rodila je djevojčicu Idu, i zajedno s njom skapava od studeni i gladi jer je sve založila. Alfred se sasvim odao piću i pokušava je ubiti. Nakon nekoliko godina, kada je Milan već odrastao, on dolazi u bordel i spava s jednom bludnicom. Ujutro saznaje da je to Ida – njegova polusestra! Očajan, ubija i sebe i nju. Nad mrtvim tijelima zdvajaju vlasnici bordela Lina i Artur… !

GOSPOĐA SABINA Sabina pl. Lozarova, zajedno sa svojom kćerkom Zorkom predstavlja jednu od uglednih zagrebačkih plemenitaških obitelji. Svojom prevrtljivošću, ljepotom i hinjenom ljubaznošću obje uspijevaju koketirati s muškarcima koji im se neprestano ulaguju. Sabina želi udati Zorku, ali neprestano mijenja potencijalne zaručnike, želeći ju udati što bogatije. Jakov Vojnić, zbog svojeg siromaštva, prvotno je u nemilosti, ali kad Sabina sazna da mu je umro stric koji mu je ostavio velik novac, svim silama nastoji ga opet pridobiti za svoju Zorku, dok prvotnog udvarača – Ribičevića – odbacuju. Sabini i Zorki za raskošan život treba sve više novaca, pa Sabinina muža praktički dovode do bankrota, a Sabina se zadužuje i zalaže dragocjenosti kako bi što duže održala privid bogatstva. Istovremeno, želi udati svoju prijateljicu, udovicu Jelu za zlog Solarića (koji želi samo Jelin novac), a zaljubljen je u Jelinu štićenicu Ružu, koja je pak zaljubljena u Šarinića. Ribičević, koji je prvotno bio zaručen sa Zorkom, hitno treba novaca pa odlazi kod lihvara Hribara i tamo saznaje da je i Sabina zadužena. Sabina ga se sada želi riješiti pa smišlja spletku na krabuljnom plesu, namještaući mu tobožnju ljubavnicu s kojom ga uhvati «in flagranti» što joj je sada dovoljan razlog da mu ne da svoju kćer za ženu. Novi kandidat sada je Vojnić koji pak stremi za plemićkom titulom te stoga odlazi u Peštu po nju, a za to vrijeme Sabina i Zorka iz njegove blagajne kradu novac koji im je trebao da podmire pronevjeru koju je učinio Sabinin suprug, podmiriujući Sabininu neumitnu žeđ za novcem i tako spase čast svoje obitelji. Vojnić se vraća prije roka, ali Sabina se opet uspijeva snaći smišljajući priču o nekakvoj okladi koju Vojnić naivno proguta kada mu Sabinin prijatelj (koji je u krađi Vojnićeva novca i sam sudjelovao) obeća da će se svojim vezama zauzeti za njega da mu dodijele barunsku čast, što je Vojnićeva najveća želja.

U romanu do izražaja dolazi snobizam i lažna veličina zagrebačkih velikaša, kao i onih koji streme za visokim titulama i počastima te su zbog toga spremni sve žrtvovati.

Josip Kozarac (1858 – 1906) Kozarac je jedan od prvih hrvatskih književnika koji je, duboko zabrinut za sudbinu svoje zemlje, namjesto verbalističkih fraza isticao značenje ekonomskih faktora u razvoju zemlje i u oslobođenju čovjeka.

77 Rođen je 1858. u Vinkovcima, a gimnazijska predavanja o Sofoklu, Shakespeareu i Preradoviću usmjerila su njegovo zanimanje prema književnosti. Drugi njegov interes bio je usmjeren prema prirodi pa je studirao šumarstvo te je postao jedan od najboljih hrvatskih šumarskih stručnjaka, objavljivao znanstvene rasprave te uređivao Šumarski list. Umro je u Koprivnici 1906. Prirodoznanstvena nastojanja odražavala su se i u njegovim literarnim ostvarenjima. Još uvijek je bio pod utjecajem romantike te je po tim nazorima pisao svoje prve sentimentalne pjesme koje je slao Šenoi u Vijenac, a ovaj mu je savjetovao da promatra prirodu i tako piše. Međutim, njegovi prvi radovi, kako pjesnički, tako i novelistički te dramski (Turci u Karlovcu, Tunja Bunjavilo i Tartufov unuk)nemaju gotovo nikakvog književnog značaja, iako Tartufov unuk predstavlja jedinu komediju karaktera u našoj dramskoj književnosti 19. st. Preokret u njegovom književnom radu navješćuju crtice Priče djeda Nike (1880) u kojima se već nazire nacionalni ekonom i moralist koji upozorava na mnoge rane slavonskog društva. Nakon stanke od sedam godina nastaje njegova pripovijest Biser-Kata (1887), a zatim i Proletarci, Naš Pilip, Krčelići neće ljepote, Ljudi koji svašta trebaju, Kapetan Gašo. U Teni Kozarac vješto vodi karakter mlade seoske ljepotice od prve, najljepše ljubavi u postepeni pad: u pustolovine s Leonom, Ciganinom Đorđem i oženjenim seljakom Matijevićem, sve do teške kazne – boginja koje joj za sva vremena unakažuju lice, a onda se na rubu života opet susreće sa svojom prvom ljubavi – kljastim vojnikom Beranekom koji se duševno pročistio i s vjerom u smisao rada uputio u novi život s Tenom. Gotovo lirski opisao je svoju najveću ljubav – šumu u Slavonskoj šumi. Temu o seljačkom sinu koji se slabo osjeća u činovničkim službama u gradu obradio je u novelama Rodu u pohodu i Tri dana kod sina. One su pune moralizatorskih elemenata; govori se o stranom i domaćem kapitalu u eksploataciji slavonskih šuma s mnogim negativnim posljedicama, siromašenje slavonskog seljaka, nesnalažljivost i lijenost naših ljudi, prostituiranje žena, snobizam itd. Tu su i romani: Među svjetlom i tminom i Mrtvi kapitali (+ nedovršeni Živi kapitali) u kojima također zapaža mnoge probleme u hrvatskom društvu. MRTVI KAPITALI (Vijenac, 1889) Stari Matković oženjen je ženom koja ga nikad nije voljela, a i u braku se razilaze u pogledima na svijet: ona je pobornik gradskog života i visokog društva koje (neuspješno), zajedno sa svojom sestrom pokušava oponašati, a on je jednostavan čovjek nesklon takvom snobizmu i rasipanju novca. Od njihovo četvero djece, dvoje ih se «uvrnulo» na majku: sin Lujo i kći Nela, a ostalo dvoje, Anka i Vinko sličniji su ocu. Tu je i ekonom Lešić (kroz kojega Kozarac propagira vlastite misli) u kojega se Anka zaljubljuje, ali zaprosio ju je činovnik Urbanitzky koji ipak odustaje od prosidbe kada uvidi Ankine nazore i želje. Istovremeno se dogodi da drugu kćer, Nelu zaprosi Urbanitzkijev kolega Neumayer. Uskoro se Anka i Lešić vjenačaju i počinju sretan obiteljski život na Čardačima. Vjenčali su se i Nela i Neumayer pa se sele u grad, ali razmažena Nela nemilice troši novac svoga muža i naskoro zapadaju u veliku materijalnu oskudicu. Matkovićeva žena koja je uvijek bila na Nelinoj strani uviđa svoje pogreške: Anka živi sretno i zadovoljno s Lešićem koji neumorno radi na zemlji i oživljuje mrtve kapitale, dok je Nela nesretna u gradu s mužem za koga se udala bez ljubavi, samo iz pohlepe za građanskim životom koji nije onakav kakve su majka i kći zamišljale.

Ovdje je Kozarac, govoreći o «mrtvom kapitalu» - slavonskoj zemlji koji leži neiskorištena jer se nitko neće da bavi poljoprivredom, a svi odlaze u činovnike, možda ipak previše podcijenio činovništvo u korist poljoprivrede. On ističe potrebu da ljudi ostanu na zemlji, ali i upozorava na nužnost više gospodarske naobrazbe radi unapređenja i veće poljoprivredne produkcije. Roman (koncipiran zapravo kao

78 literarna studija i nacrt nove gospodarske obnove) ima dosta nedostataka, na nekim mjestima vrlo naivno razrješava neke situacije, ali poznat je postao zbog svoje teze61. I ovdje, kao i u velikom ostatku Kozarčeva opusa, osjećaju se njegovi veliki uzori Charles Darwin62 i Adam Smith. Teško bolestan i razočaran u sve političke stranke Kozarac se povlači u svoja razmišljanja. Iz realističkih djela polako prelazi u moderna psihološka nijansiranja te konačno postaje autor «psihološke studije» Oprava u kojem jezgra njegove problematike (pod Darwinovim utjecajem) postaje bračni trokut. U Miri Kodolićevoj raskinuo je brak u kojem je žena robinja pokvarenog muža i odveo je u novi brak sa duševno srodnim partnerom. Neki su mu zamjerali nespretnost u jeziku. Takvi prigovori ponekad su bili opravdani jer je Kozarac pod utjecajem škole s njemačkim nastavnim jezikom i stručne literature ponekad griješio protiv duha našeg jezika. Spočitavan mu je i regionalizam, ali treba naglasiti kako on uvijek, iz prividno regionalnih tema izvlači univerzalne implikacije te u njoj prevladavaju tonovi bespoštedne društvene kritike, a ne primarno lokalnog slavonskog kolorita. Svojim radom već probija okvire realističkog modeliranja zbilje i uključuje se u umjetničke tendencije hrvatskog fin de sièclea. Po tome je sličan Gjalskome: obojica predstavljaju mostove od realizma prema moderni. Njegov književni rad obilježen je stalnom borbom dvaju principa: lirskog i epskog, srca i uma, duhovnog i tjelesnog. Osobito u svojim romanima, on je angažirani ideolog i prosvjetitelj, ali politika je (za razliku od nekih njegovih kolega) trajno ostala izvan fokusa njegovih interesa. (Emil Štampar: PSHK, 53., Zagreb, 1964. & Krešimir Nemec: SHK, Zagreb, 1997.)

Kao i na mnoge druge hrvatske pripovjedače iz razdoblja realizma (Šenoa, Đalski, Draženović, Kovačić, Harambašić, Leskovar) i na Kozarca je u stvaranju dosta utjecao Turgenjev. Kod svih hrvatskih autora koji su se ugledali na Turgenjeva, osjeća se potiskivanje fabule u drugi plan, a postavljanje karaktera u središte; kao i nastojanje da se s novele zbivanja prijeđe na novelu karaktera. Kozarac je nastavio djelo koje je u hrvatskoj novelistici počeo Đalski. On se od početka rada koristi građom iz vlastitog iskustva, pa je ona mnogo manje literarna nego kod Đalskog ili Draženovića. Od svih njegovih novela, najbliže Turgenjevljevu umjetničkom postupku su Slavonska šuma63 i Naš Pilip, crtica građena prema onima iz Lovčevih zapisa, s temom o čudaku i njegovim osjećajima prema prirodi i životinjama. Vrlo bliske Turgenjevu su i one Kozarčeve novele u kojima pisac odustaje od seoske teme: Tri ljubavi, Mira Kodolićeva i Donna Ines, a Turgenjev je sigurno mnogo pridonio Kozarčevon pogledu na čovjeka kao igračku u rukama neumoljive prirode. Kombinirajući elemente iz svjetske književnosti svoga vremena, u Teni i BiserKati Kozarac daje novu funkciju i stvara izvorna djela koja nisu ni turgenjevska ni zolaistička. (Aleksandar Flaker: KNJIŽEVNE POREDBE, Zagreb, 1968.)

61

U književnoj je kritici ovaj roman poznat i kao tzv. roman s tezom. Čuveno Darwinovo djelo Porijeklo vrsta, Kozarac nekoliko puta izrijekom spominje u svojim djelima. 63 Usp. Turgenjevljevu Šumu i stepu. 62

79

Vjenceslav Novak (1859 – 1905) Rođen je u Senju 1859, od oca podrijetlom Čeha i majke Senjanke bavarskog podrijetla. U Senju i Gospiću završava gimnaziju, a u Zagrebu učiteljsku školu. Do 1884. radi kao učitelj u Senju, a zatim odlazi na glazbeni konzervatorij u Prag. U to vrijeme objavljuje i svoju prvu novelu Maca (1881). U Pragu se upoznao s tada popularnim prirodoznanstvenim nazorima i filozofskim učenjima (Schopenhauer, darvinizam, socijalizam), a nakon povratka iz Praga predaje glazbu u Zagebu. 1888. izlazi mu roman Pavao Šegota, a tada postaje i članom Matice hrvatske te aktivno počinje suradnju u književnim časopisima. Četiri godine kasnije objavljuje Pod Nehajem, zatim Podgorku (1894) te Nikolu Baretića (1896). Posljednje Stipančiće objavio je 1899; Dva svijeta 1901; Zapreke 1905, dok je Tito Dorčić objavljen posthumno, 1906. Uz romane, napisao je i stotinjak novela, od kojih se izdvajaju: Nezasitnost i bijeda (1894), Crtica o Božiću (1899), U glib (1901), Pred svjetlom (1903), Pripovijest o Marcelu Remeniću (1905) i Iz velegradskog podzemlja (1905). Bavio se i skladanjem te sviranjem orgulja, objavio nekoliko školskih priručnika o glazbi, a neko vrijeme uređivao je i neke tadašnje glazbene časopise; Gusle i Glazba. Novaka se smatra jednim od najvažnijih autora hrvatskog realizma, koji obilježava kraj tog razdoblja u domaćoj književnosti, a Posljednje Stipančiće suvremena kritika smatra najuspjelijim djelom hrvatskog realizma. Neki ga uspoređuju i s Gjalskim jer su obojica u svojim djelima obradili najširi raspon tema. Pisao je o temama iz vlastitog zavičaja: Senja i podvelebitskog kraja, ali i o hrvatskom malograđanstvu te socijalnoj tematici, siromaštvu i obespravljenim ljudima s društvenog dna. Kao i mnogi njegovi suvremenici, živio je teško i siromašno; oženio se vrlo mlad, a nakon što se razbolio od tuberkuloze, umro je 1905. u Zagrebu. POSLJEDNJI STIPANČIĆI (1899) Ante Stipančić potomak stare senjske patricijske obitelji, već kao 40-godišnjak, vjenčao se s mnogo mlađom Valpurgom iz osiromašene plemićke porodice Domazetovića. Ante potpuno zanemaruje kćer Luciju, dok sve nade polaže u brata joj Jurja, kojega šalje u Beč na studij. Obiteljski imetak se polako topi, a Juraj nakon pet godina sasvim zapušta studij te do oca dolaze glasine da se po Beču potuca kao ulični svirač. Stipančić se u međuvremenu pridružuje biskupu Vukasoviću, želeći postati jedan od predstavnika carevine u Požunu te tako steći poznanstva koja bi Jurju omogućila da stvori karijeru, ali lokalne austrijske vlasti to nastoje svim silama onemogućiti jer se Vukasović zalaže i za senjsku autonomiju te izdvajanje grada iz vojne uprave. Kada Juraj u pismu optužuje oca da ga je ovaj prisilio da odustane od studija i postane konobar, Ante mu još jednom odluči poslati novac i odlazi gradskom lihvaru, ali odustaje od zaduživanja. Benetti mu nudi dobar položaj ako odustane od kandidature za zastupnika, što Stipančić prvotno odbija, ali kad mu Vukasović odbije pomoći, ipak se priklanja Benettiju. Krajem jeseni Ante Stipančić umire, ostavljajući obitelj nezbrinutu, a u siječnju stiže Juraj koji je završio studij i zaposlio se u Zagrebu te se sasvim odnarodio (želi čak pomađariti i ime). S njim je došao i prijatelj Alfred koji zavodi naivnu Luciju, a Juraj natjera majku na prodaju kuće te s tim novcem odlazi, a Valpurga i Lucija se sele u staru kućicu Domazetovića. Nakon pobačaja, Lucija se razboli od tuberkuloze i po cijele dane očekuje Alfredovo pismo koje ne stiže pa Valpurga moli nekadašnjeg Lucijina obožavatelja, Martina Tintora da Luciji počne pisati pisma u Alfredvo ime, ne bi li je utješio. Međutim, Lucija ipak posumnja u autentičnost pisama te naposlijetku sazna da je Alfred već godinu dana oženjen, nakon čega, shrvana i razočarana umire. Martin se vraća u sjemenište, a dvije godine nakon kćeri, u bijedi, zamotana u plahtu kao prosjakinja, za vrijeme uskrsnih procesija na Nehaju umire i Valpurga.

80

Posljednji Stipančići tipični su po zatvorenoj cirkularnoj kompoziciji u kojoj se početak romana poklapa s krajem priče, a posljednje poglavlje – epilog, događa se dvije godine nakon početka pripovijedanja. Novakov pripovjedač najbliži je realističkom idealu potpune impersonalnosti pripovjedača i mimetičnog, gotovo fotografskog «dokumentarizma». On je možda i jedni autor kod kojeg se ne miješaju realistički i romantičarski elementi izgradnje pripovjednog svijeta i koji bez nostalgije i idealizirajućeg sentimentalizma prikazuje nestanak ljudi čije je povijesno vrijeme isteklo. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002)

Širinom područja koje je obuhvatio, Novak nadvisuje sve hrvatske pripovjedače svoga razdoblja. Dok su ostali hrvatski realisti uglavnom regionalisti, Novak je svraćao pogleda na svu bujnu raznolikost hrvatskog života, zahvativši Grad Senj, Podgorje, hrvatsko građanstvo i malograđanstvo te hrvatski proletarijat. Po obilju svoje građe i njenoj raznolikost nadmašio je tako i Đalskoga. U GLIB (1901) Priča prati dvojicu mladića koji odlaze u Zagreb na studije; jedan je sin bogatog oca, lijepo odgojen, obrazovan i dobrodušan Artur Kranjčić, dok je drugi siromašni selački sin podrijetlom iz Like – Jakov Kosović. Otac je svojim utjecajem Arturu izmolio stipendiju koju je Jakov željno iščekivao jer je to bio jedini način da nastavi svoje školovanje. Artur to nije znao i u svojoj, još dječačkoj nevinosti, želio se nastaviti družiti s Jakovom kojega je pronašao gdje gotovo umire od gladi i bijede u siromašnoj podstanarskoj sobici sa starijim, isto tako siromašnim Pavličevićem. Artura je Pavličević žestoko napao optužujući ga za krađu stipendije koja je bila namijenjena Jakovu, a ne njemu, bogataškom sinu. Artur je time duboko pogođen i piše ocu da se želi odreći stipendije u korist Jakova. Uskoro od oca stiže odgovor u kojem mu naređuje da mu se ne obraća takvim neopravdanim zahtjevima; jer stipendiju su za svoje sinove izmolili i mnogo bogatiji no što je on. Vrijeme je prolazilo, a Arturu je sve više ispred očiju gubila slika siromašnog svog druga, dok sasvim nije iščeznula u buci života. IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA (1905) Zima je. Siromašni radnik Mika radi kao piljar sa još jednim drugom i nakon što dobije siromašnu zaradu, zapije je u gostionici iako ga doma čeka žena s gladnom djecom. Po običaju, žena svaki put prigovara što je opet sve zapio, a djeca gladuju. Iako ga grize savjest zbog svoga čina, pijani Mika ipak navali na ženu, koja bježi van s djecom, ali u pijanstvu on i ne shvaća odmah da je teško udario najmlađu kćerku, Evicu, koja uskoro nakon toga umire. Nesretnom Miki srce puca od žalosti zbog svog nesvjesnog čina i stidi se opet prijeći kućni prag. Ali žena ga ipak zove k sebi, opravdavajući sve što se dogodilo voljom božjom. Mika polazi za ženom kao na stratište, noseći u sebi misao o smrti i maloj Evici koju je toliko volio. NEZASITNOST I BIJEDA Gimnazijalac Đuro, lijep i inteligentan mladić, ali sin siromašne pralje, želi nastaviti školovanje u velikom gradu. Unatoč tome što je bio najbolji učenik na gimnaziji, stipendija je dodijeljena mnogo lošijem učeniku, ali sinu utjecajna oca pa Đuro ne zna kako će nastaviti školovanje. Majka ipak Đuru šalje u grad, otkidajući od svojih usta kako bi mu smogla za stan i najosnovije potrebe. Nakon duljeg traženja, nalaze stan kod jednog krojača koji je imao teško bolesnu ženu. Đuro počinje tamo živjeti, ali nakon nekoliko mjeseci počinje pobolijevati. S vremenom mu postaje sve gore i očajna majka naslućuje da se zarazio od krojačeve žene koja je u međuvremenu umrla. Nakon ljetnih praznika, Đuro se namjerava vratiti i nastaviti školovanje, ali shrvan teškom bolešću početkom jeseni umire.

81 IZMEĐU DILETANTIZMA I UMJETNOSTI Od nadobudnog diletanta u svojim prvim sastavcima, Novak se razvio u solidnog pripovjedača. Zbog teških financijskih prilika, na književni rad gledao je prvenstveno kao jedan od načina da poveća svoju zaradu pa je u svojim djelima (po tadašnjim zahtjevima publike i kritike) ostao prilično bezličan i bezizražajan, iako to nije odgovaralo njegovoj temperamentnoj i vitalnoj naravi. Čak i izražavajući svoja patriotska čuvstva, on je nastojao da ne prijeđe razlike dozvoljenog, (za razliku npr. od Ante Kovačića!), a na isti način prilazio je i socijalnim problemima. Radije je ostajao neprimijećen nego da se zamjeri moćnicima koji bi mogli ugroziti njegovu egzistenciju. A u ostvarenju književnih planova, sputavali su ga (osim materijalnih nedaća) i mala sredina te malograđanska publika. Unatoč svim navedenim teškoćama, Novak je bio izuzetno plodan pisac, sposoban da u vrlo kratko vrijeme napiše čitav roman, a svoj vlastiti odnos prema pisanju i nuždi pisanja da bi se preživjelo, vjerno je dočarao kroz lik Maksa u autobiografskoj Crtici o Božiću. Za Novaka je umjetnost prije svega bila ostvarenje humanog ideala – «treba upirati prstom – samo umjetnički! – u rane društva, bez toga ne će biti nikada općeg liječenja socijalnog zla.» U književnosti se prije svega povodio za domaćim uzorima, budući da mu prilike nisu dopuštale da detaljno prati europsku književnost i filozofiju svoga vremena. Materijale za svoja djela sakupljao je u bilježnicama, od kojih je danas sačuvan samo manji dio. Iz njih, kao i iz njegove korespondencije, saznajemo da je većinu pojedinosti iz svojih djela, kao i likove opisivao prema živim modelima (Tito Dorčić, Nikola Baretić, Stipančići i dr.), ali nije unosio sirove detalje, već ih je prerađivao i dotjerivao. (Vlatko Pavletić: KAKO SU STVARALI KNJIŽEVNICI, Zagreb, 1956.)

TITO DORČIĆ (1906) Tito, sin priprostog senjskog ribara, očevom željom da postane gospodin, završava visoke škole i radi posao koji ne voli i za koji ne pokazuje nikakve afinitete unatoč stručnoj kvalifikaciji koju je stekao mehaničkim učenjem bez ikakvog razumijevanja što su njegovi profesori još zarana zamijetili i odvraćali Titova oca od toga da nastavlja sinovljevo školovanje, ali on ih je sve ignorirao. No u ribariji je mladi Tito pokazivao izuzetnu okretnost i nesvakidašnji talent, uspijevao je uloviti ribu čak i kada se to činilo nemogućim. Zahvaljujući jednom takvom podvigu (nabavivši ribu za biskupa Ožegovića), biskup ga preporučuje za unaprijeđenje i Dorčić odlazi u V. Tamo se nakon upornog udvoravanja vjenča s Reginom, kćerkom svoga šefa Puhovskog. Poslije njegove smrti želi postati državni odvjetnik, u čemu bi mu mogle pomoći veze Puhovskog i njegove ugledne kćerke, sada njegove supruge. Međutim u braku Tito pokazuje svoje pravo lice: alkoholičara koji zlostavlja ženu pa ga ona uskoro napušta. Nakon što Dorčić kao tužitelj okrivi jednog seljaka za ubojstvo (koji zbog toga bude obješen), a kasnije se ispostavi da je bio nedužan, Titovo, ionako već loše psihičko stanje, postaje sve gore. Liječnici ga šalju u sanatorij, a nakon nekog vremena vraća se kući u Senj gdje gotovo da i ne komunicira s zabrinutim roditeljima koji mu na sve načine žele pomoći. Jednoga jutra pronalaze ga mrtvoga, glavom uronjenog u more, njegovu jedinu i pravu ljubav, od kojega su ga otele nezdrave ambicije njegovih roditelja.

Josip Eugen Tomić (1843 – 1906) U razdoblju u kojem je djelovao, Tomić je ostao tipični predstavnik one prosječne, ali istovremeno i najbrojnije intelektualne sredine koja se neprestano nalazila u procijepu između svojih nerealnih snatrenja u duhu preporodnih ideja i

82 nastojanja da proživi, koliko je to više moguće sigurnom činovničkom egzistencijom u okviru carevine. Rođen 1843. u Požegi, gdje je odrastao i osjetio prve odjeke ilirskih zanosa. U Zagrebu je polazio sjemenište, a od 1863. je urednik Glasonoše u Karlovcu. 1867. je diplomirao je u Grazu, a zatim započinje činovničku karijeru u Zagrebu koju obnaša sve do smrti 1906. Kao književnik doživljavao je suprotne ocjene svojih suvremenika; priznavali su mu vještinu fabuliranja, u neku ruku smatrali ga direktnim Šenoinim nastavljačem, ali istovremeno – cijeli svoj život ostao je u sjeni Šenoina imena. Kao stvaralac, on nije imao snage ni moći da se nametne svome vremenu, tek je pratio pojave u literaturi svoga doba, ne uspijevajući pri tome ostvariti niti originalni stil ni izraz. To je jasno vidljivo već u zbrci pjesama Leljinke (1865) s patriotsko-ljubavnim motivima, i to u vrijeme kada je ta tematika već manje aktualna. Historijska tematika stalno je prisutna u njegovu stvaralaštvu i tu on postiže svoje najveće domete. Tomić se dakle prilagođavao vremenu i išao već utabananim stazama pa je o njemu i ostalo mišljenje kao o piscu osrednje vrijednosti. Neprestano se krećući u aristokratskim ambijentima, pretežno opisuje plemićki svijet. U prošlosti traži one trenutke u kojima je do izražaja dolazila borbenost branilaca hrvatstva, što je trebalo biti izvor nadahnuća za rješavanje aktualnih društveno-političkih pitanja – prije svega onog nacionalnog. Neki su Tomića pokušali osuditi kao idealizatora plemstva, ali to ipak nije točno jer je on tek naivno idealizirao sve one koji su u prošlosti (in)direktno branili hrvatsku stvar. Isticanje nekih vrednota prošlosti istovremeno je značilo i osudu građanske klase koja se gubila u pasivnosti i izbjegavala svaku političku opasnost. Svoj literarni put započeo je poezijom (Leljinke), no o njoj se u književnoestetskom smislu nema što reći, ostaje samo važna kao književno-povijesni podatak. Mnogo je važniji njegov rad na području dramskog stvaralaštva: Tomić je nastavio započeti rad Demetra i Šenoe: od 1872. do pojave Stjepana Miletića, on je vršio funkciju savjetnika drame ili odbornika, a nekoliko godina i dramaturga. Da bi zadovoljio ukuse i široke građanske publike, na repertoar stavlja i Kotzebuea i Grillparzera koje je Šenoa bio odbacio, dok se kao originalni dramski tvorac predstavio s nekoliko tekstova (Bračne ponude, Zatečeni ženik, Novi red, Barun Franjo Trenk, Pastorak). Ipak, one ne predstavljaju nikakav posebni doprinos hrvatskoj dramskoj literaturi: previše su didaktične, epski naglašene i vrlo često pretendenciozne. Sve to kočilo je pravu dramsku strukturu. U njegovim dramama do izražaja veoma dolazi njegova blagonaklonost prema plemstvu i predstavljanje građana kao ljudi drugoga reda, koji mu uglavnom služe za zapletanje radnje i stvaranje intriga. Punu naklonost čitalačke publike, ali i kritike, Tomić je dobio kada je počeo objavljivati crtice i pripovijetke (zbirka Pošurice), koje karakterizira umješnost razvijanja fabule, izvanredna tečnost pričanja, jednostavnost izražaja te čistoća jezičnog izraza. Opisuje sitne doživljaje đaka, raznih majstora i kalfa, starih djevojaka, udovica ili nadobudnih ljubavnika, a u sve to često upliće i motive iz narodne književnosti, što pridonosi zanimljivosti fabule. Ti tekstovi prvenstveno su pisani s namjerom da zabave i zato ih je publika lako i rado prihvaćala. Ipak, među njima ima i takvih koje se odmiču tek od zabavnih tendencija, osobito u onima s motivima iz Vojne krajine i slavonsko-bosanske granice, u kojima već pokazuje svoju sklonost prema historijskim temama. One predstavljaju dobar uvod u njegove historijske romane po kojima je Tomić i ostao najviše poznat u hrvatskoj literaturi.

83

Dovršavajući nedovršenu Šenoinu Kletvu, Tomić je već pokazao svoj afinitet prema historijskoj tematici, a istovremeno i naznačio kako je njegovo shvaćanje funkcije historijskog romana istovjetno s Šenoinim: prosvjećivanje i spoznavanje vlastite ličnosti kao nacionalnoga bića u času formiranja moderne hrvatske nacije. Narod u historijskom romanu analogijom između sadašnjosti i prošlosti spoznaje samoga sebe. Težište rada na historijskom romanu pada u razdoblje između 1879. i 1888. U Zmaju od Bosne obrađuje burno razdoblje života turske Bosne na početku 19. st. kada je došlo do oštrih previranja i sukoba između naprednih snaga pristalica reformi turskog cara Mahmuda II. i konzervativaca – bosanskih begova, koje je predvodio historijski junak Husein-beg Gradaščević. Ali Tomić nema snage da se upušta u razradu te kompleksne problematike, već samo kroničarski konstatira historijske činjenice, a centralno mjesto daje ljubavnoj fabuli: romantičnom odnosu Husein-bega i lijepe Mejre, a poslije njene smrti opet odnosu begovom prema kršćanki Mariji. Sličan postupak primjenjuje i u Emin-aginoj ljubi, dok je roman Kapitanova kći zamišljen nešto drugačije pa je to više roman običaja nego historijski roman, s radnjom smještenom u Požegu na kraj 17. st, u kojemu se također tematizira ljubav dvoje mladih, ali ona u ovom slučaju, za razliku od prethodnih tekstova, ne završi tragično nego trijumfira u sretnom završetku. U svom najvećem povijesnom romanu Za kralja – za dom, s tematikom iz 18. st., koristi se građom iz Krčelićevih Annuai, i tu je naviše uspio ostati u okvirima realističkog kazivanja. Ova proza direktno se nastavlja na kanone pripovjedne proze 60-ih i 70-ih godina. U prvom redu vodila ga je želja da istakne nacionalne vrednote u prošlosti, ali sve je više-manje ostalo u okvirima tehnike naracije, izvještaja, kronike, s linearnim fabulama, bez psiholoških pa čak i socijalnih motivacija. U posljednjem desetljeću života, Tomić je napisao svoje najbolje djelo: roman iz suvremenog života Melita (sklonost prema društvenoj problematici pokazao je već u romanu Udovica). Glavni je nosilac radnje ženski lik, a više pažnje posvećeno je oblikovanju i analizi pojedinih junaka, radnja se sve više zatvara u interijere, a dijalog sve više nadomješta dotadašnju tehniku naracije i izvještaja. Melita je pravi društveni roman po realističkom poimanju: slika i panorama opće društvene situacije 19. st., plemstva koje neminovno propada i građanstva koje se uspinje, životopis glavnog junaka, sinteza individualnog i općeg u uzajamnom djelovanju. Melita je sociološki i psihološki motivirana, predstavljena kao tip vamp-žene koja ne može obuzdati svoje nagone i nezaustavljivo putuje u ludilo, upropašćujući sve oko sebe64.

MELITA (1899) Plemićka obitelj Armano, zbog rastrošnog života gospodara obitelji: grofa Orfea, a zatim i njegova još rastrošnijeg sina Artura, sve više zapada u velike dugove. Orfeo se počinje baviti trgovinom, ali svaki posao koga se prihvati ubrzo propada. Uskoro bi mogli izgubiti i svoje imanje – Delidvor u Zagorju i spasti na prosjački štap, čega se njegova žena, grofica Ana, kao i njihova kći Melita, najviše pribojavaju. 64

Usp. Šenoinu Klaru Gruberovu i Kovačićevu Lauru!

84 Melita je zaljubljena u Alfreda, ali i on je osiromašeni plemić pa se mora oženiti Ljubicom, kako bi dobio miraz. Melita je duboko povrijeđena tim činom, ali se i ona naskoro vjenča iz koristi: s bogatim novčarom, ali neplemićem Branimirom Rudnićem. Nakon vjenčanja nastaje pravi pakao, Melita pokazuje svu svoju mušičavost i histeriju i jadnom Branimiru, koji je neizrecivo ljubi, ne preostaje drugo nego da se povuče dok se Melita ne smiri. Ona ide toliko daleko da ne želi vidjeti ni vlastito dijete pa se o njemu skrbi uglavnom Branimir. Svi prijatelji i rodbina polako uviđaju Melitinu zloću, a ona kuje plan kako bi zavela Alfreda koji je sada oženjen s naivnom Ljubicom, koja i ne sluti kakva se podlost krije u lijepoj zavodnici Meliti. Međutim, Melita ipak u ostvarenju svojih planova nailazi na teškoće, prvenstveno zbog Ljubičine tutorice, koja ju neprestano drži na oku. Ipak, nekoliko puta uspijeva se sastati s Alfredom, nemilice trošeći muževljev novac po mondenim europskim ljetovalištima. Naposljetku ipak dolazi do rastave braka, ali Melita svejedno ne dobiva Alfreda jer se ovaj odlučio vratiti svojoj dobroj i vjernoj ženi Ljubici. Stoga ona potraži svojeg nekadašnjeg vremešnog udvarača i uda se za njega. Nakon nekog vremena opet počinje živjeti po svojim hirovima, neprestano okružena mnogim muškarcima, što njenom sadašnjem mužu naravno ne odgovara. Uskoro potom, i inače histerična i labilna psihička zdravlja, potpuno silazi s uma i biva smještena u ludnicu.

Iako Tomić nije unio nikakve revolucionarne misli u našu književnost, od njegovih Leljinki do Melite vidljiv je veliki uspon, a svojim romanima dao je osnovno obilježje hrvatskoj književnosti 70-ih i 80-ih godina 19. st. (Miroslav Šicel: PSHK, 45, Zagreb, 1970.)

Po svom književnom djelu i poslovima koje je u životu obavljao, Tomić je u mnogo čemu sličan Šenoi. Onaj dio u kojemu se razdvaja od Šenoe jest pripovijetka (ponajprije u izrazitim humorističkim sklonostima), a svojevrstan credo, objavio je dva mjeseca prije smrti u pod naslovom Književni nacionalizam (Narodne novine, 1906.) Stvaralački je živio u postpreporodnom romantizmu, realizmu i moderni pa se ta različita razdoblja i tendencije međusobno prožimaju u čitavom Tomićevu opusu. U trenutku kada se pojavio, njegov Zmaj od Bosne označio je značajan prijelom u načinu kojim je hrvatska književnost, zadojena turkofobijom više kršćanskog nego nacionalnog podrijetla, tretirala bosansku tematiku, što je među prvima zapazio još Rikard Jorgovanić u Obzoru. (Dubravko Jelčić: VALLIS AUREA, Zagreb, 1977.)

Ksaver Šandor Gjalski (1854 – 1935)

[pseudonimi: Ljubo Gredički, Ljubomil Pribunja Zagorac, Tito Eljbe]

Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, rođen je u Gredicama u Hrvatskom zagorju 1854, a pseudonim je preuzeo po imenu djeda po majci. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Varaždinu, a nakon mature upisuje pravo u Zagrebu, dolazi u kontakt s pravašima i Marxovim radovima te počinje rad na socijalističkom romanu Sin budućnosti. Na studiju u Beču otkriva Turgenjeva, a nakon državnog ispita ulazi u državnu službu u Koprivnici. Svoju buduću suprugu Vilmu Gönner upoznaje u Virovitici. 1884. u Vijencu objavljuje svoje prve pripovijesti, Illustrissimus Battorych i Maričon, od koje će prva postati dio ciklusa Pod starimi krovi (1886) U vrlo kratkom vremenu objavljuje nekoliko romana: U novom dvoru (1885), U noći (1886), Janko Borislavić (1887); u kojem se taknuo faustovskog problema, Na rođenoj grudi (1890) i

85 Radmilović (1894). Zbog neslaganja s Khuenovim režimom, umirovljen je 1897, te se vraća u Gredice i intenzivnije posvećuje politici. 1903. preuzima uređivanje Vijenca, a tri godine kasnije postaje i saborski zastupnik te predsjednik Društva hrvatskih književnika (u nekoliko navrata) te počasni i redoviti član brojnih akademija. Dugu književnu pauzu (zbog političkog rada) od 1906. do 1920, prekinuo je novelom Ljubav lajtnanta Milića (1915), a 1912. započeo je s objavljivanjem Sabranih djela. Krajem života objavio je još dva romana, Dolazak Hrvata (1924) i Pronevjereni ideali (1925). Smisao ljepote razvija kroz svoj alter ego (književne likove Borislavića i Radmilovića) u širokoj lepezi: od vizualnog, realističko-detaljističkog traženja skladnog oblika, preko klasicističko-neoklasicističkog ideala ljepote, do modernističkog doživljaja ljepote kao potpune apstrakcije: ljubav kao čežnja, a ne realizacija, najviši je stupanj ljepote jer kao takva i ne može biti banalizirana. Sâm podsjeća da je od samog početka zagovarao realizam, ali je istodobno prihvatio i romantizam i simbolizam, jer su svi oni manifestacija prirode, a umjetnost i nije drugo do nastavak prirode. Najveću pohvalu Gjalskom kao piscu izrekao je M. C. Nehajev poznatim riječima: «Gjalski. Eto, to je moj program.» Umro je 1935. u rodnim Gredicama. U političkim uvjerenjima prošao je put od mladenačkog zanošenja pravaštvom, preko slavenofilskog unitarnog jugoslavenstva, sve do razračunavanja s jugoslavenstvom kao političkom zabludom. U književnom smislu, Gjalski zahvaća vrlo širok raspon od realizma65 do fantastike i modernizma. POD STARIMI KROVI (1886) U uvodu je prikazana saborska sjednica iz 70-ih godina XIX. st. na kojoj se pojavljuju tri starca u narodnim nošnjama koji izazivaju podsmijeh mladića. U blizini se zatekne čovjek koji im ponudi da će im pripovijedati o starim vremenima i plemenitašima te se mladići nakon nekoliko dana nađu kod tog gospodina i on im priča novele koje slijede. Illustrissimus Battorych govori o rodoslovlju plemića Batorića, kako su dobili u posjed dvorac Brezovec te o posljednjem vlasniku kurije, Kornelu kojega je pripovjedač osobno poznavao. Opisan je incident sa seljacima oko šume te požar koji su podmetnuli seljaci iz osvete, nakon čega stari Kornel od žalosti umire. Diljem Brezovice posvećena je detaljnom opisu dvorca, osobito «ptičje sobe» u kojoj se nalazio portret «crvene gospe», Marie comitisse de Blagay te njenom duhu koji se pojavljivao u dvorcu. O njoj se pripovijeda i u trećoj noveli Roman portreta, u kojoj pripovjedač prepričava rukopis iz XVII. st. koji pripovijeda o Marjeti Blagaj i njenom mužu Gašparu koji je iz osvete žive zapalio i nju i njenog ljubavnika, Čezara Montija. U noveli Na Badnjak opisuje se posljednji Badnjak prije smrti starog Batorića, a Na groblju evocira uspomene o susretu Batorića i Benka Stolnikovića, vlastelina koji je ostao bez žene i djece. Plemenitaši i plemići govore o sukobu mlađeg i starijeg naraštaja, o djevojci Justiki koja je slučajno ranila svoga mladića Slavka, te je potom, zbog sramote što je morala na sud počinila samoubojstvo utapanjem u potoku, iako je bila oslobođena krivnje. Pripovijest Na Januševo govori o propadanju plemstva, a Mlin kod ceste prikazuje sudbinu grofice koja je u mladosti bila Batorićeva simpatija, ali je otišla s violinistom i potrošila sav imetak. Idila starog ljeta i Starci prikazuju ugođaje starih vremena i nekadašnjih života plemenitaša, portretirajući njihove likove. Najduža novela je Perillustris ac generosus Cintek koji započinje Batorićevim susretom s Ermengildekom (Arpadom) pl. Cintekom, koji ga poziva na svoj posjed. Na gozbu dolazi poreznik, a u epilogu Cintek, koji ne želi plaćati porez, gubi sve svoje posjede, te, ironično – postaje porezni ovrhovoditelj! 65

Matoš ga je nazivao „lirskim realistom“.

86 Zbirku zaključuje Beg sa Sutle, priča o tragičnoj sudbini plemenitaša Ivana Korića Cazinskog, koji sudjeluje u okupaciji Bosne, no tragično ostaje bez oba sina.

Zbirka je građena postupkom umetanja ili uokvirivanja, čime je postignuto ulančavanje, slično kao u 1001 noći ili Dekameronu. Umetanje novela pokrenuto je uvodnom kratkom pričom o zasjedanju Sabora, po principu pričanje radi pričanja. Osnovni motiv ciklusa je sukob novog i starog vremena, odnosno nestajanje plemenitaškog svijeta. Ponekad je obilježava i blagi humor, ali i ironija, a prebacivanje pripovjednog interesa s izvanjskih zgoda i avantura na unutrašnji, psihološki plan, kritika je smatrala modernističkim tendencijama u Gjalskoga66. (Miroslav Šicel: GJALSKI, Zagreb, 1984. & LEKTIRA NA DLANU, Zagreb, 2002.)

JANKO BORISLAVIĆ (1887) Mladi klerik i jedan od najboljih pitomaca zagrebačkog sjemeništa, Janko Borislavić, odjednom promjeni svjetonazor i zatraži dozvolu da se svuče iz svećeničkog odjela te odmah upiše studij filozofije u Beču, a zatim ide i dalje po svijetu. Naskoro se uvjeri da ni filozofija ne pruža apsolutne odgovore o ljudskom (be)smislu te se razočarava i u tome. I dalje si neprestano postavlja pitanja o smislu ljudskoga života, o beskorisnosti življenja (oslanjajući se velikim dijelom na Schopenhauerovu filozofiju). Naposljetku se vratio u Jazvenik, dvor svojih predaka. Tamo zamišljeno snatri o svome djedu Kristoforu koji je cijeli život pokušavao pretvoriti olovo u zlato (te počinio samoubojstvo kada mu to nije uspjelo). Zaljubljuje se u lijepu djevojku Doricu te se potpuno preobraća – više nije mogao ni o čemu drugom razmišljati nego o njoj. Uskoro mu se pružila prilika i da ju upozna (pomoću gospođe Eveline) i naskoro se njih dvoje počinju sastajati, bez znanja njezine tete, gospođe Jagodićke, s kojom je Dorica živjela. Kada je Jagodićka zbog posla oko prodaje zemljišta morala u Zagreb, Dorica koristi priliku da se vidi s Jankom. Zbog oluje, sklanjaju su se u njenu kuću i noć provode zajedno. Janko uviđa da je počinio kobnu pogrešku pa već sutradan otputuje i ostavlja očajnu Doricu samu, a stara Jagodićka, kad sazna što se dogodilo – proklinje je i otjera od kuće. Od velikog uzbuđenja Jagodićku pogodi srčana kap i jednim dijelom tijela ostane oduzeta. Za nju se brinu služavka i Dorica, iako je stara ne želi vidjeti. Tako to traje pet godina, sve do Jagodićkine konačne smrti. Čitavo selo ogovara nesretnu Doricu, a ona sve strpljivo podnosi. Jedini koji je razumije je mladi liječnik, udovac koji je želi oženiti, ali ona je još uvijek zaljubljena u Janka. Nakon pet godina Janko se napokon vraća (proputovao je čitav svijet), ali znatno ostario i iscrpljen te do krajnosti razočaran. Odlučuje si prerezati žile, ali ga sluga pronađe prije nego što je potpuno iskrvario te se sada za njega brine Dorica, koja je odmah pohitala da ga vidi kada je saznala što se dogodilo. Tu je i doktor, koji se skrbi za Janka. Teško bolestan, Janko uviđa da doktor Pašić osjeća nešto više prema Dorici pa izriče svoju posljednju želju: da se Dorica i doktor vjenčaju. Uskoro potom umire, u strašnoj agonije. Pašić i Dorica se vjenčaju i sretno žive u Jazveniku koji im je Janko oporučno ostavio.

SAN DOK TORA MIŠIĆA Doktor Mišić uselio se u Jabučevački dvorac kojega prati glas da je prepun sablasti i duhova. Kao trezven znanstvenik, doktor odbacuje takve «bapske priče», unatoč mještanima koji dvorac noću zaobilaze u velikom luku. Nakon nekoliko mjeseci, Mišić se počinje buditi s neobjašnjivim osjećajem duševnog nemira i čudne melankolije te se počinje pribojavati da bi to mogli biti prvi znaci duševne bolesti. Uskoro mu u san počinje dolaziti mrtva ljepotica koja ga ljubi ledenim osmijehom i sve dalje odvlači, a on joj se niti može, niti želi oduprijeti, iako se budi u velikom strahu. Nakon nekog vremena, pozovu ga da napravi obdukciju nad mladom djevojkom pjevačicom koja je protekle noći ubijena u 66

To je postigao uzimajući kao temu individualnu ličnost, promatrajući je negdje na rubu sna i jave, s težnjom otkrivanja nekih egzistencijalnih pitanja čovjekova života te motivom sna koji je postao jednom od temeljnih njegovih inspiracija u nekoliko pripovijedaka na temu istraživanja čovjekove psihe.

87 krčmi. Užasnuti doktor shvaća da je to ista djevojka koja mu dolazi u snove, štoviše, čak i mrtvačnica i krčma i ljudi iz krčme – sve to je on već sanjao prije negoli se u stvarnosti dogodilo! Sav rastresen i užasnut tim neobjašnjivim miješanjem sna i jave, doktor Mišić radi obdukciju, ali se neoprezno poreže, od mrtvaca okuženim nožem i već sljedeći dan umre od sepse, «posve pod dojmom uvjerenja da je cijeli ljudski život i u najtanjim sitnicama samo neprekidan niz apsolutno određenih zbivanja. Sad je razumio da je duša njegova tjedne i tjedne prije mogla znati nešto, što će se istom dogoditi. Taj tren poćutio je i razabrao njenu mističnu narav. Njegovo dosadašnje mehaničko i kemijsko shvaćanje svijeta i sebe samoga survalo se u ništa i on je naslutio u duši nešto više nego tek fiziološki proces moždana.»

LJUBAV LAJTNANTA MILIĆA (1915) U Varaždinu, u staroj kući pored groblja stanuje 90-godišnji poručnik Emanuel Milić. Već 50 godina svakodnevno odlazi na grob svoje zaručnice Anastazije (Staze). Stari Milić pripovjedaču priča svoju životnu priču te se retrospektivno vraća 50 godina unatrag kada je bio mladi dvadesetogodišnji poručnik koji je od utapanja spasio lijepu Anastaziju te se odmah u nju zaljubio. Međutim, zbog vojnih obaveza, vjenčanje je moralo biti odgođeno, a kada je već bio zakazan datum, Anastazijin otac bio je osuđen zbog veleizdaje i strijeljan, nakon čega je Staza pala u tešku depresiju i neurozu, od koje se nikad nije sasvim oporavila. Nakon prividnog poboljšanja u toplicama, jednoga dana žalila se na glavobolju i čudne snove u kojima je susretala pokojnog oca. Iste večeri je umrla. Kao zaručnici, Milić joj je obećao da se nikada neće ponovno oženiti ako ona umre. Svoje obećanje je izvršio, držeći ga se punih pedeset godina. Anastazija mu se pojavljuje povremeno u snovima, a u posljednje vrijeme sve češće. Čak mu je nagovijestila i točan datum kada će umrijeti – 29. rujna. Tako se i dogodilo, pripremivši sve za smrt i nimalo ne sumnjajući u ispunjenje sna, Milić je doista umro 29. rujna u 9 sati.

Fran Mažuranić (1859 – 1928) Uslijed nedostatka pouzdanih izvornih podataka o njegovu životu i zamagljenih nagađanja o misterioznom nestanku, o Franu Mažuraniću mnogo se pisalo, ali uglavnom o memoarskom osvjetljavanju i otkrivanju bizarnih detalja njegove romantične biografije67, dok je o njegovom književnom radu manje rečeno. Rođen je 1859. u Novom Vinodolskom. Otac mu je bio Matija Mažuranić, autor Pogleda u Bosnu. Već kao dječak bio je vrlo nemirna i pustolovna duha te hirovite naravi. Kao mlad poručnik napisao je s mirnom zrelošću talenta svoju pjesničku prozu68, koju je nakon što je bila izdana u časopisima, 1887. objavio pod naslovom Lišće, crtice Frana Mažuranića. Ta zbirka od svega četrdeset crtica/pjesama u prozi bila je brzo zapažena i primljena kao značajan književni i umjetnički događaj. U njima je prisutan utjecaj Turgenjeva i njegovih Senilija. 1927, dakle četrdeset godina nakon svog prvog lirskog dnevnika, objavljuje knjigu autobiografske proze Od zore do mraka. Jedina razlika koja se zapaža jest 67

Nazivan je našim vječnim putnikom i lutalicom Ashaverom, Ukletim Holandezom, našim Peerom Gyntom, uspoređivan s Childeom Haroldom, don Juanom itd. 68 Pjesma u prozi kao samostalna književna vrsta povezuje se uz Louisa Bertranda i njegovo proznolirsko djelo Gaspard de la Nuit (1842) Takav slobodni fluidni oblik odgovarao je i mladom Mažuraniću. Mnoge crtice iz Lišća nose romantičarske elemente, ali sazdani su realističkim postupkom zapažanja te su pročišćeni i stilski transponirani u tehnici novog proznog izraza. Svuda se odražava težnja za što uzoritijim stilskim osobinama, koje su se posebno očitovale u ravnoteži kompozicije, te jezgrovitosti misaone intoniranosti i aforičnosti. Njegovi impresivni dojmovi, zapažanja i filozofskolirska razmatranja izraženi su u dotad u nas neostvarenom proznom ritmu. Osobita pažnja posvećena je sažetosti radnje i snažnom utisku finalnog efekta.

88 veća smirenost u izlaganju nego u Lišću te dublje poniranje u skupnost životnih spoznaja i problema. Njegova čežnja za daljinama bila je najčistija strast lutanja za novim vidicima, svoj osjećaj strasti zadovoljavao je opasnim avanturama. Osnovno obilježje tih putopisnih zapažanja jest iskrenost odnosa prema životnim pojavama koje iznosi. Njegovo pripovijedanje je više zbivanje negoli novelističko-literarno slobodno ekspliciranje. Od svih njegovih radova, najslabije su uspjeli političko-satirički prozni epigrami Strijele i strelice koji su ostali na razini novinarskog pamfleta. Otprilike deset godina luta svijetom bježeći od potlačene rodne grude; njegovo shvaćanje je bilo da bez nacionalne slobode nema slobode, a ljubav prema domovini prije svega je ljubav prema njezinoj slobodi. Smrt ga je zatekla u tuđini, unatoč njegovoj žarkoj želji da se vrati u domovinu. Umro je u 1928. u Berlinu, od srčane kapi. (Nedjeljko Mihanović, PSHK, 54, Zagreb, 1966.)

Josip Draženović69 (1863 – 1942) Rođen 1863. u Stajnici kod Jezerana u Lici, gimnaziju je polazio u Senju, a nakon toga u Zagrebu završio za suca. Službovao je u Senju, Novom Vinodolskom, Vrbovskom, Bakru, Perušiću i Gospiću. Od 1935. do smrti živi u Zagrebu. Draženović je slikao samo dvije sredine i dva osnovna raspoloženja: gorovitu Liku i zbijeni Senj, nadovezujući se s jedne strane na hajdučko-tursku novelu (koja je cvala osobito sredinom stoljeća) te na crticu s realističkim pretenzijama. Kao slikar primorskog života, gotovo je izravni nastavljač Veberovih bakarskih novela. Za života je objavio četiri knjige, a u povijesti književnosti bio je navođen i kao jedan od najznanijih predstavnika naturalizma. U prvoj fazi svoga stvaranja Draženović je pod utjecajem Šenoe, Turgenjeva i naturalističko-verističkih polemika toga vremena. U toj fazi objavljuje svoje Crtice. Iako se osjeća realizam, ta faza je još uvijek pretrpana romantikom. Već kao dvadesetogodišnjak napisao je Martinovu oporuku i Mužev povratak, crtice iz primorskog života koje će nakon deset godina (poslije Iskrica) ući u treću, najvredniju Draženovićevu knjigu, što dokazuje da je autor svoje motive neprestano obrađivao i objavljivao, nastojeći što vjernije oblikovati onaj jalovi život čiji je pjesnik postao. Najljepša novela prvog razdoblja je Ruža koja se odlikuje zanosom, jednostavnim izrazom i sigurnom kompozicijom. Iskrice je objavio 1887. Radi se o zbirci pjesničke proze, lirski proživljenih isječaka iz života, s nastojanjem da se iz njih izvuče moralna pouka. I one su nastale pod Turgenjevljevim utjecajem. Kritika ih je često uspoređivala s Mažuranićevim Lišćem. Malo su bile zapažene u kritici Crtice iz primorskoga malograđanskoga života (Senj, 1893.), iako se radi o jednoj od najvrednijih knjiga hrvatskog realizma. U njima se Draženović javlja s verističkim izrazom koji je tada već izvan aktualnih književnih tokova. Budući da više nije govorio jezikom koji bi bio zanimljiv čak je i njegovo najbolje djelo, Nova era prošlo nezapaženo. 69

fakultativno

89 Crtica Po buri odlično dočarava novi autorov stav: on sada opisuje sivilo gradskog kamena i bezizglednu staračku smalaksalost. Nevrijeme se javlja kao način, nepromjenljivo stanje života: bura dolazi, ali i ostaje, a kad ode za sobom ostavlja gadne tragove70. Taj osjećaj izgubljenosti u razularenom elementu koji se survava niz Velebit jest ono što čini poeziju kod Draženovića. Tako mu se život ukazuje u dilemi: «sad i nekad»; bura je prekrila sve, ona je čas melodija, čas pratnja, sad stvarnost, sad slutnja… ona ne prestaje i iz nje ne možeš pobjeći – ona je život. Sve se odgađa za sutra (kad stane bura), a hoće li to sutra opće doći? Postoji li ono? I je li ikad bilo sunca na ovome svijetu? Prolaznost i animalnost života daje se tek nizanjem golih činjenica, ali Draženović čak i u najmanjim stvarima uspijeva pronaći puninu života, što je njegova najveća snaga: poezija stvari s kojima ljudi žive, koje čovjeka uvjetuju, a koje su ujedno ljudima uvjetovane; međusobnu ovisnost ljudi i okoline, četo turobnu i bolnu, ali uvijek istinitu i duboko čovječnu. Sva ta mrzovolja i slikanje jalovog, bivšega života odlično je vidljiva i u crtici Tijesno je: nije to mržnja na opisane nesretnike (senjske fakine) nego na ono što ih takvima čini. I on kao objektivan i nepristran autor iznosi samo činjenice, kao najdublju tendenciju odraženu u dojmu putem kojega «čitalac suvereno shvaća djelo». Svi njegovi junaci su čudaci, nezadovoljnici koji nose neko prokletstvo na sebi. Za razliku od još jednog Novaka, čiji junaci su više dinamični i nisu ograničeni samo na jedno mjesto, Draženovićevi su statični, u manijakalnoj gesti za njih tipičnoj, dalje od koje se ne miču. Draženovićev razvoj ide od turgenjevljevskih zanosa i sentimentalno humanih iskrica do malogradskih realističkih crtica i neuspjelog pokušaja romana, a u povijesti hrvatske književnosti, uz Đalskog, Kozarca i Kovačića osnivač je pravog hrvatskog realizma. (Ivo Frangeš: PSHK 56, Zagreb, 1963.)

«BISTVO REALIZMA» KOD JOSIPA DRAŽENOVIĆA Već kao 19-godišnjak, Draženović je pisao kraće kritičke osvrte (tzv. Pisma iz Zagreba) u kojima se vrlo smiono i sigurno okomljuje na neke svoje suvremenike: Bogovića, Korajca, Oreškovića Novaka i druge. Kao uzori mu služe Turgenjev, Tolstoj, Gogolj i Dostojevski, dok ostale europske (neslavenske) književnke rijetko spominje. Od neslavena priznaje jedino Breta Hartea kojega stavlja uz bok Tolstoju i Turgenjevu. U svojim početnim pripovijetkama (Martinova oporuka, Povijest jednog vjenčanja, S pločnika) Draženović se dosta koristi efektom prevarenih iščekivanja, ali često nedovoljno efektno jer čitatelja ne uspijeva uvijek pripremiti na završno poentiranje. Zolino i Kumičićevo ime, kao i pojam naturalizma dugo je i svjesno izbjegavao, ali pojam verizam ipak je koristio u svojoj, inače bogatoj, rječničkoj terminologiji. U njoj je i pojam l'art pour l'art , kao jedno od Draženovićevih načela, vrlo često prisutan. U svojim Odgovorima (1933), na svoj književni realizam postavlja zahtjeve slične onima koje je formulirao kada je pisao o Novakovim pripovijetkama: potreba njegovanja forme i stvaranja vrijednih i korisnih djela, ali bez izrične tendencije . Piščeva jedina preokupacija je književni tekst, kako ga napisati kada se građa jednom izluči, tj. izolira iz stvarnog života. «Bistvo realizma jeste u težnji shvatiti život,

70

Usp. sasvim drugačiji svjetonazor u Ruži.

90 kaki jeste», a «sam realizam u težnji d o s v o j s t v e n e ljepote traži i stvara sebi i posebnu tehniku». Za Draženovića je karakteristično da se nerado opredjeljivao, kako na književnom, tako i na neknjiževnom planu. Njegovo uvjerenje bilo je da je najbolje komunicirati posredno, preko neutralno obojenog teksta, preko nekog lika koji mu ne sliči, što je više moguće, skrivajući misli i osjećaje, a na razvijanje takvih svjetonazora utjecale su i kritike Jakše Čedomila koje je Draženović shvaćao vrlo ozbiljno. Za njegove Crtice iz primorskoga malogradskoga života (1883-1893) Frangeš je utvrdio da se radi o jednoj od najvrjednijih knjiga hrvatskog realizma, iako je ona, u svoje vrijeme ostala gotovo sasvim nezapažena. Draženović je pisac samo jednog grada – Senja - i tu je malograđansku sredinu najbolje upoznao, premda s njom nikada nije do kraja srastao. Čedomil primjećuje da je građu za svoje crtice u Senju Draženović počeo pronalaziti tek nakon odlaska iz tog grada, a to je značajan element za razumijevanje njegovog senjskog ciklusa – on je pisao o Senju u vrijeme kad je izbivao iz njega. Senju se vraća i poslije Crtica, u još nekim pripovijetkama: Zimnje ruže (1894), Prvo Vickovo ročište (1896), Zadnji osmješak (1901), Povijest jednog vjenčanja (1901), Zeleni zastor (1902) i Druga cvatnja (1910). U senjskom ciklusu, tj. u Crticama, Draženović dosljedno uspijeva ostati po strani, za razliku od ranijih i kasnijih pripovjedaka iz Like i Kraijine; on ovdje ne uzima učešća u ćakulama svojih mještana, a pogotovo nije pripovjedač koji osvjetljava zbivanja iz svoje točke gledišta. Takvim distanciranjem, Draženović je stvorio impersonalnog pripovjedača, ili pripovjedača, do te mjere srodnog po shvaćanju tim ljudima, da radnja katkad gubi na reljefnosti, a likovi ostaju plošni. Htio je napustiti subjektivno pripovijedanje i udaljiti se od romantičnog prikazivanja života, i u tome je u Crticama najviše i uspio. Također je važan i raspored 13 crtica unutar zbirke: od siječnja do prosinca, u Senju, u kojem vrijeme stalno teče jednako, u zatvorenom i začaranom krugu, u kojemu je čak i more daleko. Milan Marjanović stavlja Draženovića uz bok Vojnoviću; govoreći o njihovom otmjernom i čistom realizmu, o savladavnaju njihovih osjećaja, Vojnović aristokratizmom, Draženović hladnoćom. Draženovićev realizam blizak je artizmu koji je bio svojstven velikim francuskim piscima, pout Flauberta (l'art pour l' art) i Maupassanta71, ali njih je Draženović čitao samo površno ili ih čak možda uopće nije niti poznavao. (Gabrijela Vidan: HRVATSKA KNJIŽEVNOST PREMA EVROPSKIM KNJIŽEVNOSTIMA, Zagreb, 1970.)

Književna kritika U razvitku hrvatskog realizma zanimljiv je položaj i uloga Eugena Kumičića (pseudonim: Jenio Sisolski): njegova djela postala su zastavom novog smjera, njegovo ime doživljavalo se kao protuteža Šenoinu, dok je njegov esej O romanu (Hrvatska vila, 1883.) izazvao silno oduševljenje i nesrazmjerne kritike. Kumičić je pisac koji svojim značenjem u hrvatskoj književnosti daleko premašuje estetsku vrijednost pa je stoga i njegov članak O romanu dobio povijesnu važnost, ne toliko po 71

Maupassantu pripada slava da je u Romanu, predgovoru Pierreu i Jeanu izrekao najbolju definiciju umjetničkog realizma: «Pisati istinu znači dakle dati potpunu iluziju istine, prema običajnoj logici činjenica, a ne prepisati ih ropski u mješavilu njihova slijeda. – Odatle zaključujem da bi se talentirani realisti morali radije zvati iluzionistima».

91 idejama, koliko po reagiranjima i posljedicama koje je izazvao. Jedna od reakcija bilo je i Pasarićevo pitanje u Vijencu: Hoćemo li k naturalizmu? kao i brojne druge rasprave, izazvane uglavnom Kumičićevim člankom. Korisna strana toga bila je povećanje interesa za kritiku te njeno konstituiranje u samostralnu aktivnost. Nastojeći se osloboditi Šenoina autoriteta, književna je kritika realizma ipak bila direktivna i više upućivala nego ocjenjivala, što je uzrokovalo toliki broj polemičkih članaka, teoretiziranja i žučljivosti u polemikama. Zagovarao se društveni roman i on se tada doista i razvio, tako da razdoblje realizma s punim pravom možemo zvati i razdobljem romana. Janko Ibler72 (pseudonim Desiderius) (1862 – 1926) stupio je na književnu scenu vrlo mlad, potkraj Šenoina razdoblja, nakon Mažuranićeva banovanja i u vrijeme vladajuće Narodne stranke. Izražavajući svoje poglede, Ibler je napadao ono što je postojalo (a to je bio jedino Šenoa i njegovo djelo). Započeo je kao ogorčen propovjednik pravaškog književnog i političkog radikalzima, a završio kao član režimske redakcije Narodnih novina. Nije imao sustavnijih teoretskih ideja; nakon početne zanesnosti s Kumičićem, iznesene u svojim Literarnim pismima73 (Sloboda, 1881.), osjetivši da Kumičić zapravo stoji pod Šenoinim utjecajem, sve se više okreće prema Šenoi. Vrlo često se oslanjajući na vlastiti dojam, Iblerova je kritika bila feljtonistička, ali je u svakom slučaju značila dobitak i u trenutku kada se javila i u kasnijim razdobljima. U isto polemično doba kada se raspadala šenoinska idila jedinstvenih nazora i osvjedočenja javio se i Josip Pasarić74 (1860 – 1937). Njegov programatski, borbeni i nepopustljivi manifest Hoćemo li k naturalizmu? (Vijenac, 1883.) izravan je odgovor na Kumičićeve teze. Pasarić naturalizam smatra pogubnim na hrvatsku lijepu knjigu, a ta tvrdnja ostavila je duboki utjecaj i na kasniji neposredni razvitak hrvatske književnosti. Iako je po svojim koncepcijama pripadao razdoblju realizma, Jovan Hranilović75 (1855 – 1924). Kao kritičar najviše je djelovao u moderni, pročuvši se kao jedan od najžešćih i najogorčenijih oponenata Mladima. Teoretski uzor bio mu je Franjo Marković. Poznat je njegov članak O teoriji novele (Hrvatska vila, 1883.) u kojemu se uglavnom naslanja na Gottschalla i još neke druge strane autore.

72

Rođen je u Staroj Gradiški. Javlja se 1881. u pravaškoj Slobodi. Kritičarski rad započinje neumjerenom pohvalom Kumičićeva Jelkina bosiljka. Značajan u njegovu radu je kratak boravak u Beogradu 1883. Među prvim je hrvatskim kritičarima koji su ocjenjivačko djelovanje smatrali glavnom zadaćom. Do kraja je ostao vjeran načelu o slobodi umjetničkog stvaranja, ali je od pisaca prije svega zahtijevao vjernu fotografiju života. Ograničavala ga je činjenica što je bio novinar pa se nije mogao sasvim posvetiti kritičarskom poslu. Umro je u Zagrebu 1926. 73 U istom članku hvali i Šenoina Prosjaka Luku. 74 Rođen je u Pušći 1860, a umro u Zagrebu 1937. Po zanimanju filolog, u realističkim polemikama sudjeluje kao tradicionalist i izrazit protivnik naturalističkih položaja. Najvažnije radove objavio je (kao konzervativni štrosmajerovac) uglavnom u Vijencu i u Obzoru. Do danas su sačuvale vrijednost njegove ocjene Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića, a vrijedne su mu i ocjene Preradovića, Šrepla i još nekih autora. 75 Rodio se 1855. u selu Kričke u Dalmaciji, a umro kao grkokatolički svećenik u Novom Sadu 1924. U doba moderne, kada je i najviše djelovao kao kritičar, branio je konzervativna, tradicionalistička gledišta Starih. Posebno je cijenio Gjalskoga, a nekoliko godina bio je i urednik Vijenca. Osnovno uporište u svim njegovim polemikama ostala je Markovićeva estetika (ono što je u modernoj dobro, nije novo; što je novo, nije dobro).

92 Jakša Čedomil76 (pravim imenom Jakov Čuka) javio se prvim radovima 1887, kao devetnaestogodišnji mladić, a kritičarski rad naglo prekinuo već 1903. U književnu je povijest ušao s vrazovskom etiketom. Vraz je naime bio obilježen kao osnivač hrvatske književne kritike, a Čedomil je u toj sintagmi dobio i atribut "moderne". On je, tako, nazvan osnivačem hrvatske moderne književne kritike. Čedomil je bio prvi hrvatski kritičar koji je svoj posao radio sustavno, bez feljotonističke lakoće, ali i površnosti. Značajan je njegov članak Naše književne nevolje i kritke (Iskra, Zadar, 1891.), kao i radovi o Kumičiću, Leskovaru i Starima i Mladima. Prvi dio svog kritčarskog rada završio je odlučnom, obimnom i nepovoljnom kritikom Kovačićeve Registrature, no nakon povratka iz Italije, (odakle se vratio kao vrstan poznavlac talijanske književnosti), sustavno je i argumentirano počeo ocjenjivati pisce koji su tada bili na velikoj cijeni, a nisu to, po njegovom mišljenju zaslužili (Kumičić, Harambašić, Badalić i dr.). Za razliku od Hranilovića, Čedomil je pristajao uz Mlade i zaslužan je što je hrvatsku književnu kritiku definitivno privolio vanjskim, jedinstvenim kriterijima. Književni kriteriji i estetska vrijednost postat će kasnije, zahvaljujući upravo Čedomilu, osnovima kritičkog suda. Kritika razdoblja realizma rađa se ponajprije kao pokušaj preocjene najautoritativnije umjetnosti prethodnog razdoblja, Šenoine. Uviđajući pogrešku, kasnije ipak priznaje vrijednost Šenoinu stvaranju.77 Obratnim putem, kritika je mijenjala mišljenje o Kumičiću – od vrsnog umjetnika, postepeno je dobivao mjesto na kojemu se otprilike nalazi i danas. Najveći promašaj cjelokupne kritike toga vremena svakako je Ante Kovačić (svu nezrelost prilika pokazuje osobito slučaj s nepovoljnom ocjenom Registrature), dok je Gjalski odmah pozdravljen kao veliki pisac (jedino s prigovorima njegovu jeziku). Odmah su pozitivnima ocijenjeni i Kranjčević i Kozarac, dok je Novaku nanesena nepravda ispravljena tek dva desetljeća poslije njegove smrti, i to od strane AntunaBarca. Kritika realizma bila je nošena idealom istine.78 Dakako, ostalo je otvoreno pitanje kako da se odredi što je istina. Otuda neumjerena žestina početnih polemika i smirena rezignacija završnih akorda. Pravaška istina ubrzo se nasukala na grebenima kuenovske politike pa će kritičari moderne istinu potražti – u ljepoti. (Ivo Frangeš: PSHK 62, Zagreb, 1976.)

76

Rođen je 1868. na Zaglavu na Dugom otoku. Doktorirao je crkveno pravo u Rimu, nakon čega se zaredio u Zadru, gdje djeluje kao kateheta, kapelan i profesor hrvatskoga jezika. 1900-1903 urednik je Glasnika Matice dalmatinske, a 1903. daje ostavku i sasvim prestaje s književnim radom. 1888. napisao je promašenu, ali vrlo zapaženu kritku Kovačićeva romana U registraturi. Tadašnju hrvatsku književnu kritiku smatrao je dosadnom i praznom pa se trudio da u nju unese više odlučnosti u sudu i argumentiranosti u dokaznom postupku. Usuđujući se napasti Kumičića, pokazao je hrabrost koja ga ni kasnije nije napuštala. Veoma je krut bio i prema Harambašićevoj rodoljubnoj poeziji, ali je osobito cijenio Gjalskog i Kranjčevića, a kritikom o Kranjčeviću suprotstavio se dogmatizmu crkvenih krugova te se približio gledanju modernista. Umro je u Rimu 1928. 77 To se odnosi prije svega na pravaški dio kritike, dok su protivnici realizma, odnosno naturalizma, npr. Pasarić, već od početka branili Šenou i navodili ga kao uzor. 78 "Istina je prinicip moderne beletristike, jer je upoznavanje istine prvi uvjet boljoj budućnosti." (Šrepel)

93

MODERNA

PJESNIŠTVO Antun Gustav Matoš (1873 – 1914) antologijske pjesme: Srodnost, 1909., Jesenje veče, Maćuhica, Stara pjesma, Mòra, Zvono, Grički dijalog, Gnijezdo bez sokola, Notturno

Ubrzo nakon rođenja u Tovarniku, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti79, Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u München, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Mériméa i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900). 1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923). U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika «Gričana», u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist 79

Ta novela izaziva pažnju javnosti jer se mladi Matoš, protiv svih pravila tada dominirajuće realističke „škole“, usuđuje napisati pripovijest u kojoj je apstrakcija i simbolika zamijenila „poetiku“ hrvatskih realista.

94 poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose – smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne). Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, «glazbenim» kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima. Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. «estetiku ružnoga», tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine. KIP DOMOVINE LETA 188* Na svega dvije kartice teksta opisuje se revolt piljarice Pepice Pogačićeve da uzmakme pred vojskom koja na poziv vlasti treći dan bune juriša na Jelačićev plac. Njen muž Joškec moli je da skupa pobjegnu, ali ona se ne da, i tek kad on pobjegne, a ona ugleda vojsku, spopadne je strah. A nakon prolaska vojske, Pogačić nalazi mrtvu ženu pod prosutim zelenjem koje je tu prodavala te se sav zdvojan opije u prvoj rakijašnici, a zatim i sam umire u bolnici Milosrdne braće. „(...) I nju i njega zakopaše – krišom dragi čitaoče, krišom ...“ PERECI, FRIŠKI PERECI Nakon gubitka čitavog imetka na kartama, suprug gospođe N.,a Dragičin otac, umire od srčane kapi te se one, ostavši bez ičega u Zagrebu, presle u slavonsko selo Lipovac, gdje dobiju namještenje kao poštarice. Međutim, ni tamo ne uspijevaju izbjeći ogovaranja seoske „gospoštine“. Jedini koji im je dolazio, bio je komandant husarske čete, von Wurstlingen, koji je udvarao djevojci. No Dragica se zaljubi u mladoga husara Ivana Unukića, poznatog po razuzdanom i bekrijskom životu, koji također prema njoj gaji simpatije te ju za vrijeme parade otme jašući, zbog čega je kasnije okrutno kažnjen da nekoliko sati visi naglavce. Uskoro potom se Dragica i Unukić vjenačaju, a von Wurstlingen se sasvim srozao i postao prodavač pereca. CAMAO Za vrijeme glazbenog školovanja, mladi pijanist Alfred Kamenski ostaje bez skrbnika te započinje boemski život lutajući po europskim gradovima. U Ženevi nalazi posao kod židovskog bankara Diamanta. Jedne večeri u «Metropolu» upoznaje ekscentričnu poljsku plemkinju Fanny s kojom odmah dolazi do fatalne ljubavne veze; Fanny ga odvodi u svoju vilu, nakon čega stari sluga dojavi njezinom mužu, američkom bogatašu za ženin preljub pa se ovaj naprečac vraća s puta. Alfred se sakrije, a Fanny isprva uspijeva zavarati supruga, ali ih odaje papiga koja ponavlja njihova ljubavna tepanja i donosi Alfredovu crnu kravatu. Suprug napadne Fanny, Alfred je pokušava obraniti, ali mu Amerikanac slomi obje ruke i baci ga niz terasu. Potom ubije ženu, slugu i pse i objesi se Alfredovom kravatom. Kasnije susjedi pronalaze pet leševa i papigu koja i dalje ponavlja refren, oponašajući Fannyna muža. CVIJET SA RASKRŠĆA Pripovjedač, boem, lutalica i fotograf, stiže u blizinu ljetnikovca u nekom gradiću na jugu Francuske i od umora zaspi u vrtu. Probudi ga milovanje mlade djevojke s psom za koju ustanovi da je slijepa. Pripovjedačev glas Izabelu podsjeća na glas umrlog brata, te ga ona moli da nađe zaposlenje kao njezin učitelj, a kad on to odbije, Izabela ga poziva da zajedno odu u svijet. On je odgovara od bijega, a potom stiže i njen otac sa slugama koji je odvodi u dvorac. Pripovjedač, očajan, nastavlja svoju skitnju.

95 Gotovo u svim Matoševim pripovijetkama, u većoj ili manjoj mjeri, uočava se lirizacija iskaza, lutanje maštom u predjele apstraktne ljepote (Balkon, Cvijet sa raskršća) Novije podjele njegova pripovjedačkog opusa baziraju se na dominantnim stilskim obilježjima pa bi podjela mogla biti slijedeća: - impresionističke novele, u kojima se obrađuje neki istinit događaj (Kip domovine leta 188*) ili autorovi privatni doživljaji (Nekad bilo – sad se spominjalo), ili doživljaji utemeljeni na stvarnim slučajevima (On, Pereci, friški pereci) koje su specifične po svom anegdotskom, reportažnom karakteru, fragmentarnosti i odmaku od realističke poetike. Impresionistički senzibilitet pripovjedača najviše dolazi do izražaja u lirskim dijelovima gdje se neposredno okružje percipira svim osjetilima (sinestezija). Krajolik je redovito povod za profinjen doživljaj, bilo pripovjedača ili nekog od likova, a neposredan doživljaj obogaćen je obično asocijacijama iz svijeta kulture, dok asocijacije najčešće dolaze iz svijeta umjetnosti, religije i mitologije, što je vrlo česta pojava u djelima modernih autora. U prozi tipa Camao i Cvijet sa raskršća, opis žene redovito je zasnovan na usporedbi sa ženskim portretima velikih majstora europskog slikarstva ili likovi svoju životnu priču idealiziraju u skladu s motivima iz svijeta umjetnosti. - simbolističke novele (Lijepa Jelena, Put u Ništa ili Balkon) posjeduju simboličko značenje i naglašavaju razmak između realne zbilje i «višega» idealnog svijeta u kojemu se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija. Tu se neprestano variraju teme (idealne) ljubavi i smrti. U tom se tipu Matoševe novelistike ljubav pojavljuje kao nemogućnost ostvarenja trajnog sklada. Rascjep između zbilje i ideala i nemogućnost pomirenja tih dviju sfera potječe iz romantiče tradicije, a europski simbolisti pretvorili su tu spoznaju u gotovo jedini sadržaj svoje poezije i proze (Lijepa Jelena). Zato su protagonisti Matoševe novelistike društveni autsajderi, boemi, lutalice, umjetnici i sanjari, često bolesni i krajnje neurotični. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Visoko iznad svoga vremena, Matoš je bio uzdignut i iznad svih jednostranosti i simplifikacija; ničemu i nikome nije robovao, pa ni onome što voli. Zato je i prema manama svojega naroda bio strog i kritičan, čak stroži i kritičniji nego prema nečemu do čega mu nije bilo stalo. Osobnu slobodu cijenio je iznad svega pa je stoga svjesno odabrao najteži način života – onaj boemski te je živio u velikoj oskudici, vrlo često i od tuđe milosti, ali uvijek pun pouzdanja u sreću i nepredviđen sretan slučaj. Iako je zapravo bio nesvršeni gimnazijalac, Matoš danas slovi kao jedan od najvećih hrvatskih erudita. Bio je naknadno stekao i zvanje učitelja, ali na tu dužnost nikada nije stupio iako je neko vrijeme ubirao učiteljsku plaću. To je bio jedini njegov redovni prihod u životu. Zbog otvorenih svojih stavova i nepristajanja na robovanje i ulagivanje bilo pojedincima bilo politici, često je bio žrtva prljavih političkih intriga kojima su se mediokriteti osvećivali. Unatoč tome, Matoš je bio ostao u sjećanjima svojim suvremenika kao nenadmašni humorist, uvijek spreman na šalu. Vrlo nestalan i prepun oprečnih mišljenja i ideja, najbolje ga je okarakterizirao Albert Bazala kada je napisao da je Matoš bio dosljedan jedino u svojoj nedosljednosti. (Dubravko Jelčić: MATOŠ, Zagreb, 1984.)

96

Vladimir Vidrić (1875 – 1909) Do 1895. studirao je pravo u Pragu, a nakon što je odsjedio zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u paljenju madžarske zastave pred Jelačićevim spomenikom, nastavio je studij u Beču, ali u modernističkim nastupima "mladih" nije sudjelovao. Svoje koncepcije odmah je praktično provodio, i to već od prve pjesme, Pomona (Vijenac, 1898). Međutim, treba spomenuti i da je bio osoba nesigurna u sebe, pa je svoju labilnu psihu skrivao bijegom u prošlost i mitologiju. Tako je u njegovoj poeziji sve u slikama, pseudopovijesnim i pogansko-mitološkim prizorima, dok je - s druge strane - njegova poezija sama glazba, emanacija snažnog i samoniklog talenta. Lišena bilo kakve namjere ili pouke, Vidrićeva poezija želi biti užitak u dokolici i lijepa sama po sebi. Po sudu kritike, utjecao je Vidrić na svoje pjesničke suvremenike: Nazora, Begovića i Domjanića, iako njegova jedina knjiga (Pjesme) sadrži samo 25 pjesama. Brojčano, njegov opus ispada najmanjim u hrvatskom pjesništvu, ali istovremeno – jednim od najvećih, najčvršćih i najskladnijih u umjetničkom smislu, jer su gotovo sve pjesme iz navedene zbirke iznimne, većinom antologijske vrijednosti. Nijedan hrvatski pjesnik nije bio toliko hvaljen i slavljen , a istodobno toliko osporavan kao Vidrić. Pritom je najzanimljivije, da su se na kritičkim sudovima o njemu našli na istoj crti Matoš i A. B. Šimić s J. Hranilovićem, koji je kao najistaknutiji kritičar "starih" posve negirao Vidrića kao pjesničku pojavu! (Dubravko Horvatić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.)

Janko Polić Kamov

(vidi bilješku o Kamovu: MODERNA > PROZA)

Vladimir Nazor (1876 – 1949) antologijske pjesme: Galiotova pesan, Seh-duši dan, Turris eburnea, Cvrčak, Šuma spava, Maslina, Bunar, Nutarnje more, U trnjaku, Šikara, Zrikavac, Štap, Kasna godišnjica

Rođen je 1876. u Postirama na otoku Braču. Školovao se na rodnome otoku te u Splitu, Grazu i Zagrebu. U očevoj bogatoj knjižnici već zarana se upoznaje s djelima Homera, Vergilija, Horacija, Tassa, Leopardija, Manzonija i drugih klasika. Kao profesor službuje u Dalmaciji, Istri i Primorju, a tek 1929, kao umirovljenik, dolazi u Zagreb. Za vrijeme II. svjetskog rata pridružuje se partizanima. 1943. je izabran za predsjednika ZAVNOH-a, a nakon završetka rata postavljen je za Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske. Umro je 1949. u Zagrebu, gdje je i pokopan uz najveće nacionalne počasti. Na svom stvaralačkom putu Nazor je prešao put od metafizičkih sustava transcendentalnog filozofiranja do materijalističke revolucionarne prakse, do racionalne sheme i harmonijskog razvoja kristalne strukture lapurlartizma te

97 unutarnjeg protesta protiv artističke verbalizacije futurizma, dadaizma, ekspresionizma, nadrealizma i programatske didaktike socijalističkog realizma. Stoga je u njegovu opusu prisutan čitav niz različitih stilskih tendencija, od neoklasicistčke do neorealističke. Ipak, uza svu stilsku heterogenost, on pripada stilskoj formaciji moderne. Početkom stoljeća prilazi stilsko-izražajnim sredstvima bečke secesije (statično stilizirani likovi, plošnost i dekorativnost, vegetabilnost oblika, linearna i alegorijska plastika te komponente arhaičnosti i simboličnosti). Preko mita i legende (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902.), Nazor ulazi u sferu modernističkog avangardnog programa što ga je implicirao stvaralački sustav secesije i moderne. Secesijskom stilizacijskom tehnikom on prilazi oblikovanju mitsko-herojskog vremena drevne nacionalne prošlosti. Nazorov način osluškivanja povijesti uvijek je u traženju mita i legende, a u masovnim viteškim podvizima traži odraz kolektivne snage (Hrvatski kraljevi, 1912). No i u najdubljim predjelima poniranja u mit, Nazor ostaje „antropocentričan“ – bogovi i ljudi zajednički iščekuju ishod sudbine. Nakon mitološko-legendarnih sadržaja iz prve faze, slijedi „dionizijski“ osjećaj doživljavanja svijeta prirode. U ditirampskim akordima njegova neohelenističkog nadahnuća zamjećuju se snažni orfički ugođaji, puni poganske životne radosti. Poput Nietzschea, on ističe pojam dionizijanstva, tj. ono što simbolizira život, njegovu vječnu plodnost, strasnu afirmaciju ljubavi i panteistički preobražaj prirode. U takvom apolonskom odnosu prema životu, nazire se i Nietzscheova formula: amor fati. Nazor ističe potrebu prevladavanja života u ime života pa se život teži zahvatiti u čitavoj njegovoj mnogostranosti. Slike oživljuju u plamenu ditirampskog zanosa (Čempres I-V, Cvrčak, Malina, Kiklop I-VI, Dionizijske pjesme), a sve je obavijeno mediteranskim ozračjem, sve govori univerzalnim jezikom prirode. No već u Novim pjesmama (1913), Nazora napuštaju dionizijski zanosi i satirski prizori, a javljaju se intimni tonovi „unutarnjih ritmova“ (Intima, 1915), platonska snatrenja petrarkističke trubadurske ljubavne nježnosti (Pjesni ljuvene, 1915.), sentimentalni šapat davnih dana (Niza od koralja, 1922), da bi u posljednjoj fazi stupio na prag nadstvarnog svijeta mistike (Pjesme o četiri arhanđela, 1927) – Poganizam i vitalizam bivaju nadvladani spiritualizmom koji se uzdizao prema misticizmu i ezoteričnosti; slika svijeta uzdiže se do nadnaravnog i Aposlutnog, a izražaj dobija smireniji ton misaone nadnarvane duhovne spoznaje. Prateći svojom sviješću protjecanje vremena što teče prema Vječnosti, našao se na pragu transcendecije. U njegovoj poeziji javljaju se ontološke preokupacije (Pjesme o četiri arhanđela) kao novo prevrednovanje dosadašnjih vlastitih duhovnih vrijednsoti i obraćanje Vječnosti, što valja shvatiti i kao težnju čovjeka da pod svaku cijenu zadobije nešto od onoga što je za njega u ovom svijetu izgubljeno, a to je „besmrtnost“. Zato je u Nazorovu unutrašnjem trenju uduha neprestano nazočan i onaj ontološki: Memento mori! Iz Nazorova pjesničkog djela proizlazi da je umjetnost estetički jača od stvarnosti jer se u umjetnosti očituje esecncijalnost zbiljskog svijeta. Kritika je Nazorovu transformaciju poganstva u kršćanski misticizam u Pjesmama o četiri arhanđela većinom ocijenila kao staromodnu, kao dalek i apstraktan svijet, prazne i pasivne egzalatacije, a kasnije joj je markstistička kritika ideološki poricala svaki estetski smisao i smatrala je defektnim dekadentim srozavanjm njegova nadahnuća i stvaranja.

98 Mnogi društveni događaji tridesetih godina odrazili su se i na Nazorovo književno stvaranje: spiritualno-metafizička koncpecija svijeta koju je njegovao pokazala se neostvarivom pa se sakralno i profano počinju razilaziti, a on se počinje okretati prema stilskoj tendenciji „novog realizma“; usmjeravajući se od ontološkog prema antropološkom (Šikara, Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931). Već 1917. u ciklusu pjesama Šikara, Nazor stoji na pragu modela strukture novog realizma i socijalno usmjerene europske književnosti. U Europi i Hrvatskoj tada opet dolazi do revitalizacije stilskih tendencija realizma (Cesarec, Krleža) pa i Nazor u tom duhu tada počinje pisati svoju laku, feljtonistički sazdanu prozu sa socijalno angažiranim temama (Zagrebačke novele, 1942) Pokazivanje osjećaja za stvarnost, za društvene odnose i ljudske sudbine, ostat će temeljno obilježje Nazorova književnog rada do kraja života. 1942. stupa u partizane, gdje će dati i svoje posljednje zbirke Hrvatske pjesme partizanke (1943) i Pjesme partizanke (1944). Te ratne zbirke dobro ocrtavaju duh svoga autora, koji se suočava s jednom novom percepcijom svijeta. I ovdje i dalje djeluje mitsko-herojski etos; mitska snaga trajno kulminira nad povijesnošću, a tek u rijetkim trenucima nadahnuća mitom ovladava povijesna zbilja. Tu je izbačen mitski svijet bogova, ali ne i mitski svijet heroja, događanje nije zatvoreno u sadašnjosti jer se povijest jučerašnjeg dana pretvara u legendu te dobija herojske oblike i epsku dimenziju, zato je u toj poeziji uzaludno tražiti idoelošku čistoću i dosljednost revolucionarnog duha – to su manje-više mit i legenda preinačeni i prodahnuti suvremenom stvarnošću. Kada se nakon 1945. književno stvaranje u stukturi umjetničkog iskaza počelo oblikovati u pragmatičnom sustavu socijalističkog realizma i odgojne funkcije književnosti, i Nazor se pokušao približiti iskaznom modelu socijalno-utilitarne književne prakse (posthumno objavljena zbirka Himne i ode), no u njemu nije iščezao duh artisitčke i univerzalne svijesti ranijeg razdoblja jer se djelo i dalje započinje i završava legendama. Svoje stare ideale miri s novim normama umjetničkih vrijednosti. Ideološki radikalizam koji je vršio degradaciju umjetničkih vrijednosti u korist programatskih, bio je neprihvatljiv za njegovo modernističko shvaćanje umjetnosti. Svoja prozna djela počeo je pisati još za vrijeme boravaka u Pazinu (1906) i Kopru (1907) gdje je radio kao profesor. Tamo piše nekoliko djela s tematikom iz istarskog života: Veli Jože (1908), Krvavi dani (1908), Istarske priče (1913). U toj literaturi Nazor si ne postavlja visoke zahtjeve; ona je prvenstveno namijenjena širokim čitalačkim krugovima s nakanom nacionalnog osvješćivanja hrvatskog čovjeka u Istri. Između 1920. i 1924. u Crikvenici piše zanimljivu i osebujnu autobiografsku lirsku prozu Priče iz djetinjstva (1924) i Priče s ostrva, iz grada i s planine (1927), u kojima se uglavnom analiziraju uspomene iz djetinjstva. U tim je djelima pripovijedanje bliže lirskoj prozi negoli objektivnom realizmu. Spontanu umjetničku preobrazbu jednog doživljaja iz djetinjstva osobito snažno možemo doživjeti u noveli Voda, koju doživljavamo i kao retrospektivnu impresiju o vremenu kojega više nema, ali zauvijek ga je spasila živa umjetnička ekspresija. Tu se ističu još i novele Boginja, Prsten, Gemma Camolli koje nam predočavaju razvoj autorove svijesti i unutrašnjeg života. VELI JOŽE (1908) U davno vrijeme u šumi kod Motovuna živio je kmet i orijaš Veli Jože. Providur Barbabianka odvodi ga najprije u Kopar, gdje Jože s lakoćom obavlja sve teške poslove, a zatim je

99 odlazi s njim u Veneciju. Za vrijeme plovidbe div je čuo pjesmu tužbalicu galijota Ilije koji ga je nahranio idejama o slobodi pa se Jože, nakon što brod iste noći potone u oluji, vraća u Istru i počinje nagovarati ostale gorostase kmetove da mu se pridruže. Tako su se pomalo svi divovi odmetnuli i preselili na stari ukleti grad na vrhu gore koji su prema legendi sagradili Psoglavci. Građani koji su sada ostali bez radne snage, počeli su smišljati kako da pokore nekadašnje kmetove koji su sada obrađivali svoju zemlju i radili samo za sebe. Nakon što je jedan od njih kopajući pronašao veliko blago, građani su se pomamili za zlatom pa su se počeli davati u najam divovima, samo kako bi bili nagrađeni. Jože nije štedio, obilato ih je darivao. Ali došlo je vrijeme žetve i podjele dobara. Kako je Jože sebe smatrao glavnim mislio je da mu stoga pripada i najveći dio. Ostali divovi se nisu složili s takvom diobom pa je došlo do svađe, ubojstva jednoga od njih, požara te konačnog razdora, nakon čega su se divovi opet vratili svojim bivšim gospodarima. I Jože se vraća u Motovun s komornikom Civettom (koji je pospješio razdor među divovima). Gledajući ispod sebe opet sve te ljude kojima je nekada tako teško služio, Joži se nakon iskušene slobode teško opet vratiti u ropstvo. Prisjeća se riječi galijota Ilije o slobodi te se okreće i vraća natrag, ostavljajući Civettu samog. Nakon što građani vide da se komornik pojavio bez Jože, a oni jedini ostali bez svoga kmeta (svi ostali divovi vratili su se svojim gospodarima), iskalili su svoj bijes na nesretnom Civetti, dok je Veli Jože nestao bez traga. BOŠKARINA (1Savremenik, 1910) Kmet kumpar Zvane odlazi u grad na izložbu, nadajući se nagradi za svoju kravu Boškarinu. Međutim, Boškarina bude ocijenjena kao mršava, gotovo mrcina pa je razočarani Zvane proda u bescijenje te se pijan i nesretan vraća kući. Putem mu se priviđaju čudne stvari, pa Zvane završi jašući na crnom Mraku, nemani – psu, vraća se u grad, te odlazi u kuću šjor-Momola (koji je kupio njegovu kravu) tražeći natrag Boškarinu te ponovnu ocjenu krava. Gospoda izvode nagrađenu Rošu i mršavu Boškarinu, a kumpar Zvane počinje musti i izmuze toliko mlijeka da se svi čude te otkupljuju njegovu Boškarinu za mnogo novca. Drugo jutro njegova žena Barbara raspituje se za Zvanu jer se sinoć nije vratio. Našla ga je prašnog i pijanog u grmlju, s osmjehom na usnama, "kao da se naslađuje utvarama neke čudne sanje". ANĐEO U ZVONIKU (Novele, 1946) Mali Vlado nikako ne može dokučiti tko to kuca u zvoniku prije zvonjave. Jednom mu se učini da se oblak pretvorio u anđela pa zaključi da to anđeo dolazi kucati po zvonima. Htijući zadovoljiti svoju znatiželju i dokazati odraslima da je u pravu, neopažen se uvuče u zvonik i počne penjati ljestvama prema zvonima. No u mraku ga preplaše šišmiši pa ga zaplakanog i preplašenog skine zvonar i odvede pred župnika, koji ga, nakon što mu Vlado ispriča svoju priču o anđelu, vraća roditeljima. VODA (Novele, 1946) Radnja je ispričana iz perspektive dječaka Vlade. Na otoku već tri mjeseca vlada suša. Seljani se mole za kišu, a nakon što pristigne vijest kako će doći lađa s vodom, u selu nastane prava pomutnja. Čitavo selo već od ranoga jutra iščekuje lađu s vodom: žene su se okupile na obali, natežući se da budu među prvima, kako ne bi ostale bez svoga dijela. Pred večer lađa napokon dolazi. Mornari pumpaju vodu kroz cijev u bunar, a ljudi željno gledaju u vodom natopljenu cijev, sve dok deran Košće prvi ne probuši cijev ne bi li što prije utažio žeđ. Njegov čin potakao je, od žeđi već pomalo poludjelu gomilu pa su svi počeli probijati cijev, želeći što prije doći do spasonosnog pića. Kapetan je smjesta prekinuo opskrbu i isplovio jer se počela približavati nevera. Iste večeri stigla je nevera: najprije je padala kiša, onda je nastala grmljavina, a naposlijetku je sve završilo s užasnom tučom. Nakon nevremena, Vladin otac obilazi opustešeni vinograd. Sve je uništeno i propalo. Te jeseni Vlado treba poći u grad u školu. Nakon uništene ljetine, on se nudi da neće ići nego će nastaviti pomagati ocu. Otac to odbija jer ne želi da Vlado postane "Košćin drug".

Nakon što se 1936. iz Zagreba opet vratio na rodni otok, iznova potaknut davnim reminiscenijama i oživljenim sjećanjima, Nazor piše roman Pastir Loda (I. 1938.; II. 1939.), koji, govoreći o sudbinama antičkih bogova i polubogova, o prirodi i

100 ljudima, o vjerama i kulturama njegova otoka ponovo oživljava prvu fazu njegova stvaranja. 1938. opet se vraća u Zagreb, te se, uzemiren zbivanjima uoči II. svjetskog rata, opet udaljuje od mitološkig fantazmagorija i alegorijsko-refleksivnih motiva te počinje zahvaćati u suvremenu socijalnu materiju, u već spomenutim, Zagrebačkim novelama (1942). Zanimljiv je i Nazorov putopis Od Splita do piramida (1942), zapravo hibridna tvorevina putopisa i poezije, u kojoj opisuje svoje doživljaje prilikom putovanja u Grčku i Egipat. Ovdje on daje maha mašti koja je sva prožeta oživljavanjem mitskih priča, reminiscencija i lirskih halucinacija. I pišući za djecu, postigao je golem uspjeh, osobito pričama i igrokazima Veli Jože (1912), Bijeli jelen (1913), Minji (1913), te zalaženjem u neka čarobna područja, začarane dubine mora i tajanstvene predjele kojima se prije njega nitko nije prošetao u našoj književnosti (Dupin, Halugica). Po izvornosti doživljavanja i realističkom osjećaju zbilje, ističe se Nazorov ratni dnevnik S partizanma 1943 – 1945. Dramatika, dinamika i intenzizet proživljenih okrutnosti rata izvela je Nazora iz njegova subjektivnog svijeta i iz epskih, mitskih visina spustila ga u golu stvarnost. U toj prozi realistično iskazivanje je svakako najsnažnije. Posebnu vrstu u njegovu književnom djelu čini govornička proza, objavljena u knjizi Govori i članci (1945). Ti su govori bili tijesno vezani uz političke događaje kojima je Nazor, kao predsjednik ZAVNOH-a bio sudionik. U njima je reagirao i prosvjedovao na sve ono što je tada ugrožavalo narodnu egzistenciju, ali ne propovijeda duh osvete i mržnje, nego misao narodne energije, društvene moralne preobrazbe i oplemenjivanja čovječanstva. Posebice je reagirao i na neprihvatljive pojave koje su se već tijekom rata javljale pri unificiranju hrvatskog i srpskog jezika. Svoju koncepciju o umjetničkom stvaranju i kritički odnos prema književnom tekstu iznio je u knjigama Na vrhu jezika i pera (1942) i Eseji i članci I, II (1942). Negova estetska koncepcija teži za tim da umjetnost postane savršeni iskaz čovjekova bića. Inzistira na znanstvenoj objektivnosti kritike te više obrazlaže smisao i „logiku djela“ nego izražajnu stukturu. Nazor je bezgranično vjerovao u umjetničku snagu tradicije te tako razvijao jedan umjereni tradicionalistički koncept umjetnosti. (Nedjeljko Mihanović, SHK, Zagreb, 1999.)

Ivo Vojnović

(vidi bilješku o Vojnoviću: MODERNA > DRAMA)

Dragutin Domjanić ( 1875 - 1933) antologijske pjesme: Kap, U mistične noći, Otmjena dosada, Kaprica, Starinska, Pauni

Rođen je 1875. u Krčima, kod Sv. Ivana Zeline. Rano je ostao bez oca, a đačko doba proveo je u Zagrebu. Praznike je provodio u zavičaju pa su tamo nastale i njegove prve pjesme: Mrtvi zavičaj, Starinska pjesma, Glicinije i Romantika. Radio je od 1898. kao sudac istražitelj te prislušnik i pristav u državnoj službi u Zagrebu, a 1899. postao je doktor prava. Umro je 1933. u Zagrebu.

101

Iako nije prvo ime moderne hrvatske kajkavske poezije, Domjanić je jedan od prvih novijih hrvatskih pjesnika koji je kajkavskom narječju vratio dignitet poezije s višestoljetnom tradicijom koja je hrvatskoj književnosti dala liriku Katarine grofice Patačić (zbirka Pesem Horvatske iz 1781.) koja je prepuna doživljaja svijeta punog sentimentalnih nedorečenosti i aluzija, ali i svojevrsnog hedonizma. Možda je upravo takva poezija lakog stiha bila glavna posljedica dekadencije i degeneracije one književne retorike koja je trajala od 16. do 19. st. kajkavskih pisaca, ali tomu je pridonijela i Gajeva reforma, poslije koje je kajkavski dijalekt, baš kao i čakavski - potisnut. Već na početku svog književnog puta, Domjanić je stekao naklonost književne kritike, koja je njegov pjesnički jezik proglasila „melodioznim“ i „slatkim“, ali s vremenom je ona postajala sve nepovoljnija, ističući u njemu obilježja artistokratskomalograđanske štokavštine. U književnosti se pojavio na prijelomu stoljeća, kada je umirao čitav niz tradicionalnih vrijednosti i autoriteta te je subjektivizam ponovno počeo prodirati u pjesništvo. Poslije političke faze hrvatskog pjesništva (pravaši), javljaju se opet pjesnici koji više pažnje posvećuju intimi80. Aristokratski zatvoren81, dekadentan, suptilan i melankoličan, Domjanić je pokušao otkriti neku drugu stvarnost iako je i sam uvjeren da su putovi modernog pjesništva iz dana u dan sve dalji od njegovih lirskih putanja; međutim, vitalnost kajkavskog izričaja sačuvana je do danas. Sam Matoš isticao je slikovitost i sklonost skiciranju pejzaža u Domjanićevoj poeziji, ali to nije najveća njezina vrlina, jer je do danas ostao gotovo nevidljiv u Vidrićevoj sjeni. Ipak, razlog zbog kojega je Domjanić danas zastupljen pjesnik u književnoj kritici upravo je njegova kajkavska poezija (iako je veći dio njegove poezije štokavski). Kada su 1924. objavljene Izabrane pjesme, u toj zbirci nije bilo niti jedne kajkavske pjesme, iako je već 1917. objavio kajkavsku zbirku Kipci i popevke (prva objavljena zbirka kajkavskih pjesama!) (kasnije još i zbirke: V suncu i senci (1927) i Po dragomu kraju (1933)). Zato Domjaniću treba priznati da je uspio jednom naoko neživotnom idiomu vratiti izražajnost; poslije zamora i posustajanja ostalih pjesnika moderne, on ponovo pokazuje kako je jezik jedini medij u kojemu se može realizirati poezija. On je poeta minor, ali upravo kao takav ostvario je svoje specifično mjesto bez kojeg bi hrvatska poezija bila siromašnija. Vrijednost njegove kajkavske poezije upravo je u njegovom čistom odnosu prema malenom svijetu lirskih preokupacija, u sposobnosti jednostavnog i vrlo slikovitog saopćavanja. Domjanićeva kajkavska poezija vrlo često je narativna, anegdotična, ali njena sklonost isticanja bizarnog predstavlja novu kvalitetu. Ipak, ne možemo ga smatrati utemeljiteljem kajkavske moderne poezije (to je prije Matoš sa svojim Hrastovačkim nokturnom), ali je prvi koji je uvjerio javnost da je i dijalektalna poezija značajan dio suvremene hrvatske književnosti (do tada je još uvijek bio prisutan utjecaj ideja ilirizma koje su svaki pokušaj književnog stvaranja izvan štokavštine smatrao recidivom provincijalne književnosti, dijalektalna poezija praktički nije niti postojala, osim u prigodničkom tipu te je svijest da se poezija ostvaruje isključivo u jezičnom mediju još bila nedovoljno razvijena). Poeziju čini poezijom upravo njezin imažinizam, melodioznost stiha, leksičko bogatstvo i prisni ton, a to je kod Domjanića prisutno, osobito u njegovim 80

Uz Domjanića su to još Vidrić i Nikolić. Domjanićevo djetinjstvo vezano je uz život starinskih dvoraca i kurija sjeverozapdne Hrvatske, gdje je mogao osjetiti neminovnost propadanja aristokracije, što se odrazilo i u njegovim stihovima. 81

102 antologijskim pjesmama Pauni ili Starinska. Osim toga, on je u kajkavskim pjesmama uspio ostati dosljedniji objektivizmu, nego u svojim štokavskim ostvarenjima. Za razliku od pjesničkih prvaka moderne (Matoš, Vidrić, Nazor), koji su svoje slike gradili na originalnim metaforama, poredbama i simbolima, Domjanić se opredijelio za direktnost pjesničkog izričaja, bez posredništva nestandardnih izražajnih sredstava, što je njegovoj poeziji dalo obilježje neposredne komunikacije, ali ju je istovremeno i ograničilo u sugestivnosti djelovanja koje je vezano uz čitateljeve asocijacije i individualnu dogradnju slika (Skok). U prvom redu Domjanić je bio sentimentalni i nostalgični pjesnik impresionističke poezije štimunga (Skok), Nemoguće ga je možda usporođivati s jednim Krležom i njegovim višeslojnim i višeznačnim Baladama jer je Domjanićeva poezija poezija lakog stiha, leksički omeđena, intenzitetom prigušena i akustički stišana; upravo onog tipa koji najmanje nalazimo u hrvatskim antologijama, ali koja isto tako ima pravo građanstva kao svaka druga. (Branimir Donat, PSHK, 74, Zagreb, 1970.) (Joža Skok: MODERNO HRVATSKO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO, Čakovec / Zagreb, 1985.)

Milan Begović antologijske pjesme: Mistički soneti, Dunja, Ti ne znaš naše sunce, Život za cara (13. sonet), Liddy (vidi bilješku o Begoviću: 1914 - 1952 > PROZA)

Fran Galović (1887 – 1914) antologijske pjesme: Childe Harold, Proljetna pjesma, Kostanj, Crn-bel, Jesenski veter

Galovićeva zbirka pjesama Z mojih bregov, bogata intimno-biografskim motivima, označava pjesnikovu trajnu emotivnu povezanost s rodnim krajem, posebno ljubav prema zavičajnoj prirodi i osjećaj intimne pripadnosti ljudima i jeziku Podravine. Povratku k zavičaju zacijelo ga je na književnopovijesnom planu usmjerio tok europske moderne s početka stoljeća, koji se sve više, nasuprot artističkotematskom i idejnom univerzalizmu stao vraćati nacionalno-zavičajnim prostorima, regionalnom svijetu i izrazu. Posebno svjetlo na njegov izbor kajakavštine baca interes za poeziju slovenskih modernista82, iako su mu oni poslužili samo kao uzor, bez direktnog utjecaja na njegovu poeziju. Galović je autor i nekoliko kritika o spomenutim modernistima (nedovršeni esej o Ketteu, prikaz o Murnu). Zavičaj u peziji Frana Galovića nije samo omeđeni regionalni prostor, nego pojam traženja smisla, jedne više ljepote, izvanjskog i unutarnjeg sklada, čovjekove sigurnosti, trajnosti i neprolaznosti te iluzije o uzaludnom traženju izgubljenog raja (Mojemu ocu). To je lirika koja uz sliku pejzaža donosi i atmosferu jednog idiličnog života na izdisaju, intimnu atmosferu ljetnih i jesenskih večeri, a iznad svega i pjesnikovu osobnu viziju svijeta i života sa spoznajama rezignacije, samoće, bola, slutnji o trajnome odlasku, prolaženju, nestanku i smrti. Među njima svakako treba 82

Radi se o slovenskim pjesnicima Dragotinu Ketteu, Josipu Murnu Aleksandrovu i Otonu Župančiču.

103 istaknuti antologijsku pjesmu Crn-bel, kao suptilnu, onomatopejsku transpoziciju predjesenjeg štimunga sa sjetnim tonom na motiv prolaznosti, kao i Jesenski veter te pjesmu Lastavice kao primjere u kojima se autor oslobađa tradicije vezanog stiha i dopire do impresivne sinteze ritmički-akustičkih i vizualno-emotivnih slojeva svoje poezije. Zavičajna panorama kod Galovića se uzdiže do širih estetskih vidika koji se sintetiziraju u intimnu i opću ljudsku tragiku, a regionalni prostor pretvaraju u pozornicu na kojoj se zbiva drama modernog čovjeka suočena sa sutnom jednog svijeta, tradicije i kulture kojoj pripada. Stoga ona predstavlja i napor da se zaustavi vrijeme, da se pjesnički transponiraju i sačuvaju posljednji odbljesci njegove patrijahalno-idilične atmosfere i ljepote, ali, s druge strane, i spoznaja o neminovnosti njegova prolaska, ritmu životnih mijena te zadatosti i omeđenosti ljudske sudbine. (Joža Skok: MODERNO HRVATSKO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO, Čakovec / Zagreb, 1985.)

Ante Tresić Pavičić (1867 – 1949) [pseudonim: Mosorski guslar]

antologijske pjesme: Žuk, Šišmiš

Rođen je u Vrbanju na otoku Hvaru. U Beču studirao filozofiju, zemljopis i povijest, gdje i doktorira na temi o Leibnitzovu determinizmu. U književnim listovima javlja se od 1888, a pozornost književne kritike skreće Sutonskim sonetima (1904) kojima se afirmira kao jedan od istaknutih pjesnika hrvatske moderne. 1905. odlazi u SAD, gdje nastaju njegovi putopisi Preko Atlantika do Pacifika (1907). 1898. u Zagrebu pokreće časopis Novi vijek, a 1903. u Trstu Jadran. Od 1906, pravaški orijentiran, kao zastupnik aktivno sudjeluje i u političkom životu. Nakon I svjetskog rata djeluje kao diplomat u Madridu i Washingtonu, a nakon umirovljenja tek se povremeno javlja u književnom životu, uglavnom polemizirajući s Nazorom i Barcem. Tresićev lirski opus jedan je od najopsežnijih u novijoj hrvatskoj književnosti. Najvećim dijelom njegove su pjesme okupljene u šest zbirki: Glasovi s mora jadranskoga (1891), Nove pjesme (1894), Gjuli i sumbuli (1900), Valovi misli i čuvstava (1903), Sutonski soneti (1904) i Plavo cvieće (1928). Sva njegova poezija koncipirana je na osnovama europskog klasicizma, romantike, građanske epohe i usmene književne tradicije te se niti jedna od njih ne nelazi u dubljoj harmoniji sa stilsko povijesnim trendovima kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. U svojoj poeziji Tresić se često vraća na izazovne kozmološko-teološke teme, koje u svojim cjelovitim verzijama prerastaju u svojevrsni eshatološki mit. Veliki utjecaj na njega izvršio je, među ostalima i Dante sa svojom Božanstvenom komedijom83, pa je neke svoje pjesme pokušavao opjevati upotebljavajući upravo Danteovu strofu (jedanaesterac i tercinu). Jedan od trajnih nedostataka Tresićeve lirike jest nemar na razini jezičnoga izraza, nebriga za čistoću jezičnih oblika i nekvalitetno rimovanje, što začuđuje s obzirom na dobro postavljenje i zanimljive teme te vladanje stihotvornim vještinama. Kao negativni aspekt mogao bi mu se pripisati i poetski narcizam – potreba da se nadvisuje svojoj okolini, da se divi sam sebi te drugima predstavlja s patosom i 83

Tresić se okušao i kao prevoditelj Dantea.

104 grandomanski. Veoma je teško prihvaćao kritike, nepokolebljivo vjerujući u svoju književnu veličinu i značenje svog društvenog rada, što je prilično opteretilo njegovo djelo. Iz toga se ipak izdižu pojedine pjesme iz Sutonskih soneta (Suton, Demijurgova pojezija, U duši, ∞, Newtonov zakon, Tišina). Osim poezije, Tresić se bavio i dramskim stvaralaštvom. Napisao je nekoliko povijesnih drama (Ljutovid Posavski, Simeon Veliki, Katarina Zrinjska, Finis reipublicae; Ciceronovo progonstvo i Katon Utički, Život kralja Hiruda) i nekoliko teorijskih spisa o dramskoj umjetnosti. Pisao je i romane (Izgubljeni ljudi, Pobjeda kreposti), putopisna djela (Po Lici i Krbavi, Bosna i Hercegovina, Po moru, Po Ravnim kotarima, Preko Atlantika do Pacifika), eseje, književne kritike, memoarske zapise i političku publicistiku. Iz suvremenih ocjena o ovom autoru, proizlazi da je riječ o piscu koji više zanima književnu historiografiju nego čitateljsku publiku. Ali i njegov književni konzervativizam zanimljiv je kao književnopovijesni izbor. (Nikola Batušić & Zoran Kravar, Predgovor u A..Tresić Pavičić: ODABRANA DJELA I, II, Split, 1999.)

Vladimir Čerina84 (1891 – 1932) antologijske pjesme: Samoća i vino, Ardenza, Tuga nomada, Orcagna

Rođen je u Splitu. Rano se počeo baviti književnim i političkim radom pa nikad nije uspio maturirati. 1911. u Zagrebu uređuje omladinski list Val, kojeg policija nakon nekoliko brojeva zabranjuje. Od tada sudjeluje u omladinskom pokretu koji se bori za rušenje Austro-Ugarske i ujedinjenje Južnih Slavena. 1912. umiješan je i na pokušaj atentata na bana Cuvaja. Nakon povratka iz Italije 1913. priprema studiju o Kamovu i časopis Vihor koji izlazi sve do početka rata. Zatim opet odlazi u Italiju i tamo nastavlja politički rad. Na Krfu u Srpskim novinama objavljuje nekoliko eseja, ali duševna bolest uzima sve više maha, pravi ispade zbog kojih ga talijanska policija protjeruje pa se zatiče u Parizu s Ujevićem, nakon čega se 1919. iscrpljen vraća u domovinu. Zbog simptoma paranoje, 1922. je smješten u šibensku bolnicu za duševne bolesti. Tamo je i umro deset godina kasnije. U književnom i javnom životu javio se 1910. kada je objavio prve radove o Ćipiku, Livadiću i Kostiću te je do početka Prvog svjetskog rata slovio kao jedan od najtalentiranijih mladih pisaca. U Splitu je izdao pjesme Ivana Kozarca, kritike o Matoševim Našim ljudima i krajevima, o Disovim Utopljenim dušama itd. U to vrijeme situacija je u Hrvatskoj politički bila veoma složena jer su to bile posljednje godine Austro-Ugarske monarhije i razdoblje sve većih političkih previranja. Od svih pjesnika, Nazor ga je najviše oduševljavao te ga je nazivao «pjesnikom nas sutrašnjih». Pisao je o njemu u više navrata, najprije 1913. o Hrvatskim kraljevima, a zatim o Novim pjesmama sa tri eseja u Savremeniku i Vihoru u kojima je pokušao propagirati i termin nazorizam, a 1914. napisao je i nekrologe Matošu i Skerliću. Ipak, njegovo najpoznatije kritičarsko djelo je opsežna studija o Janku Poliću Kamovu. U osnovi je to impresionistička studija, iako je poznato da impresionizam sam po sebi Čerina nije mnogo cijenio. Zapravo je pokušao ujediniti nekoliko 84

fakultativno

105 kritičkih metoda i tako impresionističku metodu upotpuniti drugim komponentama. Čerinina nesreća bila je u tome što je bio podvojen i rastrgan između sna i krute stvarnosti, između slobode umjetnosti i njezine praktične primjene, iako se sav predavao literaturi. Nakon početka rata, za vrijeme boravka u Italiji, duboko razočaran, piše esej Laži u umjetnosti u koji zbija svu gorčinu i jad čovjeka koji pomalo gubi tlo pod nogama. Nakon tog eseja, Čerina u izrazu djeluje mirnije, promišljeno i proračunato. Međutim, uskoro se pojavila bolest, koja je sasvim omela njegove književne planove te je do smrti (1922) napisao vrlo malo. Usporedo sa člancima i kritikama, 1911. je počeo objavljivati i stihove, a već 1912. izdao je zbirku Raspeće, sa 28 pjesama. Polovinom 1913. objavljuje još nekoliko boljih pjesama koje su 1914. uvrštene u Hrvatsku mladu liriku. U pjesmama izražava osjećaje samoće i izgubljenosti, nezadovoljstvo i čežnju za daljinama. Po pravilnom stihu i rimi, bliži je starijoj generaciji pjesnika moderne. No najveći pjesnički domet postiže u desetak pjesama koje je napisao za vrijeme svojih lutanja po Italiji, od kojih su najbolje Muka tamnice, Poslije mučenja, Ardenza i Tišina. U pjesmama poslije 1921. gubi se smisao za kompoziciju i na mahove postaje mutan, nervozan i drzak. Tome je sigurno pridonijela i bolest, ali isto tako i neke nove teoretske spoznaje. Postaje vizionarniji i prodorniji (Tuga nomada, Samoća i vino, Orcagna). I Čerina ide u red onih hrvatskih «ukletih» pjesnika koji su više htjeli i mogli nego što su zapravo dali. Bio je društveni pobunjenik, ali isto tako i književni; protivnik svih sistema, kao i Kamov i Šimić. (Nikola Miličević, PSHK 83, Zagreb, 1968.)

PROZA Janko Leskovar (1861 – 1949) U vrijeme značajnijeg zamaha hrvatske moderne kao pokreta (1897), Leskovar već ima iza sebe veći i značajniji dio književnog opusa. I Leskovar i Matoš zapravo su inauguratori hrvatske moderne u književnom smislu jer njihove prve novele uključuju neke strukturne elemente koje će kasnije različiti stilovi moderne potpuno afirmirati. Rođen je 1861. u Valentinovu kod Krapine. Tijekom života radio je kao učitelj od Slavonije do Pregrade, Krapine i Karlovca, da bi 1906. došao u Zagreb, a od 1914. do smrti 1949, živi uglavnom u Valentinovu. Sva značajnija djela napisao je u prvoj polovici života (već 1905. praktički je književno mrtav), a proveo je literarno nezanimljiv život učitelja. Važna je Leskovareva ljubav prema kazalištu koja je utjecala na razvoj njegovih estetskih kriterija, a u vezi s tim je i njegov platonski odnos prema poznatoj opernoj divi Milki Trnini. Svojom prvom novelom, Misao na vječnost, javlja se u Vijencu 1891, a cijelo književno stvaranje možemo podijeliti na dvije velike faze: 1891 - 1897 (novele:

106 Katastrofa, Poslije nesreće, Jesenski cvietci te romani: Propali dvori, Sjene ljubavi, kao i putopisna crtica U Bišću). Druga faza obuhvaća razdoblje 1900 – 1905 (Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Izgubljeni sin, Kita cvijeća, Kraljica zemlje). Leskovar uči od domaće tradicije (Gjalski), ruske književnosti (Turgenjev) i njemačke filozofije (Schopenhauer85). Njegovi antijunaci su tragične figure, koje sve imaju predispozicije da žive relativno podnosivu egzistenciju, pate od misli na prošlost, a ona ih progoni u sadašnjost i sprječava njihovu budućnost. Novelu Misao na vječnost, kao i čitavu tu fazu odlikuje struktura iscrpljenosti, sumornost, pesimizam, beznađe, misticizam i snovi. Katastrofa je atmosferom još sumornija jer su bijeda i siromaštvo socijalno i klasno uvjetovani. I ona se odlikuje reduciranom fabulom, a sižejna struktura prati posljednji dan života učitelja Frane Ljubića. I tu je djetinjstvo simbol egzistencijalne sreće, a selo se kao arhetip života suprotstavlja Ljubićevu bijednom sadašnjem životu. Društveni status pretvara se u osobnu katastrofu i životnu dramu koja završava Ljubićevom smrću. I novela Poslije nesreće je slične tematike: zbog grijeha žene koju je muž jednom zatekao s drugim, između njih nastaje jaz što ga ne uspijeva izgladiti ni mrtvo dijete. Leskovar nas upoznaje i s lektirom glavnog lika (Ivanović): Schopenhauer, Lassal, Hartmann. Ovdje erotski problem bračne čistoće rađa etičke konzekvencije, a ne obrnuto. Tim novelama Leskovar stvara jednu poetičku mikrocjelinu, koja u središte pozornosti stavlja individuum. Njemu nije do realističke paradigme niti «suvišnih ljudi», već do modernističkih antijunaka. Za njegov roman Propali dvori, već je onodobna kritika primijetila poseban način obradbe. Roman je zanimljiv po svojoj kompoziciji i stilskoj strukturi. Likovi su individualisti s morom vlastite autoanalize. Leskovar se ne identificira sa sudbinom likova, nego se, instancijom pripovjedača, distancira od sudbine likova do te mjere da ih ponekad i ironizira. Tako on destruira i dekanonizira hrvatski realizam, prekidajući s društvenom analizom i usredotočivanjem na duševne doživljaje likova. U središtu je pozornosti dekadenta ličnost, nemoćni pojedinac, pozitivizam se zamjenjuje idealizmom, optimizam pesimizmom i nihilizmom. Može se tvrditi da je Leskovar svojevrsni nastavljač Gjalskoga i Kozarca, odnosno njihove psihološke proze, i kao takav, razbijač realističkog kanona, i da s Matošem otvara razdoblje hrvatske moderne. (Cvjetko Milanja, SHK, Zagreb, 1997.)

Ivan Kozarac (1885 – 1910)

[pseudonimi: Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, I. K. Olgin]

IZ NUŽDE, IZ SRCA, IZ ŽIVOTA (Đuka Begović Ive Kozarca) Rođen je 1885. u Vinkovcima, a nakon završetka školovanja radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji. 1903. obolijeva od sušice, ali unatoč tome mora u vojsku. Oslobođen je tek poslije tri godine, a pred kraj života, neizlječivo bolestan, vratio se u rodne Vinkovce, gdje umire 1910, u 25. godini života. 85

Schopenhauer je svojom filozofijom bio duhovni otac mnogih hrvatskih modernista.

107

Kozarčev književni rad može se podijeliti u dvije velike cjeline: 1902 – 1906 (prve pjesme i nekoliko crtica objavljenih u Vijencu, Zvonu, Svjetlosti, Savremeniku i dr. pod različitim pseudonimima: Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, I. K. Olgin itd.) • knjiga crtica Slavonska krv (Vinkovci, 1906), knjiga pjesama objavljena u Splitu, Izabrane pripovijetke u Vinkovcima te roman Đuka Begović (sve tri objavljene 1911.) Nakon objavljivanja te tri knjige, počela se ozbiljnije javljati i kritika, često s negativnim ocjenama, dok Krleža u Hrvatskoj književnoj laži (1919) tvrdi da u hrvatskoj književnosti početkom stoljeća nitko nije znao pisati kao pučki učitelj Leskovar i kaplar Kozarac mlađi. Roman Đuka Begović ujedinjuje u sebi dvije Kozarčeve crtice iz 1906: Đuka i Ispod pecare, nasljeđujući tako tehniku integracije drugih složenih žanrova u veći.

•

ĐUKA BEGOVIĆ (1911) Roman započinje povratkom središnjeg lika Đuke iz mitrovačke kaznionice, gdje je zbog ubojstva oca, odležao četiri godine. Nakon uvodnih nekoliko poglavlja, obrađuju se neki segmenti iz prošlosti: sjećanje na dane najranijeg djetinjstva i mladosti, oživljavanje uspomena vezanih uz zajedničku (očevu i Đukinu) ljubavnicu, boravak u vojsci, svađa i tuča s ocem te njegovo ubojstvo, uspomene na pokojnu ženu Mariju i kći Smilju. Đuka provodi život u bećarenju sa ženama, u alkoholu i glazbi Cigana, a rasprodavši čitavo svoje imanje – postaje seoskim čobanom, i – što je u svemu najvažnije – ni za čim ne žali.

Svi likovi osim Đuke prisutni su samo da bi svojom nazočnošću upotpunili i naglasili sve nijanse središnjeg lika, a kroz njih se daje i presjek stanja u selu. Kroz likove suprotne Begoviću, tzv. opozicijeske parove (Đuka-Gabro i Đuka Blaž Ivanković) osigurava se čitateljeva simpatija prema bećaru Begoviću, a idejni smisao romana otkriva Đukina vožnja kroz šumu, po povratku iz Mitrovice: «(…) živjeti život od komada mogu samo drukčiji, oni prepušteni isključivo prostoru i neomeđeni zakonima drugih.» (…) «Đuka dobro zna kako ne želi živjeti, ali ne zna kako bi trebao izgledati svijet u kojem hoće živjeti.» Sva svoja djela, Kozarac je napisao između svoje 17. i 25. godine, a Matoš ga je kratko opisao riječima: lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija. (Julijana Matanović: PRVO LICE JEDNINE, Osijek, 1997.)

Janko Polić Kamov86 (1886 – 1910) antologijske pjesme: Pjesma nad pjesmama, Ledeni blud, Kad izmiče ljeto, Post scriptum

Rođen je u Pećinama pokraj Sušaka 1886. Gimnaziju je pohađao najprije u Rijeci i Senju, a zatim u Zagrebu, budući da je iz prijašnjih bio izbačen zbog neposluha. 1903. nekoliko je mjeseci proveo u zatvoru kao sudionik proturežimskog pokreta. S glumačkom družinom putovao je kasnije po Dalmaciji i Crnoj Gori, a bavio se i različitim trgovačkim poslovima. 1906, nakon upale pluća, zdravlje mu je 86

Pseudonim Kamov konotira biblijsku ukletost i izgnaničku sudbinu, a Janko Polić izabrao ga je po starozavjetnom liku Kama, koji, za razliku od braće, nije pokrio pijanog oca Nou, nego ga je promatrao golog, pa ga je otac, otrijeznivši se, prokleo.

108 ozbiljno narušeno. 1909. odlazi u Španjolsku, gdje, u Barceloni, umire godinu dana kasnije. Najprije se javio u Pokretu, dopisima iz Italije, a 1907. u vlastitoj nakladi objavio je četiri knjige: zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te drame Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Posmrtno su izašla Ćaskanja (1914) te Novele i eseji. Sabrana djela pojavljuju se tek 1950, kada je u javnosti prvi put predstavljen i njegov roman Isušena kaljuža. Od dramskih djela, Kamov nakon Samostanskih drama (Orgije monaha i Djevica, 1907.) 1908. piše još Čovječanstvo, a 1901. svoju posljednju dramu Mamino srce. U posljednjim godinama stvara i svoje zrele novele, od kojih su sačuvane Žalost, Bitanga i Sloboda. U sudbinu ovog «prokletog pjesnika» upisuju se i skandali i zabrane vezani uz objavljivanje ili izvođenje djela. Kamov je i prkosan osporavatelj zatečenih društvenih i poetičkih vrijednosti koji je u poeziji birao bizarne motive i rugao se simbolima i tekstovima katoličke kulture. Njegovi dramski tekstovi nastali su na tragu avangardističkog rastakanja naturalističke dramske paradigme. Koristeći tradicionalni pjesnički instrumentarij u klasičnoj formi, Kamov avangardističkom gestom upisuje provokativan i kontroverzan sadržaj u inovativnu formu slobodnog stiha. On napušta kanon sklada i ljepote te namjerno koristi jezične i leksičke provokacije, a i u poeziji i u prozi dotiče se tabu tema poput spolnosti, bolesti, ludila, zločina, smrti te literarnog ukusa. Erotizam uzvisuje kao vitalističku, pokretačku silu koja podriva društveno licemjerje, srodnu stvaralačkoj energiji. Evocirao je mrak i patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, ekstremna duševna i tjelesna stanja. Apsurd, anarhija i groteska izbijaju u njegovim dramskim tekstovima koji vrve neočekivano paradoksalnim obratima gdje se miješaju satira i apsurdne situacije, ali i digresivni esejistički odlomci. Posljednja faza njegova rada prožeta je predosjećajem i morbidnom tematizacijom smrti. ISUŠENA KALJUŽA Prvi dio romana, NA DNU, pripovijeda o Arsenu Toplaku, mladome intelektualcu koji saznaje da boluje od tuberkuloze. On svoju bolest drži prednošću, iskustvom neobičnim domaćim ljudima, kroz koje će Kamov oblikovati jedno od općih mjesta svojega vremena: bolećivost svojstvenu modernom gradskom čovjeku. Pripovijedanje koje teče u 3. licu obuhvaća obiteljske prilike Toplaka, njegova prijateljska druženja, ljubavne veze, pijančevanja i probleme socijalne neuklopljenosti. Druga dva dijela, U ŠIR i U VIS, pisana su u 1. licu jednine i u njima prepoznajemo Toplaka kao glavnog junaka koji istu priču pripovijeda iz osobne perspektive.

Radi se o svojevrsnom autorovom dnevniku, podijeljenom na tri dijela: Na dnu, U šir, U vis. Kritika ga smatra intimnom kronikom koja sažima ključne osobine Kamovljeve novelistike: avangardističko prevratništvo u odnosu na tradiciju. Njezin utjecaj je tolik, da kritičari opravdano postavljaju pitanje kako bi hrvatska književnost danas izgledala da se Isušena kaljuža pojavila odmah nakon što je napisana (između 1906. i 1909.), a ne tek 1950. Središnji motivi (bolest, strast, neostvarena ljubav, siromaštvo, intelektualni bunt, Toplakova želja da postane pisac) u sva tri dijela ostaju isti. Drugi i treći dio zapravo su Toplakove introspekcijske analize koje se hrane vanjskim svijetom, srazom instinkta i civilizacije. Takva tročlana konstrukcija navodi nas na pomisao da drugi i treći dio treba čitati kao roman koji je napisao Arsen Toplak, lik iz prvog dijela romana, ali posljednja rečenica rukopisa: «Jer ja – nisam ja!» podcrtava Kamovljevu opsesiju problemom identiteta svojega junaka. Kamovljeva poetika pripovijedanja, insistira, dakle, na fragmentarnosti tekstova, miješanju diskursa i

109 jezičnim igrama. Kompozicijsko suprotstavljanje dvaju tipova pripovijedanja pokazuje u Kamovljevu djelu prisutno načelo montaže: dijelovi Toplakovih književnih opisa umotani su u Kamovljev roman te posredno tumače tehniku Kamovljeva pripovijedanja (G. Slabinac). Činjenica da se glavni lik prikazuje kao potencijalni i stvarni pisac u velikoj mjeri određuje i tematiku romana: mnogi dijelovi posvećeni su razmišljanjima o problemu pisanja, a Arsenovo samoprepoznavanje kao pisca neće završiti umjetničkom ekstazom već ironizacijom samog sebe pa se čitav roman pokazuje i kao svojevrsna parodija tradicionalnog pripovjednog žanra odgojnog romana, posebice romana «umjetnika u nastajanju». Tročlana strukturna shema (dno – visina – širina) evocira parodičan odnos prema tradicionalnoj trostrukoj shemi onozemaljskog svijeta, prema danteovskim etapama pročišćenja i spasa ljudske duše. Kod Kamova sve biblijske teme (pad, grijeh, gubitak svetosti) dobivaju po načelu inverzije oprečne smislove te odriče mogućnost konačnog spasa. Toplakova bolest predstavlja jedno od temeljnih slika kojima europska kultura u cjelini označava proces pročišćenja i ljudske metamorfoze u viša stanja. Elementi duhovne spoznaje kod Kamova se pretvaraju u stanja bolesti, alkoholizma, incesta, sadizma, destruktivnosti, anarhije te se tako u potpunosti urušavaju temeljne vrijednosti zapadne civilizacije na kojima je počivalo društvo Kamovljeva doba. Kamovljev roman tipičan je primjer rane avangardističke poetičke usmjerenosti i literarnog napredovanja prema novim načinima izražavanja u još dominirajućem konceptu književnog modernizma pa Isušenu kaljužu treba promatrati kroz spektar i modernističke o avangardisitičke poetike. Suprostavljajući se ondašnjim načelima književnog stvaranja, Kamov se služi načelima šoka, subverzivnosti, prevrednovanja i negiranja, što će postati temeljnim odrednicama literature u sljedećim desetljećima pa ne čudi da je Isušena kaljuža u povijesti hrvatske književnosti nazvana i «anti-romanom». (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Kamov stoji kao originalna i samosvojna osporavateljska osobnost unutar hrvatske moderne pa bi se moglo reći da on predstavlja treći model hrvatske književne prakse toga razdoblja, koji možemo nazvati orgijastičkim (tu možemo ubrojiti i ranog Nazora i Begovića). Kao jednu od najkontroverznijih ličnosti u NHK, Kamova prije svega treba promatrati u dihotomiji: priroda-kultura. On prirodu poima kao vraćanje instinktivnoj, gotovo starobiblijskoj koncepciji života, dok je u kulturno-znanstvenom tipu zagovornik modernog znanstvenog modela. U poeziji progovara više iz prirode, instinkta, a manje iz kulture; zbirka Psovka povezana je svim pjesmama u jednu cjelinu, a vrhunac zbirke predstavlja središnja pjesma koja tematizira solarni mit. Iza toga slijedi silazna putanja pa tako posljednje četiri pjesme tematiziraju tjelesni raspad, ali i smirenje lirskog subjekta. Takvu strukturu potvrđuju i pojedini naslovi pjesama (Preludij, Intermezzo, Finale). U drugoj zbirci, Ištipana hartija, Kamov se vraća uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima; prevladava forma soneta, a teme (sutonsko-nokturalni motivi) i ugođaj bliži su onodobnoj hrvatskoj lirici (npr. simbolizmu). Ipak, u cjelini gledano, Kamov ostaje za nas pjesnikom bodlerijanske «estetike ružnog», sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda. On preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo. U Kamovljevoj novelistici, napose onoj koju je imenovao lakrdijama, pronalazimo i elemente feljtonizma i analitičkog komentara. Kod Kamova je

110 naglasak na sitnim materijalnim faktima, koji su kao psihološka činjenica veliki (Ecce homo, Bitanga). Sloboda otvara složen kompleks odnosa oca i sina, mladosti i umiranja, smrti i simbolične smrti erotskim činom. Ali na kraju se mržnja ipak pretvara u ljubav, a kraj novele doima se kao uvod u Bitangu čiji junak ide od shizofrenije i cinizma do ludila ili «totalne slobode». O tim novelama i lakrdijama Kamov govori kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru «satire ljudske duše», a sve što je u njegovim novelama bilo tek najavljeno, sintetizirala je Isušena kaljuža. Glavni junak Kaljuže, Arsen Toplak, pokušava svojim odnosima prema tradiciji osporiti njezine vrijednosti. Kao posljedica toga stava proizaći će i spasonosna formula individualizma: anarhija. Sav je njegov književni opus zapravo početak hrvatske avangarde koja je onodobno izazvala artistički skandal u Galovića i Matoša. Najotvorenije je progovorio u dramama, i to u tradiciji radikalnog europskog individualizma (Nietzsche, Ibsen, Stirner, Lombroso). Drama mu je bila najpogodnija za tzv. psihološki mimetizam. U središtu njegove dramske strukture je pobunjeni pojedinac, koji stoji nasuprot konvencionalnom društvenom ustroju etičkih, obiteljskih, moralnih i vjerskih normi. U drami je on uspio sačuvati jungovski arhetip ljudskog ponašanja općenito: opoziciju instinkt-kultura. Snažan motiv njegovih drama je potisnuta seksualnost, a obitelj je dana kao metonimija Hrvatske: sve je smradno i urušavajuće; u kući se pije, loče, razbija, pljuje, odvijaju se incestuozne i homoseksualne želje i sve se u obliku pisanog feljtona želi podastrijeti javnosti kako bi se demitizirale pojedine osobe. Stoga je sve ono što Matoš naziva «grdobom stila i izraza» Kamovu svjesni koncept književnosti. MAMINO SRCE (1910.) Tragedija u 5 dijelova Prvi i drugi čin događaju u kasnu jesen, u osiromašenoj obitelji Boškovića; Andro i Linda, muž i žena, igraju domino. Imaju kćer Olgu i tri sina: Bruna, Romana i Dušana. Tu je i sluškinja Johana. Linda neprestano prigovara mužu što joj ne da novaca, a on njoj kako ih je upravo ženska rasipnost upropastila. Dolazi najstariji sin Bruno i na očevu molbu, daje mu nešto novaca, koje Linda, čin Bruno ode, izmuze od njega. Kasnije ta novac od Linde traži najmlađi sin Dušan koji zavodi Johanu. Dolazi Bujić koji udvara Olgi, a prije je udvarao njezinoj pokojnoj sestri Mili. Ali sada i Olga počinje bacati krv. Linda prigovara Andri da je zbog svojeg škrtarenja kriv i za kćerinu smrt. Tri posljednja dijela događaju se godinu dana kasnije. Andro i Olga su umrli. U kući je bijeda, a Badnjak je. I dalje se svađaju, svaljujući krivicu za sve jedni na druge. Linda je bolesna, u prepirki sa sinovima, preuzima krivnju na sebe. Linda i Bruno razgovaraju. On joj priča o pronevjeri novca, o bijegu, o svom nemoralnom ponašanju. Sve iluzije se ruše. Dolazi liječnik i saopćava da je Linda umrla od srčane kapi. U sobi je samo Bujić; razgovara s liječnikom koji ga, zbog njegova govora, proglašava za mistika. Iz sobe se čuje ridanje troje ljudi.

Dramu Mamino srce neki uspoređuju s Poeovom novelom Propast kuće Usher. Kamov je svojevremeno doista pisao o Poeu te ga je zadivljivala njegova logika apsurda i verizma. Sedam glavnih lica u drami sedam je modaliteta kojima se razotkriva samoobmana i iluzija emocija, izrasla iz dileme prava na život ili martirij, tj. dužnost, žrtvovanje. To je drama o životnom apsurdnu u kojoj se tematizira degeneracija obitelji, dugovi, bolesti te postaje paradigmom paradoksa i neuspjeha ideje sentimentalnog odgoja srca i dužnosti. A gotovo sveopćom smrću (umire sestra, otac, majka), potvrđuje se činjenica da više nema integracijske jezgre. Time se nije raspala samo porodica nego cjelina svijeta i života: na sceni je pustoš, praznina i sigurna propast.

111 Kamov se zasigurno koristio Ibsenovim i Strindbergovim iskustvima, ali i Pirandellovim, što je kasnije i definirano kao kazalište groteske. Zbog svoje idejne i koncepcijske revolucionarnosti, hibridne i stilske nečistoći te nekih versifikacijskih inovacija, s Kamovom u punom smislu počinje hrvatska avangarda. (Cvjetko Milanja: predgovor u POBUNJENI PJESNIK, Zagreb, 1997.)

Vladimir Nazor (1876 – 1949) (vidi bilješku o Nazoru: MODERNA > POEZIJA)

Milutin Cihlar Nehajev (1880 – 1931)

[pseudonimi: Milutin, M. Borišev, -šev, Hajev, H-v, M.H-v, Alpha, Sincerus, Nehajev (i skraćeno Nv)]

Po ocu porijeklom Čeh, rođen je u Senju 1880. Gimnaziju polazi u Senju i Zagrebu, a 1903. na bečkom je sveučilištu doktorirao filozofiju. Od 1904. radi na gimnaziji u Zadru te tamo pokreće časopis Lovor. Poslije toga nalazi se u uredništvu Obzora, a poslije i tršćanskog Balkana. 1911. potpuno prelazi u Zagreb te živi kao profesionalni novinar i književnik. 1926. izabran je za predsjednika DHK. Umro je u Zagrebu 1931. U književnost ulazi potkraj 19. st, u vrijeme borbi «starih» i «mladih», u godinama koje su prethodile moderni. Pisao je, kako beletristička djela, drame i pripovijetke, tako i kritike te je jedan od najizrazitijih predstavnika zagrebačke grupe modernista. Kao novinar i dobar poznavatelj kazališta te likovne i glazbene umjetnosti, dao je svoj doprinos i na tim područjima, ističući se širinom obrazovanja i enciklopedijskom mnogostranošću. Nakon isključenja iz senjske gimnazije, prelazi početkom 1897. u Zagreb. U književnost je ušao već 1895. pjesmama i pripovjetkama, služeći se raznim pseudonimima, a od 1898. uglavnom se potpisuje pesudonimom M. Nehajev87. U prvom periodu uglavnom surađuje u školskim listovima, Nadi i Novoj nadi. Već kao osmoškolac doživljava izvedbu svoje jednočinke Prijelom, a nekoliko mjeseci kasnije i Svjećice, što dovoljno govori o pažnji koju je uspio pobuditi već kao mladi i neafirmirani autor. Nehajevljevo bečko razdoblje predstavljalo je važnu fazu u izgradnji njegova književnog profila, ali se isto tako depresivno odrazilo na njegovo emocionalno i fizičko biće. U njemačkoj književnosti nalazi mnogo poticaja za svoj rad, te aktivno proučava i piše o Hauptmannu, Sudermannu, Schnitzleru i drugima. Još su mu draži skandinavski pisci poput Ibsena i Strindberga, o kojima je također pisao i koje je prevodio, dok od Francuza biva impresioniran Zolom, Taineom i Flaubertom. Vrlo blizak novim književnim kretanjima, Nehajev ističe potrebu da umjetnik punu pažnju obrati na čovjekova duševna azbivanja, zalažući se za način izlaganja kojemu će težište biti na psihološkoj analizi. Teži za umjetnošću koja će dati sliku epohe, zorno prikazanu u vidu njegovih junaka – darovitih intelektualaca, no preosjetljivih i duhovno krhkih. I pišući o drugima, Nehajev razotrkiva sebe. U tom smislu važna je 87

Pseudonim je nastao po nazivu senjske utvrde Nehaj.

112 npr. njegova studija o Leskovaru, kao i Studija o Hamletu (1915) u kojoj, tumačeći Hamleta, tumači zapravo i svoj unutarnji svijet. Prikazujući u nizu svojih djela povijest mladih intelektualaca poraženih u životu, Nehajev nastoji oblikovati psihološki profil svoga savremenika s crtama karakterističnim za fin de siècle (sumorna dispozicija, kriza volje, skepticizam), ali istovremeno otkriva i mnoštvo autobiografskih pojedinosti (Bijeg). Suprotno političkim idealima koje je godinama zastupao, ulaskom u Jutarnji list (tada pokrenut kao glasilo unionističkog, Cuvajevog režima) 1912. našao se na onoj strani koja je bila predstavnik službene, peštanske politike i time bio izložen oštroj kritici javnosti. Prateći njegov stvralački put, možemo uočii nekoliko razvojnih faza: U početnoj fazi (1895-1897) (suradnja u Nadi i Novoj nadi) nalazi se pod izrazitim dojmom predmodernističkih shvaćanja. Javlja se stihovima, pripovjedačkom prozom i člancima iz književnosti. U prozi se oslanja pretežno na djela realističke orjentacije, počev od Novaka, sve se više približava Leskovaru. Sklonost prema realizmu ispoljava u svojim kritičkim sastavima, npr. u jednom osvrtu na zbirku ruskih pripovjedaka iz 1897, ali uskoro napušta uske realističke koncepcije i jače se zanima proizvodima novije literature zaokupljene analizom duševnih doživljaja. Najznačajnija njegova faza, do prvog svjetskog rata karakterizirana je potpunom orjentacijom prema modernizmu. Njegova vizija svijeta u osnovi je sumorna, turobna, prožeta determinističkom mišlju da je čovjek nemoćan i slab, bijednik i patnik u životu. Braneći načelo subjektivizma i individualizma, on se zalaže za umjetnost koja će biti autobiografična. Svoje poglede u toj fazi iznosio je i u dramskim tekstovima (Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj), pripovijetkama, većim djelom izašlima u zbirci Veliki grad (1919) te romanu Bijeg (1909). U međuratnom periodu, trećoj i posljednjoj fazi, Nehajev se sve više uklanja prevazi subjektivizma i prelazi na opisivanje likova iz suvremenog građanskog života i obradu građe iz prošlosti, iznoseći pojave od šireg društvenog značenja u kojima se u jačoj mjeri ogleda život jednog doba, njegova nastojanja i težnje. Ističe se nekoliko pripovijedaka (Jubilej, Onaj žutokosi, Kostrenka), a svoj zaokret dodatno je naglasio odnosom prema temama, služeći se uglavnom metodom realističkoobjektivnog pripovijedanja. Sve se više oslobađa i zamornog inzistiranja na psihologiziranju, što je osobito vidljivo u romanu Vuci (1928). Kao kritičar i esejist pisao je Nehajev o novima i starima, ali se ipak zadržavao na suvremenim umjetničkim pojavama, osobito onima društveno-etičke prirode (npr. studija Drama i gluma iz 1921. u kojoj kaže da je drama „izražaj etičkog pogleda na svijet“, Svetinja umjetnosti iz 1923 i dr.). Za sobom je ostavio velik broj članaka, prikaza i ogleda iz književnosti, među kojima su najvažniji Studija o Hamletu i ogledi o Ibsenu i Strindbergu. Osobito zaokupljen analizom duše modernog intelektualca, u svojim je dramama (Prijelom, Svjećica, Život) iznio nekoliko ličnosti mučenih unutrašnjim krizama, neodlučnih i labilnih, obuzetih strahom od života. Svoje drame gradi na dugim monolozima, meditaciji i diskusijama pojedinih teza o životu. Daleko više uspjeha imao je kao novelist. I u njima je obrađivao promašene i tragične tipove koji su propadali u životu u dodiru s velikim gradom i modernom

113 kulturom (Veliki grad, 1902; Zeleno more, 1903; Godiva, 1916; Iz neznanog kraja, 1918.). Kao psiholog-analitičar, oblikovao je svega nekoliko figura koje su gotovo uvijek bile obojene i osobno. Primjenjivao je realistično-objektivnu metodu, ali je glavnu pažnju ipak obraćao na psihološki studij. Dispozicija duševnih nemira i tragike, prisutna i u dramatici i novelistici Nehajevljevoj, do punog je izražaja došla u romanu Bijeg (1909) gdje je iznijeta povijest „modernog Hamleta“, mladog i nadarenog Đure Andrijaševića čije se snage lome u dodiru sa živornom zbiljom pa život skončava predajom alkoholu i samoubojstvom. BIJEG (1909) Povijest jednog našeg čovjeka Siromašni primorski sin Đuro Andrijašević u školi se isticao bistrinom i darovitošću pa se od njega očekivalo da postane intelektualac. Uz stričevu potporu Đuro u Beču studira pravo, ali ga život u gradu odvodi sve dalje od naumljena studija, a zalazi i u književne vode. Zatim prelazi u Zagreb na studij filozofije s nadom da će se tako domoći i namještenja, a računa da će tako uspjeti sačuvati i vezu s Verom Hrabarovom, čija se građanska obitelj otpočetka protivila njihovoj vezi. Nakon duljeg čekanja uspijeva dobiti namještenje kao suplent u senjskoj gimnaziji no ubrzo se suočava s neprihvaćanjem provincijske sredine, a ni on sam joj se ne uspijeva prilagoditi. Neuspješna prijateljstva i ljubavna afera, dodatno potpomognuti namještenim skandalima sasvim ga smućuju, a kada mu se zaručnica uda za imućnog odvjetnika, Đuro se sasvim gubi te prepušta alkoholu. Kap koja prelijeva čašu je saznanje da ga je majka razbaštinila, te Đuro – od svih napušten – počini samoubojstvo bacivši se u more. (Vinko Brešić, predgovor romanu BIJEG, DiVič, Zagreb, 1996.)

U romanu Vuci (1928), izborom teme i pripovijedanja predstavlja se u novom svjetlu. Zahvativiši građu iz 16. stoljeća, on nastoji da je što potpunije dokumentira, ali crtanje likova iz prošlosti nastoji dovesti u vezu sa sadašnjom zbiljom. U središnjoj osobi, Krsti Frankopanu, simbolički je prikazao čovjeka koji se smiono hvata koštac s nedaćama vremena, i podliježe im kao borac. S obzirom na to, možemo o Vucima govoriti kao o novopovijesnom romanu88. (Vice Zaninović, PSHK, 81, Zagreb, 1964.)

Dinko Šimunović (1873 – 1933) Prvo desetljeće 20. stoljeća ispunjeno je oštrim obračunima tradicionalista i modernih pisaca koji su težili drukčijim temama i stilski novim postupcima. Impresionizam se nameće kao jedan od vladajućih stilova (Matoš, Vidrić, Domjanić), a lirski i psihološki zahvati vidljivi su i kod novelista (Matoš, Šimunović). Ipak, u tom razdoblju ravnopravno postoje i tragovi realizma (Novak), a vizionarske teme i novi pjesnički oblici (Kamov) pokazuju da je na vidiku novo književno razdoblje ekspresionizma (koji je 1916. potvrdio časopis Kokot, a time označio i kraj moderne). 88

Noseći klasična (prepoznatljiva) stilska sredstva povijesnog romana (kronikalnost, patos, idelogiju, uvažavanje povijesnih izvora itd.) Vuci sadrže i nove, modenističke karakteristike – psihološko profiliranje likova, ulančavanje pojedinčanih scena, isprekidane i eliptične rečenice nanizane jedna na drugu. Predstavljen kao „otklon od Šenoine tradicije“, taj roman prezentira novo shvaćanje povijesti: osjećaj nemoći pred poviješću ili odsutnost iz nje. Povijest prestaje biti magistra vitae i nudi nam se kao zbroj tragičnih, pojedinačnih sudbina koje čitatelji prepoznaju kao dijelove svojih vlastitih biografija, potpuno svjesni da su i njihove, kao i one s kojima se susreću u romanu – izgubljene za svaku budućnost.

114 Šimunović je krenuo posebnim putem: na temeljima regionalne i folklorne obradbe razradio je složene psihološke sadržaje i zahvatio totalitet pojedinca, ali i ponudio neke odgovore na probleme zbilje. Mladost i znatan dio života proveo je u Dalamtinskoj zagori (kao učitelj radio je u Kraju (Dicmo)) pa se tematski zadržao na svijetu, navikama i mislima lokalnog stanovništva. Duh moderne realističke poetika spajao je s narodnom tradicijom, povezujući staro i novo – vjeru u prošlost i nevjeru u budućnost. Varira i teme nepremostivog jaza između sela i grada, a uz pomoć mita oblikuje društvenu strukturu svijeta o kojemu pripovijeda (mit je prisutan kao priča, npr. u Dugi i Alkaru ili kao mitska anegdota u Pojilu i Gjerdanu). Budući da se nije mogao odlučiti između oponašateljskog i osporavateljskog odnosa prema mitskim sadržajima, odlučio se za njihovo ravnopravno supostojanje pa zato u njegovoj novelistici ravnopravno sudjeluju pravi mitski nacionalni junaci (Rašica) te mitske žrtve (Salko, Muljika), a mitski se odnosi katkad ironiziraju i karnevaliziraju (npr. Salkova groteskna simulacija alke). Pripovjedno vrijeme često je podređeno liku i zato subjektivizirano, a izuzetnu važnost Šimunović posvećuje opisima. Kao «honorarni književnik»89 napisao je oko sedamdesetak kraćih proza, a za života je objavio tri njihova izbora: Mrkodol (1909), Gjerdan (1914) i Sa Krke i sa Cetine (1930), a poslije smrti objavljene su Posmrtne novele (1936) i Ispod Dinare (1946). Autor je i dviju većih proza: psihološkog romana o modernom antijunaku Tuđinac (1911) te romaneskne kronike o odumiranju plemenite obitelji, Porodica Vinčić (1923). Napisao je i dvije knjige autobiografskih zapisa, Mladi dani (1919) i Mladost (1921), a autor je i triju umjetnički nezanimljivih drama (Čudo, Romildo, Stojana i Momak-djevojka). Živeći u pokrajinskoj izolaciji, gotovo bez dodira s književnim središtima i suvremenim strujanjima, nije sudjelovao u sukobu sporova dvaju književnih naraštaja (tradicionalista i zagovornika novih putova), već se vješto koristio onim što se s obje strane pokazalo najboljim: naslijeđene tradicijske teme, ali uz njihovu modernističku stilsku obradu te se tako uvrstio među najosobnije hrvatske pripovjedače prvih desetljeća 20. stoljeća. Siže «nedovršene kratke pripovijesti» Mrkodol posve je jednostavan i usklađen sa žanrovskom otvorenošću djela. Riječ je o grotesknoj slici otuđena kraja i njegovih stanovnika sklonih duhovnoj i etičkoj umrtvljenosti. Nema klasične fabule jer se opisuju stanja i ozračja, a tek u trećem dijelu pripovijesti počinje pričati zgodu o seoskom zvonaru Nikoli, koji pretvoren u dijete sanja strogu fra Antinu propovijed kojom se zagovara kruta dogma i potpuna neprosvijećenost. Motiv sna postao je zamjena za radnju koje u klasičnom smislu i nema, a elementi retardacije (opisnost, fantastika) važniji su od onih koji pridonose progresivnom pripovijedanju. Naivnost djetinjeg razmišljanja tzv. naivno pripovijedanje postignulo je izuzetnu stilističku moć. Tom prozom Šimunović je pokazao humanističku brigu za temeljne ljudske vrijednosti. MULJIKA (Savremenik, 1906) U Drazi su živjeli, u čitavom kraju poznati namastirčani, ljudi jedri i krepki, čije su se djevojke udavale već od 14 godina. Jedino je mlinareva kći Boja bila drugačija, vitka i blijeda – zbog čega su namastirčani držali da je bolesna te su je, zbog takvog izgleda prozvali Muljikom. Zato su svi mislili da se nikad neće udati, ali u nju se ipak zaljubio krčmarev sin Ilijica, koji se upravo vratio iz 89

Jedan dio svoga književnog rada (od 1914. nadalje) Šimunović je pisao iz potrebe za novcem pa je umjetnička vrijednost takvih radova često promjenljiva.

115 vojske te je imao drugačije estetske kriterije o ljepoti od ostalih namastirčana. Naposljetku je Ilijica, unatoč otporu roditelja ipak oženio Muljiku, ali ona naskoro umire.

Muljika je tipična modernistička pripovijest lika i ugođaja, vrlo sažetog sižea. Krhka djevojka Boja (prozvana Muljika po mekom i beskorisnom kamenu) svojom nježnom pojavom odudara od jedrih suseljana. Pripovijest prati kroniku njezine izopćenosti iz kolektiva, patnju, a zatim i tihu smrt. Zbog tuđinstva, Muljika se priklanja prirodi i zato je ona tipičan primjer modernističke bjegunice iz života koja se priklanja sudbini. Kao jedna od najdotjeranijih lirskih pripovijesti hrvatske moderne, Muljika sjedinjuje najbolje osobine Šimunovićeva pripovijedanja. DUGA (Savremenik, 1907)

Za vrijeme ljetne popodnevne žege u Čardacima, djevojčica Brunhilda koju su zvali Srna čeznutljivo promatra igru dječaka kojoj se, budući da je djevojčica – ne smije pridružiti. Krajem ljeta, Srna s roditeljima (Serdarovi) odlazi u vinograd te tamo susreću kljastu djevojku Savu koja pripovijeda svoju nesretnu sudbinu, ali i bajku o dugi u kojoj se kaže da će se djevojčica, ako uspije proći ispod duge, pretvoriti u dječaka. Srni je to bila najveća želja, a budući da se na nebu upravo pokazala predivna duga, djevojčica je ushićena potrčala preko polja ne bi li ispunila svoju želju. Trčeći upada u močvaru i tamo se uguši. Nakon Srnine smrti, nastupila je strašna olujna jesen bez sunca, a njezini roditelji preselili su se iz Čardaka u staru napuštenu tvrđavu te jedne olujne noći pronašli smrt skokom u ponor.

U Dugi se tematizira narodna predaja o simbolici duge koja se uklapa u priču o djevojčici Srni (Brunhildi), žrtvi patrijarhalnog odgoja pogospođenih roditelja, odnosno izvješćuje o njezinom tragičnom pokušaju da ostvari bajku te, protrčavši ispod duge, postane dječak. Druga prisutna tema je o kljastoj vezilji Savi i njezinoj nesretnoj sudbini, vezanoj uz odnos sela i grada. Obje teme sadrže sustav socijalnih motivacija (ženske neravnopravnosti, seoske pogospođenosti, pogubni utjecaj grada na neiskvareno seosko biće). Ono što obje teme povezuje je bajkovitost, tj. sfera fantastike: motiv duge napreduje od zbiljskog prema metafizičkom, a teme se sjedinjuju u tragičnom sudaru bajke sa zbiljom. ALKAR (Savremenik, 1908) U Sinjskom polju tradicionalno se održava junačka igra alka, u spomen na davnu pobjedu nad Turcima. Lijep i kršan, ali još golobrad momak Salko zaljubljen je u lijepu Martu, za koju pričaju da joj je mati Stana vještica te zato sumnjaju da će se ikada udati. Salko i Marta potajno se sastaju, ali u Martu se zaljubi i Salkov otac Rašica, udovac, u čitavom kraju poznat kao veliki harambaša i junak. Bliži se vrijeme alke i Salko također želi nastupiti, ali mu Rašica to ne dopušta, budući da i on to isto želi pa se Salko mora zadovoljiti tek ulogom Rašičina momka. Nakon Rašičine veličanstvene pobjede, Marta se, očarana njegovom muževnošću i junaštvom sasvim prikloni Rašici te se oni uskoro vjenčaju, a Salko nestaje. Kruže priče da je poludio ili se povukodlačio. U vrijeme održavanja sljedeće alke Rašica ne nastupa, ali se odjednom pojavljuje ludi Salko, nakinđuren svakakvim perjem i uspješno pogađa alku te se tako napokon dokazuje. U selo se gotovo više ne svraća, nego luta po okolici i pripovijeda kako će vjenčati svoju maćehu kad mu umre otac i kad dobije alku, zbog čega su ga prozvali «Salko alkar».

Alkar je utemeljen na ljubavnoj priči prožetoj junačkom tradicijom cetinskog kraja. Pisac upoznaje čitatelja s poviješću alkarske igre i legendama vezanih uz nju, a budući da je utemeljen na vještom preplitanju lirskog i epskog diskursa, autor nastupa i kao ozbiljni lirski komentator vlastite epske priče. Pobjednički par, Rašica i Marta, potvrđuju Šimunovićevu pobjedu o neizbježnoj pobjedi kolektivizma te tragičnoj sudbini otuđenih.

116 RUDICA (1909) Nakon nekog vremena, pripovjedač opet dolazi u selo Lipice i prisjeća se Rudice, lijepe čobanice kovrčave kose u koju se nekoć bio zaljubio. Raspituje se u krčmi za nju i saznaje da ju je oženio siromašan, ali kršan momak Sabljar, s nadimkom Pričalo s kojim Rudica ima mnogo djece i teško živi u siromaštvu. U krčmu dolazi sâm Pričalo koji saznaje da mu je žena rodila još jednog sina pa časti sve prisutne. Pripovjedač odlazi iz Lipica znajući da se nikada više u njih neće vratiti.

Sve su Šimunovićeve proze pretežito novelistički strukturirane. Vezane uz praoblik usmenog pripovijedanja i najčešće ih odlikuje modernistička odsutnost linearnog pripovijedanja, zaokupljenost pojedinačnim sudbinama, oblikovanje priče na razini lika te simbioza magijskog s profanim. Nadnacionalna uloga mitske imaginacije značila je piščev iskorak prema spoznajnoj funkciji mita, način prepoznavanja vječnih istina i zakona. Time se Šimunović približio suvremenom simbolizmu koji se oslonio na ideju o općoj umjetnini koja govori o obnavljanju i tumačenju cjelokupne svijesti i povijesti. Težeći savršenstvu neke apsolutne umjetnine, Šimunović je pokazao veliko povjerenje u umjetnički posao jer mu se on činio jedinim načinom prevladavanja tragičnog rascjepa pojedinca i zbilje, umjetnika i svijeta, kao svojevrsno obećanje spasa. (Dunja Detoni-Dujmić, SHK, Zagreb, 1996.)

Marija Jurić Zagorka (1873 – 1957) [pseudonimi: Zagorka90; Z; Petrica Kerempuh91]

Rođena je u Negovcu kod Vrbovca, nedaleko od Križevaca. Kao godine njezina rođenja najčešće su spominjane tri godine: 1873, 1876. i 1879, ali pretpostavlja se da je točna godina 1873. Iako rođena u imućnoj obitelji, Zagorka je imala veoma nesretno djetinjstvo, prepuno trauma zbog loših odnosa njezinih roditelja, kompleksa ružnoće koji joj je nabijala majka te osjećaja manje vrijednosti. Zato je već zarana shvatila da je jedini način da se othrva propasti i domogne slobode samo u znanju i radu. Iz tog razloga neumorno je učila i radila, svladavajući pritom velike (za ono vrijeme gotovo nepremostive prepreke) koje je imala kao žena. Unatoč svim teškoćama, postala je prva žena novinar u Hrvatskoj, radeći godinama u uredništvu Obzora (1896 – 1910) te izvještavajući i sa inozemnih političkih zbivanja92. Uz to je pisala i romane93 po kojima je danas najpoznatija (Grička vještica, Revolucionarci, Kći Lotrščaka, Tajna krvavog mosta, Zagrebačka kneginja i dr.), iako je velik dio tadašnje kritike i ljudi koji je nisu simpatizirali njezinu literaturu nazivao šund literaturom za kravarice94. Jedan od onih koji su o njoj negativno pisali bio je i Matoš (iako je kasnije promijenio mišljenje), no čini se da je njegov otpor prije svega bio uzrokovan netolerancijom prema prisutnosti žena u javnom životu i uvjerenjem u mušku superiornost, što je bila karakteristika i ostalih Zagorkinih nesimpatizera. Tek 90

Svoj najpoznatiji pseudonim uzela je po Zagorju – kraju u kojemu je rođena. Tim pseudonimom se služila dok je surađivala u časopisu Trn 92 U Obzoru je Zagorka pisala u vrijeme Khuenove vladavine, razotkrivajući njegove manipulacije i sistem vladavine, pa su njeni članci često bili povod i predmet saborskih rasprava i žučnih polemika. 91

(Dubravko Jelčić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.) 93

Njezini feljton-romani izlazili su u nastavcima u podlistku različith novina ili u tjednim sveščićima. Njima je stekla veliku popularnost i stvorila prve uzorke trivijalne književnosti u nas. (Dubravko Jelčić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.) 94

Ova izjava pripisuje se Otu Krausu.

117 u novije doba, prodorom fleksibilnijih teorijskih shvaćanja, Zagorkino djelo privlači pozornost i stječe priznanja znanstvene kritike. Dragocjene podatke za rekonstrukciju biografije dala je Zagorka u svojim djelima, osobito u romanu Kamen na cesti. Zbog zalaganja za prava žena i protivljenja germanizaciji i mađarizaciji (nekoliko puta organizirala je javne demonstracije tražeći ženska prava, zbog čega je bila čak i zatvarana te okarakterizirana kao odurni Manweib95) Zagorku prati i naslov prve hrvatske feministice. (Stanko Lasić: KNJIŽEVNI POČECI MARIJE JURIĆ ZAGORKE, Znanje, Zareb, 1986.)

KĆI LOTRŠČAKA Grička djevojka Manduša biva javno osramoćena javnim priznanjem svećenika da je nezakonito dijete starog Plemenščaka, zbog čega su propale i njene, već objavljene zaruke s mladim ptičarom Boltekom. Na Griču se treba izvršiti javno smaknuće mladog Divljana, ali u posljednji tren, Manduša (ionako već javno osramoćena) izjavljuje da će ga uzeti za muža, a prema tadašnjem zakonu, u tom slučaju osuđenika moraju pustiti. Manduša i Divljan kojega svi zovu antikristom se vjenčaju i ona odlazi s njim, a da ga zapravo uopće ne poznaje. Divljan je vođa družine rakara, nekolicine momaka koji su za gričku gospodu lovili rakove, a kada je rakova ponestalo, Gričani su to osudili kao neposluh i oduzeli im sva prava, zbog čega su se oni odmetnuli. Sada po Turopolju vrše pravdu, otimajući od bogataša i dijeleći kmetovima, zbog čega je i Divljanova glava ucijenjena. Manduša se teško snalazi u takvom životu te moli Divljana da joj ostavi njeno djevičanstvo, iako ga je uzela za muža, na što on pristaje te je tretira kao sestru. Nakon pokušaja bijega i skorog utapljanja u močvari, Divljan je spašava i ona se oporavlja u dvorcu starog plemenitaša Pogledića kojemu je bahati Brandenburg oteo kćer Dodolu pa ju Divljan, izbavlja iz Lukovačkog dvorca u kojemu gospodari zla Rosanda, zvana „lukovačka veparica“, nakon čega se on i Pogledićev sin Živko, iz zahvalnosti pobrate. Naposljetku Mandušu ipak uspijeva ugrabiti kanonik Šimun koji je zaljubljen u nju, ali kad shvati da ona voli samo Divljana, živu je zazida u kuli na osamljenom rječnom otočiću. Tu bi Manduša umrla od gladi i žeđi da je nije svaki dan kroz rupu u zidu hranila i pojila luda Marta, koja je mislila da udovoljava duhu i tako okajava svoje grijehe. Nakon dva mjeseca bezuspješne potrage za Mandušom, Divljan je pronalazi na rubu smrti, pretvorenu u živi kostur i izgubljena razuma. Nakon podulje njege, Manduša se ipak oporavi i oboje se vrate na Grič otkuda je nekoć bila protjerana. Tek na kraju, razrješuje se klupko sudbinskih koincidencija: Mandušina majka je zapravo luda Marta (kojoj je Šimun poslije poroda rekao da je rodila čudovište, nakon čega se obitelj nesretne djevojke odrekla te je ona ostatak života provela kao pustinjakinja u šumi, želeći okajati svoju tobožnju pokoru), a kanonik Šimun je Divljanov otac koji je njegovu majku (ne priznavši je za ženu) predao Turcima koji su je obeščastili, a ona je prije smrti proklela Šimuna užasnim prokletstvom po kojemu će ga vlastiti sin zadaviti. Zavjet, da će to i izvršiti, zadao je Divljan majci nad njenim grobom. Zato je Šimun čitavo vrijeme progonio Duvljana kao toboženjeg antikrista, htijući spriječiti izvršenje prokletstva. Ono se ipak obistinilo: ljubomoran na Mandušinu i Divljanovu sreću, on noću potpali Grič, ali, Divljan ga ugleda kako bježi te ga uhvati htijući ga zadržati da ne pobjegne. Od straha i groze, Šimun je izdahnuo u Divljanovim rukama. Tako se izvršilo prokletstvo, Divljan je nakon prisege svjedoka da nije namjerno zadavio Šimuna pušten na slobodu i on i Manduša živjeli su sretno. KAMEN NA CESTI Roman prati život izgledom neugledne i muškobanjaste, ali vrlo intelignetne Mirjane, koju upravo zbog takvih odlika, konzervativna okolina, prepuna predrasuda, cijeli život osuđuje. Mirjana od najranijeg djetinjstva, čezne za roditeljskom toplinom i mirom, kojega u njezinoj obitelji nije bilo odkad zna za sebe. Majka i otac neprestano su se svađali i tukli; majka je oca optuživala za bračnu nevjeru, a on je njoj govorio da je luda pa je svatko natezao Mirjanu na svoju stranu, hoteći i u djetetu pronaći saveznika za sebe. Tako rastrgana između dvije strane, Mirjana je i odrasla, jednim djelom na seoskom imanju, gdje su živjeli i gdje je najviše uživala u igri sa seoskom djecom, dijelom kod majčine kume, a djelomice i u samostanu, kamo ju je otpravila majka sa svojim bolesnim optužbama da je „pokvarena“ kao otac, iako je Mirjana bila još dijete. Nakon što ju je izvadila iz samostana, majka ju je odlučila udati, iako se ona tome žestoko protivila jer joj je najveća želja bila postati profesoricom. Majka i kuma 95

Manweib = njem. muškarača

118 našle su djevojci 20-ak godina starijeg muža, Madžara Nađa, koji je živio sa svojom bolesno škrtom majkom, štedeći i zakidajući gdje je god to mogao. Ne mogavši više trpjeti glad, zatočeništvo i poniženje kojima su je svekrva i suprug mučili, Mirjana bježi natrag u Hrvatsku, želeći zarađivati vlastiti kruh i pisati poeziju, što joj je bila jedina utjeha. Međutim, stereotipima opterećena sredina ne dopušta Mirjani nikakav probitak, štoviše, kao ženu bez muške pratnje svi je optužuju za bavljenje nepoštenim stvarima. Ipak, zahvaljujući rijetkim prijateljima, Mirjana pronalzi stan i posao, brinući se usput i za sestru Doricu, koju, dok su obje bile u lječilišu, zaprosi mladi liječnik Brkić. I kada već izgleda da će se sve sretno okončati, Dorica se opet naglo razboli i padne u krevet te uskoro umre od tuberkuloze. Doričinom smrću Mirjana gubi svaku vezu sa svojom obitelji, jer za svoje roditelje više ne želi čuti. Teško pogođena, jedva se oporavlja, ali uskoro joj novi udarac zadaju braća koji se iznenada pojavljuju u Zagrebu, tražeći od nje da im pomogne. Zakrartko, izgleda da se opet sve smirilo, ali Mirjanu opet suoče sa strašnom isitnom: braća su pobjegla pronevjerivši silan novac na njezino ime koji će Mirjana morati godinama otplaćivati kako bi vratila dug. Mirjana sada zapada u krajnju bijedu, jedva preživljavajući. Pomaže joj nekadašnja kolegica iz samostana, Ružica, ali Mirjana i od nje odlazi, znajući da je tamo na teret. Zatim ostaje i bez posla. Njezine „muškaračke“ ideje i radovi nikome nisu potrebni, sama je i bespotrebna „kao kamen na cesti“. Ona spaljuje sve svoje radove, vlakom odlazi do morske obale i tamo okončava svoj nesretni život skokom u more.

Branimir Livadić

(vidi bilješku o Livadiću: MODERNA > KNJIŽEVNA KRITIKA)

SITNI PROBITCI (Život, 1901) Mrzovoljni stari neženja Ljudevit Praprotnik živi kod svoje rodbine, u kući oficijala Miličića. Jedina osoba kojoj ne može odoljeti je Miličićeva jedinica, petnaestogodišnja Beata, koja starog Praprotnika iskorištava za zadovoljenje svojih ženskih prohtjeva - novca za nove haljine, šešire, ulaznica za kazalište ... Starac s vremenom postaje ovisan o Beatinoj prisutnosti pa mu teško pada svaki dan kada je nema, ali isto tako počinje shvaćati da privrženost prema djevojčici koja je postajala djevojkom, počinje bivati i više od toga. Tako, dok ga je Beata opet molila novac za kazalište, on nije odolio da je u svojoj slijepoj pomami, ne poljubi u grudi. Djevojka se isprva iznenadila i zastidjela. Ali ubrzo je zaključila da starčeva pomama za njom nije ništa drugo doli slavljenje njezine ljepote pa se uskoro opet našla u sobi svoga ujaka. MATER GENETRIX (Savremenik, 1914) Nakon mnogo godina, pripovijedač se opet svraća starom prijatelju koji je strastveno opsjednut Rubensovim slikama. Dok čita njegove bilješke u kojima iznosi razloge svoje opsjednutosti, pripovijedač se prisjeća vlastitoga djetinjstva, dječjih ljubavi, ženskih lica i velike radoznalosti. Tako je jednoga ljeta, banuvši naglo u kabinu na plaži zatekao golu svoju majku – "mater genetrix". Ta slika mu se duboko urezala u dušu, kasnije je sa zgražanjem u tragediji kralja Edipa naišao na tragove svoje tjeskobe, a sada su ga Rubensove gracije, Leukipove kćeri, Atalanta, i Andromeda opet podsjetile na ideal žene – "mater genetrix".

Erotika je za Livadića punina ljudskog života, nasnažnija manifestacija praiskonske ljudske težnje za srećom (J. Korner). Matoš je Livadićeve novele opisao kao "slike, mirne i jednostavne do intimnosti", s apsurdnim i tragičnim krajem, nakon čega su se o njegovim novelama pozitivno izjasnili i mnogi drugi kritičari, među njima Nehajev i Kozarčanin.

119

DRAMA Janko Polić Kamov (vidi bilješku o Kamovu: MODERNA > PROZA)

Srđan Tucić (1873 – 1940) Rođen je u Požegi 1873. Želio je postati kipar, ali se poslije Miletićeve intendanture obreo kao glumac na zagrebačkoj sceni te nekako u to vrijeme napisao i svoju jednočinku Povratak – najznačajniji dramski tekst hrvatske moderne. Nakon neuspjeha drama Svršetak i Bura, odlazi u Sofiju, potom kratko boravi u Osijeku, a onda se vraća u Zagreb. 1911. u Zagrebu mu je izvedena trilogija Kroz život96. Ti tekstovi pisani su nekako staloženije i mirnije od prijašnjih pa nisu tako efektni. Ozlojođen napadima kritike i neuspjehom svoje drame Golgota, odlazi u tuđinu: nakon Pariza i Londona putuje u Ameriku. Umro je u New Yorku 1940. U samom početku svoga stvaralaštva, Tucić se ugledao na njemački naturalizam s Hauptmannon, a uskoro se zapaža i Tolstojev utjecaj. Osim Povratka, tu su i drame Golgota, Osloboditelj, Barun Korilov (njegov neobjavljeni dramski prvijenac) te drama u tri čina Kozaci, napisana prema istoimenoj Tolstojevoj prozi. Pripovjedački mu rad ni izdaleka nije tako opsežan niti značajan kao dramski. 1900. je zajedno s Mihovilom Nikolićem izdao Knjigu života koju je M. Dežman u predgovoru ocijenio „impresionističkom lirikom“ te odulju prozu Zajedničko poglavlje. POVRATAK (Nada, 1898) Drama u 1 činu Odigrava se u jednom slavonskom selu na Badnju večer. Jela i njena majka Kata spremaju se na polnoćku. Tu je i Stanko koji ljubuje s Jelom, a ona je prihvatila njegovu ljubav zbog materijalne oskudice. Dolazi stari prosjak Dako koji priča priču kako je u mladosti bio zaljubljen u djevojku koju je njena mati htjela udati za bogatog momka, pa je djevojka ipak pobjegla k njemu. No dok se na Badnjak vraćao kući, svoju ljubljenu nije zatekao doma. Pronašao ju je u crkvi, na polnoćki, zagrljenu s drugim momkom. Ta priča se svih nekako nelagodno dojmila. Jela odjednom postaje neraspoložena na Stankova udvaranja, a on odlazi kući da se pripremi za polnoćku. Iznenada netko kuca na vrata. To je Jelin muž Ivo koji je bio dulje vremena na radu u tvornici. I Jela i majka zaprepaštene su njegovim iznenadnim dolaskom. Strepe da se Stanko ne pojavi na vratima pa mu predlažu da još ove noći napuste selo jer su ljudi tu postali zli. Ivo je bez ruke, kaže da ju je izgubio na stroju u tvornici, ali je za nju dobio veliku odštetu (zapravo je namjerno žrtvovao ruku kako bi ih sve izvukao iz bijede). Uto dolazi Marta koja raskrinkava Jelu kao bludnicu. Ivo isprva ne želi vjerovati, ali se ipak uvjeri da je sve istina. Očajan, trga i spaljuje sav novac koji je dobio za ruku, a kad na vrata pokuca Stanko da povede Jelu i Katu na polnoćku, Ivo ga dočeka iza vrata i ubije nožem. Nakon toga, pod noge mu se baca i Jela, htijući da sada ubije i nju. Ivo odbija, a komad završava njegovim riječima: „Gore ... gore po te da ostneš živa.“

Omiljena tema Tucića kao dramatičara je preljub i ubojstvo (Povratak, Truli dom, Svršetak, Bura). Gotovo svi njegovi tekstovi imaju kompozicijsko-dramaturških srodnosti; nemaju uobičajeni razvoj nego se ubrzano penju kulminaciji. Zato Povratak djeluje prilično kompaktno, dok kompozicijski tvori zatvorenu cjelinu koja ima svoje 96

Dijelovi te trilogije (Amerikanka, Niz strminu i Pred noć) međusobno nisu uopće povezani. Jedino što ih veže donekle je bliski ugođaj.

120 unutarnje poente i kauzalne dramaturške spone, a sam kraj, pun dinamike i Ivina očajanja, koje ga tjera da spali novac za koji je žrtvovao ruku i ubio Stanka, mnogo doprinosi općem utisku o djelu. I drame Svršetak, Truli dom i Bura također se temelje na preljubu te završavaju ubojstvom, ali se motivacija preljuba i ubojstva razlikuju. (Branko Hećimović, PSHK 72, Zagreb, 1969.)

Ivo Vojnović (1857 – 1929) [pseudonim: Sergij P. (Pustjerna97]

antologijske pjesme: Na Mihajlu, Utjeha

Rođen je 1857. u Dubrovniku, a maturirao i diplomirao pravo u Zagrebu. Do 1911. radi kao dramaturg u HNK, a zatim započinje karijeru profesionalnog književnika. Putuje po Europi; Prvi svjetski rat zatiče ga u Dubrovniku, a zatim je interniran u Bolnicu sestara milosrdnica. Poratnih godina boravi u Nici, a krajem života odlazi u Beograd, gdje i umire 1929. U književnost ulazi pripovijetkom Geranium (Vijenac, 1880) u kojoj već naglašava psihološke i simbolističke elemente, potiskujući realističku fabulu teksta. Svoj književni izraz profilirao je u drami, koja mu je i donijela najveći ugled. Tročinska komedija Psyche (1889), njegov je dramski prvijenac, a 1895. nagrađen je za dramu Ekvinocijo koja je označila početak moderne u našem dramskog izričaju te je praizvedena 1895. u novoizgrađenom HNK. Tematski su bliske Dubrovačka trilogija (1902) i Maškarate ispod kuplja – povezuje ih tema propasti Dubrovačke republike, kao i Prolog nenapisane drame (1929). Dubrovačka trilogija sastavljena je od dijelova: Allons, enfants98, Suton i Na taraci u kojima je obuhvaćen period od pada Republike do Vojnovićeva vremena. Vojnovićev doprinos je u tome i što je raskrstio s petrificiranjem i mitologiziranjem prošlosti te demitizirao mit o vječnoj slobodi Dubrovačke republike u suvremenim povijesnim gibanjima. Kod njega prošlost pokazuje nadmoć nad suvremenošću pa postaje sredstvo njezine kritike. Slabije su vrednovane njegove drame Imperatrix, Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje. EKVINOCIJO (1895) Pisana dijalektom, na scenu donosi svijet siromašnih gruških ribara, pomoraca i brodara, koji su, u potrazi za srećom, osuđeni na odlazak iz zavičaja i prekomorska putovanja. Mladić Ivo Ledinić želi oženiti djevojku Anicu, ali Aničin otac, kapetan Frano Dražić, iz financijske koristi ne želi kćerku dati Ivu već je želi udati za bogatog, ali starog povratnika iz Amerike, Nika Martinovića. Dodatni zaplet predstavlja otkriće činjenice da je mladić Ivo zapravo izvanbračni Nikin sin. No uz pomoć Ivine majke Jele, mladi par uspijeva izigrati Aničina oca i nesuđenog drugog mladoženju. Ona u Niki prepoznaje svoju bivšu ljubav te želi da ih on napokon prizna kao obitelj, ali njezine nade se ugase kada sretne nabusitog i bahatog starog povratnika pa se Jele, odustavši od realizacije svojih davnašnjih želja, transformira u uzvišenu ženu, gotovo sveticu, koja je spremna žrtvovati se u potpunosti za svoje bližnje.

U Ekvinociju se spajaju verizam i simbolizam, odnosno verizam i artizam, što hrvatsku dramu otvara modernističkim tokovima. To je osobito vidljivo u 97 98

Pustjerna je dio starog Dubrovnika. franc. Allons enfants – hajdemo sinci, početni su stihovi francuske himne.

121 oblikovanju središnjeg motiva «ekvinocijalne oluje», stvaranjem paralelizma između oluje i prirodi i one u ljudskoj duši, tj. u svojim likovima. Od uobičajenog verističkog postupka (tematiziranje ribarskog puka i običnih ljudi) razlikuje ga što od ribarskog puka ne stvara pučku komediju, već likovima daje viši estetski registar, pravo na dramu, gotovo čak na tragediju, dramu majke, sagrađenu gotovo po zakonima antičke tragedije u kojoj se čitav niz likova javlja u ulozi kora koji predvode Vlaho Slijepi i Parok (Paljetak). (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

IVO VOJNOVIĆ – PJESNIK U NOĆI SMRZNUTOG CVIJEĆA Lapadskim sonetima, Vojnović je donio i uobličio sve bitne sadržaje u čijem će se obzorju kretati lirika hrvatske moderne sve do pojave Hrvatske mlade lirike, pa i kasnije. On pjeva svojevrsni lament starom Dubrovniku u nestajanju, izjednačujući Ljepotu i Slobodu («Nema slobode bez ljepote»), nestanak Ljepote vidi kao smrt Slobode. DUBROVAČKA TRILOGIJA (1902) Allons enfants! … Događa se poslijepodne, 27. svibnja 1806. godine. U dvor gospara Orsata Velikoga stiže vijest da Francuzi ulaze u Grad, što sablažnjava staru gospođu Ane i ostalu vlastelu kojoj ponos ne dopušta da budu izjednačeni s dubrovačkim kmetstvom. Međutim, i djeca, i ostali koji ulaze u kuću samo potvrđuju iste vijesti. Stari Orsat je na kraju slomljen; On i Anina unuka Deša razgovaraju, suton je, sunce zalazi, a čini mu se – s njime i ona slavna dubrovačka sloboda. Suton Događa se u Benešinoj kući (na Pustijerni) u Gradu, 1832. Stara vladika dubrovačka, Mara Nikšina Beneša promatra suton iz svoje siromašne sobe. Gotovo ništa više nije ostalo od nekadašnjeg bogatstva: sve je moralo biti rasprodano da se preživi. Dolaze njene tri kćerke: Made, Ore i Pavle; sve su obučene u staru, nemodernu odjeću. Najmlađa, Pavle, ostaje sama s Marom i jada joj se zbog ovakvog života u kojem se već godinama zbog ponosa glumi privid lažnog sjaja. Staru Mare sve to jako boli, ali radije je i gladna nego da se ponizi (kao i većina od te stare generacije nekadašnje vlastele, kao npr. stari Sabo). Dolazi pomorac Lujo i moli Pavlu da ode s njim, ali ni njoj to ponos ne dopušta (jer je on sin kmeta) iako ga neizmjerno voli. Zbog toga se Pavle odlučuje na vlastitu žrtvu: pred majkom reže svoju dugu kosu i saopćava joj da će, zbog svoje zabranjene ljubavi otići u samostan. Na taraci Događa se 1900, na taraci (terasi) u vili gospara Lukše u Gružu koji razgovara s parokom Dum Marinom. Vlastela je sad u punom moralnom propadanju, a tragika Trilogije produbljena je sada i spoznajom vlastite odgovornosti koja tereti vlastelu, kako uviđa gospar Lukša, a njegova sestra Mare, čezne za vječnim počinkom na lapadskom groblju, gdje će napokon biti između «svojih», dok mlada, siromašna Ida postaje učiteljicom da se posveti odgoju dubrovačke djece. Ali središnji lik ipak je sama taraca jer Trilogija, upravo preko tarace same utjelovljuje viziju ljudskog egzistiranja u posvećenom prostoru Grada (Sloboda jest Ljepota!).

Dubrovačka trilogija99 u cjelini scenski utjelovljuje viziju ljudske egzistencije (koje uključuje i život ljudi i život stvari) u posvećenoj i po prirodi pjesničke vizije gotovo nestvarnom prostoru Grada zasnovanog na vojnovićevskoj predodžbi da Sloboda jest Ljepota koja je i uvjetuje, opravdava i transmitira. Kolektivni mit gosparskog i slobodarskog Grada isprepleće se s Vojnovićevom osobnom čežnjom za erotskom srećom i slobodom koja fabularno ustupa pred zahtjevima propale kolektivne slobode stvarajući onaj kreativni sukob iz čije žestine 99

Dubrovačku trilogiju Vojnović je posvetio svome ocu, o čemu svjedoče stihovi s početka: Ova tri struka lovorike, pelina i vrijesa OCU MOME (…)

122 niče čitava Vojnovićeva stvaralačka energija i poriv. Njegove vlastite homoerotske frustracije s odricanjem od žene poklapaju se s povijesnom situacijom dubrovačkog plemstva s odricanjem od potomstva, u znak nemoćnog protesta i mistične iskupiteljske žrtve. Usudnu noć koja nastaje nakon mitskog Pada Vojnović metaforički izjednačuje s onom jednako tako kobnom noći u kojoj se «smrznulo sve cvijeće» (Januar) pa se stoga čitavo njegovo relevantno djelo može razmotriti kroz tu sudbonosnu «noć smrznutog cvijeća», vidjevši je i kao noć propasti Republike. (Luko Paljetak: NOĆ SMRZNUTOG CVIJEĆA, Zagreb, 1994.)

Andrija Milčinović & Milan Ogrizović Andrija Milčinović (1877 – 1937), rođen je u Sisku, a za vrijeme gimnazijskih dana u Zagrebu jedan je od pokretača i urednika Nove nade (1898). Autor je nekolicine novela, suautor drame Prokletstvo, kao i brojnih napisa o likovnoj umjetnosti i kazalištu, a svojim pisanjem izazvao je i napad A. B. Šimića u Vijavici 1917. Njegova prozna djela odaju čovjeka visoke humanosti i suosjećanja sa suvremenikom rastrzanim u sebi, koji odražava smućenost i pasivnost te psihičku labilnost modernoga čovjeka (knjige proze U areni (1913) i Mali ljudi (1919)). Milan Ogrizović (1877 - 1923), rođen u Senju, školovao se u Gospiću, a u Zagrebu studirao matematiku i klasičnu filozofiju te doktorirao na temi Kako je Emerik Pavić preveo Kačićev Razgovor ugodni. U HNK je djelovao kao lektor i pomoćni dramaturg, a nakon izbijanja I. svjetskog rata, neko vrijeme u Beogradu radi kao urednik Beogradskih novina te priređuje dobrotovorne kazališne predstave. 1920. postaje predavač na Glumačkoj školi. Umro je u Zagrebu 1923. U Ogrizovićevom opusu prevladavaju dramska djela, iako je napisao i knjigu novela Tajna vrata (1917). U satiričnim novelama Trgovina ideja (1901) i Nova trgovina ideja (1902) (koje je napisao zajedno sa Zvonimirom Vukelićem), podrugljivo ismijava zagrebačke kulturne prilike100, a satirične tendencije do izražaja dolaze i u njihovom zajedničkom romanu Stari plamen (1907), koji je međutim, preopterećen stranačkom pripadnošću autora101. Među njegovim kritičarskim radovima izdvajaju se napisi o Šenoi, Kumičiću, Matošu i Krleži, a njegove knjige Pedeset godina hrvatskog kazališta i Hrvatska opera, polazište su za istraživanja hrvatskih kazališnih hisotirografa i teatrologa. Prva Ogrizovićeva drama Dah (1901) odaje djelomičnu povezanost s modernom. Tu su još i Godina ljubavi, Ljetno popodne, Jesenje veče i Zimska noć. Zajedno s Marijom Kumičić, ženom Eugena Kumičića, napisao je historijsku dramu u pet činova Propast kraljeva hrvatske krvi102 i već tu pojavilo se pitanje o Ogrizovićevu stavu prema katoličkoj crkvi koje je kulminiralo u Prokletstvu i dovela do Ogrizovićeva sukoba sa suautorom Milčinovićem (oko pitanja što je čije u drami). Na kraju se zaključilo da je Milčinović idejni začetnik i glavni pobornik antiklerikalne ideje djela. 100

Kao polazni motiv poslužio im je Gogoljev Čičikov i njegove mahinacije s mrtvim dušama, ali one su protuslovne ostatku Ogrizovićeva proznog rada. 101 Ogrizović je bio pravaš. 102 prema Kumičićevu romanu Kraljica Lepa

123 Nastavljajući ideju narodne pjesme, Ogrizović piše i dramu Hasanaginica, ali obradi pristupa sasvim slobodno, dodajući novu snažnu komponentu – strasnu ljubav Hasanage i Hasanaginice, a jedna od glavnih misli je sukob tradicije i novog. Tu su još i drame Banović Strahinja, Objavljenje te dramatizacija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Pred kraj života neuspješno dramatizira Đalskijev Osvit te piše originalnu dramu Urota Zrinjskog i Frankopana. Posljednja njegova dovršena i igrana drama Vučina, po strasti, naturalizmu i temperamentu, donekle se nastavlja na Kosorov Požar strasti. *** Historijska drama Prokletstvo oživljava sliku Zagreba iz kasnoga srednjega vijeka (događa se u 13. st.), u vrijeme kada se po autorima novoveški sudac, majstor Toma, usprotivljuje obmanama vlasti kaptolskoga klera. U većini hrvatskih historijskih drama prevladava rodoljubni zanos, veličanje pojedinih ličnosti ili opisi značajnih događaja u povijesti pa se Prokletstvo javlja kao izuzetna i samosvojna tvorevina u kojoj se evocira historijski ugođaj i akutaliziraju pitanja o smislu i sadržaju vjere. Drama je najprije objavljena u Savremeniku 1906, da bi nakon odobrenja od strane cenzure, godinu dana kasnije ponovo bila skinuta s kazališnog repertoara. PROKLETSTVO (Savremenik, 1906) Drama u četiri čina Novoveškoga majstora Tomu, zajedno s kaptolskim desetinarom Imbrom uhvatili su seljaci iz Trnova Luga, koje je taj isti Imbro u biskupovo ime otjerao s njihove zemlje. Razjareni seljaci zakopali su živog Imbru u zemlju i zabili mu križ u glavu koji je morao držati Toma. Ubili bi i Tomu da ga jedan nije prepoznao kao majstora koji izrađuje svece od drveta. To što su ga poštedjeli samo zato što pravi drvene svece, zaprepastilo je Tomu i nagnalo ga da počne intenzivnije razmišljati te da se javno opre raširenim shvaćanjima i tumačenjima vjere te ropskoj pokornosti kleru. Toma se suprotstavlja kaptolskoj politici koja dovodi do toga da ljudi radi interesa klera ubijaju jedni druge i bez straha prima prokletstvo kojim Kaptol kažnjava njega i njegove novoveške sugrađane, jer se ne boji srdžbe božje, jer Bog za njega nije strašan nego je prirodan, Bog „polja i sunca nebeskoga“. Toma nije ateist, samo je protiv idolopoklonstva drvenim svecima i crkvenih zvona – protiv nametnutih zabrana i lažnih naučavanja. No nakon što ih biskup prokune i time Novoveščani izgube pravo na služenje svete mise i primanje sakramenata, za svaku smrt i nesreću biva optuživan Toma. Ljudi se polako okreću protiv njega te na kraju ostane sam sa svojom majkom Anom. Građani ga sile da se pokori i sudjeluje u procesiji koja treba označiti njihovo iskupljenje. Na nagovor majke Toma to pokušava učiniti, ali dosljedan svojim uvjerenjima, u posljednji čas se opire zaustavivši procesiju, što razjari bijesnu gomilu, a sve okončava suludi mesar Blaž ubijajući Tomu mačem.

Po svojoj dramaturškoj funkciji, Toma je predodređen za sukob sa svojim dramskim kontrastom. To ovdje nisu ljudi nego suprotna stanovišta. On je predočen kao lik, ali se prvenstveno nameće kao protagonist jedne ideje. Kao čovjek, Toma je premalo konfrontiran s ostalim licima, jer ona u većini slučajeva nisu dovoljno individualizirana. Ipak, unatoč brojnim mamana, Prokletstvo, zasnovano na historijskim djelima svećenika Ivana K. Tkalčića, sadrži u sebi stvarne vrijednosti, koje je zagovarao i Matoš, kada je napisao da je Prokletstvo „drama puna tišine; umorna, malo monotona, primitivna: srednjovjekovna“, da „nadasve osvaja otmjenom prostotom stila, lapidarnošću“ i da se čini kao da u njoj nije sve rečeno. (Branko Hećimović: PSHK 72, Zagreb, 1969.)

Josip Kosor (1876 – 1961)

124

Rođen u Trbounju kod Drniša, ali se već kao dijete seli s roditeljima u Slavoniju. U Zagrebu radi u odvjetničkoj kancelariji, a 1905, već kao poznati pisac odlazi u Beč, München i Berlin gdje živi boemskim životom do izbijanja I. svjetskog rata, nakon čega bježi u Švicarsku i Englesku. Potom putuje Skandinavijom i Rusijom te opet boravi u Londonu i Parizu. Nakon rata uglavnom živi u Dubrovniku, gdje se i oženio. Zahvaljujući brojnim poznanstvima koja je stekao putovanjima po europskim kulturnim središtima, djela su mu bila prevođena i izvođena na više europskih pozornica. Svoj književni rad započeo je realističkim pripovjetkama o životu seljaka, radnika i malih činovnika – lica s "dna života", što mu je donijelo glas hrvatskog Maksima Gorkog. Mučno i nesigurno traženje osobnog puta i izraza primjetno je u Kosorovim romanima Rasap (1906), Radnici (1906), Cupalo (1907) i Razvrat (1923). Pisao je i poeziju, ali vrhunac svog književnog stvaranja dosegao je u drami. POŽAR STRASTI (1911) Drama u četiri čina Radnja se događa u jednom slavonskom selu. Seljak Ilarija Šalić tužio je sudu svoga susjeda Gušu Rigalina da mu je oteo dio zemlje. Na njivu dolaze sudac i mjernici koji utvrđuju da je Guša doista nezakonito ušao u Šalićev posjed pa se Guša, u nastupu bijesa zakune na osvetu. Gušin sin Ada, također zlikovac ("koji se umetnuo na oca"), čeka povratak u tamnicu, gdje odslužuje kaznu jer je u borbi za djevojku nožem ubô Šalićeva sina Ilju. Guša dolazi s viješću da je sud presudio protiv njega, a on iz osvete potpalio vatru na Šalićevom posjedu. Žandar koji ih obojicu hapsi, dok Gušina žena, a Adina majka, nesretna bogomoljka Stana zapomaže, moleći se božjem smilovanju. Nakon godinu dana, Šalić ženi sina Ilju. Pripremaju se veliki svatovi, ali Ilju muči je li njegova buduća žena Ruža okaljana od Adine strane (kad je Ada zbog nje pokušao ubiti Ilju i odvukao Ružu). Ilarija odlučuje da Griši sve oprosti pa ga poziva i na svadbu te čak i poklanja sporan dio zemlje, na što se svi ostali zgražaju. Štoviše, na očev nagovor, Ilja uzima Adu za svog djevera! Na dan svadbe, u dvorištu Šulićevih vrše se velike pripreme. Pojavljuje i Griša sa svojim sinom te pred svima počne vrijeđati Ilariju. Dolazi do svađe i borbe u kojoj i Guša i Ada pogibaju. Gušinu nesretnu ženu Stanu Ilijina žena Mara poziva da ostane živjeti kod njih.

Požar strasti (1911) prva je i najznačajnija Kosorova drama. Temelji se na sukobu dobra i zla, čime se Kosor približuje Tolstoju103, ali se svojim zaključkom (zlo se može svladati jedino silom, odnosno zlom!) i udaljuje od njega. U Pomirenju (1914) Kosor nastavlja svoj stvaralački dijalog s Tolstojem, ali i uspostavlja novi s Wyspianskim i Dostojevskim, pa i Biblijom kao misaonom i vjerskom konstantom. Tu su još i drame Žena (1913), Nepobjediva lađa (1920), U "Cafe du Dome" (1922), Rotonda (1925) i još neke druge. (Branko Hećimović: ANTOLOGIJA HRVATSKE DRAME, Drugi svezak, Znanje, Zagreb, 1988.)

KNJIŽEVNA KRITIKA 103

Svojom dramom Vlast tmine Tolstoj mu je bio izravni uzor!

125

Sve što se u procesu literarnog stvaralaštva odigravalo tijekom 20. stoljeća, svoje zametke imalo je već u djelovanju hrvatskih modernista. Upravo s modernom započinje suvremenost hrvatske književnosti, njen kontinuitet u modernim shvaćanjima umjetnosti i povezivanje s ostalim europskim literaturama. Zato moderna možda predstavlja još značajniji prijelom od onoga što se dogodio u vrijeme hrvatskog književnog preporoda, kojim je započela era novije hrvatske književnosti. U toj preorijentaciji, traženju, snalaženju u netradicionalnim shvaćanjima smisla i funkcije književnosti, jednu od presudnih uloga odigrala je i književna kritika, koja je u ovom periodu najzastupljenija grana, dominantnija od poezije, proze i dramskog stvaralaštva! Dotadašanja krtitika realista svodila se isključivo na promatranje kjiževnog djela gotovo isključivo u funkciji rješavanja ozbiljnih socijalnih i nacionalinih problema. Isto tako, stalno je naglašavana i odgojno prosvjetiteljska funkcija literature, pri čemu se posebna pažnja posvećivala pitanjima građanskog morala, što je bio i osnovni uzrok brojnih žestokih sukoba među kritičarima, oko naturalizma i realizma u književnom stvralaštvu. Kritičari realizma sasvim su bili uvjereni u potrebu angažiranosti literature pa su se stoga i bavili samo pitanjima sadržaja i ideje, dok je estetska kategorija gotovo prešućivana104. Nezadovoljstvo, a zatim i otvoreni revolt protiv postojećeg stanja u književnom životu Hrvatske izrazili su "mladi" u prvoj fazi moderne – do 1903. – najvećim dijelom u svojim programsko-manifestacijskim istupima i osvrtima na tradicionalnu književnost. Među njima nije bilo jedinstvenog stava pa ne možemo govoriti o Moderni kao o jedinstvenom pokretu. Prvi znaci sukoba s mladima, najavljeni su iz Praga gdje je 1897. pokrenuta Hrvatska misao, u kojoj je Milan Šarić objavio članak Hrvatska književnost. 1910. na taj se članak nadovezuje Milan Marjanovć105 (1879 – 1955), svojm člankom Hrvatska književnost, njezin put i njezino obilježje. Druga grupacija mladih, na čelu s Milivojem Dežmanom106 (1873 – 1940) i Branimirom Livadićem107 (1871 – 1949), javila se časopisom Mladost 1898. Oni 104

Izuzeci su Ibler i Čedomil, koji su najavili početak moderne klasične misli u hrvatskoj književnosti. Bavio se publicistikom, bio osnivač i pokretač mnogih književnih i kulturno publicistčkih listova te autor mnoštva književnih kritika. Uz Matoša i Nehajeva, Marjanović je najkompletnija i najproduktivnija kritičarska ličnost u razdoblju moderne. Svoje poglede na književnost počeo je izgrađivati za vrijeme školovanja u Pragu, naslanjajući se na ideje Masarykova realizma, koje je kasnije koristio u svojem radu. Literaturu uvijek sintetički povezuje s problemima društva. Književna kritika mora biti analitička, prema svakom djelu treba se odnositi kritički, a potrebna je i sloboda kritičkog uvjerenja. Ona mora biti totalna, njen zadatak nije da osuđuje već da tumači, a književost pomaže i u rješavanju određenih društvenih pitanja. 106 Po zanimanju liječnik, publicističkim, kritičkim i književnim radom bavio se od studentskih dana. Bio je i urednik mnogih časopisa, a najdulje Obzora. U kritici djeluje uglavnom u prvom razdoblju moderne (1897 – 1903), ali je, u vrijeme dok je djelovao, njegov doprinos bio toliko velik da ga se može smatrati najznačajnijim čovjekom nove književne generacije. Osnovne njegove misli su da umjetnost potresa ljudsku dušu, donosi nove podražaje i otvara nove vidike, a od književnog djela traži se da prije svega bude lijepo i istinito. 107 Po zanimanju srednjoškolski profesor, bio je urednik Savremenika, Hrvatske revije i Hrvatskog kola. Uz kritičke osvrte pisao je i novele. Iako se prvim kritičarskim radovima javlja tek 1900, svojim napisima nametnuo se kao jedan od najznačajnijih ideologa modernističke generacije. Dotadašnju hrvatsku književnost ocjenjuje jednostranom, idealiziranom i plačljivom, dalekom od stvarnog života i realizma, a sputava ju i vezanost uz političke stranke. Stoga postavlja zahtjev za potpunom umjetničkom slobodom stvaraoca i realizacijom ljepote kao glavnog čimbenika. Po svojim shvaćanjima smisla umjetnosti veoma je blizak Croceu. Uvijek je naglašavao kako pravi umjetnik mora izražavati totalnu sliku svijeta, dakle duhovnu i materijalnu, a nikada ne totalnu apstrakciju. Po tome je 105

126 polaze sa stajališta bečkog secesionizma, opredijeljujući se za čistu umjetnost, l'art pour l'art. Zajedničko obilježje obaju grupa jest uočavanje konstatacije da se hrvatska književnost počela vrtjeti u zatvorenom krugu, da se ponavlja i uniformira te isticanje zahtjeva za potpunom slobodom umjetnika i njegova umjetičkog izražavanja, dakle negiranje svih literarnih škola. Pisci formirani oko bečke secesije posebno težište stavljaju na individualnost u književnosti kao bitnu prerpostavku za ostvarenje dobrog umjetničkog djela, dok je težnja za ljeptom bitni zahtjev što ga stavljaju pred pisca. Dok su realisti promatrali karakter u razvoju u određenim društvenim okvirima, modernisti akcent stavljaju na onaj drugi, prostom oku nevidljivi, ali beskrajno bogati unutarnji žvot čovjekov. Moderna nastoji obuhvatiti cijelog čovjeka, teži za sinezom idealizma i realizma – bitni smisao literature u traženju je apsolutne ljepote i idealne harmonije kojoj u centru stoji uvijek čovjek (Dežman). Svi kritčari naglašavaju potrebu sinteze realističkog i idealističkog, što se najbolje manifestiralo u zahtjevu da književnost mora biti prožeta narodnim duhom. U prvoj svojoj fazi, kritika moderne usmjerena je uglavnom prema općim, sintetičkim osvrtima na tradicionalno književno stvralaštvo, posebno ono iz razdoblja realizma, dok se u drugoj fazi, uglavnom od pojave časopisa Život (1899), težište stavlja na kritičke prikaze pojedinačnih književnih ostvarenja, najvećim dijelom suvremih pisaca. Oko 1900. se neki kritičari (Šarić, Dežman Ivanov, P. S. Mikov) povlače iz kritike, a nadolazi čitava grupacija novih: Ivan Krnic, Vladimir Lunaček, Mihovil Nikolić, Andrija Milčinović, Arsen Wenzelides, Milan Ogrizović, M. C. Nehajev i A. G. Matoš. Posljednja dvojica će, uz Marjanovića, dati osnovni ton i obilježje kritici moderne, sve do pred I svjetski rat. U svojim analizama oni se uglavnom služe eklektičkom metodom, tada aktualnom u europskim literturama, koje su nosioci bili značajni kritičari i teoretičari poput Bjelinskog, Tainea, Sainte-Beuvea, Brandesa ili Crocea. Od starijih pisaca spominju se u kritici moderne Preradović, Ante Kovačić, Kranjčević, dok su Gjalski i Leskovar, kao pisci koji započinju dezintegraciju realističke stilske formacije, uzor stvaralaštva kakvo modernisti priželjkuju. Od suvremnih pisaca najviše je pažnje posvećeno Begoviću, Vidriću i Nazoru. Matoš108 i Nehajev109 jedini su kritičari moderne s jasnijim koncepcijama u shvaćanju, kako kritike tako i umjetnosti uopće, koji su kritiku zapravo, oteli dilentatizmu. Matoš je i kritici prišao kao umjetnosti, ne pokazujući nikakve razlike između jendog i drugog pojma, jer kritičar nije, po njegovom shvaćanju, ništa drugo nego umjetnik110. Očito je da Matoš kritiku doživljava kreativno – kao umjetnik, što je bila i polazišna točka u njegovu djelovanju. On je izraziti impresionist koji u uvijek polazi od čvrste konstante: estetske vrijednosti djela (pod kojom on prodrazumijeva ostao originalna kritičarska pojava među svojim suvremenicima. 108 Opširnije o Matošu vidi pod bilješkom Antun Gustav Matoš 109 Opširnije o Nehajevu vidi pod bilješkom Milutin Cihlar Nehajev 110 "Kritičar je prije svega umjetnik, umjetnik osjećajem i stvaranjem. kao umjetnost što je život, realnost transformirana kroz prizmu individualnosti, tako je kritika dojam umjetnosti na umjetnika. To su sasvim dijalektičke razlike, ne postojeći danas više u modrnoj literaturi. Moderni umjetnik, sada više sad manje, stvara analizom, uspoređivanjem, dakle kritički, a moderni kritičar sintetiše slike, oživljava umjetnički. Neke priče An. Francea, Stendhala i Waltera Patera su imaginarne kritike, a eseji Macaulayevi i Taineovi su kritični, savršeno dokumentirani romani." (Matoš u prikazu o Jovanu Skerliću). [...] "Kritika je u najvišem svom obliku savršeno poznavanje čovjeka, djelo enciklopedijskog umjetnika i zato postoji samo kao torzo, slika, dojam, pokušaj."

127 snažnu individualnost, pisca s istančanim osjećajrm za ljepotu i smislom za neobičnost i senzaciju). Matoš je prvi hrvatski kritičar s takvim pristupom. Nehajev u svom kritičarskom radu polazi od modernistčkih pozicija i shvaćanja umjetnosti, zastupajući ideju individualne stvaralačke slobode i naglašavajući značenje subjektivnog u stvralačkom procesu. Prije svega ga zanima sudbina modernog intelektualca, pa zato posebno naglašava biografski moment u svojim analizama. Osobito zainteresiran za "psihologiju moderne duše" i uočavanje kozmopolitskih problema modernog intelektualca, Nehajev teži da kroz umjetničko djelo sagleda duševnu dispoziciju cijele epohe111. U svojoj kritici on kombinira nekoliko pristupa i metoda: od biografske i filozofske do psihološko-etičke. S obzirom na njegove stavove, ne čudi što je težište svojih kritičarskih istraživanja posvetio upravo Leskovaru i Gjalskom u hrvatskoj, a Flaubertu i Ibsenu u europskim literaturama. Osnovna karakteristika kritike i književnosti hrvatske moderne jest velika raznolikost pristupa i različitost shvaćanja smisla. Sukob gledišta i pristupa doveo je do više ili manje eklektične kritke te pridonio njenom snažnom procvatu. Najveće razlike u gledištima i dalje su ostale po pitanju angažiranosti literature: tradicionalnim shvaćanjima, najbliži su ostali sljedbenici Masarykovih ideja: Šarić, P. S. Mikov, Marjanović. Oni su još uvijek smatrali da književnost mora odigrati značajnu ulogu u odgoju karaktera nekog naroda, ali i oni forsiraju psihološku kritiku koju će kasnije dalje razviti Nehajev, dok Taineova teorija svima predstavlja osnovno polazište. Ona druga, "bečka" grupacija, verbalno je bila protiv bilo kakve druge funkcije umjetnosti osim da bude umjetnost, s estetskim smislom kao jedinim mogućim. No Livadić i Dežman kao predstavnici takve kritičke misli nisu imali dovoljno teoretske naobrazbe da bi stvorili jasniju koncpepciju svojeg kritičkog pristupa pa je njihova teorija impresionizma ostala na razini dilentatizma. Matoš je jedini izuzetak, jer je kritiku uspio izvući iz dilentatizma te je prvi shvatio da je književnost umjetnost u jeziku, a stil kao oznaka individualnosti bitno obilježje umjetničkog literarnog stvralaštva, i to su do kraja ostali njegovi jedini kriteriji u vrednovanju književnih djela. Hrvatska je moderna otvorila put suvremenom i modernom shvaćanju umjetnosti, kakvo je do punog izražaja došlo u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. (Miroslav Šicel: PSHK 71, Zagreb, 1975.)

Književnost 1914 – 1952 111

Time se zapravo predstavlja kao poklonik Taineove kritičke teorije.

128

PJESNIŠTVO Miroslav Krleža antologijske pjesme: Jesenja pjesma, Plameni vjetar, Naša kuća, Nokturno u samotnoj sobi, Pjesma starinskog ormara, Pjesma mrtvom čovjeku, Jeruzalemski dijalog, Noć u provinciji, Pjesma toreadora, Bonaca u predvečerje, Ni med cvetjem ni pravice, Khevenhiller, Na mukah, Planetarijum (vidi bilješku o Krleži: KNJIŽEVNOST 1914 – 1952 > PROZA)

Antun Branko Šimić (1898 – 1925)

[pseudonimi: Slavče, Antun Šimić, Ante Šimić, Antun B. Šimić, A.B. Šimić, Hercegovac, Branko Zvonković, Drinovci] antologijske pjesme: Pjesnici, Ljubav, Opomena, Povratak, Jedanput, Mjesečar, Zavodnik, Veliki ubijač, Žene, mladići, ljeto, Rastanak sa sobom, Konac, Ručak siromaha, Tijelo i mi, Svirač ili preobraženje glasova, Smrt, Pjesma jednom brijegu

Šimić predstavlja središnju ličnost hrvatskog ekspresionizma. Rođen 1898. u Drinovcima u Hercegovini u relativno imućnoj obitelji. Prva tri razreda franjevačke klasične gimnazije pohađao je na Širokom Brijegu. 1913, kao učenik trećeg razreda u Luči objavljuje svoju prvu pjesmu (Zimska pjesma). U četvrtom razredu samovoljno je istupio iz sjemeništa te prešao u mostarsku gimnaziju, gdje se odmah uključio u rad katoličke mladeži. Uskoro se seli u Vinkovce te tamo polaže prijemni ispit i konačno završava gimnaziju. 1914. napisao je svoj prvi feljton - Slike sa sela te ga objavio u zagrebačkim Novinama, a sve se češće javlja pjesmama u zagrebačkoj periodici (Luč, Pobratim, Književne novosti) pod različitim pseudonimima. 1915. prelazi u Zagreb te nastavlja školovanje na gornjogradskoj gimnaziji. U međuvremenu ulazi u krug zagrebačke boeme, objavljuje u Hrvatskoj prosvjeti Lj. Markovića te postaje suradnik Savremenika, glasila DHK. Proširuje zatim suradnju i na ugledni Obzor u kojemu se samouvjereno javlja s oštrim književnim i likovnim kritikama. 1. prosinca 1917. iznenada se javlja prvi broj njegova lista «za umetnost i kulturu» Vijavica kojega je Šimić i uređivao i ispunjavao uglavnom svojim prilozima. Zbog Vijavice morao je napustiti gimnaziju, a time je izgubio i očevu potporu te započeo mukotrpno razdoblje svoga života, mučeno oskudicom i bolešću. Posljednji, 4. broj Vijavice, izašao je početkom 1919. Zajedno s Gustavom Krklecom i Nikom Milićevićem pokreće Juriš (prema njemačkom ekspresionističkom časopisu Der Sturm), koji je također obustavljen već nakon tri broja. Istodobno se Šimić pojavljue i kao suradnik Krležina Plamena. Upoznaje se s Tatjanom Marinić, kojoj će posvetiti svoju prvu i jedinu zbirku Preobraženja (1920) i s kojom će provesti ostatak svojeg kratkog života. Preobraženja su tiskana u svega 500 primjeraka, ali se zbirka slabo prodavala, što je još više otežalo ionako teške Šimićeve prilike. Iste godine uvršten je u francuski izbor modernih pjesnika, s pet pjesama.

129 Početkom 90-ih sve više se bavi likovnom kritikom; 1922. u Kritici objavljuje poznati ciklus Siromasi. 1923. Milan Begović poziva ga u redakciju Savremenika, ali ga Šimić napušta već nakon 9 brojeva. U Savremeniku je objavio svoj esej Tehnika pjesme te esej o Donadiniju. Nakon više godina izbivanja, opet se vraća kući u Drinovce te miri s ocem, a povratkom u Zagreb, pokreće svoj treći časopis, Književnik, od kojeg su također izašla samo četiri broja. Sve više ozbiljno pobolijeva, boravi u dubrovačkoj bolnici i sanatoriju na Cavtatu te gotovo sasvim prekida suradnju s časopisima, živeći od pozajmice. 1925. vraća se k Tatjani u Bosanski Brod, a odatle zajedno odlaze u Zagreb. No tuberkuloza ubrzo sasvim preuzima maha i Šimić u svibnju 1925. umire u 27. godini života. Posljednje pjesme bile su mu Smrtno sunce i Vraćanje suncu. Iako je bio i esejist, kritičar i urednik, A. B. Šimić prije svega je bio pjesnik koji je iza sebe ostavio nevelik, ali vrlo vrijedan književni opus. Kompleksne i vrlo senzibilne naravi, život su mu obilježili siromaštvo, bolest i nemir. Do pojave Vijavice, Šimić je, slijedeći poetiku «Gričana» (Matoševih učenika), bio impresionistički orijentiran, da bi se potom meteorski uzvisio kao najveći ekspresionistički pjesnik, zagovarajući tzv. «apstraktni, metafizički ekspresionizam». U svojim člancima oštro se oborio na tradicionalizam, zastupajući umjetnost koja je «ekspresija umjetnikovih osjećaja», koja se «otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti…» Umjesto idiličnog impresionizma, mladi Šimić zagovara krik kao novi, nesputani izraz. Jezik za Šimića nije više odraz stvarnosti, već on tu stvarnost preobražava, postajući i estetski autonoman. Zato je krik tu idealan, jer poništava sve tragove formalne jezične organizacije, osim toga, u kriku je maksimalno sadržan sam pjesnik. U Preobraženjima (1920), koja sadrže 48 pjesama, izišlima u vlastitoj nakladi, Šimić je pjesnik – pobunjenik, antitetički razapet između života i smrti, prolaznosti i vječnosti, u kojima potvrđuje vlastiti sud kako novo vrijeme, istraumatizirano ratom, bijedom i nepravdom, traži i neke nove forme. Ali i Šimićeva poetika naslanja se na nacionalnu tradiciju i europsku avangardu, ali i na govor rodnoga kraja, pa ne možemo govoriti o radikalnom osporavanju tradicije. Među opsesivnim Šimićevim temama (vječnost, ljudska prolaznost i slabašnost), ciklus o siromasima, spada među najbolja djela hrvatske tzv. socijalne lirike. Iako uvijek etičan i analitičan, Šimić kao kritičar uglavnom je negativno ocijenio gotovo sve svoje suvremenika: Vidrića, Nazora, ranog Andrića i ranog Krležu. Opće je mišljenje i da je Šimić unio presudnu novinu u kontekstu hrvatskog pjesništva na formalnoj organizaciji pjesme, jer je slobodni stih tek nakon Preobraženja postao ravnopravnim takmacem tradicionalnoj versifikaciji i uskoro će ga kao konstantu prihvatiti brojnu drugi hrvatski pjesnici. A. B. Šimić predstavlja jedno od najznačajnijih imena hrvatskog ekspresionizma i jednog od tvoraca hrvatskog književnog moderniteta. (Vinko Brešić: predgovor u A.B. Šimić: OPOMENA, Zagreb, 1995.)

Tin Ujević (1891 – 1954) antologijske pjesme: Oproštaj, Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice, Notturno, Blaženo jutro, Uhapšen u svojoj magli, Zelenu granu s tugom žuta voća, Nostalgija svjetlosti, Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Traženja na miljokazu, Svetkovina ruža, Vasionac, Cvrkutanje srcca u pokrajini sanja, Pobratimstvo lica u svemiru, Pogledi u praskozorju, Produženi svijet, Svratište sub Iove Divo, Ganutljive opaske, Fisharmonika

130

Rođen je u Vrgorcu, a pučku školu završio u Imotskom i Makarskoj, nakon čega odlazi u Split, gdje živi u sjemeništu i pohađa klasičnu gimnaziju. Odustao je od zaređenja i maturirao 1907, a 1909. u Zagrebu upisuje studij hrvatskoga jezika, klasičnu filologiju i filozofiju. Ulazi u književni krug okupljen oko A. G. Matoša, ali 1911. njih dvojica postaju književni protivnici te vode česte polemike sve do Matoševe smrti. U to vrijeme Ujević počinje zastupati ideju o potrebi jugoslavenskog integralizma, zbog čega je nekoliko puta dospio u zatvor. Lirika prvog, «matoševskog» razdoblja objavljena mu je 1914. (zajedno s Andrićem, Galovićem, Kamovom, Wiesnerom i drugima) u Hrvatskoj mladoj lirici. 1913-1919 boravi u Parizu, gdje nastavlja političku aktivnost oko ujedinjenja Hrvata i Srba, ali se 1917. povlači. U Parizu se upoznaje i s novim književnim strujanjima, osobito s Baudelaireovim pjesništvom, koje će biti presudno u nastavku njegova književnog rada. Nakon Pariza, boravi najprije u Zagrebu, a zatim cijelo desetljeće u Beogradu (1920-1929), gdje je objavio i svoje prve zbirke: Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), a nakon toga seli u Sarajevo (1930-1937), gdje mu izlaze Auto na korzu (1932) i Ojađeno zvono (1933). Od 1937. do 1940. boravi u Splitu, a od 1940. do smrti, 1954. u Zagrebu. 1950. objavio je zbirku izabranih pjesama Rukovet i posljednju lirsku zbirku Žedan kamen na studencu. Čitav život živio je neurednim boemskim životom, kao profesionalni književnik. Sabrana djela tiskana su mu u sedamnaest svezaka. Ujevićev bogati lirski opus čine i mnoge pjesme neuvrštene u navedene zbirke, kao i Pjesničke proze raspoređene u cikluse Modrice, Mamurne jamatve, Badnjaci, Ognjeni usovi te pedesetak tekstova okupljenih pod naslovom Crteži s kavanskog mramora. Prisutan je širok raspon tema i motiva: od snovitih opisa, preko doživljaja kulturnih fenomena, do propitivanja različitih pojava vlastitog doba, ali većina proza ispunjena je autoanalizom lirskoga subjekta. Ujević je u takvoj hibridnoj prozi najviše slijedio Rimbaudova djela Sezona u paklu i Iluminacije. Osim kao pjesnik, profilirao se i kao jedan od najplodnijih esejista, a napisao je i golem broj feljtona i novinskih članaka. Eseji su okupljeni u knjigama Skalpel kaosa (1938) i Ljudi za vratima gostionice (1938). U njima je zahvatio pojave širokog povijesnog raspona, presezao u druge kulture (pisao je o budizmu i kineskoj kulturi), te se, uz Krležu, smatra posljednjim hrvatskim enciklopedistom. Za vrijeme cijele svoje karijere, osobito od 1945. do 1950, kada mu je bila zabranjena javna djelatnost, Ujević je ustrajno prevodio Baudelairea, Poea. Whitmana, Rimbauda, Gidea, Prousta i druge, kao i klasičnu kinesku liriku pa ga njegova širina interesa i kvaliteta angažmana svrstavaju u sam vrh svjetske književnosti 20. stoljeća, dok ga njegova poezija čini najplodnijim i najkompleksnijim predstavnikom našeg pjesničkog modernizma. Od soneta Za novim vidicima (Mlada Hrvatska, 1909) do posljednje zbirke iz 1954, Ujevićeva poezija se znatno mijenjala. Njegovo pjesništvo dijeli se na dvije velike glavne faze: prvu: od Hrvatske mlade lirike (1914) do oko 1930. koja bi obuhvaćala i Lelek sebra i Kolajnu, dok bi druga faza označavala stvaralaštvo triju kasnijih zbirki. U pjesmama iz Hrvatske mlade lirike prevladava impersonalnost i inzistiranje na slikovnom elementu (veza s parnasovcima), dok su u samostalnim zbirkama najočitiji simbolistički utjecaji. I Lelek sebra i Kolajna obilježene su velikim dijelom strogom sonetnom formom sa dosljednom primjenom akcenatsko-silabičkog stiha. Dominantna tema su žena i ljubav, a žena se pojavljuje i kao mitska oznaka u vidu Bogomajke, Eve, Vivijane, Majke itd. Tu su i pjesme s pitanjima vjere (Duhovna

131 klepsidra), ljudske sudbine (Svakidašnja jadikovka), nostalgije za domovinom (Slaboća) i obnavljanja mita o budućoj misiji slavenstva (Rusija Rusiji), ali zbirka Kolajna, organizirana kao neopetrarkistički kanconijer u 48 pjesama, gotovo je u potpunosti posvećena idealizaciji žene. U posljednjoj pjesmi Kolajne lirski subjekt se čak identificira sa starim trubadurom, ali i raskriva svoju kasnu povijesnu pojavu te arhaizmima poziva staru hrvatsku pjesničku tradiciju. Platonistički idealizirana žena kod Ujevića nije samo posrednica ka apsolutu, nego i uzrok propasti, vodič ka baudelairevskom «ponoru». Od 1930-ih i zbirke Auto na korzu, vidljiv je stanovit zaokret u Ujevićevoj poetici. Uz navedene postojeće karakteristike, sada ipak pretežu sastavi duljega opsega, a tematika se pomiče u pravcu misaonosti, retoričnosti i filozofičnosti iskaza. Ujević se veže uz nove pjesničke pravce: njemački ekspresionizam, talijanski futurizam i francuski nadrealizam. Heterogenost modernog subjekta, na sličan način iznio je i u svojoj pjesničkoj prozi. U zbirkama Ojađeno zvono i Žedan kamen na studencu uočavamo dva temeljna smjera u kojima se kreće kompozicija teksta: panoramski (rijeka slika što u bujici izlazi iz nekog okvira/izvora) i neprestano kruženje (slike kao elementi opisa usredištuju se oko neke čvrsto izabrane točke: slike, osobina ili simbola (Stamać)). Ova faza predstavlja Ujevićev prijelaz na onaj tip pjesništva koji je proizašao iz Vlati trave Walta Whitmana i poezije Émila Verhaerena. To se očituje prije svega u pristajanju na slobodni stih, koji zna biti osobito dug. Na taj se način poetskom jeziku daje ekstatični ton, a ulozi pjesnika/lirskog subjekta karakter modernog vizionara. Ali Ujević se i dalje služi i rimovanim stihom različite duljine. Sva ta sredstva i izrazito bogat leksik uposleni su s namjerom da u pjesmi predoči dinamički aspekt zbilje, a literarne korijene takvih postupaka svakako valja tražiti u manifestima talijanskih futurista. Ujević je nastojao biti vizionar, ali njegova vizija svijeta nikad nije bila naivno optimistička, premda je on suosjećao sa socijalnom nepravdom i želio svijet s više solidarnosti. No, za razliku od Krleže, Ujeviću nije pristajalo vezivanje uz bilo kakve kolektivne projekte i utopije: on je odgovor na ključna pitanja tražio u unutarnjem prostoru, pa je i njegovo «pobratimstvo lica u svemiru» ostalo apstraktnom, ali poetski iskazanom vizijom: Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, A naša krv, i poraz svih, u klanju, Opet je samo jedna historija duša. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Ivo Andrić

(vidi bilješku o Andriću: KNJIŽEVNOST 1914 – 1952 > PROZA)

Ljubo Wiesner (1885 – 1951) antologijske pjesme: Tihi život, Pjesma, Odrazi, Šetnja u samoći, Blago veče, Avantire, Kupac čarobnih krijesnica, Ikarov odgovor

Rođen je u Zagrebu. Radio je kao novinski korektor, novinar, urednik i izdavač. Bio je i prevoditelj (Lurd i Rim E. Zole, Jadnici V. Hugoa), a za vrijeme II.

132 svjetskog rata, u Berlinu je uređivao mjesečnik Suradnja. Od 1948. do smrti, 1951. boravi u Rimu. Umro je u rimskoj ludnici od posljedica progresivne paralize. U svojoj poeziji Wiesner je pejzažist, ladanjski idiličar, sljedbenik „Matoševe škole“. U pjesničkom opusu od svega pedesetak pjesama, polovicu čine soneti, pokoja glosa, ekloga ili balada te nekoliko „narativnih“ većih pjesama (Moja majka, Kip domovine). Najslabiji dio njegovih soneta svakako predstavlja formalna stega koja se očituje u naivnim rimama112. Rima je često skretala logičnost i uopće sadržaj njegovih pjesama u paradoksalne obrate113. Radi rime Wiesner je katkada gradio i banalne ukrasne sintagme, sa stereotipnim i neadekvatnim atributima, što je degradilo, ne samo pojedini stih, nego i čitave pjesme. Samo posljednja njegova pjesma, lamentacija Kip domovine, približila se besprijekornosti forme, ali njome je Wiesner nažalost i zaključio svoje pjesnikovanje. Otprilike istovremeno s pjesmama (1910), javlja se Wiesner i sa člancima. S te strane najznačajniji je njegov programatski uvod u Hrvatsku mladu liriku (1914) čime programatski definira novi pjesnički program Matoševih sljedbenika114. Do kraja života opsesija mu je bila da napiše književnu studiju i biografiju A. G. Matoša pa je velik dio života sakupljao građu, a dva puta je čak u tu svrhu boravio i u Parizu, što je rezultiralo s nekoliko raznobojnih feljtona o Matošu. (Milan Selaković: PSHK 85, Zagreb, 1970.)

Gustav Krklec (1899 – 1977) antologijske pjesme: Srebrna cesta, Izlet u nebo, Jezero, Pepeo strasti, Samotni zlatar, Bezimenoj, Strah, Pismo, Ključevi, List na vjetru

Rođen je u Udbinji kod Karlovca, ali je odrastao u Hrvatskom zagorju koji je smatrao pravim zavičajem. Još kao srednjoškolac susreće se sa A. B. Šimićem s kojim pokreće časopis Juriš. Maturirao je na Sušaku, gdje je upoznao Nazora i njegovu poeziju. Od njega je mladi Krklec naučio osnovno shvaćanje poezije – njen fenomen u kvalitativnom značenju. Krklečeva je rana poezija jednostavna i bliska, bez složene filozofije, vedra, a u isto vrijeme opsjednuta prolaznošću i smrću; bez egzaltirane simbolike, a slikovita i metaforička. To se vidi već u prvoj zbirci Lirika (1919). Isto tako, ona je i ispovijed o nemirima u čovjeku u jednom burnom vremenu, neposredno poslije II svjetskog rata. Javljajući se u vrlo uzburkanom vremenu nastupa brojnih protesta i negacija, koji se u umjetnosti manifestriraju kroz ekspresionizam, dadaizam, futurizam, zenitizam i druge izme, Krklec ne nastupa kao avangardist, ali njegova poezija ipak ne djeluje 112

Radi se o rimama tipa: visini – paučini, pomakla – stakla, ormari – stvari, kavaliri – klaviri, hiljada – mlada, ubogara – oltara, sunaca – kladenaca itd. 113 Teškoće s rimom vidljivi su i u pjesništvu Stanka Vraza, Petra Preradovića, a njenom žrtvom katkada je znao biti i sam Matoš. 114 Tin Ujević u nenaslovljenoj studiji-pamfletu o Matošu (Mogućnosti, 1963) iznosi „glavna načela“ pjesničke grupe okupljene u Hrvatskoj mladoj lirici i poslije u časopisu Grič: „1. Pjesnički jezik treba biti biran: on izražava impresije, senzacije i emocije koje se odlikuju svojom kvalitetom; 2. Gradnja stiha mora biti metrički pravilna, dotjerana i glatka; stihovi ne smiju hramati ni biti hrapavi; uklanjaju se elizije; poslije 4, 5. i 6. sloga stoji cezura; strofe su završene cjeline; 3. Pjesnik, ukoliko piše na štokavskom najrječju, mora poznavati štokavski akcenat; isto tako kao što stih mora biti gladak rima treba da bude po mogućnosti potpuna, precizna; trosložne rime imaju prednost.“ itd.

133 arhaično jer u njoj nalazimo elemente ekspresionizma te tzv. socijalne poezije. Značajnu ulogu u njegovim pjesmama ima koloristička intonacija (prevladavaju žuta, crvena i crna boja), boja se u pretvara u sliku, te pjesma tako dobiva svoju slikovitu dimenzionalnost i značenje. 1921. izlazi druga njegova zbirka Srebrna cesta, a treća, pod naslovom Nove pjesme, 1923. U njoj je već naglašenija egzistencionalnost, prevladavaju komponetne traženja i bijega, što će se kasnije nastaviti i u zbirkama: Ljubav ptica (1926) i Izlet u nebo (1928)115. Pjesme iz beogradskog razdoblja pojavile su se u Zagrebu u zbirci San pod brezom (1940). U središtu poetske zaokupljenosti ove zbirke nalazi se zavičaj, sagledan u retrospekciji na odmaklo djetinjsto i prijeđeni put životnog iskustva. Zbirke Tamnica vremena (1944) i Darovi za bezimenu (1942) nose sugestivnu snagu najboljih ostvarenja u Krklečevu pjesničkom opusu. Uz zavičaj, kao motiv prisutan već u zbirci San pod brezom, osnovnim motivima ovdje se pridružuju i reminiscenije na grozote rata. Poslijeratna poezija: Izabrane pjesme (1947) i Tri poeme (1949), lirska su transpozicija povijesti našega čovjeka u ratnim i revolucionarnim danima. Smisao za stvarnost i satiričko promatranje stvari, omogućili su Krklecu da obnovi i oživi jedan zanemareni i gotovo zaboravljeni književni rod – epigramatiku. Epigrame Krlekc sistematski objavljuje od 1958. u Borbi, uperivši u njima satirički žalac na slabosti, mane i nedostatke našeg čovjeka. Usporedo s poezijom, javlja se i s prozom, surađujući najprije 1918. s A. B. Šimićem u Glasu SHS,a. Zajedno s lirskim prvijencima izlazi mu i dramska rapsodija u tri dijela Grobnica (1919) i roman Beskućnici (1921). (Augustin Stipčević: PSHK 100, Zagreb, 1963.)

Ivan Goran Kovačić

(vidi o Kovačiću u: KNJIŽEVNOST 1914 – 1952 > PROZA)

Dobriša Cesarić (1902 – 1980) [pravo ime: Dobroslav]

antologijske pjesme: Kad budem trava, Mrtva luka, Mrtvačnica najbjednijih, Oblak, U suton, Povratak, Pukotina ima svaki život, Pjesma gorka, Poludjela ptica, Slap, Voćka poslije kiše, Balada iz predgrađa, Tiho, o tiho govori mi jesen, Pjesma mrtvog pjesnika, Moje jutro u Maksimiru

Rođen je u Požegi, ali djetinjstvo proveo u Osijeku. Od 1916. živi u Zagrebu, gdje završava gimnaziju i upisuje najprije pravo, a zatim filozofiju. 115

Posljednje tri zbirke objavio je u Beogradu, kamo se 1922. preselio iz Zagreba. U Beogradu su izašla i njegova Sabrana dela (1932). Tamo se bavi i prevodilaštvom, prevodeći, između ostalog i Sergeja Jesenjina, čija je poezija utjecala na njegov pjesnički razvitak.

134 1923. upoznaje Krležu i od tada počinje njihova suradnja; najviše svojih pjesama objavio je u Krležinoj Književnoj republici. Osim toga, Krleža je bio jamac pri objavljivanju prve Cesarićeve knjige (Lirika, 1931). Druguje i s A. B. Šimićem, Cesarcem i Majerom, s kojim 1931. pokreće reviju Ozon (izašao samo jedan broj). Svoju prvu pjesmu, I ja ljubim... objavio je u Pobratimu 1916, pod svojim pravim imenom Dobroslav. Bio je zaposlen u HNK i Nakladnom zavodu Hrvatske, gdje je bio urednikom nekoliko biblioteka. 1949. oženio se Elzom Šohaj s kojom je živio do njezine smrti. 1951. izabran je za člana JAZU, a bio je i prdsjednik DHK (1962-1963). Autor je zbirki pjesama Lirika (1931), Spasena svjetla, Izabrani stihovi (1942) te još niza naslova u kojima su sakupljene njegove pjesme. Za svoj rad dobio je mnoge književne nagrade, a pjesme su mu prevedene na više od dvadeset jezika. Umro je u Zagrebu 1980. godine. Malo koji pjesnik je još za života doživio toliko pohvala i ozbiljnih kritičkih primjedaba te toliku recepciju svoje poezije u čitalačkoj publici kao što je to bio slučaj sa Cesarićem. Kada se prvi put javlja, u hrvatskoj poeziji još uvijek su najveća imena Kranjčević, Vidrić, Matoš i Nazor. Cesarić se ne priklanja ni jednoj strani116. Samo u formalnom pogledu (vezani stih) možemo ga smatrati nastavljačem Matoševe i Vidrićeve linije. Cesarić nije bio aktivist u smislu bilo kakvog radikalizma, politčkog ii literarnog (poput npr. Krleže ili Cesarca), ali s obzirom da su njegovi najpoznatiji pjesnički zapisi iz predgrađa: o vagonašima, zidarima, prosjacima, pijancima, praljama, bludnicama, skitnicama, zatvorima itd. nastali upravo tridesetih godina, treba ga promatrati u paradigmi socijalne literature tih godina. S ekspresionizmom ga povezuje inzistiranje na ritmičkom stihu, kao i neke teme (Oblak, Pjesnik, Krik), dok na planu unutrašnje kompzicije radi očiti odmak od pjesnika moderne. Treba napomenuti i odsustnost slikovnosti te uvođenje leksema iz razgovornog jezika kao i na sklonost poetici romantizma (Flaker)117. Prvu svoju zbirku Cesarić je objavio tek u 29. godini; njoj, međutim, prethodi petnaestogodišnji rad najplodnijeg stvaranja, publiciranog po književnim časopisima i novinama. Za života je objavio 150 pjesama, od toga, do pojave Lirike, prve njegove zbirke, njih 68, dakle gotovo polovicu. Iz toga zaključujemo da je Cesarić 1931. već imao izgrađen svoj umjetnički profil, pa je prvijenac odmah bio pohvalno ocijenjen i dobio književnu naradu JAZU 1932.118 Cesarić je jedan od rijetkih pjesnika, ako ne i jedini, u čijem slučaju ne možemo govoriti o jazu između "moderne umjetnosti i čitalačke publike"119: njegovu poeziju čitaju svi, a tome je razlog Cesarićeva modernost – "moderan je prije svega jer je živ kao pjesnik."120 No kada je riječ o njegovom stvaranju, zanimljivo je spomenuti činjenicu da je Cesarić stvarao prilično sporo te bio vrlo kritičan prema vlastitom umjetničkom radu. 116

Misli se na "gričane" - romantičko-nacionalnu struju na čelu s Nazorom i ekspresionističko-socijalnu grupaciju koja se formirala oko Krleže i Šimića. 117 Iz romatničkog naslijeđa Cesarić nasljeduje refren, široko popularan u romantizmu te emocionalna ponavljanja, pitanja, uzvike i sl. 118 Jedan od rijetkih koji je izuzetno negativno ocijenio Cesarićevu Liriku (1931) bio je uvaženi kritičar Stanislav Šimić. 119 Antun Šoljan, Goli časovi, Republika, XII/1956, br. 5 (str. 63) 120 Isto

135 Među brojnim kritičarima koji su pisali o Cesarićevoj poeziji treba istaknuti Branislava Zeljkovića koji je intepretacijom pjesme Oblak dao prvu serioznu interperetaciju jedne Cesarićeve pjesme. Jedna od ključnih tema Cesarićeve lirike jest misao o vječnom povratku (Povratak, Kad budem trava, Srce, Pjesma mrtvog pjesnika), na koju se nadovezuje i motiv kruga kao životnog principa (Povratak). Ključni princip u komponiranju veoma su često ponavljanja (prvi stih/strofa ponavlja se na kraju pjesme), odnsno paralelizam. Kada govorimo o kompzicijskoj strukturi, treba naglasiti da u mnogim njegovim pjesmama nalazimo kompzicijske elemente drame: ekspozicija, kulminacija, rasplet, koju možemo stupnjevati čak i u najkraćim njegovim pjesmama, poput Tiho, o tiho govori mi jesen (Sabljak). (Vinko Brešić: DOBRIŠA CESARIĆ, Zagreb, 1984.)

Dragutin Tadijanović (1905) antologijske pjesme: Žene pod orahom, Balada o zaklanim ovcama, Mjesečina, Jutarnja zvijezda pozlaćen orah, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, U gostionici pijem vino, Hoću li ući u sobu gdje je sag, Danas trideset pete, Sanjarije budnog srca, Večer nad gradom, Goranov epitaf, Veličanstvo mora, Place Dauphine, Prsten, Kad mene više ne bude, Sveti Ožbolt i visoko drvo s krošnjom u nebesima + Kasni žetelac, Veličanstvo mora, Jardin du Luxembourg, Svibanj na konju, Svjetiljka ljubavi, Zelenilo zemlje..., Grozd, O krilatom konju, Lipanjska noć na Griču

Rođen je 1905. u Rastušju kod Slavonskog Broda. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937. Objavljuje poeziju, kratke priče, autobiografsku prozu, ulomke iz dnevnika, bilješke, članke i biografije o pojedinim piscima i njihovim književnim ostavštinama. Urednik je mnoštva antologija i zbornika hrvatske književnosti. Na strane jezike prevedene su mu mnoge knjige pjesama, a sam je prevodio poeziju sa slovenskog i njemačkog jezika. Povodom pjesnikova 95. rođendana, 80. obljetnice književnog rada, kao i obilježavanja 75 godina Tadijanovićeva života u Zagrebu, na inicijativu Matice hrvatske, zagrebačka Gradska skupština 2001. godine proglasila ga je počasnim građaninom grada Zagreba. Akademik Tadijanović dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1965. i nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1968. Nagrada "Zlatna čaplja" dodijeljena mu je 1998. za cjelolupno književno djelo. Dobitnik je Nagrade za životno djelo "Dana Josipa i Ivana Kozarca" (2000) Počasni je građanin Slavonskog Broda (1998) i Raba (1998). Objavio je slijedeće zbirke pjesama: Lirika (1931); Sunce nad oranicama (1933); Pepeo srca (1936); Dani djetinjstva (1937); Tuga zemlje (1942); Pjesme (1951); Intimna izložba crteža iz Raba (1955); Blagdan žetve (1956); Srebrne svirale (1960); Prsten (1963); Poezija (1973); Vezan za zemlju (1974); Sabrane pjesme (1975); Sam (1976); Prijateljstvo riječi (1981); Svjetiljka ljubavi (1984); Moje djetinjstvo (1985); Kruh svagdašnji (1986, 1987); More u meni (1987); Sabrana djela I-V: 1920-1989; Gozba (2000); Srebrne svirale, (19. izdanje, 2003.) *** Ritam jest jedna od glavnih "čarolija" Tadijanovićeve poezije. Specifični, neponovljivi ritam svoga stiha postizava Tadijanović i uz pomoć interpunkcije (kad se njome služi u izražajne svrhe). Vratimo se opet u "mlade dane", pjesmi Samostan.

136 Njezina je bitna vrijednost u ritmizaciji "sadržaja" koji je sav skandiran majstorskom primjenom interpunkcije. Dovoljno je osmotriti kratkoću stihova i njihov međusobni odnos obilježen točkama i zarezima: tišina, samoća i tuga mladosti ovdje izravno ovise o "višku obavijesti" što ga priopćava upravo interpunkcija (Ivo Frangeš, u knjizi D. Tadijanović: ČAROLIJE, POEZIJA I PROZA, Mozaik knjiga, 1994.)

Nikola Šop (1904 – 1982) antologijske pjesme: Napuštena kuća, Pjesma najmanjem čovjeku, Molitva za njezino tijelo, Nevinost, Poziv dragom Isusu, Mladć bdije kraj mrtva pijetla, Krov, Tatov lov, Kišobran, Svemirski pohodi, Kućice u svemiru, Osvajanje kocke, 1. Po stvarima

Rođen je u Jajcu, a školovao se u Jajcu i Banjoj Luci. Prve pjesme objavljuje u omladinskim časopisima. Maturirao je u Beogradu, gdje mu je profesor bio poznati srpski književnik Momčilo Nastasijević. Upisuje komparativnu književnost i latinski u Beogradu, a pravo u Zagrebu te počinje objavljvati u Vijencu. 1927. objavljuje prvu zbirku pjesama, Pjesme siromašnog sina, a nakon diplome radi kao gimnazijski profesor u Beogradu. 1934. izlazi mu zbirka Isus i moja sjena, 1939. Od ranih do kasnih pijetlova. 1943. seli u Zagreb, gdje kao znanstveni suradnik JAZU prevodi hrvatske latiniste. 1957. objavljuje Kućice u svemiru i Svemirske pohode, 1960. Bosansku trilogiju (dramske poeme), a 1961. Astralije. Mnoga njegova djela izvođena su na Radio-Zagrebu. 1973. piše Osvajanje kocke, prvu u nizu svojih metafizičko-geometrijskih poema, a 1974. dramu Tragedija praznine. Nikola Šop121 je pjesnik koji se od početka opredjeljuje za stvari kao okosnicu razvojnog puta svoga pisanja122. Pitanje o stvarima u njegovoj poeziji dobiva moralističke i eshatološke vidove, jer Šop u stvarima vidi ishodište i odredište opsežnog eshatološkog sustava. Trima razdobljima njegove poezije možemo tako dati određenja eshatološke drame pakla, čistilišta i raja pa, aludirajući na Danteovu Božanstvenu komediju, i govoriti o svojevrsnoj Šopovoj Komediji stvari. Gotovo od početka Šop je pjesnik noći koji pjeva o bdijenju i kasnim satima (Nokturno). Suprostavljajući se olakoj prepoznatljivosti, Isus u njegovu poeziju ulazi na sablazan onih koji su u njemu htjeli vidjeti odjenutu ideju. On se pojavljuje kao pjesnikov dvojnik, njegova patnička sjena koja na sebe fizički prima učinak propadanja stvari (Kuda bih vodio Isusa, Isus sam u sobi, Isus čita novine). Četrdesetih godina nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi. Tu stvari dobivaju ontološku prevagu, a sanjarija prerasta sanjara (poema Predavanje o dimovima). Noć koja je bila dno šopovskog inferna, sada je izvrnuta pa dno prostora 121

Književna je kritika Nikolu Šopa dovodila u vezu s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom (1868 – 1938) s kojim je Šop inače vodio korespondenciju, osobito kada je riječ o natprirodnim raspoloženjima ili Jammesovom naturizmu, ali Šop ipak nije izravan Jammesov učenik, "on je sin udaljenijih senki" (Isidora Sekulić). Nazivali su ga i poetikom siromaštva, erotikom, lirskim prozaikom, kozmoepikom i geometrikom apsolutnog, a potvrde za navedene atribute nalazimo i u ovom Mrkonjićevom osvrtu. 122 Problem modernog u pjesništvu 20. stoljeća možemo svesti na dva osnovna odnosa: odnos prema riječima i odnos prema stvarima. Pisati modernu poeziju znači korjenito preispitivati ulogu jezika, ali ništa manje aktualna zaokupljenost je ona koja se bavi odnosom pisanja i stvari, tj. predodžbe i stvarnosti.

137 postaje njegovim vrhom. U vezi s tim obratom, dokida se i sila teža; stvari se oslobađaju sile teže jer prestaju biti svojinom (poema Kućice u svemiru). Sudbina stvari u tehničkoj civilizaciji Šopovog društva usko je povezana sa čovjekovom sudbinom. Stvari počinju napuštati čovjeka, a time i njegovo tijelo postaje ugroženo pa ljudi postaju brodolomci ugrožene tjelesnosti, nazvani "posljednjim tjelesnicima". Tjelesnost postaje fenomenalnom naznakom onoga što se zbiva s astralnim čovječanstvom. Smrt u šopovskom svemiru ne postoji, jer je u pomiješanosti i intergriranosti svih područja duhovne i tvarne zbilje postala suvišnom (Nebeske ložnice), pa je time otpao i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame – spasenje. Dobili smo cikličku sferu gdje sve kruži i vraća se k svome polazištu, a ona uvjetuje mitsko vrijeme cikličkog ponavljanja. Tako ni smrt nije više nepovratna, a time ni tragična. Rub svemira, koji se pojavljuje u Astralijama, nije međutim ograničenje koje lomi, nego sredstvo koje svija – to je beskrajnost koja se "svija u oblini", a primaći se rubu, znači približiti se mogućnosti najizravnije, apsolutne intmizacije, povratka u sebe. U tom svemiru, najveća blizina bića nalazi se najdalje, pa najkraći put vodi najvećim zaobilaskom. Polemički sučeljavajući prostorne projekcije tradicionalne eshatologije s prostornim sanjarijama tehničkog doba, to je pjesništvo mnogo više egzistencijalno iskustvo promatračeve izdvojenosti nego doživljaj mističkog zajedništva. Tri razdoblja Šopove poezije nigdje se tako razgovijetno ne ocrtavaju kao na ravni prostornih predodžaba; isprva centripetalan, prostor uzmiče od beskraja i zbija se uz predmete. Sedamdesetih godina, njegov prostorni koncept doživljava novu mijenu u kojoj se vraća stajalištu analognom onom iz prvog razdoblja: traženje zavičajnog i nove stvari šopovskog svemira (kocka i kugla). Fizičnost se sada, kao korelativ jednog egzistencijalnog stjecanja, suočava s oprečnom joj, a metafizički neumoljivom nemogućnošću: klizavost kugle vraća penjaču njegove korake i on naposljetku više ne zna da li se uopće ikad pokrenuo s mjesta! Tu je i dovođenje u vezu kocke i kugle, upisivanje jedne u drugu, što je nemoguće bez jungovskih arhetipova kvadrata i kruga kao simbola tvari (zemlje, tijela) i psihe, odnosno čovjekova Ja. San o kugli i san o kocki ne predstavljaju dva susljedna, nego dva oprečna stupnja odnosa prema stvarima – koliko god se san o kocki činio ponesen izgledima aktivnog napora, toliko san o kugli prikazuje njegovu jalovost. Tako cijela šopovska sanjarija o astralnom odmeđenju dolazi do klizavosti kao označitelja posvemašnjeg izmicanja oblika u nadobliku koji ih čini suvišnim. Kugla, koja je krajnji oblik šopovske meditacije o stvarima ponavlja još jednom stanje samoće u nazočnosti neke transcendencije: ako duša koja postaje sfera proizlazi iz duše stvari, ona zasniva predmetni bitak, ali po cijenu da (se) odvoji (od) onog tko ju je nadahnuo. Pjesnikova demijurška samoća samo je ishod moći samosvojnosti opstanka njegove tvorevine. (Zvonimir Mrkonjić: KOMEDIJA STVARI, pogovor u Nikola Šop: BOŽANSKI CIRKUS, Zagreb, 1980.)

Vladimir Kovačić123 (1907 – 1959) [pseudonim: Vladimir Marinko]

123

fakultativno

138 U hrvatsko pjesništvo ulazi nedugo nakon prvog svjetskog rata kao tradicionalist i u njemu djeluje sve do prerane smrti 1959. U svom radu bio je daleko od svakog lapurtanizma i antitradicionalizma, nije htio eksperimentirati samo radi eksperimentiranja, niti je pripadao ijednom od aktualnih književnih pokreta, što su zacijelo bili neki od razloga njegova obescjenjivanja. Rođen je u Vinkovcima 1907, tamo polazi i gimnaziju te objavljuje prvu pjesmu u Barčevoj Mladosti (Skepsa, 1923). Zatim u Zagrebu studira pravo i filologiju. Surađuje u brojnim novinama i časopisima. Prva zbirka, Otrovano proljeće izlazi mu 1938. Istovremeno prevodi Heinea, Ibsena, Büchnera i Kellera. Uoči drugog svjetskog rata bi je ravnatelj Radio-Zagreba, a poslije rata korektor Nakladnog zavoda Hrvatske (kasnije «Zore»). 1953. objelodanjuje drugu zbirku Ceste i jablani. Bio je jedan od posljednjih iz plejade hrvatskih pjesnika-boema, ne doživjevši svoju posljednju pjesničku zbirku Jantar na suncu (1959), koju je sam priredio kao retrospektivu svojega 35-godišnjeg lirskog stvaranja. Kovačić je izraziti pjesnik raspoloženja, mekih štimunga, fluidnih duševnih stanja, intenzivnih emocija, jeseni i smrti kao dominantnih motiva kojima daje sasvim osoban ton. Ti motivi osobito su naglašeni u posljednjoj njegovoj zbirci Jantar na suncu. Iako tu nije među prvima (poput Cesarića npr.), Kovačić se afirmirao i kao socijalni pjesnik, a njegove socijalne pjesnike ubrajaju se među bolje proizvode hrvatske međuratne socijalne poezije. Ono što je njegovoj poeziji možda najviše nedostajalo su veći i krupniji zamasi, osobni slučajevi i doživljaji koji bi adekvatno bili transponirani u pjesnički izraz. Poezija mu je sva u diskretnoj intimnosti, titravim sjenama i drhtajima tanane osjećajnosti. Slikovito rečeno, to je poezija koja više tinja nego što bukti, ona nije plamen nego roj iskara. Jedina njegova antologijska pjesma: Ljubav je ušla u kuću, iznimna je po raspoloženju, a zbog svijetlih tonova i optimizma, čak i pomalo nekovačićevska! Izdvojen od tokova svoga vremena, Kovačić je (kada su se drugi bavili egzistencijalnim problemima u poeziji) pisao poeziju pejzaža, muzikalnog ritma i čistih, zvonkih rima, gotovo u realističkom kodu. Ispod njegove, slavonski obojene sjete krije se tragični osjećaj života i melankolije koja prelazi gotovo u očaj (Svjetlucaju uspomene), predočen svijetom koji je poput kazališta, ali u kojemu mi nismo glumci koji igraju svoje uloge već tek obične lutke kojima upravlja nama nepoznata volja i nedokučiva svijest (Marionete). Njegov strah i neizvjesnost gotovo su kafkijanski («a đerme su koplja koja prijete»). Kao kritičar, Kovačić također nije slijedio neki čvrsto definiran sustav vrijednosti: prikaze je pisao po srcu i diktatu vlastita doživljaja – sasvim impresionistički. Među prvima je pisao o Cesariću, o Šenoinoj Ljubici, Miletiću, Raiću, Gavelli i drugima. Na žalost, cjelokupna njegova ostavština, koja je bila pohranjena u vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici, u potpunosti je uništena u granatiranju 1991/1992. (Dubravko Jelčić, SHK, Zagreb, 1997.)

Dijalektalno pjesništvo Nikola Pavić (1898 – 1976)

139

antologijske pjesme: Zemlica naša, Međimurska, V lesu, Prijateli

Rođen u Zagrebu, ali je živio u Čakovcu. Prva zbirka kajkavskih stihova Pozableno cvetje (1923) pojavljuje se svega šest godina nakon prve moderne kajkavske zbirke stihova. Slijedeću zbirku, Popevke, izdat će tek 1940. 1968. obavljena mu je zbirka sabranih pjesama, Prsten zvenknul. Pavić je pjesnik međimurskog čovjeka, njegova odnosa prema zemlji i postojanju s njom i na njoj; doživljava je sentimentalno i domjanićevski sjetno ili humorno, groteskno ili tamno. Radi se o pjesniku vezanog stiha, iako prividno dominira vers-libre. Tendira prema naglašeno metričkom stihu, ali poezija mu nije monotona, jer je zbog rasporeda akcenata i boje vokala, stih uvijek drugačiji. Uz Domjanića, Galovića, Krležu i Gorana, i ime Nikole Pavića nesumnjivo ostaje trajnom vrijednošću dijalektalne, a po tome i sveukupne hrvatske poezije. (Marin Franičević: PSHK 105, Zagreb, 1973.)

Mate Balota124 (1898 – 1963) [pravo ime: Mijo Mirković]

antologijske pjesme: Sipe piva, Koza, Kopnja, Moja mati

U književnosti se prvi put javlja nepotpisanim člancima u pulskom Hrvatskom listu (1917-1918). Po zanimanju je bio sveučilišni profesor (doktor ekonomskih znanosti). Prve stihove objavio je 1930. u Istri, a 1938. u Zagrebu mu izlazi prva pjesnička zbirka Dragi kamen. Poslije rata objavljen mu je roman Tijesna zemlja (1946), kronike Stara pazinska gimnazija (1950) i Puna je Pula (1954), Proza i poezija (1959) i konačno, veliko njegovo djelo, znanstvena studija Matija Vlačić Ilirik125 (1960). Kao pjesnik, Balota je usko vezan za rodnu Istru (Pramaliće, Roženice, Moja mati). U svojoj dijalektalnoj poeziji, on se usko poistovjećuje s istarskom zemljom, ljudima i stvarima (Marin Franičević: PSHK 105, Zagreb, 1973.)

Pere Ljubić (1901 – 1952) antologijske pjesme: Pusta barda, Vapori izmej škojih, None

Javlja se pjesmama u dubrovačkom Vrelu 1918, a prvu čakavsku zbirku, Bodulske pisme objavljuje u Šibeniku 1927. Pravu će afirmaciju doživjeti tek 1933, izlaskom Hrvatske moderne lirike, u koju je bilo uvršteno i nekoliko njegovih pjesama. 1939. objavljuje zbirku Na pojih i putih, a 1957, posmrtno mu izlaze Izabrani stihovi. Već od prve pjesme, Naši škoji, Ljubić u svojoj poeziji oživljava uspomene iz djetinjstva. Neke su mu pjesme ušle i u Antologiju nove čakavske lirike (1934). Pisao je i eseje o lirskoj poeziji i kinematografiji, ali prije svega ga spominjemo kao čakavskog pjesnika. (Marin Franičević: PSHK 105, Zagreb, 1973.) 124

Mate Balota je zapravo pseudonim pod kojim je ovaj autor objavljivao uglavnom svoja književna djela; poeziju i prozu (prvi put upotrijebio ga je 1918.), dok je ostale svoje radove objavljivao pod pravim imenom – Mijo Mirković. 125 Ova studija bila u kraćim verzijama objelodanjena već i ranije, u dva navrata: Flacius (1938) i Matija Vlačić (1957).

140

Drago Gervais (1904 – 1957) antologijske pjesme: Moja zemla, Tri nonice, Stari mladić, Bog domovina

Rođen je u Opatiji. Poticaj za pjevanje na dijalektu, mladom je Gervaisu dao Nazor pa mu 1929. u Crikvenici izlaze Čakavski stihovi. Prve pjesme objavio je još 1925. u tršćanskom Našem glasu (na standradnom jeziku), dok mu prvi čakavski stihovi izlaze 1927. u Istarskoj riječi i ljubljanskom Vezu (1928). Svojim čakavskim stihovima Gervais ulazi u autentični istarski svijet nonića, ribara i kmeta. Najpoznatija je njegova antologijska, programatska pjesma Moja zemja (koja će kasnije dobiti naslov Pod Učkun). Među poznatije pjesme ubrajaju se i Tri nonice, Briškula, Boće, Tri kraji ili Tanac. Gervais je i autor nekoliko drama (Reakcioneri, Radi se o stanu, Karolina Riječka, Duhi, Čudo djevice Ivane, Palmin list, Ujak iz Amerike) noveleta, humoreski i članaka, kao i neobjavljenog romana Mladić. 1957. izašle su njegove Kozerije i humoreske. (Marin Franičević: PSHK 105, Zagreb, 1973.)

PROZA Miroslav Krleža (1893 – 1981) antologijske pjesme: Jesenja pjesma, Plameni vjetar, Naša kuća, Nokturno u samotnoj sobi, Pjesma starinskog ormara, Pjesma mrtvom čovjeku, Jeruzalemski dijalog, Noć u provinciji, Pjesma toreadora, Bonaca u predvečerje, Ni med cvetjem ni pravice, Khevenhiller, Na mukah, Planetarijum

Krleža je nedvojbeno ključna figura hrvatske književnosti 20. stoljeća. U rodnom Zagrebu polazio je osnovnu školu i gimnaziju, a kadetsku školu u Pečuhu,

141 gdje kao jedan od najboljih pitomaca zaslužuje carsku stipendiju za budimpeštansku vojnu akademiju Ludoviceum. Nakon dva pokušaja bijega u Srbiju, isključen je iz svih časničkih škola pa se 1913. vraća u Zagreb, a već sljedeće godine počinje njegova intenzivna književna djelatnost: 1914. izlaze mu u Književnim novostima drame Legenda i Maskerata. Radi i kao novinar. Nakon galicijskog ratnog iskustva 1916, nastavlja književnu i novinarsku karijeru te se angažira na strani socijaldemokratskog i komunističkog pokreta te napada velikosrpsku ideologiju i karađoređevićevsku monarhiju te polemizira o hrvatskoj kulturi i književnosti. 1919. ženi se Leposavom (Belom) Kangrga, a u međuratnom razdoblju pokreće nekoliko časopisa: 1919. polumjesečnik Plamen (s A. Cesarcom), 1923. Književnu republiku, 1934. Danas (s M. Bogdanovićem) i 1939. Pečat, u kojem nastavlja sukob započet Predgovorom Podravskim motivima Krste Hegedušića iz 1933. Nakon uspostave NDH, njegove knjige i ime su zabranjeni, a na životu ostaje zahvaljujući samo utjecajnim prijateljima. Kapitulacijom Italije, mijenja se odnos ustaškog režima prema Krleži pa mu Pavelić nudi aktiviranje u javnom životu, ali Krleža to odbija, kao i pozive za pristupanje partizanskom pokretu, bojeći se osvete svojih protivnika u sukobu na ljevici. Nakon Drugog svjetskog rata uređuje Republiku, postaje član, a zatim i potpredsjednik JAZU, prijateljuje s Josipom Brozom Titom, ravna Leksikografskim zavodom, pripremajući enciklopedijska izdanja. Na kongresu u Ljubljani, 1952. drži govor koji će označiti obrat u odnosu na dominaciju socrealizma i dogmatizma u umjetnosti. Šezdesetih godina postaje nedodirljivom institucijom kulturnog i književnog života, pokreće časopis Forum i okuplja oko sebe niz nacionalno orijentiranih intelektualaca. Nakon potpisa na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika podnosi ostavku na članstvo CK SKH i povlači se iz javnog života. Za vrijeme Hrvatskog proljeća drži se rezervirano, ali se nakon njegova sloma zalaže za progonjene intelektualce. Umire u Zagrebu krajem 1981. Krležino je književno djelo modernistički projekt u lirici, drami i pripovjednoj prozi, a napisao je i nekoliko knjiga eseja, polemika (Moj obračun s njima), putopisa (Izlet u Rusiju), dnevnika i autobiografske proze (Djetinjstvo 1902 – 1903). Do 1930. objavio je i nekoliko zbirki pjesama (Pan, Tri simfonije, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Lirika), a vrhuncem njegova opusa i modernog hrvatskog dijalektalnog izraza smatraju se Balade Petrice Kerempuha (1936). Njegov dramski opus premašuje petnaest jednočinki i drama, napisanih i dorađenih između 1913/14. i 1970, a najčešće se dijeli u četiri razdoblja: • mladenačko (Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma), s jakim utjecajima secesije, simbolizma i ekspresionizma, obuhvaćeno u knjizi Legende (1933); • prijelazno: od ekspresionizma prema realizmu, odnosno s mita na društveni i politički život (U logoru, Vučjak, Golgota); • glembajevsko (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), koje predstavlja inačicu psihološkoga i društvenokritičkog realizma; • razdoblje sinteze ili povratka na mladenačku dramaturgiju (Aretej, Put u raj). Krležina novelistika razvrstava se obično u tri tematske skupine koje odgovaraju trima knjigama:

142 • •

•

novele o hrvatskim domobranima u vrijeme I svjetskog rata; nastaju 20-ih godina i čine homogenu cjelinu koju je u potpunosti oblikovana knjigom Hrvatski bog Mars (1946); novele okupljene oko motiva smrti i života intelektualaca (Mlada misa Alojza Tičeka, Cvrčak pod vodopadom) u hrvatskim prilikama prve četvrtine 20. st. koje su nastajale od 1919. do 1937. te su najprije veliki dijelom ušle u zabranjenu knjigu Hiljadu i jedna smrt (1933), a ciklus je u cijelosti obuhvaćen tek knjigom Novele (1948); novelistički fragmenti o Glembajevima, koji na svojevrstan način upotpunjuju dramski svijet i obiteljsku povijest.

Napisao je i pet romana: Tri kavalira gospođice Melanije (1922), Povratak Filipa Latinovicza (1932), Banket u Blitvi (1938) i Na rubu pameti (1938), a u poratnom razdoblju piše i pet knjiga povijesno-obiteljskog romana Zastave (1967). KRISTOFOR KOLUMBO (Hrvatska rapsodija, 1918)126 Jednočinka Zbiva se na admiralskoj lađi "Sveta Marija" u noći pred otkrićem Novoga Kopna. Olujna je noć, veliko nevrijeme i očajni robovi proklinju Admirala (Kristofor Kolumbo) koji ih je uvalio u ovu plovidbu u Nepoznato. Admiralska falanga pokušava ih urazumiti, ali robovi se osjećaju izigrani i prevareni velikim obećanjima o Novoj Zemlji pa se bune i otkazuju poslušnost te traže jednakost. Admiral priznaje falangi da ne vjeruje u Zemlju i Stari svijet, pa tako ni u španjolskog kralja, kojega opisuje kao glupana. Falanga to ocjenjuje kao veleizdaju pa ga muče i razapinju na jarbol. Utom sviće i uočava se kopno na horizontu. Svi pomahnitaju od radosti, a Admiral se u završnom monologu obraća Narodu, njegove rane se razdiru a po palubi curi admiralska krv. KRALJEVO (Hrvatska rapsodija, 1918) Jednočinka Radnja se zbiva na Kraljevskom sajmu, jedne noći u kolovozu u predratnom Zagrebu. Sve je prepuno neobuzdane vike. Svađaju se seljaci i gradska "gospoda"; sve je izmiješano s vikom mesara, kobasičara, kolportera i ostalih prodavača. Uskoro se radnja seli u krčmu. Tamo piju noćne dame Margit i Stella. U krčmu dolazi Madam pa joj se pridružuju. Saznaju da se u bordelu objesio čovjek. Dolazi Janez - mrtvac koji se objesio. Djevojke vrište od straha. Pojavljuje se i utopljnik Štijef. Poziva Janeza da se vrate na Mirogoj prije izlaska sunca, ali on čeka Anku u koju je zaljubljen. Ona se pojavljuje sa svojim ljubavnikom Herkulesom. Dok ovaj odlazi po piće, Janez dolazi do Anke i razgovara s njom. Ona ga tjera od sebe jer smrdi kao mrtvac. Kolo mrtvaca s Mirogoja pleše oko užasnute Anke. Vizija se rasplinjuje kad se vrati Herkules. Anka plače u njegovom naručju, a Janez nasrće na Herkulesa. Anka s Herkulesom odlazi, a Janez sam nastavlja piti dok s prvim pijetlovima ne padne definitivno mrtav. Odvoze ga mrtvačka kola. Opet se pleše kolo i dalje slavi Kraljevo.

U Kraljevu Krleža odbacuje sve kazališne konvencije s početka stoljeća te se odlučuje za posvemašnju pjesničku slobodu u vođenju radnje, izboru i povezivanju motiva spram vremena, prostora i likova. Zadržava si i pravo miješanja stilova; prijelaza iz visoki u niski i prijelaza iz realnog u irealno te tako stvara uzavreli pulsirajući svijet u kojem vrijede tek "logika ekstaze" i "logika halucinacije". Naoko kaotična zbivanja kazališna su metafora bolesnog poremećenog društva koje bezglavo srlja u propast Sa likovima (Janez, Anka, Herkules, Štijef) koji su nasljednici tipiziranih likova renesansne komedije, Krleža ljubavnu dramu izvrće u grotesknu farsu koja ironizira pučke vrijednosti i praznovjerje, poigravajući se rodoboljubnim, 126

Kristofor Kolumbo prvi je put tiskan pod naslovom Cristoval Colon u knjizi Hrvatska rapsodija (1918), a potom 1933. u knjizi Legende, ovoga puta pod naslovom Kristofor Kolumbo. Krleža je Colona, prema vlastitim riječima, posvetio Lenjinu jer je u Colonuvu liku metaforički vidio Lenjina.

143 sentimentalnim i sablasnim klišejima (izlazak mrtvaca, lutanje zemljom i ponovni silazak u grob) koji su karakteristični za pučku književnost127. VUČJAK128 (Savremenik, 1923) Malograđanski događaj u tri čina Drama u tri čina s predigrom i intermecom Predigra se događa u redakciji „Narodne sloge“. Razgovaraju suradnici u novinama: Polugan, meter Šipušić, Strelec i dr. Dolazi vijest da se u haustoru nalazi mrtvac, a kasnije se ispostavi da je riječ o veletrgovcu jajima, gospodinu Mayeru. U redakciju dolazi Venger-Ugarković, bivši urednik i osnivač „Narodne sloge“. Svađa se sa šefom tvrdeći da je oteo njegove novine. Tu je i Krešimir Horvat, apsolvent filozofije i invalid, ujedno i suradnik „Narodne sloge“ koji objavljuje da će se preseliti na selo. Prvi čin događa se usred jake zime u selu Vučjak, u kući udovice seoskog učitelja, Marijane Margetićke. Tu su i narednik Pantelija Crnković, Juro, stari Hadrović , žandar te Amerikanka Eva, bivša vlasnica crnačkog bordela u Chicagu. Udovica se nakon smrti supruga koji je poginuo u ratu boji deložacije, ali ostali je tješe da je kao udovicu palog ratnika ne smiju izbaciti. Na vrata lupa ranjeni Horvat koji je postavljen u Vučjak za novog učitelja. Na putu su ga napali i orobili pripadnici Zelenog kadera. Nakon što previju ranjenika, svi se spremaju za spavanje. U noći Horvat i udovica razgovaraju – on ju tješi da ju neće izbaciti iz stana, koji mu sada, kao učitelju pripada. Horvat se svađa s Lukačem, Tomerlinom i starcem – pripadnicima školskoga odbora koji ga optužuju da je prodao školska drva i škaf te traže natrag školsku imovinu. Zapravo ih je prodala udovica koju oni ne mogu podnijeti jer je u jednoj prostoriji škole otvorila trafiku. Kasnije se svađaju Horvat i udovica. Ona tvrdi da nosi njegovo dijete, dok on istovremeno ljubuje s Evom. Iznenada se u selu pojavljuje Marjanin muž Lazar za kojega se vjerovalo da je poginuo. Čitavo selo se čudi, a on se vraća prosvijetljen, svima govoreći o Bogu. Treći čin događa se u Evinom domu. Ona se svađa s majkom jer od zvrjanja njezinog vretena ne može slušati glazbu pa joj vreteno baca u vatru. Dolazi Horvat koji joj se jada i priča joj o svom noćašnjem snu. U posljednjem dijelu opisan je „bjesomučnoskndalozni san Krešimira Horvata“: on sanja svoje vjenčanje s nekom gospođicom iz djetinjstva koje pomalo nalikuje karminama. Među gostima su i njegovi pokojni roditelji te Marijana prerezanih žila. Svi se svađaju i viču jedni na druge. Dolazi Eva s brodskim kartama i poziva ga da zajedno otputuju u Ameriku. Ona ima ukradene dragocjenosti iz crkve s kojima će u Americi kupiti farmu. No Marijana ju je tužila pa dolazi Pantelija da je uhiti. Eva odlazi da se presvuče, ali se iznenada vraća s pištoljem i ubija Panteliju koji ju je došao uhititi. Ona i Horvat odlaze u Ameriku. GOLGOTA129 (SKG130, 1922) Drama u pet činova Sjenama Richmonda i Fortinbrasa

U pivnici, u sobi ruskog zarobljenika Andreja, svađaju se članovi arsenalskog odbora Pavle, Kristijan, Klement, Petar i Ivan. Pavle optužuje Kristijana da je njihovu namjeru da tunel i most dignu u zrak izdao policiji i da će još noćas osmorica biti strijeljana. Dolazi Andrej s viješću da je dio ljudi već zarobljen te s papirom koji dokazuje da je policija o tome bila obaviještena. Dakle, među njima se nalazi izdajnik. U vrijeme kada se Andrej pojavljuje, Kristijan neopažen bježi. 127

Boris Senker: predgovor u M. Krleža, KRALJEVO & HRVATSKI BOG MARS, KZ, Varaždin, 2000. „Drama Vučjak je heterogeno delo, tematski i formalno. U podjednakoj meri pisac analizira socijalne i erotske motive kao uzrok survavanja intelektualca u blato. Formalno, nije se opredelio za čist oblik klasične psihološke drame kao što će učiniti u Glembajevima nekoliko godina docnije. U Vučjaku su još vidljivi tragovi ekspresionističkog teatra sna, kao i konstrukcioni zahvati u kompoziciji (predigra, intermeco). No, za razliku od legendi, u kojima irealna radnja ima važnije mesto od realne, ovdje je ona redukovana: realizam, odnosno naturalizam scene dominira Vučjakom.“ (Radovan Vučković) 129 „Golgota je nastala u vreme kada je postalo vrlo aktuelno pitane proleterskog pozorišta i drame. To je istovremeno trenutak nakon ugušivanja revolucije u Srednjoj Evropi i bitki za rezultate revolucionarnog Oktobra. Dakle, vreme osvedočene prakse revolucije, kad dolazi do cepanja naprednog radničkog pokreta u razne frakcije, u kojima se na različite načine postavlja pitanje dalje borbe, a istovremeno i proleterske umetnosti u kojoj se ona reflektuje.“ (Radovan Vučković) 130 Srpski književni glasnik 128

144 Drugi čin događa se u noći u kući arsenalskog radnika Ksavera. Njegova žena čuje sumnjive šumove te moli muža da provjeri o čemu se radi. U zadaćnici svoga sina Ksaver pronalazi zadaću o Ahasveru131 i čudi se što u školi daju djeci takve teme. Na vrata lupa Pavle kojega progoni konjica. Ksaver mu želi otvoriti, ali žena to ne dopušta (situacija je vrlo slična biblijskoj: Pavle u ulozi Isusa, a Ksaver kao Ashaver) pa Pavla konjica sustiže i objesi na šljivu pred Ksaverovom kućom. Radnici na poslu u carskoj oklopnjači raspravlju o politici. Tu je i Ksaver koji sjedi kao izgubljen i bunca o Pavlu koji je pred njegovom kućom obješen na šljivi. Radnici misle da je šenuo pameću. Dolazi Kristijan koji poziva ljude na štrajk, ali tu je i Andrej koji ga optužuje kao Judu i izdajnika koji ih je sve izdao. Jedni stanu na Kristijanovu, a drugi na Andrejevu stranu, nastaje tučnjava na kraju koje Andreja odvode vojnici. Na groblju pokapaju ubijene radnike arsenala. Ksaver prepričava svoju priču s Pavlom koji ga je molio da ga spasi pred progoniteljima, a on se to bojao učiniti te optužuje svih kao izdajnike nakon čega ga ostali zatuku. Pijani Kristijan se vraća kući. Čeka ga očajna žena s bolesnim sinom. Kristijan ju tjera na spavanje i sam čeka doktora koji konstatira da će dječak, iako nema nikakvih komplikacija - do jutra umrijeti. Kristijan traži objašnjenje i doktor mu saopćava da je to zbog toga što je lažno prisegao na ime svojega djeteta da govori istinu kada je lagao (u prvome činu) i u posljednja dva dana skrivio smrt tolikih svojih kolega. Očajni Kristijan odjednom postaje i pobožan, iako to do tada nije bio, ali doktor u crnim rukavicama zadavi bolesno dijete, dok Kristijan sve to samo nemoćno gleda. Doktor odlazi, a žena se budi, i kada vidi što se dogodilo – glasno nariče i lupa glavom o postelju.

Ciklus o Glembajevima (tri drame i jedanaest proznih fragmenata) nastao je u razdoblju 1926-1930. Svoj građanski ciklus Krleža doživljava kao svojevrsno uključivanje u europski dijalog o krizi građanske svijesti. Sam Krleža demantira bilo kakvu vlastitu intenciju da u ciklusu o Glembajevima predstavi stvarni život zagrebačke visoke građanske klase. Naime, u Zagrebu se nije govorilo jezikom kojim su govorili Glembajevi, niti su Hrvati imali građane na razini Glembajevih, pa ih treba shvatiti kao piščev umjetnički konstrukt nastao u dosluhu s europskim književnim i intelektualnim tokovima.132 No glembajevska trilogija nije samo proizvod dijaloga s europskom književnošću, već postoje i snažne spone s Vojnovićevom Dubrovačkom trilogijom. Glembajevi su izrazito internacionalno, kozmopolitski obilježeni, a radnja je smještena u razdoblje oko I. svjetskog rata (Gospoda Glembajevi događaju se 1913, U agoniji 1922, a Leda 1925.), uglavnom u građanskim salonima. GOSPODA GLEMBAJEVI Drama u tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji Odvija se jedne noći, kasnog ljeta 1913, u kući imućne bankarske obitelji Glembay. Nakon svečane večere u čast sedam uspješnih poslovnih desetljeća obiteljske tvrtke „Glemby Ltd“, odvija se niz dijaloga u kojima se karakteriziraju sudionici i uvode ključni dramski motivi. U središtu se nalazi odnos između Leona Glembaya i njegova oca Ignjata. Ignjat je šef tvrtke, bankar i industrijalac, a Leone je slikar, nervozni ekscentrik koji se nakon jedanaest godina vraća u obiteljski dom. Leonova majka je prije jedanaest godina izvršila samoubojstvo, kao i njegov brat Ivan i sestra Alice. Nakon majčine smrti, otac se oženio svojom bečkom ljubavnicom Charlottom Wernerovom barunicom Castelli, koja je to iskoristila za put u visoko s društvo i s kojom je dobio sina Olivera. Jedini prisan kontakt Leone te večeri uspostavlja s barunicom Zygmuntoviz, udovicom svoga brata, koja je nakon Ivanove smrti ušla u dominikanski samostan kao sestra Angelika. Prvi čin započinje njihovim dijalogom («Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno.»), koja otvara temu njihova razgovora o odnosu racionalnog i osjetilnog, ali i navješćuje čitav niz malih tajni koje se kriju iza fasade uspješnog poslovnog carstva. U konverzaciju ulazi i stari Fabriczy (Ignjatov bratić), ispovjednik barunice Castelli Slberbrandt i dr. Paul Altman, liječnik. Leone neprestano podriva tobožnju obiteljsku idilu, insistirajući da je njihovo bogatstvo sticano na zločinima i prevarama. Puba, 131

Prema biblijskoj legendi Ahasver nije htio Isusu dati vode na njegovu križnom putu do Golgote pa ga je Isus prokleo na vječno prokletstvo i lutanje. 132 Predrag Matvejević: RAZGOVORI S MIROSLAVOM KRLEŽOM, Zagreb, 1978.

145 mladi Fabriczy i pravni zastupnik tvrtke traži ovlaštenje za odgovor u kampanji koja protiv barunice Castelli vodi socijalistički tisak jer je baruničina kočija nesretnim slučajem usmrtila 73-godišnju proleterku Rupertovu s kojom je živjela nevjenčana žena njezina pokojnog sina Josipa – Fanika. Nakon smrti stare Rupertove, Fanika je u interesu tek rođenog djeteta podigla odštetnu tužbu protiv barunice, ali je sud odbio njezin zahtjev pa ona već nekoliko puta dolazi pred vrata Glembajevih i moli za materijalnu pomoć kako bi kupila singericu i tako, kao švelja, preživjela. Leone joj kupuje singericu, ali ona u međuvremenu još jednom dolazi na vrata Glembajeva, a kada je posluga opet odbije, penje se na treći kat njihove kuće i sa sedmomjesečnim djetetom u naručju, baca na ulicu. Obitelj želi Leonovu gestu iskoristiti kao čin glembajevske dobrohotnosti, ali on to odbija. Drugi čin zbiva se nepunih pola sata nakon provoga: Leone je odlučio smjesta otputovati te se pakira. Silberbrandt ga moli da porekne njegove noćne posjete barunici koje je Leone maloprije spomenuo, a stari Glembay čuo. Potom i otac ulazi u sobu, dolazi do sukoba: Leone predbacuje ocu majčino samoubojstvo i pokušava ga uvjeriti da je u braku s bludnicom, a kada ga otac udari, priznaje mu da je i on spavao s njom kao 20-godišnjak. Starom Glembayu je nato pozlilo i srušio se. Treći čin događa se oko odra starog Glembaya. Leone crta pokojnog oca, a mladi Fabriczy saznaje da je glembajevsko poslovno carstvo propalo. Barunica Castelli pokušava se približiti Leoneu, ali on je odbija, a ona shvaća da je i sama financijski upropaštena jer je Glembay krivotvorio mjenice i manipulirao novcem s njezinih računa. Leone pak shvaća da je njegov sukob s ocem tipični glembajevski konflikt, priznaje da se cijeloga života bori protiv vlastite naravi, pokušavajući pobijediti Glembaya u sebi. Dok traži sućut u Angelikinu društvu, barunica ih vrijeđa u napadu bijesa te on pojuri za njom sa škarama u ruci. Čuju se tek riječi jednoga sluge: «Gospon doktor zaklali su barunicu!»

Glembajevi su književna tvorba i njihov svijet je izmišljen pa tako i treba pristupiti tekstu u kojem se osjeća jak utjecaj europske dramske tradicije od naturalizma do secesije, s tipičnim motivima društvene nepravde, hipertrofirane osjetljivosti, moralne degeneracije i biološke determinacije. Smrt je jedan od središnjih motiva, što upućuje na vezu s velikim dijelom piščeve novelistike, a slično vrijedi i za obiteljske odnose (posebice oca i sina). Obitelj živi na tuđim smrtima, njezini se članovi međusobno ubijaju i dižu ruku na sebe, a na motiv smrti nadovezuju se motivi novca, tijela, putenosti i duhovnosti. Logika dramskog sukoba izvedena je sukobom pojedinca s okruženjem iz kojeg potječe (Leon), ali unatoč svemu, on je logikom krvi pravi Glembay i zato čini upravo ono što i oni često čine – ubija. Time se izravno upućuje na početak, potvrđujući slijedom zbivanja sukoba da je «mutno» vrlo relevantan odgovor na pitanje kako stoji stvar s čovjekom.

U AGONIJI (Hrvatska revija, 1928) Drama u tri čina Prvi čin odvija se u krojačkoj radnji Laure Lenbachove. Njezin muž, barun Lenbach, sklon kocki i alkoholu, traži od nje novac koji mu Laura odbija dati, a on prijeti da će počiniti samoubojstvo jer se obvezao da će imati novac do sedam sati. Dolazi dr. Ivan Križovec, a uskoro potom Lenbach odlazi. Križovec i Laura razgovaraju. Ona ne vjeruje da su Lenbachove prijetnje samoubojstvom ozbiljne jer time prijeti već godinama. Dolazi Madeleine Petrovna. Laura je poziva večeras k sebi, ali utom se Lenbach vraća, opet se svađa s Laurom, uzima revolver i počinja samoubojstvo pucavši si u trbuh. Križovec i Laura razgovaraju. Došla je policija. Ona ne skriva da je željela njegovu smrt, ali ipak ga nije ubila. Policija odlazi, a ona se nastavlja svađati s Križovcem koji joj priznaje da je imao ljubavnice iako je Laura zaljubljena u njega. Ona ga tjera, odlazi u drugu sobu i čuju se hici iz revolvera.

146 Varijanta svršetka drugog čina i treći čin (dopisano 50-ih godina) 133: U žaru svađe s Križovcem, Laura telefonira policijskom pristavu i izjavljuje da je ona ubila Lenbacha te poziva pristava da dođe kako bi promijenila iskaz Križovec nastoji uvjeriti pristava da je Laura suludu i neistinitu izjavu preko telefona dala u afektu. Čitavo vrijeme njihovog razgovora Laura je nezainteresirana i pasivna. Na kraju ipak priznaje da nije ubila Lenbacha. Pristav odlazi, a uskoro potom mora otići i Križovec jer ujutro ima suđenje. Već sviće. Laura ostaje sama i naređuje služavci Mariji da, ukoliko je traže, svima kaže da je otputovala. Čuje se zvono na vratima, Laura ispaljuje dva hica u sebe. Došli su pogrebnici.

LEDA134 (Sabrana djela, 1932.135) Komedija jedne karnevalske noći u četiri čina Radnja se odvija jedna karnevalske noći 1925. Prvi čin događa se u salonu Melite Szlouganove, supruge veleindustrijalca Klanfara. U sobi se nalazi bakrorez profesora (akademskog slikara) Aurela koja prikazuje motiv Lede s Labudom. Melita razgovara s Oliverom Urbanom. Ona želi napustiti Klanfara. Dolazi Aurel koji je u novinama pročitao da je Klanfaru umrla majka. Potom dolazi i Klanfar koji se ljuti što večera još nije gotova jer žuri na noćni vlak da stigne na majčin pogreb. Dolazi do svađe između Melite i njega. Klanfar odlazi na vlak. Drugi i treći čin odvija se tijekom noći kod Aurelovih: Aurel i Urban promatraju nacrte za buduću Aurelovu vilu i razgovaraju. Tu je i njegova supruga Klara zadubljena u svoje misli. Dolazi pismo od Melite – ona moli Aurela da hitno dođe. Aurel odlazi, iako su on i Klara planirali na ples. Sad je Klara ljuta i ne želi više nikamo te pada u depresiju. Aurel se vraća, a Klara odlazi u krevet. Urban i Aurel razgovaraju. Aurel saopćava da je Melita trudna te da želi oženiti svoj slikarski model, mladu djevojku Ledu. Zove Melitu no služavka saopćava da je izašla. U noći ulicom prolaze Melita i Urban. Urban ju je dopratio do stana. Pojavljuje se i Klara, koja ipak nije otišla u krevet kako je bila rekla te otkriva Meliti kako se Aurel namjerava oženiti Ledom. Pojavljuje se Aurel koji misli da se Klara otrovala te izbezumljen i zabrinut juri ulicama. Klara se za to vrijeme sakrila i sluša njihov razgovor. Aurel je očajan pa Klara iz njihovog razgovora zaključuje da ju ipak voli kad se toliko zabrinuo za nju misleći da se otrovala. Svi odlaze doma. Urban susreće jednu noćnu damu koja mu nudi svoje usluge. On odvraća kako mu je dosta ljubavi za večeras, ali ipak ju poziva na viski. POVRATAK FILIPA LATINOVCZA (1932) Fabula započinje Filipovim povratkom u rodni grad koji je napustio nakon što je u 7. razedu gimnazije majci ukrao stotinjarku i tri dana lumpao s javnim ženama, nakon čega ga majka više nije htjela primiti u stan. Njegova majka, trafikantica Regina, sama je uzdržavala sina, koji nikad nije uspio saznati tko mu je otac. Nakon povratka u zavičaj (koji se u romanu naziva Panonijom) sjeća se nekih motiva iz djetinjstva (debela Karolina, odlazak s majkom u grad), a zatim ga foringaš Joža vozi u Kostajevac gdje mu živi majka. U Kostanjevcu se susreće i s tamošnjim provincijskim svijetom kojega utjelovljuje Silvije Liepach, nekadašnji kostanjevački plemeniti župan. Upoznaje i Bobočku Radajevu, blagajnicu u krčmi (lik fatalne promiskuitetne žene) iza koje je bogato životno iskustvo brodolomke i razvod braka kojim je pravno upravljao Vladimir Baločanski. On je poludio za Bobom, razorio brak i sve izgubivši dospio u zatvor te je sad patološki vezan za nju. Bobočka privlači Filipa te on samo zbog nje ostaje u Kostanjevcu. Međutim, u mjesto stiže zagonetni Sergej Kirilovič Kyriales, 133

Dopunski treći čin ojačao je socijalnu analitičnost drame i obogatio Križovčevu psihološku karakterizaciju, ali ove promjene književna kritika nije oduševljeno prihvatila jer se pokazalo da tročinska varijanta drame scenski slabije funkcionira; socijalnom analitičnošću trećeg čina izgubila je dramsku koherentnost i komprimiranost. (pogovor u: DJELA MIROSLAVA KRLEŽE, sv. 10, MH, Zagreb, 2001.) 134 Leda je ljepotica iz grčke mitologije, čijoj ljepoti nije uspio odoljeti niti sam Zeus. Ovu Krležinu dramu kritika je dugo vremena smatrala manje uspjelom od drugih dviju drama glembajevskog ciklusa, no kasnije ona postaje sve izvođenija jer se koncepcija ljubavi i umjetnosti kao igre te moralni reltivizam koji zagovaraju likovi Lede uspješno uklapaju u postmodernističku poetiku novoga kazališta. (pogovor u: DJELA MIROSLAVA KRLEŽE, sv. 10, MH, Zagreb, 2001.) 135 U Minervinu izdanju Sabranih djela iz 1932, prvi put je objavljena integralna verzija Lede. Prije toga objavljivani su samo fragmenti, i to u Književniku (1929), SKG (1930) te Savremeniku (1931). (pogovor u: DJELA MIROSLAVA KRLEŽE, sv. 10, MH, Zagreb, 2001.)

147 koji nihilistički pobija sve Filipove zamisli o naravi umjetničkog stvaranja. On u nekoliko navrata otvara i temu samoubojstva, čime je anticipirao i vlastiti svršetak jer su ga ubrzo našli mrtvog ispod željezničkog mosta. Boba želi otputovati u Hamburg i moli Filipa da joj posudi novac, ali Baločanski naslućuje kraj i svojom nazočnošću sprečava preuzimanje novca. Majka upozorava Filipa na neprikladnost društva u kojemu se kreće, što izaziva sukob u kojem on saznaje da mu je otac zapravo stari Liepach. Tad stiže Baločanski koji obavještava Filipa da Bobi nije potreban novac jer je odustala od puta, ali Filip primjećuje tragove krvi, nakon čega Baločanski bježi, a on trči do Bobočkine sobe, gdje ju nalazi mrtvu, pregrižena grkljana i otvorenih očiju.

Roman započinje antologijskim rečenicama hrvatske pripovjedne proze:

«Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda.» U tim

rečenicama prisutan je tipičan postupak modernističkog pripovjednog otvaranja romana, jer (proustovskim) sjećanjem počinje događajni i asocijativni niz, a stvara se i napetost koja uvodi čitatelja u narativni svijet. U prvom dijelu romana dominira Filipovo sjećanje na događaje, ljude i pojave iz djetinjstva. Osnovni je pripovjedni postupak unutarnji monolog, kojim je (slikarskim okom) percipirana materijalnost svijeta u koji se vratio i obuhvaćen retrospektivni narativni sloj kojim se izlažu središnji problemi zbog kojih se Filip odlučio vratiti, kao što su nemogućnost slikanja i pitanja o identitetu. Drugi dio romana izgrađen je oko događaja u Kostanjevcu, mjestu u kojem mu živi majka, i odnosa koje Filip uspostavlja s likovima iz tog svijeta. Drugi dio romana, u vezi s modernističkim premještanjem događaja iz svijeta u svijest, manje je moderan od prvog jer u njemu dominiraju izvanjski događaji i situacije koje vode dramskom raspletu zbivanja, ovdje su izvanjski događaji ravnopravni slikarevoj introspekciji. Ravnopravno se čuju dva glasa: pripovjedačev i Filipov, a obojica često dijele diskurz pripovjednom monologu (slobodnom neupravnom govoru). Povratak Filipa Latinovicza prvi je moderni roman u hrvatskoj književnosti, a kritika ga smješta u egzistencijalistički odvjetak modernističke proze136, uspoređujući ga s kasnije objavljenom Satreovom Mučninom i Camsovim Strancem. Roman obrađuje i problem umjetničkog stvaranja, pa su pojedini prizori, propušteni kroz Filipovu percepciju i svijest, oblikovani prema pikturalnom načelu kao umjetničke slike u tradiciji modernih slikarskih poetika. Stoga se Povratak nadovezuje na također važnu struju modernog romana, tzv. roman o umjetniku, što Krležu povezuje npr. s Joyceom, T. Mannom ili Rilkeom. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

NA RUBU PAMETI (1938) Roman retrospektivno, u formi ispovjednog monologa glavnog lika, sredovječnog intelektualca Doktora, prati posljedice njegova suprotstavljanja uglednom veleindustrijalcu Domaćinskom, koji se hvalio kako je ubio četiri čovjeka koji su pokušali provaliti u njegovu pivnicu, a Doktor je to ocijenio kao nemoralan i nizak čin. Budući da je Domaćinski ugledan građanin, čitavo društvo (koje Doktor ironično naziva „homo cylindriacus“) staje na njegovu stranu i Doktor je u svojoj individualnoj pobuni gotovo sam protiv sviju, izložen neviđenoj hajci i organiziranom bojkotu sredine, pa čak i vlastite obitelji. Protiv njega je pokrenut proces (tužitelj je Hugo Hugo), koji je naravno, izgubio, te je osuđen na osam mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora on odlazi u Vatikan i razgledava Sikstinsku kapelu (kojom autor metaforički označava današnju trulu civilizaciju u cjelini), ali tamo susreće svojeg 136

Problem identiteta i podrijetla, otuđenost i osjećaj samoće, izopačenost, neukorijenjenost, nemogućnost komunikacije, materijalno raspadanje svijeta itd.

148 sugrađanina Golombeka, s kojim se potuče, te saznaje da je za njim iz domovine izdana tjeralica zbog krivotvorenja novca (iako zato nije zapravo kriv) te po povratku u domovinu završava u ludnici. No njegova usamljenička pozicija u neku ruku je i privilegija: to je pozicija slobode, dostojanstva, nesputanosti društvenim obzirima koja mu omogućuje da prkosno igra ulogu skidača maski, kritičara i suca koji podiže optužbu protiv društvene hipokrizije, totalitarizma, samovolje pojedinca i nasilja.

Prostor romana otvara traktat O ljudskoj gluposti, očito inspiriran Erazmom Rotterdamskim. Ovo je jedini Krležin roman pisan u Ich-formi; sve vidimo kroz oči glavnog lika i njegovu ironijsku perepsektivu. Ironija je jedino što je još preostalo revolitranom, diskriminiranom i poraženom intelektualcu. Svijet oko sebe Krležin junak doživljava kao pozornicu (theatrum mundi), život kao glumu, a ljude kao glumce i marionete koji igraju naučene uloge po pravilima koja diktiraju društvene predrasude. Lišen čak i imena i prezimena (glavni lik poznat nam je jedino kao Doktor), on postaje jedan od mnogih tipičnih primjera pojedinačnog revolta. Od svih Krležinih djela, ovaj roman doživio je najžešće kritičke napade, osobito od strane dogmatskih socrealističkih kritičara koji su autoru zamjerili relativizam, skepticizam, negiranje društvenog napretka i nedostatak socijalnog osjećaja pa je roman postao jedan od Krležinih tekstova koji su poslužili kao povod ideološkim obračunima komunističkih intelektualaca krajem tridesetih godina137. Ivan Goran Kovačić proglasio je ovaj roman „najslobodoumnijim Krležinim djelom.“ (Krešimir Nemec, predgovor u Miroslav Krleža: NA RUBU PAMETI, ŠK, Zagreb, 1996.)

BALADE PETRICE KEREMPUHA (1936)

Djelo je prvi put objavljeno u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. To izdanje imalo je ukupno 30 pjesama, dok je drugo, iz 1946, upotpunjeno sa još 4 balade pa se one mogu smatrati najzavršenijim Krležinim djelom (sva ostala prepravljao je i dorađivao više puta). Već u naslovnoj sintagmi u neobičan odnos dovedena su dva kontrastna pojma: balade kao pjesničke vrste i humorističnog lika Petrice Kerempuha. Time je Krleža najavio samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna vizija poremećenog i izobličenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. S obzirom da posjeduje sva svojstva antibalade, Krleža se ovim djelom uključuje u moderne i modernističke tendencije europske i hrvatske lirike dvadesetih i tridesetih godina. U Baladama je riječ o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroženosti, a protagonist djela je anoniman pučki kolektiv. Središnji lik – Petrica Kerempuh, lik je iz europske književne tradicije138, ali je poprimio i brojne značajke domaće kajkavske sredine, osobito duh i mentalitet; on je pučki zabaljač, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj i kažanjavatelj ljudske gluposti. Kerempuh je pojam koji označava crijeva, drobinu, trbuh; u prenesenom značenju lukava, spretna čovjeka, ispičuturu, vragolana i prevrtljivca. Kao takav, on je u Krležinu djelu komentator cjelokupne hrvatske drame kroz stoljeća, istodobno i cinik i satirik, groteskan, karikaturalan i sarkastičan. Iako protagonist Balada, Kerempuh je u njima prisutan sasvim diskretno, jer se direktno pojavljuje samo u dvije balade (Petrica i galženjaki i Komendijaši), ali njegov duh prožimlje čitavo djelo, dok završna scena (Planetarijom) na scenu dovodi samog Pjesnika te tako potvrđuje autorovu sveprisutnost u djelu.

137 138

tzv. sukob na književnoj ljevici. Kerempuha možemo smatrati hrvatskom varijantom Tilla Eullenspiegela.

149 Uz značajne slojeve simbolističkih transpozicija jezika, motiva i likova, dominantna poetska faktura Balada zapravo je ekspresionistička, što najviše do izražaja dolazi u dominantnom kolorizmu poeme s ekspresivnim naslagama crvene i crne boje kao prepoznatljivih signuma krvi i mraka u doslovnom i prenesenom značenju. Balade se mogu smatrati i nastavkom autorove ratne, socijalne i satiričke lirike. Kao jezični izvor poslužio mu je govor njegove bake Terezije Goričanec, ali i dijakronijska vertikala kajkavskog jezika koje je Krleža sustavno proučavao u djelima starih kajkavskih pisaca. Tako je Krleža stvorio i afirmirao jezik svekajkavske sinteze u koju su bili uključeni i drugi supstrati, i štokavskog narječja, ali i onih stranih jezika koji su se infiltrirali u kajkavski jezik (latinski, njemački i mađarski). Ipak, taj je jezik originalan autorski, osobni izbor koji na razini djela funkcionira kao cjelovit jezični sustav te posjeduje sve značajke autorskog jezika. Po samoj izjavi autora, povod Baladama bila je predstojeća ratna kataklizma, ali su one nadrasle svoj povod te ih možemo promatrati na svevremenskoj, univerzalnoj razini. U njima je Krleža poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću; povijest je promatrana «odozdo», s motrišta njenih tragičnih, anonimnih sudionika, s znakovitim kolorističkim ekspresionističkim dekorom krvi u raznim varijantama (kerv, karv, kri). (Joža Skok: predgovor BALADAMA PETRICE KEREMPUHA, Tipex, Zagreb, 1996.)

MLADA MISA ALOJZA TIČEKA (Savremenik, 1921) Zbog nepovoljnih financijskih prilika u obitelji, mladi Alojz Tiček morao je u "crnu školu", tj. u sjemenište. Istoga dana kada njegov otac, redarstveni nadstražar Alojz slavi svoj 58 rođendan i mladi Alojz – Slavko (kao su ga zvali) slavi svoju mladu misu, na veliki ponos majke Cecilije. Na proslavu je pozvana rodbina i kaptolska gospoda. Međutim, Alojz je zaljubljen u Miciku i stoga se ne veseli svom zaređenju, a za pravo mu daju i mlađi brat Ivica i njegov kolega Mišo Navala. Pri kraju proslave, koja se već pomalo pretvarala u pijanku Ivica održi žestok govor u kojem napadne crkvu i Rim te optužuje roditelje da su Alojza prinijeli kao žrtvu, što izazove zgražanje njegova oca i prisutne kaptolske gospode. Dolazi do tuče nakon koje mladomisnik Alojz ostaje sjediti za stolom u posvemašnjoj apatiji.

HRVATSKI BOG MARS

Već 1916. mladi Krleža, na osnovu vlastitih vojnih iskustava razmišlja o književnom uobličenju traumatskog vojnog i ratnog iskustva svojega naraštaja te radi na prvim manjim cjelinama iz kojih je kanio sklopiti veliki (protu)ratni roman. Iako taj roman nikada nije uobličio, u prve dvije-tri poslijeratne godine dogotovio je tročinsku dramu Galicija (30-ih godina preprađenu u novi tekst, U logoru) te niz proznih tekstova koje je 1921/1922 tiskao u knjigama Magyar Királyi Honovéd Novela (Kraljevska ugarska domobranska novela) i Hrvatski bog Mars. U prvoj se knjizi nalazila samo istoimena pripovijetka, gotovo kraći roman, a u drugoj novele Tri domobrana, Baraka Pet Be, Domobran Jambrek i Smrt Franje Kadavera. 1923. nastala je i Bitka kod Bistrice Lesne. 1933. izlazi konačno izdanje sa novelama: Bitka kod Bistrice Lesne, Magyar Királyi Honovéd Novella139 (Kraljevska ugarska domobranska novela), (Tri domobrana), Baraka Pet Be, Domobran Jambrek i Smrt Franje Kadavera. Iako se ne radi o homogenoj cjelini, u zbirci se nižu prozori novačenja domobrana, njihova 139

s ispravljenom greškom u pisanju mađarske riječi novella.

150 odlaska u vojarne, vježbanja s časnicima i dočasnicima, mimohoda, neposluha i kažnjavanja, iščekivanja odlaska na bojišnicu, obiteljskih razmirica, vojnih transporta, juriša, smrti i ranjavanja, mučnog umiranja u vojnim bolnicama, samoubojstva i bježanja u "zeleni kadar". Među likovima nalazimo sve društvene slojeve, od Njezina Viosčanstva Marije Annunziate Valerije Konastance koja se nastrano i kratkotrajno zaljubljuje u ranjenoga Jambreka i grofa Maksimilijana Axelrodea, koji ravna velikim malteškim špitalom gdje će u Baraci Pet Be iskrvariti student Vidović, preko profesionalnih časnika (pukovnik Wallenstein i satnik Jugović) do desetina pričuvnih časnika, stotnika, mobliziranih intelektualaca, činovnika, obrtnika i zagorskih seljaka (Jambrek, Vid Trdak, Franjo Kadaver, Svetec) unaprijed osuđenih na poniženja, patnju i mučeničku smrt. Svi ovi nesretni likovi izgubljeni su u ratu za nedokučive, više – a zapravo tuđe – ciljeve, u dalekoj i tuđoj zemlji kojoj je voljom drugih, postao neprijatelj. Iz novele u novelu Krleža osvjetljuje rat kao dugu, besmislenu Muku koju naši ljudi stoički podnose iz naraštaja u naraštaj pa ovu ratnu prozu možemo gledati i kao jedan od najglasnijih Krležinih poziva na mijenjanje svijeta. (Boris Senker: predgovor u M. Krleža, KRALJEVO & HRVATSKI BOG MARS, KZ, Varaždin, 2000.)

Ulderiko Donadini (1894 – 1923) Rođen je u Plaškom u Lici. Zbog očeva bankrota proveo je siromašno djetinjstvo (što je zacijelo jedan od uzroka njegovih fatalnih trauma). U Zagrebu je apsolvirao Prirodnoslovni fakultet. 1918. neko vrijeme službuje na petrinjskoj preparandiji, gdje se odigrala epizoda njegove nesretne ljubavi (opisane u noveli Dunja). 1921. maknut je iz službe te do smrti djeluje samo kao književnik. Od kraja 1921. do smrti 1923, s prekidima boravi u stenjevačkoj duševnoj bolnici kao shizofrenik i tuberan. Živčano rastrojen i sklon alkoholu, dan prije smrti pokušao je samoubojstvo (britvom je rasjekao grlo), što je pridonijelo njegovoj ranoj smrti. Impulzivnost i temperamentnost, mentalna labilnost i rastrojenost, prouzrokovali su Donadinijev „neuračunljiv stil“ na zagrebačkim ulicama i kavanama, gdje je bio poznat po skandalima i bizarnim ispadima140. Prvom knjigom, Lude priče, javio se 1915. Inspiriran vlastitim duševnim stanjem, srčano je zadro u do tada gotovo neobrađivan svijet čudaka, duševne tame, neurastenika i istinskog ludila. Njima jedva da su prethodili Leskovar, Kamov i Matoš (sa svojim fantastičnim crticama i pričama). Donadini je pokazao neobičnu sklonost za neke „čehovljevske“ i „moupasanovske“ teme: beskrajan razvrat, zločin kao običan čin, perverzna mučenja i pad u bezdan. ĐAVO GOSPODINA ANDRIJE PETROVIĆA (Lude priče, 1915) U kratkoj priči opisuje se kako đavao jednog vrućeg ljetnog popodneva napastuje gospodina Petrovića, vlasnika trokatnice i to u trenucima dok ovaj razmišlja o svome životu. Đavo mu predlaže da sa balkona pokuša dohvatiti udaljeni cvijet. Gospodin Petrović plačnim glasom kaže da ne može, našto ga đavo proglašava kukavicom pa gospodin Petrović ipak pokušava dohvatiti cvijet te pogiba padom s balkona (?)...

Najmračniju stranu njegove duše otkriva roman Sablasti (1917), kao i mali roman, u stvari pripovijest Vijavice (1917) te autobiografski roman Kroz šibe (1921). 140

Svojim „senzacionalnim životom“, Donadini je bio nadahnuće i poriv mnogim svojim kolegama: A. Cesarcu, A. B. Šimiću, G. Krklecu, J. Kosoru i drugima.

151 Iz njegova književnog opusa izdvajaju se feljtoni, objavljeni najprije u njegovom časopisu Kokot, a zatim sabrani u knjizi Kamena s ramena (1917). O umjetnosti (Suvremena umjetnost, 1917.) piše s mnogo svježih opservacija, zalažući se za vraćanje umjetnosti narodnoj osnovi. (Milan Selaković: PSHK 85, Zagreb, 1970.)

Ivo Andrić (1892 – 1975) Rođen je u Dolcu kod Travnika u obitelji bosanskih Hrvata, ali su ga odgojili tetak i tetka u Višegradu, gdje polazi osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu. Tamo mu 1911. u Bosanskoj vili izlazi prva pjesma. U Zagrebu studira filozofiju, slavistiku i povijesti, uz potporu kulturnog društva Napredak, a studije nastavlja u Beču i Krakowu. Kao pripadnik pokreta nacionalističke omladine, I svjetski rat provodi u zatvoru i internaciji, a 1917. vraća se u Zagreb gdje sudjeluje u pokretanju Književnog juga. 1919. počinje raditi u Ministarstvu vjera, a ubrzo prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova i diplomaciju. 1824. doktorirao je u Grazu s tezom o duhovnom životu u Bosni pod turskom vlašću. Kao diplomat radi u Rimu, Bukureštu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu, odakle se nakon travanjskog sloma 1941. vratio u Beograd. 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a bio je član svih jugoslavenskih akademija, kao i JAZU. Umro je u Beogradu 1975. Andrićeva književna djelatnost veže se uz hrvatsku i srpsku književnost pa se u novije vrijeme označava odrednicom trojne pripadnosti. Njegovi počeci pripadaju hrvatskom kulturnom krugu; objavljivao je u zagrebačkim časopisima (Savremenik, Vihor, Hrvatska njiva), bio član DHK, zastupljen u prijelomnoj generacijskoj antologijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914), a u Zagrebu objavljuje i prve pjesničke knjige Ex Ponto (1918) i Nemiri (1920). Riječ je o pjesmama u prozi koje, uz samoanalizu i refleksiju, obilježava dominantan osjećaj tjeskobe i ugledanje na Whitmana, Verhaerena, Matoša i druge. Pravu književnu afirmaciju Andrić stječe u beogradskoj sredini, ponajprije pripovijetkama nastalim 20-ih i 30-ih godina, tematski vezanim za prošlost Bosne (Put Alije Đerzeleza, Mustafa Madžar, Most na Žepi, Anikina vremena). Slične značajke zadržat će i njegove posljeratne pripovijetke (Aska i vuk, Priča o vezirovom slonu, Jelena, žena koje nema), a kritika je u njima uočila značajke simbolizma i magijskog realizma. Iako je prihvatio srpski književni izraz, pripovjedni je dio Andrićeva opusa neodvojiv do hrvatske književne baštine. Treba izdvojiti franjevačku kroniku i njen narativni model koji je prepoznatljiv u romanima objavljenim neposredno nakon II svjetskog rata: Na Drini ćuprija (1945), Travnička hronika (1945) i Gospođica (1945). Prva dva romana simuliraju narativni diskurz kronike, iako prvi obuhvaća četiri stoljeća, a drugi tek osam godina. Žanrovski su smješteni između tradicionalnog povijesnog romana i modernije historiografske fikcije, a slični postupci uočljivi su i u kratkom romanu Prokleta avlija (1954). Posmrtno mu je objavljen i nedovršeni roman Omer-paša Latas (1976). Mit, legenda, povijest i zbilja središnji su motivi Andrićeva opusa, ali i esejistike, osobito u ogledima Goja (1929) i Razgovori s Gojom (1935). Njegov osobit osjećaj za autorski pripovjedni diskurz koji jednostavnošću obuhvaća složenost ispripovijedanih zbivanja, učinili su Andrića epskim analitičarom multikulturnog prostora.

152

TRAVNIČKA HRONIKA (1945) Konsulska vremena Roman prati razdoblje od sedam godina u prvoj polovici XIX. stoljeća kada u Travnik (1806) dolaze, najprije francuski, a potom i austrijski konzul. Francuski konzul Žan Davil dolazi početkom veljače, a uskoro mu se pridružuje i žena, gđa. Davil. Budući da sam ne može obavljati sve poslove, šalju mu činovnika, mladog Defosea. Davila živcira mladićev optimizam i njegovo prisustvo, umjesto da mu olakša, donosi mu nove teškoće. U njemu s vremenom sve više jača nevjerica, zanosi se gase te se javlja misao da „pravi put“ zapravo i ne postoji. Dodatno ga poljuljava i neuspjeh u vlastitom književnom radu (bezuspješno pokušava nastaviti svoj ep o Aleksandru Velikom kojega želi smjestiti u Bosnu). Dolazi i austrijski konzul, Jozef fon Miterer, zajedno sa svojom ženom Anom-Marijom. Konzuli su se međusobono borili i službeno nadmudrivali, ali zbližavalo ih je zajedničko ogorčenje zbog mjesta na koje su bačeni, bili su svojevrsni supatnici u istoj nevolji. Zamjenik austrijskog konzula bio je Nikola Rotta, siromašnog podrijetla ali izuzetnog obrazovanja, koji je „slasti nalazio u štednji i štedeo je strasno“. Defose želi napisati knjigu o Bosni, ali i sve više čezne za ženom pa se pokušava približiti psihički nestabilnoj Mitererovoj ženi Ani-Mariji, što završava neuspjehom. Nakon što je Napoleon zaratio protiv Beča, i odnosi između dva konzula još više su zahladili. 1811. von Mitereru dolazi vijest o premještaju. Na njegovo mjesto dolazi novi konzul – von Paulich. Nakon Napoleonova pada Davil šalje molbe za odlazak iz Travnika, spoznaje da ne postoji pravi put u životu, nego da se ljudi neprestano, varajući se, vrte u krugu. Uskoro i on odlazi iz Travnika. Roman završava EPILOGOM, na „poslednji petak u maju 1814.“ Begovi razgovaraju o odlasku konzula, baš onako kako su na početku razgovarali o njihovu dolasku, što dodatno naglašava cikličku strukturu romana.

PROKLETA AVLIJA (1954) Roman karakterizira izrazito složena narativna struktura; pripovijedanje je organizirano u nekoliko priča na više hijerarhijskih razina, od pripovjednog diskurza autorskog pripovjedača, koji sve drži na okupu, do najniže narativne razine koju čini priča o Džem-sultanu. Izlaganje počinje unutarnjom fokalizacijom mladića koji kroz prozor fra Petrove samostanske ćelije promatra groblje pod snijegom. Tišinu remeti jedino prepirka dvojice fratara koji vrše popis stvari pokojnog fra Petra. Mladić se prisjeća fratrovih priča, posebice one o boravku u Carigradu, gdje je greškom bio uhićen te je proveo dva mjeseca u stambolskom istražnom zatvoru, a da ga nitko nije niti saslušao. Nakon ovakvog pripovjednog okvira, slijedi priča o fra-Petrovu iskustvu u varošici zatvorenika i stražara – Prokletoj avliji, koja se sastojala od 15-ak prizemnica li jednokatnica povezanih visokim zidom. Njen upravitelj je Latif-aga, zvani Karađoz, koji stvari vješto i brutalno drži pod kontrolom. Fra-Petar se smjestio u kutu ćelije, pokraj dvojice trgovaca Bugara. Uskoro im se pridružio i mladi Turčin, a nakon nekoliko dana na njegovo mjesto došao je neki Židov iz Smirne po imenu Haim. On je znao priču o mladom Turčinu, zapravo Ćamilu. Ćamilova majka bila je grčkog podrijetla, a otac bogati Tahir-paša. Imali su sina i kćer koja je ubrzo umrla, a ubrzo za njom i majka pa je Ćamil odrastao s ocem. Zarana je pokazivao interes za knjigu, zanemarujući igru i društvo, unatoč ljepoti, tjelesnoj vještini i pameti. Za žene je počeo pokazivati zanimanje tek kada je ugledao mladu Grkinju čiji su se roditelji protivili braku kćeri s Turčinom pa su je odveli izvan Smirne. Ćamil je otišao na studij, a kada se kasnije vratio, iako tek u 24-oj godini, izgledao je stariji, a usamljen je bio ionako te je živio samo s knjigama. Pričalo se da je skrenuo proučavajući povijest turske carevine te da je umislio kako u njemu živi duh nekog nesretnog princa, a da je za sebe umislio da je neki nesuđeni sultan. Proučavao je vrijeme sultana Bajazita II, osobito njegova brata Džem-sultana, koji je bio Bajazitov suparnik u borbi za prijestolje, a kada je tu borbu izgubio, predao se kršćanskim vitezovima koji su ga zatočili i njime manipulirali Bajazitom. Ćamil se navodno identificirao s Džemom. Vlast je Ćamilova istraživanja protumačila opasnim za sadašnjeg sultana pa je Ćamil uhićen i doveden u Prokletu avliju, gdje s upoznao s fra-Petrom i ispričao mu svoju priču o Džem-sultanu i njegovu bratu: u borbi za prijestolje, Džem je pobjegao na Rod i zatražio utočište kod kršćana a ovi su ga otpravili u Francusku i uvukli kao pijuna u niz političkih igara. Nakon osam godina odlazi u

153 Vatikan, a sljedeći ga papa (Borgia) predaje francuskom kralju Karlu VIII, koji s njim kreće na Napulj. Na tom putu Džem se razbolio i umro, a napuljski kralj došao je u posjed Džemova tijela te je njime ucijenio Bajazita te je 1499. Džem napokon pokopan na groblju turskih vladara. Nakon toga, Ćamil se više nije pojavljivao i fra-Petar je od Haima saznao da je Ćamila priznao da je Džem-sultan, čovjek koji je «nesrećan kao niko, došao u tesnac bez izlaza, a koji nije hteo, nije mogao da se odreče sebe, da ne bude ono što je». Potom je došlo do tučnjave sa njegovim ispitivačima te je Ćamil poslije završio ili u duševnoj bolnici, ili je sahranjen u grobu bez imena. Nakon nekog vremena, fra-Petra su iz Avlije odveli u Akru, a nakon osam mjeseci vraćen je u Bosnu. Tekst završava vraćanjem na početnu pripovjednu situaciju: misli mladića kraj prozora, glas autorskog pripovjedača («Tako izgleda mladiću pored prozora…») i zveket stvari koje su nekada pripadale fra-Petru, a koje fratri popisuju u susjednoj ćeliji.

Strukturom dominira problem povijesne analogije u graničnoj situaciji (sloboda-zatvor, život-smrt), a nekoliko pripovjednih okvira otvara složene mogućnosti alegorijskoga čitanja. U tekstu postoji pet pripovjednih razina (autorski pripovjedač > bezimeni mladić > fra-Petar > Haim > Ćamil), a takav postupak umnožavnaja pripovjednih razina nalikuje Tisuću i jednoj noći. Naracija umetnutih pripovjedača razlikuje se i na leksičkom planu: autorski pripovjedač pripovijeda u štokavskoj «ekavici», kao i mladićev pogled, dok je dijalog fratara izveden na bosanskoj štokavskoj «ijekavici», kao i govor fra-Petra, ali je njegova priča o zbivanjima u Avliji opet ispripovijedana autorovim jezikom, a tako govore i svi likovi u prostoru Avlije. Prokleta avlija može se čitati kao tekst koji govori o pripovijedanju, ali ima i višestruko kodiranu značenjsku strukturu: kao simbol turske carevine u kojoj pod tiranskom vlašću žive zatočeni različiti narodi, a Ćamilov slučaj može se usporediti sa sudbinom intelektualca u totalitarnom ustroju kojim dominiraju nasilje i bezakonje. Ćamilovom identifikacijom s Džem- sultanom upućuje se na ponovljivost povijesti, doduše u obliku nemogućnosti pravoga, istinskog života, ili pak života po vlastitom izboru. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Radnju Ćorkana i Švabice Andrić smješta u jednu od bosanskih kasaba, u trenutku kada u kasabu dolazi cirkus tj. komendija – tiho i bezazleno; da bi zatim digla na noge i uzbunila čitavu kasabu, Bio je tu nabijeljen klaun sa bubnjem i Sumba Ciganin i Boško Policaj. Međutim, uz puškarnicu u koju su muškarci masovno odlazili i gađali nišane iz kojih su, kad bi se pogodilo, izlazile figure od lima i koja je ponajviše zaludila nekad poznatog bekriju, a sada mirna čovjeka – Avdagu Saraća, najveću pažnju izazvala je plesačica na žici: „Ta jevtina igračica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veličine. Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srca velikim željama i zanosima. U svijesti žena i odraslih kćeri ona je stalno živila (i u snovima) kao bezlično, ljigavo i nedokučljivo zlo.“

Kao glavnog protagonista Andrić uzima lik sa samoga ljudskog dna, čovjeka kojemu se svi izruguju i kojega svi zadirkuju – Ćorkana – sina Ciganke i nekog Anadolca: nesrećan i bastard, on je bio hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe / igrao i pio, kao čauš, do nesvijesti / on je služio svakom i za svaki posao / on je posluživao i u cirkusu. I Ćorkan je opsjednut Švabicom, tom nedokučivom plesačicom na žici i upravo zahvaljujući njoj (ili na žalost, zbog nje) – Ćorkan se izdiže iz svog svakodnevnog svijeta, ide toliko daleko da obećava da će poginuti za nju, da će se čak i caru suprostaviti zbog nje. U Ćorkanu se dakle, javila ljubav zbog koje je, kako to u ljubavi obično biva zaboravio sve oko sebe, zapostavio uobičajene poslove, a misli su mu dan i noć zaokupljene Švabicom. No najgore od svega jest to što ga nitko ne shvaća, svi se izruguju s njime

154 a Ćorkan je toga svjestan: Ej-hej, nigdje ja prijatelja nemam i uzalud upozorava i vapije, - Ama, srce je u mene! Ćorkan je junak koji ima svoje težnje i svoje snove, koji uzlijeće u svojoj mašti sve do zvijezda, da bi na kraju, zbog surove okoline, oštro tresnuo o zemlju. Ćorkana Andrić također gradi kao još jedan simbol; baš kao što je npr. fra Marka iskoristio kao simbol čitavog jednog naroda i simbola svih onih ljudi čija nas vanjština vara – tako je Ćorkan iskorišten kao simbol sudbine uzaludnih ljudskih maštanja, neostvarivih težnji i želja. A i to su, iako se možda na prvi pogled tako ne čini, vrlo značajni elementi ljudskoga života; - Jer što je čovjek bez snova, što je čovjek koji ne teži ničemu, koji nema želja ... Je li to uopće čovjek? I Ćorkan je samo jedan mali čovjek koji, ako ništa drugo – ima pravo barem na snove i ima pravo na ljubav. Andrić želi istaknuti kako svatko, baš svatko ima pravo na ljubav i može biti zaljubljen, ma kako malen bio i kakvim god se gadnim poslom bavio i ma kako učen ili (ne)inteligentan bio. Međutim, okolina mu i to pravo osporava. Čaršija je surova i neljudska, a to je primjenjivo i na čitav svijet. Ćorkan je simbol one nužne ljudske potrebe za snovima, za uzletom i usponom, koja na žalost završava bolnim padom u trenutku kada smo gotovo već dohvatili žuđenu zvijezdu. Ali, u svoj toj simbolici, Andrić veliku pažnju posvećuje detaljima ne bi li stvorio što realističniju sliku uživljenja u tijek zbivanja, on teži tome da se mi, kao potencijalni čitatelji naprosto nađemo usred zbivanja; u kasabi u koju je došla komendija. I u tome u potpunosti uspijeva. Tek kada dublje razmislimo o tome, možemo uvidjeti koliko npr. samo dvije rečenice: „Te jeseni su šljive rodile kao nikad. Prodavalo se i prodavalo i opet su sve kace bile prepune, prelijevale se i širile nadaleko miris alkohola u vrenju.“ – pridonosi tomu da mi uistinu osjetimo onaj miris ubranih šljiva i alkohola u vrenju, sve u cilju da nas zavede i istim tim alkoholom opije. A sam Ćorkan se nepobitno i bez sumnje izdiže čak iznad svojih granica (na veliko iznenađenje okoline). Naime, kada ga upitaju što bi radio sa Švabicom kada bi mu je dali na raspolaganje, on se odgovorom: Morebit, ne bih ništa. – uzdiže na najvišu moguću visinu u ovoj priči. I kada dođe naredba da se cirkus zatvori, a tijekom pijanke jedino Ćorkana uhapse i batinaju „volovskom žilom natopljenom u sirće sve dok mu se nije oduzeo glas i dok više nije mogao da viče, nego su mu umjesto glasa samo mjehurići pjene prskali na ustima.“ – Ćorkan (nakon oporavka od batina) zaboravlja svu muku i svu patnju; „I kad bi htio, on ne može da se sjeti muke i svega što je prošlo.“ I opet, ponavlja se stara igra.

Ćorkan prolazi kroz čaršiju i u njoj ne vidi čaršiju, nego radosno more, tako je duga i široka. Svake dileme o dosad rečenom nestane kada Andrić upotrijebi more, taj simbol beskraja. U Mustafi Madžaru, Andrić nam predstavlja još jednog ratnika, koji je u mnogo čemu blizak Aliji Đerzelezu. I on, baš kao i Alija Đerzelez „u pričanjima bijaše porastao pa je zapravo bio pognut i nekud malen / vas savijen, mrk i umotan, više je ličio na pobožna i učena putnika nego na Mustafu Madžara o kom se toliko pričalo i pjevalo .“ I on,

je kao i Đerzelez, junak o kojem se mnogo pričalo, a koji je u biti zapravo bio junak samo kad je ubijao i koji se pretvarao u ogromnu kukavicu u trenucima kada se trebalo suočiti sa samim sobom, koji najveću bitku vodi sa svojom nesanicom i koji strepi od svake nove noći, jer: „Neočekivano se, iz noći u noć, pojavljivahu već sasvim zaboravljeni, bezumno pomršeni, ulomci prošlog života. Ono što je bilo najgore kod tih snova, to je neka jeziva jasnost i oštrina kojom se isticao svaki pojedini lik i pokret, kao da svaki živi za sebe i ima neko naročito značenje.“ Taj veliki junak strepio je od besanice i

od snova, ako zaspi. Povazdan ga progoni san o silovanim dječacima s Krima i on se u snu ponovo diže da ih hvata, ali samo uzalud maše rukama, jer je nejak i smiješan. A

155 kakav je u snu, takav je i na javi – u biti nejak i smiješan, i duboko u svojoj nutrini Mustafa je toga svjestan, ali ipak, sam sebe karakterizira pred drugima kao Mustafu Madžara, koji se odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hljeba, nit priznaje zakona. I kako laže fratrima (od kojeg jednog kukavički i bezrazložno ubija), još više laže samome sebi; jer samo nekoliko trenutaka kasnije od ovakve svoje samokarakterizacije konstatira kako - Nema veće slasti od brza i duboka sna. Musatafa je jedan od onih ljudi koji ne mogu podnijeti jače od sebe, još manje slušati tuđe hvalisanje podvizima – iz tog razloga ubija i svog suputnika, Abduselambega, za kojeg, neposredno prije ubojstva konstatira: Beg je kukavica i lažov, a takvi lako ubijaju. Tom rečenicom, u potpunosti je, koncizno, ali vrlo jezgrovito opisao samoga sebe, a na neki način u njoj je sadržan i dio Andrićeve bogate filozofije. Mustafin beskrajni kukavičluk, uza sve navedeno, Andrić dokraja učvršćuje Mustafinim strahom dok putuje kroz šumu, bojeći se panjeva i stabala u mrkloj noći: Prezaše i zaobilažaše one koji su imali čudan stav. Mustafa Madžar skončava svoj život dolaskom u Sarajevo, sasvim izbezumljen, pogiba od ruke jednog Cigana kovača koji ga je pogodio komadom željeza u sljepoočnicu, a da čak nije ni znao ni tko je taj čovjek, ni zašto ga je svjetina gonila. Mrak i tvrdo. Tvrdo. – To je bilo posljednje što je Mustafa u životu osjetio, a jedina životna filozofija koju je imao i koja mu se nametala i neposredno prije smrti bila je ona kako je svijet pun gada. I istina je, svijet doista jest pun gada, što je još jedno bitno obilježje Andrićeve filozofije – taj tragični pogled na svijet. I taj mrak i to tvrdo koje je Mustafa Madžar osjetio u posljednjim trenucima primjenjivo je na gotovo svakoga iz plejade Andrićevih likova. I Mustafu Madžara možemo promatrati kao simbol; tematizirajući zločinca kao psihu i objašnjavajući njegov karakter, organizirajući pripovijedne sekvence sa stajališta samoga lika (čime bitno povećava našu uživljenost u tekst i mogućnost ulaska u Mustafinu psihu), Andrić simbolizira onu vrstu ljudi koji odaju privid snažnog karaktera, velikog junaštva, pred kojima svi strepe i svi ih se boje; ljudi koji misle da su sami sebi samodostatni, koji hodže preziru, a u ljekare ne vjeruju; koji mazohistički uživaju u zlostavljanju slabijih, u svojoj moći, te bijesne od muke kada stvari izmiču njihovoj vlasti i kontroli, a koji su zapravo najveće kukavice koje hodaju ovim svijetom – za kojega neprestano tvrde kako je pun gada, vođeni onom krajnje dječje naivnom nadom kako svijet neće (zbog toga što baš oni upozoravaju na brojni gad) shvatiti kako su taj gad upravo – oni sami. Pripovijedne sekvence Andrić organizira s pozicije lika, dakle iznutra. (vlastite bilješke, A. B., 2001.)

August Cesarec (1893 – 1941) NACRT ZA JEDNU MONOGRAFIJU Svojim najranijim radom, već kao srednjoškolac, Cesarec je odredio svoj umjetnički i politički profil. Već njegova proza u đačkom Pobratimu i socijaldemokratskoj Slobodnoj riječi 1908-1910, pokazuje zanimanje za «svijet potlačenih»; kasnije sudjeluje u jugoslavenski orijentiranom Valu te đačkom štrajku i atentatu na bana Cuvaja 1912. te publicistički istupa polemičkom brošurom Đački pokret zbog čega je dospio u tamnicu. Rođen 1893. u Zagrebu. Gimnaziju prekida zbog spomenute brošure te je osuđen na tri godine tamnice iz koje izlazi 1914. Nakon povratka iz vojske 1918. posvećuje se literarno-publicističkom radu. S Krležom osniva i djelomice ispunjava Plamen (1919.), pristupa komunistima te objavljuje prvu knjigu Stihovi (1919), a

156 krajem iste godine bježi iz zemlje te boravi u Pragu. Na povratku ulazi u redakciju novog partijskog glasila Novi svijet. 1922. ilegalno prelazi granicu i odlazi u Moskvu te sudjeluje na IV. kongresu Kominterne. Po povratku je uhićen i osuđen na šest mjeseci zatvora. Zapuštajući ekspresionističku, sve se više priklanja realističkoj tehnici pisanja te ulazi u svoje najplodnije razdoblje. Suradnjom u Krležinoj Književnoj republici našoj književnosti diktira lijevi smjer. Radi i u Književniku, piše priloge o psihoanalizi i te prevodi Hašeka, Zolu, Hugoa, a surađuje i na priređivanju za tisak prijevoda Marxova Kapitala. Uoči drugog svjetskog rata sudjeluje u Novoj riječi i Izrazu, a nakon kapitulacije monarhističke Jugoslavije, uhićen je i strijeljan, vjerojatno početkom kolovoza 1941. u Maksimirskoj šumi. Cesarčeva literarna djelatnost odvijala se u vremenu između dva rata, što je utjecalo na smisao i značenje njegova djela. Njegova prva i jedina zbirka pjesama Stihovi, izlazi 1919. a obilježila su je tri značajna elementa njegova dotadašnjeg života: školovanje, zatvor i vojska. Prevladava socijalno-politička nota kojom on čini svojevrstan uvod u socijalnu literaturu, a svoj pjesnički govor iskazuje prema bitnim svojstvima ekspresionizma (naglašeno zvučno i slikovito, patetično i često parolaški deklarativno) te uz Krležu čini «jedno od dva najveća imena hrvatske revolucionarne avangarde» (Flaker). Nakon poezije, prelazi na kratku prozu koju čini sedamdesetak pripovjedaka i novela nastalih u razdoblju 1910-1940. U stilu svoje sklonosti prema analizi društva i njegovih negativnih pojava, u svojoj ekspresionističkoj fazi (1919-1924) daje novelistički pripovjedni ciklus u čijem je središtu autobiografski lik Ilije Korena. Stalno je okrenut prema moralno i politički nezreloj zajednici u čijem je središtu integralan čovjek. Unatoč srodstvu s Dostojevskim, od njega se razilazi upravo u stavu da ozdravljenju društva nije put u kršćanskoj filozofiji već u socijalnoj revoluciji. Time Cesarec otvara novo poglavlje u novijoj hrvatskoj književnosti i vezuje se uz revolucionarnu europsku avangardu. Od 1925, držeći se etike kao temeljne stvaralačke motivacije, sve se više priklanja realističkoj koncepciji književnosti, a zbog šestosiječanjske diktature pribjegava alegorijskom obliku pisanja (ciklus legendi) tj. samo prividnom bijegu u prošlost. Prihvativši Adlerov individualizam, Cesarec sudbine malih junaka iz malograđanske sredine podvrgava sociopsihološkoj analizi. Među novelama iz tog razdoblja, Tonkina jedina ljubav (1931) spada među najuspjelija njegova djela i predstavlja zaokret u tematiku o malim ljudima, karakterističnu za tridesete godine. Svoj roman prvijenac Bijeli lutalac141 započinje u vojničkim danima. Roman predstavlja alegorijsko-metaforičku priču o idealnom revolucionaru s romantičnom vizijom revolucije (D. Cvitan). Slično je i u drugom romanu, Krist i Juda, koji, uz naglašenu autobiografičnost nastavlja središnju Cesarčevu novelističku preokupaciju: o smislu, načinima i oblicima revolucionarnog djelovanja. Manje su poznate i žanrovski teško odredive još dvije njegove proze: Ćuk u njenome duplju (Vijenac, 1926) i Majka božja bistrička (objavljen tek 1955.), ali najpoznatiji je po romanima: Careva kraljevna, Zlatni mladić i Bjegunci. Autor je i triju drama: Otkriće, Krčma «Široko grlo» i Sin domovine. Po redu nastajanja, raste i njihova vrijednost; dok je Otkriće tek početničko ostvarenje, Sin domovine predstavlja djelo zreloga pisca i ide u red boljih povijesnih drama u hrvatskoj književnosti.

141

Ovaj roman pronađen je tek 1982. godine!

157 Cesarčev putopisni opus zaprema dvije knjige: Današnja Rusija (1937) i Španjolski susreti (1938), tri brošure ciklusa Putovanje po Sovjetskom savezu (1940) i nekoliko impresija s putovanja po SSSR-u i Italiji iz 1939. objavljenih u časopisima. Putopisi u SSSR-u zapravo su «reporeterska proza» (I. Jelić) koja je trebala popularizirati prvu zemlju socijalizma, bez osobitih književno-umjetničkih pretenzija. U Španjolskim susretima potresno je progovorio o doživljajima građanskog rata. Njegova publicistička aktivnost traje od đačkih dana (Đački pokret 1912.) i traje, s kraćim prekidima, sve do smrti. Surađuje u Plamenu, Borbi, Književnoj republici, Novoj riječi i Izrazu. Kao zasebne knjige objavio je 1925. Stjepan Radić i Republika te Psihoanaliza i individualna psihologija 1932. U prvim prilozima prevladavaju rasprave i polemike usmjerene na sagledavanje nacionalnih, socijalnih i kulturnih problema Jugoslavije u kojima, zajedno s Krležom, «crnoj realnosti našoj» suprotstavlja vlastitu viziju, a piše i o oktobarskoj revoluciji, kongresu Kominterne, Lenjinu itd. Piše bez uljepšavanja, perom književnika i oštrog promatrača. Jedan je od prvih europskih književnika koji je posjetio SSSR i pisao o njegovom društvenom i političkom životu, a također je prvi u nas pisao i o Adlerovoj individualnoj psihologiji. Cesarec je bio vizionar koji je svoju revolucionarnu svijest neprestano iskušavao i provjeravao revolucionarnom praksom i tako obogaćivao vlastitu imaginaciju i stvarnost. Zapravo je zagovarao koncept nove civilizacije s integralno ostvarenim čovjekom kao socio-političkim i kulturno-umjetničkim slobodnim bićem. Prilike između dva svjetska rata uvelike su predodredile njegov stav prema književnosti, a bit Cesarca kao čovjeka i umjetnika, njegov etički i estetski credo mogao bi se izreći jednom riječju – sloboda. (Vinko Brešić: NOVIJA HRVATSKA KNJIŽEVNOST, Zagreb, 1994.)

HOBOTNICA (1932) Bogati i beskrupulozni direktor banke, gospodin Šmuc (ljigav, crven i debeo, nalik hobotnici), uz sav novac, bavi se još i lihvarstvom. Gospodinu Vikiću, stolaru koji izrađuje namještaj za njegovu kćerku Lilči, otkazao je zajam za kredit pa ga nesretni stolar dolazi moliti da povuče otkaz jer će on i njegova obitelj u protivnom propasti. Šmuc predlaže stolaru da proda kuću (jedino što još ima) kako bi isplatio zajam. Ne pomažu ni suze stolarove žene koja slijedećeg dana posjeti Šmuca u uredu pa se Vikićevi savjetuju s mladim advokatom (ne znajući da je i on u dosluhu sa Šmucom) koji im obećava pomoći. Na nagovor advokata gospodin Šmuc povlači lihvarske kamate, a kada Vikićevi odu, podijele zaradu. No uskoro Vikiću opet dođu na naplatu kamate koje je Šmuc obećao povući pa Vikić bijesan dolazi u njegov ured i tek pod fizičkom prijetnjom uspijeva izmamiti od Šmuca brisanje kamata.

Slavko Kolar (1891 – 1963) Rodio se u Palešniku pokraj Garešnice. Djetinjstvo provodi u rodnome mjestu, gimnaziju nastavlja u Požegi i Zagrebu, a Višu gospodarsku školu u Križevcima. Kao agronom često se selio, a u Božjakovini je dočekao mirovinu. Književnost mu je bila uzgredan posao jer je jedan od malobrojnih pisaca koji je, završivši studij, radio u svojoj struci do mirovine. Umro je u Zagrebu 1963. Kolar je jedini izraziti humorist iz razdoblja hrvatske međuratne književnosti koji je cijelo svoje književno djelo uzgradio na elementima humora i satire. Prva zbirka pripovijedaka, Nasmijane pripovijesti izašla mu je 1917, no najzrelije stranice

158 svoga literarnog opusa – tematski determinirane motivima sela i provincije – piše između dvaju svjetskih ratova (Ili jesmo ili nismo, Mi smo za pravicu, Ženidba Imbre Futača, Svoga tijela gospodar, Breza, Kriza). U njima se, književnom analitičnošću, obračunava s poluinteligentima naših sredina, kojima je kao opću crtu upisao megalomaniju, laktaštvo, političko nazdravičarstvo i kameleonstvo. U opisima sela, drugoj ključnoj temi Kolarove proze, nailazimo na tople, nenametljive, obične ljude. Negativnosti ljudskih naravi ne mimoilaze ni seoski ambijent, ali njima se Kolar ruga tiho, bez prevelike zlobe. Majstorski je uspijevao ocrtati tragičnu sudbinu pojedinca, nespremnog na žrtvu koja se od njega traži. U posljednjoj stvaralačkoj fazi Kolar dolazi do bespoštedne satire u knjigama Natrag u naftalin (1946) i Glavno da je kapa na glavi (1956). To su pripovijesti iz gradskoga života tijekom II svjetskog rata. BREZA (Savremenik, 1928) Naočiti lugar Marko Labudan zagledao se u lijepu, ali krhku Janicu. Uskoro je bilo i vjenčanje, ali se osjetljiva Janica, nakon što je nakon poroda pokisla na paši, nasmrt razboljela. Marku nije toliko teško padalo Janičina smrt, koliko činjenica da će možda umrijeti baš u vrijeme kad se kod Žugečića održava svadba, na koju je on pozvan za barjaktara. Janica je ipak umrla, a Marko otišao k Žugečićima na svadbu. Dok se noću pijan vraćao, učinilo mu se da na rubu šume vidi Janicu, visoku i tanku poput sablasti. Marko se prenerazio od straha. Uto je počelo već i svitati, a Janica koju je Marko vidio polako se pretvarala u visku i vitku brezu. Da zaboravi na sramotu, odlučio ju je odmah posjeći, međutim, breza mu se odjednom učinila tako mila i bezazlena poput Janice, pa mu je ruka sa sjekirom nemoćno klonula. SVOGA TIJELA GOSPODAR (Hrvatska revija, 1931) Nakon što je Iva, zaspavši na paši, skrivio smrt jedine krave Rumenke (koja je iskoristila priliku i nažderala se djeteline, od čega je uskoro krepala), njegov otac Jakob, odlučio je nadoknaditi štetu tako da mladoga Ivu oženi Rožom, kćerkom bogatog Jurice Batinjana. Roža nije bila ljepotica, a usto je bila i šepava pa se Iva opirao ženidbi, ali ipak nije uspio. Nesretna Roža zatražila je pomoć stare vračare koja joj je dala "copriju" pomoću koje će se Iva u nju odmah zaljubiti. No, na Rožinu nesreću, Iva opazi prah koji mu ona pokušala staviti u vino, pa ju počne tući. Tako "coprija", ipak ne uspije, a Roža je jedino po batinama znala da je Ivekova žena, koji je i dalje ostao dosljedan svome mišljenju da je "svoga tela gospodar".

Kolar je pisac koji se u svemu nadovezuje na našu proznu tradiciju i uklapa u onu međuranu generaciju hrvatskih pisaca koja je u prvom redu težila u svojem djelovanju za fiksiranjem naše društvene stvarnosti. S obzirom na strukturu svojih pripovijedaka, on se uključuje u našu realističku tradiciju142. Njegova originalnost i izdvajanje iz kruga suvremenika-prozaista, zasniva se prije svega na njegovu humoru. Po tom svom originalnom humorističko-satiričkom izrazu, Kolar se izravno oslanja na prozni opus Ante Kovačića. Otkrivajući glavne probleme svoga vremena, znao je duboke misli i važne događaje izreći lako čitljivim, svakodnevnim jezikom. Radeći sporo i nenametljivo, napisavši relativno malo, Slavko Kolar ipak je dao osebujan prinos hrvatskoj književnosti. (Miroslav Šicel: PSHK 90, Zagreb, 1964.)

Ivana Brlić-Mažuranić (1874 – 1938) 142

Izuzetak je jedino pripovijest Mladić bez fizionomije, u kojoj se miješaju san i java.

159

Rođena je u Ogulinu u poznatoj obitelji Mažuranića143. 1892. udala se za pravnika Ivana Brlića. Čitavo njeno književno stvaranje namijenjeno je djeci i mladeži pa ju je suvremena kritika proglasila „hrvatskim Andersenom“. Njezina djela: romani, pripovijesti i pjesme pripadaju klasičnim djelima svjetske književnosti za djecu, o čemu svjedoče brojni prijevodi. Objavila je slijedeća djela: Valjani i nevaljani (1902), Škola i praznici (1905), Slike (zbirka pjesama, 1912), Čudnovate zgode šegrta Hlapića144 (1913), Priče iz davnine (1916), Knjiga omladini (proza i stihovi, 1923), Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937), velikim dijelom u vlastitoj nakladi i motivirana željom da usadi ljubav prema književnosti svojoj djeci. 1937. postala je prva žena član JAZU-a, a u dva navrata Akademija ju je predlagala i za Nobelovu nagradu. Počinila je samoubojstvo u Zagrebu 1938. (Vinko Brešić: AUTOBIOGRAFIJE HRVATSKIH PISACA, AGM, Zagreb, 1997.)

ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA (1913) Šegrt Hlapić, u strahu od kazne majstora Mrkonje, u noći pobjegne u svijet da razgazi tijesne čizmice zbog kojih je trebao biti kažnjen jer ga je majstor optužio da je on kriv što su pretijesne. Na sedmodnevnom putu prepunom čudnih koincidencija, upoznaje Hlapić djevojčicu Gitu koja se vraća u cirkus gdje je nastupala pa zajedno putuju i doživljavaju brojne dogodovštine: od pomaganja težacima u polju kako bi zaradili večeru, čuvanja blaga s pastirima, potrage za crnim čovjekom koji je Hlapiću ukrao čizmice, gašenja požara u kojemu je gorjela kuća seoskog tata Grge, pomaganja siromašnom košaraču da na sajmu proda svoju robu i naposlijetku – ponovnog susreta s majstorom Mrkonjom usred noći u šumi (kojega su orobili crni čovjek i Grga, a zatim ga je Grga pustio) i konačnog sretnog razrješenja: nakon svega proživljenog, majstor Mrkonja se smekšao i obećao a će odsada biti dobar prema Hlapiću, a sa sobom su poveli i Gitu, budući da se ona više nije htjela vratiti u cirkus. Na koncu se otkrilo da je Gita zapravo na sajmu davno izgubljena Mrkonjima kći Marica, zbog čega je njegovo srce postalo tako surovo. Presretni, majstor i majstorica opet su prigrlili svoju davno izgubljenu kćer, a nakon što su odrasli, Hlapić i Gita su se vjenčali i imali su četvero djece i tri šegrta.

Priče iz davnine (1916) originalno su autoričino djelo, sačinjeno na temelju imena i likova preuzetih iz slavenske mitologije, ali to je, kako autorica sama naglašava „sva vanjska veza, koju one imaju sa narodnom mitološkom predajom“. Osam priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Lutonjica Toporko i devet župančića, Sunce djever i Neva Nevičica i Jagor prevedeno je na brojne svjetske jezike i predstavljaju klasično djelo hrvatske dječje književnosti.

Milan Begović (1876 – 1948)

[pseudonimi: Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić]

Rođen je 1876. u Vrlici u Dalmatinskoj zagori. U Splitu je pohađao realnu gimnaziju i već tada počeo prijateljevati s Nazorom. Upisao je studij prirodoslovlja na

143

Djed joj je bio hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić. O Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića kao o „malom remek-djelu“ pohvalno je pisao i A. G. Matoš. 144

160 zagrebačkom sveučilištu koji nikad nije završio, ali je 1903. u Beču diplomirao romanistiku i slavistiku te neko vrijeme radio u Splitu kao gimnazijski profesor. 1908. na liječenju upoznaje direktora Deutsche Spielhausa iz Hamburga, što je u velikoj mjeri odredilo njegovu književnu i umjetničku budućnost jer 1910. postaje umjetničkim dramaturgom tog kazališta i objavljuje u hamburškoj periodici. 1912. postaje dramaturg u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne te uspostavlja kontakte s brojnim uglednicima tamošnjeg kulturnog i književnog kruga: Arthurom Schnitzlerom, Stefanom Zweigom, Hermannom Bahrom i drugima. Od 1920. predaje na glumačkoj školi u Zagrebu, a 1927/28. postaje ravnatelj HNK. Nakon cenzorske zabrane njegove drame Hrvatski Diogenes, premješten je na mjesto profesora u III gimnaziji, gdje je 1932. i umirovljen. Posljednjih godina života dosta se bavio prevođenjem te je suuređivao književne časopise Kritika i Savremenik. Umro je u Zagrebu 1948. Prvi njegov književni rad je pjesma iz gimnazijskih dana Nad spomenikom viših junaka (1891) pod pseudonimom Tugomir Cetinski, kojim se nastavio i kasnije služiti. Izrazitu pažnju publike i kritike privukao je 1900. zbirkom soneta, balada i sestina, pod naslovom Knjiga Boccadoro. Za tu je priliku stvorio novi pseudonim galantnog podrijetla, Xeres de la Maraja. Predstavnici «mladih» ocijenili su ovo djelo kao reprezentant hrvatske moderne, dok su je «stari» odbacili kao primjer «bolesne lirike». Iako ga od prve pjesničke zbirke prate negativne oznake «larpurlartista» i pomodnog pjesnika, u povijesti hrvatske poezije ostavio je traga i u kasnijim zbirkama: Život za cara, Vrelo i Izabrane pjesme. Dramski opus počinje mu neizvedenom dramom Myrrha (1902), koju objavljuje pod pseudonimom Stanko Dušić, a 1906, potaknut Vojnovićevim dramskim preradbama dubrovačke povijesti piše dramu u stihovima Gospođa Walewska. Narednih godina najviše se bavi jednočinkama, koje će objelodaniti u Zagrebu 1921. Dolazak u Zagreb i inače predstavlja važan zamah u njegovom dramskom radu jer tamo nastaju njegovi najznačajniji kazališni komadi Božji čovjek (1924), Pustolov pred vratima (1926), Hrvatski Diogenes (1928, dramatizacija Šenoina romana), Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930). 30-ih godina posvetio se radu na romanu Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je prvotno objavljivan u dnevnim novinama. Kritika je bila sklona ovaj Begovićev roman uspoređivati s Krležinim ciklusom o Glembajevima. Način pripovijedanja i struktura romana približavaju Begovića kao romanopisca modernističkim pripovjednim tehnikama. U okvirno pripovijedanje o gospođi Barićevoj, koja nakon duga čekanja odlučuje nestalog muža proglasiti mrtvim, upisuje se sedam novela koje prikazuju živote njezinih prosaca. Roman ima i epilog u dramskoj formi: pod naslovom Bez trećega, Begović objavljuje psihološku dramu u kojoj su glavni likovi Giga i Marko. Mitska pripovijest o Odisejevu lutanju nakon rata i povratku kući je kod Begovića pretvorena u ubojstvo nasilnog i ljubomornog supruga. PUSTOLOV PRED VRATIMA (1926) Tragikomedija u devet slika (posvećeno glumici Viki Podgorskoj) Drama je podijeljena u dva prostora: u realnoj igri sudjeluju tri lica (Djevojka, Sestra Milosrdnica i Liječnik), a u igri priviđenja dvadesetak lica, od kojih su središnja Agneza (transformacija uloge Djevojke iz realnog plana, i Smrt, koja se pokazuje u desetak preobrazbi. U prvom planu radnje odvija se realno događanje, dok je u drugom san, irealno i oniričko događanje – prostor Djevojčina snoviđenja, u deliriju prije smrti. Naslovni lik, «Pustolov pred vratima», samo je jedno od uobličenja Smrti. Prva slika pokazuje realni prostor u kojem Djevojka razgovara sa Sestrom Milosrdnicom o ljubavi i životu. Zatim se pojavljuje Neznanac koji djevojci nudi «filmski» prikaz njezina života. U drugoj slici, u vrtu, upoznajemo djevojku kao Agnezu, njezinog supruga i druge likove. Od treće do

161 devete slike izmjenjuju se razni prizori u kojima je Agneza uvijek središnji lik, a ključan je njezin suigrač – preodjevena i maskirana Smrt. Treća slika smještena je u Agnezinu budoaru četvrta u kupeu spavaćih kola, peta u hotelu u Alpama šesta u Agnezinu stanu, sedma u salonu kod gospođe Rubicius, a Osma na ulici, u nekom predgrađu. Agneza tamo susreće različite osobe: Gospodina sa prslukom, Kristinu, Plavu gospođu, Brutalnog ljubavnika, … Svi oni imaju funkciju da joj omoguće igranje neke od u životu neproživljenih scena. U tim prizorima pojavljuje se i Smrt u nizu oblika: Neznanca, Profesora s velikim naočalama, Messenger-boya, Podvornika u spavaćim kolima, Policajca, Užigača svjetiljaka, Upravitelja tvrtke za nadgrobne spomenike, Policajca itd. Sve uloge Smrti mora igrati isti glumac. U posljednjoj, devetoj sceni, opet susrećemo Djevojku u «realnom» prostoru» s Neznancem, Sestrom i Liječnikom koji samo može konstatirati smrt.

Središnji dio drame u sedam slika, stvoren je iz elemenata Djevojčine mašte i njezinih želja. Uz stereotipne scene iz građanskog života, velik dio u snoviđenju imaju i prizori preuzeti iz tzv. «šund» literature koja je bila pretpostavljena Djevojčina lektira. U centar zbivanja postavljeni su njoj nedostižni događaji poput zabava, balova, neobičnih putovanja, skupih hotela. Glazbena pratnja nudi fox-trot kontrapunktiran posmrtnom maršu što također naglašava sukob dvaju planova, Erosa (nedostižni mondeni život) i Thanatosa (koji na sve baca sjenku smrti). Pustolov pred vratima je drama o ženi koja čezne za idealnom i neostvarivom ljubavi, a za razumijevanje dramske konstrukcije treba prije svega naglasiti ulogu prostora i način na koji je on strukturiran; s jedne strane on je sumorno mjesto umiranja, dok se, s druge strane, s terase otvara pogled na cestu «koja vodi u život». Na kraju Djevojka konačno dolazi do spoznaje kako «sreća nije u životu», nego je sreća «odmicanje od života». Pustolov je često uspoređivan s tekstovima i poetikom Luigija Pirandella, što nije bez razloga, jer je Begović neposredno pred pisanje ove drame preveo Pirandellovu dramu Šest lica traži autora pa je to utjecalo na njegovo oblikovanje života i fikcije, odnosno života i «kina», kako govori Neznanac u prvoj slici. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Ivo Kozarčanin (1911 – 1941) antologijske pjesme: Utjeha, Intima, U krilu žene, Mrtve oči, Pred kišu

Rođen je 1911. u Hrvatskoj Dubici, ali je kao sin oca željezničara često s obitelji selio pa je djetinjstvo proveo u mađarskom gradiću Öreglaku. 1918. obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu, gdje polazi pučku i trgovačku školu. 1932. upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Poginuo je 1941. na bizaran i apsurdan način: ubio ga je prestrašeni vojnik na straži dok je kasno noću prolazio pored Topničke vojarne u Ilici. Za života su mu tiskane knjige novela Mati čeka (1934) i Tihi putovi (1939), zbirke pjesama Sviram u sviralu (1935), Mrtve oči (1938) te ciklus pjesama Tuga ljeta

162 (u skupnoj zbirci Lirika, 1935) re romani Tuđa žena (1937) i Sam čovjek (1937). Posmrtno mu je tiskana knjiga Mrlje na suncu (1971). Kozarčanin je u svojim djelima obuzet smrću, strahom i bijedom, kao što je to primijetio i I. G. Kovačić: „Nitko nije u hrvatskoj književnosti govorio toliko o krvi, o mraku, kišama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mržnji, maglama i mrtvacima kao Kozarčanin, te čovjek dobiva dojam da je naslućivao svoju strašnu, tragičnu smrt.“ Roman Sam čovjek sa svojim Noćnim dijalogom, pripovijest Tri gavrana i jedan čovjek te niz pjesama iz zbirke Mrtve oči, a napose Pohod mrtvih, potvrđuju ovu tezu. TRI GAVRANA I JEDAN ČOVJEK (Savremenik, 1938) U gostionici na kraju grada okupljaju se pristav Gajski, skitnica i izgonaš Rok te profesor. Tu je i Eva, koju je Rok pronašao na ulici te ju učinio ženom i sluškinjom. S njom potajno ljubuje i profesor, inače u nesretnom braku s boležljivom ženom koja umire od raka. Rok otkriva profesorovu vezu s Evom pa ga nakon tuče, istjera iz krčme. Nakon izbora i promjene političke vlasti Gajski ostaje bez ikakvog oslonca. Profesorova žena umire. Jedno jutro Rok dolazi po profesora s viješću da ga Eva hitno želi vidjeti. profesor odlazi i nalazi Evu napola mrtvu na krevetu (Rok ju je pretukao). Tu je i mrtav-pijan Gajski. Rok ih sili da piju. Našli su ih tek kasno popodne; Eva je već mrtva, Gajski onesviješten, a Rok na krilu drži profesora koji se zaklinje da nikada nije ni dirnuo Evu. Kraj pripovjetke je lirski: "U parku plakaše drveće za lišćem i pticama. Počela je škropiti kiša."

Ova odulja pripovijest, uz bizarnu sliku o činovničkoj bijedi, bludu i nasilju, predstavlja i sarkastično-melankoličnu sliku bijednog moralnog života beznačajnih, ali i opakih političkih mešetara. S ambijentom krčme, bolesničkih soba, učmale malograđanske atmosfere, puna je oštrih autorovih invektiva na nacionalno i socijalno stanje politički obespravljene Hrvatske (Savska banovina) u razdoblju između dva rata. U ovoj prozi mračnih slika, bluda, pijanstva i ubojstva na jednom mjestu pijani profesor recitira Matoševu pjesmu 1909. 145 Po svojim žanrovskim karakteristikama roman Sam čovjek naslanja se na specifičnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. stoljeća. Obično se radi o propasti mladog i nadarenog junaka (Ivica Kičmanović, Tito Dorčić, Đuro Andrijašević) koji ne uspijeva premostiti staleške razlike, ali iza takvog prikaza krije se ideologem kojim su pisci, osobito oni pravaške orijentacije tumačili socijalnu zbilju kraja 19. stoljeća. SAM ČOVJEK (1937) Glavni protagonist romana je Valentin, koji, ispovijedajući se, traga za korijenima vlastite osame te retrospektivno opisuje svoje djetinjstvo: odrastao je u imućnoj obitelji, uz moćnog i goropadnog oca, bogatog trgovca i tihu šutljivu majku. Roditelji se nisu voljeli, a nakon što je majka umrla, otac je naprije ljubovao sa sluškinjom Terezom, a zatim se ponovno oženio mladom i lijepom Agatom, koja je za njega pošla samo da spasi svoju obitelj od materijalne bijede. Mali Valentin odrasta dakle u krajnje nezdravoj i mučnoj atmosferi u kojoj ga nitko ne razumije, a simpatije ne uspijeva pridobiti ni u okolini jer je sin mjesnog lihvara i bogatuna, koji se uz to počeo baviti i politikom te tako na sebe navukao dodatni gnjev okoline. Bolje ne prolazi niti u školi, koja mu, uz to, i ne ide baš najbolje. Drugi dio romana posvećen je odnosu prema Valentinovoj, najprije ljubavi, a onda i ženi – Bugi. Pripovjedač detaljno opisuje sve faze upoznavanja, udvaranja i bračnog života. Buga se pojavaljuje kao svojevrsna replika Valentinove maćehe Agate: ona je također tip fatalne žene; zavodljiva, nevjerna, ali istodobno mučena osjećajem neprilagođenosti te progonjena permanentnim 145

predgovor u PSHK 131, Zagreb, 1975.

163 osjećajem tuge i nesreće. Valentin je zaljubljen u nju, ali osjeća podsvijesni strah od nje. Shvativši da ima ljubavnika, Valentin ju ubija (čin ubojstva nije prikazan!) te izlazi iz stana u kišnu noć. U kratkom završnom poglavlju naslovljenom SAM ČOVJEK, pripovjedač nas vraća u inicijalnu situaciju: pijani se Valentin ispovijeda u krčmi nekom jednako pijanom gostu, ali ispovijed upućuje i čitatelju, govoreći ponovo o svojoj beskrajnoj samoći i nesretnoj ljubavi prema Bugi – „svetici i bludnici“.

Sam čovjek jedan je od najvažnijih romana međuratne hrvatske književnosti, društveno-angažirani komentar socijalnih, političkih i ekonomskih prilika, ali istovremeno i psihološki produbljena proza koja dojmljivo iscrtava nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih i tragički determiniranih literarnih karaktera. Istodobno analizira i ljudsku osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostavljanja konstruktivnih odnosa s Drugim, nemoć komunciranja i realizacije ljubavnog odnosa. Svojim egzistencijalnim negativitetom, zajedno s Krležinim romanom Na rubu pameti, ovaj roman anticipira književnost egzistencijalističke inspiracije koja će u hrvatskoj književnosti doživjeti vrhunac šezdesetih godina u Šoljanovim i Novakovim romanima. (Velimir Visković, predgovor u Ivo Kozarčanin: SAM ČOVJEK, Konzor, Zagreb, 1996.)

LIRSKI ROMAN IVE KOZARČANINA Lirski roman karakterističan je žanrovki hibrid nastao kao produkt avangardističkih strujanja i težnje za prevrednovanjem žanrovskog sustava. Sintagma lirski roman upućuje da se radi o približavanju romana strukturi lirike, odnosno prenošenju nekih oblikovnih postupaka karakterističnih za liriku u prozni oblik. Susret romana i lirke rađa specifičnu sintezu u kojoj se žanrovske konvencije na prvi pogled potiskuju u korist svojevrsnog „generičkog univerzalizma“. U romanu Sam čovjek, prostor lirizma otvara već pripovjedna perspektiva; cijeli je roman zapravo unutrašnji monolog, ispovijest provoosobnog pripovjedača Valentina imaginarnom sugovorniku, zapravo vlastitom dvojniku. Monolog postupno prerasta u svojevrsni dijalog Valentina prije počinjenog ubojstva s Valentinom nakon počinjenog ubojstva, tj. sadašnjeg Ja s prošlim Ja. Riječ je dakle o autodijegetičkoj poziciji u kojoj se narator pojavljuje i u funkciji protagonista djela, što pojačava iluziju realnosti i istinitosti. Posrijedi je samo realnost subjekta, onoga što se događa u njegovom svijetu, što je suprostavljeno stvarnom, objektivnom svijetu. Svijet je atomiziran, pa je fragmentarnost samo primjerena tehnika prikaza disperzirane zbilje. Čitav roman prožet je lirskim interludjima u kojima jezični medij ne posreduje zbivanja, nego na onakve semantičke implikacije kakve poznajemo u lirskoj pjesmi. Jezik se, stoga, više ne iscrpljuje u golom mimetizmu, nego postaje vrijednost sam po sebi. Kao u svim romanima pisanim u 1. licu, i ovdje se može uočiti dvostruka funckija naratora: on je a) osoba koja doživljava i promatra svijet i koja sudjeluje kao akter u prošlim zbivanjima, i b) osoba koja pripovijeda. Jedno Ja pripovijeda, a drugo je „objekt“ pripovijedanja i analize, pa se tako stvara određena napetost, pripovijedna distanca, odnosno „dvostruka optika“: optika pripovjednog i doživljajnog subjekta. Roman Sam čovjek gradi se na kreativnim potencijalima memorije: već samo sjećanje čini proces pripovijedanja, a i predstavljeni svijet izrasta u procesu izbora i srukturiranja sjećanja. Taj način pripovjedne opcije omogućuje sintezu reminiscencije i impresije, dedukcije i indukcije, misli i osjećaja, prošlosti i sadašnjosti.

164 Lirizam je u ovom romanu motiviran duhovnom fizionomijom lika-naratora. Otuda i tendencija da se intimna raspoloženja projiciraju na pejzaž; on je ovdje humaniziran, to je korelativ stanja ispovjedng subjekta, „slika“ njegove duše pa je Kozarčaninov lirski pripovjedač zapravo impresionist koji nastoji i na čitatelja prenijeti svoj „osjećaj života“. U ovom se djelu afirmira koncept zbilje i individua koju je razvio austrijski fizičar Ernst Mach (Analiza osjeta, 1966.): po Machu objektivna stvarnost postoji tek kao kompleks naših osjeta: ona se sastoji od boja, zvukova i mirisa; osjeti su „elementi“, a predmeti „kompleksi elemenata“ pa se i ljudski individuum poima kao suma opažanja, osjeta i ugođaja koji izazivaju različite impresije. Subjekt se neprekidno mijenja, kao što se mijenjaju i dojmovi o njemu, a jedinstvo subjektu osiguravaju jedino sjećanja i uspomene, stalno obnavaljanje preživljenih uspomena i dojmova. Podređujući zakone epskog narativnog oblikovanja lirskom duhu i impresionističkom doživljaju, Kozarčanin je svoje djelo oslobodio pragmatizma i banalnosti same priče (klasičnog ljubavnog trokuta) i uveo lirizam kao samostalnu vrijednost. (Krešimir Nemec: TRAGOM TRADICIJE, MH, Zagreb, 1995.)

Đuro Sudeta (1903 – 1927) antologijske pjesme: Čežnje i bolestan mladić, Ruke, Sunce, Utrni

Rođen je 1903. u Staroj Ploščici kod Bjelovara. Nakon pučke škole odlazi u Zagreb na preparandiju, ali već prvih godina školovanja obolijeva od škrofula (tuberkuloze?), a kao maturantu, bolest mu se već drastično pogoršava. Nakon mature 1922, posao dobiva 1923. u Virju. Radi kao učitelj, pokreće Naš list i uređuje svoju prvu zbirku pjesama Osamljenim stazama (1924). Tamo nastaje i njegovo najpoznatije djelo, pripovijetka Mor, prepuna imaginacije i poetske ljepote. 1925. zdravstveno mu se stanje pogoršalo pa odlazi na oporavak u slovensko lječilište Toploščicu. Teško bolestan upoznaje studenticu agronomije Katarinu Kristić kojoj posvećuje antologijsku pjesmu Ruke. Poslije neuspjelog oporavka slijedi još jedna operacija, a uskoro potom, 30. travnja 1927. Sudeta umire u koprivničkoj bolnici sa tek navršene 24 godine. Prvu pjesmu pod naslovom Suton objavio je 1919. u Luči, a sa svojim mračnim motivima sutona, bolesti, jeseni, samoće, tišine i odlaska, on je pjesnik pasivnosti, neprotivljenja i neotpornosti. Intimnost sa smrću veoma je očita u čitavom njegovom opusu, ali unatoč njenoj prisutnosti kao dominantnog motiva (gotovo da nema pjesme u kojoj smrt nije prisutna), Sudeta ostaje i pjesnik dobrote, čednosti, sačuvanog djetinjstva, jednostavnih i malih stvari. On je dijete sela, blizak prirodi i pun čuđenja. Prozni su mu sastavci fragmentarni, a Mor je njegovo jedino značajno prozno djelo, poetska proza koja se ničemu ne podvrgava, ne uklapa se u definirane okvire i prednacrte. MOR (1930) Fantastična pripovijest

165 Podijeljena u četiri dijela: GRANA JORGOVANA, PRIČA, OTAJNE SLUTNJE i FINALE, MOR na lirski način opisuje ljubav Mora - sina upravitelja seoskog imanja prema lijepoj vlastelinki Šu. Zbog klasnih razlika, njihova je ljubav unaprijed osuđena na propast pa Šu Moru nikada i nije iskazala svoju ljubav iako ga voli. Mor čezne za Šu, a ona se zaručuje s Arnom. Nakon toga, Mor se nikako ne može smiriti, a vlastelin daje otkaz Morovom ocu i traži novog upravitelja. Nakon toga Šu se teško razboli, Morov otac od tuge za izgubljenim poslom i imanjem na kojem je proveo čitav život umire, a Mor sve više luta i postepeno se pretvara u vukodlaka koji noću pravi štetu na vlastelinovom imanju i ubija njegove pse. Novi upravitelj i Šuin zaručnik Arno zapravo su varalice koje opljačkaju vlastelina i nakon toga bježe. Teško bolesna Šu odlazi na liječenje u Švicarsku, a Mor se sasvim povukodlačio, izgubio sva ljudska obilježja i povukao u šumu.

U Moru nalazimo elemente stvarnosti, nekoliko realističkih likova i likova snoviđajnih, romantičarskih preplitanja ljubavi i smrti, ali time je nestvarnost još naglašenija. Mor je poistovjećenje s čarolijama šume, noći, svitanja... to je apoteoza prirodi, lirska pjesma bez stihova, ali, s druge strane, i prava, izbalansirana pripovijest. Zbog toga djelo pruža nekoliko mogućnosti interpretacija: možemo govoriti o fantastici, o intelektualnoj lucidnosti autora, o otuđenosti modernog čovjeka, o potrebi povratka izvornoj jednostavnosti i čistoći… Dakako, mnogo je i onih koji su Sudeti prigovarali takvu nedorečenost, nedosljednost i fragmentarnost. On je tradicionalist i zakasnjeli romantik, ali originalnost njegove poezije zbog te činjenice ipak ne dolazi u pitanje jer je ona prisutna i u unutrašnjem ritmu pjesme, a ne samo u njenom sižeu, tropima i figurama (I. Jakovljević). Njegovom bujnošću, patetikom, mističnim zanosom, odbijanju ropstava i gordošću iščitavamo u njegovoj poeziji i tragove ekspresionizma, ali valja napomenuti kako Sudeta nije svjesno išao ni za kojom modom. Njegov talent bio je manje u intelektu, a više u osjećajnosti; u prvom redu lirik – pjesnik jednostavnih stvari, rastanka i dugih jeseni. (Saša Vereš, PSHK, 109, Zagreb, 1966.)

Ivan Goran Kovačić (1913- 1943) antologijske pjesme: Bdjenje, Beli most, Mali pot, Petr Breški harmonikaš, Drvarska popevka, Moj grob, Noćni vlak, Jama

Osnovnu školu pohađao je u rodnom Lukovdolu, a nakon toga odlazi u Karlovac u realnu gimnaziju, a 1926. u Zagreb. U književnosti se prvi put javlja 1929. crticom Ševina tužaljka u Omladini. 1932. s još dvojicom mladih pjesnika (V. Jurčić i J. Hitrec) objavljuje izbor svojih gimnazijskih pjesama. Iste godine upisuje studij slavistike od kojega odustaje nakon 6 semestara te se posvećuje književnom i novinarskom radu. 1936. izlazi mu prva samostalna knjiga (i jedina za života) – zbirka novela Dani gnjeva. Ubrzo postaje urednik kulturne rubrike u Hrvatskom

166 dnevniku, a zatim u Novostima. Neko vrijeme bio je i politički aktivan kao pristaša Radićevog HSS-a. Nakon uspostave NDH, ustaške ga vlasti šalju za upravitelja pošte u Foču, ali ga M. Ujević zadržava kao suradnika u Hrvatskom bibliografskom zavodu. Ipak, krajem 1942, zajedno s Vladimirom Nazorom odlazi u partizane. Sredinom srpnja, u u blizini Foče ga ubijaju četnici. Grob mu je ostao nepoznat pa mnogi tu vide začudnu koincidenciju s njegovom poznatom pjesmom Moj grob (1937), kao i s njegovim najpoznatijim djelom, poemom Jama, koja je tiskana posthumno 1944. u Italiji. Zbog svoje tragične smrti, Ivan Goran Kovačić je nakon Drugog svjetskog rata prešao u legendu, što je utjecalo i na sudbinu njegovog književnog djela. Književni opus obuhvaća mu sedam novela iz knjige Dani gnjeva, poeziju (koja se dijeli na štokavske i kajkavske pjesme), poemu Jama i Hrvatske pjesme partizanke, koje je pisao u ratu zajedno s Nazorom te brojne književne i filmske prikaze, članke i polemike. Bio je i jedan od najplodnijih prevodilaca lirike u međuratnom razdoblju, a osobito su važni njegovi prijevodi engleske lirike. Novele iz knjige Dani gnjeva (Probuđeni djedovi, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmama i dr.) u znaku su povratka realizma i izrazita socijalnog angažmana, što je 30-ih godina 20. st. dominantna značajka hrvatske proze. Priče se uglavnom bave sudbinama malih ljudi, političkom i socijalnom nepravdom, a prepoznatljiva je pripovjedačeva tendencija da novelama probudi kritičku svijest i tako utječe na težak položaj «poniženih i uvrijeđenih». Socijalne motive nalazimo i u njegovoj poeziji, ali ne toliko naglašeno kao u prozi. Štokavske su mu pjesme najčešće bazirane na simboličkoj vrijednosti odabrane slike (krajolika ili nekog kulturnog ili urbanog fenomena) kojom pokušava izvući univerzalno značenje iz pojedinačnog događaja (Jesen u mojoj sobi, Noć, Mračno doba). Od samog početka, njegovom poezijom provlače se i motivi smrti i umiranja (Moj grob, Leševi putuju, Vojnikova ruka). Temeljno sredstvo razvoja Kovačićeve lirske pjesme je deskripcija ili jasna analogija, a simbolika i lirska sintaksa redovito su vrlo razgovijetne. Posthumno je objavljena kajkavska zbirka Ognji i rože, koja je nastajala 19361942, ali je ostala nedovršena. Poput novela, i Ognji i rože usko su povezani s Goranovim zavičajem, čijim se narječjem i poslužio. Time se i Kovačić pridružio dijalektalnim pjesnicima (Krleža, Galović, Domjanić) koji su u 20. st. ponovo afirmirali dijalektalni izričaj kao stilistički odabir u posebne književne svrhe. Kovačić je i u ovoj zbirci ostao autorom vizualne poezije i umjerene narativnosti, kakav je bio i u svojim štokavskim pjesmama. Jama je ratna poema podijeljena u 10 pjevanja (394 stiha raspoređena u sestine). Lirski subjekt, civil koji je u ratu odveden na masovno gubilište i jedini preživio pogubljenje, dijelom naracijom, a dijelom opisima svojih osjećaja i dojmova za vrijeme pogubljenja, naknadno govori partizanima-osloboditeljima o stradanjima nevinih žrtva i svom izlasku iz jame. JAMA Iskopanih očiju, lirski subjekt u I pjevanju iznosi pojedinosti koje su se dogodile pred sam zločin i svoj užas zbog gubitka vida. Prisiljen da zgnječi vlastite oči, obeznanjuje s. U II pjevanju opisuje zbivanja pred početak pokolja, iživljavanja krvnika i njihov smijeh. U III i IV pjevanju slijepi stradalnik osluškuje udarce noža i pad u jamu onih koji su ispred njega, broji poginule i zamišlja vlastito pogubljenje. U V pjevanju i on ranjen pada u jamu već prepunu leševa, dok u VI pokušava odrediti svoj položaj među mrtvim tijelima. U VII i VIII pjevanju krvnici izlijevaju vapno na pobijene

167 i udaljuju se a on pokušava izaći iz jame. Osjetivši vlagu, zaključuje da se smrkava i penje se, obarajući mrtva tjelesa oko sebe. Začuje udaljenu pjesmu zločinaca i osjeća miris paljevine iz svog sela. Iz šume iznenada dolaze zvuci bitke i on se upućuje prema pucnjevima. Partizani ga nalaze bez svijesti on im iznosi svoje prijašnje muke. Poema programatski završava glorifikacijom novog života, osvete i slobode.

Sva čitanja Jame polaze od konstatacije o kontrastu između strahote prikazanih događaja i kompozicijskog i formalnog sklada koji obilježava poemu. Poema počinje bez uvoda, in medias res, da bi postupnim trodijelnim razvojem (1. put prema jami/»paklu», 2. boravak u jami i 3. izlazak iz jame/put u slobodu), došla u početne okvirne situacije (ispovijed pred moguću smrt koja je ujedno simbolički novi život). Pad u jamu lociran je u sredinu poeme (V pjevanje), čime je djelo i simetrični razdijeljeno. Preciznost kompozicije upotpunjuje i formalni odabir sesta rime (abacc) i dominantni jampski jedanaesterac. Put koji lirski subjekt prolazi u Jami, zasniva se na temeljnom paradoksu da on nakon početnog šoka izazvanog gubitkom vida postupno vraća svoje spoznajne i osjetilne sposobnosti i prolazi put osvješćenja. Dubinska tema Jame zapravo i jest prikaz svijesti u graničnoj situaciji i posljedice koje taj događaj na svijest ostavlja. U posljednjem je pjevanju imaginacija (pa i poezija) i doslovno identificirana s vizijom novog života. Sljepilo je omogućilo dublje i dalekosežnije viđenje od onoga što ga posjeduje običan pogled. Zbog trodijelne kompozicije, stroge metričke i strofičke forme, Jama se često promatrala kao odjek Danteove Božanstvene komedije. Bez obzira na takve moguće aluzije, Jama je izrazito uspjelo djelo, nastalo u ratu i potaknuto aktualnim zločinima, s prvom zadaćom da djeluje humanistički i angažirano u izrazito nehumanim okolnostima, odnosno da veliča duh otpora te i danas ostavlja snažan dojam na čitatelja. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

SMRT U ČIZMAMA (1935) Bogati veleindustrijalac Klar kupio je stari zamak nad Kupom. Uskoro ga je počeo pruređivati, a seljani su bili sve nezadovoljniji jer se Klar iz dana u dan sve više bahatio i širio na svom novom posjedu. Uskoro je seljanima bio zabranjen i lov jer je i šuma pripadala gospodinu Klaru. U želji da očuva svoje imanje, Klar unajmljuje lovopazitelje, među kojima se nalazi i seoski momak Miha Rabar. Za svakog ubijenog psa ili mačku koji se zateknu na Klarovu posjedu, on nudi nagradu (tako da mu lovopazitelji donesu njušku ubijene životinje) pa tako Miha Rabar rani kuju Ivana Tuče – Buru, i još živoj joj odsječe njušku. Kad se napola mrtva kuja dovuče kući, razbješenjeni Tuča odluči se osvetiti Mihi. Za vrijeme velikog sniježnog nevremena, odlazi Tuča s Levarom u šumu, znajući da će tako namamiti i Mihu (koji ih kani raskrinkati u krivolovu te ih zato slijedi). U snježnoj vijavici Tuča ubija Mihu, skida mu čizme, a tijelo prepušta vukovima. Snijeg je zameo sve tragove te tako prikirio zločin, a od Mihe su ostale samo čizme zataknute u snijeg. MRAK NA SVIJETLIM STAZAMA (1935) Seoski čoban Jačica Šafran čitav je život proveo čobanujući, a kad je ostario oduzeli su mu taj posao i kao nagradu ponudili staru kravicu Golubu. Jačica se teško pomirio sa sudbinom, ali naposlijetku se ipak povukao u šumu sa svojom kravicom. Uskoro se pored njegove kolibe nastanio golemi drvosječa i ugljenar Franina Brdar, kojega se Jačica, kao i svi u selu, pribojavao. Jednog dana došla je u selo vijest da će vlast ubirati vojnicu (novčanu naknadu) od onih koji nisu odslužili svoju vojnu dužnost. Dakako, među njima je bio i Jačica, ali, kako nije imao novaca, odveli su mu jedino blago što je imao i jedinu nagradu što je dobio za svoj dugogodišnji rad – kravicu Golubu.

SEDAM ZVONARA MAJKE MARIJE (1936) Siromašni seljak Jura Grešnik imao je osmero gladne djece i jedva spajao kraj s krajem. Jednoga dana u selo dolazi visoki crkveni dostojanstvenik koji, obilazeći crkvu, ugleda Grešnikovu

168 djecu koja su se tamo najradije igrala. Saznavši od župnika da teško žive, zauzme se da Grešniku dodijele posao zvonara (jer je nedavno umro stari zvonar Rok). Grešnik neko vrijeme obavlja posao, ali ga s vremenom sve više prepušta djeci, a on odlazi na rad u polje. Djevojčice (Branka, Nevenka, Tuga, Zorka, Ančica i Tončica [jedini brat Branko bio je negdje na zanatu]), sada zadužene za zvonjavu sve više borave u crkvi, pa tako jednom pojedu sve hostije i naprave veliku nepriliku za vrijeme mise – za što je bio optužen Grešnik. Uskoro dođe još veća nevolja: odjednom navali silno nevrijeme s tučom i uništi svu ljetinu. Gnjevni seljaci okriviše Grešnika i otpuštaju ga iz zvonarske službe, nakon čega se on objesi – i to upravo za uže na kojem je visilo zvono u tornju! Kao samoubojica, Grešnik nije smio biti pokopan u posvećenoj zemlji na seoskom groblju, pa su tijelo odnijeli daleko u šumu, toliko daleko gdje se više nije čula zvonjava seoskog zvona te ga tamo pokopali.

Mile Budak (1889 – 1945) Rodio se u Svetom Roku kod Lovinca. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu. 1902. upisao se u Sarajevsku gimnaziju, a stipendija sarajevskog društva Napredak omogućila mu je daljnje šklovanje. Nakon mature, upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu (grupa zemljopis i povijest), ali zbog nemogućnosti dobivanja stipendije, prelazi na pravo. Počeo je pisati još kao gimnazijalac. Pjesme su mu tiskane u Pobratimu, Beharu i Mladoj Hrvatskoj. U organizaciji Mlade Hrvatske sudjeluje od njezina osnutka, a tijekom dvije godine je i uređuje. Pisao je kritike i prikaze, a prozi se posvetio tek krajem dvadesetih godina. Budakovo opsežno prozno djelo (16 naslova, 25 knjiga) tvori četiri velike tematske cjeline Dvije se bave ličkim selom i ljudima koji tu žive u nekoj vrsti civilizacijeske izolacije (roman Ognjište, Musinka te knjige pripovijedaka Pod gorom, Opanci dida Vidurine, Vučja smrt). Druga je cjelina nedovršeni "roman grozd" Kresojića soj146, dok u treću cjelinu ulaze djela s gradskim društveno-političkim temama, kojega je središnji dio veliki roman Rascvjetana trešnja, urbani pandan ruralnom Ognjištu, a pridružuju mu se i roman Direktor Križanić te knjiga pripovijedaka Na Veliki petak. Četvrta je cjelina autobiografična i tvore je romani Na vulkanima i San o sreći, te dnevničko-memoarska proza Ratno roblje. Svi Budakovi lički romani i pripovijetke likovima (koji se pojavljuju u više djela) toliko se približavaju da bismo mogli govoriti i o jednoj velikoj pripovjedačkoromasijerskoj cjelini koja tvori grandioznu ličku seosku epopeju, nastalu visokom umjetničkom imaginativnšću na temeljima gole dokumentarnosti. Ognjište (1938) je Budakovo kultno djelo, najreprezentativniji uzorak njegove umjetnosti. Po zakonitosti kauzalnosti, Ognjište je napisano kao drama, u strogoj funkcionalnosti svih pojedinosti koje se u njemu javljaju. I sama struktura (prevladavaju dijalozi) je dramska. Nema jedinstveno organiziranog sadržaja, ali ima temeljni motiv i središnju ideju. Radnja se događa u Lici, od kraja 19. st. do kraja Prvog svjetskog rata. OGNJIŠTE (1938) U središtu svih događaja je stariji seljak Blažić, povratnik iz Amerike, gospodar imućne zadruge i žrtva bezumne strasti prema mladoj Aneri, lijepoj i čestitoj djevojci, koja se zaljubljuje u Blažićeva sina Miću, pa se i udaje za nj protiv Blažićeve volje: Blažić cijelom selu govori kako je Anera 146

Budak je zamislio da roman izađe u šest dijelova, ali izašla su samo prva tri dijela: Kresina, Gospodin Tome i Hajduk (izaći će i roman Bazala koji se još uvijek nalazi u rukopisu). Preostala dva romana imali su biti Mala žena i Mali će u pisare, ali oni, ako su i bili napisani, nisu sačuvani.

169 djevojka kojoj nema ravne pa nitko ne razumije zašto se on opire ženidbi svoga sina, a još više čuđenja izaziva njegova odluka da mladence ne primi u svoju kuću. Najzad, kad je Mićo nestao u ratu, strašću zaslijepljeni svekar pokušava se približiti snahi i to ga odvodi u zločin.

Svojim ličkim romanima i pripovijestima, Budak je Liku učinio velikom književnom temom, uveo je u hrvatsku književnost jednu našu pokrajinu koja je do tada samo marignalno dodirivana književnim perom te je ostajala na periferiji književnih događajnosti. Međutim, iako zasjenjeni ličkim ciklusom, i njegovi građanski romani također su zanimljiva djela. Polazeći najčešće od neke originalne anegdote, Budak u svojim pripovijetkama kreativni postupak razvija širenjem fabule i sažimanjem rečenice. Tako dobiva razvijenu priču zgusnuta izraza, što je znatna kvaliteta njegova pisma. Svojim stilskim odrednicama, njegova proza nije tradicionalno realistička, prije se radi o modernom, izrazito mitskom realizmu (Kekez). Od 1930. do 1945. Budak je, uz Krležu, bio najcjenjeniji hrvatski pisac u književnoj kritici147. Budak je u hrvatskoj književnosti dosljedno zagovarao ideju da je selo najpostojaniji čuvar narodne autentičnosti i opstojnosti. Ta ideja upućuje na Stjepana Radića i ideologiju hrvatskog seljačkog pokreta. Iako u Budakovim djelima nema ni truna politike ipak se protegla netepeljivost koju je izazvala njegova politička aktivnost: Na Liparima je bio zapovjednik ustaškog logora; U doba NDH obnašao je dužnost ministra bogoštvolja i nastave, a zatim izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu148. Najzad je postao i ministar vanjskih poslova, ali od 1943, tek uz titularno zvanje Doglavnika, bio je sasvim izvan politike. Od samoga početka nije uživao veliku naklonost Ante Pavelića. 1945. je, od strane partizana, osuđen je na smrt i pogubljen. Upravo iz političkih razloga Budak je gotovo pola desetljeća posve prešućivan u hrvatskoj književnosti, ali i danas izaziva burne polemike zbog svoje političke aktivnosti149. (Dubravko Jelčić: SHK, Zagreb, 1995.)

Vjekoslav Majer (1900 - 1975) 147

Neki su ga uspoređivali s Homerom, nazivajući Ognjište "ličkom Ilijadom", a po razvovrsnosti i bogatstvu likova mogao bi biti pandan Dostojevskome (Josip Horvat). Ljubomir Maraković razvio je usporedbu između Ognjišta i Reymontovih Seljaka, naglašavajući kako je Reymont dao široku sliku sela u horizontali, dok je Budak izražaj dao samoj duši sela, dakle u vertikali. Antun Barac izdvojio je Ognjište kao vrhunac Budakova umjetničkog rada, ali isto tako je ustvrdio kako taj roman spada među najnemoralnije knjige. Jedan od rijetkih koji su se negativno izjasnili o ovome romanu bio je Mijo Mirković (Mate Balota), tvrdeći da su Budakovi likovi izmišljeni jer lebde u oblacima, dok pravi seljaci obično žive na zemlji. 148 Dakle, isto ono što je na kraju kraljevske Jugoslavije bio Ivo Andrić! 149 Budak bio starčevićanac u izvornom obliku, prihvaćajući sve njegove temeljne ideje: neovisnost Hrvatske od Beča i Pešte, antiaustrijsko stajalište te antiklerikalizam. Što se tiče Srba u Hrvatskoj, on ih ipak smatra dijelom hrvatskog naroda, iako za razliku od Starčevića više vodi računa o realnom stanju i drži da Srbima koji su pod utjecajem partikularističkih tradicija i osjećaju se Srbima, treba u duhu liberalnih zasada omogućiti samoupravu. Njegova politička gledišta te obnašanje političkih dužnosti u NDH, bile su uzrokom njegova hapšenja te osude na smrt u svibnju 1945.

170 Vjekoslav Majer rođen je u Zagrebu. U književnosti se prvi put javio između dva rata, suradnjom u književnim časopisima (Savremenik, Vijenac, Književnik, Hrvatska revija itd.). 1923. pokreće časopis Ozon, a zatim Literaturu i Antenu. Prva knjiga pjesama (Lirika) izašla mu je 1924. u Zagrebu. 1934. izlaze Pjesme zabrinutog Evropejca. Nekoliko godina uoči Drugog svjetskog rata, objavljuje nekoliko romana koji su pobudili veću pozornost publike nego kritike: Pepić u vremenu i prostoru (1935. I dio; 1938. II dio), Život puža (1938) i Dnevnik Očenašeka (1938). 1942. objavljuje pripovijest Dnevnik malog Perice po kojemu je Krešo Golik snimio jedan od najpoznatijih hrvatskih filmova Tko pjeva zlo ne misli. Tu su još i zbirke pjesama Svirač i svijet (1938), Pjesme (1953), Breze, kanarinci, kiša (1954), Otvaram prozor (1957) te Zagrebački feljton (1956) i pripovijest U utrobi zagrebačke gore (1959). ŽIVOT PUŽA (1938) Glavni junak je puž koji se zatiče u košari seljaka te zajedno s glavicama kelja, dospijeva na gradsku tržnicu. Puž doživljava niz pustolovina, seriju epizoda zagrebačke svakidašnjice: upoznaje pijance, pometače ulica, usidjelice, tamburaše, djecu, služavke i milostive. Svaki dan strepi da mu ne bi bio posljednji jer su ljudi u gradu zli i uvijek u nekoj žurbi. U dokonim slobodnim časovima sniva o svojoj prošlosti, o polju s glavicama kelja, slobodnom suncu, zvijezdama i hladnim rosnim jutrima – kao i toliki gradski ljudi, kojima se u snovima u velikom gradu javljaju dojmovi sa sela. Dospijevši na nogometno igralište, napokon skončava pod brojnim cipelama igrača koji su mu nogama smrskali kućicu i tako ga usmrtili.

NAIVNO VIĐENJE SVIJETA U svojim romanima, Majer je dobar poznavatelj grada, sa svim specifičnim osobinama njegovih stanovnika. Glavni junaci njegovih romana su mali i jednostavni likovi (Pepić, Očenašek, puž, skitnice, djeca, služavke); oni nisu karakteri, već više ili manje uspjele stilizacije koje ne služe piscu da tumače svijet nego samo da ga izraze u jednom osobitom obliku. Zato ih je najbolje tumačiti kao anitetske ličnosti prikazane stvarnosti, zamišljene likove jednog svijeta poremećene kauzalnosti i maštovitosti kao jedine stvarne logike romanesknog pisanja. Ovu prozu možemo promatrati i kao niz pitoresknih fragmenata, a njegov princip pripovijedanja koncipiran je kao niz iznenađenja, slijed postupaka kojima materiju otuđuje od stvarnosti u korist jedne nadlogične – humoristično-ironične predodžbe svijeta, koja unatoč svemu nije oslobođena njemu svojstvene sentimentalnosti. Otuđujući materijal od stvarnosti, Majer se služi elementima gradskog jezika, poetizacijama niskog stila i depoetizacijom visokog, retorskog stila te tako komada svijet na činjenice za koje smo znali da postoje ali ih nismo vidjeli, a sada ogoljene sve postaju izvor ironičnog nesporazumijevanja i zamjenjivanja. Taj postupak zapravo je zamjenjivanje značenja iskustva prethodne generacije, što nužno dovodi do parodije i burleske. Stoga su Majerovi romani burleskne mješavine malih remek-djela imaginacije i jedne djetinjaste rapsodije, koja se neprestano vraća svom praobliku, tj. jednoj demitiziranoj naraciji kojoj gradski govorni idiom ozbiljno prerasta oznake dijalektalne proze. Budući da se služi rječnikom gradskog govora (štruca, vicmaher, ceker, …), jezik gubi opisni karakter, a izraz dobiva izrazito stilističko značenje. U takvoj sferi ekspresivnosti, nesmetano se mogu miješati elementi groteske s tragičnim ostavljajući dojam unutarnje ravnodušnosti od koje čovjek pati. Majer je ironičar i baš zbog te činjenice, njegovu prozu je potrebno čitati s mnogo više povjerenja nego mnoge druge hrvatske međuratne proze. Zbog svojeg «konkretnog» doživljavanja, on je pjesnik naivne slike svijeta. Kao umjetnik naivnog, on voli detalj suprotstaviti cjelini; odnosi nisu iskustveni nego poezijski, a

171 zaključci su uvijek samo aproksimacije. Sve je hipotetsko, i zato je povjerenje čitatelja izuzetno važno. Pripovijedanje teče pravocrtno jer mu zaplet nije potreban. Iako životni put junaka pratimo sve do smrti, u Životu puža ne postoji rasplet – roman nije završen. Umjesto tumačenja zbivanja, dobivamo samo mogućnost viđenja, pa se zato umjesto opisivanja služi očuđenjima. Sa čudom smrti glavnog junaka nestaje i začuđenog pripovjedača i to je sasvim dovoljno da autor umiri svoju strast razjašnjavanja. Ne postoji odnos pripovjedač-lik, nego samo pisac-situacija pa pisac tek u odnosima aktera i neke određene imaginativne situacije izlaže svoj nazor o zbivanju romana. (Branimir Donat: UNUTARNJI RUKOPIS, Zagreb, 1972.)

DRAMA Miroslav Krleža

(vidi bilješku o Krleži: 1914 – 1952 > PROZA)

Milan Begović

(vidi bilješku o Begoviću: 1914 – 1952 > PROZA)

MEMOARISTIKA I ESEJISTIKA Josip Horvat (1896 – 1968) Istakao se kao književni i kazališni kritičar. Godinama je surađivao u Obzoru i Jutarnjem listu. Kao pisac široke kulture, znao je naći pravu riječ o stvarima koje su izazivale ideološke sporove. Pisao je sinteze o hrvatskoj politici i kulturi: Politička povijest Hrvatske (1936), Kultura Hrvata kroz 1000 godina (1939); monografije o iskaknutim političkim ličnostima: Supilo (1938), Ante Starčević (1940), Ljudevit Gaj (1975) i memoare: Zapisci iz nepovrata (1983), Živjeti u Hrvatskoj (1984). Napisao je i Povijest novinarstva Hrvatske (1989), a knjiga Hrvatski panoptikum (1965) svrstava ga u prvi red hrvatskih esejista. (Dubravko Jelčić: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb, 1997.)

172

HRVATSKI PANOPTIKUM (1965) Radi se o memoarsko-historiografskim zapisima o javnim ličnostima koje nisu bile velikani ni heroji, ali su nastupali u javnom životu Hrvatske te svojim djelovanjem dali kolorit vremenu u kojem su živjeli. Zastupljeni su: Hugo Mihailovich, Vinko Krišković, Vladimir Lunaček, Milivoj Dežman i Milan Šufflay. Knjiga ima ne samo publicističku, već i dokumentarnu vrijednost.

KNJIŽEVNA KRITIKA Ljubomir Maraković (1887 – 1959) Prve literarne pokušaje ostvaruje u Beču gdje je studirao slavistiku i germanistiku, te bio članom hrvatskog katoličkog pokreta i urednikom časopisa Luč, u kojem objavljuje prve članke. Svoj teoretski estetički program iznosi u studiji Novi život (1910) s nepune 23 godine. Polazeći od neoplatonističkog tumačenja ideje o vječnosti i neprolaznosti, Maraković u katoličkom kršćanstvu pronalazi sjedinjenje i vječnu istinu, koja je jedina kadra uspostaviti ravnotežu potrebnu svakoj kulturi. Razmatrana iz tog kuta, povijest hrvatske književnosti zadovoljava njegova teorijska određenja. Maraković osuđuje artizam kao umjetnost koja je sama sebi svrhom, a u poeziji poštuje sklad filozofije i forme iskazane umjetničkim jezikom. Svoje postavke iz Novog života, dalje razvija i utvrđuje u studiji Književna smotra (1911), ujedno polemizirajući sa suvremenom književnom teorijom i praksom. Uzimajući za primjer Kranjčevićevo pjesništvo te smatrajući da bi kritika trebala biti predvodnik književnosti, književnicima i čitavoj publici, zagovara potrebu estetiziranja katoličke kritike. Najzrelija razmišljanja o kritici iznosi u predgovoru antologiji Hrvatska književna kritika (1935), prvoj takve vrste u nas: po kritici, književnost kao cjelina dobiva zaključnu riječ, ona ima društveno, ali i umjetničko poslanstvo. Istodobno s teorijskim tekstovima, Maraković kao stalni suradnik Luči i Hrvatske prosvjete piše književne prikaze. Pišući o autorima koji se ne uklapaju u njegovo ideološko opredijeljenje (Krleža, Cesarec), Maraković koristi znanstvenu nepristranost koliko god je to moguće. Zavidnom erudicijom i upućenošću u tokove svjetske literature probija se u različita pitanja hrvatske književne aktualnosti. Tako je svojim studijama Ekspresionizam u Hrvatskoj i Iza ekspresionizma, među prvima utvrdio značenje ekspresionizma te je bio "prvi naš kritičar koji je u prosudbe o hrvatskoj književnosti unio dosljednu komparativnu metodu" (Jelčić). Želeći pridonijeti popularizaciji i boljem razumijevanju razdoblja i književnih pravaca, 1929. sabire dio svojih kritičkih studija u knjizi Novi pripovjedači, a 1934. uređuje knjigu Moderna hrvatska pripovijetka, gdje iznosi tezu o upitnosti djela jedne pripovijedačake epohe. Raspravljajući o postekspresionizmu u hrvatskoj dramatici, Maraković uvodi pojam modernog objektivizma. U opsežnoj studiji Hrvatska književnost 1860-1935,

173 pregledno i uzročno-posljedično prkazuje stilsko-razvojni put hrvatske književne kritke, od Šenoina doba do suvremenosti. Sustavno se bavi i dramskom kritikom, redovito pišući o predstavma HNK, prateći istodobno i razvoj pojedinih dramskih pisaca: Begovića, Krleže, Strozzija, Kulundžića. Književno dramski svijet precizno dijeli od pozorničkog, što je demonstrirao u studiji Smjerovi drame (1921/1922), razglabajući njihovu razlikovnost te prateći je od impresionizma do ekspresionizma. U svom stvaralaštvu, Maraković je ostao doljedan svom estetsko-kulturnom određenju. Zbog "suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama", 1945. suspendiran je kao profesor i kažnjen zabranom objavljivanja, a 1947/1948 izdržao je iz istih razloga i zatvorsku kaznu u Staroj Gradiški, poslije čega je do 1953. djelovao kao profesor na Interdijecezanskoj srednjoj školi u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1959. (Antonija Bogner-Šaban: SHK, Zagreb, 1997.)

Josip Bogner (1906 - 1936) [pseudonim: J. S. Ivanov]

U svega desetak godina djelovanja, književni je kritičar i povjesničar Josip Bogner, jasno profiliranim interesom i izborom tema učvrstio svoje mjesto u povijesti hrvatske književnosti. U literaturu ulazi mladenačkim pjesmama objavljivanima u Mladosti (1923), ali ubrzo se veže uz književnu kritiku, pišući eseje i studije o suvremenim stvarateljima. Teži sintetiziranju problematike i raščišćavanju ključnih pitanja. Od početka gradeći svoj odnos prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, otkrivajući njihova prožimanja i upozoravajući na svojstvenosti, sustavno počinje stvarati još kao student. Već u prvim tekstovima pokazuje zavidno znanje o problematici kojom se bavi: traženje estetičkog i umjetničkog, književnog i povijesnog smisla realizma, simbolizma i ekspresionizma kao vremenskih i kulturoloških pojava koje proizlaze jedna iz druge te njihovu recepciju u hrvatskoj i srpskoj književnosti. Sustavan i analitičan, Bogner zahtijeva i temeljnu preinaku onodobnog studija književnosti na sveučilištu150. U eseju Zadaci književne kritike najavljuje teorijsku sintezu svojega djelovanja kao književnog kritičara koji stremi antropološkoj sintezu problema, uključujući etiku i estetiku, upravo filozofiju, nerazdvojnu znanstvenu pratilju književnosti. Književna kritika morala bi biti i kritika društvenog morala i vrednovanje općih životnih problema. Sebi nameće visoke estetičke kriterije od kojih ne želi odstupiti, a tim putem ide i u svojoj doktorskoj radnji Pravci i struje u hrvatskoj i srpskoj književnosti od moderne do nadrealizma, svom kapitalnom djelu nastalom kada su mu bile svega 23 godine! U tekstu Subjektivizam u modernoj književnosti (1930), studiozno i argumentirano osvjetljava brojnost književnih -izama posljednjeg desetljeća. Tamo simbolizam postavlja kao ideju, a ne školu, jer je sva moderna umjetnost po osnovnoj karakteristici, tj. po subjektivizmu simbolična. 150

"Danas, kad je svakom kulturnom čovjeku jasno da je kritičara književnosti nemoguće zamisliti bez široke filozofijske obrazovanosti, poznavanja kulturne historije, glavnih evropskih jezika te historije umjetnosti uopće, u nas, na reprezentativnom našem zavodu, na hrvatskom sveučilištu uči se književnost kao stara otrcana suma gramatičko-filoloških data. Književnost na našem sveučilištu nije živa snaga, dinamička ekspresija duha, ne – književnost je za naš univerzitet uspoređivanje rukopisa, ispitivanje godina, tumačenje staroslavenskih tekstova i bibliografski rad." (J. S. Ivanov [Josip Bogner]: Filologija i literatura na hrvatskom sveučilištu, Književnik, I, br.4/1928.)

174 Značajna je i njgova studija Počeci ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, gdje upozorava na različitu recepciju ekspresionizma kod njegovih sljedbenika: Andrića, Krleže, Crnjanskog i Vinavera. Bavi se i čakavskom lirikom (Čakavska lirika u hrvatskoj književnosti), a velik dio svojih tekstova posvećuje i hrvatskoj dramatici. Svoju posljednju studiju, Teatar Miroslava Feldmana, nije završio jer ga je u tome spriječila prerana smrt151. (Antonija Bogner-Šaban: SHK, Zagreb, 1997.)

Književnost od 1952. do danas

PROZA Petar Šegedin (1909 – 1998) [pseudonim: Petar Kružić]

Rođen je u Žrnovu na Korčuli. Romanopisac, novelist, putopisac i esejist. Bio je tajnik Matice hrvatske, Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" te predsjednik DHK. Autor je romana Djeca božja (1946), Osamljenici (1947), Crni smiješak (1969), 151

Bogner je umro od leukemije u tridesetoj godini života.

175 Getsemanski vrtovi (1981), Vjetar (1986); novela i pripovijesti Mrtvo more (1954), Na istom putu (1963), Orfej u maloj bašti (1964), Sveti vrag (1966), Izvještaj iz pokrajine (1969), Tišina (1983), Licem u lice (1987), Svijetle noći (1993); eseja Eseji (1956), Riječ o riječi (1971), Svi smo mi odgovorni? (1971); putopisa Na putu (1953) i Susreti (1962) te dnevničkog zapisa Frankufurtski dnevnik (1993). DJECA BOŽJA (1946) Roman opisuje događaje u korčulanskom selu Žrnovu. U središtu je zbivanja znatiželjni osmogodišnji dječak Stakan. Tu je i seoski župnik don Petar sa svojom starom sestrom Marcelom koja se zaljubi u mladog Sakristana, a kada joj ovaj ne uzvrati ljubav, ona od sramote izgubi razum i pogine u požaru koji je sama izazvala. Stakanov stric Antunica umire i razmišlja o uzaludnosti svoga života, a mali Stakan misli da ga đavao uzima pod svoju vlast pa se odlučuje žrtvovati onako kako se i sam Isus žrtvovao – razapinjanjem na križ! Stoga odlazi od kuće pokušavajući postati pustinjak, ali već prve večeri, za oluje, prestrašen bježi po nevremenu, nakon čega dobije upalu pluća te danima leži u teškoj groznici. Majka Komiška moli za Stakanovo ozdravljenje, a umirući stric Antunica ostavlja mu svoje papire (književne uratke ?), misleći da je Stakan jedini koji bi ih mogao razumjeti. Stakan je i dalje opsjednut mišlju o tome da dolazi pod sve veću vlast đavla pa konačno odlučuje izvesti svoj naum o razapinjanju na križ. Traži pomoć prijatelja Mike, no ovaj (kad Stakan legne gol na križ) u strahu pobjegne pa se Stakan sam pokuša razapeti. Osjećajući užasan strah uspijeva pribiti jednu ruku. Kuja Rebeka liže krv koja kapa s njegove ruke... A POKOJNA PAVULINA... Krajem ljeta pripovjedač se trajektom vraća kući i sluša razgovor svojih suputnika: starice s djevojčicom, jednoga mladića i još nekoliko žena koje pričaju o pokojnoj Pavulini koja se je, još dok je bila živa temeljito pripremila za smrt: dala si je sašiti odjeću, pripremiti krunicu i ostalu opremu i to je držala u kutiji na ormaru, da uvijek sve ima na oku. Čak si je dala tiskati i osmrtnice. Kada je u selu umrla jedna druga žena, svećenik je zamolio njezine sinove (Tobiju i Kažimira) da posude osmrtnice od Pavuline jer je ova umrla baš za vikend pa nisu mogli odmah tiskati nove. Tako su preko Pavulinina imena zaljepili ime Luce Fjamengove, starice koja je umrla. Ali te noći padala je jaka kiša pa je voda odljepila nalijepljeni papir te se ispod ukazalo Pavulinino ime. Isti taj dan kad je padala kiša doista je umrla i Pavulina. Trajekt je došao na odredšte, putnici se razilaze, a djevojčica što je bila sa staricom zapitkuje o pokojnoj Pavulini. I pripovjedač se vraća sâm, preplavljen svojom "tjeskobnom radošću" – čini mu se da je neki "Pokojni Ja" "koji se izdvojio iz razgovora o pokojnoj Pavulini s grupom Pavulinâ, pa se sad sâm vraća planini, tamnoj svojoj planini.

Vrhunac pripovijedačkog umijeća Šegedin je dosegao u svojim novelama. Svaka od njih zatvoren je, jedinstven i cjelovit svijet; svijet u kojem se život otimlje zaboravu i neznanju. Motiv svake novele je svakodnevan, gotovo sitan doživljaj, koji većina ne bi ni zamijetila, a kamoli se na njemu zaustavila. Suptilnu sposobnost doživljavanja uokviruje ozbiljan intelektualizam, da bi veličina malenih stvari pokazala kako neznačajne pojave u svijetu i ne postoje – postoje samo ograničeni primatelji njihovih poruka. Prividno, njegove novele uvijek počivaju aa realnom svijetu, ali realnost se katkada pokazuje toliko začudnom da dobije odbljesak fantastičnoga.152

Ranko Marinković (1913 – 2001) 152

Ljiljana Šarić. Predgovor u: Petar Šegedin, NOVELE, ABC naklada, Zagreb, 1996.

176 Rođen je na Visu, a diplomirao u Zagrebu. Rat provodi u internaciji i izbjeglištvu, a počinje pisati još prije rata: isprva kazališne kritike u Obzoru (1951. objavljene zajedno u knjizi kritika i eseja Geste i grimase), kao i kraća prozna djela u Krležinu Pečatu. U zbirci Proze objavljena je i njegova drama iz predratne faze, Albatros. Zajedno s I. Dončevićem pokreće 1935. reviju Dani i ljudi. Prvu poratnu fazu obilježava zbirka Ruke (1953.) te osobito mirakul Glorija (1956), poetička prekretnica hrvatske dramske «druge moderne», kojoj se nešto kasnije pridružuje i dramatizacija novele Zagrljaj. Vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se roman Kiklop (1965) koji je 1976. adaptiran i za kazalište. Iz tog razdoblja su i pripovijetke Karneval i druge pripovijesti (1964) te vodvilj Politeia ili Inspektorove spletke koji se izvodi tek 1977. 80-ih se javlja romanom Zajednička kupka i dramom Pustinja, a 1986. izdaje zbirku teatroloških eseja Nevesele oči klauna. Roman-fugu Never more objelodanjuje 1993. Kiklop označava središnju točku Marinkovićeva stvaralaštva i sintetizira njegova dotadašnja, pripovjedna, esejistička i dramska iskustva. Esejistički dijelovi, kojih je nositelj lik Melkiora Tresića, uklopljeni su u pripovijedanje. Naslov romana – Kiklop – upućuje na prisutnost alegorijske linije značenja u tekstu, koja putem motiva iz grčke mitologije daje humanističku kritiku suvremene civilizacije. Prožet je nizom citata i referencija iz djela Homera, Sofokla, Molièrea, Gidea, te osobito Dostojevskog i Shakespearea. I posljednji njegov roman, Never more, vratit će se istim temama, liku nesvršenog studenta koji pred rat bježi iz Zagreba u zavičaj da bi izbjegao mobilizaciju. Žanrovske odrednice njegovih drama vrlo su raznolike; u njima autor parodira niz dramskih žanrova naslijeđenih iz europske baštine: vodvilj, sotiju, grotesku, mirakul. Pomoću postupka parodije žanrova Marinković se u zrelim i kasnijim dramama odmiče od paradigme realistične građanske drame. U tom smislu usporedive su Glorija i Politeia, u kojima se autor bavi analizom mehanizama totalitarne vladavine u dvjema različitim institucijama, Crkvi i Državi, i razotkriva njihove unutrašnje represivne modele. GLORIJA (1956) Komponirana je u 6 slika. Artistica na trapezu Glorija Flèche, uvjerena da je sama Bogorodica spriječila njen skok prema trapezu koji je bio slomljen, napušta cirkus tražeći mir u redu karmelićanki. Stiže u crkvu u dalmatinskom kamenjaru, uzevši novo ime, sestra Magdalena. U crkvi nalazi mladog i ambicioznog svećenika don Jeru, koji želi iskoristiti Glorijinu nadzemaljsku ljepotu da privuče vjernike u crkvu. Istovremeno se on zaljubljuje u Gloriju pa je odlučuje postaviti na oltar, mjesto gdje je, u liku Bogorodice, smije obožavati. Glorija treba postati vjerničko čudo: biti savršen kip i dokazati da su čuda moguća. Istovremeno se u crkvi pojavljuje cirkusant Floki Flèche, Glorijin otac, koji želi biskupu prodati mehanički Kristov kip koji uzdiše i plače, a iz rana mu teče krv. Don Jere užasnut odbija mehaničku rugobu, ali ostali žele kupiti lutku. Ljudi pričaju o čudesnom kipu Bogorodice, a Floki prepoznaje kćer te je moli da mu se vrati. Glorija ne odgovara, a Don Jere ga potjera. U crkvu dolazi žena kojoj sin umire u bolovima. Glorija, kao lažna Bogorodica, ne uspijeva suspregnuti suze pa žena povjeruje da se kip smilovao njezinoj muci da će čudo ozdraviti njezina sina. Međutim, sin umire, a ljudi počinju sumnjati da se radi o prevari. Glorija odlazi iz crkve, zgrožena licemjerjem i svjesna da se zaljubila vlastitog mučitelja, don Jeru. Vraća se u cirkus te se nakon nekog vremena sprema za veliki nastup. Slomljen i očajan, dolazi don Jere i moli je da ne skače. I Glorija se boji skoka, ali ipak odlazi u cirkusku arenu. Poziv za nastup, kad glazba svira sve brže i brže prekida susret don Jere i Glorije. Glazba utihne, čuje se slabi Glorijin vrisak, a zatim na sceni njezino mrtvo tijelo. Kad svi odu, don Jere ostaje sam usred scene.

177 Po žanrovskom određenju, Glorija je mirakul153. Ovdje se radi o demonstraciji pravljenja čuda, koja dovodi do otkrića njegove «istine», odnosno laži. Jednako doživljavamo kazališnu igru: nećemo prestati vjerovati u njezinu istinitost, čak i ako nam se pokaže kako se ona proizvodi. U tom odnosu: kazalište-cirkus-crkva, skrivena je njihova unutarnja zajednička bit: teatralizacija čuda. Dijaloška je struktura naizgled shematična: u scenama uglavnom nastupaju dva lika, s rijetkim upadima trećeg lica, što podržava intimističku formu drame. Glorija je cijelo vrijeme razapeta između raznorodnih osjećaja: u običnom životu ona je Jagoda, u cirkusu Glorija, u crkvi sestra Magdalena. Niti jedan od identiteta (crkveni i cirkuski) ne dopušta joj da živi običan život kao Jagoda i ta razapetost između dviju iluzija, nosi čitavu dramu. Cirkus i crkva uključuju mnoštvo značenjskih asocijacija: uz cirkus se vežu pojmovi iluzije, blještavila, površnosti, trivijalnosti i zabave, dok crkva asocira asketizam, nehumanost, odricanje ljudskih osjećaja i tjelesnih poriva. Završna scena, u kojoj don Jere stoji pored mrtva Glorijina tijela, poništava razlike između crkve i cirkusa. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

MODERNOST MARINKOVIĆEVA KIKLOPA Prilog strukturalnoj analizi Proces intelektualizacije hrvatske proze je i pitanje odnosa samoga pisca prema vlastitome pisanju kao eminentno intelektualnome činu, odnosno pitanje iskustva i umjetničke svijesti. Prvi nagovještaji ulaska hrvatskog intelektualca u literaturu su još Šenoin Prijan Lovro (1873) i Đalskijev Janko Borislavić (1887). U moderni će se stvari dodatno izradikalizirati: kolektivno će ustupiti mjesto individualnom, sinteza analizi, narativno lirsko-meditativnom izrazu. Djelo više ne posreduje sliku svijeta i svijest o njemu, već slobodno odabrane, raspoređene i povezane pojedinosti. Iz tog razloga, i jezik mora biti obnovljen te se on obogaćuje iz najrazličitijih urbanih i internacionalističkih zaliha. Tako se uspostavlja novi tok hrvatske proze, na paradigmatskoj crti Matoš – Nehajev – Kamov – Donadini – Krleža – Marinković – Šegedin – Desnica; koja nije još sasvim oslobođena tradicionalnih vrednota (npr. naracije) ali unosi novu kvalitetu u književnoumjetničko oblikovanje. Moderni roman računa, ne samo na educirana pisaca, nego i na educirana čitatelja – među njima se dijeli odgovornost. Takav je Ranko Marinković i njegov Kiklop (1965) kao eminentno moderan roman. Kiklop je kompleksna književno-umjetnička tvorba koja ujedinjuje roman ideja, svijesti, filozofski, čak i trivijalni (krimić i ljubić) – podjednako nalazimo sve elemente, kao i dva oblika naracije: linearni i digresivni. S obzirom na pisca koji je erudit, govorimo i o ironičko-kontemplativnom intelektualnom romanu s dominantnom dijaloškom polifonom strukturom. Nastoji aktualizirati ideje jednog vremena i dati mu svojevrsnu dijagnozu. Narativni kontekst poslužio je tek za smještanje brojnih asocijacija, refleksija i citata, a asocijativnost kao oblik diskurzivnog, temeljno je sredstvo artikulacije književne teme. U Melkiorovu iskustvu sudjeluje kroz aluzije i povijesno iskustvo (iskustvo povijesnoga!). Strah je jedina forma njegova postojanja, koja ga definira u svakom novom iskustvu, ali isti taj strah ga i poništava154. Ironija kao voltaireovski pogled na svijet koji izražava i nemoć i nadmoć nad tim svijetom, autoru služi da upozori na apsurde našeg svijeta te da izrazi superioran 153 154

Mirakul je srednjovjekovni kazališni žanr koji je teme uzimao iz svetačkih čudesa. Parafraza: Bojim se, dakle jesam!

178 stav u umjetnikom oblikovanju tog istog svijeta apsurda – katarzu (I. Vidan) koju nalazi u samom umjetničkom postupku. Likovi su najčešće u dijalogu, dijalog u intelektualnoj igri, često sebi svrhovitoj i skokovitoj, a nijedan lik pa čak ni Melkior nije potpuno ocrtan, već svi djeluju pomalo nedorađeno i nestvarno. Inverzije, besubjektne rečenice, prekidanje započetih misli, grube i neuobičajene riječi – samo su dio lingvostilskog Marinkovićeva arsenala; riječ se nastoji maksimalno osamostaliti, a istodobno ostati vezana za cjelinu (Lasić). KIKLOP (1965) Novinski kritičar Melkior Tresić dane provodi iščekujući poziv u vojsku i strepi, ne bi li izbjegao vojnu službu. Osim ljubavnice Enke, njegovo je društvo uglavnom novinarsko (Ugo, Maestro, Fernando), a zaljubljen je i u izvjesnu Vivijanu koja ide iz naručja u naručje, ali on nikako ne dolazi na red. Svoju nesreću iživljava mazohističkim iživljavanjem na svakome tko s njim dolazi u kontakt. Svoj duh trapi beskrajnim pitanjima o krivnji, budućnosti i ljudožderstvu. Nekoliko dana nakon poziva za vojsku dospijeva u bolnicu, zatim u ludnicu, ali biva oslobođen i ludnice i vojske. Nakon izlaska shrva ga još veća praznina i strah. Maestro počinja samoubojstvo i Melkior se, već sasvim rastrojen, pokušava javiti u vojsku. Dok rat bjesni, potpuno izbezumljen, on odlazi izvan grada i shrvan svojim porazom, četveronoške plazi u zoološki vrt.

• • • •

Radnja se na kompozicijskoj liniji razvija u više linija/priča: Melkirovo gladovanje da bi izbjegao vojnu obavezu; umetnuta priča o sudbini brodolomca s broda «Menelaj»; Ljubav Melkiora prema Vivijani; Maestrova bizarna smrt.

Roman je, dakle organiziran u tri kronološki povezane veće cjeline, međusobno različita opsega: • predratni Zagreb, iščekivanje poziva, zagrebačke ulice i kavane, prijatelji novinari (ekspozicija); • Melikor u vojsci, bolnica (zaplet); • Melikorov povratak u građanski život, 1941. (rasplet) Sve se zbiva u nekoliko mjeseci, od jeseni 1940. do proljeća 1941. Navedeno upućuje na tročlanu dramsku kompoziciju, na kraju koje se uspjeh prikazuje kao neuspjeh; smisao kao besmisao čime se Melkiorova ličnost posve rastače. Sjećanja, snovi, umetnute priče, razmišljanja, citati, analogije – ponekad potpuno zaustavljaju radnju, ali obogaćuju temu. Rascjepkana umetnuta priča o kanibalima Melikorov je psihogram, u kojemu jedna parabola izrasta na puki fiziološki poticaj te pokušava dalje biti racionalno vođena. Kiklop je svjedočenje o jednom vremenu (ne jednoga vremena!) u kojemu se diskurzivno mišljenje zgušnjava u intelektualnu igru, a intelektualna igra u superiornu ironiju s pomoću koje se pisac izdiže iznad svojega predmeta a s njime se i sama katarza izdiže na razinu samog umjetničkog činjenja, dakle, izvan umjetničke teme i sredstava kojima se ona ostvaruje. Marinković iskušava, ne samo vlastitu poetiku i ne samo jednu tradiciju, jezik i kulturu, nego i jedan žanr koji piscu oprašta samo kada uspije. A Marinkoviću je to uspjelo! (Vinko Brešić: NOVIJA HRVATSKA KNJIŽEVNOST, Zagreb, 1994.)

179 Objavljivanje knjige novela Ruke dočekano je 1953. kao neosporan književni i kulturni događaj. Deset pripovijesti iz zbirke ukazalo je na moći njegove redukcije i simbolizacije te mogućnosti suvremenih parabola i alegorija pa ga je tadašnja kritika dovodila u vezu s sartreovosko-camusovskim egzistencijalizmom, a možda još više i s kafkijanskom inverzijom vrijednosti. Zajednička kupka (1980) karakterizirana je kao antiroman155. U početku je od javnosti prihvaćena sa skepsom i rezervom, ali se s vremenom sve više iskristalizirala kao magistralan metaliterarni tekst, vrhunski lakmus o mogućnostima pričanja i ulozi pripovjedača uopće. Vrijeme jedne jedine noći i glas kazivača iskorišteni su minimalistički ali efikasno da ukažu na bezdane ljudskih sudbina: patnje i ljubomore, stravu ubojstva i jezu iščekivanja smrti. Zanimljivo je i dvostruko uokvirivanje: pisac priča priču znancu Jacobsonu, koji reagira replikama tek da potakne ili ubrza kazivanje, no sve to sluša neimenovana osoba, kojoj se Jacobson povremeno obraća, i koja će – boreći se sa skrupulama da čini „književnu građu“ – uobličiti konačno sam tekst. Kad sudac izađe iz „kadra“, Jacobson i (taj budući) pisac ostaju, po vlastitom priznanju, „okvir bez slike“, dapače, sasvim „prazni“. I u Zajedničkoj kupki javlja se motiv ruku. One su ovdje suprostavljene i međusobno se ne slažu (kao i u pripovjetci Ruke), a njihovo neslaganje, žestoka svađa i dijalog između desnice i ljevice, temeljna je tema Marinkovićeve priče, narasla do sveobuhvatnog simbola. (Tonko Maroević, predgovor knjizi Ranko Marinković: U ZNAKU VAGE, MK, Zagreb, 1995.)

Vladan Desnica (1905 – 1967) Potječe iz ugledne zadarske obitelji koja je imala značajnu ulogu u društvenom i političkom životu Srba u Dalmaciji. Diplomirao je pravo u Zagrebu 1930, a nakon svršetka Drugog svjetskog rata radi najprije kao načelnik u Ministarstvu financija NR Hrvatske, a posljednjih godina života kao profesionalni književnik. U književnosti se javio početkom 30-ih godina u splitskom časopisu Magazin sjeverne Dalmacije, gdje je objavio i svoj novelistički prvijenac Životna staza Jandrije Kutlače (1935). Okosnicu njegova književna stvaranja čine novele i romani, a novelistički opus obuhvaćaju 32 pripovijetke objavljene u knjigama Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored nas (1956) i Fratar sa zelenom bradom (1959) Prvi dio tematskog kruga njegovih novela čine regionalne ili zavičajne u kojima obrađuje teme ruralne sredine dalmatinskog priobalja njegova zaleđa (Oko, Proljeće u Badrovcu), a drugi psihološko-meditativne novele u kojima je u središtu intelektualna analiza, promišljanje, esejiziranje i psihološko portretiranje likova (Pravda, Priča o fratru sa zelenom bradom). Za ovaj drugi krug novela karakteristične su moderne pripovjedne tehnike (introspekcija, esejizam i pripovjedni monolog), za razliku od prvog, u kojemu prevladava tradicionalni način pripovijedanja, blizak realističnom modelu. Na regionalnu novelističku skupinu nadovezuje se i Desničin roman Zimsko ljetovanje (1950), a na psihološkomeditativnu Proljeća Ivana Galeba (1957). Treći njegov roman, u kojemu se iznosi 155

Dodatno je žanrovski obilježena podnaslovom Što da se priča.

180 priča o svijetu u kojemu je pronađen lijek protiv smrti, Pronalazak Athanatika, ostao je nedovršen. Zimsko ljetovanje donosi priču o skupini likova koja se u jesen 1943. sklanja iz Zadra u selo Smiljevce te tamo provodi izbjegličke dane. U realističkoj osnovi romana nalazi se klasična opreka selo-grad, ali ona nije oblikovana događajno, nego se ostvaruje preko mentalnih, običajnih i kulturnih razlika. Struktura romana je moderna i lišena čvrste kronologije, a likovi su plošni, uglavnom predstavljeni izvana. Pripovjedač je autorski, priču posreduje s analitičke distance i emocionalno nezainteresirano. Roman je osudila onodobna socrealistička kritika jer je u njemu pronašla mračnu sliku života i pesimizam, ali Zimsko ljetovanje je (uz Šegedinovu Djecu božju i Osamljenike), jedan od prvih tekstova u poratnom razdoblju koji odudara od modela ideologizirane pripovjedne proze. Uz novele i romane, Desnica je autor i četrdesetak refleksivnih pjesama, većinom uvrštenih u zbirku Slijepac na žalu (1956). Objavio je i dramu Ljestve Jakovljeve (1961) te veći broj eseja, feljtona i kritika, a bavio se i književnim prevođenjem. PROLJEĆA IVANA GALEBA (Sarajevo, 1957) Igre proljeća i smrti Pripovjedna sadašnjost romana odvija se 1936. u bolnici, gdje se violinist Ivan Galeb prisjeća događaja iz svoga života. Izlaganje je oblikovano nizom digresija koje djeluju kao samostalne cjeline. Galeb je odrastao u bogatoj obitelji kojoj prijati skori financijski krah. U njezinom središtu je djed, vlasnik pomorske agencije koji je i jaka patrijarhalna figura. U skladu s tradicijom, otac mu je bio pomorac i poginuo na jednoj plovidbi dok je Ivan još bio u povojima. I majka je zarana umrla, a čitav život odvijao se uglavnom u velikoj blagovaonici, gdje se Ivan naslušao poslovnih i političkih razgovora. U potkrovlju je pronašao violinu i time zapravo odabrao budući poziv, unatoč žestokom otporu djeda koji mu je bio namijenio drugačiju ulogu. Roman obiluje brojnim zanimljivim epizodama iz djetinjstva i mladosti, kao npr. ona o svjetlosnoj igri ili «mišu» susjedu cipelaru Egidiju, ljubavi prema Aldi, razgovoru s fra Anđelom o Bogu itd. Prisutni su i misaoni tematski kompleksi, od prirode, preko svjetla i mraka, pa sve do čestog motiva smrti.

Roman se sastoji se od 73 poglavlja i uvelike funkcionira kao tematska i žanrovska sinteza Desničina književnog stvaranja. Mnoge misli izravno su preuzete iz njegovih eseja, a neke novele u cjelini su integrirane u strukturu romana (Balkon, Mali iz planine, Zašto je plakao Slinko, Posjeta u bolnici, Tu odmah pored nas i Delta),a u jednom poglavlju umeće i pripovijest o pronalasku Athanatika, lijeka protiv smrti, koji će kasnije pretočiti u roman. Proljeća su roman-esej koji se s pripovjednim postupcima može usporediti s Proustovim ciklusom U traganju za izgubljenim vremenom ili sa Rilkeovim Zapisima Maltea Lauridsa Briggea pa se o ovom Desničinu romanu često govori i kao o «monološko-asocijativnom» (osnovna pripovjedna tehnika je unutarnji monolog, a motivi se uključuju po načelu asocijacije). Događaji su premješteni iz svijeta u svijest lika, što je omogućilo introspekciju. Sjećanje ili refleksija morala je biti uvedena jer se sa stajališta uobičajenog shvaćanja pripovjednog teksta zaista ništa ne događa: nema tradicionalnog zapleta, povezanog slijeda događaja – prisutno je tek iskustvo osjetljive svijesti koja se sjeća prošlosti, i njezino digresivno esejiziranje. Stalni motiv modernog romana je i lik umjetnika, kao hipersenzibilnoj i usamljenoj egzistenciji koja vidi «više» i «drukčije» od običnog svijeta, a on je i ovdje prisutan (Ivan Galeb je violinist).

181 Temelji strukture romana su dvije vremenske razine: prva je vrijeme pripovijedanja (temporalni slijed boravka u bolnici), a drugo predstavlja retrospektivna razina ili zgode iz djetinjstva kojih se samo pripovjedač prisjeća. Miješanjem tih dviju razina nastaje moderan prozni tekst, u čijem se središtu nalaz misaoni subjekt koji čitavu cjelinu drži na okupu. Posebno mjesto u romanu zauzimaju Galebovi stavovi o književnosti iz kojih se mogu nazrijeti poetička načela i razlozi Desničina odabira romana-eseja; tj. postupak poetičke autotematizacije koji su već iskoristili A. Gide (Krivotvoritelji novca) i A. Huxley (Kontrapunkt). Desnica je roman usporedio s «otvorenom rubrikom» u koju se može uvrstiti sve što autoru padne na pamet, a sličnu koncepciju romana izgradio je i ruski književni teoretičar Mihail Bahtin156. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

U svojim prozama najčešće tematizira tipove otuđenih egzistencija, „ljudskih olupina“, malograđanskih intelektualaca u banalnošću opterećenom miljeu primorskih gradića. Istinska zapitanost o smislu opstojanja egzistencije raznih doktora, učitelja, novinara u razrušenoj građansko-društvenoj „idili“, polučila je vrlo zanimljive i socijalno indikativne proze (Konac dana, Posjeta, Oko), a njihovi junaci predstavnici su svijeta koji nestaje ispred pohlepne, nove i snažne banalnosti novih ljudi i njihovih ideologijskih znakova. Njegova pripovijetka Posjeta (uz Oko, Oproštaj, Dva pretendenta, Božićnu priču i Aprilsko veče) na idejno-tematskoj podlozi upućuje na prazninu egzistencije, čekanje fizičkog dokinuća postojanja, zbunjenost, neodlučnost i rezignaciju ispred banalne faktografije života; duhovnu intoksikaciju te strah kao jedinu realnost, dok Pravda, Priča o fratru sa zelenom bradom i Posjeta sadrže u sebi elemente relativizacije tzv. „objektivne istine“; putova ka istini kao istine, kontingentnosti kao fitilja koji nagriza sistem klasicifiranih i uređenih podataka; interdeterminacije kao plodnog kontrastiranja determinizmu „uređene“ građanske kulture i ekonomije; istraživanja pojedinčeva psiho-materijala kao postava individulane geste u odnosu na prepotentno „objektivno“ svjetsko Znanje. Krizu svjetskog građanskog čovjeka on smješta u domaći loklitet i pažljivo analizira problemski materija s kojim živi i s kojim se sukobljava domaći, osrednji inelektualac. Desnica je psihološko-realistički autor indicijske kraće proze i induktivnoesejiziranih romana mikrokozmičke orijentacije, a idejno-tematska dominanta njegova opusa je literarna analiza bića u lošoj socijalnoj zbilji. Traganje za izgubljenim kolektivnim humanomom literarna je analitika ljudskog stanja – faktičan predložak piscu za analizu tipova egzistencije u zadanoj zbilji, dok je zgražanje ispred katastrofalnog fakticiteta idejna podloga svake psihološko-realističke stranice zabrinutog analitičara i tragičkog intelektualca Desnice. Jedina stvarnost, kaže sam autor, jest stvarnost naše patnje. (Branko Maleš, pogovor u: Vladan Desnica: KONAC DANA, Mladost, Zagreb, 1990.)

Mirko Božić (1919 – 1995) 156

Roman je vrsta bez unaprijed zadanih pravila pa stoga uživa slobodu koju npr. tragedija ili ep nikada nisu imali. Stoga se u njegovu strukturu mogu uključiti najrazličitiji oblici, od eseja, raznih rasprava, do simulacije znanstvenog diskurza. Roman zapravo funkcionira po načelu «spužve» koja sve upija. (Bahtin)

182 Rođen u Sinju 1919, studirao pravo u Beogradu i Zagrebu. Već kao gimnazijalac piše pjesme i dramske satirične pokušaje Napad iz vazduha i Moderni suci. Aktivno sudjeluje u partizanima, gdje također nastaje nekoliko dramskih djela, a nakon oslobođenja 1945. osniva u Splitu kazalište lutaka Pionir. U poratnom razdoblju izdaje drame Most (1947), Devet gomolja (1948), Povlačenje (1949), Skretnica (1957), Svilene papuče i druge. Napisao je i scenarij Djevojka i hrast (1955), radio-dramu Bubnjevi (1963) i TV-seriju Čovik i po (1974). Umro je 1995. Sva Božićeva dramska lica preuzeta su iz života (partizani) u sinjskoj krajinsko-partizanskoj i poratnoj sredini. Slično je i u njegovim proznim djelima, od pojave romana Kurlani (1952), zbirke Novela (1953) i romana Neisplakani (1955) te kasnije još romana Colonnello (1975) i Bomba (1976). Njihovo nastajanje potakli su spoznaja i doživljaj tragike „bijednog i mukotrpnog života u Cetinskoj krajini“ (Božić), ali i egzistencijalni nemir i tjeskoba. Sve je velikim dijelom protkano i humorom (npr. već sam početak Kurlana). Božić uspijeva shvatiti povezanost svoga vremena s davnim prohujalim vremenima, što je ukomponirano u gotovo sva njegova djela koja on gotovo antropološki razvija. Svoje likove i cetinski zavičaj on prikazuje u doba krize i klasnih trvenja, ali i u ratnim prilikama te u poraću. Ipak, Božić nije naturalist, jer u psihologijama svojih likova otkriva etičke momente, iz njegovog djela progovara snažan osjećaj humaniteta i etička konstanta. Izuzetnu snagu u njegovim romanima ima žena, koja nastupa kao simbol materinstva, gotovo kao mistično biće. Žena je prva žrtva u grubosti sela, podčinjena i obespravljena. Sve proze i drame komponirane su mu na dva plana: selo – grad, Gornji – Donji Kurlani, domaći čovjek – osvajač, itd. Svoje likove oblikuje govorom ikavsko-štokavskog idioma Cetinske krajine, a kada o njima raspreda ili ih psihološko-filozofijski produbljuje, služi se standardnim diskursom i mijenja ton pripovijedanja. Njegov je jezik svjež, naturalno živ, autentičan i metaforičan157. (Šime Vučetić, predgovor u PSHK, 147, Zagreb, 1980.)

KURLANI (1952) Podijeljeni u tri dijela (Karneval, Procesija i Legenda), Kurlani prate težak život zavađene braće, Gornjih i Donjih Kurlana, koji žive u teškoj mržnji i međusobnom optuživanju. Nakon što magarac Mrkana iz Kurlana gornjeg napravi štetu u vinogradu Kurlana donjih, Silvestar, kao njihov starješina, tuži Gornje sudu te se u Sinju vodi parnica (gdje se vidi gorštačko kurlanovsko nesnalaženje u gradskim uvjetima te polarizacija selo – grad). Pratimo na početku i priču mlade djevojke Gare koja ostane trudna s nekim Bosancem pa je pokušavaju udati za lokalnog albina Bikana, a također i priču o Filipu i njegovoj ženi nerotkinji Anđeliji koja najprije rodi mrtvo dijete, a zatim i zdravog sina. Pri porođaju joj pomaže mlada udovica Perka, u koju se, međutim zaljubi Filip te ona uskoro i s njim ostane trudna. U Sinju se održava velika procsija u povodu blagdana Velike Gospe. Svoje zavjete odlaze ispuniti i Anđelija (koja moli Gospu da joj da još poroda) i Perka (koja traži oprost za svoj grijeh što ga je počinila s Filipom). Procesija u kojoj se pronosi Gospina čudotvorna slika, pretvorena je u masovnu histeriju praznovjernih ljudi koji čekaju hoće li Gospa sa slike proplakati ili se nasmijati (što će odrediti kakva će budućnost biti), i u toj gužvi, nesretnoj Perki dijete ispadne i biva zgaženo. Posljednji, izdvojeni dio, naslovljen LEGENDA, tematizira legendu o podrijetlu i čudima što ih je počinila čudotvorna slika Gospe Sinjske (napisana više kao esejistički prikaz i potpisana autorovim inicijalima). KIPIĆ Ispričana u Ich-formi, novela prati priču Žarka Sirotića, sredovječnog službenika, koji nailazi na probleme na poslu nakon raskida sa svojom djevojkom Danicom. Isprva ne razumije promjenu 157

Božić je i inače bio impresioniran jezikom pa je o tome pisao i u svojem djelu Zapisi usputni.

183 ponašanja svojih kolega i pretpostavljenih, a zatim i prijatelja, ali na kraju se otkriva da je u pitanju bila Daničina osveta. Ona je naime po gradu razglasila kako on na stoliću pored kreveta ima kipić koji navodno predstavlja kraljevu bistu (čime je Sirotić anti-državno usmjeren /sve se događa u poratnom razdoblju, u drugoj polovici 40-ih godina 20. stoljeća). Radilo se zapravo o Sirotićevu autoportretu. Želeći dokazati svoju nevinost i zabludu svojih kolega, Sirotić odlazi doma po statuu, želeći je donijeti u ured i svima pokazati da su u krivu, ali mu se u gužvi u tramvaju kipić razbije i jedini dokaz tako biva uništen.

Vjekoslav Kaleb (1905 – 1996) Rođen je u Tijesnu kod Šibenika. Od 1924. učiteljevao je uglavnom po selima, gdje je imao prilike dobro upoznati životne odnose i običaje njihovih stanovnika, što mu je kasnije poslužilo u proznom stvaranju. Kaleb je autor niza novela, uglavnom objavljenih u zbirkama Na kamenju (1940), Izvan stvari (1942), Brigada (1947), Novele (1947) te romana Ponižene ulice (1950), Bijeli kamen (1954) i Divota prašine (1954). DIVOTA PRAŠINE (1954) Mladi partizani, Dječak i Goli zajedno putuju prema partizanskom štabu. Gladni i iscrpljeni prolaze kroz pusta, popaljena sela, susrećući putem mnoštvo mrtvih tifusara i tek pokoju staricu ili čovjeka. Pokušavajući preplivati rijeku, Goli je ostao bez hlača, pa njegova pojava golih mršavih nogu djeluje prije groteskno negoli junački. U jednom selu pridruže im se Novi i djevojka Ljuba. Naposlijetku stižu do partizanskog štaba, gdje Novi i Ljuba ostaju, dok Dječak i Goli nastavljaju put. Bolesne i i sasvim iscrpljene na putu ih susretnu žene koje naprave nosila i ponesu ih na svojim leđima.

Njegova izvornost zasnovana je prvenstveno na lucidnim zapažanjima životnih pojava i portretiranju zanimljivih tipova, zapanjujući otkrićima neobičnog i svakodnevnog. Ne nastojeći stvoriti neki zaplet, snagu stvara opservacijom, a ne imaginacijom. Iznimna vrijednost njegovih novela je u otkrivanju novih veza, dotada nepoznatih. Tako Kaleb otkriva novu pretpostavku umjentnosti kao otkrivenja, a ne prepoznavanja svijeta u kojem živimo. Čak i one proze u kojima su mnogi vrednovali jedino snagu realističkog dokumenta o određenoj stvarnosti (Odlazak Perušine, Između dana i noći) nadilaze stvarni motiv, ne samo simboličkim smislom, već i proširenjem svoje djelotvornosti s područja analize zbilje u beskraj mitske sinteze158. To potvrđuju i romani: Bijeli kamen i Divota prašine – od kojih je posljednji u stvari mitska projekcija iskonske ljudske fiziološke gladi i metafizičke potrebe da se život osmisli služenjem nekoj višoj svrsi. Već i mjesto događanja većine njegovih proza odredio je autor naslovom prve knjige – "na kamenju" – što u realističkom kôdu determinira područje dalmatinskozagorskog pejzaža, dok u mitskoj dimenziji poprima dublji smisao, simbolizirajući surovost života u određenim uvjetima. Kalebov odnos prema životu više je pokretan radoznalošću nego afektima (Šegedin), a njegovi se likovi, pateći zbog osjećanja nepotpunosti svoga postojanja, trude da osmisle svoje življenje; žrtvujući mnogo, oni nastoje dokučiti i ostvariti svrhu života. Zato npr. Goli i Dječak u Divoti prašine ulažu nadljudske napore da bi stigli na cilj i doživjeli ispunjenje svrhe svoga kretanja, da bi se popeli do aposlutnog 158

Ovo je u skladu sa zapažanjem Rolanda Barthesa da svaki realizam teži mitu, ili završava u mitskom.

184 apogeja do kojeg se inače može uzdići čovjek, ispunjen sviješću da mu život nije protekao uzalud. Biti važan i uvažen također je čest movens osoba Kalebovih proza. Neobični kut promatranja pomogao je Kalebu da ostvari i svježe, bizarne novelističke strukture, kao npr. u noveli Gost – u kojoj se miješaju crni humor i oštro rezana naturalistička zapažanja, realizam apsurda i onirizam159. GOST (Novosti, 1940) Jedne večeri, na vratima Franine kuće pojavi se veliki lovački pas prepeličar. I Frane i žena mu Mara, bili su iznenađeni, pitajući se čiji je i kako je ovdje zalutao. A pas ih je samo mirno gledao, držeći se distancirano, "ko gospodin", tako da su ga počeli gledati s nekim strahopoštovanjem. Uskoro su se počeli okupljati i susjedi, čudeći se neobičnom gostu (Špirkan, mali Jerko, žene, zvonar Markutina, Šaka). Jedino je Franina i Marina maloumna kći ponavljala neprestano: "Reka je dobra večer". Nakon što je neko vrijeme odležao na krevetu, nezainteresiran za ljudska naklapanja oko sebe, pas je odjednom ustao i na iznenađenje sviju, odjednom se uputio prema izlazu; smočivši prag na dvorišnim vratima prije konačnog odlaska – baš "kao sasvim običan pas".

U ostvarivanju napetosti Kaleb uglavnom varira dva postupka: jedan je zasnovan na statičkoj dinamici (novela Usput) , a drugi na dinamičkoj statici (roman Divota prašine). Najčešća Kalebova kompozicijska shema podsjeća na Odiseju: nema isprepletenih struja zbivanja, ni pravih zapleta, nego sve teče sudbinski predodređenim tijekom, vrlo često – opasujući i opisujući krug. U Divoti prašine protagonisti ne osvajaju ništa više od onoga što su već imali, nego se samo odisejski probijaju do brigade koju su izgubili za vrijeme bitke. Česte su i situacije koje emocionalno ili stvarno odgovaraju viziji čovjeka na proputovanju i u gibanju. Otuda i pogrešan dojam da njegove proze završavaju uglavnom bez pravog završetka, gotovo kao odrezane. A radi se zapravo o tome da je putovanje čovjeka kroz život beskrajno i monotono: dovoljno je prikazati samo djelić da bismo zamislili cjelinu. Za Kaleba je svijet jedinstveni organizam, sastavljen od dijelova koji su također sastavljeni od dijelova ... i tako dalje, i tako sve dublje. Zato on svijet ne prikazuje kao jedinstveni komad života već ga razlaže na dijelove, izlažući pritom svoj odnos prema dijelovima, a zatim od tih dijelova opet sastavlja cjelinu koje na kraju izražavaju neki bitni smisao, čak i onda kada se čini da samo odražavaju realnosti. Sadržaj je svijet i istina o njemu, ali sadržaj je i odnos umjetnika prema svijetu i njegovoj istini. U ovom drugom nalazi se i Kalebova modernost. On analizira da bi mogao konstruirati, a konsturira radi analitičke eksplikacije svojih bitnih pogleda na čovjeka i svijet; on stvara konstruirajući. Čak i najrealističnije Kalebove novele nabijene su podtekstom, što ih čini modernijima od mnogih kojima je vanjska oznaka modernosti jedina preporuka. (Vlatko Pavletić: PSHK 118, Zagreb, 1973.)

Ivan Raos (1921 – 1987) Rođen je u Medovu Docu kod Imotskoga. Školovao se u Grubovcu, Biskupskom sjemeništu i Klasičnoj gimnaziji u Splitu. 1940. upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali ne studira. U životu se bavio mnogim zanimanjima (konobar, učitelj, statistički činovnik, novinar, grafičko-likovni urednik mnogih časopisa) ali je najveći 159

Po toj teoriji, novela Gost mogla bi biti i osmišljena transpozivija jednog sna! (V. Pavletić)

185 dio proveo kao slobodan književnik. Okušao se u svim književnim vrstama – od pjesničke proze, drame i novele do romana. Raos je počeo objavljivati 1940, ali prve značajnije tekstove piše poslije Drugog svjetskog rata160, zajedno s generacijom krugovaša, ali u poetičkom i generacijskom smislu nikada nije smatran krugovašem već se isticao svojom autohtonošću u tematskom i stilskom smislu. Temeljna uporišta njegova djela su zavičajna podloga i ispisivanje autobiografskog iskustva iako u ranijoj stvaralčkoj fazi prevladava „kozmopolitski“ Raos (urbani književni tekstovi) - u što pripadaju rane pjesničke proze, gotovo sve drame, velik dio novela, tri mala romana Na početku kraj (1969) te treći dio trilogije Smijeh izgubljenih djevojaka. Nakon početnih stihova (knjige pjesničke proze Grold Taquart i Pjesan Nikodemova), stihu se više ne vraća, a njegova bogata književna produkcija započinje dramom Dvije kristalne čaše (1953), koju objavljuje u vlastitoj nakladi. U pedesetak godina književnog rada objavljuje oko dvjestotinjak novela, većim dijelom sakupljenih u pet knjiga: Gaudamada (1956), Izabrat ćeš gore (1964), Partija preferansa (1965), 60 pripovijedaka (1980) i Gastarbajteri (1982), a novelistički kratki oblik pripovijedanja presudni je narativni mikro-oblik koji karakterizira i romaneskne cjeline, pa je tako i roman Vječno nasmijano nebo, odnosno cijela trilogija, niz malih zaokruženih poglavlja koja se mogu čitati kao posve samostalne epizode. 1956. izlaze dva mala romana Volio sam kiše i konjanike i Korak u stranu, kojima se 1969. pridružuje treća ljubavna ispovijest Tamo negdje neke oči, a pod naslovom Na početku kraj. No među svim njegovim romanima težinu antologijske vrijednosti ima trilogija Vječno žalosni smijeh (1965), poglavito njezin prvi dio Vječno nasmijano nebo, te Prosjaci & sinovi (1971). VJEČNO NASMIJANO NEBO (1948) Kronika moga djetinjstva Roman obuhvaća najranije pripovjedačevo životno doba, provedeno u rodnom Medovu Dolcu. Započinje s kratkih „šest pučkoškolskih zadaća“ umjesto predgovora: MOJE SELO, MOJ OTAC, MOJA MAJKA, MOJ DID, MOJA BAKA I MOJ PRVI DOŽIVLJAJ koje implicitno određuju bitne pretpostavke romanesknog opusa: djetinjstvo u Medovu Dolcu. Pripovijedač (mali Ivan) u 1. licu pripovijeda o svojim dječjim doživljajima i ljudima koji ga okružuju: ozbiljnom ocu Petru, lako „raspaljivoj“ majci, veselome didu Buji, popu Viculinu, Maloj Mariji, ćoravoj babi Kati, učitelju, pri čemu su mašta i igra temeljni pokretač života, jedino od čega se zapravo i živi. U romanu je uvijek prisutna lirska nosta kao i nenadmašna i neponovljiva duhovitost pripovijedanja iz dječje perspektive.

Napisano još 1948, Vječno nasmijano nebo čitavo desetljeće čekalo je na objavljivanje te je izdano tek 1957. u zagrebačkoj Zori. 1962. izlazi njegov nastavak Žalosni Gospin vrt, a 1965. i cijela trilogija pod naslovom Vječno žalosni smijeh (s trećim dijelom Smijeh izgubljenih djevojaka). Trilogija predstavlja svojevrsnu autobiografsku pikarsku kroniku odrastanja u kojoj se nižu Ivanovi doživljaji od ranoga djetinjstva, preko oblačenja kleričke halje, sve do gimnazijskih dana i susreta sa socijalnim slojem prostitutki i probisvijeta u splitskom Getu. Glavni lik je sam Ivan Raos, a u djelo su uvedeni i ostali stvarni likovi iz njegova života. Jedna od najvećih vrijednosti romana je zavičajni jezik Raosove Imotske krajine. (Ana Lederer, Predgovor u Ivan Raos: VJEČNO NASMIJANO NEBO, Riječ, Vinkovci, 1997.)

160

U to vrijeme prve značajnije tekstove objelodanjuje i čitav niz pisaca, poput Božića, Marinkovića i Desnice.

186

Slobodan Novak (1924) Rodio se u Splitu, ali već u ranome djetinjstvu umrla mu je majka pa ga je prihvatila majčina tetka Antonija Bolković na Rabu. Tako mu je tetkina kuća postala pravim domom, a Rab zavičajem, kojemu je kasnije posvetio veći dio svog proznog djela. Školovao se u biskupskom sjemeništu te državnoj gimnaziji u Splitu, a maturirao je na Sušaku. Nakon studija jugoslavistike, radio je kao lektor, novinar i urednik u različitim medijima, pedesetih i kao dramaturg u splitskom HNK, nakon čega se preselio u Zagreb. Od 1983. redoviti je član HAZU. Prve pjesme objavio je 1946. u Studentskom listu, a kasnije ih je okupio u zbirci Glasnice u oluji (1950) i ciklusu Iza lukobrana, koji sačinjava dio zbirke Pjesme koju je objavio zajedno s N. Miličevićem i V. Pavletićem . Ti prvi tekstovi obojeni su u duhu tadašnje socrealističke didaktičnosti no ubrzo se okreće intimističkom izrazu (Agava, Sunce i kamen, Sebi za rođendan) te počinje pisati pripovjednu prozu koju objavljuje u Republici i Krugovima. Prvo značajnije djelo mu je kratki roman Izgubljeni zavičaj (1955). Zatim slijede Mirisi, zlato i tamjan (1968) te Izvanbrodski dnevnik (1977). Posljednji roman sačinjen je kao triptih koji je motivski povezan s trima pripovjedačevim putovanjima na relaciji Kopno-Otok. Podrivanje svih ideoloških i socijalnih vrijednosti, ironija i skepticizam, koji su prisutni već u romanu Mirisi, zlato i tamjan, ovdje su postali dominantnim postupkom, ali i svjetonazorskim polazištem. Tu je i zbirka novela Tvrdi grad (1961), kojoj je priključen kratki roman Dolutali metak. Najpoznatiju svoju novelu Badessa madre Antonia (1953), Novak je za izdanje svojih Djela (1990) temeljito preradio, tako da ona danas postoji u dvije vrlo različite verzije161. Novakova novelistika nastala je na zasadama egzistencijalističke proze, koja je s generacijom okupljenom oko časopisa Krugovi prodrla u hrvatsku književnost. Jedno od obilježja njegova stila je i sklonost jezičnom eksperimentu, kao i opisivanje u Ich-formi, čime se, nauštrb fabuliranja, ističu analitičnost i refleksivnost. Od 50-ih do kraja 70-ih godina, Novak je pisao i feljtone za književne časopise i radijski program, a objavio je i četiri radio drame. 2001. objavljena je i knjiga njegovih razgovora s Jelenom Hekman, pod naslovom Digresije. BADESSA MADRE ANTONIA (Krugovi, 1/1953) Kratka novela opisuje posjete dječaka-pripovjedača samostanu, gdje je svaki put dobivao medenjak od glavarice samostana, badesse Antonie, koja ga je zvala Alojsije. Nikada ju nije uspio vidjeti, samo joj je čuo glas pa je ona postala neka vrsta njegovog ideala. Mnogo godina kasnije, pripovjedač se vraća na isto mjesto: Od samostana, u ratu uništenog bombardiranjem, ostale su samo ruševine. Od pastirice koja je tamo čuvala crno janje čuje užasnu priču da su redovnice ubijale novorođenčad (jer je među zidinama samostana, nakon pada bombe pronađeno mnoštvo dječjih skeleta!). Pripovjedač je šokiran tom pričom, ali zna da će mu badessa madre Antonija i dalje ostati u dragoj uspomeni.162

Izgubljeni zavičaj (1955) je djelo oslobođeno ideologičnosti, djeluje kao glas sjete, možda čak i pomalo bolećive sentimentalnosti za onim što je izgubljeno. Lirski 161

Ovdje se donosi prva verzija, objavljena u Krugovima 1953. godine. Kako za ovu, tako i za ostale Novakove novele, karakteristično je tematiziranje graničnih situacija egzistencije: u njima se ponavljaju pitanja Smrti, Ništa, strepnje, tjeskobe, bolesti, šutnje, savjesti i slično. (I. Mandić, PSHK 160, Zagreb, 1981.) 162

187 ugođaji prohujalog djetinjstva, provedenog prije rata na idiličnom Otoku, u tadašnjoj hrvatskoj književnosti djeluje gotovo kao pastorala koja se opire krutosti vremena. Ta proza označila je početak bijega ili povratka čitave jedne generacije, vraćanja zahtjevima i pretpostavkama mirnodoposkog života. Prva četiri od pet poglavlja su pastoralne genre-sličice, a peta je idejna kopča koja im daje gorku poentu. Raspored materije je ciklički (četiri poglavlja kao četiri godišnja doba), što će i kasnije biti odlika Novakova intuitivnog osjećanja harmonije teksta. Svako poglavlje zaključuje se kratkim ulomkom iz perspektive odraslog pripovjedača, dok posljednje govori o povratku nekadašnjeg dječaka, (sada mladića), nakon rata u porušeni, izgubljeni zavičaj. Svako poglavlje u duhu praktički odgovara eklogi: prvo poglavlje obrađuje priču o šišanju ovaca i romancu desetogodišnjeg dječaka s kontesicom; drugo opisuje noćni ribolov prilikom kojega je jedan ribar ranjen, a paluba propala pod bogatim ulovom i prouzrokovala smrt ranjenoga ribara; u trećemu je opisana jesenska berba grožđa, a u četvrtome pečenje rakije. Nakon rata, Novak je bio prvi koji se usudio evocirati takvu neideološku prozu, ali ujedno i posljednji koji je, u književno-povijesnom smislu tako nešto smio napraviti!163 MIRISI, ZLATO I TAMJAN (1968) Radnja je svedena na minimum i prikazuje kratak vremenski period u životu pripovjedača oko Božića i Nove godine sredinom 1960-ih godina u jednom otočkom gradiću. Pripovjedač u 1. licu ratni je invalid koji je sa suprugom Dragom napustio Zagreb i nastanio se na otoku kako bi njegovao ostarjelu plemkinju Madonu Marantunovu. Cijeli život supružnika određen je Madoninom bolešću i njezinim ciklusom tjelesnog pražnjenja svakih 18 dana. To je ujedno i vremenski okvir zbivanja u romanu. Kad mu supruga ode u posjet rodbini u Zagreb, pripovjedač («Mali») se mora sâm brinuti za bolesnicu, uz povremenu pomoć retardirane susjede Erminije. Krupnih događaja uopće nema, jedina zbivanja koja narušavaju uhodanu svakodnevicu su konflikti s Madonom, pokušaj seksualnog odnosa s malom redovnicom iz obližnjeg samostana i latentni sukob s liječnikom koji ga optužuje za namjernu nebrigu o starici, želeći se domoći antikvarnih predmeta sa tavana. Nakon praznika, Draga se vraća, razočarana promjenama u «vanjskom svijetu», koji se odrekao revolucionarnih principa njihove mladosti, te se muka oko bolesnice opet pretvara u jedini smisleni životni sadržaj supružnika.

Siromaštvo vanjskih događaja višestruko je nadoknađeno s drugim narativnim elementima koji tekstu daju značenjsku i simbolističku kompleksnost pa tako i ovaj roman pripada tradiciji egzistencijalističke proze. Roman se većim dijelom sastoji se od pripovjedačevih refleksija o vlastitom položaju i širem društvenom kontekstu. Prostor događanja mala je zatvorena zajednica koja ima izrazito simboličku dimenziju; mjesto u kojem je «vrijeme stalo», a sporost i životna kolotečina daju vremena za sjećanja, preispitivanja i kontemplaciju. Vrijeme je na otoku podvrgnuto cikličkom kretanju, a ključni preokret u u romanu (povratak Drage od rodbine) jest upravo junakovo pronalaženje vlastite ravnoteže i smirenja u ponavljanju svakodnevnih radnji vezanih uz brigu oko Madone, dakle u onome što je doživljavao kao besmislenu žrtvu. Simbolika je prisutna i u likovima: pripovjedač, nazvan «Mali», ima sve odlike društvenog autsajdera, a Madona je u isti mah realna osoba na doslovnoj razini, ali i utjelovljenje svega što je pripovjedačeva generacija svojim revolucionarnim težnjama željela zgaziti i dokinuti (crkva, tradicija, drevnost, običajnost,…) Svi su likovi i stilski izrazito obilježeni načinom kako se jezično izražavaju. Mirisi, zlato i tamjan, prvenstveno je roman o spoznajnoj evoluciji glavnog lika. Blizina osobe koja simbolizira sve ono što je u duhu novoga doba trebalo nestati, 163

Igor Mandić, PSHK 160, Zagreb, 1981.

188 navodi ga na misao na koju njegova generacija nije računala: da svijet ne počinje niti završava s njima. I sam naslov je ironičan: mirisi, zlato i tamjan u biblijskom su značenju darovi koji navještaju i pozdravljaju dolazak apsolutnog doba. No u isto vrijeme, kućom se razliježu mirisi Madoninih izlučevina. Sveobuhvatni ironijski diskurz romana (inzistiranje na primatu tjelesnih funkcija u odnosu na «više vrijednosti», prizor zavođenja buduće redovnice i mnoga druga mjesta) govori protiv utopijskih projekata s bilo kakvim predznakom. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

U središte mreže svojih romana Novak postavlja osobu koji trpi i po tome njegov opus ima cjelovitost. U tome je i kvaliteta njegova opusa: uviđati granične situacije suvremenog čovjeka, u splet čulno otjelotvorenih ideja (tako da likovi mogu patiti i biti "pogrešni", ako već ne i suvišni!). To je obveza književnosti, a ujedno i njena vrijednost. Nudeći radikalne odgovore, on radikalno izaziva stvarnost i to je sve, dakle ono najbolje, što dobiva zauzvrat!164

Antun Šoljan (1932 – 1993) antologijske pjesme: Bacač kamena, Starci, Testament, Šezdeset i treće iznad Grobničkog polja, Kratka stanka, Šezdesete na Velebitu, Ekspres preporučeno + Mladost, Kratko ljeto, Mnoge smo i mnogo voljeli, Orfejeva smrt, Dvanaestorica, Vukovarski arzuhal

S književnim radom započeo je krajem 40-ih godina u časopisu Izvor. Cijeli radni vijek proveo je kao profesionalni književnik i prevodilac. Etablirao se u najvažnijem književnom časopisu 50-ih godina – Krugovi (naraštaj tzv. krugovaša: Mihalić, Slamnig, Pupačić, Gotovac, Pavletić i dr.) S krugovašima je Šoljan napustio tadašnje dominantne utilitarne tendencije u književnosti i djelovao na crti približavanja hrvatske književnosti svjetskim kretanjima. Iz tog razdoblja datiraju prve pjesničke zbirke Na rubu svijeta (1956) i Izvan fokusa (1957). U njegovim tekstovima naglašena je tjeskoba individualnog postojanja i intelektualizam lirskog subjekta. Antologijski tekst iz te faze je Bacač kamena. U ostalim zbirkama (Gartlic za čas kratit, Gazele i druge pjesme, Čitanje Ovidijevih Metamorfoza/Rustichello, Bacač kamena i dr.) dotadašnji je modernistički rukopis obogatio različitim postupcima estetske igre sa starijom pjesničkom tradicijom. Drame su mu najviše u znaku društvenog angažmana, a najvažnije su Galilejevo uzašašće (1966), Klopka (1970) i Bard (1985). Ranije drame sakupljene su u knjizi Devet drama (1970). Šoljanov prozni opus veoma je raznovrstan. Isprva razvija model proze u trapericama (Specijalni izaslanici, 1957), a kasnije ga upotpunjuje društvenom kritikom i problematikom individualne egzistencije u romanima Izdajice (1961), Kratki izlet (1965), Luka (1974) i Drugi ljudi na mjesecu (1978). U knjizi Hrvatski 164

Igor Mandić, PSHK 160, Zagreb, 1981.

189 Joyce i druge igre (1989) sakupljeni su tekstovi koje obilježava pseudoeruditsko poigravanje s tradicijom, s ciljem da se u satiričnom i ironijskom modusu izvrgne podsmijehu modernistička dogma o potrebi za umjetničkim eksperimentima koja vodi ka nerazumljivosti i besmislenosti književne prakse. Objavio je i niz eseja o pjesnicima svoje generacije. Prevodio je Shakespearea, Eliota, Pounda, Hemingwaya, Orwella, Brechta, Bloka i druge te uredio nekoliko antologija hrvatske i svjetske poezije. Bio je poznat po svojim nonkomformističkim stavovima spram vladajućeg oportunizma, što mu je donijelo neugodnosti u privatnom životu. Poznati su njegovi istupi na Matoševu grobu, odstupanje s čela PEN-centra zbog proganjanja pisaca u tadašnjoj Jugoslaviji, kao i oštra reakcija na razaranje Vukovara 1991. KRATKI IZLET (1965) Relativno oskudnu radnju romana čine događaji vezan uz potragu za starohrvatsko arhitekturom i zaboravljenim freskama koje poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po unutrašnjosti Istre. Svjedok neobičnih zbivanja na jednoj od ekspedicija je sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta. U uvodnom dijelu portretiran je ekscentrični Roko, pokretač svih akcija, koji se nakon nekoliko bezuspješnih potraga odluči da se pronađe Gradina koja navodno obiluje traženim predmetima. Skupina kreće na put, ali im se pokvari autobus pa jedan dio putnika odluči ostati, dok drugi, s Rokom nastavlja ekspediciju te doživljavaju niz bizarnih susreta. Najprije susreću tri goleme žene i ostaju bez Petra, jednog člana koji se odlučuje na povratak. Zatim nailaze na gostionicu s čudnim vlasnikom, gdje drugi član ekspedicije, Vladimir, otkazuje poslušnost i ne nastavlja put. Na sljedećem mjestu, grupa se potpuno raspada, te putovanje nastavljaju samo Roko i pripovjedač. Nakon mukotrpna probijanja kroz šiblje, u sumrak nabasaju na ostatke davno napuštenog samostana koji čuva osamljeni fratar. Pripovjedač i Roko posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač zatim oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti. U završnoj sekvenci, lociranoj u suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljopisnoj karti.

Riječ je o prstenasto komponiranom romanu s okvirnom pripoviješću unutar koje se odvijaju događaji ispripovijedani u 1. licu. U osnovi se naslanja na model pikarskog romana, budući da se ključni događaji pojavljuju kao epizode sa zaprekama i nevoljama koje junaci moraju proći, a kako su likovi mladi ljudi, autsajderi, može se govoriti i o oslanjanju na model suvremene proze u trapericama. Roman treba čitati u alegorijskom ključu, što će kulminirati u fantastičnoj viziji s kraja romana. Vizionarno poniranje u prošlost, neophodno je kako bi se do krajnosti zaoštrila simbolička vrijednost doživljenog i svojevrsna je poanta roman, koja daje smisao prijeđenom putu glavnog lika. Mnoge rečenice znatno su blizu stilskog postupka koji podrijetlo ima u «pjesničkom» jeziku. Sporedni likovi svedeni su svega na nekoliko bitnih obilježja i uvedeni kao predstavnici generacije, a ne kao samostalni i individualni akteri. Nasuprot njima, Roko, kao vođa skupine, dobio je znatno više prostora. No kraj romana potvrđuje da ni on ne posjeduje nikakve više vrijednosti, čime slika poratne «izgubljene» generacije biva potpuna. Ključna obilježja generacije sadržana su u liku anonimnog pripovjedača: spremnosti da slijedi uhodane društvene obrasce, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega nužno slijedi razočarenje kao posljedica. Prve interpretacije Kratkog izleta najviše su se bavile «politički problematičnim» idejama u romanu. U jednom sloju, ovaj roman svakako je i kritika optimističke političke utopije, utjelovljene u liku kratkovidnoga vođe. Novija ga čitanja stavljaju u egzistencijalističku tematiku, odnosno na umjereni nihilizam kao

190 krajnji ishod svih ljudskih stremljenja, što čini ključnu idejnu okosnicu romana. Obično se navodi izravna veza Kratkog izleta s jednim od najpoznatijih eseja egzistencijalističke filozofije, Camusovog Mita o Sizifu. Čak i Roko, koji treba biti potpuno predan imaginarnom cilju, naposljetku konstatira da na kraju nema ničega i da je smisao puta u samom putovanju. LUKA (1974) Neambiciozni inženjer Dragan Despot dobiva veliki projekt gradnje luke u zabačenom primorskom selu Murvice, gdje je inače proveo veliki dio djetinjstva iako sada već godinama živi u Zagrebu. Despot dolazi u Murvice i naskoro otpočinje gradnja u kojoj mjestašce sve više mijenja izgled, a inženjer je sve više pod pritiskom nadređenih da, kao čovjek koji poznaje domoroce, nagovori stanovnike da prodaju svoje posjede kako bi se osigurao prostor za veliku luku i budući grad koji se treba izgraditi. No mještani pokazuju otpor pa je Despot, kako bi dao primjer drugima, prisiljen prodati i vlastitu staru kuću koju tamo posjeduje. S vremenom Despot postaje sve omraženiji među Murvičanima, a nakon što upozna Vikicu - propalu studenticu umjetnosti, a inače kći starog Dujma Čavića koji je pružao najjači otpor, na sablazan nailazi i među svojim kolegama i brojnim radnicima na gradilištu jer njegov odnos s Vikicom postaje sve raskalašeniji i bestidniji. Nakon što Grašo, jedan od nadređenih, zatraži od Despota da se sruši i obližnja kapelica, Dragan po prvi put pruža otpor i počinje sumnjati u sretno razrješenje započetog projekta. Navukavši gnjev nadređenih, poziva konzervatora iz Zagreba, ali mu ni on ne pruža potporu oko kapelice pa ona naposljetku biva srušena. U nekoliko navrata u Murvicama se pojavljuje i Despotova supruga Magda, žena bliska visokim i moćnim političkim krugovima koja je i osigurala mužu ovaj posao. Nakon nesuglasica zbog ljubavnice, za koju je Magda čula čak i u Zagrebu, ona se pojavljuje još jednom u Murvicama (nakon što je dočula da će se čitav projekt naskoro obustaviti jer u zaleđu nema nafte kao što se prije mislilo pa time i čitava projekt gradnje luke gubi smisao), nudeći mužu da ponudi ostavku i povuče se dok nije prekasno. Dragan, međutim iz ponosa to odbija, nakon čega ga Magda napušta. Sve kulminira tragedijom u kojoj je stari Dujam nehotice pogažen nakon što je pružao otpor da mu ne sruše vlastitu kuću. Gradilište svi malo pomalo napuštaju. Na kraju, ostaju još samo on i Vikica. Oboje se danonoćno opijaju živeći raskalašeno i zapušteno. Nakon što Vikica pobjegne s mladim izletnicima koji su se tu slučajno zatekli na proputovanju u Dubrovnik, Despot ostaje sam, i dalje se opijajući te naposljetku gubi razum.

Doista nepoćudno u Šoljanovu romanu 60-ih godina jest činjenica da je u liku pripovjedača portretirana cijela jedna generacija koja svoje ideale nije nalazila u službenoj ideologiji koju je forsirao sustav moći. Svoje je težnje njen najosvješteniji dio iskazivao literaturom u kojoj su individualna iskustva, kao i osjećaj pasivnosti i besperspektivnosti, odnijeli prevagu nad proklamiranim zahtjevima zajedništva, «drugarske solidarnosti» i povijesnoga optimizma. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

PO MJERI DAHA O književnom djelu Antuna Šoljana Šoljan pripada generaciji tzv. krugovaša, hrvatskih pisaca okupljenih oko časopisa Krugovi (izlazio od 1952-1958) koji oslobađaju književnost dužnosti da se aktivno miješa u borbu oko raspodjele društvene moći, ne žele sudjelovati u anagažiranoj literaturi, što će reći – podrediti se niti jednoj ideologiji. Književnost osjećaju kao jedno od posljednjih pribježišta ugrožene individualnosti, a uvjereni da „novo vrijeme zahtijeva i novu književnost“ (Šoljan), krugovaši su veoma zainteresirani za praksu i teoriju moderne zapadne umjetnosti koja se tada u nas još doživljava sa skepsom. Mnogi Šoljanovi tekstovi govore o svovjevrsnoj „gladi za tradicijom“, o želji za uspostavom vertikalnih veza što ih je revolucionarni aktivizam nastojao dokinuti. Stara dubrovačka književnost bitna je kao dokaz višestoljetnog kontinuiteta hrvatske književnosti; Matoš, Šimić i Ujević djeluju kao izravni učitelji, dok su Tadijanović i Cesarić važni zbog svojeg okretanja osobnom iskustvu.

191 Od svih krugovaša (Mihalić, Slamnig, Novak, Pupačić, Gotovac i dr.), Šoljan je možda najpreciznije artikulirao pojedine poetičke i svjetonazorske pretpostavke krugovaškog naraštaja te često nastupao kao njegov najelokventniji govornik. Time je ostavio golem, ne samo književni, nego i duhovni utjecaj na svoju sredinu. „Nevažnog“ pojedinca, koji skeptično i bez iluzija ustrajava u nesklonom mu svijetu, Šoljan vidi kao posljednje jamstvo očuvanja temeljnih ljudskih vrijednosti. A usud pojedinca neodvojiv je od sudbine naroda. Šoljanovim likovima najvažniji je njihov temeljni odnos prema iskustvu, njihov osnovni „filozofski“ stav prema životu. To su pojedinci neuklopljeni u postojeći vrijednosni poredak, dobrovoljni ili nehotični autsajderi i usamljenici. Radnja je zato kod Šoljana u drugom planu te predstavlja samo povod koji je junacima poreban da bi pokušali razumjeti sebe i svijet u kojem su se zatekli, a njegovi romani uvijek izrastaju iz neke središnje, lako čitljive simboličke slike (izdajstvo, izlet u bespuće, gradnja luke) u odnosu prema kojoj se raspoređuju svi ostali njihovi elementi, a sličnu tehniku stapanja pojedinačnog i općeg, doslovnog i alegorijskog, često otkrivamo i u njegovim pripovijetkama. Izdajice (1961) su prvi Šoljanov roman i jedna od najznačajnijih proznih knjiga krugovaške generacije. Narator romana, Petar Dobroslavić Mogor i njegovi prijatelji Ćuk, Beba, Tanja i drugi, mladi su ljudi koji osjećaju da svoj put moraju tražiti u izdajstvu prema svemu neupitnom, pouzdanom i naizgled zauvijek zadanom. Većina njih naposljetku će izdati i samo to izdajstvo, ali će mu neki, nadasve pripovjedač, ostati vjerni, usprkos nevoljama i nesigurnosti. Nezadovoljstvo likova je nedjelatno – bezi ikakve akcije da se promijeni vlastiti položaj. Ono što im preostaje je stoički ustrajati. Duh romana se dakle drastično razlikuje od tipične socijalističke retorike koja je proklamirala optimizam i povjerenje u budućnost. Podnaslovom su Izdajice označene kao roman, iako su formalno više nalik ciklusu pripovijedaka povezanih jedinstvenim pripovjedačem i istarskim ambijentima u koji je smještna radnja. Bez dvojbe se može govoriti o fragmentarnom, modernistički koncipiranom romanu u kojem je diskontinuitet radnje u funkciji cjelovitog narativnog projekta. Već u prvom tekstu Izdajica, Vrt slavuja, rat je konotiran kao užasno iskustvo koje je presudno odredilo pripovjedačevo djetinjstvo, a posljedice mu sežu i do vremena u kojem se priča zbiva, a svijet više ne nudi nikakvu podlogu i ohrabrenje u osobnom sazrijevanju. Svaka priča koju život nudi ima u sebi elemente zamke, klišeja, možda čak i nastranosti, zato se Šoljanovi junaci žele izmaknuti priči, ukloniti dinamici događaja i ući u svijet bez prošlosti i bez budućnosti, odbiti svako opredijeljenje i prikloniti se trećoj momčadi, koja igru prepoznaje kao igru, i upravo zato nikad ne može posve sudjelovati u njoj. Takav izdvojeni svijet, Šoljan je već 1957. u jednom programatskom tekstu imenovao Arkadijom. Njegova Arkadija je konstrukcija stvorena „po uzoru na stare pisce“, zemlja u koju se može otputovati, ali ne i u nju stići. U priči Treća momčad (u Izdajicama) tematiziran je i pojedinčev odnos spram nacionalne tradicije, inače veoma bitan za Šoljana, a likove koji će svoju nesigurnost, neuklopljenost i oklijevanje prenijeti u postojeće poretke moći nalazimo i u njegovim pripovjetkama, gdje redovno teži sintetičnosti i interpretaciji iskustva. Njegov dramski opus sastoji se od petnaestak tekstova, od kojih su samo tri (Dioklecijanova palača, Bard i Romanca o tri ljubavi) izravno napisani za kazališnu pozornicu, a ostali su prethodno bili namijenjeni radijskom i televizijskom izvođenju. Radio je Šoljanu poslužio kao prilika za izravni kontakt sa slušateljstvom (Lice, Brdo, Galilejevo uzašašće) u kojima se može uočiti prevlast idejne sfere; likovi ovdje služe

192 kao znak za neko općenitije duhovno stajalište. Takva prevlast idejne konstrukcije prirodno zahtijeva veću apstraktnost dramskog prostora. Njegova prva drama izravno pisana za pozornicu je Dioklecijanova palača (1969) koja je svojom temom o svemoćnom vladaru okruženom brojnim laskavcima krajem 60-ih godina zacijelo budila pikantne asocijacije. Od takvih čitanja autor se tobože ogradio pripomenom „Ništa se ne odnosi na ništa“ na kraju popisa dramskih osoba. Poeziju je pisao tijekom dugog razdoblja od četiri desetljeća, suprostavljajući se jezičnim eksperimentima koji su sami sebi svrhom jer je smatrao da ih je moderna poezija uglavnom sve iscrpila te da će sada doći do stanovite protureakcije na pretjerani avangardizam. Poziva se na Eliotova shvaćanja o odnosu tradicije i individualnog talenta, zalažući se za poetski govor koji bi bio sinteza tradicije i novatorskih istraživanja. Znatnu ulogu u formiranju njegove poezije imala je i Eliotova koncepcija objektivnog korelativa, prema kojoj se emocija u pjesmi ne izriče izravno, nego se smišljeno evocira preko skupine predmeta, nekog zbivanja ili situacije, koji moraju imati korijen u osjetilnom iskustvu (npr. Sjevernjaci). Nositelj govora često je „persona“165, tj. svjesno kreirani lik kojeg nije moguće poistovjetiti s pjesnikom. Šoljanova poezija uvijek nastoji ostati unutar okvira određenog standarda, nekog „srednjeg puta“, pa je uvijek obilježena jasnom, pouzdanom govornom perspektivom (pjesnik u svakom trenutku suvereno vlada tekstom), preciznošću i komunikatvnošću iskaza. Zbirkom Čitanje Ovidijevih Metamorfoza / Rustichello (1976), Šoljan višeznačno i zanimljivo postavlja pitanja o odnosu pojedinca i povijesti, književnosti i zbilje. Ona je pisana preciznijim, odmjerenijim i sažetijim slogom od poetskog sloga ranije njegove poezije. Jedno od najvažnijih područja Šoljanova interesa bila je problematika prevođenja i hrvatski jezik pa se time bavi i velik broj njegovih eseja. Godinama se borio protiv apsurdnih nedoumica što ih je politički morivirana lingvistička praksa nastojala nametnuti na tom području. Brojni njegovi tekstovi bave se i odnosom književnosti prema društvenoj sferi, a borba za umjetničke za njega je bila neodvojiva od borbe za građanske slobode, što u jednom totalitarnom režimu nije bilo moguće nikada u potpunosti ostvariti. Kao paradigma cjelokupne njegove esejitstike dobro može poslužiti njegov esej Uz novo čitanje Maretićeve Odiseje (1979) koji sintetizira više njegovih interesa: ljubav prema moru i plovidbi, zanimanje za fenomen prevođenja i istančan osjećaj za hrvatski jezik. (Hrvoje Pejaković, predgovor knjizi: MOLITVA NA ŠETALIŠTU, MK, Zagreb, 1995.)

Matko Peić (1923 - 1999) U Zagreb je došao nakon završene gimnazije u rodnoj Slavoniji (rođen je i odrastao u Požegi), a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Babića i Becića. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i francuskoj Sorboni. Od 1956. predaje povijest umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti. Uz poznate putopise autor je i brojnih likovnih monografija, studija, eseja i feljtona. Njegovi putopisi Skitnje, Ljubav na putu od Drave do Jadrana, Požega, ocijenjeni su kao prvorazredna književna djela. Član je HAZU-a od 1977, a godine 1985. nagrađen je nagradom Ivan Goran Kovačić. 165

Poundov termin!

193

Peić je stvorio dosad najveći i književno najvredniji putopisni opus u hrvatskoj književnosti (Jesen u Poljskoj, 1969; Europske skitnje, 1985), a njegove putopise po Hrvatskoj, koji se ostvaruju knjigom Skitnje (1967) i nastavljaju knjigama Crno zlato (1974) i Ljubav na putu (1984) mogli bismo s pravom svrstati pod matoševski naslov „naši ljudi i krajevi“. Putujući Hrvatskom od Istre do Baranje, od Jadrana do Dunava, Peić je autentično, neponovljivim rukopisom „portretirao“ sve Hrvatske regije jakim crtežima i jarkim bojama, što ih je moglo zapaziti samo slikarsko oko, a riječju izraziti samo pjesničko pero. Njegove putopise prožimlje napor da se nađe i upozna vlastiti duhovni etimon, koji se ne odriče nas ni onda kada ga se mi svim silama nastojimo odreći, ili ga barem zatajiti. Oni nam nude spoznaju jedinstva čovjeka i zemlje, pejzaža i ljudske duše, biljnog i životinjskog svijeta, kao i tragičnu spoznaju života ispunjena tamnim nagonima i mutnim strastima između smisla smrti i besmisla življenja. U Skitnjama doživljaj zemlje, tajne njezine plodnosti, uzdiže njegova zapažanja gotovo do otkrića i daje im neko više, sudbinsko značenje i presudnu važnost u spoznavanju istine o životu, kako onom na sjeveru Hrvatske (Turopolje i Slavonija), tako i o životu uopće. Ljudi i životinje, predmeti i biljke, pa i zemlja sama, gube tako svoja konvencionalna, svakodnevna značenja i s mitskom snagom pojavljuju se kao drevni izdanci i simboli minulih stoljeća, utonulih u mrak prošlosti i zaborava. Samporijegornim i tankoćutnim marom prvog istraživača s povećalom, ne samo na oku, nego i duhu, on pronalazi ključna stjecišta pojedinačnih života: crvotočinu u Turopolju, Waldingerov grob u Osijeku, zaboravljena pisma putene grofice, kao i izabrana slavonska mjesta (Požega, Nova Gradiška, Slavonski Bord, Đakovo, Vinkovce, Osijek). Kao nekada Ivana Kozarca, tako i Peića očarava i zanosi neobuzdanost, silovitost i snaga života, a osjećajnost nije kod njega stilska figura, nego životno stajalište, izraslo iz potpuna doživljaja slojevita života. U Peićevom tekstu, uvijek je, kako bi Andrić rekao – „riječima tijesno, a mislima prostrano“. Nastavljajući poetiku 18. stoljeća, kao sljedbenik kanižlićevske tradicije, Peić piše okom, ispunjavajući svoju prozu sitnim, minucioznim detaljima vešta opažača i virtuozna oblikovaoca malih formi. Po tome je usporediv s poznatim hrvatskim minijaturistem 16. stoljeća Julijem Klovićem – ono što je Klovićeva minijatura bila u slikarstvu, to je Peićeva u književnosti. (Dubravko Jelčić: O MATKU PEIĆU I NJEGOVIM „SKITNJAMA“; M. Peić, SKITNJE, NZMH, Zagreb, 1996.)

Ivan Slamnig (1930 – 2001) Rođen je u Metkoviću. Ratne godine proveo je u Zagrebu, a objavljivati je počeo odmah nakon fakulteta. Stručni interesi bili su mu usmjereni na komparativnu književnost (niz godina bavio se komparatistikom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu). Od početka shvaćajući domaću književnu tradiciju kao dio širega konteksta, on je trajno sačuvao interes za ono što je u nacionalnom opće i ono što se u općem može prepoznati kao vlastito.

194 U književnom životu javlja se pedesetih godina, u doba nastupa krugovaške generacije.166 Njegovo ime najprije se vezuje uz poeziju, a u njoj se dobro vidi spoj s tradicijom. Tradicija je često i tema njegovih pjesama, dok mu je doživljaj svijeta (a ne samo tradicije) posve uronjen u naše vrijeme. Mogli bismo reći da temeljna snaga njegova opusa izniče upravo iz proturječja. Naime, u svojem opusu on spaja međusobno vrlo udaljena tematska područja (npr. u pjesmi Evanđelisti). Uvijek se u odnos/opreku donosi neka velika tema i prizeman stil, ili obrnuto – neznatna, obična tema biva stilskim sredstvima uzdignuta. Prisutna je i napetost između smiješnog i ozbiljnog, stranog i domaćeg, starog i novog. To su obilježja koja prožimaju čitav Slamnigov opus. Otkako mu je 1956. izašla zbirka pjesama Aleja poslije svečanosti, objavio je 9 knjiga pjesama i nekoliko izbora iz svoje poezije, a 1990. Antun Šoljan priredio je njegove Sabrane pjesme. Svoje mladenačke pjesme sakupio je već kao zreo pjesnik u zbirci Analecta167 (1971). Već u toj najranijoj fazi vidljivo je nastojanje da svoj izraz zaodjene u zanimljivu formu. Kritičari osobito naglašavaju njegovu proturječnost pa ga opisuju i kao učenog pjesnika (poeta doctus), ali i kao pjesnika koji se igra (poeta ludens). Argumenti se mogu naći i za jedno i za drugo: njegova poezija je poezija učena čovjeka, i znanje djetinjastoga intutivca. Vjerujući da je u igri sadržana spoznaja te da u spoznavanju ima igre. To znači da učen pjesnik – i onda kada se igra – zadržava smisao za prave probleme, ali zadržava i svijest o tome da ih se ne može riješiti ozbiljnim i teškim sredstvima. On, dakle pribjegava igri da ironizira i predmet i sebe sama, iznoseći na vidjelo dublju i tragičniju komponentu ljudske situacije: da se problemi ne mogu riješiti i da o njima možemo tek kazati nešto lijepo, zanimljivo i zabavno. Da ćemo – ma što govorili – uvijek govoriti – relativno naopako. BOLJA POLOVICA HRABROSTI Pripovjedač Flaks sastaje se sa svojim starim prijateljima: Zitom, Bertijem, Herclom i drugima. Prisjećajući se mladih dana, odlučuju organizirati izlet u Brestovje, što će Flaks iskoristiti i za prikupljanje starih natpisa iz 19. stoljeća, budući da piše doktorsku disertaciju iz filologije. U posjetu Ziti upoznaje njenu sestričnu Anitu s kojom ima kratak flert, ali i njezinu tetu koja piše roman koji mu daje na čitanje (priča je smještena u južnu Hrvatsku, a prati priču djevojke Ane koja se uda za mladog liječnika Vojka. Nakon što ovaj umre neposredno nakon izbijanja rata, ona svakodnevno odlazi na njegov grob i na groblju zamjećuje mladića. S vremenom se počinje pitati dolazi li na grob svom pokojnom suprugu ili da bi opet vidjela tajnovitog mladića). Nakon povratka iz Brestovja i polemičkog razgovara s tetom o razvoju priče u njenom romanu, Flaks odlučuje da prihvati ponuđen posao profesora engleskog jezika u Brestovju. Otputuje još iste večeri. 166

Za nju je presudan bio upravo stav prema dvjema orijenatacijskim točkama koje su od početka obilježavale i Slamnigov opus: europska književnost i domaća književna tradicija. Kao posljedica ideološkog pritiska, većina onoga što je dolazilo sa Zapada početkom pedesetih godina bilo je prikazivano kao kapitalistička propaganda, pa se u Krugovima, koji su se zalagali za slobodu književnog stvaranja, tada mnogo prevodilo. Pojedini su pisci, poput Lorke ili Préverta zadobili gotovo kultni status. Već 1952. Slamnig i Šoljan objavili su svoju knjigu prijevoda Američka lirika, a 1956. izbor pod naslovom Suvremena engleska poezija. Što se domaće književnosti tiče, krugovaši su uočili da treba raskinuti s tradicijom i stvoriti nešto posve novo. Međutim, uskoro su uvidjeli da prekid s tradicijom nije tako jednostavan, jer bi to osakatilo i njihove vlastite tekstove pa su se stali vraćati upravo onim autorima s početka stoljeća, koje je službena poetika nastojala potisnuti (Matoš, Vidrić, Kamov i drugi). Tako se dogodila neobična situacija: umjesto da mladi odbacuju tradiciju, a stariji je brane, dogodilo se obratno, pa su upravo krugovaši zaslužni za obnovu interesa za mnoge zaboravljene hrvatske pisce. Tako kod Slamniga nalazimo mnogo tekstova koji su izravno posvećeni dijalogu s tradicijom, sa brojnim utkanim citatima i parafrazama iz djela starijih naših pisaca. Slamnig je time već tada otvorio put onome što će u postmodernističko vrijeme postati tzv. poetika citata – intenzivan i smislom nabijen dijalog s tradicijom. 167 One su popraćene zanimljivim autorovim komentarima.

195

Temeljna pitanja u romanu su odnos umjetnosti i moći te odnos književnosti i zbilje. Prvi odnos prikazan je kao odnos autora i čitatelja: starija gospođa daje pripovjedaču svoj roman na čitanje, a ovaj počinje osjećati kako ga taj odnos pomalo zarobljava. Imamo zapravo dva pararelna romana koji i značenjski korespondiraju – junak počinje prihvaćati i njezine probleme, svjetonazor i sve ostalo. Zato ima potrebu da pobjegne. Književni se tekst tako pokazuje kao neka vrsta stupice, mreža u koju autor lovi svojega čitatelja i podčinjava ga svojoj volji. Tako se otvara i pitanje književnosti i zbilje: što može zbilja u književnosti i književnost u zbilji. Ono što pripovijeda kazivač u prvom licu prikazuje nam se kao zbilja, a ulomci iz gospođina romana postaju književnost. Književnost se pokazuje jačom od zbilje, ali se kazivač ipak odlučuje za zbilju – za autentičnost – i zato mora pobjeći. Osim toga, pripovjedačica piše starinski, na način proze 19. stoljeća, pa se na taj način dijalog književnosti i zbilje pretvara i u dijalog suvremenosti i tradicije. Tako se Bolja polovica hrabrosti pokazuje kao naš prvi postmodernistički roman168. Među dramama, pozornost privlači drama u stihovima Carev urar. I u njoj je, kao i u romanu Bolja polovica hrabrosti, prisutan odnos umjetnosti i moći, tj. umjetnika i vlasti. Među esejima treba spomenuti tekst Mediteranski položaj i Sjevernjačke vizije Hrvata. (Pavao Pavličić: predgovor u knjizi Ivan Slamnig: RELATIVNO NAOPAKO, MK, Zagreb, 1998.)

Pored svih ludističkih obilježja koje Slamnig kao pisac ima, Bolja polovica hrabrosti nameće se i kao roman koji je ozbiljno postavio pitanje dvaju jezika u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Radi se o romanu građenom na kompoziciji "romana u romanu", u kojemu se jezik mladoga pripovjedača sukobljava s jezikom proze koju piše starija Matilda, pa djelo zapravo počiva na opreci naš jezik ↔ njhov jezik, od kojih je jedan utemeljen u govornom standardu (uz uvažavanje dijalekta kao medija i realiteta, ali i s ograđivanjem od seoskog govora), a drugi je mjestimice arhaizirana "jednolična hrvaština" s kojom se suodnosi nimalo slučajan dulji citat iz djela K. Š. Gjalskoga. Tako je opozicija dvaju svjetova ostvarena dosljedno kao opozicija dvaju jezika. Po prvi puta Slamnig je napisao roman čvrste strukture koji je na nekoliko mjesta sjajno potvrđivao model proze koji je Flaker zamislio u svojoj Prozi u trapericama169. Na jednom mjestu izražava i svijest o literarnosti, pa čak i o internacionalnom značenju književnih struktura, pa prema tome i "mlade proze". Zapravo svijest o pripadnosti književnog djela jednoj nadređenoj, europskoj stilskoj formaciji. U romanu je jasno izražena svijest o tome da je europska književnost "cjelina s mnogobrojnim organskim vezama" pa se "novo djelo može uklopiti među postojeća". Bolju polovicu hrabrosti (kao i prozu u trapericama u cjelini) karakterizira i mnoštvo anglizama, koji se neprestano sudaraju sa "starim" germanizmima, koji pak redovno ističu vezu sa starom malograđansko-obrtničkom civilizacijom i kulturom.

168

Dijalog s tradicijom jedna je od najzanimljivijih i najvažnijih postmodernističkih tema. Važnu ulogu oko pojave proze u trapericama u hrvatskoj književnosti imao je časopis Krugovi u kojemu su još 1955. predstavnici "kolokvijalne proze", Slamnig i Šoljan, morali opravdati uvođenje "šatrovačkog" jezika, s obrazloženjem da on unatoč lošim stranama, "ujedno stvara i nove riječi i izražava nov odnos prema životu koji se nikada ne bi mogao izraziti starim jezikom onako kako to govornik želi." Pojam proza u trapericama Flaker je upotrijebio nadovezavši se na Plenzdorfov citat iz knjige Nove patnje mladoga W, prema kojemu traperice predstavljaju stav, a ne hlače. Upotrebljava se i naziv proze tvrdo kuhanih jaja (prema tadašnjoj američkoj hard boiled eggs prozi). 169

196 Njegove pripovijesti odreda su pisane u prvome licu, a dob kazivača uglavnom prati piščevu vlastitu dob. Može se primijetiti napetost između svijeta djece i svijeta odraslih te između pojedinca i okoline. Zanimanje za dječje viđenje stvari slaže se ludičkom komponentom u pripovijedanju. Svim njegovim novelama (Priča o Zvjezdani, Zafrkavanje Frane, Noć na brodu, Neustanovljeno umorstvo) svojstvena je izuzetna gibljivost stila, bogatstvo asocijacija i vještina oblikovanja fabule.170 PRIČA O ZVJEZDANI Spušta se večer nad zbog rata zamračeni grad. Pripovijedač besciljno hoda ulicama i susreće prijateljicu Zvjezdanu koja je potištena. Susreću još Željka i Makija te idu na kuhanu rakiju. Zvjezdana im priča razlog svoje potištenosti: trebala bi dobiti odštetu jer je još prije rata izgubila oca. Međutim, to je zbog ratnih neprilika do sada bilo nemoguće. Ona je prikupljala svu potrebnu dokumentaciju, ali odštete nije bilo, iako su je drugi dobili. Onda joj je portir u Ministarstvu rekao da će odštetu sigurno dobiti ako se poda šefu komisije. Zvjezdana je zgrožena tom nemoralnom ponudom. Prijatelji je savjetuju što da radi. Ona je ipak odlučila da se ne poda tom čovjeku kako bi dobila odštetu. Jedan od prijatelja nudi joj posao ilustratorice u projektu njegova oca s HIBZ-om koji izrađuje dječje slikovnice. Drugi (pripovijedač) odlučuje kako će o ovome napisati pripovijest, da bi svi mogli doznati za to što joj se dogodilo i barem u mislima pljunuti na gada koji joj je ponudio tako nešto. Prijatelj joj izjavljuje ljubav. Bliži se redarstveni sat i svi se razilaze kućama. Jedan od njih odlazi sa Zvjezdanom: „I tako je Priča o Zvjezdani sretno svršila. Kako sam moćan ja, koji mogu davati sretne svršetke.“

I u ovoj noveli bitna je tematsko-sadržajna osnova – sukob s birokracijom, koji je sadržan ne samo u tematskom, nego i u stlističkom sloju novele. Ne pristajući na (nemoralnu) ponudu koitusa s birokratom kako bi ostvarila svoja prava, Zvjezdana se odlučuje za protest osamljenog autsajdera (karakteristično za protagoniste proze u trapericama): "pljunuti i okrenuti se", kao protest i njen "obračun s njima" 171. Imajući na umu stilističke vrijednosti pripovjedača, možemo ga označiti kao inteligentnog. On u pravilu nije predstavnik intelektualnih i jasno određenih svjetonazorskih kategorija – čak je u najviše slučajeva i dezideologiziran, premda se s ideologijama ne sukobljava. Takav pripovjedač može biti svjestan svoga socijalnog položaja, ali se redovno opire bilo kakvom prihvaćanju dogmi ili ideologija kao cjelovitih sustava, pa to ističe i pripovjedač Priče o Zvjezdani. U svojim iskazima on nije filozofičan, iako je često sklon rezoniranju koje je naoko jednostavno i naivno. Zbog toga je njegova sintaksa jednostavna, a jezik klišejiziran i orijentiran na isticanje predmetnog svijeta masovne kulture i gradske civilizacije. Otuda proizlazi i pogrešan dojam da je takav inteligentni pripovjedač fasciniran zapadnom civilizacijom, iako je on zapravo ironično nadređen predočivanom svijetu visoke tehnike i materijalnog blagostanja, kako zapadnom, tako i istočnoeuropskom. Za pripovjedača u trapericama u biti je karakterističan postupak viđenja svijeta kroz obratnu stranu dvogleda. Svjestan svoga pripovijedanja kao modeliranja zbilje, naoko se poigravajući događajima i likovima, zapravo je duboko svjestan svoje pozicije demijurga stvorenog svijeta, kao što to čini završnom rečenicom Priče o Zvjezdani: "Kako sam sretan ja, koji mogu davati sretne završetke." *** Isticanje naivnosti kao načela na kojemu se temelji struktura pripovijedanja jedna je od konstituivnih oznaka mlade proze koja se prifilira u tipu koji nazivamo infantilnim pripovjedačem. Možemo ga naći već kod Šoljana, a prisutan je i kod 170

Pavao Pavličić: predgovor u knjizi Ivan Slamnig: RELATIVNO NAOPAKO, MK, Zagreb, 1998. Time se protagonistica poziva i na blisku tradiciju hrvatske književnosti - naslov Krležine polemičke knjige iz tridesetih godina, Moj obračun s njima. 171

197 Slamniga, kada njegov infantilni pripovjedač svoju dječju naivnost suprotstavlja "bedastom svijetu odraslih"172, npr. u proznom ciklusu Ilirska proljeća, što je srodno Salingerovu Lovcu u žitu (opozicija inafantilni pripovjedač ↔ svijet odraslih)173. Pripovjedač proze u trapericama, ironičan prema suvremenosti, birokratiziranu jeziku i načinu mišljenja, a strepeći pred nadiranjem suvremene civilizacije i njezinom standardizacijom ljudske jedinke, ne samo što postaje sklon simbolici nego počinje tražiti i nove mitove. On je već sam po sebi tvorac mita o mladiću ili djevojci u trapericama, suprostavljajući ga suvremenom svijetu i njegovim sturkturama, ali se time ne zadovoljava: u određenom trenutku počinje tragati i za izgubljenim mitovima. (Aleksandar Flaker: PROZA U TRAPERICAMA, SNL, Zagreb, 1976.)

Ivan Aralica (1930) Rođen u Promini kod Knina, školovao se u Promini i Drnišu, a Učiteljsku školu završio u Kninu. U Zadru je diplomirao jugoslavistiku. Bio je ravnatelj Učiteljske škole i Pedagoške gimnazije, ali je morao odstupiti nakon kraha Hrvatskog proljeća, koje je otvoreno podržavao. Sudjelovao je u uređivanju Zadarske revije i Mogućnosti (1965-1971), a u to vrijeme objavljuje i prve prozne tekstove (Svemu ima vrijeme i Nevjernik, 1967; A primjer se zvao Ladina, 1969; Filip, 1970; Konjanik, 1971. i Opsjene paklenih crteža, 1977.) u kojima se okreće povijesnoj tematici. Popularnost i zaokret u spisateljskoj karijeri donio mu je roman Psi u trgovištu (1979). 80-ih godina piše romane Put bez sna, Duše robova i Graditelj svratišta, a zatim se opet vraća poratnoj i suvremenoj tematici: 1987. nastaje Okvir za mržnju174, 1988. Asmodejev šal; 1989. Tajna samaritanskog orla te 1992. Majka Mariju. Devedesetih se seli u Zagreb i aktivno uključuje u politiku. 1992. postaje član HAZU, a od 1993. zastupnik u Hrvatskom saboru. U svojim političkim člancima (Zadah ocvalog imperija, 1991; Pir ivanjskih krijesnica, 1993; Što sam rekao o Bosni, 1995) redovito zastupa konzervativna stajališta na crti svojeg političkog angažmana. Na tom tragu je i roman Četverored175, s osjetljivom temom o Bleiburgu 1945. Slične kontroverze izazvao je i najnoviji «roman s ključem» Ambra, u kojem se pod izmišljenim imenima pojavljuju osobe iz hrvatskog javnog i političkog života. Kritičari smatraju da je u posljednjim djelima politička angažiranost odnijela prevagu nad umjetničkim kvalitetama prijašnje Araličine proze. PSI U TRGOVIŠTU (1979)

172

Ovakav tip pripovjedača ne upotrebljava samo kad pripovijeda o svojem djetinjstvu. Kada govorimo o infantilnom pripovjedaču, nije riječ o prozi u kojoj je pripovjedačevo gledište samo smješteno u dječjoj svijesti, ali to nije stilistički izraženo. Ovdje nije bitan svijet dječje psihe i njegovo oblikovanje, već infantilni način izražavanja tj. osebujni stil utemeljen na sintaktičkom pojednostavljivanju, izbjegavanju zavisno složenih rečenica, uvođenju poštapalica, što sve zajedno, oponaša dječji govor, ističući u prvi plan ono što bismo mogli nazvati "dječjom logikom". 174 Po tom romanu kasnije je Krsto Papić snimio film Život sa stricem. 175 Četverored je ekranizirao Jakov Sedlar. 173

198 Roman je trodijelni, s vremenski odijeljenim i donekle prostorno povezanim fabularnim tokovima. Radnja je smještena u 16. st. Prvi dio triptiha, NEKAMO MORAŠ, usmjeren je na privatni život i diplomatsku karijeru strica Fausta Vrančića, Antuna. Nakon Antunova djetinjstva i obrazovanja te povijesti njihove obitelji, prelazi se na pojedine epizode iz erotskog života, premda je Vrančić bio crkveni dostojanstvenik. U rodnom gradu on ima aferu s Mandaljenom Lukačić, a ostavivši glasine za sobom, zauvijek odlazi iz Šibenika. Tu su i veze s hirovitom Magdalenom Milaversi, plemkinjom iz Padove; s priprostom ali lukavom Uršulom, koja je u toj vezi zatrudnjela, a Vrančić morao priznati dijete i platiti poveći novčani iznos te platonski odnos s kraljicom Izabelom, mladom udovicom Ivana Zapolje, koji se ne može realizirati iz političkih razloga. U Carigradu se Vrančić treba sresti s Mehmed-pašom Sokolovićem, ali na putu se događa režirani incident u kojem jedan od poslanika strada. Premda u nepovoljnoj poziciji, Vrančić ipak uspijeva ishoditi djelomično povoljne uvjete za mir među carevinama. U nastavku se Antun Vrančić više ne pojavljuje, nego se fabula koncentrira na likove koji diktiraju politička zbivanja u vrhu Osmanskog Carstva. Središnji lik drugog dijela, MAČ SAMOSIJEK je Sulejman II, poznat i kao Sulejman Veličanstveni. U prvih pet poglavlja portretirani su najmoćniji ljudi carstva oko Sulejmana: Mehmed, Rustem Opuković (koji svoju moć duguje braku sa Sulejmanvom kćeri Mirimah), Ahmed (koji obožava lijepe knjige i lijepe žene), obrazovani Šemsudin Ahmetović, eunuh Ibrahim (zadužen za sultanove prljave poslove). Zatim slijede pripovijesti o Sulejmanovim ženama: o Nurbanu, zapravo Venecijanki Domeniki i Rokselani iz Galicije. Javljaju se spletke oko u vezi sa sultanovim nasljednikom Mustafom, kojega je Sulejman imao s Nurbanom. Sulejman sumnja na urotu pa poziva Mustafu u svoj logor, gdje ga smaknu njegovi stražari. Treći dio, KOŽA ZA BUBANJ, započinje obiteljskom idilom Nurbanine obitelji, koju čine majka, svestrano nadareni Mustafa u braku s Esmom te osjetljivi i depresivni mlađi Mustafin brat, Džihangir. Majčinom srmću započinje krah sretne obitelji: Džihangir duševno obolijeva, a nakon Mustafina smaknuća ubiju i Esmu i njihovu djevojčicu. Džihangira šalju u zloglasni zatvor gdje on zatiče neke od sudionika u pobuni protiv Sulejmana. Pobunu u Solunu pokrenuo je Sulejmanov pisar, predstavljajući se kao Mustafa. Roman završava bilješkama ljetopisca Šadmana o posljednjim Džihangirovim danima u Alipoturkovoj tamnici.

Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je kompozicija modernije zamišljena: krajnje epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane niti (to je prepušteno čitatelju). Ta obilježja odvajaju ovaj roman od tradicionalnog modela povijesnog romana, iako Araličini romani u osnovi dijele tu tradiciju. Najuočljivija težnja Araličina stila je težnja da se zbivanja prokomentiraju, često u formi poente, doskočice ili narodne izreke. Redovito se iznosi detaljan opis, podrijetlo, karakter i životna putanja, svih imalo značajnih aktera u priči, što je dobar pokazatelj autorova epskog tradicionalizma, iako okosnicu svih likova čine tri glavna lika svakog pojedinog dijela triptiha: Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir. Naslov Psi u trgovištu ključna je metafora za svijet moći, politike, intriga i borbe za opstanak. Žrtve vlasti nisu samo podanici: kruta pravila jednako melju i one na vrhu, pa i samog Sulejmana; zato su svi stalno na oprezu i sve se pomno važe. Nedvojbene su i aluzije na moderni totalitarizam; pritisci silnika, kad imaju neograničenu vlast, mogu biti otvoreno grubi ili sofisticirani, ali im se ne može umaći, a oni koji im se žele ukloniti (Nurbanu, Džihangir, Esma), neizbježno postaju žrtvama svemoćne vlasti. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

DUŠE ROBOVA (1984) Radnja se događa početkom 18. stoljeća u Dalmatinskoj zagori. Gvardijan Anđelko Vrljić naručuje popravak pušaka kod kovača Grabovca. Nakon što ih popravi, najmlađi Grabovčev sin Matija nosi ih gvardijanu, ali za vrijeme njegova odsustva selo (Trilj) biva opustošno od strane Turaka pa Matija pristupa u Cupillijevu četu te počinje ratovati protiv turskih neprijatelja. Nakon jedne bitke, Matiju kao ratni plijen zapada boležljivi rob, musliman Mesud Zunić, koji mu predstavlja veliki teret budući da ga ne smije pustiti, a da državi zato ne plati veliku globu. Matija odvodi bolesnog Zunića

199 kući i s vremenom se gospodar i rob zbližavaju. Mesud uskoro ozdravi i svaki dan iščekuje hoće li za njega stići otkupnina iz zavičaja. Međutim, otkupnina ne dolazi pa Matija i protiv svoje volje mora prodati Mesuda u Makarskoj kao galijota. Na putu prema Makarskoj (u jednom mlinu gdje su spavali) susreću slijepog pjevača Cvitka koji pjeva o događajima kojih se sjeća prije nego je oslijepio. U Makarskoj se Matija naglo predomisli te učini sve da Zunić ne završi na galiji (a odbijaju ga i zbog slabe tjelesne građe i gotovo zakržljalog spolnog organa!) iako time sebe uvaljuje u još veću nevolju. Na povratku Mesud i Matija drevnim obredom zamijene duše, tj. naprave neku vrstu bratimljenja, a Matijin otac savjetuje sinu da u Sinju potraži pomoć Pavla Vučkovića, uglednika na turskom dvoru koji bi mu jedini mogao pomoći. Pomoću svojih veza Vučković uspijeva smanjiti kaznu za Matiju (budući da nije prodao roba na galiju, po zakonu ga je sam trebao zamijeniti!) pa umjesto galije, biva kažnjen ratovanjem u konjici. U okršaju s Tatarima Matija biva zarobljen i tu mu u posljednji trenutak život spašava njegov nekadašnji rob – Mesud! Opet se vraća kući u Trilj, ali ga otac kao "bunđekina" ne pušta u kuću pa Matija bježi i pristupa u četu "bunđekina". Tamo se najprije mora dokazati kao iskušenik koji radi najniže poslove. Ne mogavši dalje podnositi okrutnost vođe Balaša (koji je u svom vjerskom fanatizmu ubijao redom sve ljude koje je susreo a nisu znali moliti), Matija ga ubija. Na kraju mu je još jedino preostalo da ode u Ramu i potraži Mesuda, svog nekadašnjeg roba i brata po duši. Mesud i Matija vraćaju duše jedan drugome, a Matija u snu, (kao spavač i svjedok zbivanja), odlazi do mlina sušičave djevojke Ane Martinović i odluči je uzeti za ženu. Prve bračne noći, uz pjesmu, Matija otkriva čari svoje nove žene.

Roman Duše robova dio je Araličinog prognaničkog ciklusa – romana radnju kojih povezuje velika prisilna seoba ramskih Hrvata prema Zapadu, pretežno u krajeve oko Cetine, od 17. do 19. stoljeća. Čine ga romani Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta i Asmodejev šal, a osnova fabule ovog romana jest sudbina nekoliko naraštaja hrvatske obitelji Grabovac. Roman karakterizira izuzetno mnoštvo likova176, a pripovjedački postupaci i izvori pripovjedne građe (zapisi bosanskih franjevaca) povezuju Aralicu s Ivom Andrićem. Sve što je napisao (barem kada je riječ o njegovim povijesnim romanima), Aralica je napisao sa sviješću da je zadaća literature da čovjeka što više približi etičkim ishodištima, tj. razlozima njegove odgovornosti. Pišući o prošlosti, uvijek misli na suvremenost, u njegovim povijesnim romanima uvijek je lako prepoznati današnjicu, što potvrđuje Araličinu tendeniciju ka cikličnosti i povijesnoj ponovljivosti. (Josip Pavičić: pogovor u Ivan Aralica: DUŠE ROBOVA, Zagreb, 1995.)

Feđa Šehović (1930) [pseudonim: Raul Mitrovich]

Rođen je u Bileći 1930. godine. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1965 - 1967 ravnatelj je Drame HNK u Splitu, a onda prelazi u Dubrovnik, gdje živi i danas. Tamo je krajem šezdesetih godina utemeljio studentsko kazalište Lero. Premda su mu drame izvođene jos 1960. i 1961. godine, prvu knjigu Drame, dramoleti, pučke komedije dubrovačke Šehović tiska tek 1969. Potom slijede 176

Bogata galerija likova i postupak portretiranja (svako lice ima svoju zasebnu priču iz koje se onda rađa nova priča) povezuje Aralicu sa kolumbijskim piscem Gabrielom G. Márquezom i njegovim slavnim romanom Sto godina samoće.

200 drame Kurve i Katarina Druga. Povijesni procesi kojima je zahvaćen Grad i Dubrovčani prikazani su na humorističan i ironičan način, često farsično i groteskno. Dubrovnik i stanovnici Grada okosnica su i Dubrovačke tralalogije, koju čini šest romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Vekjun, De bello Ragusino, Dogon i Knjiga postanka. Godine 1980. Feđa Šehović autor je romansirane biografije Marina Držića pod naslovom Vidra. Pod pseudonimom Raul Mitrovich objavio je nekoliko iznimno zanimljivih romana. GORAK OKUS DUŠE Roman započinje dolaskom straže u samostan i uhićenjem fra Vincenca pod optužbom da tri godine svesrdno pomaže mletačkim uskocima i njihovim upadima u teritorij koji su držali Turci, tj. u Hercegovinu, gdje se pljačkao i u ropstvo odvodio nedužan puk. Dubrovačka je vlast (koja je surađivala s Turcima kako bi zadržala svoju neovisnost) kao dokaz za fra Vincencovo pomaganje uskocima iskoristila jedno njegovo pismo upućeno kapetanu mletačke vojne posade u Splitu, Antoniju. Nakon mučenja i pet godina tamnovaNja, sud ga je sasvim neočekivano oslobodio. Za sve vrijeme Vincencovog tamnovanja, mladi Crijevć Tuberon pisao je žalbe dubrovačkoj vladi zalagajući se za fra Vincencovo oslobođenje, a istovremeno je njegovog nećaka Vicka poslao u sjemenište. Nakom što je završio sjemenište, mladi Vicko vraća se majci u Hercegovinu, ali tamo ga uhvate mletački uskoci i odvode u roblje. Kada je za to čuo fra Vincenco, misleći da se radi o nesporazumu, odlazi u Split da to sredi, gdje shvaća da je Vicko kao rob prodan veleposjedniku u Bariju. I Vincenco prijevarom biva namamljen na brod s robljem i odveden kao rob u Bari, gdje s ostalim robovima, kršćanima i muslimanima, radi na farmi. Nakon nekoliko godina umire od posljedica teškog ranjavaja prilikom pokušaja bijega. Fra Vincencovo učenje/sudbinu nastavlja njegov nećak Vicko, koji nakon nekoliko godina robovanja uspijeva pobjeći iz Barija i vratiti se u Dubrovnik te tamo postaje župnik, ali nailazi na otpor seljana koji ne razumiju njegove teške propovijedi, a zamjeraju mu i odnos s pomoćnicom Lucom pa i Vicko (kao nekoć i njegov ujak) biva optužen, te se nakon nekog vremena raspopi i s Lucom osnuje obitelj, a taj kraj je, još za Vickova života, zbog njegova neslaganja sa crkvom, prozvan Bezbozima, pa je to ime ostalo i do danas, a da mu više nitko i ne zna podrijetlo.

Univerzalna poruka romana mogla bi se sažeti u jednu rečenicu: ljudske su mane neiskorjenjive, svaka politika ima javnu i zakulisnu stranu, život je vječna borba dobra i zla te istine i laži, a vjere nisu isključive i nepomriljive. Gorak okus duše pripada tipu hrvatskoga novopovijesnog romana kod kojega je svijet povijesti postisnut na rub piščeva interesa. Prisutnost povijesti vezana je prije svega uz spoznaju da je biljeg povijesti neizbježiva signatura ljudskog života. Riječ je o prvoj polovici 16. stoljeća, koje je obilježeno porvalom Turaka u Europu. Dubrovnik uspijeva zadržati neovisnost vještom diplomatskom igrom s Turcima, ali na taj način, dubrovačka politika postaje glavni pokretač fra Vincencovog otpora (koji naivno vjeruje u pravednost pape i kršćanske vlasti), što ga na kraju dovodi do neispunjenja ideala i pada u ropstvo. U romanu se spominju brojne povijesne ličnosti, od kojih su najvažnije povjesničar Ludovik Crijević Tuberon te glasoviti govornik i pjesnik Ivan Gučetić (Gozze). (Irena Lukšić, pogovor u: Feđa Šehović, GORAK OKUS DUŠE, ŠK, Zagreb, 1996.

Zvonimir Majdak (1938) [pseudonim: Suzana Rog]

Rođen u mjestu Zrinska, kod Grubišnog polja. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio urednik književnih časopisa Republika i Polet i uređivao biblioteku stranih pisaca u Mladosti. Pjesnik, prozni pisac i kritičar. Piše i TV-drame, radio-drame i komedije,

201 feljtone, putopise i novinske članke. Živi i radi u Zagrebu. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja. KUŽIŠ, STARI MOJ (1970) Ispričan sočnim zagebačkim žargonom, roman opisuje doživljaje najboljih prijatelja, zagrebačkih fakina - pripovijedača177 i Gliste. Nakon što pronađu posao u auto-praonici gospon Rude, Glista se zaljubi u njegovu lijepu ženu Gizelu te ju neuspješno pokušava šarmirati pa pada u depresiju. Nakon što gospon Ruda daje pripovijedaču novac za porez da ga odnese njegovoj ženi, on isti taj novac povjerava Glisti, dajući mu tako još jednu priliku za osvajanje Gizele. No i ovoga puta nesretni Glista doživi fijasko pa se deprimiran, ne vraća na posao već luta gradom te susreće svojega idola Kurblu koji ga upoznaje s Bosankom Eminom. Odvode ju u studentski dom, gdje se u Gezinoj sobi sva trojica izredaju na njoj. Poslije toga, Gezu grize savjest pa odlazi u katedralu da se ispovijedi, a zatim u gostionici susreću staroga Milčeka s kojim se upoznaju i svi skupa taksijem odlaze, navodno Milčeku na pršut, a zapravo dospijevaju u ludnicu (?) gdje provedu noć. Nakon toga, Glista daje otkaz i postaje sve rastreseniji te ga u jednom lutanju gradom pregazi tramvaj.

Nakon Majetićeva romana Čangi koji je, zbog pornografije bio zabranjen, te tek nekoliko godina kasnije ponovno vraćen u prodaju u nešto promijenjenom obliku, hrvatska je "mlada proza" prekoračila mnoge estetske zabrane, pa Majdakov roman Kužiš stari moj, pisan zagrebačkim polukajkavskim govorom (iako obiluje erotskim situacijama), više nije izazvao one otpore karakteristične u vrijeme pojave Majdakova Čangija. Štoviše, novinska je kritika uglavnom hvalila Majdaka za jezično oslobađanje. Ali valja napomenuti da Majdak nigdje nije doveo seks u vezu s nacionalnom tradicijom! Dakle, iako je Majetić krenuo tim putem, tek Majdak potpuno uvodi zagrebački žargon u književnost, stilizirajući onu mješavinu standardne štokavštine i elemenata kajkavskog dijalekta kojom uglavnom govore zagrebački obrtnici, ali s izrazima karakterističnima za sleng mlade generacije. Cijeli Majdakov roman pisan je slengom mladog zagrebačkog lumpenproleterijata, a pripovjedač je postavljen u odnos opozicije ne samo prema starijoj generaciji (otac mu "dela na ciglani"), sloju obrtnika ili seljacima, nego i prema "studošima" koji svojim moralističkim filozofiranjem vrše poguban utjecaj na "frenda" Glistu. Jedna od temeljnih situacija u ovom romanu (kao uostalom i većine romana ovoga proznog tipa) jest razbijanje iluzija o mogućnosti ostvarenja "prave ljubavi" o životnu brutalnost. To ne određuje samo brutalnost životnih odnosa oblikovanih u tom tipu proze, nego i brutalnost pripovjedačeva stila u kojemu je istaknuta stvarna osamljenost junaka takve proze koji redovno više žudi i čezne za životom unutar "klape" negoli ga ostvaruje. No brutalnost Majdakova pripovjedača mnogo je manje izražena negoli u njegovih poljskih kolega istoga žanra. Ona se pretežno svodi na područje seksa, u naoko ciničnom pripovijedanju o seksualnim doživljajima. Naličje brutalnosti i ovdje je zapravo čežnja za arkadičnom idilom. (Aleksandar Flaker: PROZA U TRAPERICAMA)

Nedjeljko Fabrio (1937) Rođen je u Splitu 1937, ali već u djetinjstvu preselio se s obitelji u Rijeku. Nakon diplomirane jugoslavistike i talijanistike, najprije radi u riječkim ustanovama za kulturu, neko vrijeme uređuje Riječku reviju, pokreće mjesečnik Kamov te djeluje kao dramaturg u Kazalištu «Ivan pl. Zajc». Od 1971. živi u Zagrebu te radi kao 177

Uvođenje pripovjedača koji govori o svom "frendu" Glisti, dobiva se potrebna distanca od zbivanja.

202 predavač na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a bio je i predsjednik DHK (1989-95) te potpredsjednik Matice hrvatske. U književnosti se najprije javlja kao pjesnik i novelist, zatim dramatičar, a tek sredinom 80-ih kao romanopisac. Dramski opus čini mu šest tekstova (Reformatori, Admiral Kristof Kolumbo, Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, Meštar, Kralj je pospan i Magnificat) u kojima prevladava povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava. Objavio je četiri knjige novela: Partite za prozu, Labilni položaj, Lavlja usta i Izabrane pripovijetke. Njegov novelistički postupak temelji se na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju s oblikom i vještom fabuliranju, što podsjeća na Pirandella, ali se, s druge strane, približava i postmodernističkoj poetici. Tako on gradi pripovijesti oko likova koji su čudaci, simulira kroničarski način izlaganja, poigrava se motivima iz povijesti kulture, uključuje elemente fantastike, a često je moguće i nekoliko razina interpretacije. Sličnim postupcima koristi se u svojoj prozi i Borges, koji se smatra jednim od začetnika postmodernizma, a isto tako i Calvino, najznačajniji talijanski prozni autor 60-ih i 70-ih godina 20. st. Elementi postmodernističke poetike nalaze se i u Fabrijevim romanima Vježbanje života (1985), Berenikina kosa (1989) i Smrt Vronskog (1994). Prva dva romana, zbog svoje lociranosti na Jadran, čine tzv. «jadransku duologiju», a oba se žanrovski uvrštavaju u novopovijesni roman. Smrt Vronskog je intertekstualna igra s glavnim muškim protagonistom Tolstojeve Ane Karenjine, smještena u vrijeme Domovinskog rata. Uz književno stvaranje, Fabrio se bavi i književnopovijesnim, književnokritičkim i prevodilačkim radom. Adaptirao je i niz proznih djela za kazalište i televiziju. Početkom 2002. dodijeljena mu je ugledna Herderova nagrada Sveučilišta u Beču za roman Triemeron. VJEŽBANJE ŽIVOTA (1985) Kronisterija178 Početak romana smješten je u Italiju početkom 19. st. Mali Carlo zarana je počeo raditi u brodogradilištu i u mladićkoj se dobi otisnuo prema susjednoj obali Jadrana. Ostao je u Rijeci, gdje je stekao bogati imutak i oženio se Fanicom, koja je umrla pri porođaju njihova sina Fumula. Paralelna priča prati hrvatsku obitelj Despot – oca Jožića, majku Tonku i njihova tri sina: Jakova, Jovaninu i Josipa, u burnim povijesnim događajima (ulasku hrvatske vojske pod Jelačićevim zapovjedništvom u grad, u složenim odnosima međunacionalnih skupina u Rijeci). Svaka se obitelj prikazuje u situacijama koje govore o njezinu stjecanju nacionalnog identiteta, a Fumulo, iako iz mješovitog braka, postaje gorljivim Talijanom, dok Jakov Despot njeguje hrvatstvo i bori se za ravnopravnost. Njegova obiteljska linija vezana je uz radničko okruženje riječke rafinerije. Imat će sina Šimuna koji će stradati od fašista, a nakon njega obiteljsku liniju nastavlja Vjenceslav Despot, kojemu se sudbina lomi u previranjima nakon Drugog svjetskog rata. Posrijedi su događaji vezani uz status Rijeke nakon rata, uspostavljanje jugoslavenske vlasti te iseljavanje Talijana i drugih koji nisu pristajali uz komunistički režim. S talijanske strane, Fumulo ima dvoje djece, Mafaldu i Amadea. Fumulo umire u vrijeme fašističke uprave u Rijeci, na čijem je čelu poznati talijanski pjesnik Gabriele D'Annunzio. Amadeo pogiba kao talijanski vojnik na Soči, Mafalda se udaje, nastavlja obiteljsku liniju preko sina Oresta, koji je pak otac Emilije i Parsifala. Obitelj sanja o talijanskoj Rijeci ili pokušava prebjeći u Italiju (Parsifal). U grad se naseljavaju ljudi iz drugih dijelova Hrvatske. Tako u Rijeku dolazi i mladić Lucijan, i 178

U talijanskoj književnost, termin cronistoria pojavljuje se kao naziv žanra, označavajući djela pisana u formi kronike koja se bave povijesnim temama. Kod Fabrija nalazimo termin kronisterija, a ne kronistorija. Radi se o terminu s jakim afektivnim nabojem, koji asocira na histeriju te upućuje čitatelja da je posrijedi osebujna historička pripovijest i da pripovjedačaka vizura tendira prema grotesci. Taj termin također upućuje na intertekstualne veze s Danuncijadom (1946) V. C. Emina, s kojom se i fabularno podudara u motivu D'Annunzijeva dolaska u Rijeku. Već ova igra oko značenja naslova upućuje da se radi o autoru sklonom manirističkom poimanju književnosti i demonstriranju erudicije. (Velimir Visković: POZICIJA KRITIČARA, Znanje, Zagreb, 1988.)

203 između njega i Emilije rađa se ljubav, unatoč protivljenju obitelji. Razrješenje donosi odlazak obitelji u Italiju: Emilija se rastaje od Lucijana na željezničkom kolodvoru, gdje se u vlak za Italiju, u potrazi za boljim životom, ukrcava i Vjekoslav Despot.

Postmoderna sugerira da oblikovati prošlost u fikcionalnom liku znači ujedno otvoriti je prema sadašnjosti, zaštititi je od toga da bude konačna ili teleološka. Istražuje i povijest i teoriju fikcije kroz praksu vlastitog pripovijedanja pa spada u ono što se naziva historiografskom metafikcijom. Vježbanje života je hibridna struktura u kojoj se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskog romana, ali i romana o odgoju (tzv. Bildungsroman). Međutim, u središtu nisu povijesni događaji nego individualne sudbine, a pripovjedač neprestano razbija kronološku iluziju, anticipira događaje, fragmentira pripovjedni slijed, oblikuje fragmentarne male priče kroz koje raste «drač i korov povijesti: jalovost, ludost i smrt». Složenica kronisterija koja se nalazi u podnaslovu romana sugerira histeriju, prevrtljivost, neočekivanost povijesnih događaja i njihova učinka na život pojedinca. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Dalibor Cvitan (1934 – 1993) Cvitan je rođen u Vodicama kod Šibenika, a umro je u Zagrebu. U književnosti se javio još 1957. zrelom zbirkom pjesama Posljednji kupač. U svom književnom radu težio je za slobodom i neovisnošću te pravu na autentičnost. Kraće vrijeme bio je urednikom časopisa: Telegram, Kritika, Žena, Umjetnost i dijete te Republika. Kao glavni urednik izdao je nekoliko brojeva časopisa Termin. Uredio je antologiju hrvatskog pjesništva za djecu Vječnotraž. Za knjigu eseja Ironični narcis 1971. dobio je Nagradu grada Zagreba. Njegovi romani Polovnjak (1984) i Ervin i luđaci (1992) bili su popraćeni unisono afirmativnim kritikama i prepoznati kao romani razlike u ondašnjoj hrvatskoj prozi. Posthumno su mu objavljene knjige Demos i demon (1994) i Privatna stvar (2000), a u rukopisnoj ostavštini pronađena je i zbirka pjesama Lemur. Iako se u književnosti javlja još 1957, Cvitan se relativno kasno okušao kao pisac romana, pa je njegov Polovnjak 1984. dočekan kao veliko iznenađenje. Roman se znatno razlikovao od aktualnih književnih trendova te je prepoznat kao svojevrsni kontrast proznom mainstreamu, kao autorski projekt "vođen naglašenom željom za dezavuiranjem postojećih trendova"179. Nastavak Polovnjaka – roman Ervin i luđaci (1992) – samo je potvrdio visoke estetske standarde Cvitanove proze te ga uvrstio među vodeće suvremene hrvtske romansijere, a posthumno je nagrađen i nagradom "Ksaver Šandor Gjalski". POLOVNJAK (1984) Roman prati sredovječnog doktora sociologije Ervina Lakoštu koji živi samačkim životom, radi u jednom znanstvenom institutu i dane provodi ispijajući pivo. Unatoč stalnim nastojanjima da izbjegne ljude koje nije želio sresti, ne uspijeva izbjeći susret s Verom, svojom djevojkom iz mladosti, a sada sredovječnom samohranom majkom problematične tinejdžerke Dijane. Vera ga moli da razgovara s djevojčicom kojoj očito nedostaje otac, a Ervin joj „pod gasom“ savjetuje da ostavi školu i postane kurva! Veru to zgraža pa izbacuje Ervina iz stana, ali uskoro se na njegovim vratima pojavila sama 179

Zdravko Zima: PRAVO NA NESREĆU. U knjizi: NOĆNA STRANA UMA. Kritike i eseji. Zagreb, 1990.

204 Dijana. Ervin nije mogao dokučiti misli li djevojčica ozbiljno ili ga samo vuče za nos, ali dok je on u kuhinji tražio kekse da je počasti, Dijana je nestala, a s njom i njegova novčarka. Ervin odmah odlazi Veri da se potuži na ukradeni novac, a Dijana poriče krađu, da bi se poslije opet pojavila kod Ervina s novcem, koji je on u međuvremenu pronašao u džepu svojega kućnog haljetka. Istovremeno Ervin ludi za mladom ljepticom Elom, iako misli da baš nema šanse da će takva ljepotica htjeti jednog debelog sredovječnog muškarca. Ipak, na simpoziju u Opatiji na kojem su oboje sudjelovali, ispostavi se da je Ela htjela nešto više s njim, ali Ervin to nije primijetio na vrijeme pa je sve propalo. Vera ga opet poziva na večeru te mu daje prijedlog da proda svoj stan, da zajedno kupe jedan veći te da se on preseli k njima. Ervin pristaje, iako uskoro zažali zbog toga jer je sasvim izgubio svoju slobodu, a Vera i Dijana ga svakim danom sve više ignoriraju. Naposlijetku on daje otkaz na poslu i unajmi bijednu podstanarsku sobicu te životari od honorarnih poslova lektoriranja i pisanja članaka. Na kraju svoga života, nakon studija i doktorata opet se vratio na početak, pretvorivši se u bijednog zapuštenog klošara kojega nekadašnje kolege sažaljivo gledaju kao osobu poremećena uma.

Oba romana predstavljaju semantičku i oblikovnu cjelinu, u potpunosti posvećenu analizi "negativne egzistencije". Glavni lik je (auto)destruktivni, buntovni i cinični Ervin Lakošta, oličenje mrzovolje, apatije, nihilizma i mizantropije; muškarac srednjih godina kojemu je "dosadilo biti čovjek", živjeti po mjeri drugih pa grozničavo traži svoju autentičnu "različnost" u svijetu u kojemu su mogućnosti već unaprijed zadane. Ervin stalno traži pakleno nezadovoljstvo, a kriza srednjih godina pokreće u njemu mehanizme samoborane koji dovode do samoizolacije, netolerancije, otuđenja, rezignacije, te na kraju – ludila. Tako se u Polovnjaku razrađuje čitava jedna filozofija (auto)destrukcije, gubitništva i eskapizma, razvija se osjećanje nesreće kao "aktivog principa" (stalno se moći prepustiti nesreći postaje vrhovni ideal egzistencije po kome se omjeravaju svi postupci, misli i geste). On upravo s mazohističkom strašću uživa u vlastitoj nesreći. Njegovo pravo na nesreću180 oslobađa ga upravo onoga što mu se najviše gadi: društvenih obaveza i konvencija, klišeja, otrcanih fraza, pomodnosti i ostalih dogovorenih pravila na kojima se temelji socijalizacija. U romanima se ocrtava svojevrsna pustinja apsurda i taedium vitae moderng čovjeka. Ljepota je iz Ervinova svijeta nestala ili je prognana, a zamijenila ju je estetika ružnoće predstavljena osobito naturalističkim slikama gnjiloga tijela i tjelesne dezintegracije. Također su to i eksterijeri i interijeri obilježeni smećem i smradom (njegov stan, ulice, čitav Zagreb – od čije nekadašnje ljepote više ništa nije ostalo) koji se također javljaju kao objektivni korelativi protagonistova duhovnog stanja, ali i etički obzor njegova bića181. Isto tako nestali su i prijateljstvo i solidarnost, kao i ljubav. Veza sa suprotnim spolom svedena je na goli sexus – mehanički sudar tijela bez simpatija i dubljih osjećaja. Ludilo, koje je osobito naglašeno u romanu Ervin i luđaci širi se na čitav perceptivni obzor glavnoga lika. Ono se pojavljuje kao metafora suvremenog svijeta, a shizofrenija kao "jedino moguće stanje svijesti"182. Ludilo na kraju zahvaća i samog Ervina, postepeno se i on utapa u kolektiv i postaje dijelom luđačkog sistema – podvojenom, shizofrenom ličnošću, ugošćujući u svom tijelu tri imaginarna lika: Donžuana, Inferiorca i Demona, koji se bore u njegovom tijelu, odvodeći ga na kraju u ludilo, pronalazeći u ludilu autentičnu egzistenciju. 180

U oba romana Cvitan narativno razrađuje, a potom i do paroksizma dovodi teze iz svog polemičkog eseja Pravo na nesreću (1978) u kojemu je pisao da je svjesno izabiranje nesreće još jedino čime se možemo suprotstaviti tehnološkom idealu sreće. 181 Već su Vojislav Kuzmanović (Godina noževa, 1976) i Antun Šoljan (Luka, 1974. i Drugi ljudi na Mjesecu, 1978) zorno pokazali uzajamnu vezu između krize egzistencije i ekologije. Cvitan je učinio isto, ali u još radikalnijem smislu. 182 Branimir Donat: NEVOLJE EGZISTENCIJE, Republika XLIX/1993, br. 9-10, str. 217.

205

Svojim romanesknim projektom Cvitan u tipološkom smislu nastavlja i dalje razrađuje poetičku liniju romana tzv. "graničnih ljudskih situacija" koja u našoj književnosti započinje već poslije II. svjetskog rata djelima Petra Šegedina (Djeca božja, Osamljenici), a vrhunac doživljava u "krugovaškoj" proznoj produkciji šezdesetih godina: Šoljanove Izdajice te Novakovi Mirisi, zlato i tamjan. U svim njegovim romanima u fokusu je nesretna svijest. Funkcija fabule ograničava se na stvaranje probranih događaja u kojima će se najbolje očitovati junakova unutrašnja drama, ali i drama njegove socijalne neprilagođenosti. Iako su pisani u 3. licu, autorski pripovjedač doslovce se uvlači u kožu protagonista i tako, gledajući svijet njegovim očima, podcrtava jaz imeđu njega i ostatka svijeta. Ove romane generira pobuna protiv lažnog života, lažne egzistencije i lažne literature, a njihova je snaga u tjeskobnom propitivanju granica ljudske slobode i posljedica odabranoga puta. (K. Nemec: FILOZOFIJA I FIZIOLOGIJA NEZADOVOLJSTVA; Izabrani romani D. Cvitana, Stajergraf, Zagreb, 2002.

Irena Vrkljan (1930) Svoj književni rad započela je u okviru krugovaša kojima je pripadala generacijski i politički.183 Rođena 1930. u Beogradu, školovala se i studirala u Zagrebu i Berlinu. Pedesetih i šezdesetih godina piše poeziju nadrealističke orijentacije u kojoj se pjesnički subjekt oslobađa svih moralnih i jezičnih klišeja.184 Odlaskom u inozemstvo sve više tematizira vlastito iskustvo te se prepoznaje osjećaj osamljenosti (zbirka pjesama U koži moje sestre, 1982). Već tada moguće je pronaći elemente i motive koji će kasnije postati dominantnima u njezinoj autobiografskoj prozi u koju ulazi 1984. romanom Svila, škare te kasnije nastavlja s romanima: Marina ili o biografiji (1986); Berlinski rukopis (1988); Dora, ove jeseni (1991), Pred crvenim zidom (1994) te Pisma mladoj ženi (2003). Okušala se i kao autorica kriminalističkih romana: Posljednje putovanje u Beč (2000) i Smrt dolazi sa suncem (2002). Pored brojnih nagrada, romani su joj prevođeni na njemački, engleski i talijanski jeziik. Zajedno sa svojim suprugom, Bennom Meyer-Wehlackom piše scenarije za televizijske i radijske drame, a bavi se i književnim prevođenjem. Živi u Zagrebu i Berlinu. SVILA, ŠKARE (1984) Podijeljeno u tri dijela (Djetinjstvo u kraljevini, Druga vremena i Kretanja), pripovjedačica u obliku fragmentarnih zapisa govori o svom djetinjstvu u Beogradu, Zagrebu, o ratu, svojim roditeljima, ocu koji umire od raka, odrastanju i svojim brakovima, sa Z. i Bennom.

U 80-ima i početkom 90-ih, Irena Vrkljan ponovno afirmira nekoć periferni model avangardne kulture provodeći poetiku dijaloške citatnosti i šire intertekstualnosti, što postaje jednom od glavnih značajki čitavog njenog opusa pa joj kao “autorici prepoznatljivog diskurza”185 zasigurno pripada posebno mjesto u plejadi suvremenih hrvatskih pisaca. 183

LEKSIKON HRVATSKIH PISACA, Školska knjiga, Zagreb 2000. LEKSIKON HRVATSKIH PISACA, Školska knjiga, Zagreb 2000. 185 LEKSIKON HRVATSKIH PISACA, Školska knjiga, Zagreb 2000. 184

206

Pavao Pavličić (1946) U rodnom Vukovaru završio je osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je danas redoviti profesor. Od 1986. redoviti je član HAZU te autor desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. Priče je počeo objavljivati u časopisu Vidik već kao student (Suncokret i Dar govora) i to u žanru fantastične proze, što će postati jedna od stalnih značajki njegova opusa («hrvatski fantastičari»). Takav žanrovski model slijede i knjige kratkih priča Lađa od vode (1972) i Vilinski vatrogasci (1975). Zaokret prema kriminalističkoj prozi naslućuje se u zbirci priča Dobri duh Zagreba (1976). Slijedi zatim niz kriminalističkih romana (Plava ruža, Stroj za maglu, Umjetni orao, Press, Pjesma za rastanak, Rakova djeca) i nekoliko krimića za djecu (npr. Trojica u Trnju, 1984.) Od 80-ih godina u Pavličićeva djela prodire kompleks motiva koji problematiziraju funkciju i smisao literature te našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. Taj kompleks osnova je romanima Krasopis (1987), Koraljna vrata (1990), Nevidljivo pismo (1993), Škola pisanja (1994), sve do Zaborava (1996) i Pokore (1998). Pojedino klasično djelo (kao Osman u Koraljnim vratima ili Judita u Pokori) pokretači su događaja koji redovito počivaju na nekoj fantastičnoj pretpostavci. 90-ih godina opaža se i zaokret prema autobiografskoj i dokumentarističkoj prozi, premda je taj model zamjetan već u knjizi proznih zapisa iz 1983, Dunav. Tom modelu pripadaju i Šapudl (1995), Kruh i mast (1996), Kako preživjeti mladost i Vodič po Vukovaru (1997). Tu je i pet knjiga feljtona (Zagrebački odrezak, Inventura, Svoj svome, Prolazna soba i Leksikon uzaludnih znanja). Zbirka od petnaest tekstova u formi fiktivnih pisama Rukoljub (1995), upućenim ženama iz hrvatskog kulturnog života, kao i ženskim fikcionalnim likovima, važna je za razumijevanje njegovih pogleda na književno stvaranje. VEČERNJI AKT (1985) Mihovil, student Likovne akademije koji živi s bakom, posjeduje začuđujuću vještinu falsificiranja. Tajnu povjerava najboljem prijatelju Zoranu, koji ga odvodi poznatom slikaru Kolariću, a nakon što Zoran stručnjacima pokaže kolekciju Matoševih pisama, definitivno se potvrđuje da su Mihovilovi falsifikati savršeni. Uskoro se vlast zainteresira za Mihovila, a kada se u optjecaju pojave lažne novčanice, biva na trenutak i osumnjičen, ali ustanovi se da je nevin. Nakon što Mihovil i Kolarić, neovisno jedan o drugome naslikaju identičnu sliku Maksimirskog perivoja, stvari počinju izmicati logičnim objašnjenjima. Mihovilovi falsifikati uzburkavaju javnost te postaju predmetom javnih rasprava o povjerenju u cjelokupnu pisanu povijest, a Mihovilu donose slavu i popularnost. Pozovu ga na televiziju kako bi izveli eksperiment, ali falsificiranje ne uspije jer je i glasovita slika falsifikat. Ta njegova spoznaja dovodi do niza otkrića da je okolina prepuna falsifikata i da je velik dio povijesti zapravo falsificiran. Bez njegova znanja mnogi ga počinju kopirati, a u Mihovilu se bude mesijanske težnje pa počinje falsificirati biljke i životinje, a u disko-klubu prolazi kroza zid i ulazi u falsificiranu dvoranu te postepeno dolazi do prave epidemije falsificiranja, a Mihovil na Sljemenu noću stvara sunčan ljetni dan. Budući da njegovi sljedbenici žele stvoriti novu, drukčiju stvarnost, postaju ozbiljna prijetnja vlasti, a Zoran i Dina, njegova djevojka, postepeno se od njega distanciraju. Unatoč naprezanjima, on više ne može odustati od falsificiranja jer ga to čini bolesnim, pa ga vlast odluči zatvoriti. Ali kad policija dođe po njega, on falsificira i samoga sebe pretvarajući se u ćelavog starčića te započinje novi život s izmijenjenim identitetom. U svojoj

207 podstanarskoj sobi počinje pisati roman čija je prva rečenica istovjetna prvoj rečenici VEČERNJEG AKTA. Postoji i DODATAK koji sadrži prepisku između glavnog urednika i Pavla Pavličića. U pismu uredniku, Pavličić negira autorstvo teksta VEČERNJI AKT, ali nema ništa protiv toga da se isti objavi pod njegovim imenom.

Kao u svakoj fantastičnoj priči, sudionici se brzo navikavaju na stanje stvari koje je sve manje nalik normalnom i uobičajenom. Ipak, pred sam kraj romana sugeriraju se logička objašnjenja (kakva daju npr. Zoranov otac ili velečasni), ali središnja dilema - čudesno ili prirodno – ostaje nerazjašnjena. Bez svoje fantastične sposobnosti, i Mihovil bi ostao sasvim realističan lik, a i svi ostali vođeni su realističkom motivacijom i društvenim konvencijama, ali oni su maksimalno podčinjeni glavnoj narativnoj osnovi, tj. u romanu žive samo onoliko dok su u vezi s glavnim likom i onim što on čini. Mihovilov antipod je pisac Gribler, budući da je njegova misija stvoriti apsolutno originalno djelo, dok je, s druge stane, on zapravo Mihovilov alter ego, jer doslovno nestaje u svom djelu, baš kao što Mihovil dokida sebe i prelazi u vlastiti falsifikat. Ni prostor ni vrijeme Večernjeg akta nisu bajkoviti i mitski već smješteni u suvremeni Zagreb. Odatle je moguće iščitavati začuđujući paralelizam racionalnosti koja vodi postupke likova u njegovim djelima i stanovitog, tipično pavličićevskog dualističkog misticizma koji upravlja svjetskim poretkom. Ovaj roman nudi rješenje razotkrivajući na kraju da je cijela stvar samo literarna igra. Čitatelj očekuje na početku zaplet kriminalističke priče, a dobiva fantastičnu prozu s implikacijama društvenog romana, koja iznevjeruje prvobitna žanrovska očekivanja, a rušenje proznog teksta kao iluzije bilo kakve stvarnosti, jedno je od mogućih tumačenja Večernjeg akta. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

ŠAPUDL (1995) Autor iz dječje perspektive opisuje događaje u rodnom Vukovaru, u Gundulićevoj ulici, popularno zvanoj Šapudl186. U deset poglavlja, imenovanih godinama (od 1946. – godine rođenja do 1955. – godine odlaska iz Šapudla) autor opisuje doživljaje koji su mu trajno obilježili djetinjstvo i život, svoje roditelje i susjede: kubikaša Pepu i ženu mu, babu Paulu, tete Micu i Vikicu, umno zaostale Necu i Zlatu, prosjakinju Rezu i dedu Kišura koji je donosio kišu te Marasove; dječje igre, prolaske željeznice i radnika „batinaša“ (zvanih tako jer su radili u „Bati“) kroz Šapudl dok se vraćaju s posla, važne događaje poput sprovoda, vjenčanja, svinjokolje, ali i one sasvim nevažne - poput nedjelja provedenih u krugu obitelji. 1955. obitelj se odselila iz Šapudla i mjesto se uskoro počelo mijenjati, a on nikada nije smogao hrabrosti da ponovo uđe u dvorište svoga djetinjstva jer ono je nestalo kada je iz njega otišao. Nakon ratnih razaranja Vukovara, u EPILOGU se zaključuje: „Počeo sam pisati zato što se u mojoj ulici – pa ni u mome gradu – nikad ništa značajno nije dogodilo, u želji da grad i ulicu učinim značajnima onim što ću napisati. Sada je drugačije: pred onim što se u mojoj ulici i u mome gradu zbilo, svako je pisanje beznačajno.“

Šapudl možemo čitati i kao svojevrsnu sentimentalnu kroniku ranih pedesetih godina 20. stoljeća, natopljenu nostalgijom prema gradu koji je u međuvremenu zbrisan s lica zemlje. Dijelovi romana objavljivani su u nastavcima u časopisu Republika i izazvali veoma pozitivne odjeke, a dio kritičara bio je sklon mišljenju kako su ovakvi, autobiografski memoarski zapisi literarno vredniji i zanimljiviji od ostalih Pavličićevih djela, možda baš zato što ih je pisao za svoju dušu. 186

„Porijeklo toga imena nije poznato, a etimologija prema njemačkome Schau, Pudel (Gle pudla) nije sigurna, kao što je dvojbena i tvrdnja da u korijenu toga naziva stoji švapska riječ spuden, što znači žuriti, po čemu bi, onda, Šapudl bio kao neki prečac.“ (P. Pavličić: ŠAPUDL)

208 (Pavao Pavličić: ŠAPUDL, Znanje, Zagreb, 1995.)

Goran Tribuson (1948) Rođen je 1948. godine u Bjelovaru. Uz Pavla Pavličića najvažniji je predstavnik tzv. žanrovske proze u Hrvatskoj i jedan od najčitanijih hrvatskih prozaika. Književnu karijeru započeo je početkom sedamdesetih s generacijom borgesovaca, ispisujući tzv. fantastičku književnost, da bi mu kasnije radove obilježio zaokret prema stvarnosnoj prozi, s izrazitim socijalnim backgroundom i naglašeno prisutnim elementima rock-kulture. Vješto se koristeći elementima kriminalističkog romana ispisuje ponajbolje stranice suvremene hrvatske proze poslije Antuna Šoljana. Dosad je objavio dvadesetak knjiga: zbirke priča Zavjera kartografa (1972), Praška smrt (1975), Raj za pse (1978), Spavaća kola (1983), Klasici na ekranu (1987), Zvijezda kabarea (1998), romane Snijeg u Heidelbergu (1980; prvi Tribusonov roman), Čuješ li nas Frido Štern (1981), Ruski rulet I i II (1982), Polagana predaja (1984), Legija stranaca (1985), Zavirivanje (1985), Uzvratni susret (1986), Made in U.S.A. (1986), Povijest pornografije (1988), Potonulo groblje (1990), Dublja strana zaljeva (1991), Sanatorij (1993), Noćna smjena (1996), te prozne zapise Rani dani (1997). PRAŠKA SMRT (1975) Zagrebački pisac Maks Dvorski nalazi se u Pragu na odmoru, kako bi pronašao inspiraciju za svoj novi roman groteski. Skupa sa svojom ženom Rutom druži se sa češkim lingvistom Janom Horničekom i glumicom Monikom Rychamnovom. U Strahovskoj biblioteci čuje za neobičnu legendu o ženi sablasti i Praškoj smrti. Dvorskog traži neobični patuljak Fjodor koji mu obećava pokazati grotesku kakvu još nije vidio. Vodi ga do svoje kuće, moleći Dvorskog da ima spolni odnos s njegovom ženom, što ovaj s gađenjem odbija. No Fjodorova žena pojavi se odjednom u Dvorskijevoj hotelskoj sobi, spava s njime i odlazi bez pozdrava. Od Horničeka saznaje da je to Vobornikova. Postaje opsjednut njome i traži je po čitavom Pragu. Na židovskom groblju napokon je opet susreće, ali odmah nakon što se pojavi i kaže mu da se zove Hana, Fjodor je ustrijeli i pobjegne. Nakon tog događaja, Dvorski danima po novinama neuspješno traži vijest o neobičnoj smrti na groblju. Isto tako ne uspijeva naći niti Fjodora jer na mjestu gdje je stanovao, godinama ne živi nitko. Odjednom ga ipak opazi te pojuri za njim. Iako je rano, ulica je neobično pusta, ali na njega naleti teretnjak koji ga pregazi. Mrtav Dvorski ustaje s obdukcijskog stola u bolnici i luta pustim Pragom. Susreće čovjeka s cilindrom, razgovaraju o sabatu, a Dvorski primjećuje da su Vaclavske namesti (dio Praga) propale u ogromnu rupu prepunu štakora – Praška smrt se tako ostvarila. Dvorski se spušta u to ždrijelo i iza sebe čuje plahi korak bijele žene, ali se, ne želeći ponoviti Orfejevu pogrešku, ne osvrće.

Kao slabosti Tribusonovih prvijenaca uglavnom su navođeni ezoteričnost, hermetičnost, nerazumljivost, afektacija i povođenje za stranim piscima. Tribuson zapravo prihvaća model proze kakav je Borges afirmirao pa ih zato (u smislu koji tom pojmu pridaje Borges) možemo nazvati i baroknima jer je i Tribuson silno svjestan literariziranosti svojih proza. Literariziranost je suprostavljena kao opozicija životnosti i realnosti, što se neprestano ističe odabirom nadstvarne, literarno-fikcijske tematike. Svoje proze gradi inkorporacijom fragmenata tuđih tekstova i likova, a i leksik kojim se služi nerijetko je vrlo artifcijelan, bogat konotacijama koje upućuju na različita mjesta iz tekstova drugih književnika

209 U noveli Praška smrt (pisanoj u obliku dnevničkih bilježaka), autor koristi najispražnjeniji sustav konvencija, svojstven realističkom viđenju književnosti, koje zatim narušava "besmislenim" likovima (patuljak Fjodor). Time se mijenja i princip motivacije; kauzalnost je destruirana, a logika supstituirana stanovitim oblikom paralogike. Sve to pridonosi građenju grotesknih tonova u noveli, što je dodatno naglašeno i miješanjem konvencija koje pripadaju visokoestetiziranim kodovima s konvencijama svojstvenim kodovima trivijalne literature (krimić, pornić). Tribusonova je imaginacija uronjena u književnu tradiciju; čitajući njegove proze otkrivamo niz intertekstualnih veza s motivikom i likovima Dostojevskog, Kafke, Poea, Borgesa i dr., koje on obogaćuje novim značenjima, ali oni i dalje vode svojevrstan dijalog s književnom tradicijom. (Velimir Visković: POZICIJA KRITIČARA & MLADA PROZA, Znanje, Zagreb, 1988. i 1983.)

SNIJEG U HEIDELBERGU (1980) Roman je podijeljen u tri dijela: RAZGOVOR S UČITELJEM (1934), POTRAGA ZA UČENIKOM (1976) i POGOVOR ILI RACIONALIZACIJA TUGE (1979). Prvi dio napisan je u obliku ispovjednih monologa glavnoga lika Nikolasa Šrama, sina zagrebačkog tvorničara makarona, koji je pobjegao od kuće u potrazi za slobodom i demona (s kojim je otišao u svijet). U svojevrsnom odnosu učenika i učitelja, obojica se prisjećaju onoga što su zajedno počinili: od namjernog guranja sestre Hilde niz stepenice u ranome djetinjstvu, nastrane opsesije brata Otona njime, osvajanja i potom dovođenja do (samo)ubojstva brojnih žena i muškaraca s kojima su Nikolas i demon općili: Marije Fornezzarri, Therese, glumice Helene, stare Grete (koju su natjerali da postane kurva) do starog homoseksualca, grofa Karla Ebsteina, koji je Nikolasa posvojio i bio mu ljubavnik te profesora Wagnera, kojega su, skupa s još nekoliko ljudi okrutno ubili, nakon čega je Nikolas napokon uhvaćen i odveden u heidelberšku tamnicu, gdje je priznao zločin i čekao na izvršenje smrtne osude. Drugi dio napisan je na objektivniji način, nastoji baratati činjenicama i otkriti Šramovo podrijetlo i obitelj, iako neuspješno. Prije smrti, Ebstein (to prezime Nikolas je uzeo nakon smrti grofa kojega je ubio, kao jedini njegov nasljednik) u zatvoru piše bilješke koje je zatvorski čuvar nakon pogubljena uzeo, da bi naposlijetku završile u Zagrebu. Čuvar priča o Ebstainovim posljednjim danima čudeći se njegovoj ravnodušnosti i mirnom odlasku u smrt. Donosi se i kronologija Šramovih/Ebstainovih aktivnosti 1905 – 1934. Posljednji dio događa se tijekom hladne zime, početkom 1979. u Zagrebu. Pripovjedač/autor187 traži podatke o starim hrvatskim piscima-emigrantima (J. Križaniću, F. Mažuraniću, Tomasseu, Kamovu, Matošu, Držiću, Vrančiću, ...) te zajedno s Otom istražuje motive njihova odlaska u emigraciju. Zaključuje da sva povijest ipak uvijek završava u literaturi.

Snijeg u Heidelbergu ima ishodište u nekim ranijim Tribusonovim pričama (Ironična povijest Armanda Štajnera i Ljetnikovac), što se može iščitati u multiperspektivnosti i problematiziranju odnosa umjetnosti i zbilje, te statusa istine i u zbilji i u umjetnosti. Roman je pripovijedan na tri razine: na prvoj se susrećemo sa "skripturom" tradicionalne fanatastike, na drugoj pisac (pseudo)znanstvenom "skripturom" pokušava intperpretirati fantastička zbivanja ispripovijedana na prvoj razini, a na trećoj podstire čitatelju privatni dnevnik pisan u doba nastajanja romana. Prva dva dijela tako pripadaju fictionu, dok su drugi i treći dio non-fiction (samo komentari prethodnog fictiona). Radi se o polimorfnom štivu u kojem se

187

Autobiografski elementi daju se iščitati iz podatka da je neimenovani pripovjedač trećega dijela studirao ili studira književnost te da ima sestru Snježanu, što odgovara i Tribusonovoj biografiji.

210 eksperimentira s raznim skripturama i u kojem se kompzicija pojavljuje kao nosilac veoma provokativnih značenja. (Velimir Visković: MLADA PROZA, Znanje, Zagreb, 1983.)

POVIJEST PORNOGRAFIJE188 (1988) Roman počinje s viješću o smrti pripovjedačeva prijatelja Čede Kralja - Delona kojega su u metalnom lijesu dopremili s jugoslavensko-talijanske granice, prilikom čijeg je ilegalnog pokušaja prelaska poginuo. Uskoro se od pripovjedača Stanislava zvanog Debeli oprostio i drugi prijatelj – Miki Grabar ostavivši mu prije odlaska fascikl-knjigu pod naslovom POVIJEST PORNOGRAFIJE na kojoj je radio godinama. Čitajući taj tekst o fenomenu i povijesti pornografije pripovjedač se retrospektivno vraća u djetinjstvo: Odrastao u malom provincijskom gradiću, u poslijeratnoj atmosferi koja je još uvijek bila pod utopijskom idejom samoupravljanja, piše o svojem školovanju i zajedničkom odrastanju s prijateljima: Ljubom, Mikijem Grabarom, Čedom – Delonom te nešto starijem Jaromirom Kralikom – Bramborom. Nakon gimnazije upisuje se na studij književnosti u Zagrebu te uspijeva napisati i nekoliko romana. Uskoro shvaća da je studij besmislen te se zajedno sa svojim društvom prepušta glazbenom valu 70-ih godina, pušta kosu i živi na način koji se njegovom ocu nimalo ne sviđa. Delon se bavi sumnjivim poslovima, pojavljuje se i nestaje, Brambor pokušava otkriti tajnu o smrti svoga oca kojega su lividirali kao infobiroovca. Nakon što je Irena rodila Ljubino dijete, ovaj je od sreće bio toliko uzbuđen da nije sam uspijevao nakupovati sve što je bilo potrebno za prinovu pa se Brambor ponudio da će mu iz Zagreba autom dovesti veš-mašinu. Prilikom povratka Brambor pogiba u prometnoj nesreći, a Irena za njegovu smrt krivi Ljubu. Društvo se polagano raspada. Stanislav se preselio u Zagreb gdje živi sa Sonjom te radi u jednoj propagandnoj agenciji, bez ikakvih ambicija za napredak. Delon se iznenada vraća i Ljubina žena Irena ponovno se zaljbljuje u Delona - svoju staru ljubav. To nesretnog Ljubu dovodi do očaja pa pronevjeri velik novac, pokušavajući putovanjima i rastrošnim životom povratiti Irenu. 1986. Stanislavu umire majka, a uskoro potom održava se dvadeseta godišnjica mature gdje su se još jednom svi sastali. Posljednji put pojavio se i Delon. Nakon odlaska pogiba je prilikom ilegalnog prelaska granice.

Dubravka Ugrešić (1949) Rođena je u Kutini. Završila je Filozofski fakultet i dvadesetak godina radila u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta. Počela je s prozom za djecu: Mali plamen (1971) te Filip i Srećica (1976), ali već tu se nazire njen poetički model koji je u skladu s teorijskim postavkama ruskih formalista – postupak očuđivanja stvarnosne građe što se pretače u književni tekst. Objavila je knjige kratkih priča Poza za prozu (1978) i Život je bajka (1983); zbirke eseja Američki fikcionar (1993), Kultura laži (1996), Zabranjeno čitanje (2001); romane Šetefica Cvek u raljama života (1981), Forsiranje romana-reke (1988), Muzej bezuvjetne predaje (objavljivan samo u prijevodima) i Ministarstvo boli (2004). Knjige su joj prevedene na gotovo sve europske jezike i nagrađivane brojnim nagradama. Osim prozom, bavi se i znanstvenim radom. Autorica je studije Nova ruska proza (1980) te urednica antologije suvremene ruske proze Pljuska u ruci (1988). Bila je i dugogodišnja kourednica Pojmovnika ruske avangarde, a prevodila je s ruskog Piljnjaka i Harmsa. 1993. je napustila Hrvatsku iz političkih razloga. Danas živi u Amsterdamu i piše za 188

O romanu Povijest pornografije, Tribuson je, u jednom intervjuu izjavio: „Dakle, nostalgija je u mene vrst ambalaže u koju pokušavam upakirati neke ozbiljnije sadržaje. Tako Povijest pornografije ima nostalgičnih tonova, ali je u prvom redu bildungsroman, priča o odrastanju u komunizmu. Dakle nešto što može biti zanimljivo i nekom tko je uspio izmaknuti toj osobitoj vrsti pedagogije.“

211 europske novine i časopise te predaje na američkim sveučilištima. Piše i dalje na hrvatskom, ali su prva izdanja njezinih novijih knjiga objavljena na nizozemskom jeziku. ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA189 (1981) Patchwork roman Mlada i depresivna daktilografkinja Štefica Cvek živi s tetkom iz Bosanske Krupe i u potrazi je za srećom i ljubavlju svog života. U tome joj svojim savjetima pomažu kolegice i prijateljice, Anuška i Marijana. Štefica ima nekoliko flertova; sa Šoferom, Trokrilnim i Intelektualcem, ali nijedan se ne razvije u ništa više od jednokratnog susreta. Nesretna Štefica utjehu traži u "Gospođi Bovary", a nakon vjenačanja prijateljice Ele zapada u tešku depresiju, za vrijeme koje se prežderava i pokuša samoubojstvo (ali na (ne)sreću, umjesto opasnih tableta popije tetkine multivitaminske tablete!). Nakon toga upiše tečaj engleskog jezika, gdje upozna Mistera Frndića. Skupa čekaju tramvaj ... U završnom prilogu autorica se sa svojom mamom, tetom, sekom, susjedom Majom, Lenčem i gospođom Jarmilom neuspješno konzultira o kraju romana. Ne uspijevaju se dogovoriti.

PRINC ĆE IPAK DOĆI – Štefica Cvek u raljama života Polemičnost Štefice Cvek zracali se prije svega u parodičnosti. Unatoč svom uvažavanju trivijalnog, Dubravka Ugrešić uspjela je istodobno zadržati i čvrstu točku odmaka od shematiziranosti prepoznatljive za trivijalan tekst. Kritičnost nije izrečena samo posrednim stavom, nepristajanjem na trivijalno, nego i izravnim preispitivanjem svega što obilježava klišejiziranu svijest. Ovaj tekst polemički se odnosi prema činjenici da trivijalna svijest neke najhumanije ljudske osobine, poput želje za boljim i lijepim, intimnih nadanja i strahovanja, gotovo obavezno – banalizira. Do prihvatljivih vrijednosti valja se stoga – probiti, a Ugrešićkin tekst čini to raznim narativnim strategijama (npr. udar na one narativne točke što ljubavni roman i čine trivijalnim štivom). Njezini ljubavnici tek su plošne ličnosti, šablone svedene tek na jednu svoju razinu (Šofer, Trokrilni, Intelektualac). Karikiranje je učinjeno u tolikoj mjeri da mnogi osvrti tvrde kako je riječ o parodiziranju čitavog žanra ljubavnog romana. Ugrešićkina sklonost trivijalnim žanrovima u potpunosti se zapravo uklapa u široko rasporstranjenu postmodernističku težnju razbijanja oštre opredijeljenosti visoke i trivijalne literature, u težnji najprije brisanja granica što ih dijeli, a potom njihova preplitanja (čime trivijalna dobiva na dignitetu, a visoka na vitalnosti). Parodizaciju u Štefici Cvek valja tražiti u naglašenom odmaku od trivijalnih oslonaca, koji se iskazuju tako što se trivijalni elementi toliko prenaglašavaju da se dobiva njihov karikiran, komičan oblik. Dubravka Ugrešić spisateljica je izrazito manirističkih literarnih poteza. Svaki njezin prozni tekst je na ovaj ili onaj način implicitna poetološka rasprava, a jedno od sredstava kojim se to postiže jest gusto zasićenje te proze intertekstualnim uporištima190. Upravo u bahtinovski shvaćenoj intertekstualnosti – kao dijalogizam191, treba potražiti i odgovor na pitanje zašto Štefica poseže za Flaubertovom Gospođom 189

Duhovito se poigravši ljubićem kao popularnim žanrom trivijalne literature, autorica svoju junakinju Šteficu gradi po uzoru na krojne arke, nekad neizostavni dio ženskih časopisa. Sa svom krojačkom terminologijom, roman slijedi svoju zadanu formu, dok se unutar nje otvara široko polje autoričinom ismijavanju literarnih klišeja, ali i suvremene civilizacije, skrojene prema pravilima masovne komunikacije i opće estradizacije. Književna kritika Šteficu Cvek drži jednim od paradigmatskih djela hrvatske postomoderne i njezina "ženskog pisma". (Mirjana Jurišić: pogovor u D. Ugrešić: ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA, Večernjakova biblioteka, Zagreb, 2004.) 190

Interteksutalnu utemeljenost nalazimo i ranije, već u Marinkovićevu Kiklopu ili Slamnigovoj Boljoj polovici hrabrosti. 191 IT je prema Bahtinu oblik dijaloške relacije između "tuđe" i "svoje riječi", pri čemu se razvija djelatan suodnos, odnosno dijalog u užem smislu, polemika i slično.

212 Bovary. Tim se potezom naime uspostavlja izravna korespondencija dvaju tekstova, pri čemu poslije takva čina niti jedan ne ostaje isti. U neku ruku je Štefica Cvek u raljama života tek inačica cijenjena romana o francuskoj madame. Ali i obrnuto! – jednostavno, usporedbom dvaju tekstova stiže se do dekanonizacije jednog klasičnog književnog mjesta, pa na vidjelo izlazi da se Gospođu Bovary može čitati i kao tekst trivijalna uporišta. Tako se uviđa nešto doista značajno: trivijalna potka visoke književnosti. Isto tako se ozbiljno relativizira granica između trivijalne i visoke književnosti te pokazuje kako termin trivijalno doista valja shvatiti kao mogući opis strukturnih obilježja određena književnog teksta, a ne kao možebitnu proudbu njegovih umjetničkih vrijednosti. U Završnoj obradi modela, spisateljica upozorava na fabluranu sličnost bajki i svojega teksta, čime lako možemo doći do npr. – bajke o Pepeljugi (ali se ovdje princ ne pojavljuje na bijelom konju, nego – parodijski – čeka tramvaj), a budući da se ne ustručava spomenuti niti imena Šeherezade i Penelope, potvrđuje se da govor o jednom tekstu uvijek govori i o drugom, posredovanom tekstu. Već samim uzimanjem romana u ruke, čitatelju se nameće činjenica da pred sobom ima tekst koji možda i nije ništa drugo do gusta mreža spojena od raznih proznih fragmenata, nastala "izrezivanjem" iz nekih drugih, većih cjelina pa se krojačko nazivlje, koje Ugrešić ovdje upotrebljava, čini doista prikladnim za tu svrhu. "Krojačkim" uputama o kretanju kroz tekst na početku romana, podnaslov Patchwork story192, potvrđuje se i dodatno razrađuje. Umješno žonglirajući lažnim autorstvom, pripovjedač na kraju teksta priznaje da je kao nadahnuće za "roman o tipkačici" poslužio navodni dnevnik izvjesne Pat Patch iz Londona, 1888. Izmišljeno se tako potpuno zaodjeva u ruho egzaktnog, fiction oponaša faction pa postaje gotovo nemoguće razlučiti jedno od drugog, što je postupak vrlo dobro uklopljiv u Borgesovu maniru. (Velid Đekić: FLAGUSOVA RUKAVICA, Naklada Benja, Rijeka, 1995.)

FORSIRANJE ROMANA-REKE193 (1988) Početak i kraj romana uokvireni su dnevničkim zapisima pripovjedačice, koja opisuje kako 80ih godina putuje na književne susrete diljem svijeta i muku muči s išijasom kojega liječi u toplicama. Središnji i najveći dio romana smješten je u zagrebački hotel "Intercontinental", gdje se od 5. do 8. svibnja 1983. održava Međunarodni susret književnika. Pojavljuje se veliki broj likova: od domaćih (Ministra (koji kao domaćin pazi da se sve odvija u redu i istovremeno ima odnose sa svojom ljubavnicom Vandom), mladog neuspjelog pisca Pipe Finka, književnog kritičara Ivana Ljuštine te još nekih domaćih pisaca, do predstavnika stranih zemalja; od onih iz bivšeg istočnog bloka: Čeha Jana Zdřazila, dvojice Rusa Trošina i Sapožnikova, do starog Francuza i navodnog dalekog Flaubertovog rođaka Jeana Paula Flagusa i mladog Amerikanca Marca Stenheima). Opisuju se njihove diskusije, posjet tvornici kobasica koja treba približiti radnicima književnike, a književnicima radnike kao potencijalnu književnu publiku, osveta nekolicine ženskih spisateljica kojima je svojim oštrim kritikama na žulj stao Ljuština te dugih razgovora o «savršenoj» Americi (iz Pipove perspektive) i dosadnoj Europi koji se vodio između Pipe i Marca. Domaćini (Pipo i Ministar) u razgovoru sa gostima (Marcom i Flagusom) potrudili su se da ocrne sve što je domaće u korist zapadne «superiornosti». 192

Valja primijetiti i da je značenje leksema patchwork vrlo slično značenju leksema tekst – tekst kao tkanje. 193 Već samim naslovom, ovaj je roman ironijski i parodijski obojen. Do krajnjih je mogućnosti iskorišten sav potencijal postmodernističkog repertoara: metafikcionalnost, autotematizacija, autoreferencijalnost, citatnost, intertekstualnost, intermedijalnost, ... U formi romana u romanu, svako je poglavlje izvedeno u drugom žanrovskom obrascu (dnevnik, horor, ljubić, pornić), a svaki od prikazanih likova predstavnik je određenog tipa (ženomrzac, karijerist, ulizica ...). (Mirjana Jurišić: pogovor u D. Ugrešić: ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA, Večernjakova biblioteka, Zagreb, 2004.)

213 Na samom početku jedan od sudionika, Jose Ramon, umire nesretnim slučajem u bazenu; Čehu Zdřazilu ukradu rukopis njegovog životnog djela nakon čega on pokuša samoubojstvo, ali uspije samo pročistiti želudac laksativom, jednog od Rusa zavede bečka studentica rusistike Sabina Pulhar itd. Radnja se privodi kraju odlaskom sudionika susreta, a Ministar umire od infarkta, čuvši na vijestima vijest o vlastitoj smrti koju je podmetnuo stari Flagus sa svojim tajnikom, zapravo moćni bogataš koji je bio uzrokom većine zavrzlama koje su se događale.

Priča je to o piscima i njihovim svjetovima, locirana u stvarni prostor zagrebačkog hotela Intercontinental, u vrijeme Međunarodnog susreta pisaca 1983, u posljednjem desetljeću socijalizma. To vrijeme ovdje služi za neobičnu književnu igru sa žanrovima i konvencijama. U okvire romana ova knjiga upisuje građu dovoljnu za nekoliko knjiga, razvija sudbine većeg broja junaka i kombinira čitav niz žanrova preuzetih iz kanonske književne tradicije, ali i popularne kulture. Iz romana ne prepoznajemo samo smiješnu zbilju naše neposredne prošlosti, socijalizma sa ljudskim likom, nego i nagovještenu buduću zbilju koja već postaje našom sadašnjošću. (Dubravka Ugrešić: FORSIRANJE ROMANA-REKE, Konzor & Samizdat B92, Zagreb/Beograd, 2001.)

CRN DIJABOLIČNI MAČAK – Forsiranje romana reke Tekst ovog romana organiziran je u dva dijela, čime je čitatelju omogućeno da već i vizualno razluči onaj dio romana koji čini prozirni prsten i funkcionira poput vanjskog okvira cjelokupnog teksta, od drugog, opsežnijeg dijela romana, koji se nalazi unutar postavljenog okvira. Takva struktura djeluje poput romana u romanu, što potvrđuje i razdvojenost fabularnih tijekova. U navednom prstenu čitatelj se upoznaje s naratorom – Dubravkom, koja će bilježiti pojmove iz svakodnevice, u obliku dnevničkih zapisa, a dio romana koji se nalazi unutar prstena zapravo je ona proza koju narator(ica) spominje u prvom dijelu - "s čvrstom namjerom" da će ga napisati. Glavni pokretač svih fabularnih zapleta je Jean Paul Flagus, francuski sudionik Razgovora, a kao ključno pitanje romana nameće se i ključno pitanje postmoderne: pitanje iscrpljenosti književnog jezika tj. pitanje književne originalnosti. To se potvrđuje nizom srodnih pitanja što se javljaju kao posljedica fabularnog pojavljivanja takvih protagonista kao što je Flagus. Pisac kao demijurg u književnim tekstovima ne samo da nije iščeznuo, nego se i u izmijenjenim okolnostima samo iznova potvrdio. Ovdje se Ugrešićka upustila i u razmatranje mjesta pisca u društvenom okružju, odnosno u raščlambu odnosa između pojedinca nalglašene osobnosti i vlasti, a zahvaćanje u točno određenu i prepoznatljivu stvarost, odnosno hiperboliziranje u isticanju osobina tipičnih za pojedine osobe iz lokalne zagrebačke sredine, nije drugo do potez uobičajen u parodijskom postupku. Oslanjajući se na parodiju, autorica je u roman uplela i neke ne baš bezazlene društvenokritičke primjedbe, koje vrlo često iskazuje kroz usta protagonista romana. "Originalnost prepisivanja" jedan je od ključnih postulata na kojima Ugrešić nastoji iznaći vlastito prozno pismo pa se koristi Flaubertom i Borgesom, kao dvama različitim načinima dosizanja istovjetna cilja: originalnosti. Već sam naslov romana govori nam da imamo posla s tekstom koji se oslanja na neka iskustva romana rijeke. To znači da je njegova struktura polifonična. Pred čitatelja se dovodi mnoštvo protagonista koji omogućuju širi zahvat u tekstom naznačenu problematiku. To omogućava i prepletanje velikog broja sudbina. No leksemom "forsiranje" signalizira se postojanje odmaka: razvoj fabule npr. ne prenosi u potpunosti način razvijanja

214 fabule u romanu rijeci – fabularna raspršenost pokušala se prevladati stalnim sučeljavanjem s načelom što ekonomičnije organizacije teksta. Glavni protagonist, Jean Paul Flagus uobličen je tako da priziva u usporedbu protagonista Wolanda, protagonista Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita. Osim toga, pojedine sekvence Ugrešićkina romana izgrađene su po uzoru na slične u Majstoru i Margariti. Oba protagonista putem dijaboličnih manipulatora sudbinama malih ljudi iskazuju uvijek aktualnu priču o odnosu književnosti i vlasti, odnosno o položaju pojedinca u rigidno ideologiziranom, totalitarnom društvenom sustavu. Autorica se često poziva poznavanje, ne samo intertekstualnih, nego i šire – inermedijalnih iskustava (usporedbe s filmovima npr.). Forsiranje romana reke tako predstavlja onaj tip književnosti koja bez osjećaja manje vrijednsoti upija različita prozna pisma, tvoreći svojevrsni mixum compositum. Njihovom osmišljenom, prije svega funkcionalnom upotrebom naglašava se upravo nadređenost sintetičkog načela, kao obilježja koje se nalazi u samim temeljima Ugrešićkine skripture. No pritom je važno reći i to da nije sve u prepoznavanju onog što tvori spomenuti mixum compositum. Jednako je važno, ako ne i važnije, u koju je svrhu to upotrijebljeno. Samo se sintetskom nadogradnjom poznatih elemenata može stići do "originalnosti prepisivanja". (Velid Đekić: FLAGUSOVA RUKAVICA, Naklada Benja, Rijeka, 1995.)

DRAMA

Radovan Ivšić (1921) Rođen je u Zagrebu. Pjesnik i dramski pisac, zabranjivan prije i poslije II. svjetskog rata. 1954. uspijeva doći u Pariz gdje otada živi. Njegov tetar odlučno prekida dotadašnju dramaturgiju, što jednako vrijedi za Dahu (1941), Kralja Gordogana (1943), Kapetana Olivera (1944), Vodnika pobjednika (1944), Akvarij (1956) te Aixaiu ili Moći riječi (1980). Neki komadi najprije su bili uprizoreni u Francuskoj, a tek potom u Hrvatskoj i drugim zemljama. Ivšićeva kazališna djela pod naslovom Teatar, objavljena su u Zagrebu tek 1978. Poeziju započinje Narcisom, poemom zaplijenjenom 1942. po nalogu Ante Pavelića. Prije odlaska iz bivše Jugoslavije u vlastitoj nakladi izdaje Tanke (1954). Kasnije mu izlazi niz pjesama u Francuskoj. Nakon dvadeset godina prešućivanja, u Zagrebu mu je 1974. objavljen izbor pjesama Crno. Djelo Radovana Ivšića na antipodu je intelektualnih moda, kao npr. zbirka članaka i intervjua U nepovrat (1990). Hrvatsku dramaturgiju triedesetih godina 20. stoljeća, u kontekstu koje se javlja Ivšićev teatar, tvore dva toka. Prvi je tok polemičkog sučeljavanja sa svojevrsnim viđenjem društva, kako ga je odredila "kvalitativna" Krležina glembajevska dramaturgija, dok je drugi tok tok poetske teatralnosti na razvojnom pravcu simboličke dramaturgije Vojnovića, Begovića do kozmičkog ekspresionizma Josipa Kosora. Kraj tridesetih godina obilježen je potpunom prevagom polemičkog toka. Ivšić se pojavljuje u trenutku kada hrvatski teatar, zaokupljen djelotvornošću ideje i stava, odustaje od potrage za specifičnom teatralnošću. On se zasniva na posljedicama paradoksa: što više lirski subjekt dezertira svijet povijesnih

215 kompromisa prema nekom svom apsolutnom odmaku, taj svijet mu se to žešće osvećuje. Sučeljavanje s tišinom jedna je od glavnih sastavnica Ivšićeva teatra, kao i njegova pisanja cjelini. KRALJ GORDOGAN (1943) Drama u pet činova Kralj Gordogan odlučio je ubirati porez od svojih podanika: sve one koje plate porez obilježi odsijecanjem uha, a one koji ne plate čupanjem oka. Zajedno sa svojim Čupačem Očiju i Rezačem Ušiju, Gordogan dolazi do Lune koji odbija platiti porez, ali – da izbjegne kaznu, ponudi kralju u zamjenu čudesni sir koji će ga učiniti nevidljivim. Gordogan nasjedne na smicalicu, a Luna za to vrijeme pobjegne. U Bijeloj kuli, duboko u šumi zatočena je Bijela, kći Bijeloga kralja, koju je zatočio Gordogan. Ona iščekuje Gordoganovog sina Tinatina koji bi je trebao osloboditi, ali kad se on pojavi, ona biva razočarana njegovom skromnom ljeptom i kovrčavom kosom. Ipak, moli ga da ubije svoga oca, kralja Gordogana, kako bi oslobodio prijestolje i njih dvoje dobili kraljevstvo. Tri seljaka svađaju se ispred Gordoganove palače oko toga kome pripada njiva. Kralj im sve oduzima i zatim ih pogubi. Tinatina baca u tamnicu, a on iščekuje viteza koji će ubiti Gordogana i spasiti i njega i Bijelu. Gordogan priprema vješanje Tinatina. Luda je poginuo u padu. Uhvaćena je i Bijela pa ih krvnik po Gordoganovoj zapovijedi oboje vješa. Vitez izjavljuje Tibelici ljubav. U posljednjem prizoru Gordogan ostaje sam, nema više čak ni Lude, sve je prazno. On odlazi u šumu i sječe stabla: "caf, caf, caf, caf".

U doba "buke i bijesa" II. svjetskog rata, život se možda najbolje može izraziti, parafrazirajući Shakespearea - "bajkom koju idiot priča". Takva je bajka Kralj Gordogan. Snaga ove drame leži u lucidnosti i čudesnosti njegova odmaka od bliskog polja asocijacija i predložaka. Gordogan dolazi iz zamagljene, ali ipak kristalno jasno strukturirane dubine narodne priče: otimljući, Gordogan ostvaruje sustavni plan likvidacije svijeta – svih podanika, životinja i stabala. Cilj mu je zamijeniti sve to, biti dokinuti svijet, jer samo na taj način može biti svijet. Metaforom se Gordogan opisuje kao ništa što elejski bezizgledno postaje nešto – pukom kvantitetom koja ne prelazi u kvalitetu. (Zvonimir Mrkonjić: TEATAR RADOVANA IVŠIĆA; pogovor u R. Ivšić: TEATAR, NZMH, Zagreb, 1998.

Marijan Matković (1915 – 1985) Rođen u Karlovcu, u Zagrebu diplomirao pravo; u Beču i Parizu studirao povijest umjetnosti i književnost. Radio kao intendant HNK, tajnik Razreda za suvremenu književnost u JAZU te bio urednik časopisa Forum. Pozornost na sebe skrenuo je već svojom prvom dramom, Slučaj maturanta Wagnera. Sljedećih osam drama uglavnom su jednočinke. Tu su još i dvočinke Na kraju puta i Vašar snova. 1962. pojavljuje se njegov triptih I bogovi pate, čiji je središnji dio drama Heraklo. Antički je mit u suvremenoj drami, već s početka stoljeća očita reakcija na naturalizam prethodnog vremena, u čemu opažamo jasnu autorsku želju za prerušavanjem suvremene slike svijeta u antičko ruho, sve u cilju njena, što jasnijeg i nadasve aktualnijeg obrisa. U pravilu se tu uvijek radi o humanističkim idealom slobode inspiriranom podtekstu. HERAKLO (Delo, Beograd, 1957.) Drama u 2 čina

216 Radnja se zbiva na Heraklovom dvoru u Tesaliji. Heraklo je razočaran promašenošću svoga života; s gađenjem gleda svoj vlastiti kip i lažni mit izgrađen o njemu. U tome ga pokušava razuvjeriti njegova žena Dejanira, a slijepi pjesnici neuspješno ga pokušavaju opjevati. Tu je i njihov sin Hilo i njegov učitelj, rob Poliks. Heraklo odlučuje otići u svoju posljednju pustolovinu, na ratni pohod u Ehaliju. Tri mjeseca poslije Heraklo se vraća u pobjedničkom pohodu s velikim ratnim plijenom i zarobljenom Euritovom kćerkom, a sada njegovom robinjom, lijepom Jolom. Poliks koji se vraća zajedno s Heraklom prepričava pjesnicima ratne događaje: vojsku su zapravo predstavljali volovi, bikovi i krave! Jola se zgraža nad ružnoćom Heraklova kipa, a Dejanira je odlučuje udati za svog sina Hila. Kad Heraklo saznaje da je umjesto njega zapravo ratovao njegov dvorjanin Liha, potuče se s njim i Liha pada mrtav. Poliks bježi, a Heraklo, ušavši u plamen žrtvenog oltara, kao žrtvu bogovima prinosi samoga sebe.

Motivska je podloga Heraklu demistifikacija božanstva i svjesno oduzimanje aureole posvećenosti. Dramu o Prometeju (koja čini prvi dio triptiha I bogovi pate) zamijenila je drama o Heraklu, budući da je upravo Heraklo bio onaj heroj što je spasio Prometeja od groznih muka, ustrijelivši orla koji mu je neprestano kljuvao jetru. Unatoč silnim slavopojkama i obmanama svojih podanika, Heraklo shvaća da više ne može biti i da nije onaj heroj kojim ga smatraju – on shvaća promašenost svoga života i svojih opredijeljenja u njemu. Matković je autor i nekoliko eseja, uglavnom inspiriranih dramskom književnošću (Držić, Cesarec), njegovom velikom književnom ljubavlju – Matošem, ali i općim kulturno-političkim kontelacijama. (Nikola Batušić: PSHK 141, Zagreb, 1976.)

Ranko Marinković

(vidi bilješku o Marinkoviću: Književnost od 1952. do danas > PROZA)

Ivo Brešan (1936) Rođen u Vodicama, školovao se u Šibeniku, a diplomirao jugoslavistiku u Zagrebu. Godinama je radio kao predavač hrvatskog jezika i književnosti u šibenskoj gimnaziji, a od 1983. je umjetnički voditelj šibenskog kulturnog centra. Prozu počinje objavljivati 50-ih u Šibenskoj reviji, ali i raditi u dramskoj dužini «Kolo» pa se njegova književna aktivnost sve više isprepliće s kazališnom umjetnošću. Još i danas prepoznaje ga se prvenstveno kao dramskog pisca. Prva njegova drama Proteus angineus ostala je neobjavljena i neizvedena, dok mu je prvi objavljeni dramski tekst filozofskog usmjerenja Četiri podzemne rijeke (1970) prošao gotovo nezapaženo. Ali je njegova «groteskna tragedija» Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (napisana 1965, tiskana u Kolu 1971. i iste godine praizvedena u ITD-u) izazvala burne reakcije, u rasponu od brutalne političke cenzure do knjiženo kritičkih atributa prijelomne drame u povijesti novijeg hrvatskog dramskog teatra. Njegovi dramski tekstovi (npr. Nečastivi na Filozofskom fakultetu, Anera, Svečana večera u pogrebnom poduzeću i druge) sakupljeni su u knjigama Groteskne tragedije (1979), Nove groteskne tragedije (1989) i Tri drame (1993). Groteskno se kod Brešana postiže spajanjem ideološki i civilizacijski nepomirljivih opreka, poput

217 biblijskog mita o Kristovoj muci i ideologizirane atmosfere JNA u komadu Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507. Temeljni postupak u Brešanovoj dramaturgiji je situiranje klasične dramske priče u suvremeni kontekst. U srazu klasične drame pisane visokim stilom i siromašne, polupismene Dalmatinske zagore nastaje najveći dio Brešanova opusa. Okušao se i kao scenarist (napisao scenarije za Papićev film Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Izbavitelj i Tajna Nikole Tesle). Najveći uspjeh postigli su filmovi koje je na temelju Brešnavih scenarija režirao njegov sin Vinko Brešan: Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal. Romane je počeo pisati 90-ih godina, s najčešćim obrascem pustolovnog, avanturističkog romana. U romanesknom prvijencu Ptice nebeske (1990), glavni likovi su dvojica beskućnika i varalica, dok u Ispovijedima nekarakternog čovjeka prikazuje životni put glavnog lika od 1918. do 1990, dajući usporedo i presjek političkih, ideoloških i socijalnih mijena. Roman Astaroth (2001) aktivira Brešanovu književnu maniru reinterpretacije klasičnih tekstova, te u njemu autor preoblikuje faustovski motiv «ugovora s đavlom» i smješta ga u povijesne prilike Hrvatske u 20. stoljeću. Okušao se i u novelistici (Pukotine, 2000), te esejistici (Osnovna načela mojeg dramskog sustava, Republika, 1996). PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA (1965, objavljeno 1971) Dramski je tekst podijeljen u dva dijela i pet slika. Radnja se zbiva 50-ih godina u izmišljenom selu Mrduša Donja u Dalmatinskoj zagori. Održava se sastanak Mjesnog aktiva sela koji je sazvao Mile Puljiz. Drug Puljo obavještava seljake da je na redu kulturno-prosvjetna aktivnost. Drug Mačak želi organizirati kazališnu predstavu u selu kojom bi bila prikazana «naša socijalistička stvarnost», ono pozitivno i ono negativno. Prepirku seljaka prekida seoski moćnik Mate Bukarica – Bukara koji naređuje da se predstava mora pripremiti. Prihvaćen je i prijedlog druga Šimurine da to bude Shakespeareov «Hamlet», odnosno «Amlet», kako ga on zove. Za vrijeme pričanja sadržaja, dolazi seoski momak Joco Škokić i optužuje Bukaru da je namjestio da njegovog nevinog oca uhite zbog krađe iz zadružne blagajne. U drugoj se slici Joco sastaje sa Puljinom kćeri, a svojom zaručnicom - Anđom. Anđa moli Jocu da prihvati ulogu Hamleta jer će ona biti Ofelija pa će se moći više viđati. Joco je uznemiren jer mu je otac u zatvoru, ali ipak pristaje. Bukara postaje Klaudije, krčmarica Majkača kraljica Gertruda, Puljo Polonije, Mačak Laert, dok je Šimurina komentator. Na prvoj probi započinje rasprava o revolucionarnosti «Amleta», te Bukara prisiljava učitelja da promijeni tekst tako da «Amlet» bude «predstavnik radnika i seljaka». Treća scena odvija se nekoliko dana kasnije. Bukaru uznemiruje Jocino ponašanje i boji se da Joco ne otkrije kako je on zapravo utajio zadružni novac. Prisluškujući nakon probe, čuju kako Joco prenosi Anđi svoje otkriće Bukarine pronevjere. Anđa ga moli da odustane od razotkrivanja, ali on ne pristaje. U drugom dijelu učitelj Škunca i Joco razgledavaju kostime i učitelj otkriva Joci da ga je Anđa izdala. Proba se pretvara u pijanku, a Joco optužuje Anđu da ga je iznevjerila i napada Bukaru. U petoj slici seljaci probaju posljednji prizor, a Joco u sceni njegova dvoboja s Mačkom kao Laertom, stavi Mačku nož pod grlo i natjera ga na priznanje da ga je Bukara natjerao da spali knjigu rashoda koja bi dokazala nevinost Jocina oca. No uto dolazi seljak s viješću da se Jocin otac ubio u zatvoru. Joco nasrće na Bukaru seljaci ih razdvajaju, a nitko ne staje na Jocinu stranu. On odlazi, a seljaci pjevaju sve do mraka te se čuju zadnje replike Bukare i Škunce: «Koje je ugasija sviću? Ko je ugasja sviću?» «Svjetlo… Upalite svjetlo… Svjetlo…»

Zbog prevratničkog odnosa prema književnom jeziku i tradicionalnom standardu hrvatske drame, mnogi je smatraju jednim od najboljih dramskih tekstova u NHK. Novina je u korištenju jezika kao djelatnog dramaturškog čimbenika, a ne kao prenositelja obavijesnih segmenata ili indikator društvenopovijesnog miljea. Od nastanka do praizvedbe prošlo je više od pet godina. Radi se o

218 grotesknoj tragediji, travestiji i preradbi jedne od najslavnijih svjetskih tragedija, Shakespeareova Hamleta. Brešan otkriva primitivnu logiku koja vlada u jednom geografskom prostoru, ogoljuje mentalitet primitivnog političara koji je na vlasti da bi stekao korist za sebe, a ne zato da brine o općoj dobrobiti. Bukara je oličenje «grabežnog mentaliteta» koji prisvaja bilo koju ideologiju da bi maskirao osobne interese te Brešan tako stvara djelo izrazito obilježeno konkretnim prostorom i vremenom te njegovim osobinama i manama. (LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Ivan Supek (1915) Rođen je u Zagrebu, a matematiku, fiziku i filozofiju studirao u Zürichu, Leipzigu, Parizu i Zagrebu. Poslije II. svjetskog rata posvećuje se znanstvenoistraživačkom radu na području fizike. Jedan je od utemeljitelja Instituta za filozofiju znanosti i mir JAZU. Član je HAZU i dobitnik brojnih nagrada na području fizike, znanosti i filozofije. Autor je romana Dvoje između ratnih linija (1959), Proces stoljeća (1963), U prvom licu (1965), Heretik (1965), Sve počinje iznova (1970), Extraordinarius194 (1974), Otkriće u izgubljenom vremenu (1987), Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju (1990), Buna Janusa Pannoniusa (1992). 1971. objavljuje Drame (Mirakul, Heretik , U kasarni na rubu šume, U predsoblju, Otpadnici). Tu je i knjiga SF-proze EPR – efekt (1995). Supekove drame potvrđuju predodžbu o njegovu kazalištu kao teatru uprizorenja, apela, razobličavanja i ostvarivanja, ostvarivanom na zasadama i načelima humanizma. Iako smještena u povijesne okvire, Supekova dramska djela nisu povijesna u smislu historiografskog poimanja, jer on ne primjenjuje selekciju gradiva niti polazi samo od objektivnih historigorafskih kriterija, već i književnih i humanističkih. Tako u drami Heretik195, koja govori o splitskom nadbiskupu, fizičaru i crkvenom reformatoru, preteči ekumenskog duha, Marku Antunu de Dominisu on traga za Dominisom u njegovu vremenu, naglašavajući pritom ono po čemu je Dominis značajan i aktualan u našim danima. HERETIK (1968)196 Radnja se odigrava u Tvrđavi Sant'-Angelo u Rimu 1624, s retrospektivama u Splitu 1603. i 1615, te na londonskom dvoru Jakova I. godine 1621. Nakon smrti svoga zaštitnika, pape Grgura XV, koji ga je bio razriješio ekskomunikacije i prigrlio poslije povratka iz Londona, Dominis je zatočen u Rimu od strane novog pape, Urbana VIII te podvrgnut ispitivanju, s ciljem da se, poput Galileja, odreče svojega nauka. Posao oko priznanja papa povjerava kardinalu Scaglii, što ovaj nevoljko prihvaća bojeći se rušenja vlastitog ugleda. U Rimu Dominis nakon mnogo vremena susreće sestru Fides, s kojom se prvi put susreo u Splitu 1603. Drama se retrospektivno vraća u Split, dvadeset godina unatrag, kada Dominis polemizira s plemićima želeći poraditi na širenju obrazovanja te iznosi slobodne ideje, kao i nepovoljne ocjene o papi i crkvenom hijerarhijskom ustroju. Želeći slobodno tiskati svoju novu knjigu, ali i pomiriti rimokatoličku i anglikansku crkvu, Dominis odlazi u Englesku gdje biva primljen s visokim počastima, ali nakon što kralj Jakov I otkrije njegovu koresponednciju s papom Grgurom XV (koju je vodio bez kraljeva znanja) biva ocijenjen kao veleizdajnik i protjeran. Tako je naposlijetku izgnan od strane obiju crkava - anglikanske i rimokatoličke. U posljednjem prizoru 194

Extraordinarius se bavi zrinskofrankopanskom urotom. Uz dramu Heretik, Supek je napisao i istoimeni roman! 196 "Rad", JAZU, 353, Zagreb, 1968. Drama Heretik nije podijeljena na činove! 195

219 Dominis umire što onemogućuje Urbana VIII da provede inkvizicijski postupak. Međutim papa odlučuje da ga čak i mrtvog spali i tako trijumafalno označi početak svog pontifikata.

Odstupajući od linearnog, kroničarskog nizanja događaja, kakvo promiče povijest, te primjenjujući retrospekcije, Supek pomiče zaplet s razine događaja na razinu kompozicije i forme, čime dodatno individualizira svoj pripovjedni izraz. (Branko Hećimović: PSHK 144, Zagreb, 1995.)

Slobodan Šnajder (1948) Rođen je u Zagrebu. Diplomirao filozofiju i anglistiku. Objavljuje od 1967. Jedan je od osnivača (1968) i dugogodišnji urednik kazališnog časopisa Prolog. Autor je niza drama, među kojima se ističe knjiga Kamov (1978), u kojoj su sadržane drame: Neki Jona, Juraj se bori protiv svetog zmaja, Protokol za Kamova, Thalijin bijes, Kamov, smrtopis i Dijalektički Anticolumbus. Drame posvećene Kamovu u toj knjizi govore o njegovim odnosima s onodobnim kazalištem. KAMOV, SMRTOPIS197 (Prolog, 1977) freska Početak drame događa se u Barceloni 1910, u bolnici "Santa Cruz" gdje umire mladi Janko Polić. Zbivanje se potom retrospektivno vraća u rodnu kuću Polićevih na Sušaku. Jankov otac, Ante Polić je bakrotirao i vjerovnici odnose sve vrijedne stvari iz njihove kuće. Zbog neprimjerena vladanja i loših ocjena, Janko je izbačen iz gimnazije pa ga otac šalje u senjski konvikt "Ožegovićianum", gdje također dolazi u sukob s nadređenim svećenicima i učiteljima. U Zagrebu se upoznaje s Kitty i Mihom te sudjeluje na demonstracijama protiv bana Héderváryja, zbog čega je osuđen na tri mjeseca zatvora. Potom se pojavljuje kao prosjak na vjenčanju Kitty i Leondarda Farkassya. Nakon što mu otac umre od raka, Kamov se pridružuje putujućim glumcima, a neko vrijeme bavi se i prodajom "singerica" po Lici. Drugi dio drame počinje opet u Barceloni 1910, gdje umirućem Kamovu u posjetu dolaze Miha i Nepoznati. Na kraju se, u dijalogu s Kamovom, pojavljuju i Silvije Strahimir Kranjčević te A. G. Matoš. Kitty u crnini ide na vlastitu svadbu. Drama završava s Kamovljevom majkom, Gemmom, koja iz velike daljine doziva Janka.

Miro Gavran (1961) Rođen u Gornjoj Trnavi u Slavoniji. Studirao dramaturgiju na AKFT u Zagrebu. Radi kao dramaturg, a potom i ravnatelj Teatra ITD, gdje pokreće i vodi scenu Suvremena hrvatska drama. Od 1992. živi kao profesionalni pisac te pokreće časopis Plima. Idejni je začetnik (1995) i stalni pisac Epilog Teatra. Debitirao je 1983. s dramom Kreontova Antigona, a potom uspješno realizira i Urotnike, Ljubavi Georgea Washingtona, Noć bogova, Čehov je Tolstoju rekao zbogom i druge. 1989. objavljuje knjiga pripovijedaka Mali neobični ljudi te prvi roman Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine. Kasnije nastaju i romani Kako smo lomili noge, Klara, Margita ili putovanje u novi život i Judita. Tijekom devedestih javlja se i sa nekoliko proznih knjiga za djecu. Komedijom Muž moje žene (1991) započinje komediografski niz; 1994. režira grotesku Pacijent doktora Freuda; 1995. dramu Kad umire glumac; 2000. piše dramu Sve o ženama, a 2001. roman Judita. Devedesetih godina njegove drame bivaju izvođene u brojnim svjetskim kazalištima 197

Drama je podijeljena na dva dijela, s nizom prizora.

220 pa Gavran postaje najizvođeniji hrvatski pisac u svijetu te dobitnik brojnih književnih nagrada. Iako je kazalište 20. stoljeća općenito obilježeno avangardističkim tipom inovativnosti, osporavateljski usmjerenim prema idejama građanskog teatra, Gavranova osporavateljska gesta ne samo da nije avangardističkog karaktera, nego čak negira iskustva koja je avangarda nametnula kazlišnim institucijama; zagovarajući model u kojemu je sva pozornost fokusirana na dramski tekst i glumačko umijeće, dok je uloga redatelja gotovo neprimjetna, u potpunosti podređena piscu i glumcu.198 KREONTOVA ANTIGONA (1983) Drama199 Zahvaljujem na suradnji Sofoklu, Anouilhu i Smoleu (M. G.)

Želeći se dokopati apsolutne vlasti, Kreont se želi riješti cijele obitelji kao potencijalnih pretendenata na prijestolje pa je tako i Antigonu osudio na smrt. Ona ne razumije zašto je osuđena i zbog čega će biti kažnjena bez krivnje. No prije nego umre, Kreont želi da Antigona odigra dramu koju je on napisao (tekst Antigone koju poznajemo kao heroinu). Prihvaćanjem toga teksta Antigona mijenja svoj odnos prema smrti i više se ne boji umrijeti te misli da će ispijanjem otrova prije Kreontove režije pomutiti njegove namjere. No nakon što je već progutala otrov, Kreont joj saopćava kako njegove namjere ne mogu biti pomućene, jer ako neće Antigona, ostaje još Izmena koja će pristati da ulogu odigra do kraja.

U ovoj reinterpretaciji mita o Antigoni, autor je iznevjerio svaki horizont očekivanja. Gavranov Kreont izjednačava ljudsko društvo i kazalište, a tu ideju kasnije će varirati i ostatak njegova opusa (o svijetu/društvu kao kazalištu). Kreont je redatelj montiranog procesa, a Antigona žrtva izmanipuliranog, izrežiranog uređenja svijeta, i od te predodređenosti sudbinom ne može pobjeći. Pristajući na učenje uloge u toj drami, ona se mijenja i miri sa smrću. No kad je već sigurna da će ispijanjem otrova uništiti Kreontovu predstavu, on joj, prije nego padne mrtva saopćava kako njegove predstave nikada ne dolaze u pitanje jer će sigurno Izmena pristati na njegove uvjete. Tako kraj ispada pesimističan, ali Gavran zapravo samo dosljedno provodi ideju o uzaludnosti pojedinca u totalno izmanipuliranom poretku svijeta. U drami se izdvajaju tri tematska ciklusa: - vlast i moć, ljubav te umjetnost (Nikčević) – što će kasnije postati opsesivne teme Gavranova stvaralaštva. (Ana Lederer: PARTITURE ZA GLUMCE. Pogovor knjizi: Miro Gavran, ODABRANE DRAME, MK, Zagreb, 2001.

Lada Kaštelan (1961) Rođena u Zagrebu. Diplomirala je klasičnu filologiju i dramaturgiju. Od 1987. dramaturg je zagrebačkog HNK. U književnosti se javila 1978. knjigom pjesama Hrana za ptice. Osim drama, piše televizijske i filmske scenarije, a kontinuirano se bavi i preradama grčkih drama (Pred vratima Hada – Dramske preradbe Euripida, 1993). Njezini dramski tekstovi: A tek se vjenčali, Adagio, Posljednja karika, Giga i njezini s velikim se uspjehom izvode u kazalištu. GIGA I NJEZINI (1995) Drama u tri čina Prema motivima romana "Giga Barićeva" Milana Begovića 198 199

Velimir Visković: Republika, 9-10, 1997. Kreontova Antigona nije podijeljena na činove!

221 Giga u svojoj spavaćoj sobi razgovara s nepostojećim Markom, onakavim kakav je bio prije odlaska u rat i kakvog ga zamišlja već osam godina. Dala ga je i službeno proglasiti mrtvim, a oca mu smjestila u ludnicu. Dolazi vračara Irina Aleksandrovna Bessmertna. Uz pomoć karata proriče joj mnogo krvi i nesreću u skoroj budućnosti. Marko čitavo vrijeme gatanje Bessmertne gleda s ironijom. Giga gubi živce i moli Bessmertnu da ode. U Giginu salonu razmješteno je Giginih sedam prosaca: Mika Peruzović, Žarko Babić, Freddy Kratz, Anđelo Hervojić, Bela Balaško, Šime Simeoni i Pero Sambolec. Oni međusobno razgovaraju, povremeno se svađajući jer se svi bore za istu ženu. Marko i dalje sve promatra kao nestvarni lik dajući povremeno Gigi sugestije o proscima. Giga odlazi da malo prilegne ostavljajući prosce da čekaju, nakon čega će donijeti odluku o svom izboru. Nakon nekog vremena dolazi služavka Franciska i moli gospodu da se raziđu jer je Giga dobila migrenu. Jutro. Prosci su razmješteni oko Giginog kreveta. Raspravljaju koliko Giga kojemu od njih posvećuje pažnje. Iznenada se na vratima pojavljuje neznanac s bradom. To je Marko koji se doista vratio! Prije no što je ušao u Giginu sobu, uspio je vidjeti brojno cvijeće i darove kojima su prosci obasipali Gigu pa je posumnjo u njezinu vjernost. Grubo odbija njezin zagrljaj i opija se. Na kraju ipak želi provjeriti Giginu vjernost i djevičanstvo, a to može učiniti samo na jedan način pa pijan nasrće na nju. Giga ga odbija i u borbi ubija revolverom. Sve je puno krvi, a Marko je sada doista mrtav. Prosci nude svoju pomoć u zataškavanju zločina, ali ih Giga sve otjera. Opet napuni pištolj htijući si pucati u usta. Ali prije nego što to učini, opet joj prilazi Marko, nepromijenjen, kakav je bio i prije. Uzima revolver i zagrli Gigu. Zagrljeni leže na divanu dok se spušta zavjesa.

Ono što veže Begovića i Kaštelanovu jest pojam "pisanoga teatra", sintagma kojom je Boris Senker označio rakurs čitanja upravo Begovićeva dramskoga opusa; dakle kao "tekstove koji već u sebi, kao svoj primarni sadržaj, nose virtualnu kazališnu predstavu, koji su njezin i samo njezin opis" 200, dakle, u specifičnosti svoje dramske strukture, samo pisano teatar. U scenskom prostoru Gige i njezinih ispreliću se stvarni i fikcionalni likovi – koji su projekcija glavne junakinje – Gige Barićeve. Tako je Giga neprestano u dijalogu s fikcionalnim Markom i on je između nje i njezinih sedam prosaca prisutan sve do pred kraj trećega čina (kada se vraća pravi Marko), pa scenski prostor (obratno) postaje napučen fikcionalnim proscima iz Gigine glave. Giga i njezini nije adaptacija proznoga predloška već inovativna i smjela dramska reinterpretacija motiva i likova iz Begovićeva romana. (Ana Lederer: O DRAMAMA LADE KAŠTELAN; pogovor u: Lada Kaštelan: ČETIRI DRAME, NZMH, Zagreb, 1997.)

PJESNIŠTVO Drago Ivanišević (1907 - 1981) [pseudonimi (kao slikar!): Cadenas, Albert Jordan]

antologijske pjesme: Plesačica, Panika u paysageu, Igre na evropskom maskenbalu, Pred stolicama sudaca, Pariz u grlu, Napokon prilazimo moru pomirljivo, To što sam, Bez naslova, Poljubac, Moj did + Pjesnik, U spomen Vladimiru Vidriću, Metafizika III., Ideš svojim putem, Druga sloboda 200

Boris Senker: Begovićev scenski svijet. Teatrologijska biblioteka, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb, 1987.

222

Rođen 1907. u Trstu, a školovao se u Trstu, Zenici, na Sušaku i u Splitu. U Beogradu je diplomirao francuski jezik i komparativnu književnost, a doktorirao je u Italiji. Često je boravio u Parizu, gdje se bavio slikarstvom. Nakon povratka u domovinu radi kao gimnazijski profesor, a kasnije predaje na Glumačkoj školi. Aktivno sudjeluje u NOB-u, a poslije oslobođenja bavi se ponovo kazališnom pedagogijom te uređuje časopis Teatar. Dobitnik je gotovo svih većih književnih nagrada. U prvoj Ivaniševićevoj pjesničkoj fazi otkrivamo nadrealističke i hermetističke elemente i utjecaje. U njima ponajprije prepoznajemo postupke i stileme karakteristične za europsku avangardu, ali ujedno otkrivamo i nove neponovljive vrednote, prepoznatljive kao njegovu vlastitu inačicu avangardizma, u kojem je udio iracionalnog strogo doziran i ograničen. Za razliku od većine svojih kolega vršnjaka koji se u skučenim međuratnim uvjetima nisu mogli osloboditi tipičnih provincijalnih kompleksa i ograničenja201 on se, boraveći u Italiji i Francuskoj, napajao europskom kulturom na samim njenim izvorima. To međutim nimalo nije umanjilo intenzitet njegove saživljenosti s rodnom grudom pa svoju prvu zbirku metonimijski naslovljuje Zemlja pod nogama (1940). Radi se o opsegom nevelikoj zbirci sa sažetim pjesmama ostvarenim slobodnim stihom, među kojima je osobito zanimljiv Krvavi sonet, posvećen kazališnom redatelju Branku Gavelli, gdje Ivanišević iznosi jednu od svojih temeljnih preokupacija obilježenih vezama što postoje između svijeta i pozornice, života i predstave, zbilje i iluzije. Za njega su ljubav i život dramatični, a u srži je umjetničkog djela obvezatna (dramatska) tenzija. Cijeli jedan tematski krug Ivaniševićeve poezije obilježen je znacima i predznacima Apokalipse gdje otkrivamo svu strahotu ljudskog pada (Ne plače šuma), mnoštvo leševa (Poslije pokolja sunce, Razmrskano). Logori, robijašnice i grobovi uopće česta su tema njegovih pjesama, koje djeluju kao metonimijski memento zločina, ali i simbol otpora i hrabrosti čovjeka da pogleda sudbini u oči i da je prezre – u ime čovječnosti. Zbirka Historija (1974) obiluje fragmentarnim općeljudskim prizorima onečovječenja i otuđenja čovjeka od čovjeka i od društva, a u Glasinama (1969) nalazimo rukovet satiričkih žaoka, nonkomformistički uperenih u svim pravcima. Njegova satira je najuspješnija kad je družena s humornom jezičnom igrom, a najslabija kad je najozbiljnija (Tenžera). Drugi značajan tematski krug inspiriran je europskim gradovima, osobito Parizom, za kojega je bio ponajviše vezan i koji ga je najviše impresionirao, ali i Venecijom, Rimom, Firenzom, Amstedamom, a onda i Splitom, Hvarom i Zagrebom. U zbirci Jubav (1960) sabrane su Ivaniševićeve čakavske pjesme u kojima je prisutan povratak u djetinjstvo i rodni kraj, što je dodatno stimulirano čakavskim idiomom. Tu su i njegove pjesme-reminiscencije na pjesnike: Stari pisnik (na Umberta Sabu) i Pisnik (na Antu Cettinea) te Tinove metamorfoze i Posljednja Tinova metamorfoza (na Tina Ujevića), kao i mnoštvo ljubavnih pjesama (Na ruci ti sunce, Ali ti si u kiši u vjetru u listu). Sva poetska ostvarenja Drage Ivaniševića svjedoče o neusahloj invenciji i kreativnosti te duboko zadiru u bitnost svijeta i u biće čovjeka. Manje je eksponiran prozni i dramski dio njegova opusa. Gotovo sve novelistički radove sabrao je u knjizi Karte na stolu (1959), od kojih treba izdvojiti novele Majdan na dohvat ruke (inače prva njegova objavljena proza), Roland i 201

Kao npr. Kozarčanin i I. G. Kovačić!

223 Poslije zaborava te Lenjin u Africi, Rahmanjinov: Koncert za klavir u c minoru, op. 18 i druge. Okušao se i dramom Ljubav u koroti (1957), već podnaslovom određenom kao intencionalno antiantigonskom (jer protagonistikinja Marta, za razliku od Sofoklove Antigone, izdaje brata neprijatelja i predaje ga u ruke revolucionarne pravde). Pisao je i za djecu, dok je njegov kritičko-esejistički rad manje poznat. (Vlatko Pavletić, PSHK, 125, Zagreb, 1981.)

Kao pjesnik, dramatičar, prevoditelj, urednik i slikar, Ivanišević pripada krugu najvećih imena hrvatske poezije u drugoj polovici 20. stoljeća. Angažiran pjesnik i humanist, čovjek eruptivne životne snage i široke kulture prožete mediteranskim duhom, stvorio je mnogobrojne antologijske stihove obilježene nadrealističkom i apokaliptičkom vizijom svijeta, jezičnim eksperimentima, začudnim analogijama i metaforama. Napajajući se ekspresionizmom i europskom avangardnom poezijom, lucidno i skladno spajajući svoj nadrealistički slikarski i pjesnički svijet, opjevavajući slike iz djetinjstva na čakavštini te napose istinski živeći svoje pjesništvo, ovaj je pjesnik hrvatskoj književnoj baštini ostavio čitav niz upečatljivih i nezaobilaznih pjesničkih ostvarenja. (Drago Ivanišević: PJESME, Ex libris, Zagreb, 2002.)

Olinko Delorko (1910 – 2000) antologijske pjesme: pjesme: Zaboravljeno svjetlo, Zvuk, Pejzaž, Za predaha

Rođen je 1910. u Splitu, ali je naranije djetinjstvo proveo u Kistanjama. Završio je jugoslavistiku i filozofiju u Zagrebu. Neko vrijeme radio je kao profesor, a 1950-1975 radi u Institutu za narodnu umjetnost, gdje je proučvao našu narodnu poeziju. Umro je u Zagrebu 2000. godine. Delorko je bio pjesnik, pripovjedač i prevodilac. U književnost ga je 1926, objavljivanjem prve pjesme (Ravni) u Mladosti, uveo Antun Barac, a od tada je objavljivao u brojnim književnim časopisima, od Književnika do Savremenika. Važan je njegov doprinos proučavanju hrvatske usmene književnosti (predgovori izdanjima o narodnoj poeziji u PSHK), a s Dragutinom Tadijanovićem uredio je antologiju Hrvatska mlada lirika (1933). Preveo je i drugi dio Danteova Raja202, te niz stihova Petrarke, Ariosta, Tassa i drugih talijanskih pjesnika. 1931. javio se, s grupom autora203 u knjizi Lirika šestorice, gdje je bio zastupljen sa šest pjesama. Prvu samostalnu zbirku objavio je 1934. pod naslovom Pjesme, a drugu, Rastužena Euterpa, 1937. Delorko je prije svega pjesnik dubokih unutarnjih treptaja, revni zapisivač, detalja svoje intime, sklon matoševskom bijegu iz konkretnog doživljaja neskladnosti života u poetski svijet apsolutne ljepote i harmonije. Poeziju doživljava kao jedinu obranu vlatita života te se u njegovim pjesmama često sve svodi na samoispovijesti i napokon osobno vođenje razrješenja problema. Ona proizlazi iz romanskog, prvenstveno talijanskog versa i uvjerenosti da je stih, poezija uopće slikovno otkriće i nepogrešivo zrcalo vlastite nutarnjosti. Barac je primijetio da se se njegova poezija „sva iscrpljuje u traženju najfinijih nijansa inidividualnih čuvstava“. Motivi samoće i sna izdvajaju se kao ključne tematske riječi ove poezije (Drvored, Nakon odlaska, Bijeg). Oni se katkada proširuju na motive

202 203

Prijevod je započeo Mihovil Kombol, ali ga je smrt spriječila da ga završi. I. Frol, V. Kovačić, M. Matijšević, B. Perović i D. Tadijanović.

224 pejzaža204, pa se, ne slučajno, jedan opus u Rastuženoj Euterpi zove Duša i pejzaž, kiša postaje sinonimom pjesnikove boli (Dažd), a jesen predstavlja odsjaj elegičnih, tužnih raspoloženja, dok se vjetar (vrlo čest u Delorkovoj poeziji) javlja kao simbol kretanja, enetrgije i života (Molba). Nakon zbirke Rastužena Euterpa, objavio je još šest knjiga poezije, među kojima se ističu poslijeratne zbirke Svijetli i tamni sati (1961) i Lirski Eden (1965). Za njih je karakterističan motiv boli (kao svojevrsnog sublimiranog osjećaja života) te mora (kao simbola čežnje za daljinama, znatiželje i nemira). Treba spomenuti i njegove prozne pokušaje, iako je svoja najbolja ostvarenja napisao u stihu. Njegov prozni opus, sakupljen u nevelikoj zbirci Zgode poremećene sreće, boluje od nedostatka neposrednosti, originalnosti i životne uvjerljivosti. (Miroslav Šicel, PSHK 139, Zagreb, 1982.)

Viktor Vida (1913 – 1960) antologijske pjesme: Sužanj vremena, Sarkofag II, Arkada, Ex voto, Staklena spirala, Svrgnuti car, Primorci nad hrastom, Žara + Anđeo mrtvih, Tri kralja, Tijelo noći, Proroci, Odlazak bogova

Rođen u Kotoru, a maturirao u Podgorici. Nakon mature odlazi s roditeljima u Zagreb i diplomira jugoslavistiku i talijanistiku. Potom radi kao knjižničar u talijanskom institutu u Zagrebu. Početkom rata je suplent realne gimnazije, dok zapravo radi na Romanskom seminaru Filozofskog fakulteta. 1942. odlazi u Italiju, a 1948. sa obitelji seli u Argentinu. Živi u Buenos Airesu i radi kao državni činovnik. 1960. život završava samoubojstvom, bacivši se pod vlak. Vida je bio poznat kao ekscentričan i duhovit čovjek, boem - nimalo sličan onome kakav je bio u svojim pjesmama, tako da mu je poezija za života uglavnom prošla nezapaženo. Tek poslije smrti i posmrtnog izdanja njegovih Sabranih pjesama u Buenos Airesu, počeli su se češće javljati članci o njemu i njegovoj poeziji. Svojim dvjema zbirkama Svemir osobe (Buenos Aires, 1951) i Sužanj vremena (Buenos Aires, 1957) stekao je pjesnički ugled u širokim slojevima hrvatske emigracije. Novija hrvatska poezija ne poznaje pjesnika u čijem je djelu u tolikoj mjeri ugrađena njegova intima, ne poznaje tako čitljivu potresnu poetsku ispovijed kao što je čitamo u hermetičkim Vidinim sithovima. Premda homogeno, njegovo pjesničko djelo dijeli se na dva dijela: na poetske početke (odnosi se na pjesme ispjevane u domovini do 1942.) i na mnogo veći, rafiniraniji opus, većinom objavljen u Argentini. U njima je nesumnjivo najsnažniji motiv smrti (Poslanica mrtvog, Bokelji putuju, Tunel, Otrovane lokve) te motiv čežnje za pejzažima prošle mladosti i zasjenjenim idilama davnoga djetinjstva. Što se izraza tiče, susret sa zagrebačkim boemskim krugom okupljenim oko Ljube Wiesnera i Nikice Polića, bio je za Vidu presudan. Oslobodio ga je širokog baladesknog slobodnog stiha pa preuzima njihovu vezanu strofu, prigušenu

204

Uglavnom u smislu kako je pejzaž u hrvatsku književnost unio Matoš: isprepletenost unutarnjeg raspoloženja sa slikom pejzaža i doživljaj pejzaža kao odraza pjesnikove nutrine.

225 muzikalnost i zvonkost (Kavane, Kavane i zimske večeri, Pjesma o drevnim lulama i sonet Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije). U emigraciji se nije politički isticao pa je ona uglavnom pridonijela postizanju njegove veće zrelosti, sugestivnosti te čvršćem i bogatijem izrazu. Prisutna je i religiozna komponenta njegove poezije koja oscilira između katoličke likovne estetike i panteističkog humanizma: Bog s vremenom postaje nasušna Vidina potreba i jedini sugovornik. Vida je pisao i pjesme u prozi, proznu poeziju feljtone i eseje, ali osim eseja o talijanskom nobelovcu Salvatoreu Quasimodu, Quasimodo ili odiesja lirike (1960) i jedine novele Tajno poslanje (1951), sva ostala proza ima uglavnom dokumentarnu vrijednost. (Marijan Matković, PSHK 139, Zagreb, 1982.)

Jure Kaštelan (1919 – 1990) antologijske pjesme: Svijetliš u tmini, Tifusari, San u kamenu, Jezero na Zelengori, Rastanak, Jadikovka kamena, Konjanik, Krv i bura, Vražda, Mrtvac u kući, Sebevido i snovido, Tkanje + Crveni konj, Konjic bez konjanika, Korijen Rođen je u Zakučcu kraj Omiša. Gimnaziju je polazio u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu. 1940. objavljuje svoju prvu zbirku Crveni konj (s ilustracijama Ede Murtića). Poslije rata u kojem je sudjelovao na strani lijevih snaga, nastavlja studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Od 1949. radi na Filozofskom fakultetu, a 1955. brani doktorsku disertaciju o lirici A. G. Matoša. te zatim dugi niz godina radi kao predstojnik katedre za teoriju književnosti. Nekoliko godina boravio je i na pariškoj Sorbonni kao lektor hrvatskoga jezika. Nakon umirovljenja 1980. postao je redovni član HAZU, a do smrti je obnašao dužnost ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Umro je u Zagrebu 1990. Izvorište Kaštelanova pjeva počiva u snažnome jastvu, koje je, unatoč težnjama za njegovim ograničavanjem, oduvijek bilo ishodište i temelj pjesništva. Ono se kod Kaštelana pokazivalo kao zamišljeno, snovito i nježno razdvajanje drugima spoznatih pretpostavki čovjeka i svijeta. Radi se o bogatom svijetu nastalom na presjecištu ontoloških, ontičkih, društvenih i individualnopsiholoških pojmova zbilje. I kod njega se poimanje zbilje sabire u pojmu zavičajnosti. Više mu je stalo do potvrde puta u prapočelo, do Iskona negoli do zatvaranja u arcanum kakve potvrđene, sve ako i potrebne istine. Svijetu Kaštelan pridaje svojstva rata, ljubavi, slobode i smrti – kao unutrašnjeg kozmosa njegove poezije. Njegov opus u sebi sabire gotovo sve poznate potencije hrvatskog pjesništva pa i onog antičkog. Možemo tu pronaći pjesme akcentaske, silabičke, akcentatskosilabičke, besjedovne i sintagmatske osnove, kao i pjesme u prozi. Jure Kaštelan objavio je šest pjesničkih zbirki, kao i nekoliko grafičkih mapa (u suradnji s raznikm grafilarima i ilustratorima): Crveni konj (1940), Pijetao na krovu (1950), Biti ili ne (1955), Malo kamena i puno snova (1957), Skopje u tvojim očima (1964), Otvorena pjesma (1976), Divlje oko (1978), Zavjet za epetion (1984), Sve plavo, nebeski plavo (1989). (Ante Stamać, pogovor u Jure Kaštelan: PJESNIŠTVO, Globus, Zagreb, 1999.)

226

Vesna Parun (1922) antologijske pjesme: Balada prevarenog cvijeća, Mati čovjekova, Konjanik, San, Ti koja imaš nevinije ruke, Dom na cesti, Usnuli mladić, Otvorena vrata, Djevičanstvo, Dječaci popravljaju orgulje, Sonet o sreći, Baklja + Bila sam dječak, Tijelo i proljeće, Rujan, San o čistoći, Kas opsjednutih, Ressurectio 1993. Rođena je 1922. u Zlarinu. Budući da joj je obitelj živjela u teškim materijalnim uvjetima, veći je dio djetinjstva provela kod tete u Biogradu na moru te u Šibeniku i Splitu. Već 1932. objavila je prvu pjesmu u Anđelu čuvaru, a zatim 1938. u đačkom listu Sjeme. Upisala je romanistiku u Zagrebu, ali je studij morala prekinuti zbog početka rata, da bi nakon rata upisala filozofiju, ali studij nije završila zbog bolesti (pobolijevala je od tifusa) i nesretne ljubavi (?!). Nakon rata uglavnom živi u Zagrebu kao slobodan književnik, a 60-ih godina boravi u Bugarskoj gdje je imala jedan brak. Sada živi u Zagrebu. Na književnoj sceni Parun se pojavljuje u punom sjaju svojom zbirkom Zore i vihori (1947) Kao mladenačka zbirka, nastala pod jakim dojmom nedavnih ratnih zbivanja, ona nije donosila dublje spoznaje o svijetu, ali se uzbuđivala pred njegovom ljepotom ili strepila pred neskladom koji je narušavao tu ljepotu. Cijelu zbirku prožimaju dva osnovna osjećanja: s jedne strane živi osjećaji mladosti i življenja, a s druge, vihori rata i prisutnost smrti – čežnja za srećom okružena mnogim nesrećama. Za razliku od kasnijih zbirki, u Zorama i vihorima Vesna Parun nije okrenuta sebi nego vanjskom svijetu, prizorima iz života, vremenu i prirodi, a sebe vidi u stvarima koje je okružuju – sva slikovitost njezine poezije izvađena je iz prirode i njezine flore i faune. Vrlo je čest i djetinji ugao gledanja i to iz razloga što je samo u djetinjstvu sadržan blaženi svijet neznanja i radoznalosti, dok zrele spoznaje donose težinu i gorčinu. Rat Parun vidi kao rušitelja primarnih ljepota, a o ratnim zbivanjima govori odozdo, iz malih stvari, iz dječje perspektive, što tim pjesmama daje posebnu draž i neposrednost (Rat, Neprijatelj, Balada prevarenog cvijeća, Dijete je ugledalo smrt). Pjesmom Mati čovjekova, prepunom ojađenosti i gorčine, Vesna Parun je dala snažan protest protiv zločina i zla u čovjeku. Unatoč svemu navedenom, Zore i vihori u tadašnjoj su kritici bili oštro napadana zbirka te kasnije postali primjerom nemila kritičkog promašaja. Doživljavanje svijeta kod ove pjesnikinje često vuče svoje korijene iz romatnizma i simbolizma. Njeno se doživljavanje ne zasniva na temeljnim i razbistrenim spoznajama nego na neposrednim dojmovima i raspoloženjima koja se nerijetko prenose u vizualne slike, oplemenjene unutrašnjom muzikom. Najveći dio njene metaforike blizak je npr. romantičaru Lamartinu, a njezine slike uglavnom nisu dubinske nego ugođajne, fluidne – ne idu u dubinu, nego ugađaju prije svega čulima. Druga njezina zbirka Pjesme (1948), nastala je uglavnom kao „isprika“ tadašnjoj kritici koja ju je napala u prethodnoj zbirci, ali ona je, iz današnje perspektive, daleko manje uspjela od prvijenca. Sedam godina kasnije izlazi zbirka Crna maslina (1955) u kojoj će Paruničin talent bljesnuti u punom svjetlu. Ova zbirka donosi ponovno vraćanje pjesnikinje sebi samoj, ona je više tradicionalna i intimna (za razliku od modernosti prisutne u zbirci Zore i vihori) otkriva strani i složeni svijet

227 zrele žene, vječno lutanje između strasti i bola. U ljubavi je sažeto sve: ona je za pjesnikinju mjera života i posvemašnja patnja. Svoju odanost i nemoć pred tim osjećajem ljubavi od kojeg se hranila i od kojeg je živjela ponovit će opet u zbirci Koralj vraćen moru (1959). Njeno žarko pjevanje o ljubavi završilo je zbirkom Ropstvo (1957), nakon čega slijedi prilično blijeda zbirka Pusti me da otpočinem (1958), koja je, kao i Koralj vraćen moru i Ti i nikad, natopljena osjećanjem pustoši, jeseni, strepnje i samoće, a iz svega izbija neka pomirenost sa sudbinom. Ljubav, koja ju je najviše pokretala sad se pretvorila u bolno smirenje – sve je samo sjećanje i žaljenje. Tu nema više onog nekadašnjeg snažnog unutrašnjeg poticaja pa je vidljivo gubljenje i rasutost, što će kulminirati u najopsežnijoj Paruničinoj zbirci Gong (1966), sa mnogo stihova, a malo prave poezije, mnoštvom asocijacija nepovezanih u cjelinu. Ta stvaralačka kriza prevladana je tek nakon nekih deset godina zbirkom Ukleti dažd (1969), kao i u nekim drugim zbirkama iz sedamedesetih godina. Možda najneujednačenija i najrasutija je zbirka Sto soneta (1972), vjerojatno zbog robovanja sonetnoj formi, zbog čega je bilo teško ne zapasti u verbalizam i vrtnju u krugu. Iskazala se i pišući satiričku poeziju (Apokaliptičke basne, 1976), a s puno uspjeha piše i za djecu. U pjesmama Vesne Parun možemo pratiti njezine uspone i padove, krize i njihova prevladavanja, ali i izvanredno leksičko i izražajno bogatatvo. Od samih početaka Parun je istraživala jezik i ispitivala njegove mogućnosti. Pjevajući život, često ga je pretvarala u mitska viđenja, a u bajkama je tražila ljudski životni smisao („Pišući pjesmu, dodirujemo dno bajke.“). Po svemu tome, Vesna Parun pripada najboljim i najznačajnijim pjesnicima novije hrvatske poezije. (Nikola Miličević, PSHK, 155, Zagreb, 1982.)

Slavko Mihalić (1928) antologijske pjesme: Metamorfoza, Inače bi sve bilo besmisleno, Proljeće bez namjere, Prognana balada, Na sagu, buljeći u sebe, Na obali Kupe, Smrt lišća, Jesen, Približavanje oluje, Čovjek koji je odlučio, Majstore, ugasi svijeću, Hommage á J. S. Bach (1685 – 1985), Dječak s loptom, Podrijetlo čuda, S Guliverovih putovanja + Bih da se, Suzdržana balada, Put u nepostojanje, Otkriće prostora, Sudbina pjesnika, čudotvorca, Još malo neka smo, Lubav za stvarnu zemlju, Atlantida, Divlji kesten, Urezujem znakove, Neodlučni Adam

Rođen je 1928. u Karlovcu. Godinama je radio kao novinar, a bavio se i slikarstvom i glazbom. 1952. na zagrebačkom filozofskom fakultetu pokreće književni list Tribina, a 1954. u vlastitoj nakladi objavljuje svoju zbirku pjesama Komorna muzika. Time započinje izdavačka djelatnost Lykosa gdje Mihalić uređuje poznatu ediciju poezije te pokreće i uređuje Književnu tribinu (1959/1960). Nakon toga nekoliko godina radi u Telegramu, a 1964. postaje tajnikom DHK, pokreće reviju The Bridge i Zagrebačke književne razgovore. Sastavljač je brojnih antologija i izbora poezije te dobitnik brojnih književnih nagrada.

228 Prva Mihalićeva zbirka, Komorna muzika, jedva da se i može okarakterizirati kao knjiga; radi se naime o svega 12 pjesama tiskanih u sveščici na 16 stranica, bez kazala i bilješke o piscu, ali ona se većim dijelom svoga sadržaja otada ugrađuje u buduće pjesnikove knjige i antologijske izbore. Kao ključne teme dominiraju samoća, tjeskoba i strah, ugroženost i poraz, a motivi života tijesno se isprepliću s motivima smrti. Iako je tijekom svojeg stvaralačkog rada kontinuirano pisao pjesme raznovrsne inspiracije, među njima i ljubavne, Mihalić je ostao dosljedan u razvijanju svojih dominantnih egzistencijalnih tema. Radi se o izrazito egzistencijalnom pjesništvu, on je pjesnik egzistencije, a ne metafizički nastrojeni tragalac za esencijama. Subjekt Mihalićevih pjesama je osamljen i ugrožen čovjek, čovjek u situaciji, suočen sa životom ka trajnim izazovom i neprestanom opasnošću. On nije promatrač nego sudionik, a sva filozofičnost njegovih pjesama izvire iz sposobnosti poistovjećivanja u proživljavanju zbiljskih problema i realija pročišćenih do univerzalija. Subjekt njegovih pjesama je frustriran, ali istovremeno i čovjek tvrde spoznaje, naslanjajući se na Nietzschea i njegovu pjesničku prozu Tako je govorio Zaratustra koja je ostavila dubok trag u Mihalićevoj poeziji. Do punog izražaja neprestano dolaze tri glavne teme vezane 1. za strah, jezu i tjeskobu egzistencije; 2. za smrt kao neodvojivu sastavnicu života; 3. za uviđanje kako je život pojedinca obilježen ne samo vitalnim usponom i neizbježnim padom, nego i konačnim egzistencijalnim neuspjehom i gubitkom koji anulira sve početne dobitke.205 Ustrašen čovjek suočen je sa svojim neprijateljima, ponajčešće oličenim u goničima i krvinicima, a lirski subjekt otkriva da nije poraz nego baš možda pobjeda ono najgore što se može dogoditi čovjeku, a što ga zasigurno onečovječuje. Završni stupanj hajke Mihalić redovno prikazuje s tragičnim ishodom: žrtva (kao Kafkin K. u Procesu) ne zna za što je optužuju, biva uhvaćena i prikazana fiksirana u času očekivanja neodgodivo blize egzekcije (Uglavnom ne želim, Strijeljanje u zoru, Posljednja noć). U tijesnoj vezi s tim je i pjesnikova zaokupljenost smrću, a u pjesmi Konjanik dominira spoznaja lišena svake metafizičke nade: da je život smrt, a da smrt nije život! U suglasju s prastarim mitom o padu čovjeka, u pjesmi Prognana balada Mihalić konotira sukob dvaju načela – životnosti i dogme, iz kojeg dogma često izlazi pobjednikom, iako se stečevine njezine pobjede ne mogu nikako petrificirati kao trajno stanje. On nije promicatelj apsurda, ali je nesumnjivo, kao nijedan moderan hrvatski pjesnik, uspio izraziti časovita stanja svijesti zaoljuskivane apsurdom životnih situacija i njihovih nepravednih raspleta. U sklopu konotacije apsurda, u Mihalićevim strukturama česte su oksimoronske figure za koje građu crpi iz niza kontrastiranih tema: smrt – život, pobjeda – poraz, krvnici – žrtve zbiljsko – oniričko, patetika – ironija itd. Ali sugestivnost njegovih stihova ne zasniva se samo na originalnoj semantici nego i na veoma primjerenoj organizaciji građe, koju karakteriziraju zbijenost i polifonost. Još jedna bitna osobina Mihalićevog pjesništva jest sposobnost da se i najotrcanije kolokvijalne fraze uspješno koriste kao građa za poeziju (Inače bi sve bilo besmisleno, Ponedjeljak u ulici Christine), čime pjesnik depatetizira poetski govor putem kolokvijalnih fraza u funkciji objektivnog korelativa zbilje.

205

Nasuprot ovim općim odrednicama Mihalićeve poezije nalazi se Slamnigova ili Gotovčeva poezija koja svoja iskustva "zaodijeva" u dosjetku, igru ili filozofiju egzistencijalizma.

229 Mihalić je moderan pjesnik, ali u priličnoj mjeri komunikativan, tj. otvoren prema čitateljima. Otvorenost i okrenutost ka empatički raspoloženim čitateljima ujedno je ovdje znak prisutnosti tradicionalnog shvaćanja poezije kao komunikacije nasuprot svim aktualnim hermetizimima novije anitkomunikacijski nastrojene avangarde. U njegovoj poeziji prevladavaju ideologemi nad ikonogramima; slike su konkretizacija ideja, a asocijacije su uglavnom strogo logički i psihološki motivirane. Mihalićev lirski subjekt u pravilu je čovjek u teškoj egzistencijalnoj situaciji, ali koji, iako utučen, nije zbog toga i dotučen te pasiviziran. I poražen, on nalazi snage da se kontemplacijom osvrne unatrag i baci pogled daleko u budućnost, shvaćajući iz niza događanja da smo svi na kraju na gubitku, a da je svrha života – neuspjeh. Otuda i dramatska napetost koja je bitna sastavnica svih njegovih pjesama, a ona se postiže prvenstveno neprestanim sukobljavanjem suprotnosti, iz čega onda proizlaze dublja, dvosmislena značenja. (Vlatko Pavletić, PSHK 164., Zagreb, 1980.)

Ivan Slamnig antologijske pjesme: Radi se o tom..., Ubili su ga ciglama, Na brzu ruku skupljeno društvance, Djetetu sam došo nekad, Naronska siesta, Barbara, Most, A Roma alla Romana, Pogled s prozora, Hrvatski pjesnici, "Ako se sjećate, dečki" + Evanđelisti, Vita Novellatrix, Dva razmišljanja, Nekad sam bio miš i sve, Slaga Gunduo o prošastju, Rađanje

(vidi bilješku o Slamnigu: Književnost od 1952. do danas > PROZA)

Nikola Miličević (1922 – 1999) antologijske pjesme: Trenuci sitna kiša, Vapaj iz kiše, Tražim, Kao kamen i zemlja, Zrcalo, U nestvarnu jutru, Pjesma o sreći i novinama, Modra elegija + Pjesma kamena, Elegija za moje mrtve, Na brijegu

Rođen je 1922. u Zvečanju kod Omiša, klasičnu gimnaziju završio u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je i doktorirao, nakon čega radi kao asistent na katedri za noviju hrvatsku književnost. Od 1959. do 1961. lektor je hrvatskog jezika u Bordeauxu, a zatim redoviti profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim pisanjem poezije, bavio se i prevođenjem poezije s romanskih i slavenskih jezika. Umro je u Zagrebu 1999. Stvaralačka koncepcija Nikole Miličevića proizlazi iz mediteranskog, klasičnog i renesansnog književnog naslijeđa. Klasična kultura razvila je u njemu sklonost prema drevnim poetskim vrednostama i izoštrila osjećaj za uzornu čistoću izraza i lapidarnost oblika, a nesumnjivi su i veliki utjecaji španjolske i hispanoameričke književnosti iz koje je mnogo prevodio.

230 Miličević je jedan od prvih urednika časopisa Krugovi s kojim je hrvatska književnost doživjela temeljite strukturne promjene. Poetski artizam s mladim naraštajem ponovo zadobiva snagu i postaje temeljnom obuzetošću u težnji za duhovnom slobodom lirskog izraza. Stvaralačko nastojanje nove poezije jače se usredotočuje obnovi pjesničkog izraza negoli vlastitoj izgradnji duha. Miličević svoju strukturalnu obnovu traži na čvrstom uporištu književne tradicije, što ga dovodi do stvaralačkog razbora, a to će se očitovati u težnji za čvrstom, klasičnom strukturom poetskkog izraza. On se ne podaje trenutno frapantnoj modernosti niti lakoj inspirativnoj improvizaciji; težeći za novim izrazom, izvore istoga traži u revalorizaciji baštinjenih izražajnih vrednota. Njegov odnos prema tradiciji teži njezinoj obnovi, uključivanju u modernu pjesničku ekspresiju pa njegova poezija uspostavlja ravnotežu između tradicije i modernističkog ekperimentiranja. Pjesnički počeci bili su mu skromni, ali već u svojoj drugoj zbirci Obećanja žute zore (1956), uspijeva se otisnuti od strukturalnog obrasca ranih stihova. Svaka daljnja zbirka sve dublje zakoračuje u suglasja izražaja i u zbilju života, krećući se tematski od blagih slikarskih preljeva u odrazima svjetlosti mediteranskih motiva, te preko vječne legende ljubavi prema zrelosti njegovih najboljih pjesama. Emotivna povezanost sa zavičajem rezultirala je nizom suptilnih lirskih varijacija, a ne može se oteti čaru mediternaskog prostora pa traži svoj veliki bijeg i utočište u iluziji daljina sunčanih horizonata (Otok). Drugi tematski krug Miličevićeve poezije čine motivi ljubavi, koja se već u zbirci Obećanja žute zore preobražava u profinjenu senzualnost. Krug života počinje i završava s ljubavlju. No trijumf ljubavi je kratka vijeka; na kraju, „u zraku izgubljena“, ljubavna želja ostaje živjeti bez nas (Želja). Tradicionalni izraz osvježen je duhom moderne metafore i profinjenom ekspresijom. Dok je glavnina krugovaške poezije s jedne strane sadržavala u sebi duh slobode, otvorenosti i ozbiljnost promatranja svijeta, jedan njezin dio nosio je u sebi klicu dekadencije i rastvaranja. Nasuprot takvoj idejno-etičkoj praznini, osobito prisutnoj u redovima mlađeg postkrugovaškog naraštaja, Miličević se zauzimao za misaono konstruktivan intenzitet subjektivnog nadahnuća. Njegova misao da su "pjesnici, a ne vojnici, sačuvali ovaj narod u njegovoj borbi za opstanak", postaje jednim od pokretača njegove stvaralačke težnje da pjesnička riječ sačuva dostojanstvo i ozbiljnost umjetničke poruke, a misaonst i čuvstvenost - kako je primijetio Branimir Donat - doista konstituiraju temeljnu bit ove lirike. U okviru tradicije, Miličević iskorištava jezične mogućnosti kako bi stvorio novu izražajnu strukturu; u toj poeziji progovara duh tradicije, ali i duh koji u novoj kreaciji živi kao moderna lirska struktura. Cjelokupnu izražajnost svojih pjesama dodatno je pojačavao metričkim ritmom i fonostrukturnim varijacijama pa je struktura te poezije obilježena strogom ritmizacijom i čvrstim fonološkim skladom, zbog čega se slobodni govor njegovih soneta, iako oblikovan bez klasične formalne sheme, doživljava „slutnjom ritma“, kao skladna sonetna struktura (Putnikova pjesma, Na Griču, Sonet u krugu). Pjesma je redovito strogo odmjerena arhitektonska cjelina, strukturalno zasnovana na čvrstom nacrtu, a unatoč gustoći izraza, u svom je lirskom iskazu jasna i izravna. Kao književni kritičar i esejist, vjeran impresionističkoj tradiciji, Miličević o piscu i djelu iznosi prije svega osobne dojmove, pridržavajući se svoga stajališta da „Svako djelo nosi u sebi svoj vlastiti svijet, svoju viziju, svoju poruku, svoju strukturu, pa i svoju teoriju.“ (Nedjeljko Mihanović, PSHK, 156, Zagreb, 1982.)

231

Josip Pupačić (1928 – 1971) antologijske pjesme: Nas sedam braće, Zaljubljen u ljubav, More, Tri moja brata, Nesagrađena kuća, Moj križ svjedno gori + Otkad je zima pala u horizont, Jedno drugo more

Rođen je 1928. na Slimenu pokraj Omiša. Nakon gimnazije u Splitu upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu a poslije radi u uredništvu Lykosa. Kasnije postaje i urednikom časopisa i glasila prve poslijeratne književne generacije Krugovi. 1959. počinje uređivati Književnik, zatim neko vrijeme radi kao asistent na Filozofskom fakultetu, a kasnije i kao lektor za hrvatski jezik na fakultetu u Lyonu. 1969/1970. radi kao profesor Jugoslavenske dopunske škole pri Ambasadi SFRJ u Londonu. Zajedno sa suprugom i kćerkom poginuo je 1971. u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku. Pupačić se javlja u poslijeratnoj krugovaškoj generaciji koja književno stvaranja ne shvaća kao ideološku ilustraciju stvarnosti, već kao sredstvo individualne intuicije i posebnog stvaralačkog kritičkog odnosa prema društvenoj zbilji u kojoj se on opredjeljuje za estetičku funkciju književnosti, zalažući se za djelatvornu potrebu slobode umjetničkog stvaranja. Suprostavljanje dogmatizmu socrealističke metode nije bilo samo izraz njegovog estetičkog svjedočenja već i imperativ stvaralačke svijesti. Afirmacijom krugovaške generacije, književnost revolucije i poslijeratnih socrealističkih previranja završavaju svoj ciklus, a počinje nova neomodernistička literatura. Prihvaćajući jezični medij kao izražajno sredstvo ostvarivanja umjetničkog djela, Pupačić je rano spoznao da je ljepota riječi najuzornija meta kojoj pjesnik mora težiti. Unutar svoje generacije, on se opredijeljuje za trajne vrijednosti domaće baštine, za duhovni dijalog sa životom, ne zalazeći u apstrakcije i gradeći svoj stil grčevitim, nemirnim, često drastičnim i silovitim, čime su se očitovali njegovi unutrašnji nemiri, pobune, misli i žive erupcije duha (Zvijezda, Nokturno, Moj križ svejedno gori). U svojoj poeziji iskonski je povezan sa zavičajem, privlače ga prisni vidici koji su ga okruživali u djetinjstvu pa je rodni biokovski kamenjar obogatio njegovu lirsku percepciju izvornim poetskim slikama. On se identificirao sa tim pejzažem i ta povezanost sa zavičajem omogućila mu je da osjeti one najneposrednije glasove koji izviru iz nostalgičnog svijeta njegove najranije poezije (lirske slike o jablanima, o klisurama i oblacima, o krilatom moru punom gordog bijesa itd.) Ali taj svijet nije idiličan jer je njegova elegičnost puna reminiscentnih tamnih slutnja, a njegova lirika izrazito povezana i sa zbivanjima koja su determinirala doživljaje i spoznaje iz mladosti (npr. Tri moja brata). Uskoro nestaje i bezbrižnog harmoničnog svijeta iz ranih pjesama iz zbirke Kiše pjevaju na jablanima (1955) jer prvobitni impresionistički dojmovi bivaju potisnuti subjektivnim uranjanjem u objektivnu bit proživljenih trenutaka iz kojih zrači tjeskoba pa se javljaju skoro opsesivni egzistencijalni upiti o smislu života u beskrajnost prostora i vremena, što je vidljivo već u drugoj njegovoj zbirci Mladići (1955), punoj bolnog sjećanja kroz koje se provlači opsesija smrti. Iz mutnih nesvjesnih slutnja nečeg kobnog i zlosretno neizbježnog udesa, poteklo je i njegovo traženje smisla ljudskog postojanja, a ti

232 nemiri najjače će odjeknuti u posljednjim zbirkama: Ustoličenje (1965) i Moj križ svejedno gori (1971) gdje će se očitovati i novi strukturalni eksperimenti, kao i težnja za hermetičnijim izražajem. Kroz unutrašnje nemire i borbu sa vlastitim sumnjama on nazire smisao svoga opstanka, a njegovi ovozemaljski vidici sve izravnije bivaju usmjereni prema začaranom krugu beskraja pa se zato u posljednjim pjesmama sukobljavaju realnost i mašta, materijalizam i metafizika. Ta težnja da spozna ontološki red stvari, usmjerila je Pupačićevu filozofsku percepciju dubljoj misaonoj strukturi izraza. Između prve i posljednje zbirke on se nalazi u svojevrsnoj stvaralačkoj krizi, što su zamijetili mnogi kritičari, a ona je prevladana tek u posljednjoj zbirci Moj križ svejedno gori u kojoj se na podlogu modernističke pjesničke strukture uspješno uključuju prastari oblici. Pupačić provodi revalorizaciju jezičnog izraza, što je nekim njegovim tekstovima udahnulo posebnu intonaciju i stilsku draž (Zemlja i ja, Pogled s mog prozora, Tu je blizu i ljeto). Istovremeno stvara liriku prožetu tjeskobnim doživljajem smrti i čuvstvom u kojem se čovjek poistovjećuje s kozmičkom biti stvari i osjeća sastavnim dijelom svemira. Zato u njegovom stilskom postupku dolazi do hermetizacije izraza. Kao književni povjesničar, kritičar i urednik književnih revija, Pupačić je otvoreno istupao protiv degradacije stvaralačkog čina, protiv masovne umjerenosti i diletantizma. Promicao je nova avangardna strujanja i nove oblike književnog izraza u azdoblju hrvatskog neomodernizma. Lozinka njegova krugovaškog naraštaja bila je izraz iznad svega, a nje se držao i sam Pupačić kada je preuzimanjem nekih elemenata iz stare hrvatske tradicije usmjerio književnost da se obnavlja iz sebe same. (Nedjeljko Mihanović, PSHK 156, Zagreb, 1982.)

Danijel Dragojević (1934) antologijske pjesme: Trava, Jesen, Plan grada, Karta, Pod kišobranom, Ako se jednom, Na padini, Puževi na splitskoj ribarnici, U novinama čitamo, Susret + Postanja, Bljesne prostor, Kornjača, Nebeski bolesnik, Četvrta životinja, životinja od vremena, Ceremonijal, O ribama, Guljenje krumpira, Nenadana svjetlost, Predstoji nam, Umor riječi, Ponekad, Zvijezda Mozartove godine, Zvijezda dvojna

Rođen je u Veloj Luci na Korčuli. Do sada je objavio slijedeće pjesničke zbirke: Kornjača i drugi predjeli (1961), U tvom stvarnom tijelu (1964), Svjetiljka i spavač (1965), Nevrijeme i drugo (1968), Bijeli znak cvijeta (1969), O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata (1970), Četvrta životinja (1972), Prirodopis (1974), Izmišljotine (1976), Razdoblje Karbona (1981), Rasuti teret (1985), Zvjezdarnica (1994), Cvjetni trg (proza) (1994) i Hodanje uz prugu (1997). U poeziji Danijela Dragojevića fenomenološko iskustvo prethodi ontološkom, a ontološko se, netom motivirano, obraća ponovo fenomenološkom. Krajolik/pejzaž koji se javlja u njegovoj poeziji postaje poprište i pozornica totaliteta obnovljenog na temelju otkrića njegovih elementarnih sastojina. Temeljna preobrazbena tematika njegova pjesništva jest čežnja za rasapom i hodočašće znakova k postanju. Ono što subjekt vidi i iskušava u zbirci U tvom stvarnom tijelu (1964), nije stalnost i posjedovanje, nego mijena. Paradoksalno, dosegnuvši predmet kao obzor

233 predmetnosti, pjesnik se od njega odvraća u korist procesualnosti – stvarno je tijelo samo okvir ljubavi prema nekoj veoma nestalnoj i nepostojanoj predmetnosti. Prirodopis (1974): U Dragojevićevoj poeziji ulogu objektiva igra govor. Ono što odlučno određuje pojavnost slike ocrtane objektivnom jest tehnika bilježenja, a Dragojević tu tehniku prispodobljuje filmu. Ne zaokupljaju ga izdvojene, nepokretne slike stvari, već dinamički postupak koji, sagledavajući stvar iz raznih kuteva vidi njezinu mijenu i preobrazbu. Pozivanja na tehniku filma, kao medija u kojemu se vidi svojevrsna usporedna stvarnost suvremenog svijeta, veoma je česta kod Dragojevića. Cjelokupno hrvatsko pjesništvo do Dragojevića, a također i nakon njega, poima pjesnički jezik kao sredstvo bijega, euforičnog oslobađanja (Mihalić), tematizirane pustolovine (Šoljan), onostranosti pojmova (Gotovac), igračke distrakcije (Slamnig). Kod Dragojevića je pjesnički jezik, naprotiv, način neposrednog osvjedočenja, provjere i ovjere postojećeg, utvrđivanja očiglednog. On ponovno vraća govor o očitom unutar odlučno povijesnog koncepta – vremenito nikad nije do te mjere toliko dojmljivo koliko u svojim kratkim spojevima s vječnim, kakvi god bili njegovi kolektivno-mitski ili individualni razlozi. Lanac preobrazbi odvija se unatrag, do sve elementarnijih slika. I dok nas većina pojava u suvremenom hrvatskom pjesništvu nastoji uvjeriti da je bijeg naravno stanje pjesničkog jezika i njegov razlog, ili čak da su u stanju taj bijeg ostvariti, Dragojević se u Razdoblju karbona (1981) potvrđuje kao pjesnik koji zna pustiti riječ daleko od sebe, ali ugradivši joj inteligneciju povratka. Teorija zamjene (a zamjena je egzistencijalna nužda, oblik nagona za samoodržanjem) jest dragojevićevski formulirana teorija metafore – zamjenom jedne riječi unutar jednog teksta, ostvaruje se metaforski pomak i prijenos značenja cijelog sustava. Zamjena je i neprestana odgoda smrti; ne teži li smrt tome da nas zamijeni i postane našom metaforom? Ali zamjenom se zapravo ništa ne rješava; zamisliti zamjenu znači groziti se njezina ishoda. Opstanak nije drugo do neprestano projiciranje, ubacivanje u budućnost, u još neodređeno i nerečeno. (Zvonimir Mrkonjić: IZVANREDNO STANJE, GZH, 1991.)

Zvjezdarnica (1994): Ove pjesme ne teže nekom nebeski udaljenom cilju, nisu protokol neizvjesnog puta ka prosvjetljenju, već prije svojesvrsni dnevnik nekoga tko je unutarnju napetost takvog puta razmijenio za „potpunu opuštenost“. Pjesnik ne želi odabirati, već uvijek biti raspoložen za sve na što može naići, puštati sva bića da budu ono što jesu, a u isti mah nastojati oko njih, omogućavati njihovo postojanje svojim gledanjem, divljenjem i zahvalnošću. Neposredan odnos prema bilo kojoj stvari za njega je uzajamno darivanje, poziv na postojano slavlje. Prostor Dragojevićeve poezije je poput nekog grada oblikovanog po ljudskoj mjeri, gdje na svakom trgu i svakoj uličici bilo kada može započeti kakvo zanimljivo zbivanje. Taj dojam trajne novosti, ta sposobnost da se bića sagledaju kao da su tek što su zauzela mjesto u svijetu te još ni sama ne znaju kojim će nam se rješenjem obratiti, jedna je od radosnih tajni ove zbirke. (Hrvoje Pejaković, bilješka u: Danijel Dragojević: ZVJEZDARNICA, HSN, Zagreb, 1994.)

Josip Sever (1938 – 1989)

234

antologijske pjesme: Bitka, Prostrano sagorijevanje, Pismo o lišću koje pada, Između majmunskih zidova, Ponedjeljak, Najnovija metoda ubijanja staraca, O ljudi, spasite rat + Muzika vida, Pjev za Feniksa, Panegirik pornografa, Europska smrt, Znakovi rata

Rođen je u Blinjskom Kutu kod Siska, studirao sinologiju u Pekingu i slavistiku u Zagrebu. Prevodio je s ruskoga (Majakovskog, Babelja, Nabokova) i kineskoga, a objavio je dvije zbirke pjesama: Diktator (1969) i Anarhokor (1977), za koju je nagrađen Nagradom grada Zagreba. CIVILIZACIJSKI NOMADIZAM JOSIPA SEVERA 70-ih godina u hrvatsko pjesništvo počinje prodirati poetika tehnicirane semioze, koja ustupa mjesto već iscrpljenoj krugovaškoj i razlogovskoj generaciji pisaca. Vraćajući se 1964. iz Moskve, s prethodnim iskustvima iz Kine, Sever donosi nekoliko raritetnih spisa futurističkog prvaka Alekseja Kručoniha na kojima će izgraditi kult ruskog utjecaja i vlastiti semantički projekt: civilizacijski nomadizam, pod poetičkom maksimom „zvuk diktira smisao“, prezentiran u prvoj knjizi Diktator, koja ga je učinila kultnim pjesnikom. Granica koja je suvremeno estetsko iskustvo razdvojila od „povijesne“ avangarde bila je gubitak utopijske vjere u moć moderne umjetnosti. Izgubivši utopijsku podlogu, suvremena se umjetnost nepovratno udaljila od avangarde; avangarda je htjela promijeniti svijet, a suvremena umjetnost zna da to prelazi granice njezina mogućeg iskustva. Na ruševinama neuspjelog avangardnog sustava nastaju dvije pararelne vrste suodnosa: kanonizacija ili industrijalizacija avangarde i pokušaj da se ona prevlada polazeći od njenih vlastitih pretpostavki. Severovo je pjesništvo nastalo na estetskoj supoziciji s udaljenim predloškom, u okviru vremenski vrlo pomaknute recepcije ruske avangarde pa je promjena funkcija najrazumljivija činjenica. Tri osnovna poetička modela su mu Kručonih – Hljebnikov – Majakovski, a na podlozi takvih modela jasno se ističu tri dominante njegove poetike: • orijentacija na zaum kao arhajsku jezičnu magiju; • dekonstrukcija semantičke vertikale avangardne utopije i • novi, ne više avangardni tip montaže. Severovo pjesništvo pruža beskrajne prizore oslobođene strukture označitelja, a obje njegove zbirke djeluju kao radikalna obnova zapretanih mogućnosti hrvatskog jezičnog medija. Poput Kručoniha i Hljebnikova, Sever je pisao po načelima jezičnog, mitopoetskog ili dječjeg mišljenja, i to zato da bi jezično mišljenje izrazio u njegovoj arhajskoj čistoći i neograničenoj slobodi. Jezično se mišljenje najbolje može razumjeti u opoziciji sa svojom suprotnošću – logičkim mišljenjem; logičko je perspektivno i selektivno, dok je jezično aperspektivno i nesklono selekciji. Na semantičkoj razini logičkog izražavanja determinacija teče od smisla prema zvuku, od označenog prema označitelju, od predmeta prema znaku, dok je u jezičnom obratno. Logičko je načelo izražavanja mimetično, jezično je kreativno; logičko je gnoseološko, jezično je ontološko, prvo je umno, drugo dubinski „za-umno“. Na prvome počiva proza, a na drugom poezija. Jezično je mišljenje stoga značajka predcivilizacijskih ili rubnih pojava, dječje dobi, infantilnih ili pomaknutih osoba i stanja. U Severovoj poeziji naziremo dubinski rad arhajskog jezičnog mišljenja kojemu je zvuk unaprijed dan kao smisao, tekst unaprijed kao svijet, kojemu poezija nije spoznaja, nego – zvukovna ontologija. U poetici civilizacijskog nomadizma ustuknula je napokon i osnovna kategorija avangardne estetike: načelo očuđenja. Civilizacijski nomadizam nastao je s onu

235 stranu avangardnog načela očuđenja, u prostoru gdje vlada horizontalno obilje i anarhija svih elemenata strukture. On svojom poetikom afirmira aperspektivističko načelo uvijek drugog, altertnativu pararelnog i ravnopravnog. (Dubravka Oraić-Tolić, uvodni esej u: Josip Sever: BOREALNI KONJ, Mladost, Zagreb, 1989.)

Luko Paljetak (1943) antologijske pjesme: Izlazak iz kuće, Licitarsko srce, Boravak u nama, Ljubav, Upute kako se gradi kula od karata (za početnike i one koji znaju, Vrtuljak, Kutija koja pokazuje kakvo će biti vrijeme, Žuta soba + Rasap mene, Evanđelje po Luki, Sva povijest, Koprena kornjača, Heaven Co. Ltd., Sandosten forte, Ime, na kraju dana, Prognani, Šafrani

Rođen je 1943. u Dubrovniku. Filozofski fakultet završio je u Zadru, a doktorirao je u Zagrebu. Radio je kao dramaturg u zadarskom Kazalištu lutaka, a zatim kao asistent na zadarskom Filozofskom fakultetu. Sada živi u Dubrovniku i urednik je časopisa Dubrovnik. Piše za djecu (Miševi i mačke naglavačke, Priče iz male sobe, Slon na balkonu i dr.) i odrasle: knjige pjesama (Nečastivi iz ruže, Ljubičaste kiše, Pjesni na dubrovačku, Na rubu tijela, Anđelovanje, Tvoje poglavlje, Bijela tama i dr.), drame (Tri farse, Poslije Hamleta i veći broj radiodrama), feljtone (Jantarna kocka, Male teze o kazalištu lutaka i dr.), književno-znanstvene studije, anatologije (npr. Krugovi koji se šire), a tu su i brojne knjige prijevoda stranih pisaca. Bijela boja jedan je od temeljnih motiva u Paljetkovoj poeziji; ona ga vezuje s atributom čistoće i djetinje izdvojenosti, te iskonom, za kojega je njegova poezija snažno vezana. Uz brojne imenice i pridjeve okarakterizirane bjelinom, tu je i učestala metonimijska uporaba snijega, a paradoksalna oksimoronska sintagma bijela tama izvučena je iz pjesme Bijeli kvadratić koja započinje programatskim pozivanjem na apstraktno slikarstvo, odnosno na supremastički napor nadmašivanja predmetnosti i prikazivosti. Već je Frangeš ukazivao na plodni dinamizam krajnosti na snagu polarizacije boja-neboja. Paljetkovo pjesništvo kreće se na čitavoj amplitudi od pune osvijetljenosti do duboke zasjenjenosti, od euforije svenazočnosti do zanosa gubljenja i uviranja. Kada se 1968. javio s prvom svojom zbirkom Najbliži konac svijeta, izazvao je opravdano zanimanje jer njegovo pjesništvo nije bilo nalik ničemu što se u tom trenutku pisalo. Ono se odmah nametnulo svojom prozračnošću i pijevnošću, oblikovnom dotjeranošću i leksičkom slojevitošću. Uspio je nepatetično progovoriti o čežnji i ljubavi, o ružama i srcu, dakle o motivima koji su već isključivo pripadali „prizemnoj“ domeni spomenarskih okušavanja ili šlagerskih prenemaganja. Radilo se tu o vrhunskoj sposobnosti koja uspijeva zaći na područja u koja se drugi više ne usuđuju, ali i poigravanju s tradicijama i raznim modelima poetske verifikacije, čime je dokazao da mu ni iskustva moderniteta nisu strana. Među prvima je Paljetak naslutio iscrpljenost povlaštenih modela i prepustio se vlastitom sluhu i imaginaciji. Kroz negove pjesme ponovo su odjeknule nanovo probuđene trubadurske i renesansne, manirističke, barokne, pučke tvorevine, naravno, u modernom ključu – propitujući i korespondirajući sa tradicijom (npr. Pjesni na dubrovačku) Paljetkova „poetska proizvodnja“ veoma je bogata (dosad je objavio gotovo 30 zbirki pjesama) pa je očito riječ o jednom od najplodnijih i najustrajnijih

236 suvremenih hrvatskih pjesnika koji se svojom širinom teško dade uklopiti u neke granice i okvire (osim onih koje sam sebi zadaje). Luko Paljetak je pjesnik neoromantičarskog nadahnuća i obnovitelj najzahtjevnijih tradicionalnih oblika, slavitelj ljubavne slobode, trubadur i homo ludens, ironični i podrugljivi tumač ljudskih odnosa, nastavljač starih balada i romanci i dostojan nastavljač stare dubrovačke tradicije. (Tonko Maroević, predgovor u: Luko Paljetak: BIJELA TAMA, MH, Zagreb, 2000.)

Antologijski izbori Vlado Gotovac (1930 – 2000) antologijske pjesme: Moj portret u jednom danu, Lazareva pjevanja, Mogu samo nestati, Ljuljaju se naše glave, Ja domahujem životu, Jeka, Dan izlaska s vjetrom, Poema o mladiću koji ne voli ovaj svijet, Orlovi, U posljednji trenutak + Prebivalište, Usamljeni Oefej, Raport stražara iz Pompeja, Domovina i misao, Položaj ovisnika, Pred Račićevim autoportretom, U povodu zvona

Zvonimir Mrkonjić (1938) antologijske pjesme: Svijete, stroga sliko, Otok, Između dva neprijatelja, Horoskopija, Kao što dječak kad ga zgrabi nešto, Sedamdesete, poetika + Zemljovid za Franu Šimunovića, Motet, Noćna straža, Posvećenje proljeća, Naplavine, Zvonici

Ivan Rogić Nehajev (1943) antologijske pjesme: Balada o Ulrichu, Izabella, Jezik, Razgovor o povijesti na Svisvete, ente i druge

Vesna Krmpotić (1932)

237 antologijske pjesme: Mrtvi padaju, Vlat i ja, Mnogostruki život, Djetetu u utrobi, Očev grob, Dječak i njegov leptir, Pjesma o otpalom pucetu, Molitva pjesnika, Gola pjesma + Glas vode u rijeci, Samotna lipa krvi, Odakle si došao, Zahvalnica, Gozba kineskih mudraca

Zvonko Maković (1947) antologijske pjesme: Strah (Sjećam se, Prilog za povijest hrvatske književnosti, Iskustvo, Između, Zapisi, Neprilagođenost, Agregatno stanje) + Porgy & Bess band, Zabriskie point, Tragovi, Život u krletki

Branko Maleš (1949) antologijske pjesme: Dobro zvučanje, Čitajmo: S R S, This is not a love song, Čitati treba tajno, X X X (razgovaram s vodom...), Za kim plače Zdenka?

Ante Stamać (1939) antologijske pjesme: Srpanj, Rujan, Prosinac, Seh duš dan, Ispred čakovečkog dvorca nekog travnajskog jutra 1670, Tvoj i moj znak + I kad nečista strepnja, Travanj, E, moj Hölderline, Gvozdena peta, XXXIII., Krošnje, Prizori

Branimir Bošnjak (1943) antologijske pjesme: Zrnje za baladu, Samoposluživanje

Boris Maruna (1940) antologijske pjesme: Rasprava o lakoj glazbi, Borba s duhovima, Kiše na plažama, Sv. Augustin (srednjovjekovna studija s nekim gotskim elementima suvremenog svijeta), Pas, De vita beata, O Kaligula, Mislim da se smiješim, Studija o strukturalizmu, Šaka + Being there, Pred fotografijom potpraga, Ars poetica II., Poruka

Nikica Petrak (1939) antologijske pjesme: Ako tko jače zapjeva, Južna strana Hvara, Horoskop, Na sivoj škrinji + Zaustavljanje oblaka, spas oblutka, Put u šumu, Poslanica: uvečer prije svečanosti, Ocean, Zaziv, R.I.P.

Mate Ganza (1936) antologijske pjesme: Otkrića, Pjesma o putu, Zemlja koje nema, Ljubavi je uvijek vrijeme, Cross country, Uzdah naroda i životinje, Ima nas kao da nas i nema + Voljeli što smo, Kraste, Tvoja šutnja, Tako blizu, Kamen na srcu

Dubravko Horvatić (1939 – 2004)

238 antologijske pjesme: Ovo je najtvrđi od sviju gradova, Jedan se kralj odrekao prijestolja, Ti koji si zborio o plovidbi, Noćni konjanici, Pismo iz gotike, Zemljo, crna moja zemljo, Jutarnja pjesma, Na kraju + U svojim posljednjim časovima, Nijedan od mojih gradova, S koljena na koljeno, I kad se napokon sraze, Sad poznajem svoj put, Stećak, Vita Aeterna, Pismo

Tonči Petrasov Marović (1934 – 1991) antologijske pjesme: Sonata za staro groblje na Sustipanu, Tempus edax rerum, Trogirski triptih, San čovjeka koji se prejako naginjao, Riva degli Schiavoni + Besjeda uz more, Pjesma među pjesmama, Život bez naslova, Marsija, Takmaci, Presuda, Egzekucija i kraj, Smrtna kazna jezikom, Kao dijete koje uči ustima, Prozor svjetski

Tonko Maroević (1941) antologijske pjesme: Savršeni pejzaž II., Slijepo oko 5, Slijepo oko 11, Njihalo 5, Cjelina 3, Cjelina 6, Iz kože i u koži

Anka Žagar (1954) antologijske pjesme: Šuma, Putovanje, Ispričnica, Tamni vrh jezika, Vidjela sam srne kako plaču, Ikebana? Ali ova, Mreža starog ribara, S unutrašnje strane usana

KNJIŽEVNA ZNANOST

Antun Barac (1894 – 1955) Rođen je u Kamenjaku kraj Grižana. Početničke stihove pisao je u đačkom Pobratimu. Na njegov razvoj svakako su utjecali i učitelji Branko Drechsler-Vodnik206 i Đuro Šurmin. Barac je znanstvenik bez čijih je sudova nezamisliv bilo kakav pristup povijesti novije hrvatske književnosti. Sve do njega, naša je znanost o književnosti, posebno povijest, bila pod snažnim djelovanjem usko shvaćene filologije koja se nije usuđivala odvažiti na estetsko ocjenjivanje i sintezu. Ozbiljnim kritičkim prilozima Barac se počeo javljati 1914. u Čerininu Vihoru, uključivši se tako u borbeni pokret jugoslavenski orijentirane predratne omladine kojoj je uzor i znanstveni primjer bila ličnost srpskoga književnog povjesničara i kritičara Jovana Skerlića. Tako je i najaznačajniji Barčev članak iz tog ranog perioda upravo onaj posvećen Skerlićevoj smrti, u kojemu ga Barac ocjenjuje kao najvećeg jugoslavenskog kritičara, iako sa ne baš rafiniranim smislom za poeziju. Od prvih svojih istupa Barac se opredjeljuje za liniju kulturnog i političkog života koji budućnost i opstanak hrvatskoga narada vidi u zajednici svih južnih Slavena pa u tom svjetlu valja ocjenjivati i mnoge njegove rezultate i zaključke.207 206

Vodnik je prije Barca dao najmoderniji pogled na hrvatsku književnu povijest, a bio je i prvi koji je obezvrijedio jalovo filologiziranje u povijesti starije i novije hrvatske književnosti (npr. njegov članak Lingvistika i literatura). 207 među njima je i njegovo prihvaćanje ekavice, kojom se služio sve do 1926.

239 Kao docent i profesor jugoslavenskih književnosti, Barac je imao priliku da stupi u dodir sa čitavom generacijom pisaca koji su se počeli afirmirati tridesetih godina, a taj položaj omogućavao mu je i da počne provoditi, još od strane Vodnika započetu reformu naše znanosti o književnosti i nastave iste na Sveučilištu. Njegovu kritičku sposobnost pokazao je već esej Matoševa lirika (1919) u kojem snažnim argumentima ističke zbiljsku vrijednost Matoševe poezije, a odlikuje se i rijetkom sposobnošću uživljavanja u tekst. U isto vrijeme nastaje i značajan esej o Gunduliću u kojemu Barac načinje pitanja o vrijednosti i izvornosti starije hrvatske književnosti, a rad na procjenjivanju književne baštine počinje još 1923, člankom Naša književnost i njezini historici. U njegovu radu, naglašavajući odnos tzv. malih i velikih književnosti 208, prisutna je spoznaja da je razgovor o svakoj književnosti, uza sve sličnosti razvitka i pripadnosti istom povijesno kulturnom krugu – uvijek različit. Treba spomenuti poznatu polemiku-dijalog između Barca i Alberta Halera209, koja se razvila nakon što je Heler prikazao Barčevu knjigu eseja i negativno ocijenio Gundulića zbog izrazitih baroknih obilježja, a nedugo potom i njegovu monografiju o Šenoi210. Velike napore da obrani svoja stajališta Barac ulaže kasnije i u svojim radovima o Preradoviću i Vidriću, razvijajući tako listu pitanja kojima bi se kritičar trebao baviti: 1. što je pjesnik doživljavao? 2. kako je doživljavao? 3. što je htio? 4. što je postigao (tj. koliko je njegovo pjevanje umjetnost)? Ta pitanja dokazuju da je Barac bio više književni historik nego kritičar; sva njegova pitanja u vezi s Preradovićem bila su književno-povijesna, uvijek se pitajući čime objasniti što je to pjevanje takvo, ali ne što takvo pjevanje kaže. Cijelu situaciju Haler je kasnije nastojao smiriti, nastojeći razdvojiti književnu kritiku i estetiku od književne i kulturne historije: "Glavni je uslov pravilnog posmatranja književnog djela određeno i čvrsto zauzeto stajalište: kad se književno djelo procjenjuje estetski, procjenjuje se samo estetski; a kad se posmatra sa kulturnoistorijskog gledišta, posmatra se samo sa kulturnoistorijskog gledišta. [...] I baš ovo miješanje stajališta, tojest zaključivanje sa kulturnohistorijskih momenata o književnim vrijednostima dovelo je do kaosa u našim književnim sudovima, a g. Barca do toga da proglasi Augusta Harambašića znatnim pjesnikom."211 Ipak, s obzirom da je to vrijeme kada praktički ne postoji nikakv oslonac, nikakva bibliografija, nikakav pogled na dotadašnje književno stvaranje, te da je Barac bio praktički sâm u tom poslu, njegov pristup, koji je zapravo eklektičan treba držati barem donekle opravdanima. U svoj rad unosi i historijskosociološku komponentu pa time ostvaruje nekoliko dotad nepoznatih pristupa književno-povijesnoj građi (Zapisi o književnoj publici i Zapisi o "Mladima" i "Starima" u kojima zatvara trokut pisac-djelo-publika, bez kojega nema konkretizacije suda o književnom fenomenu). Na radu o Preradoviću, Barac kao važan kriterij na području hrvatske književnosti priznaje i borbu hrvatskog umjetnika s književnim, umjetničkim izrazom, koja je prisutna u cijeloj hrvatskoj lirici 19. stoljeća, kada su se pjesnici lomili na neizbrušenosti i nedovršenosti književnog jezika.

208

usp. njegovu knjigu Veličina malenih (1947) Haler se istakao kročeanskim preocjenama tada najviše uvažavanih hrvatskij pjesnika: Gundulića, Preradovića i Kranjčevića. 210 Haler je zamjerao Barcu na zaključku da je Šenoa izvrstan pisac jer je stvarao "realne likove", iako lik iz Šenoina romana, unatoč historijskoj utemeljenosti, ne može biti realan u smislu historijske realnosti koja s umjetničkom nema nikakve veze. Radilo se zapravo o nesporazumu – teorijski je Haler bio u pravu, ali Barac je do takvog zaključka došao misleći prije svega na Šenoinu dokumentarnost. 211 Albert Haler, NAŠA KNJIŽEVNA KRITIKA, Nova Evropa, knjiga XIX, 9, 274-275 209

240 Iz takvih pitanja izgradio je Barac dva najoriginalnija instrumenta svoje "estetike": iza svih "mucavih" strofa naših lirika 19. stoljeća leži iskreni napor, ali zarobljen u nesavršenosti pjesničkoga jezika. Drugi je kategorija bola212 (koji se nadovezuje na prvi) kao osnovnog pokretača umjetničkog stvaranja uopće. U svoj kritički aparat unio je i kategoriju diskrecije, distanciranosti i povučenosti: patjeti i šutjeti – dostojanstveno podnositi svoju sudbinu bez nepotrebnih, čak i ponižavsjućih jauka – to je kob i dostojanstvo čovjeka, to je ujedno i snaga velikih pjesnika. Najveći mu je bio čovjek koji se na udarce ne osvrće, ne zato što ih ne osjeća ili ih pokorno prima, nego zato što oni bole, a bol prekaljuje. Ideal mu je bio Mažuranić – izvrgnut najtežoj uvredi što je umjetnik može doživjeti: sumnji u autorstovo vlastitog djela. 213 U skladu s tim – konciznost izraza (reći "ni previše ni premalo") bila je temelj njegove umjetničke vrijednosti. "Estetika" na kojoj je izgrađivao svoje sudove, morala se dakle zasnivati na dvjema temljnim osobinama: na humanističkim vrijednostima teme i na saršenstvu forme (ekonomičnost, konciznost izraza i plastičnost prikazivanja). Prije svega je Barac ipak bio historičar književnosti pa njegove monografije: Vladimir Nazor (1918), August Šenoa (1926), Mirko Bogović (1933), Hrvatska književna kritika (1938), Vidrić (1940), Mažuranić (1945) tvore temeljni fundus hrvatske znanosti o književnosti. Za razliku od starijih monografija, u kojima preteže filološka metoda i biografski pozitivizam, Barac je počeo isticati prije svega umjetničku osobu. Osim toga, uvijek se bunio protiv uniformiranosti u prikazivanju tzv. malih književnosti, a napose protiv prenošenja gotovih shema iz povijesti velikih književnosti na povijesti malih književnosti. Rad na povijesti novije hrvatske književnosti smatrao je životnim djelom kojemu je moguće pristupiti tek pošto su izvršene sve potrebne predradnje, što je vjerojatno i razlog zašto je njegov pripravni rad trajao dulje nego što je to on sâm u početku zamišljao. Pogledom na Barčevu prvu (od zamišljenih pet knjiga povijesti hrvatske književnosti): Književnost ilirizma (1954), vidjet ćemo da je ilirizam najpotupunije obrađeno razdoblje novije hrvatske književnosti (njime su se bavili već i njegovi prethodnici: Šurmin i Vodnik). Barac nastoji ići piramidalno – od općeg prema pojedinačnom; želeći najprije dati atmosferu u kojoj su djelovali književnici ilirizma, a tek onda prikazati njih i njihova djela. Tako je Književnost ilirizma književna povijest, ali još uvijek ne čini povijest književnosti. Drugu knjigu, Književnost pedesetih i šezdesetih godina (1960), nije dovršio (u tome ga je spriječila iznenadna i prerana smrt), ali je njezina koncepcija ista. Možemo zaključiti kako toliko predan rad na području hrvatske znanosti o književnosti do Barca nije dao nitko. I unatoč eventualnoj zastari metoda i pronalasku novih podataka, predano Barčevo nastojanje da odredi nacionalno značenje, ljudski smisao i umjetničku vrijednost hrvatske književnosti, ostat će kao trajni dobitak i stečevina hrvatske književne znanosti. (Ivo Frangeš: ANTUN BARAC, ZZKFF, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978.)

212

Ta "estetika bola" prisutna je već u njegovom eseju o Matoševoj lirici, u knjizi o Nazorovoj poeziji, a kulminirala je u monografiji Vidrić (1940), gdje je čitavo jedno poglavlje naslovljeno Umjetnost i bol. 213 O Mažuraniću će npr. reći: "Ta zatvorenost u sebe nije mogla značiti ujedno suhoću, namjerno odalečivanje od ljudi – zbog oholosti ili čega drugoga. Upravo ljudi veoma čuvstveni su naoko nepristupačni – ne zato što bi to namjerno htjeli biti, nego im jaka osjetljivost ne dopušta da se odmah razgale pred stranima, da iznesu na vidik svoja čuvstva kao što to često čine površni ljudi." (A. Barac: MAŽURANIĆ, MH, Zagreb, 1945.)

241

Annexum I KRONOLOGIJA KNJIŽEVNIH DOGAĐANJA OD PREPORODA DO DANAS214 Godina 1815. 1830. 1832. 1835. 1839. 1840. 1842.

1843. 1844. 1845. 1846. 1848/1849. 1851. 1855. 214

Antun Mihanović: Reč domovini ob hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja Ivan Derkos: Genius patriae Janko Drašković: Disertacija iliti razgovor U Zagrebu izlaze Gajeve Novine horvatske s dodatkom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska Ivan Kukuljević: Juran i Sofija Stanko Vraz: Đulabije Dragutin Rakovac: Mali katekizam za velike ljude Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu Prvi broj časopisa Kolo Ivan Kukuljević drži prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru. Dimitrija Demeter: Teuta Prvi broj časopisa Zora dalmatinska (Zadar) Antun Nemčić: Putositnice Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića Petar Preradović: Prvenci Revolucija u Hrvatskoj, ban Jelačić ukida feudalizam Mirko Bogović: Frankopan Janko Jurković: Ulomci iz lomna i kršovita života... (Pavao Čuturić)

Tabela je priređena prema sinkronijskim tablicama u POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI D. Jelčića (Zagreb, 1997.) Izostavljena su književna zbivanja u svijetu, te oni hrvatski autori koji nisu zastupljeni u ispitnoj literaturi. Navedena su i neka opća/politička zbivanja, ali samo ona od izuzetne važnosti, odnosno ona koja su se odrazila i na književno stvaralaštvo.

242 1856. 1857. 1859. 1861. 1863. 1866. 1867. 1868.

1871. 1873/1874 1873. 1879. 1880. 1881. 1883. 1885. 1886. 1887. 1888. 1889. 1891.

1892. 1893. 1895. 1896. 1898. 1899.

1900. 1902.

1903. 1906.

1908.

Adolfo Veber Tkalčević: Ustroj ilirskoga jezika Josip Freudenreich: Graničari Antun Mažuranić: Slovnica hrvatska Luka Botić: Bijedna Mara Ivan Trnski: Krijesnice Strossmayer osniva JAZU Stvaranje Austro-Ugarske monarhije Vatroslav Jagić: Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga Hrvatsko-ugarska nagodba Mate Vodopić: Tužna Jele Franjo Marković: Kohan i Vlasta Rakovička buna i smrt Eugena Kvaternika August Šenoa: Zlatarovo zlato Banovanje Ivana Mažuranića, "bana pučanina", brojne reforme, uvođenje obavezne pučke škole Rikard Jorgovanić: Mlinarska djeca Josip Eugen Tomić: Zmaj od Bosne August Šenoa: Kletva Ivo Vojnović: Geranium Razvojačenje Vojne krajine i njeno pripojenje Hrvatskoj Eugen Kumičić: Olga i Lina Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi August Harambašić: Slobodarke Silvije Strahimir Kranjčević: Bugarkinje Ksaver Šandor Gjalski: U noći; Pod starimi krovovi Fran Mažuranić: Lišće Ante Kovačić: U registraturi Josip Kozarac: Mrtvi kapitali Josip Kozarac: Među svjetlom i tminom Janko Leskovar: Misao na vječnost Ante Tresić Pavičić: Glasovi s mora jadranskoga Ante Tresić Pavičić: Sudbina izdajice Vjenceslav Novak: Pod Nehajem Eugen Kumičić: Urota zrinjsko-frankopanska Josip Draženović: Crtice iz primorskog malogradskog života Otvoren HNK u Zagrebu Ivo Vojnović: Ekvinocijo Janko Leskovar: Propali dvori Srđan Tucić: Povratak; Truli dom Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići Antun Gustav Matoš: Iverje Ante Tresić-Pavičić: Katarina Zrinska Vladimir Nazor: Slavenske legende Milan Begović: Knjiga Boccadoro Eugen Kumičić: Kraljica Lepa Ivo Vojnović: Lapadski soneti Silvije Strahimir Kranjčević: Trzaji Odlazak Khuena Hédervárya Ivo Vojnović: Dubrovačka trilogija Vjenceslav Novak: Tito Dorčić Ksaver Šandor Gjalski: Za materinsku riječ Milan Marjanović: Iza Šenoe Milan Begović: Venus victrix; Gospođa Walewska Antun Gustav Matoš: Vidici i putovi

243

1909.

1910. 1911. 1912.

1913.

1913/14. 1914.

1915.

1916. 1917.

1918.

1919. 1920. 1921.

1922. 1923. 1925. 1926.

1928.

1929. 1931. 1932. 1933. 1934.

Vladimir Vidrić: Pjesme Janko Polić Kamov: Psovka; Ištipana hartija; Isušena kaljuža Antun Gustav Matoš: Umorne priče Milutin Cihlar Nehajev: Bijeg Dinko Šimunović: Mrkodol Milan Ogrizović: Hasanaginica Janko Polić Kamov: Mamino srce Ivan Kozarac: Đuka Begović Vladimir Nazor: Hrvatski kraljevi Josip Kosor: Požar strasti Marija Jurić-Zagorka: Grička vještica Fran Galović: Pred smrt Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića Miroslav Krleža: Legenda; Maskerata Branko Vodnik: Povijest hrvatske književnosti I Fran Galović: Z mojih bregov Sarajevski atentat, početak I svjetskog rata Zvonko Milković: Pjesme Hrvatska mlada lirika (Andrić, Polić, Wiesner, Ujević, Čerina, Galović, ...) Vladimir Nazor: Intima; Medvjed Brundo; Pjesni ljuvene Ulderiko Donadini: Lude priče Miroslav Krleža: Kraljevo Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine Oktobarska revolucija u Rusiji Dragutin Domjanić: Kipci i popevke Miroslav Krleža: Pan; Tri simfonije; Kristofor Kolumbo Antun Branko Šimić pokreće časopis Vijavica Završetak rata, raspad Austro-Ugarske, Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine SHS Ivo Andrić: Ex ponto Miroslav Krleža: Michelangelo Buonarotti Krleža i Cesarec pokreću časopis Plamen Tin Ujević: Lelek sebra Antun Branko Šimić: Preobraženja Milan Begović: Dunja u kovčegu Ulderiko Donadini: Gogoljeva smrt Gustav Krklec: Srebrna cesta Stvaranje SSSR-a Miroslav Krleža: Hrvatski bog Mars Miroslav Krleža: Vučjak August Cesarec: Careva kraljevina Ljubo Wiesner: Pjesme Milan Begović: Pustolov pred vratima Nikola Šop: Pjesme siromašnog sina Đuro Sudeta: Kućice u dolu Atentat na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi August Cesarec: Zlatni mladić i njegove žrtve Oktroirani ustav kralja Aleksandra i proglašenje Kraljevine Jugoslavije Drago Gervais: Čakavski stihovi Milan Begović: Bez trećega Dobriša Cesarić: Lirika Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza Tin Ujević: Ojađeno zvono Dragutin Tadijanović: Sunce nad oranicama Atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu

244

1935. 1936. 1937. 1938.

1939. 1940.

1941.

1942. 1944. 1945.

1946. 1947. 1948. 1949. 1950. 1951. 1952. 1953. 1954. 1955.

1956.

1957.

1959. 1961.

Nikola Šop: Isus i moja sjena Vinko Nikolić: Proljetna svitanja Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha Slavko Kolar: Mi smo za pravicu Ivo Kozarčanin: Sam čovjek Tin Ujević: Skalpel kaosa; Ljudi za vratima gostionice Dobriša Cesarić: Spasena svjetla Mile Budak: Ognjište Vladimir Kovačić: Otrovano proljeće Početak II svjetskog rata napadom na Poljsku; sporazum Cvetković-Maček – stvorena Banovina Hrvatska Milan Begović: Giga Barićeva Vjekoslav Kaleb: Na kamenju Drago Ivanišević: Zemlja pod nogama Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije pod naletom njemačke vojske; u Zagrebu osnovana NDH; u Hrvatskoj i Jugoslaviji započeo antifaštistički otpor i partizanski rat Mile Budak: Ratno roblje Dragutin Tadijanović: Tuga zemlje Slavko Kolar: Svoga tijela gospodar; Breza Ivan Goran Kovačić: Jama Slavko Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas Zvršetak rata, Hrvatska postaje dio FNRJ, komunistička vladavina Pokrenut časopis Republika Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda Petar Šegedin: Djeca božja Vesna Parun: Zore i vihori Petar Šegedin: Osamljenici Rezolucija Informbiroa i prekid sovjetsko-jugoslavenskih odnosa Vinko Nikolić: Molitva za moju Hrvatsku Jure Kaštelan: Pijetao na krovu Drago Gervais: Karolina Riječka U Buenos Airesu počinje izlaziti Hrvatska revija Mirko Božić: Kurlani gornji i donji Prvi broj časopisa Krugovi (do 1958.) Ranko Marinković: Ruke Pero Budak: Mećava Vjekoslav Kaleb: Divota prašine; Bijeli kamen Slavko Mihalić: Komorna muzika Mirko Božić: Neisplakani Marijan Matković: Igra oko smrti Slobodan Novak: Izgubljeni zavičaj Vesna Parun: Crna maslina Josip Pupačić: Kiše pjevaju na jablanima; Mladići Ranko Marinković: Glorija Ivan Slamnig: Aleja poslije svečanosti Viktor Vida: Svemir osobe Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba Jure Kaštelan: Malo kamena i puno snova Pokrenut časopis Umjetnost riječi Vesna Parun: Koralj vraćen moru Danijel Dragojević: Kornjača i drugi predjeli Alojz Majetić: Čangi Slavko Mihalić: Godišnja doba Prvi broj časopisa Razlog (do 1968.)

245 1962. 1963. 1965. 1966. 1967. 1968. 1970.

1971.

1972. 1974. 1977. 1979. 1980. 1981.

1983. 1984. 1986. 1987. 1989. 1990. 1991.

Počeo izlaziti časopis Forum Novi ustav i novi naziv države: Socijalistička republika Hrvatska dio je SFRJ Antun Šoljan: Kratki izlet Mak Dizdar: Kameni spavač Ranko Marinković: Kiklop Matko Peić: Skitnje Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan Antun Šoljan: Gazela i druge pjesme; Devet drama (Bard, Galilejevo uzašašće, Dioklecijanova palača, ...) Počeo izlaziti časopis Croatica Ugušeno "hrvatsko proljeće", smijenjeno demokratski orijentirano hrvatsko rukovodstvo Ivan Raos: Prosjaci i sinovi Ivan Slamnig: Analecta Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ivan Slamnig: Bolja polovica hrabrosti Novi ustav SFRJ kojim se slabi državna centralizacija, a dio vlasti prenosi na republike i pokrajine Slobodan Novak: Izvanbrodski dnevnik Slavko Mihalić: Klopka za uspomene Ivan Aralica: Psi u trgovištu Smrt Josipa Broza Tita, predsjednika SFRJ Mirko Božić: Tijela i duhovi Pavao Pavličić: Večernji akt Slobodan Šnajder: Hrvatski Faust Pavao Pavličić: Dunav Ivan Aralica: Duše robova Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života Pokrenut časopis Quorum Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti Osnivanje prvih opozicijskih stranaka u Hrvatskoj Nedjeljko Fabrio: Berenikina kosa Donesen ustav Republike Hrvatske koji predviđa njenu samostalnost Pavao Pavličić: Koraljna vrata Početak domovinskog rata

246

Annexum II

BIBLIOGRAFIJA215 ROMANTIZAM 1830 – 1865 I l i r i z a m (1830 – 1843) Maksimilijan Vrhovac Antun Mihanović Pavao Štoos Ljudevit Gaj Dragutin Rakovac Ivan Derkos Ljudevit Farkaš Vukotinović [osnivač feljtona u hrv. kulturi!] 215

Ilirski pokret – Hrvatski narodni preporod (HNP) – vremenski se poklapa s europskim romantizmom. S njim ga povezuje i javljanje skrbi za jezik, buđenje literature te jačanje nacionalne svijesti i prikupljanje narodnoga blaga. Hrvatski jezik je nekodificiran pa su u svezi s tim pokrenute odgovarajuće akcije. Romantizam njeguje snagu emocija, individualizam i kult prirode. 1835. počinju izlaziti Novine horvatske, 1843. je zabranjeno ilirsko ime, a 1865. Šenoa u bečkom Glasonoši objavljuje programatski članak Naša književnost. POZIV NA SVE DUHOVNE PASTIRE SVOJE BISKUPIJE (1813) [pisan na latinskom; poziv na prikupljanje hrv. narodnog blaga] REČ DOMOVINI OB HASNOSTI PISANJA VU DOMORODNEM JEZIKU (Beč, 1815); HORVATSKA DOMOVINA (Danica,1835.) [1. tekst objavljen novim pravopisom u Danici] KIP DOMOVINE; POZIV U ILIRSKO KOLO KRATKA OSNOVA HORVATSKO SLAVENSKOG PRAVOPISNJA (Budim, 1830) časopis: NOVINE HORVATSKE (od 6.1.1835.)+ knjiž. prilog DANICA HORVATSKA, SLAVONSKA I DALMATINSKA PĚSMARICA I (1842) [s Vukotinovićem] VERONIKA DESINIČKA (1831) [igrokaz]; DUH (1832) MALI KATEKIZAM ZA VELIKE LJUDE (1842) + DODATAK MALOM KATEKIZMU ZA VELIKE LJUDE GENIUS PATRIAE ... (Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju) (1832) uređivao almanah LEPTIR igrokaz: GOLUB (1832); PRVI I ZADNJI KIP (Požun, 1833) PJESME I PRIPOVIJETKE (1838); PĚSMARICA [s Rakovcem] (1842) RUŽE I TRNJE (1842) [pripovijetke posvećene Draškoviću]

Bibliografija je priređena prema Frangešovoj knjizi POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI (Zagreb-Ljubljana, 1987) i prilagođena (autori koji nisu obuhvaćeni ispitnom literaturom su izostavljeni, dok su dodane neke korisne napomene) potrebama ispita iz NHK. U skladu s tim, i redoslijed kojim su navedeni autori drži se onoga iz popisa ispitne literature.

247

Janko Drašković [najstariji Ilirac i jedini feudalac među njima!]

Stanko Vraz (Ilir iz Štajera) [jedini Slovenac u ilirskom pokretu; pokretač hrvatske književne kritke!]

Ivan Mažuranić ["ban pučanin"]

Petar Preradović [glavni kodifikator jezika hrv. poezije XIX. st.]

Dimitrija Demeter [prvi organizator, utemeljitelj dobrovoljačkih družina i artistički ravnatelj hrv. kazališta]

Matija Mažuranić

časopis: KOLO (1842) [s Vrazom i Rakovcem] feljtoni: ILIRIZAM I KROATIZAM; ZRINSKE MISLI [osnivač feljtona u hrv. kulturi] PĚSMARICA I [ilirska antologija, priredio s Rakovcem] DISERTACIJA ILITI RAZGOVOR ... (Karlovac, 1832) [1. politički spis na hrv, jeziku, predlaže štok. kao standard] EIN WORT AN ILLYRIENS HOCHHERZEIGE TÖCHTER (1838) [poziv ženama da prihvate ilirski pokret] NARODNE PJESNI ILIRSKE (1839) [zbirka slovenskih narodnih pjesama] pjesn. zbirke: ĐULABIJE (Vijenac popijevaka dragoj domovini) (1840) [u formi krakovjaka (4+4 stiha), posvećene Lj. Cantily; 1. knjiga izrazito ljubavne poezije u hrv. lirici]; GLASI IZ DUBRAVE ŽERAVINSKE (1841); GUSLE I TAMBURA (Prag, 1845) časopis: KOLO (1842) [Vraz – Vukotinović – Rakovac; 1. hrv. književni časopis] VJEKOVI ILIRIJE (1838, pjesma) dopuna OSMANA (1842) SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA (1846) [Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob] [najveće djelo hrv. književnosti XIX. st.] HRVATI MAĐAROM (Karlovac, 1848) [brošura, poziva Mađare da se okane presizanja u Hrvatskoj] POSLANICA ŠPIRI DIMITROVIĆU (1843) [1. Preradovićeva pjesma na hrv. jeziku] pjesn. zbirke: PRVENCI (Zadar, 1846); NOVE PJESME (1851) CRTICE MOGA ŽIVOTA (1856) [autobigoraf. zapis] DRAMATIČKA POKUŠENJA – DIO PERVI (1838) [programatski Predgovor – 1. hrv. cjeloviti dramaturgijski spis] KRVNA OSVETA [u hrv. dramu uvodi 10-erac po uzoru na našu junačku epiku] GROBNIČKO POLJE (Kolo, 1842) [bajronovska poema, 1. veliko djelo romantizma; miješanje žanrova – žanrovski hibrid] MISLI O ILIRSKOM KNJIŽEVNOM JEZIKU (1843) [poziva na dubrov. jez. tradiciju] libreta: LJUBAV I ZLOBA (1845); PORIN ILI OSLOBOĐENJE HRVATA OD FRANAČKOG JARMA (1897) drama: TEUTA (Beč, 1844) [pov. drama u 5 činova; najbolja drama ilirizma] članci: NARODNO KAZALIŠTE KAO ZEMALJSKI ZAVOD (Domobran, 1864) [članak kojim upozorava na važnost kazališta u hrv. kulturi] putopis: POGLED U BOSNU (1844)

(Jedan domorodac)

Antun Nemčić (A. N. Gostovinski)

Ivan Kukuljević Sakcinski [utemeljitelj moderne hrvatske historiografije i osnivač hrvatske bibliografije; 1843. održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru!]

Franjo Rački PROTOREALIZAM (1865 – 1881)

putopis: PUTOSITNICE (1845) [najzrelije prozno djelo prepordne književnosti] drama: KVAS BEZ KRUHA ILI TKO ĆE BITI VELIKI SUDAC (1846, tiskana u Nevenu 1854) [1. hrv. izvorna komedija pisana novim knjiž. jezikom i jedina komedija preporodnog doba] kritika: ŽIVOT TOME BLAŽEKA [jedan od najranijih pokušaja hrv. biograf. kritike] roman: UDES LJUDSKI [nedovršen] poezija: PJESME ANTUNA NEMČIĆA (1851) [izdao M. Bogović] drame: JURAN I SOFIJA ILI TURCI KOD SISKA (1836) [izvedena 1839.]; poezija: POTURICA (1867); PĚSME (1847); SLAVJANKE (1848) [pod šifrom X]; POVJESTNE PJESME (1874) putopisi: PUTOVANJE PO BOSNI (1858); PUTNE USPOMENE (1873) IVAN ČESMIČKI NAZVAN JANUS PANNONIUS (biografija) BIBLIOGRAFIA HRVATSKA (1860) NAŠA KNJIŽEVNOST [prikaz književne situacije onoga vremena]

Književnost toga razdoblja romatnična je u intencijama, a realistička u detalju. Zbog iznimnog utjecaja koji je u tom razdoblju odigrao August Šenoa, naziva se još i Šenoinim dobrom. Svojim djelovanjem Šenoa ga i omeđuje: 1865. u Glasonoši objavljuje članak NAŠA KNJIŽEVNOST, a 1881. je godina njegove smrti.

248 Ivan Trnski Mirko Bogović

Lavoslav Vukelić Andrija Palmović Luka Botić [prvi pjesnik vjerske tolerancije: opozicija Turčin – kršćanin]

Adolfo Veber Tkalčević [ideolog Zagrebačke slavističke škole!]

Janko Jurković

Ivan Perkovac Rikard Jorgovanić [prvi hrvatski izraziti subjektivni ljubavni pjesnik]

Dragojla Jarnević

Mate Vodopić [svojim djelom nadahnuo Vojnovića]

August Šenoa [odredio smjer hrvatske književnosti XIX. stoljeća!]

Franjo Marković [naslanjao se na Herbartovu estetiku s naglašenom formalističkom komponentom; svojim dramama kultivira visoki stil u našoj tragediji]

Josip Freudenreich

pjesn. zbirka: KRIJESNICE (Glasonoša, 1863) časopis: NEVEN (1852 – 1858) pjesn. zbirke: LJUBICE (1844); SMILJE I KOVILJE (1847); DOMORODNI GLASI (1848); STRJELICE (1878) [ironično-satirične pjesme] drame: FRANKOPAN (1856); STJEPAN, KRALJ BOSANSKI (1857); MATIJA GUBEC (1859) pripovijesti: SLAVA I LJUBAV, HAJDUK GOJKO KOD SOLFERINA pjesma (Vijenac, 1879) KNJIŽEVNO CVIEĆE LAVOSLAVA VUKELIĆA (1882) [posthum.] OSMO ČUDO (Vijenac, 1871) [elegična pjesma] SONETNI VIJENAC [po uzoru na Prešerna] ZORA VERONIKE ZRINJSKE [elegija] romantične pripovijesti: POBRATIMSTVO (1854); DILBER HASAN (Neven, 1854) [jedino u prozi, ostale tri u stihovima – 10-erci]; BIJEDNA MARA (1861); PETAR BAČIĆ (1862) [romatnični epovi] pripovijesti: ZAGREBKINJA, NADALA BAKARKA, PASKVA, DOBROTVOR ĐAČKI, BOŽIĆNO ZVONCE putopis: PUT NA PLITVICE (1860); LISTOVI O ITALIJI (1861); PUT U CARIGRAD (1886); pripovijetke: PAVAO ČUTURIĆ (Ulomci iz bijedna i krševita života...) (Neven, 1855) [pripovijetka kojom u hrv. lit. ulazi lik poluobrazovanog poluintelekta]; TIMOTIJA PATKOV (1872) članci + eseji: MISLI O JEZIKU (1855); MOJA O KAZALIŠTU (1855) feljtoni: TUSKULANIJADE (1860) [početak lit. feljtona i prethodnik Šenoinih Zagrebulja] OB ESTETIĆNIH POJMOVIH UZIVŠENJA (1870) O NARODNOM KOMUSU (1869) PRIPOVIJESTI (1905) I ŽENE LJUBE ISKRENO (1869) [1. njegova pripovijest] STANKOVAČKA UČITELJICA (1871) [pripovijetka u epistolarnoj formi] pjesn. zbirke: SABRANE PJESME (1890) roman: MLINARSKA DJECA (Vijenac, 1873) pripovijetke: ČOVJEK BEZ SRCA, LJUBAV NA ODRU, STELA RAÏVA DOMORODNE POVIESTI (Karlovac, 1843) roman DVA PIRA (Domobran, 1863) drame: VERONIKA DESINIČKA, MARIJA, KRALJICA UGARSKA [nisu sačuvane] pedagoški članci: O UČITELJIMA, O DOMOLJUBLJU I ODGOJENJU ŽENSKE MLADEŽI, O UZGOJIVANJU ŽENE ŽIVOT JEDNE ŽENE - DNEVNIK (1958) [obuhv. period od 1833 – 1875] romani: MARIJA KONAVOKA; TUŽNA JELE (1868) romatnična poema: ROBINJICA (1875) feljtoni: VJEČNI ŽID U ZAGREBU (Pozor, 1862); ZAGREBULJE članci: O HRVATSKOM KAZALIŠTU (1866); NAŠA KNJIŽEVNOST (Glasonoša, Beč, 1865) [upozorava na književno mrtvilo i zalaže se za prikazivanje prošlosti preko romana] drama: LJUBICA (1866) [jedina Šenoina drama] poezija: POVJESTICE (Kameni svatovi, Kugina kuća, Propast Venecije) (1869) romani: ZLATAROVO ZLATO (1871); SELJAČKA BUNA (1877); DIOGENES (1878); KLETVA (1879) [dovršio J.E. Tomić] pripovijesti: PRIJAN LOVRO (1873); MLADI GOSPODIN (1875); ČUVAJ SE SENJSKE RUKE (1876); KARAMFIL SA PJESNIKOVA GROBA (1878); PROSJAK LUKA (1879); VLADIMIR (1879) časopisi: urednik VIJENCA (od 1874 - 1881); 1879. pokrenuo HUMORISTIČNI LIST KOHAN I VLASTA (1868) epovi: DOM I SVIJET [idilični, ugledao se na Mickiewicza]; KOHAN I VLASTA (1868) [romantički] drama: KARLO DRAČKI (1872) [antiklerikalna, antipapinska crta];BENKO BOT (1872) [tragedija]; ZVONIMIR (1877)

GRANIČARI ILI SBOR (PROŠTENJE) NA ILIJEVU (1857) [igrokaz posvećen banu Jelačiću, prvi hrvatski pravi pučki igrokaz]

249 [naslanja se na bečki pučki teatar]

REALIZAM (1881 – 1895) August Harambašić

Počinje godinom Šenoine smrti (1881), a završava 1895, spaljivanjem mađarske zastave u Zagrebu prilikom otvorenja zgrade HNK.

Silvije Strahimir Kranjčević

časopis: NADA [1895 – 1903; uređivao 9 godina] pjesn. zbirke: BUGARKINJE (1885) [zbirka koja naviješta obnovu ondašnje hrv. lirike]; IZABRANE PJESME (1908); TRZAJI (Tuzla, 1902) ELEGIJA (1. pjesma tiskana u Vijencu) pjesn. zbirka: IZABRANE PJESME (1908) feljtoni: IZ BOMBAJA (1879) SMRT BABE ČENGIČKINJE (1880) – travestija romani: BARUNIČINA LJUBAV (1878) FIŠKAL (Senj, 1882) [roman – kritika ilirizma]; MEĐU ŽABARI [ironija i sarkazam]; U REGISTRATURI (1888) pripovijetke: LJUBLJANSKA KATASTROFA članak: O ROMANU (Hrvatska vila, 1883) [staje u obranu tendenciozne knjiž. razmatra moderni roman kao plod znanstv. promatranja, ...] romani: OLGA I LINA (1881); GOSPOĐA SABINA (1883); UROTA ZRINSKO FRANKOPANSKA (1892/3); KRALJICA LEPA (1902) drama: PETAR ZRINSKI pripovijesti: JELKIN BOSILJAK, ZAČUĐENI SVATOVI, PREKO MORA, SIROTA drama: TARTUFOV UNUK [nema knjiž. značaj, ali je jedina komedija karaktera u hrv. dramskoj knjiž. XIX. st.] PRIČE DJEDA NIKE (1880) – crtice; pripovijetke: BISER-KATA, PROLETARCI, NAŠ PILIP, KRČELIĆI NEĆE LJEPOTE, LJUDI KOJI SVAŠTA TREBAJU, TENA (1894), SLAVONSKA ŠUMA (1888), RODU U POHODU, TRI DANA KOD SINA, OPRAVA, MIRA KODOLIĆEVA romani: MEĐU SVJETLOM I TMINOM (1891); MRTVI KAPITALI (Vijenac, 1889); ŽIVI KAPITALI [nedovršen] MACA [1. njegova novela, 1881] romani: PAVAO ŠEGOTA (1888); POD NEHAJEM (1892); PODGORKA (1894); NIKOLA BARETIĆ (1896); POSLJEDNJI STIPANČIĆI (1899); DVA SVIJETA (1901); ZAPREKE (1905); TITO DORČIĆ (1906) novele: NEZASITOST I BIJEDA, CRTICA O BOŽIĆU, IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA, PRIPOVIJEST O MARCELU REMENIĆU poezija: LELJINKE (Požega, 1865) [patriotsko-ljubavni motivi] drama: BRAČNE PONUDE, ZATEČENI ŽENIK, NOVI RED, BARUN FRANJO TRENK (1881), PASTORAK crtice i pripovijetke: KRVNI PIR (1863); POŠURICE (1887) [zbirka] romani: dovršio Šenoinu KLETVU (1882); ZMAJ OD BOSNE (1879); EMIN-AGINA LJUBA (1888); KAPITANOVA KĆI (1884); ZA KRALJA – ZA DOM (I – Pretorijanac; II – Žrtve zablude) (1895); UDOVICA (1891); MELITA (1899) [spada već u modernu] članak: KNJIŽEVNI NACIONALIZAM (1906) [predst. njegov knjiž. credo] pripovijesti & novele: ILLUSTRISSIMUS BATTORYCH i MARIČON (1884) LJUBAV LAJTNANTA MILIĆA (1915); SAN DOKTORA MIŠIĆA; POD STARIMI KROVI (1886) romani: U NOVOM DVORU (1885); U NOĆI (1887); JANKO BORISLAVIĆ (1887) [tematizira ideju o Faustu]; NA ROĐENOJ GRUDI (1890); RADMILOVIĆ (1893); PRONEVJERENI IDEALI (1925) povijesni romani: DOLAZAK HRVATA (1924); OSVIT; ZA MATERINSKU RIJEČ LIŠĆE, CRTICE FRANA MAŽURANIĆA (1887) [utjecaj Turgenjeva] OD ZORE DO MRAKA (1927) [autobiografska proza] STRIJELE I STRELICE [političko-satrički prozni epigrami] ISKRICE (1887) CRTICE IZ PRIMORSKOG ŽIVOTA (1884); CRTICE IZ

(Deli-Kosmaj Durmitorov)

Ante Kovačić [sklonost parodičnosti; svojim djelom dekanonizira dotadašnju strukturu hrv. književnosti!]

Eugen Kumičić (Jenio Sisolski) [pionir naturalizma u hrvatskoj književnosti!]

Josip Kozarac [utjecaj Turgenjeva i Gjalskog te Darwina u MRTVIM KAPITALIMA]

Vjenceslav Novak

Josip Eugen Tomić [svojim romanima označava prekid antiturske novelistike u hrvatskoj književnosti!]

Ksaver Šandor Gjalski (Ljubo Gredički, Ljubomil Pribunja Zagorac, Tito Eljbe)

Fran Mažuranić Josip Draženović

pjesn. zbirke: RUŽMARINKE (1882); SLOBODARKE (1883); TUGOMILKE (1887); NEVENKE (1892)

250

Janko Ibler Desiderius Josip Pasarić Jovan Hranilović Jakša Čedomil (pravo ime: Jakov Čuka) [osnivač hrv. moderne knjiž. kritike!]

MODERNA (1895 – 1914)

Antun Gustav Matoš [tražeći potpuno predavanje ljepoti i od kritike traži da bude umjetnost; kritičar treba biti impresionist umjetnosti!]

Vladimir Vidrić Vladimir Nazor

Dragutin Domjanić Fran Galović Ante Tresić Pavičić (Mosorski guslar) [pjesnik visoke književne kulture, ali bez vlastite pjesničke dikcije!]

PRIMORSKOG MALOGRAĐANSKOGA ŽIVOTA (Senj, 1893) (Po buri, Tijesno je) kritika: LITERARNA PISMA (Sloboda, 1881) [Šenoino pisanje ocjenjuje kao idealizatorsko, fantazijsko, bez povezanost sa užarenom nacionalnom zbiljom. Međutim, u kasnijim se radovim ipak vraća Šenoi] članak: HOĆEMO LI K NATURALIZMU? (Vijenac, 1883) [programatski manifest u kojem se suproststavlja Kumičiću i naturalizam smatra pogubnim za hrv. lijepu knjigu] poezija: ŽUMBERAČKE ELEGIJE (1886) članci: O TEORIJI NOVELE (Hrvatska vila, 1883) PRIKAZI I RASPRAVE (1943); O KNJIŽEVNOSTI (1944) NAŠE KNJIŽEVNE NEVOLJE I KRITIKE (Iskra, Zadar, 1891) - nepovoljna ocjena Kovačićeve Registrature

1895. spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu; studenti protjerani u Beč, Prag i München – formiraju bečku (antiutilitaristička, pruža otpor tradiciji, sklonost ka secesiji, simbolizmu i dekadenciji i prašku (provodi tendencioznost u knjievnosti) grupu. Moderna se javlja se iz potrebe da se hrvatska književost izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala krajem realizma. Kraj toga razdoblja simbolično označava Matoševa smrt, 1914. Iste godine umiru Fran Galović i Franjo Marković te započinje I svjetski rat. MOĆ SAVJESTI (Vijenac, 1892; 1. objavljena novela) Knjige pripovijedaka: IVERJE (Mostar, 1899); NOVO IVERJE (1900); UMORNE PRIČE (1909) OGLEDI (1905) putopisi: VIDICI I PUTOVI (1907) (Oko Lobora) NAŠI LJUDI I KRAJEVI (1910) PEČALBA (1913) ZA KRANJČEVIĆA (1908) SABRANA DJELA (1935-1940) POMONA (Vijenac, 1898) [1. objavljena pjesma] PJESME (1907) [sadrži samo 25 pjesama] poezija: SLAVENSKE LEGENDE (Zadar, 1900) ŽIVANA (Zadar, 1902) HRVATSKI KRALJEVI (1912) NOVE PJESME (1913) INTIMA (1915) PJESNI LJUVENE (1915) NIZA OD KORALJA (1922) PJESME O ČETIRI ARHANĐELA (1927); HRVATSKE PJESME PARTIZNAKE (1943); PJESME PARTIZANKE (1944) proza: ZAGREBAČKE NOVELE (1942) feljtonistička proza: KRVAVI DANI (1908) MINJI (1913) ISTARSKE PRIČE (1913) [VELI JOŽE (Ljubljana, 1908)] MEDVJED BRUNDO (1915) PRIČE IZ DJETINJSTVA (1924) PRIČE SA OSTRVA, IZ GRADA I S PLANINE (1927) roman: PASTIR LODA (I, 1938; II, 1939) S PARTIZANIMA 1943 – 1945 [ratni dnevnik] putopisi: OD SPLITA DO PIRAMIDA (1942) govornička proza: GOVORI I ČLANCI (1945) NA VRHU JEZIKA I PERA (19242) ESEJI I ČLANCI I, II (1942) pjesn. zbirke: PJESME (1909); KIPCI I POPEVKE (1917) [1. objavljena zbirka kajakavskih pjesama]; IZABRANE PJESME (1924); V SUNCU I SENCI (1927); PO DRAGOMU KRAJU (1933) ZAČARANO OGLEDALO Z MOJIH BREGOV (1925) [posthumno objavio Krleža] poezija:GLASOVI S MORA JADRANSKOGA (1891); NOVE PJESME (1894); GJULI I SUMBULI (1900); VALOVI MISLI I ČUVSTAVA (1903); SUTONSKI SONETI (1904); PLAVO CVIEĆE (1928) drame: LJUTOVID POSAVSKI, SIMEON VELIKI, KATARINJA ZRINJSKA, FINIS REIPUBLICAE, CICERONOVO PROGONSTVO, KATON UTIČKI, ŽIVOT KRALJA HIRUDA romani: IZGUBLJENI LJUDI, POBJEDA KREPOSTI putopisi: PO LICI I KRBAVI, BOSNA I HERCEGOVINA, PO MORU,

251

Vladimir Čerina Janko Leskovar [u realističnu formu pripovijedanja unosi moderno psihologiziranje!]

Ivan Kozarac (Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, I. K. Olgin)

Janko Polić Kamov [anticipator avangarde u hrvatskoj književnosti!]

Milutin Cihlar Nehajev (Milutin, M. Borišev, -šev, Hajev, M.H-v, Alpha, Sincerus, Nehajev, Nv) [jedan od najpoznatijih kritičara moderne; autor poznate rečenice: Gjalski, eto to je moj program!]

Dinko Šimunović

Marija Jurić Zagorka [prva žena novinar u Hrvatskoj & prva hrvatska feministica]

Srđan Tucić Ivo Vojnović

Andrija Milčinović & Milan Ogrizović

Josip Kosor [zbog pisanja o likovima s "dna života", dobio naslov hrvatskog Maksima Gorkog]

PO RAVNIM KOTARIMA, PREKO ATLANTIKA DO PACIFIKA (1907) kritika: JANKO POLIĆ KAMOV (1913) zastupljen u HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI (1914) esej LAŽI U UMJETNOSTI poezija: RASPEĆE (1912) novele: MISAO NA VJEČNOST (1891) KATASTROFA, POSLIJE NESREĆE, JESNESKI CVIETCI, U BIŠĆU, PRIČA O LJUBAVI, PATNIK, BEZ DOMA, IZGUBLJENI SIN, KITA CVIJEĆA, KRALJICA ZEMLJE romani: PROPALI DVORI (1896); SJENE LJUBAVI (1898) knjiga crtica: SLAVONSKA KRV (Vinkovci, 1906) IZABRANE PRIPOVIJETKE (1911) roman: ĐUKA BEGOVIĆ (1911) poezija: PSOVKA (1907), IŠTIPANA HARTIJA (1907) novele: ŽALOST, BITANGA, SLOBODA roman: ISUŠENA KALJUŽA drame: TRAGEDIJA MOZGOVA (1907), NA ROĐENOJ GRUDI (1907), SAMOSTANSKE DRAME (Orgije monaha, Djevica) (1907), ČOVJEČANSTVO, MAMINO SRCE (1910) ČASKANJA, NOVELE I ESEJI studije: STUDIJA O HAMLETU (1917) DRAMA I GLUMA (1921), SVETINJA UMJETNOSTI (1923) novele: VELIKI GRAD (1919) [zbirka novela]; DOKTOROVA NOĆ, IZ NEZNANOG KRAJA romani: BIJEG (1909), VUCI (1928) drama: KLUPA NA MJESEČINI (1928)

izbori proze: MRKODOL (1909), GJERDAN (1914), SA KRKE I SA CETINE (1930), POSMRTNE NOVELE (1936), ISPOD DINARE (1946) [Muljika, Duga, Alkar, Rudica] romani: TUĐINAC (1911), PORODICA VINČIĆ (1923) autobiorafski zapisi: MLADI DANI (1919), MLADOST (1921) drame: ČUDO, ROMILDO, STOJANA, MOMAK-DJEVOJKA

urednica Obzora (1896-1910) Romani: GRIČKA VJEŠTICA, REVOLUCIONARCI, KĆI LOTRŠČAKA, TAJNA KRVAVOG MOSTA, ZAGREBAČKA KNEGINJA, KAMEN NA CESTI drame: POVRATAK (Nada, 1898) [jednočinka; najznačajniji dramski tekst hrv. moderne] KROZ ŽIVOT, GOLGOTA, OSLOBODITELJ, BARUN KORILOV, KOZACI pripovijetke GERANIUM (Vijenac, 1880); PEROM I OLOVKOM (1884) nedovršeni roman: KSANTA (1887) drame: PSYCHE (1889), EKVINOCIJO (1895) [označava početak moderne u drami, praizvedena u HNK] DUBROVAČKA TRILOGIJA (1903) [Allons, enfants; Suton; Na taraci] MAŠKARATE ISPOD KUPLJA ; PROLOG NENAPISANE DRAME (Beograd, 1929); IMPERATRIX (1918), SMRT MAJKE JUGOVIĆA (1907), LAZAREVO VASKRSENJE poezija: LAPADSKI SONETI (1892) drama: PROKLETSTVO (1906) [histor. drama, XIII. st., antiklerikal. ideja] roman: STARI PLAMEN (1907) Ogrizović: drame: DAH, GODINA LJUBAVI, LJETNO POPODNE, JESENJE VEČE, ZIMSKA NOĆ, PROPAST KRALJEVA HRVARATKE KRVI (s Marijom Kumičić), HASANAGINICA (1909), BANOVIĆ STRAHINJA (1913), OBJAVLJENJE, UROTA ZRINJSKOG I FRANKOPANA, VUČINA monografija: PEDESET GODINA HRV. KAZALIŠTA (1910) TRGOVINA IDEJA [sa Z. Vukelićem] (1901) drame: POŽAR STRASTI (1912) POMIRENJE (1926), ŽENA, NEPOBJEDIVA LAĐA (1921), ROTONDA (1925) romani: RASAP, RADNICI, CUPALO, RAZVRAT pjesn. zbirka: BELI PLAMENOVI (1919)

252 Milan Marjanović [slijedi šenoinski ideal; artizam mu je "prazna forma"; opreka Matošu!]

Milivoj Dežman Ivanov Branimir Livadić 1914 –1952 Antun Branko Šimić Tin Ujević

Ljubo Wiesner Gustav Krklec (Martin Lipnjak)

Dobriša Cesarić

Dragutin Tadijanović

Nikola Šop [prevodio hrvatske latiniste; na njegovu poeziju utjecao franc. pjesnik Francis Jammes]

Vladimir Kovačić (Vladimir Marinko)

Nikola Pavić Mate Balota (pravo ime: Mijo Mirković)

kritika: IZA ŠENOE (1906); IVAN MEŠTROVIĆ, PROROK I SLAVA JUGOSLAVENSTVA (1915); VLADIMIR NAZOR KAO NACIONALNI PJESNIK (1923); STJEPAN RADIĆ (1937); HRVATSKA MODERNA 1,2 (1951); HRVATSKA KNJIŽEVNOST, NJEZIN PUT I NJEZINO OBILJEŽJE kritičar, pripadnik bečke grupe; smatra da književnost mora imati socijalnu misiju; ne biti samo l'art pour l'art nego imati i odgojnu funkciju! KNEGINJA JELENA (1901); PROTIV STRUJE (1903) kritika novele: SITNI PROBITCI, MATER GENETRIX Modernizam poslije moderne! ZIMSKA PJESMA (Luč, 1913) [1. objavljena pjesma] časopisi: VIJAVICA (1917); JURIŠ (1919) [s Krklecom i Miličevićem]; KNJIŽEVNIK poezija: PREOBRAŽENJA (1920) 1914. 1. stihovi u HRATSKOJ MLADOJ LIRICI zbirke:LELEK SEBRA (Beograd,1920); KOLAJNA (Beograd, 1926); AUTO NA KORZU (Nikšić, 1932); OJAĐENO ZVONO (Sarajevo, 1933); RUKOVET (1950); ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU (1954) [posljednja zbirka]; MUDRE LUDE DJEVICE (Sarajevo, 1957) [pjesničke proze] eseji: sakupljeni u knjigama SKALPEL KAOSA (1938); LJUDI ZA VRATIMA GOSTIONICE (1938) programatski uvod u HRVATSKU MLADU LIRIKU (1914): PJESME (1926) časopis JURIŠ [pokreće s A.B. Šimićem] pjesn. zbirke: LIRIKA (1919); SREBRNA CESTA (1921); NOVE PJESME (1923); LJUBAV PTICA (1926); IZLET U NEBO (1928); SAN POD BREZOM (1940); DAROVI ZA BEZIMENU (1942); TAMNICA VREMENA (1944); IZABRANE PJESME (1947); TRI POEME (1949) drama: GROBNICA (1919) [dramska rapsodija] roman: BESKUĆNICI (1921) PISMA MARTINA LIPNJAKA IZ PROVINCIJE (1956) I JA LJUBIM... (Pobratim, 1916) [prva pjesma] časopis: OZON (1931) [pokreće sa Majerom; izašao samo jedan broj] pjesn. zbirke: LIRIKA (1931); SPASENA SVJETLA (1938); IZABRANI STIHOVI (1938); PJESME (1951); KNJIGA PREPJEVA (1951); OSVIJETLJENI PUT (1953); MOJ PRIJATELJU (1966); SLAP (1970); IZABRANE PJESME (1973); SVJETLA ZA DALJINOM (1975); VOĆKA POSLIJE KIŠE (1980) pjesn. zbirke: LIRIKA ŠESTORICE [Delorko, Frol, V. Kovačić, Matijašević, Perović] (1931); LIRIKA (1931.); SUNCE NAD ORANICAMA (1933.); PEPEO SRCA (1936.); DANI DJETINJSTVA (1937.); TUGA ZEMLJE (1942.); PJESME (1951.); INTIMNA IZLOŽBA CRTEŽA IZ RABA (1955.); BLAGDAN ŽETVE (1956.); SREBRNE SVIRALE (1960.); PRSTEN (1963.); POEZIJA (1973.); VEZAN ZA ZEMLJU (1974.); SABRANE PJESME (1975.); SAM (1976.); PRIJATELJSTVO RIJEČI (1981.); SVJETILJKA LJUBAVI (1984.); MOJE DJETINJSTVO (1985.); KRUH SVAGDAŠNJI (1986., 1987.); MORE U MENI (1987.); SABRANA DJELA I-V: 1920.-1989.; GOZBA (2000.); SREBRNE SVIRALE, (19. izdanje, 2003.) pjesn. zbirke: PJESME SIROMAŠNOG SINA (Beograd, 1927); ISUS I MOJA SJENA (1934); OD RANIH DO KASNIH PIJETLOVA (Beograd, 1939); KUĆICE U SVEMIRU (1957); SVEMIRSKI POHODI (1957); ASTRALIJE (1961); OSVAJANJE KOCKE (1973) [metafizičkogeometrijska poema]; BOŽANSKI CIRKUS (1980) drame: BOSANSKA TRILOGIJA (1960) [dramska poema]; TRAGEDIJA PRAZNINE (1974) studije: KNJIGA O HORACIJU (1935) pjesn. zbirke: LIRIKA ŠESTORICE [Delorko, Frol, V. Kovačić, Matijašević, Perović, Tadijanović] (1931); OTROVANO PROLJEĆE (1938); CESTE I JABLANI (1952); JANTAR NA SUNCU (1959) pjesn. zbirke: LIRIKA (Čakovec, 1922); POZABLENO CVETJE (Čakovec, 1923); POPEVKE (1940); PRSTEN ZVENKNUL (1968) pjesn. zbirke: DRAGI KAMEN (1938); PROZA I POEZIJA (1959) roman: TIJESNA ZEMLJA (1946) kronike: STARA PAZINSKA GIMNAZIJA (1950); PUNA JE PULA (1954)

253

Pere Ljubić Drago Gervais

Miroslav Krleža drame mu se dijele na tri ciklusa:

studije: FLACIUS (1938); MATIJA VLAČIĆ (1957); MATIJA VLAČIČ ILIRIK (1960) [ista studija, samo proširivana] pjesn. zbirke: BODULSKE PISME (1927); NA POJIH I PUTIH (1939) [s M. Franičevićem]; IZABRANI STIHOVI (1957) pjesn. zbirka: ČAKAVSKI STIHOVI (Crikvenica, 1929) [uz Nazorovo zalaganje]; drame: REAKCIONERI (1950), RADI SE O STANU, KARORLINA RIJEČKA (1951), DUHI,. ČUDO DJEVICE IVANE, PALMIN LIST, UJAK IZ AMERIKE roman: MLADIĆ [neobjavljen] KOZERIJE I HUMORESKE (1957) drame: LEGENDA (1914) [1. objavljeno djelo]; MASKERATA (1914) [obje u Književnim novostima]; U LOGORU; VUČJAK; GOLGOTA; GOSPODA GLEMBAJEVI, U AGONIJI; LEDA; ARETEJ; PUT U RAJ LEGENDE (1933) [Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerarata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma]

I Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma

novele: HILJADU I JEDNA SMRT (1933) +NOVELE (1948) [Mlada misa Alojza Tičeka; Cvrčak pod vodopadom] HRVATSKI BOG MARS (1933) [zbirka: Bitka kod Bistrice Lesne, Kraljevska ugarska domobranska novela, Tri domobrana, Barak Pet Be, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera]

II U logoru, Vučjak, Golgota

romani: TRI KAVALIRA GOSPOĐICE MELANIJE (1922); POVRARAK FILIPA LATINOVCZA (1932); BANKET U BLITVI (1938); NA RUBU PAMETI (1938); ZASTAVE (1962. i dalje) [pet knjiga, nedovršen]

III Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda [drama Galicija (U logoru) bila zabranjena neposredno prije premijere!]

Ulderiko Donadini

Ivo Andrić

August Cesarec (Budislav Mirković) [naslanjao se na Adlerovu individualnu psihologiju!]

Slavko Kolar

Ivana Brlić Mažuranić [1937. postala prva žena član JAZU, predložena za Nobelovu nagradu;

časopisi: PLAMEN (1919) [polumjesečnik; pokreće s A. Cesarcom]; KNJIŽEVNA REPUBLIKA (1923); DANAS (1934) [s M. Bogdanovićem]; PEČAT (1939); REPUBLIKA (1945); FORUM (1962) eseji: HRVATSKA KNJIŽEVNA LAŽ (1919) [osuda hrv. knjiž i njegova vizija iste]; PREDGOVOR PODRAVSKIM MOTIVIMA KRSTE HEGEDUŠIĆA (1933); DIJALEKTIČKI ANTIBARBARUS (1939) IZLET U RUSIJU (1926) pjesn. zbirke: PAN [1. Krležina tiskana knjiga], TRI SIMFONIJE, PJESME I, PJESME II, PJESME III, LIRIKA, BALADE PETRICE KEREMPUHA (1936) pripovijetke: LUDE PRIČE (1915) romani: SABLASTI (1917); VIJAVICE (1917); KROZ ŠIBE (1921) [autobiograf. roman] feljtoni: KAMENA S RAMENA (1917) drame: BEZDAN (1919); IGRAČKA OLUJE (1921) poezija: 1914. zastupljen u HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI; EX PONTO (1918); NEMIRI (1920) pripovijetke: PUT ALIJE ĐERZELEZA, MUSTAFA MADŽAR, MOST NA ŽEPI, ANIKINA VREMENA, ASKA I VUK, PRIČA O VEZIROVOM SLONU, JELENA, ŽENA KOJE NEMA, ... romani: NA DRINI ĆUPRIJA; TRAVNIČKA HRONIKA; GOSPOĐICA (svi 1945); PROKLETA AVLIJA (1954); OMER-PAŠA LATAS (1976) [posthum.] ; eseji: GOJA (1929); RAZGOVORI S GOJOM (1935) časopis PLAMEN (1919) [pokreće s Krležom] pjesn. zbirke: STIHOVI (1919) novele: TONKINA JEDINA LJUBAV (1931); HOBOTNICA (1932) romani: BIJELI LUTALAC [poznat tek od 1982]; KRIST I JUDA; CAREVA KRALJEVINA (1925); ZLATNI MLADIĆ I NJEGOVE ŽRTVE (1928); BJEGUNCI (1933) žanrovski teško odredive proze: ĆUK U NJENOME DUPLJU (1926); MAJKA BOŽJA BISTRIČKA [obj. tek 1955] drame: OTKRIĆE; KRČMA "ŠIROKO GRLO"; SIN DOMOVINE (1940) putopisi: DANAŠNJA RUSIJA (1937); ŠPANJOLSKI SUSRETI (1938); PUTOVANJE PO SOVJETSKOM SAVEZU (1940) NASMIJANE PRIPOVIJESTI (1917) novele: ILI JESMO ILI NISMO (1933), MI SMO ZA PRAVICU (1936), ŽENIDBA IMBRE FUTAČA, SVOGA TIJELA GOSPODAR (1942), BREZA (1942), KRIZA NATRAG U NAFTALIN (1946); GLAVNO DA JE KAPA NA GLAVI (1956) [satirične pripovijesti] VALJANI I NEVALJANI (1902); ŠKOLA I PRAZNICI (1905); ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA (1913); PRIČE IZ DAVNINE (1916); JAŠA DALMATIN, POTKRALJ GUDŽERATA (1937); SRCE OD LICITARA (1939)

254 dobila naziv "hrvatski Andersen"!]

Milan Begović (Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić)

Ivo Kozarčanin [u romanu Sam čovjek naslanja se na Machovu Analizu osjeta]

Đuro Sudeta Ivan Goran Kovačić

Mile Budak

Vjekoslav Majer

Josip Horvat (književni i kazališni kritičar, memoarist i esejist)

Ljubomir Maraković (uvodi pojam modernog objektivizma; njegovo ime vezuje se uz postanak i razvoj hrv. katoličkog knjiž. pokreta!)

Josip Bogner (J.S. Ivanov)

OD 1952. DO DANAS Petar Šegedin [autor prvog poslijeratnog romana u

poezija: NAD SPOMENIKOM VIŠIH JUNAKA (1891) [1. pjesma; ps. T. Cetinski]; KNJIGA BOCCADORO (1900) [ps. Xeres de la Maraja] drame: MYRRHA (Prag, 1902) [ps. Stanko Dušić]; GOSPOĐA WALEVSKA (1906); BOŽJI ČOVJEK (1924); PUSTOLOV PRED VRATIMA (1926); HRVATSKI DIOGENES (1928); AMERIKANSKA JAHTA U SPLITSKOJ LUCI (1930); epilog romana GIGA BARIĆEVA u dramskoj formi BEZ TREĆEGA (1933) romani: GIGA BARIĆEVA I NJEZINIH SEDAM PROSACA (1940); SABLASTI U DVORCU (1952) novele: KVARTET (1936), DVA BIJELA HLJEBA, DUNJA U KOVČEGU [lirski roman] pjesn. zbirke: SVIRAM U SVIRALU (1935); MRTVE OČI (1938) + ciklus TUGA LJETA [obj. u skupnoj zbirci LIRIKA, 1935] knjige novela: MATI ČEKA (1934); TIHI PUTOVI (1939) romani: TUĐA ŽENA (1937); SAM ČOVJEK (1937) MRLJE NA SUNCU (1971) [posthumno] SUTON (Luč, 1919) [1. pjesma] pjesn. zbirka: OSAMLJENIM STAZAMA (Virje, 1924) MOR (1930) [fantastična pripovijest; poetska proza] proza: ŠEVINA TUŽALJKA (Omladina, 1929) [1. obj. crtica]; DANI GNJEVA (1936) [zbirka novela: Probuđeni djedovi, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmama i dr.] poezija JAMA (1944) [poema]; LIRIKA (1932) [zajedn. zbirka]; OGNJI I ROŽE (1945) [posthumno] romani: OGNJIŠTE (1938); MUSINKA; KRESOJIĆA SOJ [nedovršeni "roman-grozd": Kresina, Gospodin Tome, Hajduk, Bazala (nije tiskan)]; RASCVJETANA TREŠNJA; DIREKTOR KRIŽANIĆ; NA VULKANIMA; SAN O SREĆI; RATNO ROBLJE [dnevničko-memoarska proza] knjige pripovijedaka: POD GOROM; OPANCI DIDA VIDURINE; VUČJA SMRT; NA VELIKI PETAK časopisi: OZON (1923); LITERATURA; ANTENA pjesn. zbirke: LIRIKA (1924); PJESME ZABRINUTOG EVROPEJCA (1934); SVIRAČ I SVIJET (1938); PJESME (1953); BREZE, KANARINCI, KIŠA (1954); OTVARAM PROZOR (1957) romani: PEPIĆ U VREMENU I PROSTORU (1935, I; 1938, II); ŽIVOT PUŽA (1938); DNEVNIK OČENAŠEKA (1938) DNEVNIK MALOG PERICE (1942) ZAGREBAČKI FELJTON (1956) U UTROBI ZAGREBAČKE GORE (1959) [pripovijest] POLITIČKA POVIJEST HRVATSKE (1936); KULTURA HRVATA KROZ 1000 GODINA (1939) monografije: SUPILO (1938); ANTE STARČEVIĆ (1940); LJUDEVIT GAJ (1960; 1975) memoari: ZAPISCI IZ NEPOVRATA (1983); ŽIVJETI U HRVATSKOJ (1984) knjiga eseja HRVATSKI PANOPTIKUM (1965) POVIJEST NOVINARSTVA HRVATSKE studije: NOV ŽIVOT (1910) [piše ju sa 23 godine!]; KNJIŽEVNA SMOTRA (1911); EKSPRESIONIZAM U HRVATSKOJ; IZA EKSPRESIONIZMA; HRVATSKA KNJIŽEVNOST 1860-1935; SMJEROVI DRAME (1921/22) NOVI PRIPOVIJEDAČI (1929) MODERNA HRVATSKA PRIPOVIJETKA (1934) antologija: HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA (1935) eseji: ZADACI KNJIŽEVNE KRITIKE disertacija: PRAVCI I STUDIJE U HRVATSKOJ I SPRSKOJ KNJIŽEVNOSTI OD MODERNE DO NADREALIZMA SUBJEKTIVIZAM U MODERNOJ HRVATSKOJ KNJIŽEVOSTI (1930) [simbolizam postavlja kao ideju, a ne školu] studije: POČECI EKSPRESIONIZMA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI; ČAKAVSKA LIRIKA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI; TEATAR MIROSLAVA FELDMANA 1952. Krležin govor na kongresu književnika u Ljubljani. Od tada piscima zajamčeno sloboda pisanja. Iste godine prvi broj časopisa KRUGOVI (do 1958.) s programatskim Pavletićevim tekstom NEKA BUDE ŽIVOST! romani: DJECA BOŽJA (1946) [1. poslijeratni hrvatski roman]; OSAMLJENICI (1947); CRNI SMIJEŠAK (1969); GETSEMANSKI

255 hrvatskoj književnosti!]

Ranko Marinković

Vladan Desnica

Mirko Božić

Vjekoslav Kaleb

Ivan Raos

Slobodan Novak

Antun Šoljan

Matko Peić

VRTOVI (1981); VJETAR (1986) novele i pripovijesti: MRTVO MORE (1954); NA ISTOM PUTU (1963); ORFEJ U MALOJ BAŠTI (1964); SVETI VRAG (1966); IZVJEŠTAJ IZ POKRAJINE (1969); TIŠINA (1983); LICEM U LICE (1987); SVIJETLE NOĆI (1993) eseji: ESJI (1955); RIJEČ O RIJEČI (1971); SVI SMO MI ODGVORNI? (1971) putopisi: NA PUTU (1953); SUSRETI (1962) dnevnički zapisi: FRANKFURTSKI DNEVNIK (1993) časopisi: DANI I LJUDI (1935) [pokreće s I. Dončevićem) zbirke novela: RUKE (1953); KARNEVAL I DRUGE PRIPOVIJESTI (1964) drame: ALBATROS (1937) [groteska]; GLORIJA (1956) [mirakul u 6 slika]; POLITEIA ILI INSPEKTOROVE SPLETKE [vodvilj]; PUSTINJA romani: KIKLOP (1965); ZAJEDNIČKA KUPKA (1980) [antiroman] s podnaslovom "Što da se priča"]; NEVER MORE (1993) [roman fuga] kritike i eseji: NEVESELE OČI KLAUNA; GESTE I GRIMASE (1951) ŽIVOTNA STAZA JANDRIJE KUTLAČE (1935) [1. novela] knjige novela: OLUPINE NA SUNCU (1952); PROLJEĆE U BADROVCU (1955); TU, ODMAH PORED VAS (1956); FRATAR SA ZELENOM BRADOM (1959) romani: ZIMSKO LJETOVANJE (1950): PROLJEĆA IVANA GALEBA (1957) [roman-esej; podnaslov: Igre proljeća i smrti]; PRONALAZAK ATHANATIKA [nedovršen] pjesn. zbirke: SLIJEPAC NA ŽALU (1956) drama: LJESTVE JAKOVLJEVE (1961) drame: MOST (1947); DEVET GOMOLJA (1949);POVLAČENJE (1949); SKRETNICA (1950); LJULJAČKA U TUŽNOJ VRBI (1957); SVILENE PAPUČE (1959); BUBNJEVI (1963) [radio-drama] zbirke novela: NOVELE (1953); DJEVOJKA I HRAST I DRUGE PRIČE (1975) romani: KURLANI GORNJI I DONJI (1952) [3 dijela: Karneval, Procesija, Legenda]; NEISPLAKANI (1955); TIJELA I DUHOVI (1981) [čine trilogiju]; COLONNELLO (1975); BOMBA (1976); zbirke novela: NA KAMENJU (1940); IZVAN STVARI (1942); NOVELE (1946); BRIGADA (1947); NOVELE (1947) romani: PONIŽENE ULICE (1950); BIJELI KAMEN (1954); DIVOTA PRAŠINE (1954) publicistika: LUK I STRIJELA (1963) drame: DVIJE KRISTALNE ČAŠE (1953) knjige novela: GAUDAMADA (1956); IZABRAT ĆEŠ GORE (1964); PARTIJA PREFERANSA (1965); 60 PRIPOVIJEDAKA (1980); GASTARBAJTERI (1982) romani: VOLIO SAM KIŠE I KONJANIKE (1956); KORAK U STRANU (1956); VJEČNO ŽALOSNI SMIJEH (1965) [trilogija koje je dio i VJEČNO NASMIJANO NEBO]; NA POČETKU KRAJ (1969); PROSJACI & SINOVI (1971) zaplijenjena djela: GROLD TAQUART; PJESAN NIKODEMOVA (1943) pjesn. zbirke: GLASNICE U OLUJI (1950); PJESME [s N. Miličevićem i V. Pavletićem; Novak zastupljen ciklusom IZA LUKOBRANA] romani: IZGUBLJENI ZAVIČAJ (1955); MIRISI, ZLATO I TAMJAN (1968); IZVANBRODSKI DNEVNIK (1977) zbirke novela: TVRDI GRAD (1961) [zbirci priključen kratki roman DOLUTALI METAK]; BADESSA MADRE ANTONIA [najpoznatija novela; postoji nekoliko verzija] DIGRESIJE (2001) [knjiga razgovora s J. Hekman] pjesn. zbirke: NA RUBU SVIJETA (1956); IZVAN FOKUSA (1957);GARTLIC ZA ČAS KRATIT; GAZELE I DRUGE PJESME; ČITANJE OVIDIJEVIH METAMORFOZA / RUSTICHELLO (1976); BACAČ KAMENA drame: GALILEJEVO UZAŠAŠĆE (1966); DIOKLECIJANOVA PALAČA (1969); KLOPKA (1970); BARD (1985); DEVET DRAMA (1970) [sakupljene ranije drame] romani: IZDAJICE (1961); KRATKI IZLET (1965); LUKA (1974); DRUGI LJUDI NA MJESECU (1978) HRVATSKI JOYCE I DRUGE IGRE (1989) [tekstovi u kojima se pseudoeruditski poigrava s tradicijom] eseji: UZ NOVO ČITANJE MARETIĆEVE ODISEJE (1979) putopisi: JESEN U POLJSKOJ (1969); SKITNJE (1967); CRNO ZLATO (1974); LJUBAV NA PUTU (1984); EUROPSKE SKITNJE (1985); NIKOLA MAŠIĆ (1957); SLAVA RAŠKAJ (1957); VLADIMIR BECIĆ

256

Ivan Slamnig

Ivan Aralica

(1966); JOSIP RAČIĆ (1985) pjesn. zbirke: ALEJA POSLIJE SVEČANOSTI (1956); NARONSKA SIESTA (1963); ANALECTA (1971); SABRANE PJESME (1990) roman: BOLJA POLOVICA HRABROSTI (1972) [1. hrvatski posmodernistički roman] drame: CAREV URAR [u stihovima] eseji: MEDITERANSKI POLOŽAJ I SJEVERNJAČKE VIZIJE HRVATA novele: PRIČA O ZVJEZDANI, ZAFRKAVANJE FRANE, NOĆ NA BRODU, NEUSTANOVLJENO UMORSTVO književna znanost: HRVATSKA VERSIFIKACIJA (1981) SVEMU IMA VRIJEME (1967); A PRIMJER SE ZVAO LAUDINA (1969); FILIP (1970); IMA NETKO SIV I ZELEN (1977); OPSJENE PAKLENIH CRTEŽA (1977) romani: KONJANIK (1971) [1. Araličin povijesni roman]; PSI U TRGOVIŠTU (1979); PUT BEZ SNA (1982); DUŠE ROBOVA (1984); GRADITELJ SVRATIŠTA (1986); OKVIR ZA MRŽNJU (1987); ASMODEJEV ŠAL (1988); TAJNA SAMARITANSKOG ORLA (1989); MAJKA MARIJA (1992); ČETVERORED; AMBRA

Feđa Šehović (Raul Mitrovich)

Zvonimir Majdak

politički članci: ZADAH OCVALOG IMPERIJA, PIR IVANJSKIH KRIJESNICA, ŠTO SAM REKAO O BOSNI [zastupa konzervativ. gledišta] drame: DRAME, DRAMOLETI, PUČKE KOMEDIJE DUBROVAČKE (1969); KURVE; KATARINA DRUGA romani: KAZIN; SAVRŠENO UMORSTVO; VEKJUN; DE BELLO RAGUSINO DOGON; KNJIGA POSTANKA; GORAK OKUS DUŠE VIDRA (1980) [romasnirana biografija M. Držića] romani: KUŽIŠ STARI MOJ (1970)

(Suzana Rog)

Nedjeljko Fabrio

Dalibor Cvitan

Irena Vrkljan Pavao Pavličić

Goran Tribuson

drame: REFORMATORI; ADMIRAL KRISTOFOR KOLUMBO; ČUJETE LI SVINJE KAKO ROKĆU U LJETNIKOVCU NAŠIH GOSPARA?; MEŠTAR; KRALJ JE POSPAN; MAGNIFICANT knjige novela: PARTITE ZA PROZU; LABILNI POLOŽAJ; LAVLJA USTA; IZABRANE PRIPOVIJETKE romani: VJEŽBANJE ŽIVOTA (1985); BERENIKINA KOSA (1989) [ova dva romana čine tzv. "jadransku duologiju"]; SMRT VRONSKOG (1994); TRIEMERON pjesn. zbirke: POSLJEDNJI KUPAČ (1957) romani: POLOVNJAK (1984); ERVIN I LUĐACI (1992) DEMOS I DEMON (1994); PRIVATNA STVAR (2000) [posthumno] knjiga eseja: IRONIČNI NARCIS; esej PRAVO NA NESREĆU (1978) pjesn. zbirke: U KOŽI MOJE SESTRE (1982) romani: SVILA, ŠKARE (1984); MARINA ILI O BIOGRAFIJI (1986); BERLINSKI RUKOPIS (1988); DORA, OVE JESENI (1991); PRED CRVENIM ZIDOM (1994);POSLJEDNJE PUTOVANJE U BEČ (2000); SMRT DOLAZI SA SUNCEM (2002); PISMA MLADOJ ŽENI (2003) zbirke kratkih priča: LAĐA OD VODE (1972); VILINSKI VATROGASCI (1975); DOBRI DUH ZAGREBA (1976) romani: PLAVA RUŽA; STROJ ZA MAGLU; UMJETNI ORAO; PRESS; PJESMA ZA RASTANAK; RAKOVA DJECA; KRASOPIS (1987); KORALJNA VRATA (1990); NEVIDLJIVO PISMO (1993); ŠKOLA PISANJA (1994); ZABORAV (1996); POKORA (1998) prozni zapisi: DUNAV (1983); ŠAPUDL (1995); KRUH I MAST (1995); KAKO PREŽIVJETI MLADOST; VODIČ PO VUKOVARU (1997) knjige feljtona: ZAGREBAČKI ODRZAK; INVENTURA; SVOJ SVOME; PROLAZNA SOBA; LEKSIKON UZLAUDNIH ZNANJA RUKOLJUB (1995) [zbirka fiktivnih pisama upućenih ženama iz hrv. kulturnog života] zbirke priča: priča: ZAVJERA KARTOGRAFA (1972); PRAŠKA SMRT (1975); RAJ ZA PSE (1978); SPAVAĆA KOLA (1983); KLASICI NA EKRANU (1987); ZVIJEZDA KABAREA (1998) romani: SNIJEG U HEIDELBERGU (1980; prvi Tribusonov roman); roman); ČUJEŠ LI NAS FRIDO ŠTERN (1981); RUSKI RULET I I II (1982); POLAGANA PREDAJA (1984); LEGIJA STRANACA (1985); ZAVIRIVANJE (1985); UZVRATNI SUSRET (1986); MADE IN U.S.A. (1986); POVIJEST PORNOGRAFIJE (1988); POTONULO GROBLJE (1990); DUBLJA STRANA ZALJEVA (1991); SANATORIJ (1993); NOĆNA SMJENA (1996) prozni zapisi: zapisi: RANI DANI (1997)

257 Dubravka Ugrešić

Radovan Ivšić

Marijan Matković

Ivo Brešan

Ivan Supek

Slobodan Šnajder Miro Gavran

Lada Kaštelan Drago Ivanišević (Cadenas, Albert Jordan)

Olinko Delorko

Viktor Vida

proza za djecu: MALI PLAMEN (1971); FILIP I SREĆICA (1976) knjige kratkih priča: POZA ZA PROZU (1978); ŽIVOT JE BAJKA (1983) knjige eseja: AMERIČKI FIKCIONAR (1993); KULTURA LAŽI (1996); ZABRANJENO ČITANJE (2001) romani: ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA (1981); FORSIRANJE ROMANA REKE (1988); MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE [obj. samo u prijevodima]; MINISTARSTVO BOLI (2004) studije: NOVA RUSKA PROZA (1980) Uredila antologiju suvr. ruske proze PLJUSKA U RUCI (1988); kourednica POJMOVNIKA RUSKE AVANGARDE drame: DAH (1941); KRALJ GORDOGAN (1943); KAPETAN OLIVER (1944); VODNIK POBJEDNIK (1944); AKVARIJ (1956); AIXAIA ILI MOĆ RIJEČI (1980); TEATAR (1978) [sabrana djela] poezija: NARCIS [poema]; TANKE (1954); CRNO (1974) zbirka članaka i intervjua: U NEPOVRAT (1990) drame: IGRA OKO SMRTI (Slučaj maturanta Wagnera, Karmine, Rub zbilje, Smrt njegove ekselencije, Smrt u kući, Bezimena, Krizantema, Koraci, Trojica, na kraju puta) (1955); VAŠAR SNOVA (1959); I BOGOVI PATE [triptih: Prometej, Heraklo, Ahilova Baština] (1962); AMERIĆKI TRIPTIH (1974); IKAR BEZ KRILA (Vašar snova, premijera, Ranjena ptica, Na palubi, Tigar, Jationov san, Snjegović] (1977) ANTOLOGIJA HRV. DRAME OD M. DRŽIĆA DO M. KRLEŽE (1958) drame: PROTEUS ANGIENEUS [neobjavljena i neizvedena]; ČETIRI PODZEMNE RIJEKE (1970); PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA (1965, tiskana 1971) [groteskna tragedija]; knjige drama: GROTESKNE TRAGEDIJE (1979) [Nečastivi na filozofskom fakultetu; Anera; Svečana večera u pogrebnom poduzeću i dr.]; NOVE GROTESKNE TRAGEDIJE (1989); TRI DRAME (1993) romani: PTICE NEBESKE (1990); ISPOVIJEDI NEKARAKTERNOG ČOVJEKA; ASTAROTH (2001) novele: PUKOTINE (2000) eseji: OSNOVNA NAČELA MOJEG DRAMSKOG SUSTAVA (1996) romani: DVOJE MEĐU RATNIH LINIJA (1959); PROCES STOLJEĆA (1963); U PRVOM LICU (1965); HERETIK (1965); SVE POČINJE IZNOVA (1970); EXTRAORDNARIUS (1974) [roman o zrinskofrankopanskoj uroti]; OTKRIĆE U IZGUBLJENOM VREMENU (1987); KRUNSKI SVJEDOK U HEBRAGOVU SLUČAJU (1990); BUNA JANUSA PANNONIUSA (1992) drame: MIRAKUL, HERETIK (1968), U KASARNI NA RUBU ŠUME, U PREDSOBLJU, OTPADNICI (1971) SF-proza: EPR – EFEKT (1995) knjige drama: KAMOV (1978) [sadrži drame: Neki Jona, Juraj se bori protiv svetog zmaja, Protokol za Kamova, Thalijin bijes, Kamov smrtopis, Dijalektički Anticolumbus] drame: KREONTOVA ANTIGONA (1983); UROTNICI; LJUBAVI GEORGEA WASHINGTONA; NOĆ BOGOVA, ČUVAR JE TOLSTOJU REKAO ZBOGOM; MUŽ MOJE ŽENE (1991); PACIJENT DOKTORA FREUDA (1994); KAD UMIRE GLUMAC (1995); SVE O ŽENAMA (2000) knjige pripovijedaka: MALI NEOBIČNI LJUDI (1989) romani; ZABORAVLJENI SIN ILI ANĐEO IZ OMORINE (1989); KAKO SMO LOMILI NOGE; KLARA; MARGITA ILI PUTOVANJE U NOVI ŽIVOT; JUDITA (2001) pjesn. zbirka: HRANA ZA PTICE (1978) drame: PRED VRATIMA HADA – DRAMSKE PRERADBE EURIPIDA (1993) [prerade grčkih drama]; A TEK SE VJENČALI; ADAGIO; POSLJDENJA KARIKA; GIGA I NJEZINI (1995) pjesn. zbirke: ZEMLJA POD NOGAMA (1940); JUBAV (1960); GLASINE (1969); HISTORIJE (1974) zbirka novela: KARTE NA STOLU (1959) drama: LJUBAV U KOROTI (1957) RAVNI (1926) [1. pjesma, uvodi ga u poeziju Barac] pjesn. zbirke: LIRIKA ŠESTORICE (s Frolom, Kovačićem, Matijaševićem, Perovićem i Tadijanovićem) (1931); PJESME (1934); RASTUŽENA EUTERPA (1937); RAZIGRANI VODOSKOCI (1940); SVIJETLI I TAMNI SATI (1961); LIRSKI EDEN (1965) proza: ZGODE POREMEĆENE SREĆE pjesn. zbirke: SVEMIR OSOBE (Buenos Aires, 1951); SUŽANJ VREMENA (Buenos Aires, 1957) eseji: QUASIMODO ILI ODISEJA LIRIKE (1960) [esej o S.

258

Jure Kaštelan [sljedbenik francuskih simbolista u ritmičkoj strukturi!]

Vesna Parun

Slavko Mihalić [najlucidniji hrv. poslijeratni pjesnik; s njm počinje egzistecijalistička sumnja!]

Nikola Miličević Josip Pupačić Danijel Dragojević

Josip Sever Luko Paljetak

Antun Barac [kombinira estetski i filološki kriterij]

Quasimodu] novela: TAJNO POSLANJE (1951) pjesn. zbirke: CRVENI KONJ (1940); PIJETAO NA KROVU (1950); BITI ILI NE (1955); MALO KAMENA I PUNO SNOVA (1957); SKOPJE U TVOJIM OČIMA (1964); OTVORENA PJESMA (1976.); DIVLJE OKO (1978); ZAVJET ZA EPETION (1984); SVE PLAVO, NEBESKI PLAVO (1989) poema: TIFUSARI eseji: LIRIKA A.G. MATOŠA (1957); PRIBLIŽAVANJE – PROLEGOMENA NA LIRIKU A.B. ŠIMIĆA (1970) pjesn. zbirke: ZORE I VIHORI (1947); PJESME (1948); CRNA MASLINA (1955); VIDRAMA VJERNA (1957); ROPSTVO (1957); PUSTI ME DA OTPOČINEM (1958); KORALJ VRAĆEN MORU (1959); GONG (1966); UKLETI DAŽD (1969); STO SONETA (1972); APOKALIPTIČKE BASNE (1976) [satirička poezija] časopisi: KNJIŽEVNA TRIBINA (1959/60); THE BRIDGE; ZAGREBAČKI KNJIŽEVNI RAZGOVORI pjesn. zbirke: KOMORNA MUZIKA [sadrži svega 12 pjesama] (Lykos, 1954); SABRANE PJESME (1966); TIHE LOMAČE (1985) časopisi: KRUGOVI (1952) [jedan od prvih njezinih urednika] pjesn. zbirke: OBEĆANJA ŽUTE ZORE (1956); SNIJEG I CRNA PTICA (1964); PRAH ZEMALJSKI (1974) pjesn. zbirke: KIŠE PJEVAJU NA JABLNIMA (1955); MLADIĆI (1955); USTOLIČENJE (1965); MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI (1971) pjesn. zbirke: KORNJAČA I DRUGI PREDJELI (1961); U TVOM STVARNOM TIJELU (1964); SVJETILJKA I SPAVAČ (1965); NEVRIJEME I DRUGO (1968); BIJELI ZNAK CVIJETA (1969); O VERONICI, BELZEBUBU I KUCANJU NA NEIZVJESNA VRATA (1970); ČETVRTA ŽIVOTINJA (1972); PRIRODOPIS (1974); IZMIŠLJOTINE (1976); RAZDOBLJE KARBONA (1981); RASUTI TERET (1985); ZVJEZDARNICA (1994); HODANJE UZ PRUGU (1997) proza: CVJETNI TRG (1994) pjesn. zbirke: DIKTATOR (1969); ANARHOKOR (1977); BOREALNI KONJ (1989) pjesn. zbirke: NAJBLIŽI KONAC SVIJETA (1968); NEČASTIVI IZ RUŽE, LJUBIČASTE KIŠE, PJESNI NA DUBROVAČKU, NA RUBU TIJELA, ANĐELOVANJE, TVOJE POGLAVLJE, BIJELA TAMA (2000) drame: TRI FARSE, POSLIJE HAMLETA feljtoni: JANTARNA KOCKA, MALE TEZE O KAZALIŠTU LUTAKA književnost za djecu: MIŠEVI I MAČKE NAGLAVAČKE, PRIČE IZ MALE SOBE, SLON NA BALKONU i dr eseji: MATOŠEVA LIRIKA (1919); KNJIGA ESEJA (1924) članci: NAŠA KNJIŽEVNOST I NJEZINI HISTORICI (1923); ČLANCI O KNJIŽEVNOSTI (1935) monografije: VLADIMIR NAZOR (1918); AUGUST ŠENOA (1926); MIRKO BOGOVIĆ (1933); HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA (1938); VIDRIĆ (1940); MAŽURANIĆ (1945) KNJIŽEVNOST ILIRIZMA (1954); KNJIŽEVNOST PEDESETIH I ŠEZDESETIH GODINA (1960) VELIČINA MALENIH (1947) KNJIŽEVNOST I NAROD (1941) JUGOSLAVENSKA KNJIŽEVNOST (1954); BIJEG OD KNJIGE (1965)

Annexum II

BIBLIOGRAFIJA216 ROMANTIZAM 1830 – 1865 216

Ilirski pokret – Hrvatski narodni preporod (HNP) – vremenski se poklapa s europskim romantizmom. S njim ga povezuje i javljanje skrbi za jezik, buđenje literature te jačanje nacionalne svijesti i prikupljanje narodnoga blaga. Hrvatski jezik je nekodificiran pa su u

Bibliografija je priređena prema Frangešovoj knjizi POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI (Zagreb-Ljubljana, 1987) i prilagođena (autori koji nisu obuhvaćeni ispitnom literaturom su izostavljeni, dok su dodane neke korisne napomene) potrebama ispita iz NHK. U skladu s tim, i redoslijed kojim su navedeni autori drži se onoga iz popisa ispitne literature.

259 I l i r i z a m (1830 – 1843) Maksimilijan Vrhovac Antun Mihanović Pavao Štoos Ljudevit Gaj Dragutin Rakovac Ivan Derkos Ljudevit Farkaš Vukotinović [osnivač feljtona u hrv. kulturi!]

Janko Drašković [najstariji Ilirac i jedini feudalac među njima!]

Stanko Vraz (Ilir iz Štajera) [jedini Slovenac u ilirskom pokretu; pokretač hrvatske književne kritke!]

Ivan Mažuranić ["ban pučanin"]

Petar Preradović [glavni kodifikator jezika hrv. poezije XIX. st.]

Dimitrija Demeter [prvi organizator, utemeljitelj dobrovoljačkih družina i artistički ravnatelj hrv. kazališta]

Matija Mažuranić

svezi s tim pokrenute odgovarajuće akcije. Romantizam njeguje snagu emocija, individualizam i kult prirode. 1835. počinju izlaziti Novine horvatske, 1843. je zabranjeno ilirsko ime, a 1865. Šenoa u bečkom Glasonoši objavljuje programatski članak Naša književnost. POZIV NA SVE DUHOVNE PASTIRE SVOJE BISKUPIJE (1813) [pisan na latinskom; poziv na prikupljanje hrv. narodnog blaga] REČ DOMOVINI OB HASNOSTI PISANJA VU DOMORODNEM JEZIKU (Beč, 1815); HORVATSKA DOMOVINA (Danica,1835.) [1. tekst objavljen novim pravopisom u Danici] KIP DOMOVINE; POZIV U ILIRSKO KOLO KRATKA OSNOVA HORVATSKO SLAVENSKOG PRAVOPISNJA (Budim, 1830) časopis: NOVINE HORVATSKE (od 6.1.1835.)+ knjiž. prilog DANICA HORVATSKA, SLAVONSKA I DALMATINSKA PĚSMARICA I (1842) [s Vukotinovićem] VERONIKA DESINIČKA (1831) [igrokaz]; DUH (1832) MALI KATEKIZAM ZA VELIKE LJUDE (1842) + DODATAK MALOM KATEKIZMU ZA VELIKE LJUDE GENIUS PATRIAE ... (Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju) (1832) uređivao almanah LEPTIR igrokaz: GOLUB (1832); PRVI I ZADNJI KIP (Požun, 1833) PJESME I PRIPOVIJETKE (1838); PĚSMARICA [s Rakovcem] (1842) RUŽE I TRNJE (1842) [pripovijetke posvećene Draškoviću] časopis: KOLO (1842) [s Vrazom i Rakovcem] feljtoni: ILIRIZAM I KROATIZAM; ZRINSKE MISLI [osnivač feljtona u hrv. kulturi] PĚSMARICA I [ilirska antologija, priredio s Rakovcem] DISERTACIJA ILITI RAZGOVOR ... (Karlovac, 1832) [1. politički spis na hrv, jeziku, predlaže štok. kao standard] EIN WORT AN ILLYRIENS HOCHHERZEIGE TÖCHTER (1838) [poziv ženama da prihvate ilirski pokret] NARODNE PJESNI ILIRSKE (1839) [zbirka slovenskih narodnih pjesama] pjesn. zbirke: ĐULABIJE (Vijenac popijevaka dragoj domovini) (1840) [u formi krakovjaka (4+4 stiha), posvećene Lj. Cantily; 1. knjiga izrazito ljubavne poezije u hrv. lirici]; GLASI IZ DUBRAVE ŽERAVINSKE (1841); GUSLE I TAMBURA (Prag, 1845) časopis: KOLO (1842) [Vraz – Vukotinović – Rakovac; 1. hrv. književni časopis] VJEKOVI ILIRIJE (1838, pjesma) dopuna OSMANA (1842) SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA (1846) [Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob] [najveće djelo hrv. književnosti XIX. st.] HRVATI MAĐAROM (Karlovac, 1848) [brošura, poziva Mađare da se okane presizanja u Hrvatskoj] POSLANICA ŠPIRI DIMITROVIĆU (1843) [1. Preradovićeva pjesma na hrv. jeziku] pjesn. zbirke: PRVENCI (Zadar, 1846); NOVE PJESME (1851) CRTICE MOGA ŽIVOTA (1856) [autobigoraf. zapis] DRAMATIČKA POKUŠENJA – DIO PERVI (1838) [programatski Predgovor – 1. hrv. cjeloviti dramaturgijski spis] KRVNA OSVETA [u hrv. dramu uvodi 10-erac po uzoru na našu junačku epiku] GROBNIČKO POLJE (Kolo, 1842) [bajronovska poema, 1. veliko djelo romantizma; miješanje žanrova – žanrovski hibrid] MISLI O ILIRSKOM KNJIŽEVNOM JEZIKU (1843) [poziva na dubrov. jez. tradiciju] libreta: LJUBAV I ZLOBA (1845); PORIN ILI OSLOBOĐENJE HRVATA OD FRANAČKOG JARMA (1897) drama: TEUTA (Beč, 1844) [pov. drama u 5 činova; najbolja drama ilirizma] članci: NARODNO KAZALIŠTE KAO ZEMALJSKI ZAVOD (Domobran, 1864) [članak kojim upozorava na važnost kazališta u hrv. kulturi] putopis: POGLED U BOSNU (1844)

(Jedan domorodac)

Antun Nemčić

putopis: PUTOSITNICE (1845) [najzrelije prozno djelo prepordne književnosti]

260 (A. N. Gostovinski)

Ivan Kukuljević Sakcinski [utemeljitelj moderne hrvatske historiografije i osnivač hrvatske bibliografije; 1843. održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru!]

Franjo Rački PROTOREALIZAM (1865 – 1881) Ivan Trnski Mirko Bogović

Lavoslav Vukelić Andrija Palmović Luka Botić [prvi pjesnik vjerske tolerancije: opozicija Turčin – kršćanin]

Adolfo Veber Tkalčević [ideolog Zagrebačke slavističke škole!]

Janko Jurković

Ivan Perkovac Rikard Jorgovanić [prvi hrvatski izraziti subjektivni ljubavni pjesnik]

Dragojla Jarnević

drama: KVAS BEZ KRUHA ILI TKO ĆE BITI VELIKI SUDAC (1846, tiskana u Nevenu 1854) [1. hrv. izvorna komedija pisana novim knjiž. jezikom i jedina komedija preporodnog doba] kritika: ŽIVOT TOME BLAŽEKA [jedan od najranijih pokušaja hrv. biograf. kritike] roman: UDES LJUDSKI [nedovršen] poezija: PJESME ANTUNA NEMČIĆA (1851) [izdao M. Bogović] drame: JURAN I SOFIJA ILI TURCI KOD SISKA (1836) [izvedena 1839.]; poezija: POTURICA (1867); PĚSME (1847); SLAVJANKE (1848) [pod šifrom X]; POVJESTNE PJESME (1874) putopisi: PUTOVANJE PO BOSNI (1858); PUTNE USPOMENE (1873) IVAN ČESMIČKI NAZVAN JANUS PANNONIUS (biografija) BIBLIOGRAFIA HRVATSKA (1860) NAŠA KNJIŽEVNOST [prikaz književne situacije onoga vremena]

Književnost toga razdoblja romatnična je u intencijama, a realistička u detalju. Zbog iznimnog utjecaja koji je u tom razdoblju odigrao August Šenoa, naziva se još i Šenoinim dobrom. Svojim djelovanjem Šenoa ga i omeđuje: 1865. u Glasonoši objavljuje članak NAŠA KNJIŽEVNOST, a 1881. je godina njegove smrti. pjesn. zbirka: KRIJESNICE (Glasonoša, 1863) časopis: NEVEN (1852 – 1858) pjesn. zbirke: LJUBICE (1844); SMILJE I KOVILJE (1847); DOMORODNI GLASI (1848); STRJELICE (1878) [ironično-satirične pjesme] drame: FRANKOPAN (1856); STJEPAN, KRALJ BOSANSKI (1857); MATIJA GUBEC (1859) pripovijesti: SLAVA I LJUBAV, HAJDUK GOJKO KOD SOLFERINA pjesma (Vijenac, 1879) KNJIŽEVNO CVIEĆE LAVOSLAVA VUKELIĆA (1882) [posthum.] OSMO ČUDO (Vijenac, 1871) [elegična pjesma] SONETNI VIJENAC [po uzoru na Prešerna] ZORA VERONIKE ZRINJSKE [elegija] romantične pripovijesti: POBRATIMSTVO (1854); DILBER HASAN (Neven, 1854) [jedino u prozi, ostale tri u stihovima – 10-erci]; BIJEDNA MARA (1861); PETAR BAČIĆ (1862) [romatnični epovi] pripovijesti: ZAGREBKINJA, NADALA BAKARKA, PASKVA, DOBROTVOR ĐAČKI, BOŽIĆNO ZVONCE putopis: PUT NA PLITVICE (1860); LISTOVI O ITALIJI (1861); PUT U CARIGRAD (1886); pripovijetke: PAVAO ČUTURIĆ (Ulomci iz bijedna i krševita života...) (Neven, 1855) [pripovijetka kojom u hrv. lit. ulazi lik poluobrazovanog poluintelekta]; TIMOTIJA PATKOV (1872) članci + eseji: MISLI O JEZIKU (1855); MOJA O KAZALIŠTU (1855) feljtoni: TUSKULANIJADE (1860) [početak lit. feljtona i prethodnik Šenoinih Zagrebulja] OB ESTETIĆNIH POJMOVIH UZIVŠENJA (1870) O NARODNOM KOMUSU (1869) PRIPOVIJESTI (1905) I ŽENE LJUBE ISKRENO (1869) [1. njegova pripovijest] STANKOVAČKA UČITELJICA (1871) [pripovijetka u epistolarnoj formi] pjesn. zbirke: SABRANE PJESME (1890) roman: MLINARSKA DJECA (Vijenac, 1873) pripovijetke: ČOVJEK BEZ SRCA, LJUBAV NA ODRU, STELA RAÏVA DOMORODNE POVIESTI (Karlovac, 1843) roman DVA PIRA (Domobran, 1863) drame: VERONIKA DESINIČKA, MARIJA, KRALJICA UGARSKA [nisu sačuvane] pedagoški članci: O UČITELJIMA, O DOMOLJUBLJU I ODGOJENJU ŽENSKE MLADEŽI, O UZGOJIVANJU ŽENE ŽIVOT JEDNE ŽENE - DNEVNIK (1958) [obuhv. period od 1833 – 1875]

261 Mate Vodopić [svojim djelom nadahnuo Vojnovića]

August Šenoa [odredio smjer hrvatske književnosti XIX. stoljeća!]

Franjo Marković [naslanjao se na Herbartovu estetiku s naglašenom formalističkom komponentom; svojim dramama kultivira visoki stil u našoj tragediji]

Josip Freudenreich [naslanja se na bečki pučki teatar]

romani: MARIJA KONAVOKA; TUŽNA JELE (1868) romatnična poema: ROBINJICA (1875) feljtoni: VJEČNI ŽID U ZAGREBU (Pozor, 1862); ZAGREBULJE članci: O HRVATSKOM KAZALIŠTU (1866); NAŠA KNJIŽEVNOST (Glasonoša, Beč, 1865) [upozorava na književno mrtvilo i zalaže se za prikazivanje prošlosti preko romana] drama: LJUBICA (1866) [jedina Šenoina drama] poezija: POVJESTICE (Kameni svatovi, Kugina kuća, Propast Venecije) (1869) romani: ZLATAROVO ZLATO (1871); SELJAČKA BUNA (1877); DIOGENES (1878); KLETVA (1879) [dovršio J.E. Tomić] pripovijesti: PRIJAN LOVRO (1873); MLADI GOSPODIN (1875); ČUVAJ SE SENJSKE RUKE (1876); KARAMFIL SA PJESNIKOVA GROBA (1878); PROSJAK LUKA (1879); VLADIMIR (1879) časopisi: urednik VIJENCA (od 1874 - 1881); 1879. pokrenuo HUMORISTIČNI LIST KOHAN I VLASTA (1868) epovi: DOM I SVIJET [idilični, ugledao se na Mickiewicza]; KOHAN I VLASTA (1868) [romantički] drama: KARLO DRAČKI (1872) [antiklerikalna, antipapinska crta];BENKO BOT (1872) [tragedija]; ZVONIMIR (1877)

GRANIČARI ILI SBOR (PROŠTENJE) NA ILIJEVU (1857) [igrokaz posvećen banu Jelačiću, prvi hrvatski pravi pučki igrokaz]

REALIZAM (1881 – 1895) August Harambašić

Počinje godinom Šenoine smrti (1881), a završava 1895, spaljivanjem mađarske zastave u Zagrebu prilikom otvorenja zgrade HNK.

Silvije Strahimir Kranjčević

časopis: NADA [1895 – 1903; uređivao 9 godina] pjesn. zbirke: BUGARKINJE (1885) [zbirka koja naviješta obnovu ondašnje hrv. lirike]; IZABRANE PJESME (1908); TRZAJI (Tuzla, 1902) ELEGIJA (1. pjesma tiskana u Vijencu) pjesn. zbirka: IZABRANE PJESME (1908) feljtoni: IZ BOMBAJA (1879) SMRT BABE ČENGIČKINJE (1880) – travestija romani: BARUNIČINA LJUBAV (1878) FIŠKAL (Senj, 1882) [roman – kritika ilirizma]; MEĐU ŽABARI [ironija i sarkazam]; U REGISTRATURI (1888) pripovijetke: LJUBLJANSKA KATASTROFA članak: O ROMANU (Hrvatska vila, 1883) [staje u obranu tendenciozne knjiž. razmatra moderni roman kao plod znanstv. promatranja, ...] romani: OLGA I LINA (1881); GOSPOĐA SABINA (1883); UROTA ZRINSKO FRANKOPANSKA (1892/3); KRALJICA LEPA (1902) drama: PETAR ZRINSKI pripovijesti: JELKIN BOSILJAK, ZAČUĐENI SVATOVI, PREKO MORA, SIROTA drama: TARTUFOV UNUK [nema knjiž. značaj, ali je jedina komedija karaktera u hrv. dramskoj knjiž. XIX. st.] PRIČE DJEDA NIKE (1880) – crtice; pripovijetke: BISER-KATA, PROLETARCI, NAŠ PILIP, KRČELIĆI NEĆE LJEPOTE, LJUDI KOJI SVAŠTA TREBAJU, TENA (1894), SLAVONSKA ŠUMA (1888), RODU U POHODU, TRI DANA KOD SINA, OPRAVA, MIRA KODOLIĆEVA romani: MEĐU SVJETLOM I TMINOM (1891); MRTVI KAPITALI (Vijenac, 1889); ŽIVI KAPITALI [nedovršen] MACA [1. njegova novela, 1881] romani: PAVAO ŠEGOTA (1888); POD NEHAJEM (1892); PODGORKA (1894); NIKOLA BARETIĆ (1896); POSLJEDNJI STIPANČIĆI (1899); DVA SVIJETA (1901); ZAPREKE (1905); TITO DORČIĆ (1906) novele: NEZASITOST I BIJEDA, CRTICA O BOŽIĆU, IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA, PRIPOVIJEST O MARCELU REMENIĆU

(Deli-Kosmaj Durmitorov)

Ante Kovačić [sklonost parodičnosti; svojim djelom dekanonizira dotadašnju strukturu hrv. književnosti!]

Eugen Kumičić (Jenio Sisolski) [pionir naturalizma u hrvatskoj književnosti!]

Josip Kozarac [utjecaj Turgenjeva i Gjalskog te Darwina u MRTVIM KAPITALIMA]

Vjenceslav Novak

pjesn. zbirke: RUŽMARINKE (1882); SLOBODARKE (1883); TUGOMILKE (1887); NEVENKE (1892)

262 Josip Eugen Tomić [svojim romanima označava prekid antiturske novelistike u hrvatskoj književnosti!]

Ksaver Šandor Gjalski (Ljubo Gredički, Ljubomil Pribunja Zagorac, Tito Eljbe)

Fran Mažuranić Josip Draženović Janko Ibler Desiderius Josip Pasarić Jovan Hranilović Jakša Čedomil (pravo ime: Jakov Čuka) [osnivač hrv. moderne knjiž. kritike!]

MODERNA (1895 – 1914)

Antun Gustav Matoš [tražeći potpuno predavanje ljepoti i od kritike traži da bude umjetnost; kritičar treba biti impresionist umjetnosti!]

Vladimir Vidrić Vladimir Nazor

poezija: LELJINKE (Požega, 1865) [patriotsko-ljubavni motivi] drama: BRAČNE PONUDE, ZATEČENI ŽENIK, NOVI RED, BARUN FRANJO TRENK (1881), PASTORAK crtice i pripovijetke: KRVNI PIR (1863); POŠURICE (1887) [zbirka] romani: dovršio Šenoinu KLETVU (1882); ZMAJ OD BOSNE (1879); EMIN-AGINA LJUBA (1888); KAPITANOVA KĆI (1884); ZA KRALJA – ZA DOM (I – Pretorijanac; II – Žrtve zablude) (1895); UDOVICA (1891); MELITA (1899) [spada već u modernu] članak: KNJIŽEVNI NACIONALIZAM (1906) [predst. njegov knjiž. credo] pripovijesti & novele: ILLUSTRISSIMUS BATTORYCH i MARIČON (1884) LJUBAV LAJTNANTA MILIĆA (1915); SAN DOKTORA MIŠIĆA; POD STARIMI KROVI (1886) romani: U NOVOM DVORU (1885); U NOĆI (1887); JANKO BORISLAVIĆ (1887) [tematizira ideju o Faustu]; NA ROĐENOJ GRUDI (1890); RADMILOVIĆ (1893); PRONEVJERENI IDEALI (1925) povijesni romani: DOLAZAK HRVATA (1924); OSVIT; ZA MATERINSKU RIJEČ LIŠĆE, CRTICE FRANA MAŽURANIĆA (1887) [utjecaj Turgenjeva] OD ZORE DO MRAKA (1927) [autobiografska proza] STRIJELE I STRELICE [političko-satrički prozni epigrami] ISKRICE (1887) CRTICE IZ PRIMORSKOG ŽIVOTA (1884); CRTICE IZ PRIMORSKOG MALOGRAĐANSKOGA ŽIVOTA (Senj, 1893) (Po buri, Tijesno je) kritika: LITERARNA PISMA (Sloboda, 1881) [Šenoino pisanje ocjenjuje kao idealizatorsko, fantazijsko, bez povezanost sa užarenom nacionalnom zbiljom. Međutim, u kasnijim se radovim ipak vraća Šenoi] članak: HOĆEMO LI K NATURALIZMU? (Vijenac, 1883) [programatski manifest u kojem se suproststavlja Kumičiću i naturalizam smatra pogubnim za hrv. lijepu knjigu] poezija: ŽUMBERAČKE ELEGIJE (1886) članci: O TEORIJI NOVELE (Hrvatska vila, 1883) PRIKAZI I RASPRAVE (1943); O KNJIŽEVNOSTI (1944) NAŠE KNJIŽEVNE NEVOLJE I KRITIKE (Iskra, Zadar, 1891) - nepovoljna ocjena Kovačićeve Registrature

1895. spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu; studenti protjerani u Beč, Prag i München – formiraju bečku (antiutilitaristička, pruža otpor tradiciji, sklonost ka secesiji, simbolizmu i dekadenciji i prašku (provodi tendencioznost u knjievnosti) grupu. Moderna se javlja se iz potrebe da se hrvatska književost izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala krajem realizma. Kraj toga razdoblja simbolično označava Matoševa smrt, 1914. Iste godine umiru Fran Galović i Franjo Marković te započinje I svjetski rat. MOĆ SAVJESTI (Vijenac, 1892; 1. objavljena novela) Knjige pripovijedaka: IVERJE (Mostar, 1899); NOVO IVERJE (1900); UMORNE PRIČE (1909) OGLEDI (1905) putopisi: VIDICI I PUTOVI (1907) (Oko Lobora) NAŠI LJUDI I KRAJEVI (1910) PEČALBA (1913) ZA KRANJČEVIĆA (1908) SABRANA DJELA (1935-1940) POMONA (Vijenac, 1898) [1. objavljena pjesma] PJESME (1907) [sadrži samo 25 pjesama] poezija: SLAVENSKE LEGENDE (Zadar, 1900) ŽIVANA (Zadar, 1902) HRVATSKI KRALJEVI (1912) NOVE PJESME (1913) INTIMA (1915) PJESNI LJUVENE (1915) NIZA OD KORALJA (1922) PJESME O ČETIRI ARHANĐELA (1927); HRVATSKE PJESME PARTIZNAKE (1943); PJESME PARTIZANKE (1944) proza: ZAGREBAČKE NOVELE (1942) feljtonistička proza: KRVAVI DANI (1908)

263 MINJI (1913) ISTARSKE PRIČE (1913) [VELI JOŽE (Ljubljana, 1908)] MEDVJED BRUNDO (1915) PRIČE IZ DJETINJSTVA (1924) PRIČE SA OSTRVA, IZ GRADA I S PLANINE (1927) roman: PASTIR LODA (I, 1938; II, 1939) S PARTIZANIMA 1943 – 1945 [ratni dnevnik] putopisi: OD SPLITA DO PIRAMIDA (1942) govornička proza: GOVORI I ČLANCI (1945) NA VRHU JEZIKA I PERA (19242) ESEJI I ČLANCI I, II (1942)

Dragutin Domjanić Fran Galović Ante Tresić Pavičić (Mosorski guslar) [pjesnik visoke književne kulture, ali bez vlastite pjesničke dikcije!]

Vladimir Čerina Janko Leskovar [u realističnu formu pripovijedanja unosi moderno psihologiziranje!]

Ivan Kozarac (Ivan K. Kerepov, Vanja Kosan, I. K. Olgin)

Janko Polić Kamov [anticipator avangarde u hrvatskoj književnosti!]

Milutin Cihlar Nehajev (Milutin, M. Borišev, -šev, Hajev, M.H-v, Alpha, Sincerus, Nehajev, Nv) [jedan od najpoznatijih kritičara moderne; autor poznate rečenice: Gjalski, eto to je moj program!]

Dinko Šimunović

Marija Jurić Zagorka [prva žena novinar u Hrvatskoj & prva hrvatska feministica]

Srđan Tucić

pjesn. zbirke: PJESME (1909); KIPCI I POPEVKE (1917) [1. objavljena zbirka kajakavskih pjesama]; IZABRANE PJESME (1924); V SUNCU I SENCI (1927); PO DRAGOMU KRAJU (1933) ZAČARANO OGLEDALO Z MOJIH BREGOV (1925) [posthumno objavio Krleža] poezija:GLASOVI S MORA JADRANSKOGA (1891); NOVE PJESME (1894); GJULI I SUMBULI (1900); VALOVI MISLI I ČUVSTAVA (1903); SUTONSKI SONETI (1904); PLAVO CVIEĆE (1928) drame: LJUTOVID POSAVSKI, SIMEON VELIKI, KATARINJA ZRINJSKA, FINIS REIPUBLICAE, CICERONOVO PROGONSTVO, KATON UTIČKI, ŽIVOT KRALJA HIRUDA romani: IZGUBLJENI LJUDI, POBJEDA KREPOSTI putopisi: PO LICI I KRBAVI, BOSNA I HERCEGOVINA, PO MORU, PO RAVNIM KOTARIMA, PREKO ATLANTIKA DO PACIFIKA (1907) kritika: JANKO POLIĆ KAMOV (1913) zastupljen u HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI (1914) esej LAŽI U UMJETNOSTI poezija: RASPEĆE (1912) novele: MISAO NA VJEČNOST (1891) KATASTROFA, POSLIJE NESREĆE, JESNESKI CVIETCI, U BIŠĆU, PRIČA O LJUBAVI, PATNIK, BEZ DOMA, IZGUBLJENI SIN, KITA CVIJEĆA, KRALJICA ZEMLJE romani: PROPALI DVORI (1896); SJENE LJUBAVI (1898) knjiga crtica: SLAVONSKA KRV (Vinkovci, 1906) IZABRANE PRIPOVIJETKE (1911) roman: ĐUKA BEGOVIĆ (1911) poezija: PSOVKA (1907), IŠTIPANA HARTIJA (1907) novele: ŽALOST, BITANGA, SLOBODA roman: ISUŠENA KALJUŽA drame: TRAGEDIJA MOZGOVA (1907), NA ROĐENOJ GRUDI (1907), SAMOSTANSKE DRAME (Orgije monaha, Djevica) (1907), ČOVJEČANSTVO, MAMINO SRCE (1910) ČASKANJA, NOVELE I ESEJI studije: STUDIJA O HAMLETU (1917) DRAMA I GLUMA (1921), SVETINJA UMJETNOSTI (1923) novele: VELIKI GRAD (1919) [zbirka novela]; DOKTOROVA NOĆ, IZ NEZNANOG KRAJA romani: BIJEG (1909), VUCI (1928) drama: KLUPA NA MJESEČINI (1928)

izbori proze: MRKODOL (1909), GJERDAN (1914), SA KRKE I SA CETINE (1930), POSMRTNE NOVELE (1936), ISPOD DINARE (1946) [Muljika, Duga, Alkar, Rudica] romani: TUĐINAC (1911), PORODICA VINČIĆ (1923) autobiorafski zapisi: MLADI DANI (1919), MLADOST (1921) drame: ČUDO, ROMILDO, STOJANA, MOMAK-DJEVOJKA

urednica Obzora (1896-1910) Romani: GRIČKA VJEŠTICA, REVOLUCIONARCI, KĆI LOTRŠČAKA, TAJNA KRVAVOG MOSTA, ZAGREBAČKA KNEGINJA, KAMEN NA CESTI drame: POVRATAK (Nada, 1898) [jednočinka; najznačajniji dramski tekst hrv. moderne] KROZ ŽIVOT, GOLGOTA, OSLOBODITELJ, BARUN KORILOV, KOZACI

264 Ivo Vojnović

Andrija Milčinović & Milan Ogrizović

Josip Kosor [zbog pisanja o likovima s "dna života", dobio naslov hrvatskog Maksima Gorkog]

Milan Marjanović [slijedi šenoinski ideal; artizam mu je "prazna forma"; opreka Matošu!]

Milivoj Dežman Ivanov Branimir Livadić 1914 –1952 Antun Branko Šimić Tin Ujević

Ljubo Wiesner Gustav Krklec (Martin Lipnjak)

Dobriša Cesarić

Dragutin Tadijanović

pripovijetke GERANIUM (Vijenac, 1880); PEROM I OLOVKOM (1884) nedovršeni roman: KSANTA (1887) drame: PSYCHE (1889), EKVINOCIJO (1895) [označava početak moderne u drami, praizvedena u HNK] DUBROVAČKA TRILOGIJA (1903) [Allons, enfants; Suton; Na taraci] MAŠKARATE ISPOD KUPLJA ; PROLOG NENAPISANE DRAME (Beograd, 1929); IMPERATRIX (1918), SMRT MAJKE JUGOVIĆA (1907), LAZAREVO VASKRSENJE poezija: LAPADSKI SONETI (1892) drama: PROKLETSTVO (1906) [histor. drama, XIII. st., antiklerikal. ideja] roman: STARI PLAMEN (1907) Ogrizović: drame: DAH, GODINA LJUBAVI, LJETNO POPODNE, JESENJE VEČE, ZIMSKA NOĆ, PROPAST KRALJEVA HRVARATKE KRVI (s Marijom Kumičić), HASANAGINICA (1909), BANOVIĆ STRAHINJA (1913), OBJAVLJENJE, UROTA ZRINJSKOG I FRANKOPANA, VUČINA monografija: PEDESET GODINA HRV. KAZALIŠTA (1910) TRGOVINA IDEJA [sa Z. Vukelićem] (1901) drame: POŽAR STRASTI (1912) POMIRENJE (1926), ŽENA, NEPOBJEDIVA LAĐA (1921), ROTONDA (1925) romani: RASAP, RADNICI, CUPALO, RAZVRAT pjesn. zbirka: BELI PLAMENOVI (1919) kritika: IZA ŠENOE (1906); IVAN MEŠTROVIĆ, PROROK I SLAVA JUGOSLAVENSTVA (1915); VLADIMIR NAZOR KAO NACIONALNI PJESNIK (1923); STJEPAN RADIĆ (1937); HRVATSKA MODERNA 1,2 (1951); HRVATSKA KNJIŽEVNOST, NJEZIN PUT I NJEZINO OBILJEŽJE kritičar, pripadnik bečke grupe; smatra da književnost mora imati socijalnu misiju; ne biti samo l'art pour l'art nego imati i odgojnu funkciju! KNEGINJA JELENA (1901); PROTIV STRUJE (1903) kritika novele: SITNI PROBITCI, MATER GENETRIX Modernizam poslije moderne! ZIMSKA PJESMA (Luč, 1913) [1. objavljena pjesma] časopisi: VIJAVICA (1917); JURIŠ (1919) [s Krklecom i Miličevićem]; KNJIŽEVNIK poezija: PREOBRAŽENJA (1920) 1914. 1. stihovi u HRATSKOJ MLADOJ LIRICI zbirke:LELEK SEBRA (Beograd,1920); KOLAJNA (Beograd, 1926); AUTO NA KORZU (Nikšić, 1932); OJAĐENO ZVONO (Sarajevo, 1933); RUKOVET (1950); ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU (1954) [posljednja zbirka]; MUDRE LUDE DJEVICE (Sarajevo, 1957) [pjesničke proze] eseji: sakupljeni u knjigama SKALPEL KAOSA (1938); LJUDI ZA VRATIMA GOSTIONICE (1938) programatski uvod u HRVATSKU MLADU LIRIKU (1914): PJESME (1926) časopis JURIŠ [pokreće s A.B. Šimićem] pjesn. zbirke: LIRIKA (1919); SREBRNA CESTA (1921); NOVE PJESME (1923); LJUBAV PTICA (1926); IZLET U NEBO (1928); SAN POD BREZOM (1940); DAROVI ZA BEZIMENU (1942); TAMNICA VREMENA (1944); IZABRANE PJESME (1947); TRI POEME (1949) drama: GROBNICA (1919) [dramska rapsodija] roman: BESKUĆNICI (1921) PISMA MARTINA LIPNJAKA IZ PROVINCIJE (1956) I JA LJUBIM... (Pobratim, 1916) [prva pjesma] časopis: OZON (1931) [pokreće sa Majerom; izašao samo jedan broj] pjesn. zbirke: LIRIKA (1931); SPASENA SVJETLA (1938); IZABRANI STIHOVI (1938); PJESME (1951); KNJIGA PREPJEVA (1951); OSVIJETLJENI PUT (1953); MOJ PRIJATELJU (1966); SLAP (1970); IZABRANE PJESME (1973); SVJETLA ZA DALJINOM (1975); VOĆKA POSLIJE KIŠE (1980) pjesn. zbirke: LIRIKA ŠESTORICE [Delorko, Frol, V. Kovačić, Matijašević, Perović] (1931); LIRIKA (1931.); SUNCE NAD ORANICAMA (1933.); PEPEO SRCA (1936.); DANI DJETINJSTVA

265

Nikola Šop [prevodio hrvatske latiniste; na njegovu poeziju utjecao franc. pjesnik Francis Jammes]

Vladimir Kovačić (Vladimir Marinko)

Nikola Pavić Mate Balota (pravo ime: Mijo Mirković)

Pere Ljubić Drago Gervais

Miroslav Krleža drame mu se dijele na tri ciklusa:

(1937.); TUGA ZEMLJE (1942.); PJESME (1951.); INTIMNA IZLOŽBA CRTEŽA IZ RABA (1955.); BLAGDAN ŽETVE (1956.); SREBRNE SVIRALE (1960.); PRSTEN (1963.); POEZIJA (1973.); VEZAN ZA ZEMLJU (1974.); SABRANE PJESME (1975.); SAM (1976.); PRIJATELJSTVO RIJEČI (1981.); SVJETILJKA LJUBAVI (1984.); MOJE DJETINJSTVO (1985.); KRUH SVAGDAŠNJI (1986., 1987.); MORE U MENI (1987.); SABRANA DJELA I-V: 1920.-1989.; GOZBA (2000.); SREBRNE SVIRALE, (19. izdanje, 2003.) pjesn. zbirke: PJESME SIROMAŠNOG SINA (Beograd, 1927); ISUS I MOJA SJENA (1934); OD RANIH DO KASNIH PIJETLOVA (Beograd, 1939); KUĆICE U SVEMIRU (1957); SVEMIRSKI POHODI (1957); ASTRALIJE (1961); OSVAJANJE KOCKE (1973) [metafizičkogeometrijska poema]; BOŽANSKI CIRKUS (1980) drame: BOSANSKA TRILOGIJA (1960) [dramska poema]; TRAGEDIJA PRAZNINE (1974) studije: KNJIGA O HORACIJU (1935) pjesn. zbirke: LIRIKA ŠESTORICE [Delorko, Frol, V. Kovačić, Matijašević, Perović, Tadijanović] (1931); OTROVANO PROLJEĆE (1938); CESTE I JABLANI (1952); JANTAR NA SUNCU (1959) pjesn. zbirke: LIRIKA (Čakovec, 1922); POZABLENO CVETJE (Čakovec, 1923); POPEVKE (1940); PRSTEN ZVENKNUL (1968) pjesn. zbirke: DRAGI KAMEN (1938); PROZA I POEZIJA (1959) roman: TIJESNA ZEMLJA (1946) kronike: STARA PAZINSKA GIMNAZIJA (1950); PUNA JE PULA (1954) studije: FLACIUS (1938); MATIJA VLAČIĆ (1957); MATIJA VLAČIČ ILIRIK (1960) [ista studija, samo proširivana] pjesn. zbirke: BODULSKE PISME (1927); NA POJIH I PUTIH (1939) [s M. Franičevićem]; IZABRANI STIHOVI (1957) pjesn. zbirka: ČAKAVSKI STIHOVI (Crikvenica, 1929) [uz Nazorovo zalaganje]; drame: REAKCIONERI (1950), RADI SE O STANU, KARORLINA RIJEČKA (1951), DUHI,. ČUDO DJEVICE IVANE, PALMIN LIST, UJAK IZ AMERIKE roman: MLADIĆ [neobjavljen] KOZERIJE I HUMORESKE (1957) drame: LEGENDA (1914) [1. objavljeno djelo]; MASKERATA (1914) [obje u Književnim novostima]; U LOGORU; VUČJAK; GOLGOTA; GOSPODA GLEMBAJEVI, U AGONIJI; LEDA; ARETEJ; PUT U RAJ LEGENDE (1933) [Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerarata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma]

I Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma

novele: HILJADU I JEDNA SMRT (1933) +NOVELE (1948) [Mlada misa Alojza Tičeka; Cvrčak pod vodopadom] HRVATSKI BOG MARS (1933) [zbirka: Bitka kod Bistrice Lesne, Kraljevska ugarska domobranska novela, Tri domobrana, Barak Pet Be, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera]

II U logoru, Vučjak, Golgota

romani: TRI KAVALIRA GOSPOĐICE MELANIJE (1922); POVRARAK FILIPA LATINOVCZA (1932); BANKET U BLITVI (1938); NA RUBU PAMETI (1938); ZASTAVE (1962. i dalje) [pet knjiga, nedovršen]

III Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda [drama Galicija (U logoru) bila zabranjena neposredno prije premijere!]

Ulderiko Donadini

Ivo Andrić

časopisi: PLAMEN (1919) [polumjesečnik; pokreće s A. Cesarcom]; KNJIŽEVNA REPUBLIKA (1923); DANAS (1934) [s M. Bogdanovićem]; PEČAT (1939); REPUBLIKA (1945); FORUM (1962) eseji: HRVATSKA KNJIŽEVNA LAŽ (1919) [osuda hrv. knjiž i njegova vizija iste]; PREDGOVOR PODRAVSKIM MOTIVIMA KRSTE HEGEDUŠIĆA (1933); DIJALEKTIČKI ANTIBARBARUS (1939) IZLET U RUSIJU (1926) pjesn. zbirke: PAN [1. Krležina tiskana knjiga], TRI SIMFONIJE, PJESME I, PJESME II, PJESME III, LIRIKA, BALADE PETRICE KEREMPUHA (1936) pripovijetke: LUDE PRIČE (1915) romani: SABLASTI (1917); VIJAVICE (1917); KROZ ŠIBE (1921) [autobiograf. roman] feljtoni: KAMENA S RAMENA (1917) drame: BEZDAN (1919); IGRAČKA OLUJE (1921) poezija: 1914. zastupljen u HRVATSKOJ MLADOJ LIRICI; EX PONTO (1918); NEMIRI (1920) pripovijetke: PUT ALIJE ĐERZELEZA, MUSTAFA MADŽAR, MOST NA ŽEPI, ANIKINA VREMENA, ASKA I VUK, PRIČA O VEZIROVOM

266

August Cesarec (Budislav Mirković) [naslanjao se na Adlerovu individualnu psihologiju!]

Slavko Kolar

Ivana Brlić Mažuranić [1937. postala prva žena član JAZU, predložena za Nobelovu nagradu; dobila naziv "hrvatski Andersen"!]

Milan Begović (Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja, Stanko Dušić)

Ivo Kozarčanin [u romanu Sam čovjek naslanja se na Machovu Analizu osjeta]

Đuro Sudeta Ivan Goran Kovačić

Mile Budak

Vjekoslav Majer

Josip Horvat (književni i kazališni kritičar, memoarist i esejist)

SLONU, JELENA, ŽENA KOJE NEMA, ... romani: NA DRINI ĆUPRIJA; TRAVNIČKA HRONIKA; GOSPOĐICA (svi 1945); PROKLETA AVLIJA (1954); OMER-PAŠA LATAS (1976) [posthum.] ; eseji: GOJA (1929); RAZGOVORI S GOJOM (1935) časopis PLAMEN (1919) [pokreće s Krležom] pjesn. zbirke: STIHOVI (1919) novele: TONKINA JEDINA LJUBAV (1931); HOBOTNICA (1932) romani: BIJELI LUTALAC [poznat tek od 1982]; KRIST I JUDA; CAREVA KRALJEVINA (1925); ZLATNI MLADIĆ I NJEGOVE ŽRTVE (1928); BJEGUNCI (1933) žanrovski teško odredive proze: ĆUK U NJENOME DUPLJU (1926); MAJKA BOŽJA BISTRIČKA [obj. tek 1955] drame: OTKRIĆE; KRČMA "ŠIROKO GRLO"; SIN DOMOVINE (1940) putopisi: DANAŠNJA RUSIJA (1937); ŠPANJOLSKI SUSRETI (1938); PUTOVANJE PO SOVJETSKOM SAVEZU (1940) NASMIJANE PRIPOVIJESTI (1917) novele: ILI JESMO ILI NISMO (1933), MI SMO ZA PRAVICU (1936), ŽENIDBA IMBRE FUTAČA, SVOGA TIJELA GOSPODAR (1942), BREZA (1942), KRIZA NATRAG U NAFTALIN (1946); GLAVNO DA JE KAPA NA GLAVI (1956) [satirične pripovijesti] VALJANI I NEVALJANI (1902); ŠKOLA I PRAZNICI (1905); ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA (1913); PRIČE IZ DAVNINE (1916); JAŠA DALMATIN, POTKRALJ GUDŽERATA (1937); SRCE OD LICITARA (1939) poezija: NAD SPOMENIKOM VIŠIH JUNAKA (1891) [1. pjesma; ps. T. Cetinski]; KNJIGA BOCCADORO (1900) [ps. Xeres de la Maraja] drame: MYRRHA (Prag, 1902) [ps. Stanko Dušić]; GOSPOĐA WALEVSKA (1906); BOŽJI ČOVJEK (1924); PUSTOLOV PRED VRATIMA (1926); HRVATSKI DIOGENES (1928); AMERIKANSKA JAHTA U SPLITSKOJ LUCI (1930); epilog romana GIGA BARIĆEVA u dramskoj formi BEZ TREĆEGA (1933) romani: GIGA BARIĆEVA I NJEZINIH SEDAM PROSACA (1940); SABLASTI U DVORCU (1952) novele: KVARTET (1936), DVA BIJELA HLJEBA, DUNJA U KOVČEGU [lirski roman] pjesn. zbirke: SVIRAM U SVIRALU (1935); MRTVE OČI (1938) + ciklus TUGA LJETA [obj. u skupnoj zbirci LIRIKA, 1935] knjige novela: MATI ČEKA (1934); TIHI PUTOVI (1939) romani: TUĐA ŽENA (1937); SAM ČOVJEK (1937) MRLJE NA SUNCU (1971) [posthumno] SUTON (Luč, 1919) [1. pjesma] pjesn. zbirka: OSAMLJENIM STAZAMA (Virje, 1924) MOR (1930) [fantastična pripovijest; poetska proza] proza: ŠEVINA TUŽALJKA (Omladina, 1929) [1. obj. crtica]; DANI GNJEVA (1936) [zbirka novela: Probuđeni djedovi, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmama i dr.] poezija JAMA (1944) [poema]; LIRIKA (1932) [zajedn. zbirka]; OGNJI I ROŽE (1945) [posthumno] romani: OGNJIŠTE (1938); MUSINKA; KRESOJIĆA SOJ [nedovršeni "roman-grozd": Kresina, Gospodin Tome, Hajduk, Bazala (nije tiskan)]; RASCVJETANA TREŠNJA; DIREKTOR KRIŽANIĆ; NA VULKANIMA; SAN O SREĆI; RATNO ROBLJE [dnevničko-memoarska proza] knjige pripovijedaka: POD GOROM; OPANCI DIDA VIDURINE; VUČJA SMRT; NA VELIKI PETAK časopisi: OZON (1923); LITERATURA; ANTENA pjesn. zbirke: LIRIKA (1924); PJESME ZABRINUTOG EVROPEJCA (1934); SVIRAČ I SVIJET (1938); PJESME (1953); BREZE, KANARINCI, KIŠA (1954); OTVARAM PROZOR (1957) romani: PEPIĆ U VREMENU I PROSTORU (1935, I; 1938, II); ŽIVOT PUŽA (1938); DNEVNIK OČENAŠEKA (1938) DNEVNIK MALOG PERICE (1942) ZAGREBAČKI FELJTON (1956) U UTROBI ZAGREBAČKE GORE (1959) [pripovijest] POLITIČKA POVIJEST HRVATSKE (1936); KULTURA HRVATA KROZ 1000 GODINA (1939) monografije: SUPILO (1938); ANTE STARČEVIĆ (1940); LJUDEVIT GAJ (1960; 1975) memoari: ZAPISCI IZ NEPOVRATA (1983); ŽIVJETI U HRVATSKOJ (1984)

267

Ljubomir Maraković (uvodi pojam modernog objektivizma; njegovo ime vezuje se uz postanak i razvoj hrv. katoličkog knjiž. pokreta!)

Josip Bogner (J.S. Ivanov)

OD 1952. DO DANAS Petar Šegedin [autor prvog poslijeratnog romana u hrvatskoj književnosti!]

Ranko Marinković

Vladan Desnica

Mirko Božić

Vjekoslav Kaleb

Ivan Raos

knjiga eseja HRVATSKI PANOPTIKUM (1965) POVIJEST NOVINARSTVA HRVATSKE studije: NOV ŽIVOT (1910) [piše ju sa 23 godine!]; KNJIŽEVNA SMOTRA (1911); EKSPRESIONIZAM U HRVATSKOJ; IZA EKSPRESIONIZMA; HRVATSKA KNJIŽEVNOST 1860-1935; SMJEROVI DRAME (1921/22) NOVI PRIPOVIJEDAČI (1929) MODERNA HRVATSKA PRIPOVIJETKA (1934) antologija: HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA (1935) eseji: ZADACI KNJIŽEVNE KRITIKE disertacija: PRAVCI I STUDIJE U HRVATSKOJ I SPRSKOJ KNJIŽEVNOSTI OD MODERNE DO NADREALIZMA SUBJEKTIVIZAM U MODERNOJ HRVATSKOJ KNJIŽEVOSTI (1930) [simbolizam postavlja kao ideju, a ne školu] studije: POČECI EKSPRESIONIZMA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI; ČAKAVSKA LIRIKA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI; TEATAR MIROSLAVA FELDMANA 1952. Krležin govor na kongresu književnika u Ljubljani. Od tada piscima zajamčeno sloboda pisanja. Iste godine prvi broj časopisa KRUGOVI (do 1958.) s programatskim Pavletićevim tekstom NEKA BUDE ŽIVOST! romani: DJECA BOŽJA (1946) [1. poslijeratni hrvatski roman]; OSAMLJENICI (1947); CRNI SMIJEŠAK (1969); GETSEMANSKI VRTOVI (1981); VJETAR (1986) novele i pripovijesti: MRTVO MORE (1954); NA ISTOM PUTU (1963); ORFEJ U MALOJ BAŠTI (1964); SVETI VRAG (1966); IZVJEŠTAJ IZ POKRAJINE (1969); TIŠINA (1983); LICEM U LICE (1987); SVIJETLE NOĆI (1993) eseji: ESJI (1955); RIJEČ O RIJEČI (1971); SVI SMO MI ODGVORNI? (1971) putopisi: NA PUTU (1953); SUSRETI (1962) dnevnički zapisi: FRANKFURTSKI DNEVNIK (1993) časopisi: DANI I LJUDI (1935) [pokreće s I. Dončevićem) zbirke novela: RUKE (1953); KARNEVAL I DRUGE PRIPOVIJESTI (1964) drame: ALBATROS (1937) [groteska]; GLORIJA (1956) [mirakul u 6 slika]; POLITEIA ILI INSPEKTOROVE SPLETKE [vodvilj]; PUSTINJA romani: KIKLOP (1965); ZAJEDNIČKA KUPKA (1980) [antiroman] s podnaslovom "Što da se priča"]; NEVER MORE (1993) [roman fuga] kritike i eseji: NEVESELE OČI KLAUNA; GESTE I GRIMASE (1951) ŽIVOTNA STAZA JANDRIJE KUTLAČE (1935) [1. novela] knjige novela: OLUPINE NA SUNCU (1952); PROLJEĆE U BADROVCU (1955); TU, ODMAH PORED VAS (1956); FRATAR SA ZELENOM BRADOM (1959) romani: ZIMSKO LJETOVANJE (1950): PROLJEĆA IVANA GALEBA (1957) [roman-esej; podnaslov: Igre proljeća i smrti]; PRONALAZAK ATHANATIKA [nedovršen] pjesn. zbirke: SLIJEPAC NA ŽALU (1956) drama: LJESTVE JAKOVLJEVE (1961) drame: MOST (1947); DEVET GOMOLJA (1949);POVLAČENJE (1949); SKRETNICA (1950); LJULJAČKA U TUŽNOJ VRBI (1957); SVILENE PAPUČE (1959); BUBNJEVI (1963) [radio-drama] zbirke novela: NOVELE (1953); DJEVOJKA I HRAST I DRUGE PRIČE (1975) romani: KURLANI GORNJI I DONJI (1952) [3 dijela: Karneval, Procesija, Legenda]; NEISPLAKANI (1955); TIJELA I DUHOVI (1981) [čine trilogiju]; COLONNELLO (1975); BOMBA (1976); zbirke novela: NA KAMENJU (1940); IZVAN STVARI (1942); NOVELE (1946); BRIGADA (1947); NOVELE (1947) romani: PONIŽENE ULICE (1950); BIJELI KAMEN (1954); DIVOTA PRAŠINE (1954) publicistika: LUK I STRIJELA (1963) drame: DVIJE KRISTALNE ČAŠE (1953) knjige novela: GAUDAMADA (1956); IZABRAT ĆEŠ GORE (1964); PARTIJA PREFERANSA (1965); 60 PRIPOVIJEDAKA (1980); GASTARBAJTERI (1982) romani: VOLIO SAM KIŠE I KONJANIKE (1956); KORAK U STRANU (1956); VJEČNO ŽALOSNI SMIJEH (1965) [trilogija koje je dio i VJEČNO NASMIJANO NEBO]; NA POČETKU KRAJ (1969); PROSJACI & SINOVI (1971)

268

Slobodan Novak

Antun Šoljan

Matko Peić

Ivan Slamnig

Ivan Aralica

zaplijenjena djela: GROLD TAQUART; PJESAN NIKODEMOVA (1943) pjesn. zbirke: GLASNICE U OLUJI (1950); PJESME [s N. Miličevićem i V. Pavletićem; Novak zastupljen ciklusom IZA LUKOBRANA] romani: IZGUBLJENI ZAVIČAJ (1955); MIRISI, ZLATO I TAMJAN (1968); IZVANBRODSKI DNEVNIK (1977) zbirke novela: TVRDI GRAD (1961) [zbirci priključen kratki roman DOLUTALI METAK]; BADESSA MADRE ANTONIA [najpoznatija novela; postoji nekoliko verzija] DIGRESIJE (2001) [knjiga razgovora s J. Hekman] pjesn. zbirke: NA RUBU SVIJETA (1956); IZVAN FOKUSA (1957);GARTLIC ZA ČAS KRATIT; GAZELE I DRUGE PJESME; ČITANJE OVIDIJEVIH METAMORFOZA / RUSTICHELLO (1976); BACAČ KAMENA drame: GALILEJEVO UZAŠAŠĆE (1966); DIOKLECIJANOVA PALAČA (1969); KLOPKA (1970); BARD (1985); DEVET DRAMA (1970) [sakupljene ranije drame] romani: IZDAJICE (1961); KRATKI IZLET (1965); LUKA (1974); DRUGI LJUDI NA MJESECU (1978) HRVATSKI JOYCE I DRUGE IGRE (1989) [tekstovi u kojima se pseudoeruditski poigrava s tradicijom] eseji: UZ NOVO ČITANJE MARETIĆEVE ODISEJE (1979) putopisi: JESEN U POLJSKOJ (1969); SKITNJE (1967); CRNO ZLATO (1974); LJUBAV NA PUTU (1984); EUROPSKE SKITNJE (1985); NIKOLA MAŠIĆ (1957); SLAVA RAŠKAJ (1957); VLADIMIR BECIĆ (1966); JOSIP RAČIĆ (1985) pjesn. zbirke: ALEJA POSLIJE SVEČANOSTI (1956); NARONSKA SIESTA (1963); ANALECTA (1971); SABRANE PJESME (1990) roman: BOLJA POLOVICA HRABROSTI (1972) [1. hrvatski posmodernistički roman] drame: CAREV URAR [u stihovima] eseji: MEDITERANSKI POLOŽAJ I SJEVERNJAČKE VIZIJE HRVATA novele: PRIČA O ZVJEZDANI, ZAFRKAVANJE FRANE, NOĆ NA BRODU, NEUSTANOVLJENO UMORSTVO književna znanost: HRVATSKA VERSIFIKACIJA (1981) SVEMU IMA VRIJEME (1967); A PRIMJER SE ZVAO LAUDINA (1969); FILIP (1970); IMA NETKO SIV I ZELEN (1977); OPSJENE PAKLENIH CRTEŽA (1977) romani: KONJANIK (1971) [1. Araličin povijesni roman]; PSI U TRGOVIŠTU (1979); PUT BEZ SNA (1982); DUŠE ROBOVA (1984); GRADITELJ SVRATIŠTA (1986); OKVIR ZA MRŽNJU (1987); ASMODEJEV ŠAL (1988); TAJNA SAMARITANSKOG ORLA (1989); MAJKA MARIJA (1992); ČETVERORED; AMBRA

Feđa Šehović (Raul Mitrovich)

Zvonimir Majdak

politički članci: ZADAH OCVALOG IMPERIJA, PIR IVANJSKIH KRIJESNICA, ŠTO SAM REKAO O BOSNI [zastupa konzervativ. gledišta] drame: DRAME, DRAMOLETI, PUČKE KOMEDIJE DUBROVAČKE (1969); KURVE; KATARINA DRUGA romani: KAZIN; SAVRŠENO UMORSTVO; VEKJUN; DE BELLO RAGUSINO DOGON; KNJIGA POSTANKA; GORAK OKUS DUŠE VIDRA (1980) [romasnirana biografija M. Držića] romani: KUŽIŠ STARI MOJ (1970)

(Suzana Rog)

Nedjeljko Fabrio

Dalibor Cvitan

Irena Vrkljan

drame: REFORMATORI; ADMIRAL KRISTOFOR KOLUMBO; ČUJETE LI SVINJE KAKO ROKĆU U LJETNIKOVCU NAŠIH GOSPARA?; MEŠTAR; KRALJ JE POSPAN; MAGNIFICANT knjige novela: PARTITE ZA PROZU; LABILNI POLOŽAJ; LAVLJA USTA; IZABRANE PRIPOVIJETKE romani: VJEŽBANJE ŽIVOTA (1985); BERENIKINA KOSA (1989) [ova dva romana čine tzv. "jadransku duologiju"]; SMRT VRONSKOG (1994); TRIEMERON pjesn. zbirke: POSLJEDNJI KUPAČ (1957) romani: POLOVNJAK (1984); ERVIN I LUĐACI (1992) DEMOS I DEMON (1994); PRIVATNA STVAR (2000) [posthumno] knjiga eseja: IRONIČNI NARCIS; esej PRAVO NA NESREĆU (1978) pjesn. zbirke: U KOŽI MOJE SESTRE (1982) romani: SVILA, ŠKARE (1984); MARINA ILI O BIOGRAFIJI (1986);

269

Pavao Pavličić

Goran Tribuson

Dubravka Ugrešić

Radovan Ivšić

Marijan Matković

Ivo Brešan

Ivan Supek

Slobodan Šnajder

BERLINSKI RUKOPIS (1988); DORA, OVE JESENI (1991); PRED CRVENIM ZIDOM (1994);POSLJEDNJE PUTOVANJE U BEČ (2000); SMRT DOLAZI SA SUNCEM (2002); PISMA MLADOJ ŽENI (2003) zbirke kratkih priča: LAĐA OD VODE (1972); VILINSKI VATROGASCI (1975); DOBRI DUH ZAGREBA (1976) romani: PLAVA RUŽA; STROJ ZA MAGLU; UMJETNI ORAO; PRESS; PJESMA ZA RASTANAK; RAKOVA DJECA; KRASOPIS (1987); KORALJNA VRATA (1990); NEVIDLJIVO PISMO (1993); ŠKOLA PISANJA (1994); ZABORAV (1996); POKORA (1998) prozni zapisi: DUNAV (1983); ŠAPUDL (1995); KRUH I MAST (1995); KAKO PREŽIVJETI MLADOST; VODIČ PO VUKOVARU (1997) knjige feljtona: ZAGREBAČKI ODRZAK; INVENTURA; SVOJ SVOME; PROLAZNA SOBA; LEKSIKON UZLAUDNIH ZNANJA RUKOLJUB (1995) [zbirka fiktivnih pisama upućenih ženama iz hrv. kulturnog života] zbirke priča: priča: ZAVJERA KARTOGRAFA (1972); PRAŠKA SMRT (1975); RAJ ZA PSE (1978); SPAVAĆA KOLA (1983); KLASICI NA EKRANU (1987); ZVIJEZDA KABAREA (1998) romani: SNIJEG U HEIDELBERGU (1980; prvi Tribusonov roman); roman); ČUJEŠ LI NAS FRIDO ŠTERN (1981); RUSKI RULET I I II (1982); POLAGANA PREDAJA (1984); LEGIJA STRANACA (1985); ZAVIRIVANJE (1985); UZVRATNI SUSRET (1986); MADE IN U.S.A. (1986); POVIJEST PORNOGRAFIJE (1988); POTONULO GROBLJE (1990); DUBLJA STRANA ZALJEVA (1991); SANATORIJ (1993); NOĆNA SMJENA (1996) prozni zapisi: zapisi: RANI DANI (1997) proza za djecu: MALI PLAMEN (1971); FILIP I SREĆICA (1976) knjige kratkih priča: POZA ZA PROZU (1978); ŽIVOT JE BAJKA (1983) knjige eseja: AMERIČKI FIKCIONAR (1993); KULTURA LAŽI (1996); ZABRANJENO ČITANJE (2001) romani: ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA (1981); FORSIRANJE ROMANA REKE (1988); MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE [obj. samo u prijevodima]; MINISTARSTVO BOLI (2004) studije: NOVA RUSKA PROZA (1980) Uredila antologiju suvr. ruske proze PLJUSKA U RUCI (1988); kourednica POJMOVNIKA RUSKE AVANGARDE drame: DAH (1941); KRALJ GORDOGAN (1943); KAPETAN OLIVER (1944); VODNIK POBJEDNIK (1944); AKVARIJ (1956); AIXAIA ILI MOĆ RIJEČI (1980); TEATAR (1978) [sabrana djela] poezija: NARCIS [poema]; TANKE (1954); CRNO (1974) zbirka članaka i intervjua: U NEPOVRAT (1990) drame: IGRA OKO SMRTI (Slučaj maturanta Wagnera, Karmine, Rub zbilje, Smrt njegove ekselencije, Smrt u kući, Bezimena, Krizantema, Koraci, Trojica, na kraju puta) (1955); VAŠAR SNOVA (1959); I BOGOVI PATE [triptih: Prometej, Heraklo, Ahilova Baština] (1962); AMERIĆKI TRIPTIH (1974); IKAR BEZ KRILA (Vašar snova, premijera, Ranjena ptica, Na palubi, Tigar, Jationov san, Snjegović] (1977) ANTOLOGIJA HRV. DRAME OD M. DRŽIĆA DO M. KRLEŽE (1958) drame: PROTEUS ANGIENEUS [neobjavljena i neizvedena]; ČETIRI PODZEMNE RIJEKE (1970); PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA (1965, tiskana 1971) [groteskna tragedija]; knjige drama: GROTESKNE TRAGEDIJE (1979) [Nečastivi na filozofskom fakultetu; Anera; Svečana večera u pogrebnom poduzeću i dr.]; NOVE GROTESKNE TRAGEDIJE (1989); TRI DRAME (1993) romani: PTICE NEBESKE (1990); ISPOVIJEDI NEKARAKTERNOG ČOVJEKA; ASTAROTH (2001) novele: PUKOTINE (2000) eseji: OSNOVNA NAČELA MOJEG DRAMSKOG SUSTAVA (1996) romani: DVOJE MEĐU RATNIH LINIJA (1959); PROCES STOLJEĆA (1963); U PRVOM LICU (1965); HERETIK (1965); SVE POČINJE IZNOVA (1970); EXTRAORDNARIUS (1974) [roman o zrinskofrankopanskoj uroti]; OTKRIĆE U IZGUBLJENOM VREMENU (1987); KRUNSKI SVJEDOK U HEBRAGOVU SLUČAJU (1990); BUNA JANUSA PANNONIUSA (1992) drame: MIRAKUL, HERETIK (1968), U KASARNI NA RUBU ŠUME, U PREDSOBLJU, OTPADNICI (1971) SF-proza: EPR – EFEKT (1995) knjige drama: KAMOV (1978) [sadrži drame: Neki Jona, Juraj se bori protiv svetog zmaja, Protokol za Kamova, Thalijin bijes, Kamov smrtopis, Dijalektički Anticolumbus]

270 Miro Gavran

Lada Kaštelan Drago Ivanišević (Cadenas, Albert Jordan)

Olinko Delorko

Viktor Vida

Jure Kaštelan [sljedbenik francuskih simbolista u ritmičkoj strukturi!]

Vesna Parun

Slavko Mihalić [najlucidniji hrv. poslijeratni pjesnik; s njm počinje egzistecijalistička sumnja!]

Nikola Miličević Josip Pupačić Danijel Dragojević

Josip Sever Luko Paljetak

Antun Barac

drame: KREONTOVA ANTIGONA (1983); UROTNICI; LJUBAVI GEORGEA WASHINGTONA; NOĆ BOGOVA, ČUVAR JE TOLSTOJU REKAO ZBOGOM; MUŽ MOJE ŽENE (1991); PACIJENT DOKTORA FREUDA (1994); KAD UMIRE GLUMAC (1995); SVE O ŽENAMA (2000) knjige pripovijedaka: MALI NEOBIČNI LJUDI (1989) romani; ZABORAVLJENI SIN ILI ANĐEO IZ OMORINE (1989); KAKO SMO LOMILI NOGE; KLARA; MARGITA ILI PUTOVANJE U NOVI ŽIVOT; JUDITA (2001) pjesn. zbirka: HRANA ZA PTICE (1978) drame: PRED VRATIMA HADA – DRAMSKE PRERADBE EURIPIDA (1993) [prerade grčkih drama]; A TEK SE VJENČALI; ADAGIO; POSLJDENJA KARIKA; GIGA I NJEZINI (1995) pjesn. zbirke: ZEMLJA POD NOGAMA (1940); JUBAV (1960); GLASINE (1969); HISTORIJE (1974) zbirka novela: KARTE NA STOLU (1959) drama: LJUBAV U KOROTI (1957) RAVNI (1926) [1. pjesma, uvodi ga u poeziju Barac] pjesn. zbirke: LIRIKA ŠESTORICE (s Frolom, Kovačićem, Matijaševićem, Perovićem i Tadijanovićem) (1931); PJESME (1934); RASTUŽENA EUTERPA (1937); RAZIGRANI VODOSKOCI (1940); SVIJETLI I TAMNI SATI (1961); LIRSKI EDEN (1965) proza: ZGODE POREMEĆENE SREĆE pjesn. zbirke: SVEMIR OSOBE (Buenos Aires, 1951); SUŽANJ VREMENA (Buenos Aires, 1957) eseji: QUASIMODO ILI ODISEJA LIRIKE (1960) [esej o S. Quasimodu] novela: TAJNO POSLANJE (1951) pjesn. zbirke: CRVENI KONJ (1940); PIJETAO NA KROVU (1950); BITI ILI NE (1955); MALO KAMENA I PUNO SNOVA (1957); SKOPJE U TVOJIM OČIMA (1964); OTVORENA PJESMA (1976.); DIVLJE OKO (1978); ZAVJET ZA EPETION (1984); SVE PLAVO, NEBESKI PLAVO (1989) poema: TIFUSARI eseji: LIRIKA A.G. MATOŠA (1957); PRIBLIŽAVANJE – PROLEGOMENA NA LIRIKU A.B. ŠIMIĆA (1970) pjesn. zbirke: ZORE I VIHORI (1947); PJESME (1948); CRNA MASLINA (1955); VIDRAMA VJERNA (1957); ROPSTVO (1957); PUSTI ME DA OTPOČINEM (1958); KORALJ VRAĆEN MORU (1959); GONG (1966); UKLETI DAŽD (1969); STO SONETA (1972); APOKALIPTIČKE BASNE (1976) [satirička poezija] časopisi: KNJIŽEVNA TRIBINA (1959/60); THE BRIDGE; ZAGREBAČKI KNJIŽEVNI RAZGOVORI pjesn. zbirke: KOMORNA MUZIKA [sadrži svega 12 pjesama] (Lykos, 1954); SABRANE PJESME (1966); TIHE LOMAČE (1985) časopisi: KRUGOVI (1952) [jedan od prvih njezinih urednika] pjesn. zbirke: OBEĆANJA ŽUTE ZORE (1956); SNIJEG I CRNA PTICA (1964); PRAH ZEMALJSKI (1974) pjesn. zbirke: KIŠE PJEVAJU NA JABLNIMA (1955); MLADIĆI (1955); USTOLIČENJE (1965); MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI (1971) pjesn. zbirke: KORNJAČA I DRUGI PREDJELI (1961); U TVOM STVARNOM TIJELU (1964); SVJETILJKA I SPAVAČ (1965); NEVRIJEME I DRUGO (1968); BIJELI ZNAK CVIJETA (1969); O VERONICI, BELZEBUBU I KUCANJU NA NEIZVJESNA VRATA (1970); ČETVRTA ŽIVOTINJA (1972); PRIRODOPIS (1974); IZMIŠLJOTINE (1976); RAZDOBLJE KARBONA (1981); RASUTI TERET (1985); ZVJEZDARNICA (1994); HODANJE UZ PRUGU (1997) proza: CVJETNI TRG (1994) pjesn. zbirke: DIKTATOR (1969); ANARHOKOR (1977); BOREALNI KONJ (1989) pjesn. zbirke: NAJBLIŽI KONAC SVIJETA (1968); NEČASTIVI IZ RUŽE, LJUBIČASTE KIŠE, PJESNI NA DUBROVAČKU, NA RUBU TIJELA, ANĐELOVANJE, TVOJE POGLAVLJE, BIJELA TAMA (2000) drame: TRI FARSE, POSLIJE HAMLETA feljtoni: JANTARNA KOCKA, MALE TEZE O KAZALIŠTU LUTAKA književnost za djecu: MIŠEVI I MAČKE NAGLAVAČKE, PRIČE IZ MALE SOBE, SLON NA BALKONU i dr eseji: MATOŠEVA LIRIKA (1919); KNJIGA ESEJA (1924)

271 [kombinira estetski i filološki kriterij]

članci: NAŠA KNJIŽEVNOST I NJEZINI HISTORICI (1923); ČLANCI O KNJIŽEVNOSTI (1935) monografije: VLADIMIR NAZOR (1918); AUGUST ŠENOA (1926); MIRKO BOGOVIĆ (1933); HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA (1938); VIDRIĆ (1940); MAŽURANIĆ (1945) KNJIŽEVNOST ILIRIZMA (1954); KNJIŽEVNOST PEDESETIH I ŠEZDESETIH GODINA (1960) VELIČINA MALENIH (1947) KNJIŽEVNOST I NAROD (1941) JUGOSLAVENSKA KNJIŽEVNOST (1954); BIJEG OD KNJIGE (1965)