Miljkovic, Branko

Branko Miljković (1934 - 1961) MILJKOVIĆ, Branko, književnik; r. 1934. u Nišu, u. 1961. u Zagrebu. U času teške osobne krize počinio samoubojstvo. Za vrlo kratko vrijeme svojeg djelovanja afirmirao se kao samosvojan pjesnik, sintetizator pozitivnih tekovina surrealizma i "filozofske poezije. Djela: Uzalud je budim; Poreklo nade; Vatra i ništa; Krv koja svetli; Smrću protiv smrti (zajedno s B. Šćepanovićem). Prekratio je život u dvadesetsedmoj godini i tim činom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od početka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke "Uzalud je budim" (1957), "Poreklo nade" i "Vatra i ništa" (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama "Smrću protiv smrti" (1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Šćepanovićem. Pisao je takođe eseje i kritike, i prevodio poeziju s ruskog i francuskog.

Dodole Ko sat bez kazaljke svijetom otkucava Pronađena praznina danu sagorjelom Što posvađa budno sa onim što spava I let zaustavljen s laži odletjelom. Pa pjevaju: daj nam budućnost ko sjećanje, Svijet više iza nas negoli u nama. Da bi čeznula i pjevali daj manje Nego što nam treba. Padaj kišo tamna! Ružu nutrine nude bezazleno Promuklom dodiru dana da ga savlada. Između njih i svijeta strmog, eno, Kao u jamu teška kiša pada. Žuboriku biljno pjesmom dozivaju I dan iza leđa ko potonji cvijet. Bijela im vrana na jeziku. Znaju Sa lažnom slikom da pomire svijet.

Goran Noć suviše velika za moje zvjezdano čelo u nekim šumama crnim nepoznatim I drvo je reklo nemoj Jutro moje bijelo ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim Pčele sleću na leš koga nema Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema san moj iza brda gdje mrtav sebe ištem Ovdje dolje svako svoju tamu ima Moj mrak je sjenka ptice. O neima puta kojim bi do mene mogli doći Ko proljeće koje zaboravi da cvjeta sad ležim mrtav na sjeveru svijeta Smrti ljubomorna najveća moja noći

Grob na Lovćenu Ali ne, to još uvijek nije vrijeme. to je jedno mjesto koje prepoznajem u prostoru. Mrtve su gore odakle ta riječ dođe. Sfingo s pticom lažljivom umjesto lica koje savlada tajna iza slijepe maske. Rođenje je jedina nada. Vidim smjele mostove preko kojih nema ko da prođe. Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta gde prohujava smrt i ljubav ne spašava. Dan i noć si pomirio u svoj smrti što nas obasjava. Taj san je u noći produžetak dana i puta. Šta si ptica ili glas koji luta pod divljim nebom gdje te pjesma ostavila samog na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo gde ne postoji vrijeme, gdje jedna svjetlost žuta negdje u visini čuva otisak tvoga lica. Čovječe tajno feniks je jedina istinska ptica.

Jedan maleni cvijet Jedan maleni cvijet još ni progovorio nije a već je znao sve tajne Sunca i sve što zemlja krije. Jedan maleni cvijet jos nije ni prohodo a već je umio sam da se hrani svjetlošću, zrakom i vodom. Jedan maleni cvijet na zna da čita i piše, al' zna što je život, što je cvijet, i miriše, miriše.

Kraj putovanja O sve što prođe vječnost jedna biva. Sjen koja bješe drvo, traje. Budi Ispod svoga imena koje budi Ruka sa cvjetovima krv što sebe okova. Završiće se putovanje ostaće tiha brda, Siva praznina vjetar koji bludi, Mjesto koje nema mesta u želji al nudi Zlo da nas spasi i istinu otkriva. To čemu se molite je Žalosni Slavuj. Ljubav nikad nije završena. Čega ima ljudskog u patnji? O čuj Dan odjekuje. Nepokretne zvijezde stoje. Prazne ruke prazno srce pusta sjena I nema mene al ima ljubavi moje.

Lauda NAJLJEPŠE PJEVAJU ZABLUDE. O, vali, Rimuje se more! Tad smo na žal pali. Malo je imena ispisanih na vodi. Svi puze il lete, al malo ko brodi Gordijim morem opasnoj slobodi. Dan je u sebi noć, a sunce se pali. Izgubi put ako putovanju smeta. Ah što je lijepo i opasno: cvijetradicvijeta! Posveti gorkoj zvjezdi uvrh leta Ljekoviti rječnik bilja u uvali. Kroz potajne gore goren lijek ti je. Da zemlju zemljom ljubiš vijek ti je. Al ako je u oči poljubiš nek ti je Prozračan poljubac ko prazni kristali.

Magistrale Neka me nedostojnog vjetar obavije, Žalbo crnih ptica i tužne pohvale, Nekoga svijeta teške sjene pale. Šta je to što se u dnu pjesme krije? Lijepi moj dane s dušom elegije, Tražim početak, sjaj i sate stale Kad su ti dvije tužne ptice vječnost dale Pred vratima iza kojih prostor gnjije. Tu izgubljeno sjećanje, pustinju hrani. I kraj vatre kojom ne hrane se dani Zakopani lelek i nenađeno blago stoje. Ljubavi moja mrtva, a ipak živa, O sve što prođe vječnost jedva biva I nema mene, al ima ljubavi moje.

Pjesma za moj 27. rođendan Više mi nisu potrebne riječi, treba mi vrijeme; Vrijeme je da sunce kaže koliko je sati; Vrijeme je da cvijet progovori, a usta zanjeme; Ko loše živi zar može jasno zapjevati! Vjerovao sam u san i u nepogodu, U dve noći bio zaljubljen noću, Dok jug i sjever u istome plodu Sazrijevaju i cvokoću. Sanjajući ja sam sve praznike prespavao! I grom je pripitomljen pjevao u staklu. Ne rekoh li: vatru vrati na mjesto pravo, A poljupcu je mesto u paklu. I hlebovi se pod zemljom školuju; Ja bih se želio na strani zla tući; Pa ipak, po milosti istorije, Povraćajući i ja ću u raj ući. Za prijatelje proglasio sam hulje, Zaljubljen u sve sto pjeva i škodi. Dok mi zvijezde kolena ne nažulje Moliću se pobožnoj vodi. upiši pjesmu

Poeziju će svi pisati San je davna i zaboravljena istina Koju više niko ne umije da provjeri Sada tuđina pjeva ko more i zabrinutost Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže Sada pjevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti Cvijet između pepela i mirisa Oni koji odbijaju da prežive ljubav I ljubavnici koji vraćaju vrijeme unazad Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje I zemlja koja ostaje vjerna smrti Jer svijet ovaj suncu nije jedina briga Ali jednoga dana Tamo gdje je bilo srce stajaće sunce I neće biti u ljudskom govoru takvih riječi Kojih će se pjesma odreći poeziju će svi pisati Istina će prisustvovati u svim riječima Na mjestima gdje je pjesma najlepša Onaj koji je prvi zapjevao povući će se Prepuštajući pjesmu drugima Ja prihvatam veliku misao budućih poetika: Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik Ja primam na sebe osudu propjevale gomile: TKO NE UMIJE DA SLUŠA PJESMU SLUŠAĆE OLUJU ali: HOĆE LI SLOBODA MOĆI DA PJEVA KAO ŠTO SU SUŽNJI PJEVALI O NJOJ

Propovijedanje ljubavi Nema mene al ima ljubavi moje; Vidim je u suncu i zemlji gdje nam trunu kosti. Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti Slično muzici slično praznini, spokojem. Ona će sačuvati namjere moje i tvoje I uskrsnuće mrtve rođendane po milosti, U podnožju vjetra nemjerljiva sjen oholosti Nestaće u pepelu onih što više ne postoje. U pusto srce u mrtvo vrijeme me zovi, Minula čežnjo, da se svijet ponovi. Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um, Pa mi je prazan dan koji još došao nije, Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum Neka me vjetar nedostojnog obavije.

Sonet Ti prostori me užasavaju. Pascal Prostor koji ničim ne podsjeća na sebe, pticama pomjeran, vjetrovima sličan, sam u sebi, sam za sebe, ničemu vičan, vječiti početak užasan, bez potrebe. Prostor jezikom trajanja prepričan i pretvoren u vječnost koja nikom ne treba, vječnost za prokletstvo, koje budno vreba pod svježom humkom pljen svoj nepomičan. Zaboravimo mračno povjerenje sebe sa sobom, u strašno podozrenje prostori se ruše i crna nadolazi plima. U škrtosti tišine bez sebe i imetka mi smo posljednji zatočenici početka pod kamenom što ime ima.

Sonet o neporočnoj ljubavi Nema je ovdje, sve je više gubim U casnom krugu kog zaborav rubi. Oh, gipka sliko varke, varko živa, kad kamen vida njeno lice biva. Daj mi snage da neporočno ljubim, dane započeo tužno. Tu se skriva bol bez odjeka i riječ bez odziva. O, daj mi snage nad silama grubim. Vrati mi sličnost da usnim, dok strava tišti mi čelo i niče na stolu. Ona je dio predjela što spava. Pomiješana s vjetrom dok ćuti u sjaju. Iscrpim budućnost u svirepom bolu što sanja krv ljeta i pakao u raju.

Svijest o zaboravu NADA JE LUKSUZ. Vječna noć u krvi izmišljenom oku slijepim zidom prijeti. O vatro tamna iza sebe, ko prvi da ljubim tako ljubim, ne mogu da se sjetim. Zar znam što sam znao zar znam što ću znati: kostur usamljeni izgubljeno ime divno usklađene s prazninom što pamti jalovost cvijeta i jalovost zime. Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cvijeta što mami iz mene to sunce i prazninu pretvara u slavuja, kad različit od svijeta predio me tače i pretvori u prašinu. Al zaboravom svijet sam sačuvao i čuvam za sva vremena od vremena i praha O gde su ta mjesta kada vjetar puše i pustoš pomiče? Gdje zvijezda moja plaha? Niskosti uzalud čeznu pjesmu Čitam na koljenima predio koji se otvara u biću u kamenu praznom gde je skita poslednja zvijezda čiji sjaj ne vara.

Tamni vilajet Tuđom su pjesmom očarani. Teška Nevjerstva kriju u srcu što strepi: Slavuje stranputica. Sunce je greška Praćena viđenim užasima slijepim. Noć umesto oka lukava vatra nudi. Al stoje kužni u istrošenom zraku I slijede vidljivost različito ljudi. Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava; Samo su slabi izvan opasnosti. U zločin je umješan i onaj ko spava. Nikoga nema da jakima oprosti Što siđoše u tamni vilajet i zlato Koje se ne može uzeti otkriše. Što god da činiš zlo činiš jer blato Iz toga podzemlja slavno je sve više.

Usnih je od kamena Neka tvoji bijeli labudi kristalna jezera sanjaju, ali ne vjeruj moru koje nas vreba i mami. Prostore gde nevidljiva snaga sanja kojoj se suncokreti klanjaju vidiš li okrenuta zaboravljenim danima u tami? Tebe tri svijeta vole tri te vatre prže. A mi idemo ispred nade koju lutajuće pustinje proganjaju. Oni smo što su sve izmislili i ostali sami, ženo od svetog mramora bijela utjeho kojoj se priklanjaju. Na zvučnim obalama gdje drevno završava more kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo. Nek traje ljepota sunca do poslednjeg sna, gore prema vrhovima koji zagubiše nam trag. Al ludo ne veruj tome moru koje nas vreba i mami. Kristalna jezera sanjaj u tami.

Uzalud je budim Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama Zbog neba razapetog izmeđju prstiju Budim je zbog riječi koje peku grlo Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom Zbog anonimnih riječi trgova budim je Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova Budim je zbog ove naše planete koja će možda Biti mina u raskrvavljenom nebu Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom Moja ljubav puna drugih je dio zore Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema Ta žena sa rukama djeteta koju volim To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim Uzalud uzalud uzalud uzalud Je budim Jer će se probuditi drukčija i nova Uzalud je budim Jer njena usta neće moći da joj kažu Uzalud je budim Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa Uzalud je budim Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku

Zamorena pjesma Oni koji imaju svijet Neka misle što će s njim Mi imamo samo riječi I divno smo se snašli u toj neimaštini Utješno je biti zemlja Ponosno je biti kamen Premudro je biti vatra Pobožno je biti ništa Prljav od suviše opjevane šume Pjesnik pjeva uprkos poeziji Bez srca bez nasilja i bez žara Kao riječ koja je preboljela muziku Sloboda je zastarjela Moje pravo ime čeka da umrem Ptico iza sunca usred rečenice Kojom nasilnicki ljubimo budućnost Sve izgori; to je praznik Poslušni pepeo Brašno ništavila Pretvara se Iza mojih leđa u šugavog psa Ispred mene u žar pticu Govori mi istinu iza leđa Grlice Ti si pravi naglasak umrle nježnosti Načini zoru od našeg umora Miris je vrijeme koje je posjedovao cvijet

Al nerječ kaže kasno je Necvjet kaže noć je Neptica kaže plam je A je kaže nije Na to ptica opsuje Cvijet kaže to je pakao Prava riječ se još rodila nije