Lirsko Pjesništvo

LIRSKO PJESNIŠTVO Lirika ili lirsko pjesništvo skupni je naziv za pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i suosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u svijetu. Lirsko pjesništvo najsažetiji je oblik umjetnosti riječi. Lirske pjesme po pravilu su zgusnute, sažete, u malo riječi puno toga kažu, potiču nas na razmišljanje i pobuđuju naše osjećaje. OSJEĆAJI I MISLI U PJESNIČKOM DJELU Lirsko pjesništvo izražava i u čitatelju pobuđuje raznolike osjećaje i misli. Sve je to iskaz bogatoga emocionalnog (osjećajnog), psihičkog (duševnog) i intelektualnog pjesnikova života. Za pjesnički jezik možemo reći da je prožet emocionalnošću. Osjećaji o kojima pjevaju i izražavaju ih pjesnici u lirskim pjesmama mogu bitiintimni kada je riječ o najosobnijim pjesnikovim osjećajima ili opći kad je riječ o općeljudskim osjećajima. Po svojoj prirodi osjećaji su ljubavni, rodoljubni, socijalni, humanistički. U lirskom pjesništvo dolazi do izražaja i pjesnikov misaoni svijet. Svoje spoznaje o životu pjesnici prenose u sažeto izrečene misli koje čitatelja pobuđuju na razmišljanje. Premda misli prevladavaju u misaonom (refleksivnom) i duhovnom (vjerskom) pjesništvu, one se javljaju i u drugim lirskim pjesničkim vrstama. VRSTE I OBLICI PJESAMA Po tematici pjesme dijelimo na rodoljubne/domoljubne, pejzažne, ljubavne, religijske/duhovne, šaljive, intimne, antiratne, socijalne... Po obliku razlikujemo nekoliko vrsta pjesama. Himna je svečana pjesma, povećena domovinu, bogovima, junacima, prirodi i sl. (hrvatska narodna himna je Hrvatska domovina, napisao ju je Antun Mihanović, a uglazbio Josip Runjanin). Haiku je kratka pjesma od tri stiha (5 + 7 + 5), potječe iz Japana, sažima snažan doživljaj ljepote, motivi su najčešće uzeti iz prirode. Sonet je lirska pjesma od četiri strofe - dva katrena i dvije tercine povezane rimom. Oda je svečana pjesma u kojoj se biranim riječima i slikama izražavaju misli i osjećaji vezani uz važne pojave, događaje ili ličnosti. Postoji i pjesma u prozi, prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze. To je posebno organizirani kratki prozni tekst u kojemu se pjesnik koristi svim izražajnim sredstvima lirske pjesme, osim stihom. STIH I STROFA Stih označujemo kao redak u pjesmi, no stih je u prvom redu ritmička cjelina utemeljena na određenom broju slogova. Vezani stih je ona vrsta

stihova u kojemu je to načelo provedeno doslovce. Takvi su stihovi povezani rimama(srokovima) i skupljeni u cjeline od po nekoliko stihova koje nazivamo kiticamaili strofama. Uz vezane postoje i slobodni stihovi koji su ritmičke cjeline bez obzira na broj slogova u njima. Stihovi se dijele i prema broju slogova u njima pa tako postoje peterci, šesterci, sedmerci, osmerci, deseterci... Vrste strofe određujemo prema broju stihova od kojih se sastoje pa imamo trostih ili tercinu, četverostih ili katren, šesterostih ili sestinu, osmerostih ili oktavu. Stihovi se mogu rimovati na različite načine. Ako imamo strofu od četiri stiha, mogu se rimovati prvi i drugi te treći i četvrti stih (aa bb) - takva je rima parna. Ako se rimuju prvi i treći te drugi i četvrti stih (abab), govorimo o unakrsnojrimi. A ako se rimuju prvi i četvrti te drugi i treći stih (abba), rima je obgrljena. TEME I MOTIVI PJESNIČKOG DJELA Tema je onaj predmet, pojava, emotivno ili psihičko stanje koje pjesnik pretvara u pjesmu, odnosno izražava stihovima. Tema se u lirskoj pjesmi razrađuje pomoću brojnih motiva, odnosno manjih tematskih jedinica. S obzirom na kratak oblik lirske pjesme i na sažetost pjesničkog izraza, lirsko je pjesništvo zasićeno obiljem motiva. Oni slijede osnovnu temu i omogućuju njezinu pjesničku obradu. PJESNIČKA SLIKA Slikovitost i ritmičnost dva su najizrazitija svojstva pjesničkog jezika. U lirskoj su pjesmi pjesnička slika, odnosno nizovi pjesničkih slika, njezin temelj. Pjesnička slika je zgusnut pjesnički izraz kojim je dočarana neka pojedinost koja se može vidjeti (vizualna slika), čuti (akustička slika), dodirnuti (taktilna slika), okusiti (gustativna slika) ili omirisati (olfaktivna slika). Slikama se stvaraju bogate i raznolike vizualne predodžbe pojedinih motiva, no slikama se i produbljuju dojmovi i pobuđuje mašta. Pjesničke slike stvaraju se deskripcijom (opisom), u kojemu posebnu ulogu imaju brižljivo izabrani atributi i epiteti. IZRAŽAJNA SREDSTVA Najznačajnija uloga u stvaranju slika pripada izražajnom sredstvu koje se zove metafora. Metafora je preneseno značenje koje nastaje tako da se neki pojam zamijeni drugim na temelju njihove zajedničke osobine. Npr., pisac govori o ogledalu Kupe. Rijeka Kupa nema doslovce ogledalo, zar ne? Radi se o površini vode. Zašto je pisac izraz površina zamijenio izrazom ogledalo? Koja je to zajednička osobina površine i ogledala?

Pogađate, u površini vode možete se vidjeti kao u ogledalu. Dakle, to je metaforičko izražavanje. I drugim se izražajnim sredstvima stvaraju slike - simbolima, kontrastima (suprotnostima), alegorijama, usporedbama, personifikacijama. KOMPOZICIJA PJESNIČKOG DJELA Lirska pjesma zbog sažetosti svoga izraza i kratkoće oblika zahtijeva posebnu kompoziciju. Kompozicija je način na koji se motivi lirske pjesme međusobno povezuju u određene cjeline. Najuočljivija kompozicijska cjelina svake pjesme je strofa. Kompozicijsku jedinicu čini i stih, koji je temeljna podloga pjesme. Na kompoziciju osim strofne organizacije utječe i način na koji se nižu motivi u lirskoj pjesmi. Može to biti redoslijed po analogiji (srodnosti) motiva, po kontrastu ili suprotnosti motiva, no motivi se mogu redati i po slobodnim predodžbama. RITAM U PJESNIČKOM DJELU Kompozicija pjesme pridonosi i njezinu ritmu, a ritmičnost je jedna od temeljnih značajki pjesničkog izraza. Ritam izvire iz određene pravilnosti u gradnji stiha. U vezanim stihovima to je pravilna izmjena dugih i kratkih, odnosno naglašenih i nenaglašenih slogova. Ritam slobodnih stihova ovisi o duljini stiha, posebnom poretku riječi, ponavljanjima, nabrajanjima i sl. I u vezanim i u slobodnim stihovima, na ritam utječu i opkoračenja (prenošenja dijelova stiha iz jednog stiha u drugi). Vrlo je značajna i uloga stanke, odnosno cezure u stihovima. Po svojim obilježjima ritam u lirskoj pjesmi može biti brz, spor, ujednačen, smiren, uznemiren. Ritmom se izražava i naglašuje osjećajno ili misaono obilježje pjesme. To znači da veseloj pjesmi pogoduje brži ritam, a tužnoj sporiji ritam. LIRSKI SUBJEKT Lirski subjekt je naziv za ono unutrašnje "ja" koje svojim govorom gradi pjesmu i u njoj izražava svoju duševnost. Često je to sam pjesnik, ali može biti i neka druga osoba, ili čak neko neidentificirano unutarnje biće pjesme. Često je to "ja" i gramatički prisutno u pjesmi (kao prvo lice jednine).

Stil – Podrazumijeva izbor između više jezičnih mogućnosti da se nešto izrazi (pr. „Moraš se požuriti, zakasnit ćeš na brod!“ i „Vjetar na ramenu sjedi jedru tvom!“ – navod iz Shakespeareovog Hamleta). Odabirom upravo jednih jezičnih jedinica umjesto drugih (npr. „jedro“ umjesto „brod“) pisac nam „govori“ nešto o vlastitom načinu pisanja.

Stoga stil možemo definirati kao način pisanja ili govorenja svojstven nekom piscu, nekoj književnoj školi ili nekoj epohi (npr. Matošev stil, barokni stil…). Budući da je pisac slobodan izabrati jedinice jezika koje želi (jednako kao što netko bira komade odjeće koje će nositi), on može izabrati one jedinice koje najbolje izražavaju upravo ono što on želi reći, koje najbolje izražavaju njegovu individualnost. Stoga stil možemo definirati kao izraz individualnosti. U navedenom primjeru vidimo da je druga, Shakespeareova rečenica manje obična od prve. U njoj je teže dokučiti ono što se želi reći, a opet je sve nekako zgodno rečeno. Razlog tome su stilske figure kojima ona obiluje i koje „ukrašavaju“ tu rečenicu. Ukrašen govor nekoć se smatrao bitnom osobinom književnosti. Popisivala su se i razvrstavala sredstva lijepog pisanja, koja su se nazivala figurama. Stil i figure nekoć je proučavala stara retorika, a danas se njima bavi stilistika. GLASOVNE FIGURE (figure dikcije) Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“). Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“). Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“). Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova. Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova. Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg.

FIGURE RIJEČI ILI TROPI Tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi.

Metafora – naziva se skraćenom poredbom, tj. takvom poredbom u kojoj se ne kazuje što se sa čime uspoređuje nego se jedino izriče drugi član poredbe. Metaforom se značenje jedne riječi prenosi na drugu riječ prema načelu sličnosti. Primjerice, umjesto da kaže „sok koji je crven kao krv“, pjesnik će reći:

Iz rasprsnutih šipaka u vrtu krv se cijedi A. B. Šimić: Gorenje Metonimija – figura kod koje se značenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima. Umjesto jedne riječi koja označava određeni pojam upotrebljava se druga riječ koja je u nekoj stvarnoj vezi s prvim pojmom (pr. „Pero je snažnije od mača“ – misli se kako je pisanje snažnije od ratovanja). Personifikacija – figura u kojoj se stvarima, pojavama, predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine. Sinegdoha – figura u kojoj se dio uzima za cjelinu (pr. „Nemam ni kune“ – ne misli se da govornik nema jednu kunu nego da nema uopće novaca). Eufemizam – označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima (pr. „šepavi“ za vraga, „veseo“ umjesto pijan). Epitet – riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, bića ili osobe (pr. „Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi“ – T. Ujević: Jablani). Stalni epiteti pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u djelu. Služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, osobito u usmenoj epici (pr. „divni Ahilej“, „brzonogi Odisej“ – Homer: Ilijada i Odiseja). Alegorija – produžena metafora, tj. upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose. Basna se, primjerice, u potpunosti zasniva na alegoriji. Simbol – zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom.

Stalni simboli rabe se u cjelokupnoj kulturi i književnosti (pr. „križ“ znači kršćanstvo, „bijela golubica“ mir). Pjesnički simboli upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa nekog pjesnika. FIGURE MISLI Poredba – nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovno nisu neposredno uočljive Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit gladnu ne vjeruje.») Ponekad su rečenice u kojima se ona nalazi povezane sintačtičkim paralelizmom: Tijesan mi bijaše vijek, velebna bješe mi duša. J. P. Kamov: Ledeni blud Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora (usp. početak «Asanaginice»). Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta» Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju: «Bit će ti jako dobro.») Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli: Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. A. G. Matoš: Utjeha kose Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do najjače i obrnuto. Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže. («Ti si mi krasan prijatelj!») Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno obescjenjuje ono što se ironizira:

I vrt imade naša kuća: Ukraj pruge drač, Da igrajuć se u njem djeca Zaborave na glad i plač. D. Cesarić :Vagonaši Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju odnosno vjerovanju. Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat). Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd.