Kritika.docx

”Spomenik Pirovoj pobjedi” ZADARSKI LIST, 5.11.2009. (KULTURA)

-

Spomenik pobjedi postaj spomenikom razdora, stup javne sablazni (internetski komentari) – ovako prof. Srhoj na samom početku članka slikovito opisuje netom nagrađeni spomenik arhitekta Branka Silađina koji je trebao biti podugnut kao Spomenik pobjedi u Domovinskom ratu u dnu zadarske uvale Jazine

-

sam je natječaj proveden unatoč tome što se zbog financijskih razloga nije namjeravo ni graditi u skoroj budućnosti, štoviše natječaj je zbog općeg nezadovoljstva i poništen te je otvoren novi, šest godina kasnije

-

već u početku članka Srhoj upućuje kritiku autoru spomenika, Branku Silađinu ističući kako se isti već ”dokazao” u Zadru i to s aneksom palače Cosmacendi, odnosno Muzeja antičkog stakla – navodi kako je javni prostor nakon izbora Silađina u oba slučaja ispunila jednako negativna energija

-

što je u neku ruku jednako porazno je i činjenica da je Silađinovo zadarsko rješenje ništa do li reciklaža nekoliko mjeseci ranije otkrivenog spomenika u Samoboru, naravno znatno manjih dimenzija samoborski je posvećen braniteljima domovinskog rata, a zadarski ”samo” domovini tadašnji je gradonačelnik Zvonimir Vrančić tražio očitovanje sedmeročlane komisije, u kojoj su između ostalog sjedili i Miljenko Domijan i Nikola Jakšić (Domijan je bio upoznat sa samoborskim spomenikom te ne vidi u tome ništa sporno jer se radi o potpuno drugačijem kontekstu, dimenzijama i prostoru, unatoč istom autorskom likovnom izrazu; Jakšić kaže kako s istim spomenikom nije bio upoznat, ali da o tome povjerenstvo nije ni raspravljalo) Slobodna Dalmacija 28.10.2009.

-

sam je spomenik trebao poslužiti kao identifikacija Zadra s pobjedama kroz povijest koje su kulminirale pobjedom u Domovinskom ratu (takvo objašnjenje dao je i Miljenko Domijan) ono što se iz Srhojevog komentara može saznati je da takva posveta pobjedama nesmislena jer je u zadarskom slučaj možda bilo čak i više poraza nego pobjeda, a ”tko je vidio spomenik porazima” te se pita koje su to slavne bitke bile u gradu

kojemu su sudbinu krojile razne nagodbe, prodaje, politički paktovi da ih treba komemorirati petnaestmetarskim spomenikom stvaranje lažnih mitova o gradu pobijenih od strane istaknutih stručnjaka, poput onog o tritisućljetnom postojanju grada, kojom se diče mnogi lokalni političari -

takvi monumentalni spomenici možda su samo podupirač ega lokalnih moćnika koji se na taj način kako to kaže Srhoj ”žele osjećati nastavljačima friza slavnih”

-

kaže srhoj kako nije slučajno Silađinov monument apstraktna forma naslonjena na apstraktne pobjede (jer osim one u Domovinskom ratu, druge slavne pobjedničke epizode skoro pa i ne postoje), a semantički minimalizam (ili maksimalizam) riječi Domovina u kontekstu zadarske povijesti je također maglovit, tj. upitan

-

govori Srhoj kako je čelik u rukama Silađina goli fizis materije koja ništa ne govori, iako je prema riječima člana povjerenstva trebala pričati mnogo

-

sam autor navodi kako se na dodiru kamena i mora rađa čelik, koji je snažan i hvata svjetlo, dakle donosi nekakav optimizam tj. onim što bi našu domovinu trebalo pokretati naprijed samo što je naš problem kroničnog nedostatka optimizma, a na optimizmu se, kaže Srhoj, ne smije štedjeti, pa će tako u gradskoj blagajni biti novca za moroskoke, orgulje, sunca i slično, kao i za one koji takva rješenja arhitektonski i instalacijski promiču a Silađinu se trebalo isplatiti čak 120 000 kuna što je ogromna svota u odnosu na 20 tisuća koliko se do tada znalo dijeliti pobjedničkim rješenjima

-

sam spomenik nema znakovne ni simboličke vrijednosti – radi se o komadu čelika koji je ostao na pola puta između skulpture i arhitekture

-

iako se autor poziva na minimalističku skulpturu, u ovom slučaju nema nikakve, pa ni minimalističke izražajnosti radi se o dizajnerskom rješenju koje ostalo na razini puke projektantske forme

-

prava minimalistička samostojna skulptura je entitet, predmet koji stoji za sebe bez štaka arhitekture ili podrške okolišta, kojemu ne morate ništa dodati ni oduzeti i koji egzistira kao nova forma

-

Silađinov obelisk ne udovoljava takvim principima jer nije jedinstven i nov oblik, a nema ni simbolizacijsku vrijednost smiješnim smatra obrazloženja o tome da ako je nešto toliko monumentalno da odmah podrazumijeva snagu, energiju, rast u visinu, pobjede i optimizam

-

također u minimalističkom djelu mali pomak unutar forme proizvodi makismalan učinak, takvog pomicanja kod Silađina nema

-

minimalizam je često najbolji model za prikrivanje stvaralačke impotencije, nemoć da se iznjedri smjelo rješenje i bilo što riskira

-

britanski ministar kulture Kim Howells 2002.: ”Ako je ovo najbolje što mogu napraviti britanski umjetnici onda je britanska umjetnost izgubljena. To je hladno, mehaničko, konceptualno sranje.”

-

nimalo dosadna i uniformirana rješenja Ronalda Bladena, Tonyja Smitha, Richarda Serre

-

1981. natječaj za skulpturu koja slavi Tita i vjekovnu bornu Zadra za slobodu, nije prihvaćen ni jedan prijedlog tu to nije bio slučaj

-

iako ne osporava njihovu stručnost u područjima kojima se bave, neobičnim smatra sastav povjerenstva u kojem nije bilo ni jednog stručnjaka za suvremenu umjetnost.

”Zašto branitelji i nadbiskup Prenđa nisu u pravu?” ZADARSKI LIST, 17.11.2009. (DONAT)

-

Srhoj ponovno piše potaknut negodovanjima različitim skupinama društva, između ostalog branitalja i crkvenjaka, za koje smatra da nisu kompetentni na polju umjetničkog, te da pažnju skreću s oblikovnog problema i ističu vlastita priželjkivanja

-

kada bi se takva rješenja prihvatila, zadovoljio bi se ukus tek jednog dijela građanstva

-

pita se kakav bi bio naš kulturni pejzaž da su o njemu odlučivali samo činovnici institucija, a ne oni kojima je to poziv

-

ponovo se osvrće na povjerenstvo, ne umanjući njihov legalitet već isključivo njihov sastav

-

smatra da je legitimitet sudu davao isključivo Ivan Kožarić, odnosno njegov zamjenik Kuzma Kovačić

-

ipak pita se zašto u sudu nije bilo ni jednog povjesničara umjetnosti, kritičara, sveučilišnog profesora koji se bave modernom i suvremenom umjetnosti

-

u sastavu suda nemaju što tražiti predstavnici udruga, gradskih vlasti ni ugledni građani, njima je mjesto isključivo u organizacijskom odboru

-

udruge proizašle iz DR: ”predloženo rješenje ne može svjedočiti istinu o obrambenom Domovinskom ratu, prenijeti snagu, dostojanstvo i ponos hrvatskog čovjeka koji je pobijedio neprijatelja.”

-

kažu i ”da ako apstrakcija treba predstavljati spomenik pobjedi, oda je i ta pobjeda bila apstraktna” apstrakcija po Srhoju nije vrijednosna kategorija već stilsko morfološka te da silađinovo rješenje nije problematično jer je apstraktno nego zbog toga što je loše, tj. jer nije riječ o skulpturi.

-

nadbiskup Prenđa zamjera da je spomenik ”bez ikakva sadržaja i oznake koji bi govorili o Domovini i o pobjedi u domovinskom ratu”, pa se Srhoj pita bi li bio prihvatljiv da je izveden kao ambijentalni cirkus s grbom , zastavom koja vijori na vrhu i borcima s puškama i krunicama u rukama u podnožju

-

Prenđa kaže i kako ”nisu vidljivi ikakvi elementi hrvatskog kulturnog identiteta i bogate katoličke baštine” – čime puca na izostanak figurativne plastike i nedostatak vjerskih simbola, kao da je riječ bila o vjerskom ratu, ne uzimajući u obzir one koji su se u ratu borili pod znakovljem druge vjere ili bez vjere uopće, osim pod državnim stijegom

-

rješenja koja su izbjegla izravno apliciranje neprilagodljivih i definiranih simbola poput državnih i vjerskih pokazala su se uspješnijima

-

za razliku od jedne od najnakaradnijih skulptura koja je objedinjavala sve ono što Prenđa zahtjeva – Hrvatska ptica Šime Vidulina podignuta 1992. kod Limske drage u Istri koja je iste godine na Badnjak minirana

-

Srhoj predlaže da se temeljem spomeničke produkcije kod nas razmisli o napuštanju ideje o spomeniku i osnutku primjerenog memorijalnog centra koji bi komemorirao žrtve i objektivizirao stvarne pobjede

-

pretpostavlja se da je Ratko Petrić zajedno s arhitektom Željkom Kovačićem podnio jedinu pritužbu na natječaj

-

natječaj je ponovljen 2015., a Silađin je još 2010. najavio da na njemu neće sudjelovati

-

pobjedio je rad Tomislava Ostoje koje na izaziva ni oduševljenje ni zgražanje već spada u, kako to kaže Šimat Banov a stime se slaže i Srhoj, ”srednja žalost” hrvatskog kiparstva te predlaže da se stavi moratorij na spomenike koji su ožiljci u javnom prostoru sve dok ne dođu pitomiji ljudi i vrijeme

-

ni s ovim rješenjem nisu bili oduševljeni ni branitelji pa se je jedan član HVIDRe požalio kako bi tu kocku bilo lakše prihvatiti da je uz nju stajao kakav vojnik, šahovnica ili zastava te kako su njegovi suborci zaslužili bolji spomenik uz koji bi mogli položiti vijenac – kaže da oni kao obični ljudi ne vide u njemu nikakvu poveznicu s braniteljima, iako je akademski kipar možda i vidi