James Bowen - 2. Svijet Prema Bobu.pdf

Book as passion & BalkanDownload

1

Book as passion & BalkanDownload

James Bowen

SVIJET PREMA BOBU Prevela s engleskoga Lia Paić

Znanje Zagreb, 2016.

2

Book as passion & BalkanDownload

Svima onima koji svoje živote posvećuju pomaganju beskućnicima i životinjama u nevolji.

3

Book as passion & BalkanDownload Sadržaj

1. Noćni čuvar ……………………………………………………...1 2. Novi trikovi …………………………………………………….11 3. Bobmobil ……………………………………………………….23 4. Čudan par ………………………………………………………35 5. Duh na stubištu ………………………………………………...45 6. Inspektor za smeće ……………………………………………..53 7. Mačak na hokstonskom krovu ………………………………...63 8. Nitko nije tako slijep …………………………………………...75 9. Bobova velika noć vani ………………………………………...89 10. Priča o dva grada ……………………………………………....97 11. Dvije cool mačke …………………………………………..…113 12. Bobova radost ……………………………………………..….127 13. Državni neprijatelj br. 1 ………………………………..…….139 14. Ponos i predrasude ……………………………………..…….149

4

Book as passion & BalkanDownload 15. Onaj koji me spašava …………………………………………159 16. Doktor Bob ……………………………………………………173 17. Ulični instinkti ………………………………………………..181 18. Očekivanje Boba. ……………………………………………..191

Epilog – Uvijek ……………………………………………….199 Zahvale ………………………………………………………..207

5

Book as passion & BalkanDownload

Ima nečega u prisutnosti mačke . . . koja, čini se, ima koristi od toga što je sama. LOUIS CAMUTI

Kad bi se čovjeka moglo križati s mačkom, to bi popravilo čovjeka, ali bi pokvarilo mačku. MARK TWAIN

6

Book as passion & BalkanDownload PRVO POGLAVLJE

Noćni čuvar

Bio je to jedan onih dana, kada sve što može poći krivo i pođe krivo. Započelo je kad mi budilica nije zazvonila pa sam zaspao, što je značilo da smo moj mačak Bob i ja već kasnili kad smo krenuli uhvatiti autobus u blizini moga stana u Tottenhamu, u sjevernom Londonu, na putu za Islington gdje sam prodavao časopis za beskućnike The Big Issue. Putovali smo jedva pet minuta kad se sve počelo pogoršavati. Bob je sjedio u svom uobičajenom položaju, napola spavajući na sjedištu do mene kad je iznenada podigao glavu i sumnjičavo promatrao. U dvije godine otkako sam ga susreo, Bobova sposobnost da nanjuši nevolju postala je gotovo nepogrešivom. U nekoliko trenutaka autobus se ispunio trpkim, žestokim smradom, a uspaničeni je vozač najavljivao da je naše putovanje »okončano« i da svi moramo izaći. »Smjesta«. Nije baš bila evakuacija Titanica, ali autobus je bio tričetvrt pun tako da je došlo do mnogo kaotičnog guranja i laktanja. Činilo se da se Bobu ne žuri pa smo pričekali da ostali izađu i bili među posljednjima koji su izašli iz autobusa, što je, kako se ispostavilo, bila mudra odluka. Autobus možda i jest grozno smrdio, ali je barem bilo toplo. Došli smo do stanice nasuprot novom gradilištu odakle su ledeni vjetrovi šibali velikom brzinom. Bilo mi je drago što sam, dok sam jurio iz stana, oko Bobova vrata žurno omotao debeli, vuneni šal. Pokazalo se da ova uzbuna nije bila ništa ozbiljnije od pregrijanog motora, ali je vozač morao čekati mehaničara autobusne kompanije da to popravi. Tako

7

Book as passion & BalkanDownload je, usred mnogo gunđanja i prigovaranja, nas dvadesetak ostalo stajati na ledeno-hladnom pločniku gotovo pola sata dok smo čekali zamjenski autobus. Kasnojutarnji je promet bio grozan tako da smo do vremena kad smo Bob i ja iskočili na našem odredištu, Islington Greenu, putovali dulje od sat i pol. Sad smo već ozbiljno kasnili. Propustit ću veliku potražnju u vrijeme ručka, jednog od najunosnijih razdoblja za prodaju časopisa. Kao i obično, petominutni hod do našeg terena na stanici podzemne željeznice Angel bio je stani-kreni. Tako je bilo uvijek kad je Bob bio sa mnom. Ponekad sam hodao, a on je bio na kožnom povodcu, ali češće smo putovali tako da je sjedio na mojim ramenima znatiželjno gledajući svijet, poput promatrača na pramcu broda. To nije uobičajeni prizor tako da nikad nismo mogli hodati dulje od desetak metara, a da ga netko nije poželio pozdraviti ili pogladiti ili snimiti fotografiju. To mi uopće nije smetalo. On je bio karizmatičan, upadljiv momak, a ja sam znao da voli pažnju, pod uvjetom da je prijateljska. Nažalost, to mu nisam mogao uvijek zajamčiti. Prva osoba koja nas je danas zaustavila bila je sitna ruska gospođa koja je očito o bavljenju mačkama znala koliko i ja o recitiranju ruske poezije. »Oh, koschka, tako lijep,« rekla je zadržavši nas u Prolazu Camden, uličici restorana, barova i dućana antikviteta koja se proteže uzduž južnog dijela Islington Greena. Zastao sam da ga može prikladno pozdraviti, ali je ona smjesta posegnula za Bobom i pokušala mu dotaknuti nos. Ne baš mudar potez. Bobova trenutna reakcija bila je da se žestoko ritne, da se obrani od nje širokim zamahom šape te vrlo glasnim i naglašenim mijjjaaauuuu. Srećom nije ogrebao gospođu, ali ju je ostavio pomalo uzdrmanom tako da sam morao potrošiti nekoliko minuta da se uvjerim da je sve u redu. »To OK, to OK, ja samo želi biti prijatelj,« rekla je, a bila je blijeda kao krpa. Bila je postarija i zabrinuo sam se da bi se mogla srušiti od srčanog udara. »Ne biste to smjeli nikada napraviti životinji, gospođo,« rekao sam joj smiješeći se i pokušao biti ljubazan koliko je to moguće. »Kako biste vi reagirali da vam je netko pokušao staviti ruke na lice? Imate sreću da vas nije ogrebao.« »Nisam ga mislila uznemiriti,« rekla je.

8

Book as passion & BalkanDownload Pomalo sam je žalio. »Hajde vas dvoje, budimo prijatelji,« rekao sam pokušavajući djelovati kao mirotvorac. Bob se isprva skanjivao. Zatim se predomislio. Ali je na koncu popustio dopustivši joj da prijeđe rukom, vrlo blago, po stražnjoj strani njegova vrata. Gospođa se ponašala vrlo pokajnički i bilo je se vrlo teško osloboditi. »Ja jako žao, jako žao,« nastavljala je govoriti. »Nema problema,« rekao sam, sada već spreman na sve samo da krenem. Kad smo se konačno oslobodili gospođe i stigli do stanice podzemne, naprtnjaču sam stavio na pločnik tako da se Bob mogao raširiti po njoj — naša redovna rutina — zatim sam izložio hrpu časopisa koju sam prethodnog dana kupio od lokalnog koordinatora za The Big Issue u Islington Greenu. Postavio sam si cilj da danas prodam barem tridesetak primjeraka jer sam, kao i obično, trebao novac. Uskoro sam ponovno postao frustriran. Zlokobni, čelični oblaci lebdjeti su nad Londonom od sredine jutra i prije no što sam uspio prodati ijedan časopis, nebesa su se otvorila prisilivši Boba i mene da se sklonimo nekoliko metara dalje od našeg terena, u pothodnik u blizini banke i nekih poslovnih zgrada. Bob je žilavo stvorenje, ali doista mrzi kišu, osobito kad je ledeno hladna kao danas. Izgledao je kao da se smanjio. Činilo se da je njegovo sjajno krzno boje marmelade također postalo nešto sivlje i manje uočljivo. Nimalo iznenađujuće, manje ljudi nego obično zaustavilo se kako bi stvorilo gužvu oko njega pa sam tako prodao i manje časopisa no što je uobičajeno. Uz kišu koja se činila da neće prestati, Bob je uskoro jasno dao do znanja da se ne želi zadržavati. I dalje mi je odašiljao vrlo kritične poglede i, poput neke vrste riđeg ježa, zgrbio se u loptu. Shvatio sam poruku, ali i znao što je realnost. Približavao se vikend i trebao sam zaraditi dovoljno novca da oboje možemo dalje. No moja hrpa časopisa i dalje je bila debela kao i kad sam stigao.

9

Book as passion & BalkanDownload Kao da se dan nije odvijao dovoljno loše, sredinom poslijepodneva mladi policajac u odori počeo mi je zadavati muke. Nije to bilo prvi put, a znao sam da neće biti ni posljednji, ali danas doista nisam trebao tu gnjavažu. Znao sam zakon; bio sam savršeno ovlašten ovdje prodavati časopis. Imao sam svoju registriranu osobnu ispravu uličnog prodavača i, osim ako izazivam javnu smetnju, mogu prodavati časopise na ovom mjestu od zore do sumraka. Žalosno, činilo se da on nema ništa pametnije za raditi pa je ustrajao na tome da me pretraži. Nisam imao pojma zbog čega me pretraživao, po svoj prilici zbog droge ili opasnog oružja, ali nije pronašao nijedno. Nije bio previše zadovoljan zbog toga pa je tako počeo postavljati pitanja o Bobu. Objasnio sam da je legalno registriran na mene i da je mikročipiran. Čini se da je to još više pogoršalo njegovu zlovolju pa je otišao djelujući turobno kao vrijeme.

Ustrajao sam još nekoliko sati, ali do rane večeri, kad su uredski službenici već bili otišli kući i ulice se počele ispunjavati pijancima i klincima koji izazivaju nevolje, odlučio sam otići. Bio sam mrzovoljan; jedva sam uspio prodati deset časopisa i prikupiti samo djelić onoga što obično očekujem da ću zaraditi. Dovoljno sam vremena proveo živeći od limenki graška po sniženoj cijeni i jeftinijih štruca kruha da sam znao kako neću skapati od gladi. Imao sam dovoljno novca da pokrijem potrošnju plina i struje te kupim obrok ili dva i za Boba. Ali to je značilo da ću tijekom vikenda vjerojatno trebati ponovno krenuti na posao, nešto što doista nisam želio, uglavnom zbog toga što je prognozirano još kiše i što sam se i sam osjećao loše. Dok sam sjedio u autobusu na putu kući, osjećao sam kako mi prvi znakovi gripe prodiru u kosti. Boljelo me i imao sam nalete vrućice. Sjajno, samo mi je još to nedostajalo, pomislio sam opuštajući se na sjedalu autobusa i prepuštajući se dremuckanju. Do sada se nebo već pretvorilo u crnu boju nalik tinti, a ulične su svjetiljke bile u punome sjaju. Bilo je nečega u noćnom Londonu što je očaravalo Boba. Dok sam tonuo u san i prenuo se iz njega, on je sjedio i zurio kroz prozor, izgubljen u vlastitu svijetu. 10

Book as passion & BalkanDownload Promet u Tottenhamu bio je jednako gust kao i ujutro te je autobus mogao samo miljeti puževim korakom. Negdje nakon Newington Greena vjerojatno sam čvrsto zaspao. Probudio me osjećaj laganog tapkanja po nozi i osjećaj da brkovi lagano dotiču moj obraz. Otvorio sam oči i vidio Bobovo lice blizu svojega, dok me šapom tapkao po koljenu. »Što je?« rekao sam blago zlovoljno. On je samo nakrivio glavu kao da pokazuje prema prednjoj strani autobusa. Zatim se pokrenuo sa sjedala prema prolazu dobacujući mi blago zabrinute poglede dok je to radio. »Kuda si krenuo?« upravo sam htio upitati, ali sam pogledao van i shvatio gdje smo. »Oh, sranje,« rekao sam smjesta skočivši sa sjedala. Pograbio sam svoju naprtnjaču i dodirnuo gumb u posljednji čas. Trideset sekunda kasnije i bilo bi prekasno. Da nije bilo mog malog noćnog čuvara, projurili bismo pokraj naše autobusne stanice. Na putu kući navratio sam do samoposluge na uglu naše ulice i kupio si jeftine tablete protiv gripe. Bobu sam također kupio neke grickalice i vrećicu njegove omiljene pileće večere — bilo je to, na kraju krajeva, najmanje što sam mogao učiniti. Bio je to jadan dan i bilo bi lako žaliti samoga sebe. Ali, ponovno u toplini malog, jednosobnog stana, promatrajući Boba kako proždrljivo jede hranu, shvatio sam da, ustvari, nemam razloga žaliti se. Da sam ostao spavati u autobusu mnogo duže lako sam mogao završiti miljama daleko. Gledajući kroz prozor vidio sam da je vrijeme, u najmanju ruku, postajalo sve gore. Da sam ostao vani na toj kiši, lako sam mogao razviti nešto mnogo gore od blage gripe. Ipak sam to uspješno izbjegao. Znao sam da sam imao sreće i u dubljem smislu. Stara poslovica kaže da je mudar čovjek onaj koji se ne žali zbog stvari koje nema već je zahvalan za dobre stvari koje ima. Nakon večere sjeo sam na sofu umotan u deku i pijuckao grog od meda, limuna i vrele vode nadoliven s nešto malo viskija iz stare minijature. Pogledao 11

Book as passion & BalkanDownload sam u Boba koji je zadovoljno dremuckao na svom omiljenom mjestu blizu radijatora, odavno zaboravivši nevolje od ranije. U tom času nije mogao biti sretniji. Rekoh sebi da bih i ja trebao promatrati svijet na isti način. U ovom trenutku moga života bilo je toliko mnogo dobrih stvari zbog kojih sam trebao biti zahvalan.

Sad je prošlo malo više od dvije godine otkako sam našao Boba kako leži ranjen u prizemlju ove iste stambene zgrade. Kad sam ga opazio na slabom svjetlu hodnika, izgledao je kao da ga je napala druga životinja. Imao je rane sa stražnje strane nogu i po tijelu. Najprije sam pomislio da pripada nekome, ali — nakon što sam ga viđao nekoliko dana na istom mjestu — odnio sam ga gore u svoj stan i njegovao do ozdravljenja. Morao sam pljunuti gotovo svaki peni koji sam imao kako bih mu kupio lijek, ali bilo je vrijedno toga. Uistinu sam uživao u njegovu društvu i brzo smo stvorili dobar odnos. Pretpostavio sam da će to biti kratkotrajna veza. Činilo se da je lutalica pa sam prirodno pretpostavio da će se vratiti na ulice. Ali nije me htio napustiti. Svakog sam ga dana stavljao van i pokušavao ga poslati njegovim putem i svakog me dana slijedio niz cestu ili se pojavljivao u hodniku navečer pozivajući se na noćenje. Kažu da mačke odabiru tebe, a ne obratno. Shvatio sam da je on odabrao mene kad me jednog dana slijedio do autobusne stanice na Tottenham High Roadu udaljene milju ili više. Bili smo daleko od kuće pa kad sam ga otjerao i promatrao kako nestaje u živahnom mnoštvu, pomislio sam da ga vidim posljednji put. No, dok je autobus kretao, pojavio se niotkuda, uskočio kao riđa mrlja, smjestio se na sjedalo do moga. I to je bilo to. Otada smo bili nerazdvojni, par izgubljenih duša koje sastavljaju kraj s krajem na ulicama Londona. Slutio sam da smo zapravo srodne duše, svaki je od nas pomagao onom drugome iscijeliti rane problematične prošlosti. Dao sam Bobu društvo, hranu i toplo mjesto na koje će noću položiti glavu, a zauzvrat on je meni dao novu nadu i svrhu u životu. Blagoslovio je moj život privrženošću, ljubavlju i raspoloženjem, kao i osjećajem odgovornosti koji nikad ranije nisam osjetio.

12

Book as passion & BalkanDownload Također mi je dao i neke ciljeve te pomogao sagledati svijet jasnije no što sam mogao dugo, dugo vremena. Duže od desetljeća bio sam ovisnik o drogi, spavao neudobno u vežama i skloništima za beskućnike ili u nužnom smještaju u blizini Londona. Golemu komadinu tih izgubljenih godina bio sam nesvjestan bilo čega, na heroinu, umrtvljen od osamljenosti i bola svoga svakodnevnog života. Kao beskućnik postao sam nevidljiv većini ljudi. Kao rezultat toga, zaboravio sam kako funkcionirati u stvarnome svijetu i kako komunicirati s ljudima u mnogim situacijama. Na neki sam način bio dehumaniziran. Bio sam mrtav za svijet. Uz Bobovu pomoć polagano sam se vraćao u život. Osjetno sam napredovao u oslobađanju droge skidajući se s heroina i zatim metadona. I dalje sam bio na lijekovima, ali sam vidio svjetlo na kraju tunela i nadao se da ću uskoro biti potpuno čist. Nije to bilo jednostavno jedrenje, daleko od toga. To nikada nije jednostavno za ovisnika koji se oporavlja. I dalje sam običavao praviti dva koraka naprijed i jedan natrag, a raditi na ulici nije pomagalo. Nije to bilo okruženje koje je prepuno darova ljudske ljubaznosti. Nevolja je uvijek bila iza ugla ili se barem činilo da je za mene tako. Bio sam majstor u privlačenju nevolje. Uvijek sam to bio. Istina je da sam očajnički čeznuo da se oslobodim tih ulica i ostavim taj život iza sebe. Nisam imao pojma kako bi to bilo moguće, ali želio sam pokušati. Za sada, važno je bilo cijeniti to što imam. Po mjerilima većine ljudi baš se i nije činilo mnogo. Nikada nisam imao puno novaca i nisam živio u blistavom stanu ili imao auto. Ali je moj život bio na mnogo boljem mjestu nego što je bio u nedavnoj prošlosti. Imao sam svoj stan i radio sam kao prodavač The Big Issuea. Po prvi put u mnogo godina kretao sam se u pravom smjeru — i imao sam Boba koji mi je nudio prijateljstvo i vodio me mojim putem. Ustao sam i uputio prema krevetu na rani počinak, sagnuo sam se i nježno ga pogladio po stražnjoj strani vrata. »Gdje bih dovraga, bio bez tebe, mali momče?«

13

Book as passion & BalkanDownload DRUGO POGLAVLJE

Novi trikovi

Svi smo mi stvorenja od navika, a ni ja ni Bob se ne razlikujemo od svih drugih. Naši zajednički dani započinju dobro poznatom rutinom. Neki ljudi svoja jutra započinju slušanjem radija, drugi vježbanjem ili šalicom čaja ili kave. Bob i ja započinjemo naša igranjem igrica. Onog trenutka kad se probudim i ustanem, on se iskobelja iz svog ležaja u kutu spavaće sobe, došeta do moje strane kreveta i počne znatiželjno zuriti u mene. Uskoro nakon toga počinje stvarati živahnu buku, pomalo nalik telefonu. Zvvvvvvvrrrrrr, zvvvvvmrrr. Ako to ne pridobije moju punu pažnju počinje proizvoditi drugačiju buku, nešto malo tugaljiviju i molećiviju buku, nešto kao vaaaaau. Katkad stavi svoje šape na madrac i podigne se tako da su nam oči gotovo u istoj razini. Tada lupka šapom u mom smjeru, zamalo kao da me gurka da prepoznam njegovu poruku: »Ne ignoriraj me! Budan sam satima i gladan sam, pa gdje je moj doručak?« Ako je moj odgovor prespor, ponekad pojačava napad šarma i čini ono što ja zovem »mačkom u čizmama«. Poput lika u filmovima o Shreku, stoji tamo na madracu i začuđeno zuri u mene svojim prodornim zelenim očima. Dirljivo je sladak — i sasvim neodoljiv. Uvijek me nasmije. I to uvijek funkcionira. Stalno držim paketić njegovih omiljenih zalogaja u ladici uz krevet. Ovisno o tome kako se osjećam, možda mu dopustim da dođe gore na krevet na maženje ili na čašćenje ili, ako sam raspoložen za igru, bacim ih na tepih da ih lovi naokolo. Često provedem prvih nekoliko minuta dana dobacujući mu zalogajčiće i promatrajući ga kako ih dolje hvata. Mačke su izvanredno okretna

14

Book as passion & BalkanDownload stvorenja pa ih Bob često presretne u letu, poput igrača kriketa ili bejzbola koji uhvati loptu na vanjskome polju igrališta. Skoči i uhvati ih šapama. Nekoliko ih je puta čak uhvatio ustima. To je pravi spektakl. U drugim zgodama, ako sam umoran ili nisam raspoložen za igranje, sam će se zabaviti. Jednog ljetnog jutra, primjerice, ležao sam na krevetu i gledao jutarnji TV program. Ukazivalo je na to da će biti doista vruć dan, a to se već osjećalo na petom katu naše zgrade. Bob je bio sklupčan na sjenovitom mjestu u spavaćoj sobi, činilo se da spava. Ili sam tako pretpostavio. Odjednom se uspravio, skočio na krevet i, koristeći ga gotovo kao trampolin, bacio se na zid iza mene tresnuvši ga prilično teško svojim šapama. »Bobe, koji ti je vrag?« rekao sam iznenađen. Pogledao sam na krevet i vidio da tamo leži mala stonoga. Bob ju je promatrao i očito je bio spreman zdrobiti je u ustima. »Oh, nećeš druže,« rekao sam jer sam znao da kukci mogu biti otrovni za mačke. »Ne znaš gdje je to sve bilo.« Prostrijelio me pogledom kao da kaže »kvaritelj veselja«. Uvijek sam bio zapanjen Bobovom brzinom, snagom i okretnošću. Netko mi je jednom natuknuo da je sigurno u srodstvu s mačkom pasmine Maine Coon ili risom ili nekom vrstom divlje mačke. Sasvim je moguće jer Bobova je prošlost potpuna tajna za mene. Ne znam koliko je star i ne znam ništa o životu koji je vodio prije nego što sam ga pronašao. Ako ne napravim njegovu DNK analizu, nikada neću znati odakle je ili tko su mu bili roditelji. Uostalom, da budem iskren, nije me ni briga. Bob je Bob. I to je jedino što trebam znati.

Nisam ja bio jedini koji je naučio voljeti Boba zato što je šarena, nepredvidljiva pojava. Bilo je proljeće 2009. i do tada smo Bob i ja prodavali The Big Issue malo više od godinu dana. U početku smo imali teren ispred stanice podzemne željeznice Covent Garden u središtu Londona. Ali smo se premjestili u Angel, 15

Book as passion & BalkanDownload Islington, gdje smo izborili malu nišu za sebe, a Bob je stvorio malu ali oduševljenu gomilu obožavatelja. Koliko sam znao, bili smo jedini ljudsko/mačji tim koji je prodavao The Big Issue u Londonu. Ako je i postojao neki drugi, sumnjao sam da je mačji dio partnerstva bio konkurencija Bobu kad je riječ o privlačenju — i zadovoljavanju — mnoštva. Tijekom naših prvih dana zajedno, dok sam još bio ulični zabavljač koji svira gitaru i pjeva, on bi sjedio tamo, poput Buddhe, promatrao svijet koji ide za svojim poslom. Ljudi su bili očarani — a ja mislim i pomalo hipnotizirani — njime i zastali bi, pogladili ga i porazgovarali s njim. Često bi priupitali za našu priču, a ja bih im govorio kako smo se sreli i stvorili naše partnerstvo. I to bi otprilike bilo to. Otkako smo počeli prodavati The Big Issue, međutim, postao je mnogo aktivniji. Često bih sjeo na pločnik da se poigram s njim i razradili smo nekoliko trikova. Započelo je samo Bobovim zabavljanjem ljudi. Volio se igrati pa sam donio igračkice koje bi on razbacivao i hvatao. Omiljena mu je bila mali sivi miš koji je nekoć bio ispunjen mačjom metvicom. Već odavno u mišu nije ostalo ni traga od mačje metvice i sad je bio islužena, mokra i zablaćena te prilično jadna stvarčica. Šavovi su se počeli rastvarati i, iako je uvijek bio siv, sad je postao stvarno prljava nijansa sive. Imao je veliku količinu drugih igračaka, neke od njih dali su mu obožavatelji. Ali je »kržljavi miš«, kako sam ga zvao, i dalje bio njegova najdraža igračka. Dok smo sjedili s vanjske strane stanice podzemne željeznice Angel držao bi ga u ustima tresući ga s jedne strane na drugu. Katkad bi ga zavrtio držeći ga za rep i pustio tako da bi odletio nešto dalje, a zatim bi se bacio na njega i cijelu igru započeo ispočetka. Bob je volio loviti prave žive miševe tako da je očigledno oponašao taj lov. To bi uvijek zaustavilo ljude u prolazu, a poznavao sam neke svakodnevne putnike koji bi proveli deset minuta stojeći tamo kao da su hipnotizirani Bobom i njegovom igrom. Više iz dosade nego zbog ičeg drugog i ja sam se počeo igrati s njim na pločniku. Započeli bismo s igrom rukovanja. Ja bih pružio ruku, a Bob bi

16

Book as passion & BalkanDownload ispružio svoju šapu da je prihvati. Samo smo ponavljali ono što smo radili kod kuće, ali se činilo da su ljudi to smatrali dražesnim. Stalno su se zaustavljali i promatrali nas snimajući fotografije. Da sam svaki put dobio funtu kad bi se netko — obično gospođa — zaustavio i rekao nešto kao »aah, kako je to slatko« ili »to je divno« bio bih dovoljno bogat da, pa recimo, ne moram više sjediti na pločniku. Smrzavanje stražnjice na ulicama baš i nije najbolja zabava tako da je moje igranje s Bobom postalo više od jednostavne zabave za prolazeća mnoštva. Pomoglo mi je da mi prođe vrijeme i da malo više uživam u danima. Nisam to mogao poreći: također je pomoglo ohrabriti ljude da kupe primjerke časopisa. To je bio još jedan od blagoslova Bobova boravka kod mene.

Do sada smo na stanici Angel proveli već tolike sate da smo svoju predstavu počeli razvijati malo dalje. Bob je volio svoje zalogajčiće, a ja sam znao da će se vinuti do izvanrednih visina da ih dohvati. Tako, primjerice, ako sam držao kolačić tri ili više stopa iznad njega, stao bi na stražnje noge u nastojanju da mi iz ruku ščepa zalogaj. Obavio bi šape oko mog zgloba da se vrati u ravnotežu, a zatim bi ga jednom šapom pokušao dograbiti. Predvidljivo, to bi izazvalo buru oduševljenja. Do sada su sigurno već stotine ljudi hodale ulicama Londona sa slikama Boba koji poseže za nebom u mobitelima i fotoaparatima. Nedavno smo taj trik razradili još bolje. Stisak koji je primijenio kad je uhvatio moje ruke kako bi dograbio grickalicu bio je čvrst poput škripa. Tako bih ga svako toliko polagano i vrlo blago podigao u zrak kako bi se njihao nekoliko centimetara iznad zemlje. Visio bi tako nekoliko sekunda dok se ne bi pustio i pao ili bih ga ja lagano spustio na zemlju. Naravno da bih uvijek provjerio da ima meko prizemljenje i obično bih stavio naprtnjaču ispod njega. Što smo više predstava izvodili, činilo se da nam više ljudi odgovara i postajali su velikodušniji, ne samo u kupovanju The Big Issuea.

17

Book as passion & BalkanDownload Od prvih dana na Angelu ljudi su bili nevjerojatno ljubazni, ostavljali bi obroke i grickalice ne samo za Boba nego i za mene. Ali su nam počeli davati i komade odjeće, često rukom pletene ili one koje su sami šili. Bob je sad već imao kolekciju šalova u svim mogućim bojama. Toliko, ustvari, da mi je po nestajalo mjesta da ih sve zadržim. Vjerojatno ih je imao dva tuceta ili čak i više! Uskoro će za šalove postati isto ono što je Imelda Marcos bila za cipele. Ponekad je bilo i pomalo neodoljivo znati da dobivamo takvu toplinu, podršku i ljubav. Ali se nikada ni na trenutak nisam zavaravao da ima i onih koji osjećaju potpuno drugačije prema nama. I nikad nisu bili jako daleko...

Približavao se petak navečer, dio tjedna kad je prometna gužva najveća, a gomile koje prolaze pokraj stanice Angel iz minute u minutu postaju sve gušće. Dok sam kružio ulicom pokušavajući prodati svoju hrpu časopisa, Bob je bio potpuno nesvjestan meteža, odsutno je mahao repom s jedne strane na drugu dok je ležao na mojoj naprtnjači na pločniku. Tek kad je sve zamrlo, oko devetnaest sati, primijetio sam gospođu kako stoji malo dalje od nas. Nisam imao pojma koliko je dugo tamo stajala, ali je usredotočeno, gotovo opsjednuto, zurila u Boba. Iz načina kako je mrmljala i povremeno kimala glavom, naslutio sam da nas nekako ne odobrava. Nisam je namjeravao uvlačiti u razgovor, najmanje zato što sam bio prezaposlen pokušavajući prodati posljednjih nekoliko primjeraka časopisa prije vikenda. Nažalost, ona je imala drugačije ideje. »Mladiću, zar ne vidite da je ova mačka u nevolji?« rekla je približavajući nam se. Vanjštinom je nalikovala školskoj učiteljici ili čak ravnateljici škole, iz neke javne škole za višu klasu. Bila je srednjih godina, govorila je odsječnim, kristalnim engleskim akcentom i bila odjevena u prljavu i neizglačanu suknju

18

Book as passion & BalkanDownload od tvida i jaknu. S obzirom na njezin nastup odmah sam posumnjao da bi je ijedna škola zaposlila. Bila je otresita, na granici agresivnosti. Naslutio sam da je nevolja na pomolu pa joj nisam odgovorio. Ona je, međutim, očigledno čvrsto odlučila započeti svađu. »Promatrala sam vas neko vrijeme i vidim da vaš mačak maše repom. Znate li što to znači?« upitala je. Slegnuo sam ramenima. Znao sam da će u svakom slučaju ona sama odgovoriti na vlastito pitanje. »To znači da nije sretan. Ne biste ga smjeli ovako iskorištavati. Mislim da niste sposobni brinuti se za njega.« Bio sam toliko puta u sličnoj situaciji otkako smo Bob i ja počeli zajedno raditi na ulicama. Ali bio sam pristojan pa sam, umjesto da kažem gospođi da se ne miješa u tuđe poslove, umorno još jednom počeo braniti sebe. »Maše repom jer je zadovoljan. Da nije želio biti ovdje, gospođo, brzo bi otišao. On je mačak. Oni odabiru s kim žele biti. Može pobjeći kadgod poželi.« »Pa zašto je onda na povocu?« ispalila je samodopadna izraza lica. »Na povocu je samo ovdje i kad smo na ulici. Jednom je pobjegao i bio užasnut kad me nije mogao pronaći. Puštam ga da obavi svoje potrebe. Dakle, ponavljam, da nije bio sretan, kako vi tvrdite, bio bi otišao onoga trena kad sam mu skinuo povodac, zar ne?« Vodio sam ovakav razgovor stotinama puta ranije i znao sam da bi za 99 ljudi od njih 100 ovo bio razborit i prihvatljiv odgovor. Ali ova je gospođa bila dijelom onog jednog postotka koji nikada ne bi povjerovao mojoj riječi. Bila je jedan od onih ljudi koji u sve sumnjaju i smatraju da su uvijek u pravu, a ti si uvijek u krivu — i još više u krivu ako si dovoljno drzak da ne shvatiš njihovo mišljenje. »Ne, ne, ne. Dobro je poznata činjenica da ako mačka maše repom, to je znak da je u nevolji,« rekla je, sad još življe. Zamijetio sam da joj je lice bilo poprilično crveno. Mahala je rukama i prilično prijeteći koračala oko nas.

19

Book as passion & BalkanDownload Mogao bih reći da je Bobu bilo neugodno zbog nje; imao je silno dobar radar kad je trebalo prepoznati neugodnost. Ustao je i krenuo uzmicati prema meni tako da je sada stajao između mojih nogu, spreman skočiti izmaknu li stvari kontroli. Jedno ili dvoje drugih ljudi zaustavilo se znatiželjni da vide oko čega je sve to komešanje tako da sam znao da imam svjedoke učini li gospođa ili kaže bilo što neprikladno. Nastavili smo se prepirati još minutu ili dvije. Pokušao sam umiriti njezine strahove rekavši joj ponešto o nama. »Zajedno smo već duže od dvije godine. Ne bi bio sa mnom ni dvije minute da loše postupam s njim,« rekao sam u jednom trenu. Ali bila je nepopustljiva. Štogod sam rekao, samo je odmahivala glavom i podsmjehivala se. Jednostavno nije bila spremna saslušati moje mišljenje. Bilo je to do krajnjih granica frustrirajuće, ali nisam mogao učiniti ništa više. Pomirio sam se s činjenicom da ima pravo na svoje mišljenje. »A zašto se ne složimo da imamo različita mišljenja?« rekao sam u jednom trenu. »Hffff, « rekla je zamahujući rukama prema meni. »Ne slažem se ni sa čime što kažete, mladiću.« Konačno, na moje silno olakšanje, okrenula se da ode mrmljajući i odmahujući glavom dok se miješala u gomilu koja se gurala oko ulaza u stanicu podzemne željeznice. Promatrao sam je trenutak, ali mi je pažnju odvratio par kupaca. Srećom, njihovo je stajalište bilo potpuno suprotno od onoga koje je pokazala ova gospođa. Njihovi su osmijesi bili dobrodošlo olakšanje. Jednome od njih pružao sam sitniš kad sam začuo buku iza sebe koju sam odmah prepoznao. Bio je to glasan, prodoran miiijaaauuuuu. Okrenuo sam se i vidio ženu u kostimu od tvida. Ne samo da se vratila, sad je Boba držala u svojim rukama. Nekako ga je, dok mi je pažnja bila zaokupljena nečim drugim, uspjela zahvatiti i podići s naprtnjače. Sad ga je nespretno tetošila, bez privrženosti ili empatije, jedna joj je ruka bila ispod želuca, a druga na leđima. Bilo je to čudno,

20

Book as passion & BalkanDownload kao da nikada u svom životu nije podigla neku životinju. Mogla je držati komad mesa koji je upravo kupila u mesnici ili krupno povrće na tržnici. Bob je očito bio bijesan zbog takvog grubog postupanja i migoljio se kao lud. »Što dovraga, namjeravate?« viknuo sam. »Spustite ga, smjesta, ili ću pozvati policiju.« »Treba ga odvesti negdje na sigurno,« rekla je, a na sve crvenijem licu ukazivao joj se blago smućen izraz.

Oh, Bože, ne, sprema se pobjeći s njim, pomislio sam, pripremao sam se

ispustiti svoju hrpu časopisa i krenuti u vruću potjeru ulicama Islingtona.

Srećom, ona to još nije bila smislila jer je Bobov dugi povodac još uvijek bio privezan za naprtnjaču. »Ne, nećete,« rekao sam stupajući naprijed da je spriječim. Moj ju je pokret zatekao nespremnu što je Bobu dalo priliku. Ispustio je drugi miiijaaauuuuu i oslobodio se ženina čvrstog stiska. Nije ju ogrebao, ali je ukopao svoje šape u njezinu ruku, što ju je prisililo da se uspaniči i iznenada ga je spustila na pločnik. Prizemljio se uz mukli udarac, zatim je na trenutak stajao režeći i sikćući i keseći zube na nju. Nikada ga nisam vidio tako agresivnog prema nekome ili nečemu. Nevjerojatno, iskoristila je taj argument protiv mene. »Ah, gle, vidite, on je ljut,« rekla je, pokazivala je na Boba i obraćala se ljudima koji su promatrali odvijanje događaja. »Ljut je jer ste ga podigli bez njegova dopuštenja,« rekao sam. »Samo meni dopušta da ga podignem.« Nije popuštala tako lako. Očito je osjetila da ima nekakvu publiku i namjeravala im je odglumiti. »Ne, on je ljut zbog načina kako postupate s njim,« rekla je. »Svatko to može vidjeti. Zbog toga bi vam ga trebalo oduzeti. On ne želi biti s vama.« 21

Book as passion & BalkanDownload Ponovno smo stigli do trenutka kad su svi zadržali dah čekajući da vide što će se dalje događati. Bob je prekinuo tišinu. Ženi je uputio doista preziran pogled, zatim je bešumno krenuo natrag prema meni. Počeo je trljati glavu o vanjsku stranu moje noge i počeo glasno presti kad sam spustio ruku da ga pogladim. Zatim je sjeo na zemlju i ponovno me nestašno pogledao, kao da kaže, »Možemo li sada nastaviti s još nekoliko trikova?« Prepoznavši taj pogled, zavukao sam ruku u džep kaputa i izvadio grickalicu. Gotovo smjesta Bob se podigao na stražnje noge i pograbio mi ruke. Zatim sam mu grickalicu spustio u usta izmamivši nekoliko glasnih aaaahova odnekud iza sebe. Bilo je prilika kad su Bobova inteligencija i sposobnost razumijevanja onoga što se događa oko njega bile nevjerojatne. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka. Bob je u potpunosti zabavio gomilu. Kao da je želio dati izjavu. Kao da je govorio: »Ja sam s Jamesom i ja sam doista sretan što sam s Jamesom. I svatko tko kaže drugačije griješi. Kraj priče.« To je svakako poruka koju je većina promatrača primila. Jedno ili dvoje njih bili su poznata lica, ljudi koji su i ranije kupovali časopise od mene ili su se zaustavljali pozdraviti Boba. Okrenuli su se ženi u kostimu od tvida i pojasnili joj situaciju. »Poznajemo ovoga momka. On je cool,« rekao je mladi čovjek u poslovnom odijelu. »Da, pustite ga na miru. Nikome ne čine nikakvu štetu i doista se dobro brine za svoga mačka,« rekla je druga sredovječna gospođa. Jedno ili dvoje drugih ljudi također su pružili podršku. Iako su različiti glasovi upadali u razgovor, nijedan od njih nije podupro gospođu u kostimu od tvida. Izraz koji se tada pokazao na njezinu licu ispričao je vlastitu priču. Postala je crvenija nego ikad, u stvari gotovo ljubičasta. Frfljala je i gunđala na trenutak ili dva, ali bez ikakva smisla. Očito je konačno shvatila situaciju i uvidjela da je ovu bitku izgubila. Tako je okrenula pete i nestala još jednom u gomili, ovoga puta — hvala Bogu — za stalno. »Jeste li OK, Jamese?« upitao je jedan od promatrača kad sam se sagnuo provjeriti Boba. Glasno je preo, ali mu je disanje bilo mirno i nije bilo nikakva znaka bilo kakve ozljede kad ga je ispustila na tlo.

22

Book as passion & BalkanDownload »Dobro sam, hvala,« rekao sam, ali nisam bio potpuno iskren. Mrzio sam kad bi ljudi mislili da na neki način iskorištavam Boba. To me duboko vrijeđalo. Na neki smo način bili žrtve svojih okolnosti. Bob je želio biti sa mnom, u to sam bio potpuno siguran. To je dokazao puno puta. Nažalost, u ovom je trenutku to značilo da mora provoditi svoje dane sa mnom na ulicama. To su bile jednostavne činjenice moga života. Nisam imao izbora. Loša strana je da nas je to učinilo lakim metama, osobama izloženim osudi ljudi. Imali smo sreće jer većina nas je ljudi procjenjivala dobrima. Naučio sam prihvatiti da će uvijek biti onih koji neće.

23

Book as passion & BalkanDownload TREĆE POGLAVLJE

Bobmobil

Bilo je blago, rano ljetno poslijepodne i odlučio sam ranije prekinuti s poslom. Sunčano vrijeme kao da je izmamilo osmijeh na svačijem licu i ja sam izvukao korist od toga, prodao sam svoju zalihu časopisa za nekoliko sati. Otkako sam počeo prodavati The Big Issue prije nekoliko godina naučio sam biti razborit pa sam odlučio uložiti nešto novca u kupnju dodatnih časopisa za ostatak tjedna. S Bobom na ramenima uputio sam se prema Riti, koordinatorici na sjevernoj strani Islington High Streeta, na putu prema autobusu za povratak kuci. Izdaleka sam vidio da vodi živahan razgovor sa skupinom uličnih prodavača u crvenim prslucima koji su se nagurali oko nečega. Pokazalo se da je to bicikl. Dobro sam se slagao s Ritom pa sam znao da se mogu obzirno zafrkavati. » Što je ovo, Rita?« našalio sam se. »Krećeš na Tour de France?« »Ni ne pomišljaj na to, Jamese,« nasmijala se. »Netko mi ga je upravo uvalio u zamjenu za deset časopisa. Doista ne znam što ću s njim, da budem iskrena. Bicikli baš i nisu moj interes.« Bilo je očigledno da bicikl nije u prvorazrednom stanju. Bilo je tragova hrđe na upravljaču, a staklo na prednjem svjetlu je napuklo. Boja je na nekoliko mjesta bila okrhnuta i zarezana, a još je k tomu jedan od blatobrana bio napola slomljen. Izgledalo je, ipak, da je mehanički u prihvatljivu stanju. »Je li u voznom stanju?« upitao sam Ritu.

24

Book as passion & BalkanDownload »Mislim da je,« slegnula je ramenima. »Promrmljao je nešto o tome da treba malo pripaziti na jednu kočnicu, ali to je sve.« Vidjela je da moj um radi prekovremeno. »Zašto ga ne isprobaš?« »Zašto ne?« rekao sam. »Možeš li pripaziti na Boba trenutak?« Nisam baš bio Bradley Wiggins*, ali sam tijekom djetinjstva vozio bicikl i ponovno u Londonu. Kao dio rehabilitacije nekoliko godina ranije nakratko sam bio uključen u tečaj biciklizma pa sam ponešto znao o održavanju bicikala. Dobro sam se osjećao shvativši da nešto od tog usavršavanja nije uzalud potrošeno. Predavši Bobov povodac, uzeo sam bicikl i preokrenuo ga kako bih ga dobro pregledao. Gume su bile napuhane, a izgledalo je da je lanac dobro nauljen i da se okreće prilično slobodno. Sjedalo je bilo malo prenisko za mene pa sam ga malo podigao. Zatim sam izveo bicikl na cestu i na brzinu ga isprobao. Zupčanici su bili ponešto kruti i, kao što me Rita upozorila, prednje kočnice nisu ispravno radile. Morao sam primijeniti maksimalan pritisak na ručicu da postignem ikakvo kočenje, no ni to nije bilo dovoljno da se bicikl zaustavi. Računao sam da je problem u žici unutar kabela. Bit će to lako popraviti, nagađao sam. Stražnje su kočnice, međutim, bile u redu, i to je bilo sve što sam trebao znati. »Što to znači?« rekla je Rita kad sam je o svemu tome izvijestio. »To znači da je dobar za vožnju,« rekao sam. Do tada sam već bio odlučio. »Znaš što, dat ću ti deseticu za njega,« rekao sam.

_____

*Sir Bradley Mare Wiggins, (rođen 28. travnja 1980.) profesionalni je britanski biciklist koji se natječe za tim WIGGINS. Nadimkom »Wiggo«, započeo je biciklističku karijeru na stazi, ali je prešao na cestovni biciklizam i jedan je od nekoliko biciklista koji je požnjeo značajan uspjeh na elitnoj razini u obje vrste profesionalnog biciklizma.

25

Book as passion & BalkanDownload »Stvarno. Siguran si?« upitala je Rita, pomalo iznenađena. »Da,« odgovorio sam. »OK, dogovoreno. Trebat će ti i ovo,« rekla je tražeći ispod svojih kolica i izvadila prilično izobličenu, staru crnu biciklističku kacigu. Oduvijek sam volio stvarati zalihe, sakupljao sam svakojake sitnice i neko je vrijeme moj mali stan bio pun svakakve starudije, od krojačkih lutaka do cestovnih znakova. Ali ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo jedno od prvih i razboritih ulaganja koje sam napravio u posljednje vrijeme. Znao sam da će bicikl biti koristan u Tottenhamu gdje sam ga mogao koristiti za kratka putovanja do dućana ili liječnika. Vrlo ću brzo vratiti tih deset funta kroz ušteđene autobusne karte. Za duža putovanja na posao u Angel ili u središnji London i dalje ću koristiti autobus i podzemnu. To je putovanje bilo previše nesigurno za bicikliranje zbog prometnih ulica i križanja koje sam morao svladati. Neki su od njih bile poznate točke biciklističkih nezgoda. Tek tada, dok sam u mislima planirao putovanja koja ću odsada moći prelaziti biciklom, odjednom sam se dosjetio. »Ah, a kako ću ga otpremiti kući?« Vozači autobusa ne dopuštaju ukrcavanje bicikala, a nije bilo izgleda da ga ukrcam u podzemnu. Smjesta bi me zaustavili, već na rampi. Mogao sam ga otpremiti nadzemnom željeznicom, ali nije bilo linija koje bi prolazile u blizini mojega stana.

Postoji samo jedna mogućnost, pomislio sam. »OK, Bobe, čini se da ćemo ti i ja ovo odvesti kući,« rekao sam. Bob je upijao sunce na pločniku u blizini Rite, ali me cijelo vrijeme promatrao. Kad sam sjeo na bicikl, nakrivio je glavu na jednu stranu kao da kaže: »Kakva je to čudna naprava i zašto ti sjediš na njoj?« Ponovno me sumnjičavo pogledao dok sam stavljao biciklističku kacigu, podizao naprtnjaču na ramena i krenuo biciklom prema njemu.

26

Book as passion & BalkanDownload »Dođi, druže, penji se,« rekao sam mu posežući za njim i puštajući ga da mi se popne na ramena. »Sretno,« rekla je Rita. »Hvala. Mislim da će nam trebati sreća!« rekao sam. Promet na Ulici Islington High bio je gust i, kao obično, zapravo stajao na mrtvoj točki. Tako sam neko vrijeme bicikl gurao uzduž pločnika, prema Islington Memorial Greenu. Prošli smo pokraj nekoliko policajaca koji su me čudno gledali, ali nisu ništa rekli. Nije postojao zakon protiv vožnje bicikla s mačkom na ramenu. No dobro, nije ga bilo koliko sam ja znao. Nagađam da su me mogli zaustaviti da su to htjeli učiniti. Očito je bilo pametnijih stvari kojima su se mogli baviti toga poslijepodneva, hvala Bogu. Nisam želio biciklirati uzduž Ulice High pa sam tako gurao bicikl preko pješačkog prijelaza. Privukli smo mnogo pogleda; pogledi na licima ljudi kretali su se od iznenađenja do veselja. Više se osoba zaustavilo u svojim stazama pokazujući na nas kao da smo posjetitelji s drugog planeta. Nismo zastajkivali i presjekli smo preko ugla Greena, pokraj knjižare Waterstones i okrenuli na glavnu cestu za sjeverni London, Essex Road. »OK, evo nas, Bobe,« rekao sam pripremajući se ući u gust promet. Uskoro smo krivudali povlačeći se uz autobuse, kombije, automobile i kamione. Bob i ja smo uskoro prokužili stvar. Kad sam se usredotočio na to da ostanem uspravan, osjetio bih ga kako se iznova namješta. Radije nego da stoji odlučio se, razborito, polegnuti oko moga vrata nisko položene glave i usmjeren prema naprijed. Očito se htio smiriti i uživati u vožnji. Bila je polovica poslijepodneva i mnogo je djece išlo kućama iz škole. Uzduž cijelog Essex Roada skupine djece u odorama zaustavljale bi se i mahale nam. Pokušao sam im odmahnuti, ali sam malo izgubio ravnotežu tako da je Bob skliznuo s moga ramena. »Ups, oprosti druže. Neću to ponoviti,« rekao sam kad smo obojica povratili ravnotežu.

27

Book as passion & BalkanDownload Napredovali smo, ali ponekad presporo. Ako smo se morali zaustaviti zbog prometa, odmah bi nas zazvao netko tko nas je poželio fotografirati. U jednom su trenutku dvije školarke tinejdžerice iskočile na cestu i snimile se s nama. »Oh moj Bože, to je tako slatko,« rekla je jedna od njih naslonivši se tako jako na nas dok je pozirala za fotografiju da nas je gotovo prevrnula. Nekoliko godina nisam vozio bicikl i nisam baš bio u prvorazrednoj fizičkoj kondiciji. Tako bih s vremena na vrijeme uzeo mali predah privlačeći svaki put grupu promatrača. Većina je smiješkom pokazivala svoje odobravanje, ali ih je nekoliko odmahnulo glavom s neodobravanjem. »Glupi idiot,« čuo sam sredovječnog momka u odijelu kako govori dok korača pokraj nas. To uopće nije bilo glupo. Zapravo, bilo je prilično zabavno. A mogao bih reći da se i Bob dobro zabavljao. Glava mu je bila tik uz moju i čuo sam ga kako zadovoljno prede u moje uho. Putovali smo cijelim putem niz Newington Green, a zatim prema Kingsland Roadu odakle je put išao nizbrdo prema Seven Sisters. Radovao sam se tom odsječku puta. Većinu putovanja, osim nekoliko malih kosina tu i tamo, put je bio prilično ravan. Na tom mjestu, međutim, znao sam da se spušta nizbrdica duga oko milju. Bio bih se u stanju prilično lako spuštati nizbrdo. Na svoje oduševljenje, vidio sam da postoji biciklistička staza koja je bila potpuno prazna. Bob i ja smo uskoro jurili nizbrdo, topli ljetni vjetar puhao nam je kroz kosu. »Juuuu-hhuuuu! Nije li ovo sjajno, Bobe?« rekao sam u jednom trenu. Osjećao sam se pomalo poput Elliotta u E.T.-ju — nisam baš očekivao da ćemo uzletjeti i letjeti preko vrhova krovova sjevernog Londona, očito, ali smo se u jednom trenutku vozili sigurno blizu tridesetak kilometara na sat. Promet u glavnoj ulici nama zdesna bio je u općem zastoju i ljudi su spuštali prozore kako bi pustili malo zraka. Neki od izraza na njihovim licima dok smo mi pro fijukali pokraj njih bili su sjajni. Dvoje djece izvuklo je glave kroz krovni prozor svog automobila i vikalo prema nama. Nekoliko je ljudi samo gledalo u potpunoj nevjerici. Bilo je to

28

Book as passion & BalkanDownload razumljivo, pretpostavio sam. Pa ne vidite vrlo često riđeg mačka kako juri nizbrdo. Trebalo mi je samo oko pola sata da stignem kući, što je bilo prilično impresivno s obzirom na toliko mnogo neplaniranih zaustavljanja. Čim smo se zaustavili na zajedničkom prostoru ispred stanova, Bob je jednostavno skočio s mojih ramena kao što se iskrcavao iz autobusa. Bilo je to tipično za njegov ležeran stav prema životu. Sve je on to lako svladao; tek jedan uobičajeni dan u Londonu. Ponovno u stanu, ostatak poslijepodneva i večeri proveo sam popravljajući bicikl. Uskoro sam popravio prednje kočnice i generalno ih servisirao. »Evo ga,« rekao sam Bobu dok sam se divio svome djelu. »Mislim da smo dobili naš bobmobil.« Nisam baš bio siguran, ali sam pomislio da je pogled koji mi je uputio signalizirao njegovo odobravanje. Ljudi me često pitaju kako Bob i ja tako dobro međusobno komuniciramo. »Jednostavno je,« obično odgovorim. »On ima vlastiti jezik, a ja sam naučio razumjeti ga.« Može zvučati neuvjerljivo, ali je istina. Njegovo je glavno sredstvo komunikacije jezik tijela. Ima čitav niz znakova koji mi točno govore što osjeća i što je još važnije, što želi u svakom pojedinom trenutku. Primjerice, ako želi ići na zahod dok hodamo ulicama, počne lagano gunđati i režati. Zatim se počne vrpoljiti na mojim ramenima. Ne trebam ga ni pogledati da znam što smjera; izviđa naokolo gdje je mjesto s nešto mekanog blata gdje može obaviti svoje potrebe. Ako pak hoda na povocu i umori se, oglasi se blagim, prigušenim gunđanjem ili zastenje i zamrmlja. Također odbija učiniti ijedan korak. Samo me gleda kao da mi kaže, »Hajde, čovječe, podigni me, iscrpljen sam«. Ako se uplaši, penje se na moja ramena ili ako stoji na podu, izvodi obratni manevar tako da stoji između mojih nogu u položaju da ga u slučaju potrebe

29

Book as passion & BalkanDownload podignem. Njemu na čast, rijetko ga nešto uplaši. Zvuk kola hitne pomoći ili policijskog automobila koji prolaze uz zavijanje sirena jedva da ga uopće uznemiri. Vrlo je vičan tomu budući da živi i radi u središtu Londona. Jedina stvar koja ga malo uplaši je stlačeni zrak u kočnicama velikih kamiona i autobusa. Svaki put kad čuje taj glasan, siktavi zvuk trzne se i izgleda preplašeno. Ako čuje vatromet također postaje pomalo nervozan zbog glasnih prasaka i eksplozija, ali općenito uživa promatrati sjajna, blistava svjetla na nebu s prozora moga stana. Ima i drugih znakova. Primjerice, mnogo mogu reći o njegovu raspoloženju iz načina na koji miče repom. Ako dremucka ili spava, rep mu je, naravno, nepomičan i miran. Ali dok je budan često maše njime i koristi različite pokrete. Najčešće je mahanje blago kretanje s jedne strane na drugu, poput brisača na vjetrobranskom staklu pri najmanjoj brzini. To je njegovo mahanje od zadovoljstva. Beskonačne sam sate proveo sjedeći s njim posvuda u Londonu i vidio ga kako to radi kad ga nešto zabavlja ili zbuni. Gospođa koja ga je pokušala ukrasti na stanici Angel nije bila prva koja je krivo protumačila njegove pokrete. I drugi su napravili istu pogrešku i pogrešno ih protumačili kao znak ljutnje. Bob se naljuti, ali to pokazuje sasvim drugačijim pokretima repa kad lagano trza njime, kao mrežica za ubijanje muha. Ima i domišljatijih poruka. Ako je, primjerice, zabrinut za mene dođe mi doista vrlo blizu kao da me ispituje. Ako se osjećam loše, često se plaho približi i osluškuje mi pluća. Čini mnogo divnih stvari za mene. Ima taj običaj da dođe i protrlja se o mene predući. Također protrlja svoje lice o moju ruku i tako nakrivi glavu da ga mogu počešati iza uha. Životinjski bihevioristi i zoolozi imaju pravo na svoja mišljenja, ali meni je to bio Bobov način da mi kaže kako me voli. Naravno, najčešća poruka koju mi želi prenijeti odnosi se na hranu. Ako želi da pođem u kuhinju i nahranim ga, primjerice, kreće se bubajući vratima. Tako je bistar, lako bi mogao obiti dječju bravu koju sam morao posebno prilagoditi da ga držim podalje tako da uvijek moram otići i provjeriti. Dok stignem tamo, on se već povukao na mjesto uz radijator u kutu gdje će navući svoj najneviniji pogled. Ali to ne potraje dugo i uskoro će preklinjati za zalogaj. Bob je silno uporan i ne ostavlja me na miru dok ne dobije ono što želi. Može postati prilično nezadovoljan ako ga namjerno zanemarujem i pokušava

30

Book as passion & BalkanDownload sve vrste trikova od tapšanja po koljenu do izgleda »mačka u čizmama«. Nema kraja njegovoj kreativnosti kad je riječ o ispunjavanju praznine u njegovu trbuščiću. Neko mu je vrijeme najveći izazov bio odvlačiti mi pažnju dok igram računalne igrice na polovnom Xboxu koji sam pokupio u dućanu rabljene robe. Većinu je vremena bio sasvim zadovoljan dok me promatrao kako se igram. Neke su ga igrice fascinirale, osobito one s utrkama motora. Stajao bi pokraj mene doživljavajući svaki zavoj i manevar. Jednom zgodom, mogao bih se zakleti da sam vidio kako mu se tijelo za gegalo dok smo zajedno svladavali vrlo oštar zavoj. Međutim, bio je neumoljiv kad se radilo o akcijskim igricama s mnogo pucnjave. Ako sam igrao neku takvu igricu, odvukao bi se u drugi kut sobe. Ako bi igrica — ili ja — postali preglasni podigao bi glavu i gledao. Poruka je bila jednostavna: »Molim te stišaj to, zar ne vidiš da pokušavam dremuckati?« Igrica me doista mogla sasvim zaokupiti. Bilo je uobičajeno da započnem s igricom u devet navečer i ne završim do vrlo sitnih sati. Ali Bob to nije uvažavao i sve bi pokušavao da zadobije moju pažnju, osobito kad je bio gladan. Bilo je trenutaka, međutim, kad sam bio neosjetljiv na njegov šarm pa je poduzimao drastičnije mjere. Jedne večeri igrao sam igricu s Belle kad se Bob pojavio. Večerao je nekoliko sati ranije i odlučio je da mu treba zalogajčić. Prošao je cijelu uobičajenu rutinu privlačenja pažnje, proizveo je cijeli niz glasova, prebacivao mi se preko stopala i trljao mi se o noge. Ali oboje smo bili tako silno angažirani postizanjem sljedeće razine te igrice da uopće nismo odgovarali. Na trenutak je odmaglio kružeći oko područja gdje su bili uključeni TV i Xbox. Nakon jednog trenutka pomaknuo se prema kontrolnoj konzoli i glavom pritisnuo veliki na dodir osjetljivi gumb u sredini. »Bobe, što smjeraš?« upitao sam nedužno, još uvijek previše zaokupljen igricom da bih shvatio što radi. Trenutak kasnije, zaslon se zacrnio i Xbox je ostao bez napajanja. Dovoljno je pritisnuo gumb da ga uspije isključiti. Bili smo na polovici doista zamršene

31

Book as passion & BalkanDownload razine igrice pa smo trebah biti bijesni na njega. Ali smo oboje samo sjedili s istim izrazom nevjerice na licima. »Je li upravo učinio ono što mislim da jest?« upitala me Belle. »Pa, i ja sam to vidio pa vjerojatno jest. Ali ne vjerujem u to.« Bob je tamo stajao i izgledao slavodobitno. Njegov je izraz sve govorio: »A kako ćete me sad ignorirati?«

Ne oslanjamo se uvijek na znakove i jezik tijela. Katkada imamo čudnu vrstu telepatije kao da obojica znamo što onaj drugi misli ili radi. Također smo naučili jedan drugoga upozoriti na opasnost. Nekoliko dana nakon što sam kupio bicikl, odlučio sam povesti Boba u obližnji park koji su netom obnovili. Do tada mu je već bilo sasvim udobno vozikati se uokolo na mojim ramenima i postajao je sve sigurniji, naginjao bi se pri ulasku i izlasku iz skretanja poput putnika na stražnjem sjedalu motocikla. Pokazalo se da je park malo razočaranje. Osim nekoliko novih klupa i ukrasnog grmlja te pristojnog igrališta za malu djecu, činilo se da se nije promijenilo mnogo. Bob je, usprkos tomu, bio zainteresiran za istraživanje. Ako bih osjetio da je siguran, povremeno bih ga puštao s povoca, tako da može uživati puzeći oko raslinja dok obavlja svoje potrebe. Upravo sam to bio učinio danas i sjedio sam čitajući strip i upijajući nekoliko zraka sunca kad sam u daljini začuo lajanje psa.

Uh, oh, pomislio sam. Isprva, otprilike sam procijenio da je udaljeno nekoliko ulica. Ali kako je lajanje postajalo glasnije, shvatio sam da je mnogo bliže. Malo podalje vidio sam velikog njemačkog ovčara prijetećeg izgleda kako trči prema ulazu u park. Pas je bio udaljen manje od 150 metara i nije bio na uzici. Bio sam siguran da traži nevolju. »Bobe!« viknuo sam u raslinje gdje je, znao sam, bio zauzet provodeći svoj zov prirode. »Bobe, dođi ovamo!«

32

Book as passion & BalkanDownload Na trenutak me uhvatila panika. Ali, kao i toliko puta ranije, bili smo na istoj valnoj dužini i njegova je glava uskoro iskrsnula iz grmlja. Mahao sam mu rukama ohrabrujući ga da mi se pridruži, a da ne diže previše galame. Nisam želio da me pas uoči. Bob je smjesta shvatio što se događa i jurnuo je iz grmlja. Nije se bojao pasa, ali je pametno birao svoje bitke. Sudeći po buci koju je stvarao njemački ovčar, to nije bio pas s kojim smo poželjeli započeti bitku. Pa ipak, Bobovo sjajno riđe krzno nije bilo teško uočiti u zelenilu pa je pas uskoro počeo ubrzavati prema nama lajući još žešće. Na trenutak sam imao strašan osjećaj da je Bob malo prekasno napustio grmlje pa sam zgrabio bicikl i spremio se na vožnju u vatrenu liniju bude li potrebno. Znao sam da bi Bob, ako ga presretne njemački ovčar, mogao biti u ozbiljnoj nevolji. Međutim, kao i puno puta dosad, podcijenio sam ga. Trčao je svom snagom preko trave i stigao je taman kad sam čučnuo na koljeno. U jednom neprekinutom pokretu bacio sam ga na rame, zajašio ravno na bicikl i — s Bobom koji stoji na mojim ramenima — dosegnuo pedale i odvezao se iz parka. Frustrirani nas je njemački ovčar slijedio kratko vrijeme, u jednom je trenutku trčao uz nas dok smo žurili niz ulicu. Čuo sam Boba kako sikće na njega. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali ne bi me uopće iznenadilo da mu se rugao. »I što ćeš sad s tim u vezi, gangsteru?« vjerojatno je govorio. Kad sam skrenuo na glavni put prema našem stambenom bloku, osvrnuo sam se da vidim ovčara kako se polako gubi u daljini gdje mu se bio pridružio vlasnik, stasit, kršan momak u crnoj jakni i trapericama. Mučio se da psa zaveže na uzicu, ali to je bio njegov problem, ne moj. »Ovo je bilo blizu, Bobe,« rekao sam. »Hvala Bogu na bobmobilu.«

33

Book as passion & BalkanDownload ČETVRTO POGLAVLJE

Čudan par

Rijetko sam imao posjetitelje u stanu. U blizini nisam imao - mnogo prijatelja i u zgradi sam živio povučeno. Pozdravio bih se sa susjedima, ali bih na prste jedne ruke mogao nabrojati koliko je puta netko od njih navratio na čavrljanje. Tako sam uvijek bio oprezan kadgod bi netko pokucao na vrata ili pritisnuo kućni interfon dolje na ulazu. Odmah bih pretpostavio najgore, očekujući da se nađem suočen s nadstojnikom ili utjerivačem dugova koji me ganja zbog novca koji nisam imao. Bila je to moja neposredna reakcija kad se odmah nakon devet sati jednog jutra oglasilo zvono interfona, baš kad smo se Bob i ja spremali na posao. »Tko je sad to, dovraga?« rekao sam, instinktivno posegnuvši za zavjesama iako odozgo s petog kata nisam imao pogled na ulaz. »Jamese, Titch je. Mogu li se popeti s Princezom?« rekao je poznati glas preko zvučnika. »Ah, Titch. Naravno, dođi gore, pristavit ću čajnik,« rekao sam odahnuvši od olakšanja. Titch* je bio, kao što mu i samo ime nagovještava, sitan čovjek. Bio je žilav i imao kratku prorijeđenu kosu. Poput mene, bio je ovisnik koji se oporavlja i koji je počeo prodavati The Big Issue. Imao je problema i posljednjih je mjeseci nekoliko puta prenoćio kod mene. Imao je neprilika s poslom nakon što je

_______ * Titch, u neformalnom britanskom engleskom znači sitnu osobu (op.prevod.)

34

Book as passion & BalkanDownload postao koordinator u Islingtonu. Uzeli su mu značku i dali šest mjeseci suspenzije. Još je uvijek čekao da mu skinu zabranu i doista se borio da sastavi kraj s krajem. Osjećao sam se kao da su mi dali drugu priliku u životu otkako sam sreo Boba pa sam tako i ja Titchu dao drugu priliku. A i prilično mi se sviđao. Znao sam da duboko u sebi ima dobro srce. Drugi razlog zašto smo se Titch i ja dobro slagali je što smo obojica radili na ulici s našim ljubimcima kao pratiocima. U Titchovu je slučaju to bio njegov vjerni labrador-staford-irski bul terijer Princeza. Bila je lijep pas blage ćudi. Kad je ranije ostajao kod mene, Princezu bi ostavio negdje drugdje. Znao je da imam Boba i da bih mogao imati problema sa psom u kući. Ali, iz nekog razloga, danas to nije bio slučaj. Pripremao sam se na to što bi se moglo dogoditi kad su njih dvoje stigli na vrata. Bobove su se uši naćulile na zvuk kucanja. Kad je vidio da Titch i Princeza ulaze, prva mu je reakcija bila izviti leđa u luk i zasiktati. Mačke izviju leđa u luk kako bi izgledale veće u borbi. Zbog toga i nakostriješe dlaku. U ovom konkretnom slučaju, međutim, Bob se nije trebao uznemirivati. Princeza je doista bila miran i privržen pas. Mogla je biti i pomalo nervozna. Tako se u trenutku kad je vidjela Boba i njegov način suočavanja, samo smrznula na mjestu. Bio je to potpuni obrat uobičajenih uloga, gdje fizički veći pas uplaši manju mačku. »U redu je, Princezo,« rekao sam. »Neće te povrijediti.« Zatim sam je odveo u spavaću sobu i zatvorio vrata da se osjeti sigurnom. »Jamese, druže. Ima li šanse da se pobrineš za Princezu tijekom dana?« pitao je Titch prelazeći ravno na stvar kad sam mu pružio veliku šalicu čaja. »Moram otići i srediti stvar sa svojim socijalnim osiguranjem.« »Naravno,« rekao sam znajući koliko dugo vremena takve stvari mogu potrajati. »Ne bi trebao biti problem. Zar ne, Bobe?« Pogledao me zagonetnim pogledom. »Danas radimo na Angelu. Bit će joj dobro s nama tamo, zar ne?« rekao sam.

35

Book as passion & BalkanDownload »Ma da, nema problema,« rekao je Titch. »Dakle, jel' u redu da je ovdje pokupim večeras oko šest?« »OK,« rekao sam. »Dobro, bolje da sad odjurim. Moram biti na početku reda ako želim da me vidite prije Božića,« rekao je Titch promolivši glavu u spavaću sobu. »Budi dobra djevojčica, Princezo,« rekao je prije odlaska. Kao što je već bio ponovno dokazao tog jutra, Bob nije imao većih problema sa psima, osim ako su bili agresivni prema njemu. Čak i tada, mogao se ponašati prilično dobro te režanjem i glasnim siktanjem otpratiti nekoliko mješanaca preplašena izgleda. Tijekom naših ranih dana uličnih predstava po Covent Gardenu čak sam ga vidio kako agresivnom psu zadaje udarac šapom po nosu. Bob nije bio oprezan samo s psima. Nije bio baš ni veliki obožavatelj drugih mačaka. Bilo je slučajeva kad sam se pitao zar doista nije svjestan toga da je mačka. Činilo se da na njih gleda kao na inferiorna bića, nedolična da dišu isti zrak kao on. Naš put na posao i s posla postao je kompliciraniji posljednjih mjeseci zbog otkazivanja autobusne službe koja nas je vozila ravno od Tottenham High Roada do Angela. Tako smo se počeli voziti drugim autobusima, a jedan od njih zahtijevao je od nas da se iskrcamo u Newington Greenu, otprilike milju od Angela. Kad je novca bilo malo, hodali bismo do Angela. Dok bi to činili, Bob bi njuškao i zurio kadgod bismo prošli pored kuće u kojoj je živjela neka mačka. Ako je ikada vani vidio drugu mačku, dao bi joj do znanja izričito naglašeno da je to njegov teritorij. Kad je jednom vidio prugastu domaću mačku kako se šulja po Islington Greenu, Bob se preobrazio. Tako se jako propinjao da dohvati tog uljeza koji osvaja njegov teritorij da je izgledalo kao da na drugoj strani povoca imam osobito agresivna psa. Morao je pokazati svoj autoritet nad cijelom situacijom. Očito, već je osjetio potrebu da to isto učini s Princezom. Ako sam imao kakvih strahova to je da bi Princeza mogla biti mala smetnja. Sa psima je bilo mnogo teže nego s mačkama. Za početak, niste ih mogli staviti

36

Book as passion & BalkanDownload na ramena dok hodate ulicom, što vas je, uskoro sam to otkrio, znatno usporavalo. Hodanje s Princezom do autobusne stanice bila je prava užasna gnjavaža. Vukla je povodac, zaustavljala se i njušila usputne travnate površine i skretala kako bi čučnula i obavila potrebu ne manje od tri puta na prostoru manjem od dvjestotinjak metara. »Hajde, Princezo, ili nikad nećemo stići,« rekao sam već požalivši svoju odluku. Iznenada sam se sjetio zašto nikada nisam poželio usvojiti psa kao ljubimca. Ako sam se i borio da uspostavim neku kontrolu nad njom, Bob, međutim, nije imao takvih nevolja. U autobusu je zauzeo svoj uobičajeni položaj na sjedalu do prozora, odakle je budno pazio na Princezu koja je bila sklupčana ispod mojih nogu. Bobovo je lice uvijek bilo izražajno. Pogledi koje je upućivao Princezi svaki put kad bi posegnula za njegovim teritorijem tijekom putovanja bili su veseli. Područje ispod sjedišta baš i nije bilo prostrano i Princeza bi se povremeno promeškoljila kako bi promijenila svoj položaj. Svaki put kad bi to napravila Bob bi joj uputio pogled koji je jednostavno govorio: »Zašto ne sjediš mirno, ti glupi psu?« Vrijeme vani bilo je grozno, kiša je bubnjala. Kad smo stigli u Islington, odveo sam Boba u mali park u Islington Greenu da brzinski obavi potrebu i odlučio pustiti Princezu zbog tog istog posla. Velika pogreška. Trebalo joj je beskonačno mnogo vremena da pronađe odgovarajuće mjesto. Zatim sam shvatio da sam zaboravio ponijeti sa sobom plastične vrećice pa sam morao tražiti po kanti za smeće nešto čime ću zahvatiti i podići njen izmet. Moja uloga čuvara psa nije mi baš ležala. Uz kišu koja je svake minute postajala sve jačom, sklonio sam se pod tendu kafića. Kad se pojavila konobarica, ocijenio sam da je mogu zamoliti za šalicu čaja, tanjurić mlijeka za Boba i malo vode za Princezu. Zatim sam skočio unutra na zahod, njih dvoje ostavio sam privezane povocima za stol. Ostavio sam ih samo nekoliko minuta, ali kad sam se vratio bilo mi je jasno da je došlo do nekog gurkanja za položaj. Kad sam otišao Bob je sjedio na stolici, a Princeza je stajala ispod stola. Ali kad sam se vratio Bob je sjedio na stolu, lizao je tanjurić mlijeka, dok je Princeza sjedila ispod stola i nije baš izgledala

37

Book as passion & BalkanDownload sretno sa svojom zdjelicom vode. Nisam imao pojma što se zbivalo, ali je Bob očito ponovno zauzeo dominantniji položaj. Kao i obično, Bob je privlačio i pažnju prolaznika. Unatoč vremenu, dvije su se gospođe zaustavile da ga poglade i pozdrave. A jadna Princeza jedva da je bila i primijećena. Kao da i nije bila tamo. Na neki sam čudan način znao kako se osjeća. I ja ponekad živim u Bobovoj sjeni. Kiša je konačno popustila i krenuli smo prema Angelu i našem terenu. Dok smo Bob i ja zauzeli naše uobičajene položaje, Princeza je legla nešto dalje, a glavu je namjerno postavila tako da je pogledom mogla obuhvatiti većinu pozornice oko nas. Dio mene pomislio je da će biti teret, ali se ispostavilo da je upravo suprotno: pokazala se prilično korisnom. Dok sam koračao naokolo pokušavajući uvjeriti prolaznike da izvade dvije funte za časopis, Princeza je sjedila pozorno, s glavom na pločniku, a očima je kružila poput nadzorne kamere, pažljivo je odmjeravala svakoga tko nam se približio. Ako bi dobili njeno odobravanje, ostala bi ukorijenjena na mjestu, ali ako bi imala ikakvu sumnju, odjednom bi sjela uspravno, spremna uplesti se. Ako joj se ne bi svidio nečiji izgled, malo bi zarežala ili čak zalajala. Obično je to bilo dovoljno da prenese poruku. Otprilike sat vremena nakon što smo se smjestili, neki pijanac koji je nosio limenku ekstra jakog europskog piva došao je krivudajući putem prema nama. Mogli su biti prokletstvo za moj posao na Angelu. Gotovo svakog dana od mene bi zatražio funtu za pivo netko pod utjecajem Special Brewa*. Princeza ga je opazila, ustala i zalajala kao kratko upozorenje, kao da kaže »izbjegavati«. Nije baš bila najveći pas na svijetu, ali je izgledala dovoljno zastrašujuće. U tom je smislu bila više stafi nego lab. Uskoro je pijanac skrenuo drugim smjerom dodijavati nekoj drugoj jadnoj duši. Princeza je bila na najvećem oprezu kadgod bi netko kleknuo pogladiti i pozdraviti Boba. Zakoračila bi prema njima, isturila glavu tako da može biti _____ * Special Brew su Danci originalno osmislili za Winstona Churchilla. Njegov posjet Kopenhagenu 1950. bio je proslavljen >posebnim< napitkom proizvedenim njemu u čast. Piće je slijedilo dansku tradiciju proizvodnje novog piva, kako bi se proslavio neki izniman događaj. Churchillovo omiljeno piće bio je konjak pa su tako pivari u Carlsbergu stvorili jače pivo s okusom konjaka. Za Božić 1952. Special Brew je lansiran u Danskoj, a u Britaniji je dostupan od 70-ih.

38

Book as passion & BalkanDownload

sigurna da s najmanjim članom našeg trija postupaju s doličnom pažnjom. Ponovno, ako se s nekim nije slagala, jasno bi izrazila svoje osjećaje i oni bi uzmaknuti. Zapravo mi je posao učinila malo lakšim. Bio je izazov držati Boba na oku dok istodobno pokušavaš prodati časopis, osobito kad je na ulici bila gužva. Incident s gospođom u kostimu od tvida učinio me posebno opreznim. »Hvala, Princezo,« počeo sam redovito govoriti pružajući joj zalogajčić iz svoje naprtnjače. Čak joj je i Bob uputio nekoliko odobravajućih pogleda. Negdje duboko u njegovu mačjem umu bio sam siguran da preispituje svoje mišljenje o našem neočekivanom novom članu. »Pa možda na kraju krajeva i nije tako loša,« vjerojatno je razmišljao. Vrijeme je i dalje bilo loše cijelo poslijepodne pa kad se sat počeo polako micati prema šestici, počeo sam iščekivati Titcha. Prodavanje časopisa išlo mi je dobro i želio sam krenuti prema kući. Nije bilo vrijeme da se dokasna ostaje vani. Ali od njega ni traga. Došlo je i prošlo šest poslijepodne i još uvijek ništa. Vidio sam jednu od koordinatorica The Big Issuea kako ide kući s posla. Svi su poznavali Titcha pa sam je upitao je li ga vidjela. »Ne, zapravo ga nisam vidjela tjednima,« rekla je. »Ne od sve te nevolje, znaš već.« »Aha,« rekao sam. Do šest i trideset postao sam potpuno razočaran. Znao sam da ljudi s ulice baš i nisu najbolji kontrolori vremena na svijetu, ali ovo je postajalo smiješno. »Hajdemo vas dvoje, idemo prema kući. Može doći i pokupiti te tamo, Princezo,« rekao sam skupljajući sve svoje stvari. Bio sam ljut na Titcha, ali i pomalo zabrinut. Bob je otrpio Princezu u stanu nekoliko minuta, ali imati je »na spavanju« bilo je nešto sasvim drugo. Predvidio sam mnogo Princezina lajanja, pritužbi susjeda i besanu noć za sebe.

39

Book as passion & BalkanDownload Zaustavio sam se u većoj samoposluzi da nabavim nešto hrane za Princezu. Nisam pojma imao što voli jesti pa sam uzeo konzervu standardne pseće hrane i neke pseće keksiće. Kad smo se smjestili večerati, Bob se još jednom osigurao da je hijerarhija jasna. Kad je Princeza krenula prema zdjeli vode koju sam stavio za nju, Bob je psiknuo i glasno zarežao prisilivši uljeza na povlačenje. Morao je prvi polizati vlastitu zdjelicu mlijeka. Ipak im nije trebalo dugo da postignu nagodbu. Zapravo je Bob bio tako zadovoljan novim društvom da joj je dopustio da počisti ostatke iz njegove zdjelice za večeru.

Sad sam već sve vidio, pomislio sam u sebi. A zapravo nisam.

Do deset navečer već sam bio skršen i zaspao sam pred televizorom. Kad sam se probudio, ugledao sam nešto zbog čega sam poželio imati videokameru. Zaradio bih malo bogatstvo u onim televizijskim emisijama sa životinjama koje prikazuju slatke životinjske klipove. Bob i Princeza su oboje bili izvrnuti na tepihu i mirno spavali. Kad sam ih napustio, bili su na suprotnim stranama sobe, Bob je bio blizu svog omiljenog mjesta uz radijator, a Princeza u blizini vrata. Dok sam spavao, Princeza je očigledno poželjela toplinu radijatora i ušuljala se uz Boba. Glava jedva da joj je bila stopu od Bobova nosa. Da nisam znao, pomislio bih da su cjeloživotni dobri prijatelji. Zaključao sam ulazna vrata, ugasio svjetla i krenuo prema krevetu ostavivši ih tamo. Nisam čuo ni glasa ni od jednog od njih dvoje do sljedećeg jutra kad me probudio zvuk lajanja. Trebao mi je trenutak da se sjetim da imam psa u kući. »Što nije u redu, Princezo?« rekao sam još uvijek napola u snu. Kažu da neke životinje osjećaju da im je vlasnik u blizini. Moja najbolja prijateljica Belle ponekad ostane u stanu s nama i rekla mi je da je Bob često osjetio kad sam dolazio kući. Nekoliko puta je skočio na prozorsku dasku u kuhinji i uznemireno gledao na ulicu nekoliko minuta prije nego što bih stigao

40

Book as passion & BalkanDownload na kućna vrata. Princeza je očito imala isti dar jer sam nekoliko trenutaka kasnije začuo zvono. Bio je to Titch. Pogled na njegovo neobrijano i prilično iscrpljeno lice kazivao je da je noć proveo neudobno, što je, poznavajući Titcha, bilo sasvim moguće. »Stvarno mi je žao što sam te sinoć ostavio na cjedilu, ali nešto je iskrsnulo,« rekao je ispričavajući se. Nisam ga upitao što je to bilo. I sam sam imao takvih noći, i previše njih. Napravio sam još jednu šalicu čaja i stavio nešto kruha u toster. Izgledao je kao da bi mu dobro došlo nešto toplo u trbuhu. Bob je ležao do radijatora, s Princezom sklupčanom nekoliko stopa dalje, oči su mu ponovno bile usredotočene na novu prijateljicu. Izraz na Titchovu licu bio je sjajan. Bio je preneražen. »Ma gledaj ovo dvoje, kako su se samo sprijateljili,« nasmijao sam se. »Vidim, ali jedva vjerujem,« rekao je široko se nacerivši. Titch nije bio čovjek koji bi propustio neku priliku. »Bi li se mogao ponovno pobrinuti za nju budem li u škripcu?« upitao je glasno žvačući tost. »Zašto ne?« rekao sam.

41

Book as passion & BalkanDownload PETO POGLAVLJE

Duh na stubištu

Kiša je danima bila neumoljiva, pretvorila je ulice Londona u minijaturne bazene za kupanje. Bob i ja smo se redovito vraćali kući promočeni do kože tako sam danas odustao i krenuo kući ranije. Stigao sam kući sredinom poslijepodneva, očajnički željan skinuti sa sebe mokru odjeću i pustiti Boba da se ugrije uz radijator. Lift u mojoj zgradi bio je u najboljem slučaju nepredvidljiv. Nakon što sam nekoliko minuta više puta zaredom pritiskao gumb da se spusti s petog kata, shvatio sam da je ponovno u kvaru. »Divno,« promrmljao sam za sebe. »Ponovno duga šetnja uzbrdo, Bobe.« Pogledao je u mene bespomoćno. »Hajde, popni se,« rekao sam spustivši rame tako da se može popeti. Upravo smo krenuli posljednjim nizom stuba između dva odmorišta, s četvrtog na peti kat, kad sam na odmorištu iznad nas primijetio lik u sjeni. »Ostani ovdje na trenutak, Bobe,« rekao sam spuštajući ga na stube i krenuo gore sam. Kad sam se približio, vidio sam da je to čovjek, a on se prislonio o zid. Bio je pogrbljen, hlače su mu bile djelomično spuštene i nešto metalno držao je u rukama. Odmah sam znao što radi.

42

Book as passion & BalkanDownload U prošlosti, socijalni su stanovi bili na zlu glasu kao skrovište za narkomane i dilere. Ovisnici bi pronašli način da uđu i koristili su stubišta i hodnike za uzimanje kokaina i marihuane ili da si ušpricaju heroin, kao što je činio ovaj momak. U godinama otkad sam se uselio, policija je značajno popravila situaciju, ali smo još uvijek povremeno viđali mlade ljude kako se time bave na stubištu u prizemlju. Nigdje nije bilo ni približno tako loše kao u prijašnjem zaštićenom projektu socijalnog stanovanja, u Dalstonu, koji je bio preplavljen kokainskim ovisnicima. Ali je ipak bilo mučno, osobito za obitelji koje su živjele u stanovima. Nitko ne želi da mu djeca koja dolaze kući iz škole nalete na narkića koji se fiksa na stubištu ispred njihova doma. Za mene je to, naravno, bio podsjetnik na prošlost koju sam očajnički želio ostaviti iza sebe. I dalje sam se borio sa svojom ovisnosti; uvijek ću. To je, nažalost, životinjska priroda u čovjeku. Ali, otkako se družim s Bobom, napravio sam znatan napredak i bio sam na putu potpunog oporavka. Nakon što sam se skinuo s heroina, a zatim i metadona, prepisan mi je lijek koji se zove Subutex, blaži lijek koji je polako ali sigurno smanjivao moju ovisnost o drogama. Savjetnik u jedinici za ovisnost o drogama usporedio je ovaj posljednji dio mog oporavka s pristajanjem zrakoplova: polagano ću se ponovno prizemljiti. Sada sam na Subutexu bio već nekoliko mjeseci. Mjenjač za prizemljivanje bio je spušten i vidio sam svjetla na pisti ispred sebe. Spuštanje se odvijalo prema planu, gotovo sam ponovno bio na čvrstu tlu.

Mogao sam i bez ovoga, pomislio sam u sebi. Vidio sam da je momak u srednjim četrdesetima, kratko podšišane kose. Nosio je crni kaput, majicu i traperice te par prljavih tenisica. Srećom, nije bio agresivan. Zapravo je bio baš suprotno tomu. Doista je bio pomirljiv, što je bilo prilično neuobičajeno. Nesebičnost baš i nije bila jača strana heroinskih ovisnika. »Oprosti, prijatelju, maknut ću ti se s puta,« rekao je muklim akcentom East Enda vadeći svoj »alat« iz noge i navlačeći hlače. Mogao sam reći da je završio s fiksanjem. Oči su mu imale onaj izdajnički, staklast pogled. Odlučio sam ga pustiti prvog. Nisam tako lud da u potpunosti vjerujem ovisniku. Htio sam ga imati ispred sebe gdje ga mogu vidjeti.

43

Book as passion & BalkanDownload Bio je prilično nestabilan na nogama i posrtao je nizom stuba prema odmorištu petog kata, kroz vrata i u hodnik prema liftu. Bob je kaskao uz zadnji niz stepenica iza mene na kraju svoga povoca. Upravo sam ga htio pustiti u sigurnost pa sam posegnuo za vratima našeg stana. Baš sam bio stavio ključ u vrata i pustio Boba unutra, kad sam začuo glasno stenjanje. Okrenuo sam se i vidio momka kako se ruši. Samo je iznenada pao kao vreća krumpira udarivši o zemlju s treskom. »Čovječe, jesi li dobro?« rekao sam trčeći prema njemu. Jasno da nije bio. Odmah sam vidio da je stvarno loše. Činilo se da ne diše. »Oh, Bože, on se predozirao!« pomislio sam prepoznajući simptome predoziranja. Srećom, imao sam svoju jeftinu Nokiju uz sebe. Nazvao sam 999 i zatražio hitnu pomoć. Gospođa na drugom kraju žice uzela je moju adresu, ali mi je zatim rekla da će potrajati barem deset minuta da stignu. »Možete li mi opisati njegovo stanje?« upitala je mirna i profesionalna glasa. »Bez svijesti je i ne diše,« rekao sam. »A koža mu mijenja boju.« »OK, zvuči kao da mu se srce zaustavilo. Zatražit ću od vas da mu date KPR. Znate li što je to?« rekla je gospođa. »Da, znam. Ali morat ćete me voditi kroz to stvarno pažljivo.« Navela me da ga okrenem na stranu i provjerim jesu li mu dišni putevi čisti. Zatim sam ga morao okrenuti na leđa tako da mogu primijeniti pritisak na grudni koš kako bih mu pokrenuo srce. Zatim sam mu morao upuhati zrak u usta pokušavajući izazvati njegov odgovor. Vrlo brzo sam mu pritiskao grudni koš objema rukama brojeći dok sam to radio. Kad sam stigao do trideset, stao sam da vidim ima li ikakve promjene u njegovu stanju. Gospođa iz hitne službe još uvijek je bila na liniji. »Odgovara li?« upitala je. 44

Book as passion & BalkanDownload »Ne. Ništa. Ne diše,« rekao sam »Pokušat ću ponovno.« Nastavio sam s time vjerojatno nekoliko minuta žestoko mu pritišćući grudni koš u kratkim stiscima i zatim mu izdahnjujući u usta. Osvrnuvši se na to kasnije, bio sam iznenađen kakav mir sam osjetio. Sada shvaćam da je to bila jedna od onih situacija kad mozak krene u drugu funkciju. Emocionalna stvarnost onoga što se događa nije se uopće pojavila u mom umu. Umjesto toga, usredotočio sam se samo na fizičku stranu svega pokušavajući navesti momka da prodiše. Unatoč mojim najvećim naporima stanje mu je ostalo isto. U jednom trenutku počeo je proizvoditi zvuk klokotanja i hrkanja. Čuo sam za »smrtni hropac« koji čovjek proizvede kad ispusti zadnji dah. Nisam želio misliti na to, ali sam se bojao da sam to čuo. Nakon što mi se činilo da je prošlo cijelo stoljeće, začuo sam zvono i rekao im da se popnu. Hvala Bogu, naš je ekscentrični lift ponovno radio pa su začas stigli na peti kat. Odbacili su svoje torbe i izvukli set za KPR za provođenje električnih šokova. Zatim su mu razrezali majicu. »Odstupite, gospodine,« rekao mi je jedan od njih. »Sad ćemo mi preuzeti odgovornost.« Sljedećih pet ili više minuta radili su grozničavo da ga pokrenu. Ali je njegovo tijelo ležalo tamo, mlitavo i beživotno. Sada je šok popuštao i stajao sam u prolazu tresući se. Konačno je jedan od ljudi iz hitne klonuo i okrenuo se drugome: »Ne. Otišao je,« rekao je. Polako i doista nevoljko prebacili su preko njega srebrnu deku i odložili svoj uređaj. Ja sam stajao kao da me pogodila munja. Bio sam potpuno ošamućen. Dečki iz hitne pitali su me jesam li dobro. »Samo moram ući i sjesti na trenutak, mislim,« rekao sam im. Bob je bio u stanu cijelo vrijeme, ali se sada pojavio na ulazu, možda je osjetio da sam uzrujan.

45

Book as passion & BalkanDownload »Hajde, druže, hajde unutra,« rekao sam podigavši ga. Iz nekog razloga nisam htio da vidi tijelo koje je tamo ležalo. Sigurno je vidio slične prizore na ulicama središnjeg Londona, ali sam osjetio želju da ga zaštitim. Nekoliko minuta kasnije netko je pokucao na vrata. Policija i medicinski tehničari stigli su u hodnik, a mladi je redar stajao na mojim vratima. »Zaključujem da ste vi bili osoba koja ga je našla i nazvala 999,« rekao je. »Daaa,« rekao sam. Do tada sam se već malo sabrao, ali sam se i dalje osjećao potreseno. »Učinili ste pravu stvar. Mislim da niste mogli učiniti mnogo više za njega,« rekao je pozornik uvjerljivo. Opisao sam kako sam ga pronašao na stubištu i vidio ga da silazi. »Činilo se da ga je zahvatilo stvarno brzo,« rekao sam. Rekao sam im da sam ja ovisnik koji se oporavlja što je, mislim, utišalo svaku sumnju koju su možda imali da sam nekako povezan s tim momkom. Znali su kakvi su ovisnici, kao uostalom i ja. Na kraju dana jedino za što ih je briga su oni sami. Toliko su sebični da bi doslovno prodali vlastitu baku ili pustili svoju djevojku da umre. Da ovisnik otkrije drugog ovisnika koji se predozirao na ovakav način napravio bi dvije stvari; ispraznio gotovinu iz džepova jadnog čovjeka, oslobodio ga ikakva nakita i zatim pobjegao — i to brzo. Možda bi nazvao hitnu, ali ne bi htio ni na koji način biti umiješan. Policajci su, čini se, znali i za stanove i njihovu tešku prošlost. Bili su prilično uviđavni. »OK, gospodine Bowene, to je sve što trebam za sada, nije vjerojatno da ćemo trebati daljnje iskaze za istragu, ali ćemo zadržati vaše podatke u predmetu u slučaju da bude potrebno da ponovno razgovaramo,« rekao mi je policijski službenik. Čavrljali smo još trenutak ili dva. Rekao mi je da su našli osobnu iskaznicu kod momka i također neke lijekove s njegovim imenom i adresom. Ustanovilo se da je bio na slobodnom danu iz psihijatrijske bolnice.

46

Book as passion & BalkanDownload Do vremena kad sam ispratio službenika ponovno u hodnik, mjesto je bilo posve raščišćeno. Kao da se ništa nije ni dogodilo. U stanovima je bilo tiho kao u grobu. U ovo doba dana kao da nikoga nije bilo tu. U tišini sam iznenada osjetio da sam shrvan onime što sam upravio vidio. Nisam dulje mogao susprezati svoje emocije. Ponovno u stanu jednostavno sam briznuo u plač. Nazvao sam Belle na mobitel i zamolio je da dođe prenoćiti. Trebao sam nekoga za razgovor. Sjedili smo dobrano iza ponoći i ispili nekoliko piva previše. Sliku momka koji se ruši nisam mogao istjerati iz glave.

Danima sam bio u stanju blagog šoka. S jedne sam strane bio potresen što je taj jadni momak umro na takav način. Svoje posljednje trenutke proveo je na podu neke anonimne socijalne zgrade, u društvu potpuna stranca. Život ne bi trebao tako funkcionirati. On je bio nečiji sin, možda nečiji brat ili čak nečiji otac. Trebao je biti s njima ili svojim prijateljima. Gdje su bili oni? Zašto se nisu brinuli za njega? Također sam se pitao zašto mu je zaboga bilo dopušteno izaći jedan dan iz psihijatrijske bolnice ako je bio tako ranjiv? Ali, iskreno, najviše me pogodila spoznaja da sam to vrlo lako mogao biti i ja. To sad može zvučati smiješno, ali sjećam se razmišljanja da je to pomalo izgledalo kao Škrtac kojeg je posjetio duh njegove ne tako davne prošlosti. Najveći sam dio desetljeća živio tako. I ja sam bio fantomski lik, skrivao se po stubištima i uličicama, izgubljen u svojoj heroinskoj ovisnosti. Naravno, nemam pravih sjećanja o pojedinostima. Veliki blokovi mog života iz toga vremena bili su potpuno zamućeni. Ali sigurno sam mogao nagađati da je vjerojatno bilo na desetine — možda stotine — prilika kad sam mogao umrijeti sam na nekom anonimnom uglu Londona, daleko od roditelja, rođaka ili prijatelja od kojih sam se izolirao. Razmišljajući o tome nakon smrti ovoga čovjeka, jedan dio mene nije mogao zaista povjerovati da sam živio na taj način. Jesam li se stvarno bio sveo na to? Jesam li stvarno sebi radio takve stvari? Dio mene nije mogao zamisliti kako sam, zaboga, bio sposoban ugurati iglu u svoje meso, ponekad čak i četiri puta na dan. Činilo se nestvarnim, osim što sam znao da je to bila stvarnost. Još

47

Book as passion & BalkanDownload sam nosio ožiljke, doslovno. Trebao sam samo pogledati svoje ruke i noge da ih vidim. Oni su me podsjetili na to kako je moja situacija i dalje krhka. Ovisnik uvijek živi u opasnoj situaciji. Uvijek ću imati ovisničku osobnost i neka pitanja mentalnog zdravlja za koja sam znao da me čine sklonim destruktivnom ponašanju. Trebao je samo jedan trenutak slabosti i ponovno bih mogao biti na nizbrdici. To me plašilo. Ali također i pojačalo moju odlučnost da nastavim to polagano spuštanje na zemlju o kojem je govorio moj savjetnik. Nisam ponovno želio biti taj anonimni čovjek na stubištu. Morao sam nastaviti ići naprijed.

48

Book as passion & BalkanDownload ŠESTO POGLAVLJE

Inspektor za smeće

Svi mi imamo svoje opsesije u životu. Za Boba je to ambalaža. Miješana zbirka kutija, kartona, papira za umatanje i plastičnih boca koje koristimo u našem svakodnevnom životu u stanu posve ga je očaravala. A neki su ga materijali privlačili više od drugih. Folija s mjehurićima, naravno, izvor je beskonačne zabave. Koje dijete ne voli stiskati mjehuriće? Bob potpuno poludi od uzbuđenja svaki put kad ga pustim da se igra s njom. Uvijek ga pomno promatram. Svaki put kad stisne mjehurić šapom ili ustima, okrene se i pogleda me kao da kaže: »Jesi li čuo to?« Papir za umatanje druga je zanimljivost. Svaki put kad razmotam poklon za njega, više ga zanima igranje sa šarenim papirom nego sa samom igračkom. Također je beskonačno opsjednut šuštavim, pucketavim celofanom koji se koristi u paketima žitnih pahuljica i u koji samoposluživanja umataju kruh. Nikada me ne prestaje čuditi, ali može provesti pola sata šuškajući lopticom od celofana. Loptice od zgužvanih aluminijskih kuhinjskih folija imale su jednak učinak. Nije, međutim, upitno koja mu je vrsta ambalaže bezuvjetno najomiljenija: kartonske kutije. Zapravo, svaku kutiju na koju naiđe vidi kao igračku, predmet dizajniran da mu osigura nekoliko sati zabave. Ako ikad prođem pokraj Boba s kartonskom kutijom u ruci, nasrne na mene kao da će je ugrabiti. Nije važno je li to kutija žitnih pahuljica, karton mlijeka ili veća kutija, on poskoči, brzo udara šapama kao da kaže: »Daj mi to, hoću se igrati s tim, SADA«.

49

Book as passion & BalkanDownload Također se voli skrivati u većim kutijama, to je njegova navika koja me često može živcirati. Ne puštam Boba da sam šeće izvan našeg stana, a prozori su uvijek zatvoreni da ne izlazi kroz njih. (Znao sam da mačke imaju sposobnost »samo uspravljanja« u zraku, a bili smo »samo« pet katova visoko, ali nisam želio ispitivati njegove sposobnosti letenja!) Dakle, kad ga jedne ljetne večeri nisam mogao pronaći ni na jednom uobičajenom mjestu, blago sam se uspaničio. »Bobe, Bobe, gdje si, druže?« rekao sam. Svugdje sam pogledao, za što mi nije trebalo mnogo vremena s obzirom na veličinu stana. Ali nije mu bilo ni traga u mojoj spavaćoj sobi ili u kuhinji ili kupaonici. Počeo sam istinski brinuti za njega kad mi je iznenada palo na pamet da sam kutiju koja je sadržavala neku polovnu odjeću koju mi je dao dobrotvorni službenik odložio u ormar za sušenje. I zaista, otvorio sam ormar i ugledao osebujan riđi oblik zagnjuren usred kutije. Istu je stvar ponovno učinio nedugo zatim, s gotovo katastrofalnim posljedicama. Belle je pristala doći pomoći mi malo u pospremanju. Nije to bio najorganiziraniji ni najuredniji od domova, čak ni u najboljoj situaciji. Tomu nije pomoglo ni to što sam godinama sakupljao stvari. Ne znam jesam li podsvjesno u duši njegovao snove o otvaranju staretinarnice ili sam samo bio očaran starom kramom, ali sam nekako sakupio svu silu sitnica, sve od starih knjiga do mapa, razbijenih radija i tostera. Bella me uvjerila da izbacim nešto od toga starog smeća pa smo napunili nekoliko kartonskih kutija kramom. Neke smo namjeravali baciti u smeće, a druge odnijeti u dućane rabljene robe ili u mjesno reciklažno dvorište. Belle je uzela kutiju da je iznese u smeće ispred stana i čekala da stigne lift, kad je osjetila da njezina kutija poskakuje. To ju je izbezumilo pa sam je iz stana čuo kako vrišti. Dok sam otvorio vrata da vidim u kakvoj je nevolji, ona je ispustila kutiju na pod i otkrila u njoj Boba. Iskobeljao se iz zbirke starih knjiga i časopisa gdje se sklupčao spreman za dremuckanje. Uskoro nakon toga stvarno sam mu napravio krevet od kartonske kutije. Računao sam na to da će ako spava u takvoj kutiji biti manje opsjednut drugim

50

Book as passion & BalkanDownload kutijama. Izvadio sam jednu stranu kutije i stavio u nju malu deku. Tamo mu je bilo vrlo udobno. Volio je to. Međutim, nije se posve oslobodio svoje opsesije. I dalje je bio duboko zainteresiran za kantu za smeće u kuhinji. Kadgod bih nešto stavio u kantu podigao bi se na stražnje noge i gurnuo nos unutra. Da sam mu se ikad usprotivio uputio bi mi pogled kao da kaže: » Hej, što to tamo bacaš? Još nisam odlučio želim li se time igrati ili ne.« Neko sam ga vrijeme počeo iz šale zvati inspektorom za smeće. Međutim, nije to uvijek bilo smiješno.

Jednog sam jutra baš izlazio iz kade kad sam začuo čudnu buku koja je dolazila iz kuhinje. Razabrao sam slab, metalni, stružući zvuk, kao da se nešto vuče naokolo. Bio je popraćen nekakvim zvukom tihog stenjanja. »Bobe, što to sad izvodiš?« pitao sam grabeći ručnik da osušim kosu i krenuo istraživati. Nisam se mogao prestati hihotati kad sam vidio što me dočekalo. Bob je stajao nasred kuhinjskog poda s praznom konzervom mačje hrane nataknutom navrh glave. Konzerva mu je stajala na glavi pod živahnim kutom baš iznad linije oka. Izgledao je kao mješanac Crnog Viteza iz filma Monty Python i Sveti Gral i velškog stražara izvan Buckinghamske palače s visokom šubarom iznad očiju. Bilo je očigledno da ne vidi baš puno jer je hodao natraške kuhinjskim podom povlačeći konzervu sa sobom u pokušaju da je se oslobodi. Bio je vrlo oprezan, vukao se natrag korak po korak, povremeno klimajući konzervu ili je pomalo podižući lagano udarajući njom o pod u nadi da će je udarci maknuti s mjesta. Plan mu je uspijevao. Bilo je to komično promatrati. Nisi morao biti Hercule Poirot ili Columbo da shvatiš što se dogodilo. U kutu prostorije vidio sam crnu vreću sa smećem koju sam tog jutra namjeravao staviti u kantu za smeće na kotačima u prizemlju. Obično bih ispraznio kantu i vreću stavio vani po noći, upravo zato da Boba spriječim da se igra s njom. Ali iz nekog sam razloga danas to zaboravio i ostavio je na kuhinjskom podu. Velika pogreška.

51

Book as passion & BalkanDownload Bob je očito iskoristio prednost moje odsutnosti i rasporio te pregrizao dno vreće kako bi mogao okušati sreću prekapajući po njoj. Nije pronašao ništa osim stare limenke. Na njegovu nesreću, u svom entuzijazmu da istraži njezin sadržaj, glava mu se zaglavila u njoj. To je ono što ste vidjeli na You Tubeu ili na video klipovima u emisijama poput You've Been Framed. Doveo se u strašan škripac i ispuštao je prilično tužan i dirljiv stenjući zvuk. Nije to bilo prvi put da je učinio nešto takvoga. Jednoga sam dana sjedio u dnevnoj sobi kad sam čuo čudan zvuk koji je dolazio iz kuhinje, nešto poput kuckanja. Kuc... kuc... kuc za kojim je slijedio brži kuc, kuc, kuc, kuc. Zatekao sam Boba kako hoda s malom posudom maslaca zakačenom za jednu od šapa. Volio je maslac pa je očigledno pronašao posudicu i umočio šapu kako bi je mogao sasvim polizati. Nekako je zabio šapu u posudicu i sad je hodao naokolo s tim. Svako malo podigao bi šapu i kucnuo njom o vrata ormara u pokušaju da je makne. Na koncu sam mu morao pomoći da je makne. Vidio sam da i ovdje moram učiniti istu stvar. Očigledno je žalio samoga sebe i znao je da je učinio nešto glupo. »Bobe, ti luckasti dječače. Što si to učinio?« rekao sam saginjući se da mu pomognem. Hvala Bogu da nije sasvim gurnuo glavu u konzervu, pomislio sam. Imala je nazupčani rub tamo gdje je bila otvorena pa sam bio pažljiv pri uklanjanju konzerve s njegove glave. Pomirisao sam konzervu. Nije baš bila najugodnijeg mirisa s kojim sam se ikad susreo, to je bilo sigurno. U trenutku kad sam mu izvadio vrh glave iz konzerve Bob je jurnuo u kut. Komadići hrane bili su mu prilijepljeni na uši i stražnju stranu glave pa se mahnito počeo lizati i prati. Dok je to činio, promatrao me prilično smetenim pogledima, kao da kaže: »Da, znam da je to bilo budalasto. Nemoj mi reći da ti nikad nisi napravio nešto glupo.« Kad smo se sat ili kasnije uputili na posao, još je uvijek imao taj isti, prilično smeten izraz, a ja sam se još uvijek smijao zbog toga. Prvi znak da nešto nije u redu došao je nekoliko dana kasnije kad je počeo jesti više nego obično. Bobova dnevna prehrana bila je sad već dugo vremena dobro uređena rutina. Iako sam teško dolazio do novca, uvijek sam ga pokušavao hraniti finom hranom »Znanstvena formula« iz najpopularnijih brendova mačje hrane. Obroke sam mu davao pažljivo slijedeći preporučene

52

Book as passion & BalkanDownload količine. Tako bi ujutro imao vrhom punu čajnu šalicu visoko hranjivih keksa, a krajem dana, otprilike sat prije spavanja dobio bi kao večernji obrok još pola čajne šalice keksa zajedno s polovicom vrećice mesa. Ta bi dva obroka bila nadopunjena grickalicama koje bi dobio dok smo radili vani. To je uvijek bilo više nego dovoljno da bude sretan i zdrav. Zapravo, obično bi ostavio četvrtinu jutarnjih keksa jer mu je bilo previše. Nekad bi ih ostavio tamo, drugi put bi ih pojeo neposredno prije no što bismo krenuli na posao, kao obrok sredinom jutra. Nekoliko dana nakon što je zaglavio glavu u konzervu, međutim, primijetio sam da proždrljivo jede cijeli svoj doručak dvostruko brže. Čak je i oblizivao zdjelu. Bio je i zahtjevniji. Uvijek sam ja odlučivao kad ću mu dati nagradu za trikove. Ali sada je sam počeo tražiti grickalice. Nešto drugačije bilo je i u načinu kako moli za te grickalice. Nije to bio uobičajeni tugaljivi izgled »mačka u čizmama«. Kao da mu je hrana stvarno krajnje potrebna. A isto je bilo i kad smo došli kući. Obično je bio prilično ležeran oko dobivanja večere, ali me počeo gnjaviti čim bismo bili na vratima. Bio bi poprilično uznemiren sve dok mu ne bih napunio zdjelu. Zatim bi pohlepno nagurao sve u sebe što je brže moguće i pogledao me pogledom iz Olivera Twista. »Molim te, tata, mogu li dobiti još?« Zabrinjavajuće je, međutim, bilo da ni nakon duže od tjedna takva ponašanja nije dobivao na težini.

To je čudno, pomislio sam u sebi jedne večeri kad je završio s večerom, a i

dalje je izgledao kao da bi mogao još jesti.

Mojim sumnjama da nešto nije u redu pomogla je i činjenica da je išao češće na zahod. Bob je bio, poput većine mačaka, stvorenje od navike kad se radilo o odlasku na zahod. Tijekom godina je svladao svoju nesklonost odlasku na posudu s pijeskom kod kuće i tamo bi ujutro obavio svoje potrebe. Zatim bi ponovno išao kad smo bili u Londonu u gradu. Iznenada, međutim, ta se navika promijenila i počeo je ići tri ili više puta dnevno. Možda je išao i više od toga, koliko znam. Jednom sam ga uhvatio da koristi zahod u stanu. Nisam ga vidio da ga koristi od tada, iz nekog razloga. Možda nije volio da ga gledam? Ali, kako

53

Book as passion & BalkanDownload sam sve više brinuo zbog te promjene njegovih navika, primijetio sam da je voda u zahodskoj školjci katkada drugačije boje. Također je počeo tražiti da ga češće vodim na zahod na Angelu. To je uvijek bio pravi posao, pakirati i krenuti prema Greenu tako da on može obaviti svoje, ali to se moralo učiniti. »Što to s tobom nije u redu, Bobe?« rekao sam gubeći strpljenje s njim nakon nekoliko takvih dana. Jednostavno me suzdržano pogledao kao da mi kaže da se bavim svojim poslom. Trenutak kad sam znao da imam pravi problem, međutim, bio je kad sam otkrio da vuče stražnjicu po podu. Prvi put sam to primijetio jednog jutra ubrzo nakon što sam se probudio. Vidio sam ga duboko usredotočena kako juri donjim dijelom po tepihu u dnevnoj sobi. Nisam bio baš najzadovoljniji. »Bobe, to je odvratno, što to uopće radiš?« kritizirao sam ga. Uskoro sam shvatio da to sigurno znači da ima problem. Kao i obično, nedostajalo mi je novaca i nisam ga želio potrošiti na posjet veterinaru i neizbježne troškove za lijekove što će uslijediti. Tako sam sljedećeg jutra na putu za posao odlučio svratiti u mjesnu knjižnicu te malo prerovati po internetu. Imao sam neke svoje sumnje, ali sam morao biti siguran. Moja je slutnja bila da ima nekakvu trbušnu infekciju koja uključuje parazite. To nije nužno objašnjavalo jedenje, ali je bilo u skladu s češćim odlaskom na zahod i vučenjem trbuha po podu. Najviše sam se bojao da je riječ o infekciji parazitom. Prisjetio sam se svoga djetinjstva u Australiji kad sam vidio kako se kod para mačaka razvijaju gliste. Nije bilo ugodno, a bilo je i zarazno. Mnogo djece u Australiji dobilo bi gliste od svojih mačaka. Bilo je to stvarno odurno. Naravno, istraživati bolest na internetu uvijek je najveća pogreška koju možeš učiniti. Već sam to bio učinio ranije, ali lekciju nisam shvatio ozbiljno. Doista, u roku od oko pola sata uvjerio sam sebe da su Bobovi simptomi u skladu sa stvarno ozbiljnom vrstom glista, rudarskom glistom ili trakavicom.

54

Book as passion & BalkanDownload Nijedna od njih obično nije smrtonosna bolest, ali mogu biti stvarno neugodne, izazvati ozbiljan gubitak težine i pogoršanje krzna ako se ne liječe. Znao sam da nemam izbora nego provjeriti njegovu kakicu kad sljedeći put ode na zahod. Nisam morao dugo čekati. U roku od otprilike jednog sata otkako smo se smjestili na Angelu, počeo je izvoditi svoju izdajničku buku i pokrete te sam ga morao odvesti u Green. Pripremio sam se na to da podmuklo bacim brz pogled prije no što prekrije svoj izmet mekom zemljom. Nije baš dobrostivo primio moje upletanje. »Žao mi je, Bobe, ali moram pogledati,« rekao sam pregledavajući njegov izmet grančicom. Može zvučati bizarno, ali bio sam oduševljen kad sam tamo ugledao neka sitna, bijela migoljeća stvorenja. Bile su to gliste, ali samo sićušne. »Barem nije trakavica ili rudarska glista,« utješio sam se. Odlazeći kući te večeri, osjetio sam čudnu, blago zbunjujuću mješavinu osjećaja. Odgovorni vlasnik mačke u meni bio je doista zlovoljan. Toliko sam pazio na njegovu prehranu, izbjegavao sirovo meso i druge stvari za koje se zna da su riskantne kad je riječ o glistama. Također sam bio revan u redovitom provjeravanju buha koje mogu djelovati kao domaćini glistama. Osim toga, bio je stvarno čist i zdrav mačak, a ja sam osiguravao da stan bude u pristojnom stanju njemu za život. Osjetio sam kao da se to negativno odražava na mene. Osjetio sam kao da sam ga ostavio na cjedilu. S druge strane, međutim, odahnuo sam jer sam sada znao što trebam činiti. Srećom, znao sam da će sljedećeg dana pokretni kombi Plavog križa biti u Islington Greenu. Stoga smo krenuli rano kako bismo izbjegli duge redove koji bi se uvijek stvorili prije no što bi savjetovanje započelo. Osoblje je dobro poznavalo Boba i mene; bili smo redoviti posjetitelji tijekom godina. Bob je tamo bio mikročipiran i najveći sam dio godine navraćao da polako otplatim troškove koje sam si natovario na glavu za to i druga liječenja. Osim toga sam ga često dao pregledavati i zbog buha. Veterinar koji je toga jutra bio na dužnosti zatražio je da mu opišem problem, zatim je na brzinu pogledao Boba i uzorak kakice koji sam bio stavio

55

Book as passion & BalkanDownload u plastičnu kutijicu od tableta koja se povlačila po kući prije no što je došao do predvidljiva zaključka. »Da, bojim se da je dobio gliste, Jamese,« rekao je. »Što je nedavno jeo? Išta izvan uobičajenog? Je li prekapao po kantama ili što slično?« Kao da mi se lampica upalila u glavi. Osjećao sam se tako glupo. »Oh, Bože, da.« Potpuno sam zaboravio incident s limenkom. Sigurno je našao komadić stare piletine ili nekog drugog mesa u njoj. Kako sam to mogao smetnuti s uma? Veterinar mi je dao poduku o lijeku i špricu kojom ću ga primijeniti. »Koliko će dugo potrajati da se to iščisti?« upitao sam. »Trebalo bi krenuti nabolje za nekoliko dana, Jamese,« rekao je. »Javite mi ako simptomi potraju duže.« Nekoliko godina ranije, kad sam prvi put uzeo Boba k sebi i morao mu davati antibiotike, morao sam to raditi rukom, umećući mu tablete u usta i zatim mu trljati grlo kako bi im pomogao na silaznom putu do trbuha. Šprica će, teoretski, postupak učiniti jednostavnijim. No ipak je trebao imati povjerenja u mene kako bih mu umetnuo čudnu napravu u grlo. Kad smo se te večeri vratili u stan, vidio sam da mu se ne sviđa njezin izgled. Ali dokaz koliko mi vjeruje bio je što je odmah dopustio da mu stavim plastiku u usta i pustim tabletu prije trljanja grla. Pretpostavljam da je sigurno znao da mu neću učiniti ništa što nije bezuvjetno neophodno. Kao što je veterinar i predvidio, za nekoliko je dana Bob bio ponovno normalan. Apetit mu se smanjio i uskoro je ponovno normalno jeo i išao na zahod. Dok sam razmišljao što se dogodilo, izgrdio sam samoga sebe. Odgovornost za brigu o Bobu bila je tako pozitivna snaga u mom životu. Ali trebao sam malo bolje prihvatiti tu odgovornost. On nije bio honorarni posao koji mogu odraditi samo kad sam raspoložen za to.

56

Book as passion & BalkanDownload Osjetio sam se osobito nemarnim jer nije bilo prvi put da Bob pati zbog svoje navike prekapanja po kantama. Otprilike godinu ranije, bio je poprilično bolestan nakon istraživanja unutrašnjosti kante za smeće na kotačima ispred stambene zgrade. Rekao sam sebi da više nikada ne smijem ostaviti vreću sa smećem da tako leži okolo. Prije svega, bilo je glupo od mene što sam to učinio. Čak i da je sve zapečaćeno, Bob je bio tako dosjetljiv i radoznao karakter da bi pronašao svoj put u nju. Ipak, više od svega, uzdahnuo sam s olakšanjem. Nije često bio loše ili bolestan, ali kadgod bi bio, pesimist u meni uvijek je stvarao najgore moguće zaključke. Onako šašavo i predramatično kako je bilo, tijekom proteklih dana zatekao sam se kako ga zamišljam da umire i sebe kako moram nastaviti živjeti bez njega. Bila je to mogućnost o kojoj je bilo zastrašujuće i razmišljati. Uvijek sam govorio da smo partneri, da podjednako trebamo jedan drugoga. Duboko u sebi sam vjerovao da to nije uistinu tako. Osjećao sam da ja njega trebam više.

57

Book as passion & BalkanDownload SEDMO POGLAVLJE

Mačak na hokstonskom krovu

Bob i ja samo uvijek bili prilično osebujan par. Naposljetku, nema mnogo visokih tipova koji hodaju ulicama Londona s riđim mačkom na ramenima. Za nama se zasigurno okreću glave. Nekoliko mjeseci tijekom ljeta i jeseni 2009. čak smo privlačili i više pažnje. Nažalost, trpio sam i previše boli da bih uživao u toj pažnji. Problemi su započeli godine ranije kad sam putovao u Australiju posjetiti majku. Moja mama i ja uvijek smo imali težak odnos, a najveći dio desetljeća bili smo otuđeni. Osim za kratka posjeta Londonu, posljednji sam je put vidio kad me otpratila u zračnu luku kao osamnaestogodišnjaka koji je krenuo iz Australije »uspjeti« kao glazbenik u Londonu. U izgubljenom desetljeću koje je uslijedilo, jedva da smo razgovarali. Vrijeme je malo iscijelilo rane pa kad mi je ponudila da mi plati da je posjetim u Tasmaniji, činilo se ispravnim otići. Uz Bobovu sam pomoć upravo uspio napraviti znatan napredak i skinuti se s metadona. Osjećao sam se slabim i trebao sam predah. Bob je ostao s mojom prijateljicom Bellom, u njezinu stanu u blizini Hoxtona u sjevernom Londonu, ne predaleko od Angela. Dugi letovi u Australiju i natrag ostavili su, međutim, traga na meni. Bili su mi poznati rizici od sati koje provedeš nepomičan na dugotrajnim letovima, osobito kad si visok poput mene i dao sam sve od sebe da izbjegnem predugo sjedenje u zgrčenom sjedećem položaju. Ali usprkos tomu što sam dao sve od sebe da hodam po zrakoplovu što je češće bilo moguće, kući sam stigao s izjedajućim bolom u gornjem bedru.

58

Book as passion & BalkanDownload Isprva je to bilo savladivo i izlazio sam na kraj s tim uz uobičajene tablete protiv bolova bez recepta. Polako ali sigurno, međutim, postalo je gore. Počeo sam osjećati nevjerojatno grčenje, kao da mi je krv prestala protjecati, a mišići se zakočili. Znam da ljudi ne osjećaju rigor mortis, mrtvačku ukočenost, ali sam posumnjao da bi to bio taj osjećaj da je osjećaju. Bilo je kao da sam živo truplo. Bol je uskoro postala tako grozna da nisam mogao sjediti ni ležati u nekom normalnom položaju. A da jesam, osjećao bih neprestanu mišićnu bol. Dakle, kadgod bih gledao televiziju ili jeo obrok kod kuće u stanu morao sam sjesti s nogom na jastuku ili na drugom stolcu. Kad bi došlo vrijeme spavanja, morao sam spavati s nogom podignutom preko ruba uzglavlja. Išao sam nekoliko puta liječnicima, ali su oni samo prepisivali jače tablete protiv bolova. Tijekom mračnih dana svoje heroinske ovisnosti, davao sam si injekcije svugdje po tijelu, uključujući i prepone. Siguran sam da su osjećali da je moje stanje, kakvogod bilo, samo neki zaostatak moje loše prošlosti. Nisam navaljivao, jedan dio mene još je bio naviknut na to da bude prevaren. To je pojačalo onaj stari osjećaj koji sam imao kao beskućnik da sam nekako nevidljiv, da me društvo ne smatra svojom brigom. Stvarni problem za mene bio je što sam još uvijek morao zarađivati za hranu. To je značilo da se, bez obzira na to koliko mi je to bilo teško, i dalje ujutro moram izvući iz kreveta i svakodnevno ići na Angel. Nije bilo lako. Onog trena kad bih spustio nogu na pod bol bi sunula uvis kroz nogu poput elektrošoka. Mogao sam napraviti samo tri ili četiri koraka. Tako je hodanje do autobusne stanice postalo maratonom, često mi je trebalo dvaput ili triput više vremena nego obično. Bob isprva nije znao što se događa. Stalno me podrugljivo pogledavao, kao da kaže: »Što to radiš, čovječe?« Ali bio je pametan momak pa je uskoro shvatio da nešto nije u redu i počeo je mijenjati svoje ponašanje u skladu s tim. Ujutro, primjerice, umjesto da me pozdravi svojim uobičajenim repertoarom zvukova, gurkanja i molećivih pogleda, počeo me gledati ispitljivim i blago sažalnim pogledom. Kao da je govorio: »Osjećaš li se išta bolje danas?« Ista je priča bila kad bismo se uputili na posao. Bob bi često hodao uz mene umjesto da zauzme svoj uobičajeni položaj na mojim ramenima. Očigledno je

59

Book as passion & BalkanDownload više volio putovati na gornjoj palubi, kako ja to kažem, ali bi kaskao uz mene koliko god je mogao. Mislim da je vidio da trpim bol. Kad bi osjetio da predugo guram dalje doista bi me pokušao natjerati da se zaustavim i sjednem. Presjekao bi mi put pokušavajući me voditi u smjeru klupe ili zida gdje bih mogao predahnuti. Smatrao sam da je bolje završiti putovanje nego se zaustavljati svakih nekoliko koraka pa se tako, na neko vrijeme, to pomalo razvilo u dvoboj Bobove i moje volje. Sigurno je bilo baš zabavno kad bi nas ljudi u Tottenhamu vidjeli kako oprezno biramo put niz cestu u blizini stana. Kad bi me čuo da se žalim na bol, Bob bi stao i pogledao me pogledom koji je predlagao da predahnem ili sjednem. Uzvratio bih mu pogledom i rekao: »Ne, Bobe, moram se nastaviti kretati.« Da nisam tako patio, vjerojatno bih i sam to smatrao zabavnim. Vjerojatno smo nalikovali nekom starom bračnom paru koji se rječka. Nakon nekog vremena, međutim, postalo je sasvim jasno da ne mogu tako nastaviti dalje. Često bih stizao kući s posla iscrpljen i samo bih otkrio da lift ponovno ne radi. Hodanje do petog kata bilo je izrazito bolno i moglo je potrajati cijelu vječnost. Tako sam počeo ostajati kod Belle. U tome je bio cijeli niz prednosti. Za početak, njezin je stan bio na prvome katu umjesto na petom, što mi je prištedjelo mnogo gnjavaže. Odlazak na posao također je bio manje bolan postupak zbog autobusne stanice koja je bila udaljena samo nekoliko metara. Malo je pomoglo, ali je bol i dalje postupno postajala sve gorom. Moja bojazan od spuštanja noge na pod sad je postala već tako velika da sam jednog jutra odlučio napraviti štaku. S Bobom sam se uputio u omanji park u blizini Bellina stana i pronašao granu s palog drveta koja je savršeno pristajala pod moju ruku omogućujući mi da rasteretim bolnu nogu dok hodam. Trebao mi je otprilike dan da prokužim kako je koristiti. Upućeno mi je mnogo čudnih pogleda, razumljivo. S dugom kosom i čupavom bradom sigurno sam izgledao kao neka vrsta modernog Merlina ili Gandalfa iz Gospodara prstenova. Kao da to nije bilo dovoljno čudno, pogled na riđeg mačka koji mi sjedi na ramenima sigurno je dočaravao slike čarobnjaka koji hodaju naokolo sa svojim »zaštitnicima«. Istina je da me zapravo nije

60

Book as passion & BalkanDownload brinulo na što to nalikujem u tom času. Bilo što što je ublažavalo bol, bilo je dar s neba. Stići bilo kuda pješice postalo je prava patnja. Napravio bih nekoliko koraka i zatim se presavio i sjeo na najbliži zid od cigle. Pokušao sam koristiti bicikl, ali to je ispalo nemoguće. Onog trenutka kad bih primijenio pritisak na pedalu desnom nogom, bio sam u agoniji. Bobmobil je ponovno bio u hodniku u Tottenhamu, skupljao je prašinu. Uopće nije bilo upitno da Bob razumije da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu i katkada bih osjetio kao da gubi strpljenje. Nekih jutara, dok bi me promatrao kako se mučim navući hlače kako bih se spremio za posao, uputio bi mi tužni pogled kao da kaže: »Zašto si to činiš? Zašto ne ostaneš u krevetu?« Odgovor na to, naravno, bio je da nemam izbora. Bili smo dekintirani, kao i obično. Moja dnevna rutina postala je prava gnjavaža. Sišli bismo s autobusa u Islington Greenu i uputili se u mali park tako da Bob može obaviti svoje potrebe. Od tamo, od šepao bih do mjesta koordinatora The Big Issuea, baš ispred kafića Starbucks. Zatim bih prešao glavnu cestu i uputio se prema stanici podzemne i našem terenu. Stajanje tamo pet ili šest sati na dan nije bilo izvedivo. Bio bih se onesvijestio. Srećom, jedan od cvjećara ispred stanice podzemne jednog je dana vidio u kakvom sam stanju i prišao mi je držeći dva vjedra koja je koristio za držanje cvijeća. »Evo vam ovo, sjednite na to. I neka Bob sjedne na drugi,« rekao je ohrabrujuće me potapšavši po leđima. Doista sam to cijenio. Nije bilo načina da budem u stanju stajati duže od nekoliko minuta u komadu. Isprva sam bio zabrinut da će sjedenje na vjedrima biti katastrofa za moj posao. (Ljudi su se uvijek smijali kad sam prodavanje The Big Issuea nazivao poslom, ali je to stvarno bio. Morao si kupiti časopise da bi ih prodavao, pa si, kao prodavač, morao donositi dobru prosudbu o zalihi i ekonomiziranju iz tjedna u tjedan. Princip nije bio zapravo ništa drugačiji od vođenja divovske korporacije, a ulozi jednako visoki, ako ne i viši. Uspiješ i preživio si, promašiš

61

Book as passion & BalkanDownload i mogao si skapati od gladi.) Obično bih koračao naokolo ispred stanice nagovarajući i umiljavajući se ljudima da se odvoje od svoje teško zarađene gotovine. Kad sam počeo sjediti na vjedru, bio sam prestrašen da me ljudi jednostavno neće vidjeti da sjedim tamo. Trebao sam bolje znati. Bob se pobrinuo za to. Možda zato što sam sjedio s njim većinu vremena, ali tijekom tog razdoblja postao je pravi mali šoumen. U prošlosti sam obično ja poticao rutinu zaigranosti. A sad je sam preuzeo inicijativu. Očešao bi se o mene i pogledao me kao da kaže: »Hajde, druže, izvadi grickalice, idemo izvesti nekoliko trikova i zaraditi nekoliko funta«. Bilo je trenutaka kad sam bio uvjeren da točno zna što se događa. Bio sam siguran da je shvatio da što prije zaradimo pristojnu količinu novaca ranije ćemo moći kući i ja ću odmoriti nogu. Bilo je nevjerojatno kako je toliko razumio. Poželio sam da i sam katkada vidim život tako jasno.

Živjeti kod Belle s Bobom imalo je svojih loših i dobrih strana. I dalje sam očajnički pokušavao shvatiti što to ne valja s mojom nogom, ali sam se samo nadao da će problem nekako nestati budem li je odmarao. Dok sam provodio kolikogod sam mogao vremena ne stojeći na nogama, Belle se brinula za mene, kuhala mi fine obroke i prala rublje, a Bob se dobro slagao s njom. Tijekom vremena koje je proveo s njom dok sam bio u Australiji, očigledno su stvorili čvrstu vezu. Ona je bila jedina druga osoba kojoj bi on ikad dopustio da ga podigne, primjerice. Nije bilo sumnje da njezin dom također smatra sigurnim skloništem. Prošle godine, kad je pobjegao s Angela jedne večeri nakon što ga je napao pas, uputio se u Bellin stan iako je bio prilično udaljen. Trebali su mi sati da shvatim da se tamo sklonio. Bila je to najduža noć u mom životu. Bliskost njihova odnosa sigurno mi je život učinila lakšim. Ali je i davala Bobu dopuštenje da bude zločest. Jednog sam jutra ustao i uputio se u kuhinju napraviti si šalicu kave očekujući da ću Boba naći smještenog tamo. Baš kao i kod kuće, bio je sklon

62

Book as passion & BalkanDownload motati se po kuhinji rano u jutro, uglavnom u nadi da će pokupiti neki komadić hrane. Bilo je trenutaka kad je doista pravi proždrljivac. Danas mu, međutim, nije bilo ni traga. Nije bilo ni traga od Belle. Tog je jutra jako padala kiša, ali se vrijeme već raščistilo. Sad je bilo stvarno sjajno sunčano jutro i temperatura se već dizala. Prognoza je predviđala nepodnošljivu vrućinu kasnije u danu. Primijetio sam da je Belle već otvorila prozor u kuhinji kako bi pustila svježi zrak u stan. »Bobe, gdje si ti druže?« pitao sam tražeći ga, još uvijek samo u boksericama i majici. Nije mu bilo traga ni u dnevnoj sobi ni u hodniku pa sam se uputio u stražnju spavaću sobu gdje je spavala Belle. Kad sam vidio da je prozor tamo odškrinut, odmah me obuzeo osjećaj straha. Bellin je stan bio na prvom katu, a prozor stražnje spavaće sobe gledao je na krov proširenja prizemnog stana ispod nas. Taj je krov gledao na dvorište i još dalje na parkiralište zgrade. Od tamo je bila kratka šetnja do glavne ceste, jedne od najprometnijih u tom dijelu sjevernog Londona. »Oh, ne, Bobe, nisi izišao tamo, zar ne?« Uspio sam protisnuti glavu kroz otvor u prozoru i pretražiti vrhove donjih krovova. Krovovi proširenja stršali su cijelom dužinom zgrade. I doista, pet stanova dalje od Bellina, sjedio je Bob sunčajući se na krovu. Kad sam izviknuo njegovo ime, polako je okrenuo glavu u mom smjeru i zbunjeno me pogledao. Kao da kaže: »Što ti je?« Nije me smetalo to što se sunča. Više me zabrinjavala činjenica da može otklizati s klizava krova ili da može otići dolje u dvorište, a od tamo van na glavnu cestu kroz parkiralište. Uspaničio sam se i počeo skidati sigurnosne vijke s prozora, tako da ga mogu potpuno otvoriti i popeti se na krov. Nakon nekoliko minuta mogao sam se provući kroz otvor. Još se uvijek nisam stigao odjenuti.

63

Book as passion & BalkanDownload Krovne pločice od škriljevca bile su klizave od ranojutarnje kiše pa nije bilo lako zadržati ravnotežu, osobito s obzirom na činjenicu da sam patio zbog noge. Nekako sam, međutim, ipak uspio odskakati preko vrhova krovova do mjesta gdje je sjedio Bob. Bio sam u njegovoj blizini kad sam shvatio da sam u propaloj misiji. Bob se iznenada pokupio i sitnim koracima krenuo natrag preko krovova prošavši nonšalantno pokraj mene. Kad sam ga pokušao dohvatiti, samo je zarežao na mene i napravio iznenadan skok prema Bellinu otvorenom prozoru. Ponovno mi je uputio preziran pogled. Uskoro je nestao u stanu. Ja sam, naravno, morao proći dug put. Trebalo mi je nekoliko minuta da se mučno probijem natrag po klizavim pločama. Na moju potpunu nepriliku, nekoliko se lica pojavilo na prozorima. Izrazi na njihovim licima kazivali su mnogo toga. Bili su mješavina šoka, blagog sažaljenja i veselja. Nekoliko trenutaka nakon povratka u sigurnost stana čuo sam zatvaranje kućnih vrata i vidio Belle kako stoji na hodniku s malom vrećom iz dućana. Prasnula je u smijeh. »Pa gdje si, dovraga, bio?« pitala je. »Na prokletom krovu pokušavajući spasiti Boba,« rekao sam. »Oh, pa on stalno odlazi tamo,« rekla je odmahnuvši rukom. »Katkada čak ode i u dvorište. Uvijek se vrati gore.« »Stvarno bih volio da si mi to rekla ranije,« rekao sam odvukavši se u svoju privremenu spavaću sobu konačno se odjenuti. Nije prošlo dugo prije no što se situacija izokrenula. Uskoro nakon toga Belle je psovala njegove nestašne običaje. Kao što sam upravo otkrio, Bob je volio istraživati stražnju stranu Belline stambene zgrade i u potpunosti je iskoristio činjenicu da je na prvom umjesto na petom katu.

64

Book as passion & BalkanDownload Na neki je način to bilo zdravo. Bob je volio izlaziti tamo da obavi svoje jutarnje i večernje potrebe. Ali, naravno, to mu je također omogućavalo da vježba svoje druge prirodne instinkte. Znao sam da je lov dio njegove prirode. Nije bitno koliko ljudi mogu misliti da su slatke male pahuljaste lopte, mačke su i grabežljivci — ozbiljno učinkoviti grabežljivci. Kad smo se smjestili u Bellin stan, počeo nam je donositi poklone. Jednog smo dana sjedili u prednjoj sobi kad je stigao s malim mišem koji mu je visio iz usta. Pažljivo mi ga je spustio pred noge, kao da mi nudi dar. Kaznio sam ga zbog toga. »Bobe, ponovno ćeš se razboljeti ako to pojedeš,« rekao sam. Stvarno sam znao da ne mogu ništa učiniti, osim da ga držim u kućnom zatvoru, što nisam želio učiniti. A nisam namjeravao pribjeći stavljanju zvona na njega, barem ne u ovoj fazi. Predvidljivo, to je značilo da mu je ponašanje postalo malo poduzetnije. Jednog jutra ležao sam na svom krevetu i čitao kad sam začuo najglasniji mogući krik. Bila je to Belle. »Oh, moj Bože, oh moj Bože.« Skočio sam i odjurio u dnevnu sobu gdje je glačala. Tamo je, sjedeći na vrhu hrpe svježe izglačanih košulja i krevetnih plahta, bila mala smeđa žaba. »Jamese, Jamese, pokupi je i riješi je se. Molim te,« rekla je polako se smirujući. Primijetio sam Boba kako stoji na ulazu u kuću i pokušava shvatiti što se dogodilo. Na licu mu je bio čudan izraz što sam mogao nazvati samo zločestoćom. Kao da je točno znao što se dogodilo. Stavio sam malu žabu na jedan dlan i poklopio je drugim. Zatim sam otišao dugim putem kroz ulazna vrata do mjesta sa stražnje strane zgrade, a Bob me slijedio svaki korak puta.

65

Book as passion & BalkanDownload Vratio sam se natrag, počeo čitati knjigu i sve zaboravio. Ali tada, otprilike sat vremena kasnije, čuo sam drugi vrisak, popraćen zvukom treska o zid. Ovoga je puta dolazio iz hodnika. »Što je sad?« rekao sam uputivši se prema gunguli. Belle je stajala na jednom kraju hodnika s rukama na glavi i užasnuta izraza na licu. Pokazala je niz hodnik na par papuča koje je očigledno bacila niz hodnik. »Sad je u mojoj papuči,« rekla je. »Što je u tvojoj papuči?« upitao sam zbunjen. »Žaba«. Morao sam suspregnuti smijeh. Ali sam, ponovno, pronašao žabu i odnio je natrag u vrt. Ponovno je Bob marširao za mnom, trudeći se da izgleda kao čista slučajnost što se ta žaba sad pojavila u stanu drugi put u razmaku od oko sata. »Ostani tu, druže,« rekao sam osjećajući da se moram uvjeriti da sam se ovoga puta valjano riješio žabe. Pogledao me s neodobravanjem, a zatim se okrenuo i pokunjeno se odšuljao natrag u kuću kao da kaže: »Stvarno se uopće ne znaš zabavljati!«

Koliko god da nam je bilo ugodno kod Belle, nakon nekog sam vremena počeo shvaćati da nije idealno, osobito za moj odnos s Bobom. Bol u nozi učinila me razdražljivim i, općenito, bilo je manje zabavno biti mi u blizini nego inače. Tako smo, možda i neizbježno, kako se vrijeme vuklo, Bob i ja počeli provoditi sve manje i manje vremena zajedno. Nejasno svjestan da spavam duže i da nisam baš najboljeg raspoloženja kad se probudim, ne bi uvijek dolazio u spavaću sobu na ranojutarnju igru. Često bi umjesto toga Belle smućkala doručak za njega. Također bi se redovito upućivao kroz prozor istraživati stražnju stranu zgrade i ponekad ga ne bi bilo dugo vremena. Zamišljao sam da se sigurno dobro zabavljao tamo vani.

66

Book as passion & BalkanDownload Jednako sam tako poprilično sumnjao da jede još negdje. Počeo je stizati kući sa svojih dugih zasjedanja vani na krovu i u dvorištu oko vremena večere. Ali, kad bi Belle ili ja stavili zdjelu ispred njega, jedva da bi se malo poigrao s hranom. Isprva me pomalo obuzela malodušnost. Ponovno jede po kantama, pomislio sam u sebi. Ali smo Belle i ja provjerili smetlište sa stražnje strane kuće i došli do zaključka da nije bilo načina do uđe u goleme zaključane kontejnere. Objašnjenje je moralo biti u nečem drugom. Jednog dana, dok smo išli na posao, vidio sam starijeg gospodina u prizemlju, podizao je svoju poštu. Bob ga je vidio i fiksirao ga onim značajnim pogledom. »Bok, mlado momče,« rekao je čovjek. »Lijepo je ponovno te vidjeti.« Iznenada je sve imalo smisla. Sjetio sam se one dječje knjige Inge Moore Sid od šest večera, o mački koja oduševi svakoga na svom putu i svake večeri u svakoj kući zasluži večeru. Bob je izveo isti štos. Postao je Bob od šest večera. Na neki je način to bio znak kako je tu smiren i sretan. Ali bio je to i znak da se privikava na život bez mene u središtu njegova svijeta. Ležeći noću, pokušavajući razmišljati o svemu i svačemu osim o sijevajućoj boli u nozi, počeo sam se pitati o nečemu o čemu se uopće nisam pitao cijelo to vrijeme što smo zajedno. Bi li mu bilo bolje bez mene? Bilo je to pošteno pitanje. Kome je trebalo vući se naokolo s obogaljenim bivšim narkićem bez novaca i bez izgleda za posao? Kome je trebalo da bude po ulicama po svakojakom vremenu da ga gurkaju i podbadaju prolaznici ? Osobito ako su postojale više prijateljski nastrojene, manje komplicirane duše da ti svakoga dana daju pošten obrok. Oduvijek sam osjećao da Bobu mogu dati dobar život kao bilo tko drugi, ako ne i bolji. Bili smo srodne duše, nalikovali smo jedan drugome, mislio sam. Po prvi puta otkako smo zajedno, nisam bio više tako siguran u to.

67

Book as passion & BalkanDownload OSMO POGLAVLJE

Nitko nije tako slijep

Nevjerojatno je što bol može učiniti ljudskom umu. Osobito noću, ležiš, ne možeš spavati, haluciniraš, razmišljaš o najšašavijim stvarima. U jednom sam trenutku, primjerice, počeo fantazirati da su mi amputirali nogu. Zamišljao sam da imam protetski ud umjesto sijevajućeg i napuhanog kakav sam sad imao — i zapravo me ta misao utješila. Drugi put, šepao sam kroz parkiralište mjesnog samoposluživanja kad sam ugledao kolica koja tamo stoje slobodna. Čovjek je spuštao hidrauličnu rampu na stražnjoj strani malog kombija, odakle će, pretpostavljao sam, vlasniku kolica netko pomoći izaći. Pomisao da mogu putovati a da ne moram opteretiti nogu bila je stvarno privlačna. Na djelić sekunde pomislio sam da ih ukradem. Bilo me sram istog trena kad mi se ideja stvorila u glavi. Dok sam tako ležao nekih noći kao u nekoj vrsti groznice, također bih se zatekao kako sve više razmišljam o Bobu, ili točnije o gubljenju Boba. Što je noga bila gore, bio sam sve uvjereniji da je on spreman otići. Zamišljao sam ga u društvu starca iz susjedstva, kako mu ugađa i iskazuje preveliku pažnju. Zamišljao sam ga kako leži na sunčanu krovu kod Belle bez ikakve brige, dok ja odlazim šepajući prodavati The Big Issue. To baš i nije bio veliki skok mašte. Ponovno kod Belle provodio sam sve više vremena sam, ležeći u svojoj sobi i spavajući. Kao rezultat toga, imao sam manje strpljenja za Boba nego inače. On bi mi se plaho približio na krevetu očekujući da se igramo hvatanja grickalica, ali ja ne bih odgovarao. Katkad bi se pokušao omotati oko moje noge što mi je bilo nepodnošljivo. Do sada je već moja noga bila žestoke crvene boje, a bol je bila nemilosrdna.

68

Book as passion & BalkanDownload »Odlazi i igraj se negdje drugdje, Bobe,« rekao bih istresajući ga na jednu stranu. On bi nevoljko skliznuo s mene i uputio se prema vratima sobe dobacujući mi razočarani pogled dok bi odlazio. Nije bilo nimalo iznenađujuće što je ljubav počeo tražiti drugdje, govorio sam kasnije samome sebi.

Sad mu i nisam neki prijatelj. Znao sam da to ne pomaže nikome, a najmanje meni, ali nisam znao što učiniti da se iskopam iz te crne rupe koja me polagano satirala posljednjih nekoliko tjedana. Jednoga jutra, međutim, probudio sam se i odlučio da je toga dosta. Jednostavno sam morao učiniti nešto s tim u vezi. Nije me bilo briga što liječnici misle o meni i o mojoj prošlosti: želio sam neke odgovore, želio sam da taj problem nestane. Odjenuo sam se, pograbio štaku i uputio se u mjesnu liječničku ordinaciju, odlučan da dobijem pravi pregled.

»Imate zanimljivu štaku, g. Bowen,« rekao je liječnik kad sam se pojavio u sobi za konzultacije. »Potreba je majka izuma,« rekao sam zataknuvši kolac izložen vremenu u kut i penjući se na stol za pregled gdje mi je počeo pregledavati bedro i nogu. »Ovo baš ne izgleda dobro. Trebate rasteretiti tu nogu oko tjedan dana. Možete li uzeti slobodno na poslu?« upitao me. »Ne, ne zapravo. Prodajem The Big Issue,« rekao sam mu. »OK, pa trebate pokušati cijelo vrijeme nogu držati podignutom,« rekao je. »Osim toga, treba napraviti krvnu pretragu koja je poznata kao D-dimer koja otkriva razinu zgrušavanja u krvi. Nagađam da vaš problem leži u tome.« »OK,« rekao sam. »Sad, što ćemo učiniti s obzirom na tu vašu štaku? Mislim da to može bolje nego s granom,« rekao je. »Nema šanse za kolica?« rekao sam odjednom se sjetivši onih koja sam vidio na parkiralištu.

69

Book as passion & BalkanDownload »Bojim se da ne. Ali mogao bih vam ponuditi pristojan par štaka dok pokušavamo smanjiti taj otok i upalu.« Do kraja jutra bio sam ponosan vlasnik para pravih metalnih štaka, zajedno s gumenim ručkama, držačima ruku i amortizerima udaraca. Uskoro sam muklo zveketao putom, a noge su mlatarale ispred mene. Bio sam prilično svjestan kako je to moralo izgledati. Osjećao sam se budalasto, čak i budalastije nego što sam izgledao sa štapom pod rukom. Osjećao sam što ljudi misle o meni. Bilo je to deprimirajuće. Međutim, prošlo je vrijeme za samosažaljenje. Nisam gubio vrijeme i sljedećeg sam dana otišao da mi naprave nalaz krvi. To nije bilo tako jednostavno, naravno. Lakše je govoriti o uzimanju uzorka krvi kod heroinskog ovisnika koji se oporavlja nego to obaviti. Medicinska sestra na klinici zatražila je da zavrnem rukave, ali kad je pokušala pronaći venu nije uspjela. »Hmmm, da možda pokušamo s drugom rukom,« rekla je. Ali dogodilo se isto. Razmijenili smo poglede i shvatili. Nisam to trebao izgovoriti. »Možda bih ja to trebao učiniti,« rekao sam. Suosjećajno me pogledala i dala mi iglu. Kad sam pronašao venu u nozi, dao sam joj da izvadi uzorak. Poniženja zbog oporavljanja od droge bila su beskonačna, ali nisam namjeravao dopustiti da me odvrate. Nekoliko dana kasnije kad sam nazvao kliniku, liječnica mi je potvrdila moje najgore sumnje. Rekla mi je da sam dobio duboku vensku trombozu ili DVT. »Imate krvni ugrušak koji bih rado dalje istražila. Zato trebate otići u bolnicu University College na ultrazvučni pregled,« rekla mi je. Na neki je način to bilo olakšanje. Oduvijek sam sumnjao da sam si izazvao problem onim dugim putovanjima u Australiju i natrag. Osvrnuvši se unatrag, vidio sam da sam zatomljivao tu misao zbog svakojakih glupih razloga, djelomično zbog toga što nisam htio zvučati paranoično, ali djelomično i zbog

70

Book as passion & BalkanDownload toga što nisam htio da se moje sumnje potvrde. Znao sam da DVT može izazvati razne probleme, napose koronarne, a osobito udare. S obzirom na sve to bio sam na iglama tijekom sljedećeg tjedna dok sam čekao na termin ultrazvuka. Bob i ja smo i dalje odlazili na posao, ali sam to činio samo površno i reda radi. Bio sam užasnut da ću učiniti nešto što može potaknuti moždani udar ili srčani napad. Čak sam prestao surađivati s njim kad smo zajedno sjedili na vjedrima. Pogledavao bi me s vremena na vrijeme očekujući da izvadim grickalicu da možemo početi izvoditi predstavu za putnike. Većinu vremena nisam bio zainteresiran za to i okrenuo bih glavu. Pogledam li unatrag, bio sam sasvim zaokupljen sobom. Da sam pogledao, siguran sam da bih vidio razočaranje ispisano na njegovu licu.

Kad je došao dan pregleda, odvukao sam se do bolnice UC na Euston Roadu i prošao kroz prostoriju s budućim majkama koje su čekale na odjelu za ultrazvuk. Čini se da sam bio jedina osoba koja nije uzbuđena što je tamo. Odveo me specijalist koji mi je nabacio namaze gela na nogu tako da je mogao voditi sondu, istu onu kojom su to radili budućim majkama. Pokazalo se da imam masivni, 15 cm dugačak krvni ugrušak. Specijalist me posjeo i rekao mi da pretpostavlja da je započeo kao mali ugrušak, ali se povećao i dalje se zgrušavao duž ruba vene. »Vjerojatno ga je vruće vrijeme potaknulo, a zatim ste ga pogoršali hodanjem,« rekao je. »Prepisat ćemo vam lijek za razrjeđivanje krvi i to bi se trebalo srediti.« Laknulo mi je. Nažalost, nisam baš bio sasvim izvan opasnosti. Prepisan mi je antikoagulans koji se mnogo koristi za razrjeđivanje krvi potencijalnih žrtava udara. Ali nisam obratio nikakvu pažnju na letak koji je bio s lijekom. Nije mi palo na pamet da bi moglo biti popratnih pojava. Nekoliko noći nakon što sam počeo uzimati tablete ustao sam oko 5 ujutro zbog odlaska na zahod. Vani je bilo crno kao u rogu, ali je bilo taman toliko svjetla u stanu da pronađem put do kupaonice i natrag. Dok sam hodao hodnikom, osjetio sam da mi nešto curi niz bedro. Upalio sam svjetlo i bio

71

Book as passion & BalkanDownload užasnut kad sam vidio da mi je noga prekrivena krvlju. Kad sam se vratio u sobu i upalio svjetla, vidio sam da su plahte na krevetu također namočene krvlju. Bob je spavao u kutu, ali se probudio. Shvatio je da nešto nije u redu i naglo se uspravio da bi stao uz mene. Nisam imao pojma što se događa. Ali sam znao da se moram otputiti u bolnicu — i to brzo. Nabacio sam traperice i pulover te istrčao iz stana uputivši se prema Tottenham High Roadu gdje sam mislio da mogu uhvatiti autobus. Kad sam stigao u bolnicu UC, odmah su me primili. Rekli su mi da mi je antikoagulans razrijedio krv do te mjere da je počela curiti kroz pore oslabljene kože gdje sam se obično ubadao. Zadržali su me u bolnici dva dana, dok nisu sredili količinu lijeka. Konačno su se odlučili za drugi lijek koji neće imati takav učinak. To je bila dobra vijest. Loša je vijest bila da sam se morao ubadati u trbuh sljedećih šest mjeseci. Ubadanje je bilo grozno iz više razloga. Za početak, uštrcavanje izravno u trbušne mišiće bilo je bolno. Osjećao sam kako sadržaj šprice ulazi u tkivo. Drugo, bio je to još jedan podsjetnik na moju prošlost. Mrzio sam ponovno imati špricu i iglu kao dio svoga svakodnevnog života. Što je najgore od svega, nije funkcioniralo. Čak i nakon što sam se ubadao novim lijekom nekoliko tjedana, noga mi nije bila ništa bolje. Nisam mogao hodati duže od dva koraka, čak ni sa štakama. Sad sam već počeo očajavati. Još jednom sam zamišljao kako sasvim gubim nogu. Vratio sam se u bolnicu UC i objasnio situaciju jednome od liječnika kojeg sam već ranije vidio. »Najbolje da vas primimo na tjedan dana. Provjerit ću kakvo je sada stanje s krevetima,« rekao je podižući telefon. Nisam baš bio najsretniji zbog toga. To je značilo da neću moći raditi, a već sam bio izgubio dva dana u bolnici. Ali sam znao da u ovom stanju jednostavno ne mogu nastaviti. Rekli su mi da imaju krevet od sljedećeg dana. Tako sam te noći otišao kući i objasnio situaciju Belli. Pristala je pobrinuti se za Boba, što

72

Book as passion & BalkanDownload mi je bila velika utjeha. Znao sam da je tamo sretan. Sljedećeg sam jutra ustao i spakirao malu torbu stvari koje ću ponijeti sa sobom u bolnicu. Nisam bio baš najbolji bolnički pacijent. Ključ je u riječi pacijencija, strpljivost. To nije nešto za što su me ikad optužili. Lako postanem rastresen. Tijekom prvih nekoliko dana uopće nisam dobro spavao, čak i kad bi mi dali lijek da mi pomogne zaspati. Neizbježno, počeo sam ocjenjivati svoj život i ležao sam tamo brinući o svemu — o nozi, o dugoročnom zdravlju, o svom terenu na Angelu i, kao i uvijek, o nedostatku novaca. Također sam se grizao i zbog Boba. Pomisao da bismo trebali krenuti svatko svojim putem odbijala je nestati. Sad smo bili zajedno već više od dvije i pol godine i on je bio najodaniji prijatelj kojeg mogu zamisliti. Ali sva prijateljstva prolaze kroz faze, a neka dođu i kraju. Vidim da posljednjih tjedana baš i nisam bio najsjajnije društvo. Trebam li upitati Bellu želi li ga zadržati ? Možda bih trebao pitati dragog čovjeka iz susjedstva s kojim je već, činilo se, sklopio prijateljstvo? Bio bih, naravno shrvan da ga izgubim. Bio mi je najbolji prijatelj, moja stijena. Nisam imao nikog drugog u svom životu. Duboko u sebi trebao sam ga da se držim podalje od neprilike, da zadržim duševno zdravlje. Ali istodobno, morao sam napraviti ispravan izbor. Doista nisam znao što učiniti. Ali me tada pogodilo. Nije bila moja odluka. Kao što stara izreka kaže, mačke odaberu tebe, a ne obrnuto. To je ono što se dogodilo s Bobom i sa mnom godinama ranije. Iz kojeg god razloga, vidio je u meni nešto zbog čega je želio ostati. Oduvijek sam vjerovao u karmu, shvaćanje da ti se u životu vrati ono što si pružio svijetu. Možda mi je njegovo društvo darovano kao nagrada za nešto dobro što sam učinio ranije u životu? Nije da se sjećam da sam učinio nešto tako dobroga. Sad sam morao pričekati da vidim hoće li me ponovno odabrati. Ako je želio ostati sa mnom, bit će to njegova odluka. I samo njegova. Njegov ću odgovor saznati vrlo brzo, bio sam siguran.

Kad su došli rezultati posljednjeg kruga ispitivanja, rekli su mi da doza lijeka koja mi je prvotno propisana nije bila dovoljna.

73

Book as passion & BalkanDownload Oni su je namjeravali povećati, ali su me također htjeli zadržati duže da se uvjere da doista ima učinak. »Bit će to samo nekoliko dana više, samo da vidimo da funkcionira i da nema popratnih pojava,« rekao mi je liječnik. Belle je načas navratila vidjeti me, ostavila je dvije knjige i nekoliko stripova. Rekla mi je da je Bob dobro. »Mislim da je pronašao još nekog tko ga hrani tako dobro kao onaj stari momak,« rekla je smijući se. »On doista živi kao Bob od šest večera.« Nakon nekoliko dana bilo je očigledno da je nova doza konačno sredila moj DVT. Kad sam pogledao nogu, oteklina se počela smanjivati, a boja vraćati u normalu. I sestre i liječnici su to vidjeli pa nisu gubili vrijeme da me se oslobode. »Nije dobro za vas da ležite tu cijeli dan, g. Bowen«, stalno mi je ponavljao jedan od njih. Tako su inzistirali da se dignem i hodam hodnikom barem dvaput dnevno. Bilo je stvarno veselje moći koračati, a da se ne lecneš od boli. Kad sam opteretio nogu, nisam imao onaj osjećaj mučnog trganja. I dalje je boljelo, ali ni približno tako jako kao ranije. U skladu s obećanjem, oko tjedan dana nakon što su me primili, liječnici su mi rekli da mogu kući. Javio sam Belli dobru vijest. Poslala mi je poruku da će pokušati doći u bolnicu kasnije toga poslijepodneva. Bolnička papirologija potrajala je duže nego što sam se nadao tako da se približavala večer kad sam se izvukao iz pidžame, odjenuo se, skupio svoje stvari i od šepao prema izlazu na Euston Roadu. I dalje sam imao štake, ali ih zapravo nisam trebao. Mogao sam opteretiti nogu bez stvarnog bola. Belle mi je ponovno poslala poruku da mi kaže da će me čekati vani. »Ne mogu doći u bolnicu. Objasnit ću kad se vidimo,« napisala je. Dogovorili smo se da se nađemo kod zloglasne skulpture suvremene umjetnosti pred glavnim ulazom. Čuo sam da ljudi u bolnici razgovaraju o

74

Book as passion & BalkanDownload umjetničkom djelu, golemom, šest tona teškom uglačanom oblutku. Bolnicu je koštao desetine tisuća funta po svemu sudeći, a trebao je djelovati na to, da se pacijenti i posjetitelji »osjećaju bolje« kad dolaze i odlaze. Nije me osobito oduševio, ali sam zasigurno osjetio korist od njega kad je moje tijelo osjetilo hladan večernji zrak vani. Na trenutak ili dva oslonio sam se na njega dok sam pokušavao povratiti dah nakon hodanja duž hodnika, što mi se bez pomoći štaka učinilo miljama daleko. Došao sam nekoliko minuta prerano pa nije bilo još traga od Belle. To nije bilo nikakvo iznenađenje u ovo doba večeri; vidio sam da već nastaje večernja prometna gužva. Pomirio sam se da ću neko vrijeme čekati, ali tada, na moje olakšanje, vidio sam je kako se pojavljuje s autobusne stanice preko ceste. Nosila je golemu torbu nalik putnoj u kojoj je, pretpostavio sam, imala nešto čiste odjeće i moju jaknu. Isprva nisam uočio, ali kad je došla bliže vidio sam bljesak riđe dlake kako izviruje iz nezatvorenog vrha torbe. Kad je došla do dna stepenica, vidio sam kako mu izviruje glava. »Bobe,« rekao sam uzbuđeno. U trenutku kad je čuo moj glas počeo se probijati iz torbe. Začas su mu prednje šape bile na Bellinoj ruci, a stražnje na vrhu torbe, spreman skočiti naprijed. Još smo bili nekoliko stopa udaljeni kad je Bob nahrupio iz torbe prema meni. Bio je to »najatletskiji« skok koji sam ikad vidio da je napravio i to je mnogo govorilo. »Hej, stani tamo, momče,« rekao sam zateturavši naprijed da ga uhvatim, zatim sam ga držao na svojim grudima. Zakvačio se za mene poput priljepka koji se čvrsto drži stijene koju udaraju valovi. Zatim je njušku gurnuo u moj vrat i počeo me trljati svojim obrazima. »Nadam se da nemaš ništa protiv, ali evo zašto nisam mogla ući. Morala sam ga donijeti,« rekla je Belle široko se osmjehujući. »Vidio me kako pakiram nekoliko stvari za tebe i poludio je. Mislim da je znao da dolazim po tebe.« Kakve god sumnje da sam imao o našoj zajedničkoj budućnosti, u tom su trenutku izbrisane. Na putu kući, Bob je sav bio na meni — doslovno. Umjesto

75

Book as passion & BalkanDownload da sjedi uz mene, sjedio mi je u krilu, puzao po ramenima i sjedio sa šapom na mojim grudima predući zadovoljno. Činilo se da me nikada više ne želi pustiti da odem. I ja sam osjećao isto.

Kaže se da nitko nije tako slijep kao oni koji ne žele vidjeti. U danima i tjednima koji su slijedili, shvatio sam da sam bio nespreman ili možda nesposoban vidjeti ono što je bilo očigledno. Daleko od toga da me želio napustiti, Bob je bio očajan u želji da mi pomogne olakšati bol i da me dovede na put oporavka. Dao mi je prostora da se oporavim. Ali me također i njegovao bez moga znanja. Belle mi je rekla da kadgod sam spavao u svojoj sobi, Bob bi me provjeravao. Ležao bi na mojim grudima i čak bi me ponekad provjeravao. »Blago bi te lupnuo po čelu i čekao da reagiraš. Mislim da se samo htio uvjeriti da si još uvijek s nama,« nasmiješila se. Drugi put bi se, rekla mi je, omotao oko moje noge. »Bilo je kao da pokušava primijeniti čvrsti zavoj ili takvo što. Bilo je kao da ti želi ukloniti bol,« rekla je. »Nikada ne bi dovoljno dugo ležao miran da bi on dugo ostao tamo. Ali znao je gdje te boli i definitivno je pokušavao pomoći ti.« Nisam vidio ništa od toga. I što je još gore, kadgod bi Bob pokušavao pomoći ili me utješiti kad sam bio budan, ja bih ga otjerao. Bio sam sebičan. Bob me volio — i trebao — jednako koliko sam ja volio i trebao njega. Neću to zaboraviti.

Ležanje u krevetu danima usredotočilo je moje misli i na nešto drugo. Nekoliko tjedana nakon što sam ponovno bio na nogama, poduzeo sam najvažniji korak u posljednjih nekoliko godina. Možda čak i u cijelomu životu. Kada sam zapravo čuo te riječi na redovitom sastanku s mojim savjetnikom za droge u specijalističkoj ustanovi za ovisnost u Camdenu, isprva im nisam povjerovao.

76

Book as passion & BalkanDownload »Mislim da ste došli do završnice, Jamese,« rekao mi je. »Oprostite, kako to mislite?« »Napisat ću vam posljednji recept. Još nekoliko dana uzimanja lijekova i mislim da ćete biti spremni nazvati se čistim.« Kliniku sam sad već posjećivao nekoliko godina. Tamo sam stigao kao konfuzna osoba, ovisna o heroinu i na strmoglavom putu prema preuranjenoj smrti. Zahvaljujući sjajnom skupu savjetnika i sestara, od tada sam se vratio iz ponora. Nakon skidanja s heroina, a zatim i metadona, moj novi lijek, Subutex, pomogao mi je polagano ali sigurno da se potpuno odviknem od opijata. Sad sam ga uzimao oko šest mjeseci. Zovu ga čudesnim lijekom i, barem što se mene tiče, upravo to i jest. Omogućio mi je da smanjim bolesnu potrebu za drogama blago i bez štucanja. Polako sam smanjivao dozu Subutexa, najprije s 8 na 6 miligrama, zatim na 4 pa na 2. Od tada sam počeo uzimati čak i manje doze, mjerene u 0,4 grama. Bio je to prilično lagan proces, mnogo lakši no što sam predviđao. Tako nisam bio baš siguran zašto sam tog jutra napustio ustanovu osjećajući se tako osjetljivim zbog činjenice da uskoro potpuno prestajem uzimati Subutex. Trebao sam biti oduševljen. Bilo je vrijeme za ono meko spuštanje zrakoplova o kojem mi je govorio jedan od mojih savjetnika. Ali ja sam bio čudno na rubu i takav sam ostao sljedeća dva dana. Te prve noći, primjerice, počeo sam se preznojavati i imati manje palpitacije. Nisu bile ozbiljne. Nije to bilo ništa u usporedbi s onim kroz što sam prolazio kad sam se skinuo s metadona. To je bilo pakleno. Bilo je gotovo kao da očekujem da se dogodi nešto grozno, da imam neku dramatičnu reakciju. Ali ništa se nije dogodilo. Samo sam se osjećao, pa eto, sasvim dobro. Bob je bio prilagođen mom raspoloženju i osjetio je da trebam malo više nježnosti. Nije bio otvoren; nije trebao izvoditi nijednu od svojih kasnovečernjih dijagnoza ili me lupkati po glavi kako bi provjerio dišem li još.

77

Book as passion & BalkanDownload Samo se smjestio malo bliže na sofi i povremeno me dodatno protrljao glavom po vratu. Nastavio sam sa svojim životom kao obično sljedećih nekoliko dana. Bob i ja smo se uputili natrag u stan u Tottenhamu gdje smo se ponovno prilagodili tamošnjem životu. Bilo je takvo olakšanje ponovno moći normalno hodati i voziti bicikl s Bobom na njemu. Na kraju je nastupio blagi osjećaj antiklimaksa. Pet ili šest dana nakon što su mi dali zadnji recept, vidio sam da je u paketu preostala samo jedna tableta. Istisnuo sam tabletu ovalna oblika, stavio je pod jezik dok se nije potpuno rastopila, a zatim sam iskapio čašu vode. Zgužvao sam metalnu foliju u lopticu i bacio je na pod da je Bob uhvati. »Evo ti, druže. Ovo je posljednja od onih koje dobiješ za igru.« Te sam noći otišao u krevet očekujući neugodnu noć. Nikad neću zaspati, pomislio sam u sebi. Bio sam siguran da će moje tijelo uzdrmati muke prestanka uzimanja droga. Ali nije se dogodilo ništa. Očekivao sam noćnu moru, vizije, nemirno prevrtanje i okretanje. Ali ničeg nije bilo. Možda sam se jednostavno iscrpio zabrinutošću, ali čim sam glavu spustio na jastuk, ugasio sam se poput svjetla. Kad sam se sljedećeg jutra probudio, sabrao sam svoje osjećaje i pomislio u sebi: Isuse. To je to. Čist sam. Pogledao sam kroz prozor na londonski obzor. Nažalost, nije bilo veličanstveno plavo nebo. Nije baš bio takav kliše. Ali je svakako bio jasan dan. I, upravo kao i onda kad sam se skinuo s metadona, učinio se nekako sjajnijim i šarenijim. Znao sam da dani, tjedni, mjeseci i godine koji se protežu preda mnom neće biti laki. Bit će trenutaka kad ću se osjećati opterećenim, depresivnim i nesigurnim i znao sam da će mi se u takvim trenucima vraćati sitničava napast i da ću razmišljati o uzimanju nečega što umrtvljuje bol, ubija osjetila. To je bilo ono zbog čega sam bio posegnuo za heroinom. Bila je to usamljenost i beznadnost koja me odvela u njegove ruke. Ali sad sam bio odlučan da se to neće ponovno dogoditi. Život nije bio savršen, daleko od toga. Ali bio je milijun puta bolji no što je bio kad sam stvorio svoju ovisnost. Tada

78

Book as passion & BalkanDownload nisam mogao vidjeti dalje od sljedećeg ušlagiravanja. Sad sam osjećao kao da vidim daleko naprijed. Znao sam da mogu gurati dalje. Od toga dana nadalje, svaki put kad bih osjetio da popuštam rekao bih sebi: »Ustraj, ne, ne spavam na ulici, nisam sam, to nije beznadno. Ne treba mi.« Još sam neko vrijeme nastavio viđati savjetnika, ali uskoro mi ni to nije trebalo. Nakon otprilike mjesec dana otkako sam uzeo svoju posljednju tabletu Subutexa oprostio se sa mnom. »Ne trebam vas više viđati,« rekao mi je izvodeći me kroz vrata. »Ostanite u kontaktu i sretno. I dobro ste to obavili.« A ja sam sretan što mogu reći da ga odonda nisam ni vidio ni čuo.

79

Book as passion & BalkanDownload DEVETO POGLAVLJE

Bobova velika noć vani

Dok smo hodali južno preko Temze po mostu Waterloo, svjetla Westminsterske palače i Londonskog oka blještavo su sjala na noćnom nebu kasnog studenog, a pločnici su bili puni ljudi. Većina se kretala u istome smjeru, od West Enda i Cityja prema vlakovima na stanici Waterloo. Neki su bili uredski službenici umorna izgleda, vukli su se kućama s kasno noćnog posla, drugi su bili veselija raspoloženja nakon večernjeg izlaska u West End. Približavalo se deset i trideset, kraj njihova dana. Za mene i Boba, s druge strane, bio je to početak nečega što je nagovještavalo da će biti vrlo, vrlo duga noć.

The Big Issue me uvjerio da sudjelujem u novom događanju koje su

organizirali. Prvi put sam o tome pročitao u časopisu nekoliko mjeseci ranije. Bilo je nazvano »Velika noć vani« i bilo je planirano da se podudari s osamnaestim rođendanom časopisa. Imajući to na umu, neki je pametni veseljak odlučio da bi bila dobra ideja organizirati šetnju od 18 milja ulicama Londona usred noći. Ideja je bila da obični ljudi hodaju pustim ulicama grada između deset navečer i sedam ujutro sa skupinom prodavača The Big Issuea tako da nešto nauče o stvarnosti života beskućnika i spavanja na ulicama. Oglasi u časopisu nazivali su to »fantastičnom prilikom da se pridružite istomišljenicima koji imaju smisla za pustolovinu i želju pomoći osposobiti beskućnike i ranjive ljude diljem Velike Britanije«. Još nismo završili čak ni hodanje do starta cijelog događanja, a već sam se počeo pitati je li ta pustolovina preteška za mene i Boba, osobito s obzirom na probleme koje sam još nedavno imao s nogom. Bila je to nemilo hladna noć — a iz minute u minutu postajalo je sve hladnije.

80

Book as passion & BalkanDownload Odlučio sam sudjelovati iz nekoliko razloga. Prije svega, bila je to prilika za zaradu koje dodatne funte. Svaki prodavač koji je sudjelovao u šetnji imao je pravo na 25 do 30 besplatnih primjeraka The Big Issuea. To je značilo da sam potencijalno mogao zaraditi 60 funta. Osim toga, vidio sam to kao mogućnost razgovora s ljudima o časopisu i životima ljudi koji su ga prodavali. Unatoč usponima i padovima koje sam imao s tvrtkom i dalje sam vjerovao u njezinu zadaću. Bio je to neupitno spas za mnoge ljude koji su živjeli na ulicama. Zasigurno mi je pomoglo dati smjer i svrhu — da i ne spominjem dovoljno novca da se izbjegne gladovanje — dok traje. Sastajali smo se kod kina IMAX na zaobilaznici Bullring na južnoj strani mosta Waterloo. Bila je to prikladna lokacija. Ne tako davno, zaobilaznica — no dobro, zapravo labirint betonskih, podzemnih hodnika ispod nje — bila je dom gradu straćara koji je Londoncima bio poznat kao Kartonski grad. Tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih postao je domom za više od 200 »beskućnika«, kako su nas zvali socijalni radnici. Mnogi od onih koji su se tamo zadržavali, bili su narkomani ili alkoholičari u prolazu, ali su mnogi stvorili domove za sebe iz drvenih paleta i kartonskih kutija. Neki su čak imali dnevne sobe i spavaće sobe s madracima. Bilo je to sklonište, ali ne nužno sigurno, petnaest godina. Bio sam tamo kratko tijekom njegovih posljednjih dana, krajem 1997. i početkom 1998. kad su svi bili deložirani kako bi se napravilo mjesto za kino IMAX. Moja su sjećanja na to mjesto bila površna, ali kad sam ušetao u IMAX, vidio sam da su organizatori šetnje napravili malu izložbu slika o povijesti Kartonskog grada. S Bobom na ramenima, razgledao sam zrnate crno-bijele slike zbog lica koja bih prepoznao. Kako se pokazalo, gledao sam na pogrešnom mjestu. »Bok, Jamese,« rekao je ženski glas iza mene. Odmah sam ga prepoznao. »Bok, Billie,« rekao sam. Ranije, oko godine 2000, kad je moj život spao na njegove najniže grane, Billie i ja postali smo prijatelji, pomagali smo jedan drugome da se izvuče i pravili si međusobno društvo. Nismo se susreli od pražnjenja Kartonskog grada i kad smo se privijali jedno uz drugo protiv hladnoće u skloništima koja su

81

Book as passion & BalkanDownload dobrotvorne ustanove poput Centrepointa i St. Mungo'sa običavale otvoriti tijekom zimskih mjeseci. Pokazalo se da je i Billie preokrenula svoj život. Doživjela je bogojavljenje jedne noći kad je spavala na otvorenom u središnjem Londonu i u snu ju je omeo prodavač The Big Issuea. Isprva je bila ljutita što ju je probudio. Čak nije ni znala što je časopis. Ali ga je pogledala i tada shvatila ideju. Ponovno je izgradila svoj život i, desetljeće kasnije bila je »dijete s postera« za Fondaciju The Big Issuea. Prisjećali smo se tih loših starih dana uz šalicu čaja. »Sjećaš se onog oglašavanja u Admiralty Archu tijekom te doista snježne zime?« rekla je. »Daaa, koja je to godina bila? 1999. ili 2000. ili 2001.?« upitao sam. »Ne sjećam se. Te su godine samo magla, zar ne?« rekla je rezignirano slegnuvši ramenima. »Hm da. Pa ipak, mi smo tu, što je više no što se može reći za neke od onih jadnih nesretnika s kojima smo tada bili.« Sam bog zna koliko je mnogo ljudi koji su bili na ulicama s nama umrlo od hladnoće ili droge ili nasilja. Billie je bila vrlo predana toj šetnji. »To će ljudima dati ideju kroz što smo morali prolaziti,« rekla je. »Neće moći klisnuti kući u topao krevet, morat će ostati tamo s nama.« Ja baš nisam bio tako siguran. Nitko, kolikogod dobro shvaćao ne može shvatiti kako je to živjeti na ulicama. I Billie je, poput mene, tih dana imala društvo. Njeno je bila ženka škotskog ovčara graničara zvana Solo. Bob i Solo su se odmjeravali nekoliko minuta, ali su odlučili da nemaju oko čega brinuti. Neposredno prije 22.30 stigao je John Bird, osnivač The Big Issuea. Susreo sam ga nekoliko puta i došao da zaključka da je karizmatična ličnost. Kao i

82

Book as passion & BalkanDownload obično, bio je jako važan, i svakog je oduševio malim nadahnjujućim govorom o razlici koju je časopis napravio tijekom svojih 18 godina. Do sada se već skupilo stotinu ili više ljudi, zajedno s dvadesetak prodavača, koordinatora i osoblja. Svi smo se mi postrojili u noći, spremni za odbrojavanje za Johna Birda. »Tri, dva, jedan,« izviknuo je i mi smo krenuli. »Evo idemo, Bobe,« rekao sam provjeravajući da je udobno smješten na mojim ramenima. Za mene je to bilo pravo putovanje u nepoznato. S jedne sam strane bio uistinu zabrinut hoće li moja noga izdržati 18 milja hodanja, ali sam s druge bio oduševljen što nisam na štakama i što ponovno normalno hodam. Bilo je takvo olakšanje ne hodati putem uz »klonk, klonk, klonk« cijelo vrijeme i ne morati njihati nogama ispred sebe na svakom koraku puta. Tako, kad smo krenuli na prvu etapu oko South Banka i preko Mosta Millenium, rekao sam sebi da jednostavno uživam. Po običaju, Bob je uskoro privlačio mnogo pozornosti. Atmosfera je bila zabavna i mnogo prikupljača dobrovoljnih priloga počelo ga je slikati dok smo hodali. Nije baš bio u najprijateljskijem raspoloženju, što je bilo razumljivo. Odavno je prošlo njegovo vrijeme spavanja i osjećao je hladnoću koja je dolazila od Temze. Ali sam ponio velikodušnu zbirku grickalica kao i nešto vode i zdjelicu za njega. Također su me uvjerili da će biti zdjela mlijeka na odmorištima. Dat ćemo im najbolji snimak, pomislio sam. Bob i ja smjestili smo se u skupinu u sredini procesije koja je išla svojim putem duž obale rijeke. Bila je to mješavina studenata i dobrotvornih radnika kao i nekoliko sredovječnih žena. Očigledno su to bili iskreni ljudi koji su na neki način željeli pomoči. Jedna od gospođa počela me ispitivati uobičajene stvari: »Odakle ste?«, »Kako ste završili na ulici?« Tijekom proteklog desetljeća priču sam već ispričao stotinama puta. Objasnio sam kako sam došao u London iz Australije kad mi je bilo 18. Rođen sam u Velikoj Britaniji, ali su se moji roditelji rastali i mama me povela sa sobom kad se odselila u Australiju. Sljedećih smo se godina često selili iz jednog mjesta u drugo i postao sam problematičan. Kad sam stigao u London, nadao sam se da ću postati glazbenik, ali zapravo nije ispalo tako. Živio sam s polusestrom, ali sam se porječkao s njezinim mužem. Počeo sam spavati po

83

Book as passion & BalkanDownload sofama svojih prijatelja, ali mi je na kraju ponestalo mjesta za prenoćiti. Završio sam na ulici, ali s tim je sada gotovo. Eksperimentirao sam s drogama ranije, ali kad sam postao beskućnik to mi je postao način života. Bio je to jedini način da se isključi činjenica da sam osamljen i da mi je život upropašten. Anestetiziralo je bol. Dok smo razgovarali, prošli smo zgradu u blizini mosta Waterloo gdje se sjećam da sam spavao nekoliko puta. »Nisam je često koristio,« rekao sam gospođi pokazujući je. »Jedne noći dok sam noćio tamo, okraden je jedan momak i grkljan mu je prerezan dok je spavao.« Pogledala me blijeda lica. »Je li umro?« upitala je. »Ne znam. Jednostavno sam pobjegao,« rekao sam. »Da budem iskren, brinete samo o tome da nekako sami progurate noć. Tu je svaki čovjek za sebe. Eto na što te svede život na ulici.« Žena je stajala tamo, samo je na trenutak promatrala prolaz, kao da izgovara kratku, tihu molitvu. Nakon otprilike sata i pol stigli smo do prvog odmorišta — plutajućeg restorana Hispaniola na Embankmentu na sjevernoj strani Temze. Poslužio sam se ponuđenom juhom dok je Bob pohlepno srkao mlijeko koje je netko ljubazno donio za njega. Osjećao sam se prilično pozitivno po pitanju cijele te stvari i već sam zbrajao milje koje sam prešao — i koliko ih još dolazi. Ali tada, dok smo silazili s broda, došlo je do malog zastoja. Možda zato što je dobio hranu ili možda zato što je znao da moja noga još uvijek nije potpuno oporavljena, Bob je odlučio napustiti brod. Dok je bešumno hodao niz rampu, na samom kraju svog povoca, odšetao je ravno drugom prodavaču The Big Issuea koji je stizao nogostupom sa psom, stafordskim terijerom. Smjesta je krenuo na Boba i morao sam skočiti pred njega te ga rukama i nogama zaustaviti da ne nasrne na Boba. Da budem iskren, vlasnik je, propisno izgrdio svog psa i čak ga je pljusnuo po nosu. Stafordi su na zlu glasu da su nasilni, ali mislim da ovaj to nije bio. Bio je samo znatiželjan, ne zao. Nažalost, izbezumio je Boba. Kad smo ponovno počeli hodati, omotao se čvrsto oko mene,

84

Book as passion & BalkanDownload djelomično zbog nervoze, ali uglavnom zato što je to bio njegov način zaštite od hladnoće. S Temze se dizala magla od koje su se ledile kosti. Jedan dio mene htio je okončati s tim i odvesti Boba kući. Ali razgovarao sam s parom organizatora i uvjerili su me da nastavim. Srećom, kako smo se udaljavali od rijeke, temperatura se malo podigla. Vijugali smo svojim putem kroz West End i uputili se na sjever. Počeo sam razgovarati s drugim parom, lijepom plavokosom djevojkom i njezinim francuskim dečkom. Više ih je zanimala priča kako smo se Bob i ja spojili. To mi je odgovaralo. Ovakvo hodanje Londonom vratilo mi je uspomene, mnoge od njih premračne i bolne za pričanje. Kao ovisnik o heroinu koji živi na ulici, sveo sam se na to da činim neke odvratne stvari samo da preživim. Nisam baš bio raspoložen podijeliti te pojedinosti ni sa kim.

Prvih otprilike šest milja moja je noga bila sasvim dobro. Bio sam previše zabavljen onime što se događalo oko mene da bih razmišljao o njoj. Ali kako je noć odmicala, počeo sam osjećati sijevajuću bol u bedru gdje je bio DVT. Bilo je to neizbježno. Ali i dodijavajuće. Sljedećih otprilike sat vremena ignorirao sam to. Ali svaki put kad bismo stali zbog šalice čaja, osjećao sam oštru, trgajuću bol. Ranije sam bio u sredini procesije, hodao sam uz najveći broj prikupljača financijskih sredstava. Ali zaostajao sam sve više, dostigavši naposljetku začelje kolone. Par prikupljača financijskih sredstava i momak iz ureda The Big Issuea bili su na kraju kolone i slijedio sam ih otprilike milju. Ali morao sam nekoliko puta predahnuti kako bi Bob obavio svoje potrebe, a ja zapalio cigaretu. Iznenada sam shvatio da smo se odvojili od ostatka. Sljedeće službeno odmorište bilo je u Camdenu, u pubu Roundhouse, udaljenom nekoliko milja. Stvarno nisam mislio da bih mogao stići toliko daleko. Kad smo prošli autobusnu stanicu s noćnim autobusom u našem smjeru, odlučio sam. »Što kažeš, Bobe, hoćemo li odustati?«

85

Book as passion & BalkanDownload Nije rekao ništa, ali vidio sam da je spreman za svoj krevet. Kad se autobus pojavio i otvorila se vrata, uskočio je u njega i na sjedalo nakostriješivši se od zadovoljstva što je na toplom. Autobus je bio iznenađujuće pun s obzirom na to da je bilo dobrano iza tri ujutro. Sjedili smo prema stražnjem dijelu autobusa, bili smo okruženi grupicom klubaša, još pripitih od noćnog izlaska u West Endu ili gdjegod su bili. Bio je tu i par samotnih ljudi koji su tamo sjedili kao da su na putu za nigdje. Sve sam to već, naravno, prošao. Ali to je bila prošlost. Noćas sam se osjećao sasvim drugačije. Noćas sam bio prilično zadovoljan sobom. Znam da hodanje desetak milja nekim ljudima možda i ne izgleda kao neki pothvat, ali ostvariti to s obzirom na stanje u kakvom je moja noga bila nekoliko tjedana ranije, bilo je — barem za mene — isto što i trčanje Londonskog maratona. Također sam se ponovno našao s nekim poznatim licima, posebice Billie. Bilo je lijepo ponovno je vidjeti i saznati da je dobro. Sve u svemu, baš sam osjećao kako sam učinio nešto pozitivno, da sam nešto vratio. Tolike sam godine proveo uzimajući od ljudi, uglavnom zato što nisam imao što dati. Ili barem, nisam mislio da imam išta za dati. Noćas mi se pokazalo da to nije nužno istina. Svatko ima nešto čime može doprinijeti, nije važno koliko malo bilo. Dijeleći svoje iskustvo noćas, primjerice, osjetio sam kao da sam povezan s nekoliko ljudi i možda sam im otvorio oči u stvarnost života na ulici. To nije trebalo odbaciti. To je bilo vrijedno nečega. A tako sam, počeo sam si mirno govoriti, i ja bio vrijedan nečega.

86

Book as passion & BalkanDownload DESETO POGLAVLJE

Priča o dva grada

Kad sam razgrnuo zavjese u spavaćoj sobi i pogledao van na krovove sjevernog Londona, bilo je očigledno da je hladno vrijeme koje su prognozeri predvidjeli završilo svoje putovanje iz Sibira ili kojegod zaleđene pustoši koja ga je poslala u našem smjeru. Debele gomile čelično-sivih oblaka bile su naslagane ponad naših glava i čuo sam kako vani vjetar zapuhuje i zviždi. Ako je ikada postojao dan da ostaneš u kući, toplo ušuškan, danas je bio taj dan. Nažalost, to nije bio luksuz koji sam si doista mogao priuštiti. U tom je trenutku bilo osobito škakljivo. I u plinsko i u strujno brojilo trebalo je ubaciti novčiće, tako da je stan bio ledeno hladan. Bob se naučio ugnijezditi u blizini kreveta noću nadajući se da će moći upiti nešto od topline koju sam stvarao ispod popluna. Za sada je, barem, bilo bitno da i dalje prodajem The Big Issue i nisam si mogao priuštiti da uzmem nekoliko slobodnih dana — čak i ako je vrijeme bilo neugodno kao danas. Dakle, kako sam uzeo svoju napunjenu naprtnjaču, jedino je pitanje bilo hoće li Bob poći sa mnom. Kao i uvijek, bit će to njegova odluka. Znao sam da je to bila odluka koju je općenito dobro donosio. Mačke su — poput mnogih drugih životinja — vrlo dobre u »čitanju« vremena i drugih prirodnih događaja. Kako se čini, vrlo su vješte u predviđanju potresa i tsunamija, primjerice. Najvjerojatnije objašnjenje koje sam čuo je da su osjetljive na tlak zraka. Iz toga slijedi da također mogu otkriti promjene u zraku koje predviđaju da dolazi loše vrijeme. Bob je zasigurno pokazao nadarenost za otkrivanje da je kiša u zraku. Mrzio je biti mokar i često bi se

87

Book as passion & BalkanDownload sklupčao i odbio izaći van kad bi vrijeme bilo naizgled lijepo, a nebesa bi se otvorila sat ili dva kasnije kad bih sam krenuo na ulicu. Dakle, kad sam mu pokazao povodac i šal, a on je normalno krenuo prema meni, nagađao sam da su mu instinkti za predviđanje vremena govorili da je sigurno izaći. »Jesi li siguran u to, Bobe?« rekao sam. »Sretan sam i ako idem sam danas.« Pokupio sam jedan od njegovih najdebljih i najtoplijih šalova. Čvrsto sam mu ga omotao oko vrata i krenuo van u sivilo. U trenutku kad sam nogom stupio na ulicu, vjetar me prerezao poput skalpela. Štipao je. Osjetio sam kako se Bobov trbuh uvija još čvršće nego obično oko moga vrata. Strepio sam da ćemo na autobusnoj stanici morati čekati pola sata, ali srećom se naša redovna linija pojavila za nekoliko minuta pa smo se Bob i ja uskoro ukrcali. Osjećaj topline iz grijača na stražnjoj strani noge nakratko mi je podigao raspoloženje. Ali se uskoro sve okrenulo nagore. Jedva smo deset minuta bili na cesti kad sam primijetio kako se vani kovitlaju prve pahulje snijega. Isprva ih je bilo samo nekoliko međusobno udaljenih, ali već za nekoliko trenutaka, zrak je bio gusto ispunjen bijelim pahuljama koje su se, kako sam vidio, već počele lijepiti za pločnik i krovove parkiranih automobila. »Ovo ne izgleda dobro,« rekao sam Bobu koji je bio skamenjen transformacijom koja se događala vani na ulici. Do vremena kad smo stigli do Newington Greena, oko milju daleko od Angela, promet se gotovo sasvim zaustavio. Suočio sam se pravom kvakom 22 — znao sam da će danas biti naporno zaraditi nekoliko funta i da će uvjeti biti stvarno teški, ali sam istodobno jako trebao novac. Nisam bio siguran da imam dovoljno za povratak kući, a kamoli da stavim nekoliko funta u strujomjer tijekom sljedećih dan ili dva. »Hajde, Bobe, ako danas želimo zaraditi nešto, bolje da hodamo još tu milju,« rekao sam s mukom.

88

Book as passion & BalkanDownload Iskočili smo na pločnik i otkrili da svi hodaju puževim korakom, izgledaju mrki dok izabiru put duž doista nesigurne površine. Za Boba je, međutim, ovo bio fascinantan novi svijet, jedan koji će uskoro biti željan istražiti. Stavio sam ga na ramena kao i obično, ali jedva da sam prošao nekoliko metara prije nego što se premjestio spreman spustiti se na zemlju. Nije mi palo na pamet, ali kad sam ga spustio dolje shvatio sam da je to Bobu prvi put da je vani po snijegu, barem sa mnom. Stajao sam i promatrao ga kako šapom lagano lupka prašinastu bjelinu, a zatim uzmiče kako bi se divio otisku koji je ostavio na djevičanskoj površini. Na trenutak sam zamislio kako mora izgledati svijet njegovim očima. Sigurno je izgledalo tako bizarno vidjeti da odjednom sve postaje bijelo. »Hajde, druže, ne možemo se vući cijeli dan,« rekao sam nakon minutu ili dvije. Do sada je snijeg već bio jako gust, bilo je teško vidjeti ispred sebe. Bob se i dalje silno zabavljao podižući nogu pa je zatim spuštajući u sve dublji snijeg. Naposljetku je, međutim, postao tako dubok da je njegov trbuh bio u ravnini s bijelim kristalima. »Hajde, druže, da te vratimo gore,« rekao sam, zgrabio ga i postavio natrag na ramena. Problem je sada bio što je snijeg padao tako uporno i gusto da se slijegao na nama obojici. Svakih nekoliko metara morao sam očistiti novi snijeg sa svojih ramena, a zatim to isto učiniti i Bobu. Imao sam poprilično star i bezvrijedan kišobran koji sam izvadio iz naprtnjače. Ali bio je gotovo potpuno beskoristan na jakom vjetru pa sam vrlo brzo odustao. »Ovo nije dobro, Bobe. Mislim da ti treba pronaći kaput,« rekao sam. Uletio sam u malu trgovinu otresajući noge od snijega na ulazu. Isprva je vlasnica, Indijka, izgledala šokirano kad nas je vidjela kako tamo stojimo, što jedva da je bilo stvarno iznenađujuće. Sigurno smo izgledali bizarno. Ali joj se raspoloženje uskoro razvedrilo.

89

Book as passion & BalkanDownload »Hrabri ste kad po ovakvu vremenu hodate naokolo,« nasmiješila se. »Ne znam baš za hrabrost,« rekao sam. »Ludost bi možda bila bliža istini.« Nisam bio sasvim siguran što zapravo tražim. Najprije sam razmišljao o novom kišobranu, ali bili su mi preskupi. Imao sam samo nešto sitniša. Ali zatim mi je nešto palo na pamet pa sam se uputio u odjel gdje su bile uskladištene kuhinjske potrepštine. Vidio sam rolu malih, čvrstih vreća za smeće. »To bi moglo poslužiti, Bobe«, mirno sam rekao. »Koliko je samo jedna vreća?« upitao sam. »Ne mogu ih prodavati pojedinačno. Moram vam prodati cijelu rolu. To je dvije funte,« rekla je. Nisam želio pljunuti toliku lovu. Stvarno nisam imao ni prebijena novčića. Ali sam zatim primijetio da na vrhu blagajne ima male crne vrećice za kupce da nose svoju kupovinu. »Ima li šanse da uzmem jednu od ovih?« upitao sam. »OK,« rekla je gledajući me smeteno. »One su po 5 penija.« »OK, uzet ću jednu. Imate li škare?« »Škare?« »Da, želim prorezati rupu na njoj.« Tada me pogledala kao da sam stvarno lud. Ali, vjerojatno po svom urođenom nagonu, sagnula se iza blagajne i stvorila male škare za šivanje. »Savršeno,« rekao sam. Pograbio sam zatvoreni dio vrećice i izrezao mali polukrug otprilike veličine Bobove glave. Zatim sam otvorio vrećicu i provukao Bobovu glavu kroz nju. Improvizirani mu je pončo pristajao poput rukavice i savršeno pokrio njegovo tijelo i noge.

90

Book as passion & BalkanDownload »Oh, razumijem,« rekla je gospođa smijući se. »Vrlo mudro. To bi trebalo poslužiti.« Trebalo nam je oko petnaest minuta da stignemo do Angela. Malobrojni su nam ljudi upućivali začuđene poglede dok smo prolazili pored njih, ali iskreno rečeno većina je više bila zaokupljena sigurnim stizanjem iz točke A u točku B po snijegu koji je šibao. Znao sam da nema izgleda da preživimo izvan podzemne na našem uobičajenom terenu. Pločnik je bio krcat bljuzgavim snijegom. Tako smo se Bob i ja smjestili u najbliži pothodnik gdje je glavnina putnika tražila sklonište. Doista nisam želio držati Boba predugo na hladnoći pa sam se dodatno potrudio oko prodaje časopisa. Srećom, činilo se da se mnogo ljudi sažalilo na nas i posegnuli su u svoje džepove. Moja je hrpa časopisa uskoro brzo nestajala. Do kasnog sam poslijepodneva sakupio dovoljno novca da možemo preživjeti dan ili dva, ocijenio sam. Glavno je bilo da imam dovoljno da mogu pokrenuti plin i struju dok se, nadajmo se, vrijeme ne popravi. »Sad, sve što nam je preostalo je stići kući,« rekao sam Bobu dok smo se još jednom sagnuli u ledeni vjetar i uputili se natrag prema autobusnoj stanici.

Mora postojati neki lakši način od ovog da se zaradi korica kruha , pomislio

sam u toplini autobusa.

Zarađivanje novaca bilo je tako teško, posebice zbog toga što je jaz između onih koji ga imaju i onih koji ga nemaju postajao sve veći. Raditi na ulicama Londona stvarno je bila priča o dva grada, kao što su me podsjetili nekoliko dana kasnije.

Stajao sam baš ispred dvorane na stanici podzemne Angel s Bobom na ramenima oko vremena ručka, kad sam zamijetio nekakvo komešanje na rampi za poništavanje karata gdje su se putnici pojavljivali iz vlakova. Skupina ljudi vodila je živahan razgovor s čuvarima. Kad je razgovor završio, pustili su ih, kako se činilo, bez plaćanja i krenuli su u našem smjeru. Smjesta sam prepoznao krupnog, blago raščupanog, plavokosog lika u središtu skupine. Bio je to gradonačelnik Londona, Boris Johnson. Bio je s

91

Book as passion & BalkanDownload mladićem, pretpostavljam svojim sinom i malom skupinom elegantno odjevenih pomoćnika. Išli su ravno prema mom izlazu. Zapravo nisam imao vremena za razmišljanje pa sam jednostavno reagirao instinktivno dok mi se približavao. »Što mislite o jednom The Big Issueu, Borise?« rekao sam zamahujući po zraku časopisom. »Pomalo se žurim,« rekao je. Izgledao je užurbano. »Čekajte.« Svaka mu čast, počeo je kopati po džepovima i izvukao hrpu kovanica koje je zatim ispustio u moje ruke. »Evo vam. Vrjednije od britanskih funta,« rekao je. Nisam shvatio što je mislio, ali sam svejedno bio zahvalan. »Zaista vam velika hvala što podupirete Boba i mene,« rekao sam uručujući mu časopis. Dok ga je uzimao, nasmiješio se i blago nakrivio glavu prema Bobu. »Lijepa je mačka koju imate,« rekao je. »Oh, da, on je zvijezda, ima čak i vlastitu putnu kartu pa može putovati naokolo.« rekao sam. »Izvanredno. Stvarno,« rekao je prije nego što se uputio u smjeru Islington Greena sa svojom svitom. »Sretno, Borise,« rekao sam dok je nestajao s vidika. Nisam htio biti neuljudan i provjeriti što mi je dao trenutak ili dva ranije ali, sudeći po težini i broju novčića, činilo se da je više nego što pokriva cijenu časopisa. »Bilo je to velikodušno od njega, zar ne, Bobe?« rekao sam loveći novčiće koje sam na brzinu spremio u džep.

92

Book as passion & BalkanDownload Kad sam pogledao u hrpicu gotovine, međutim, srce mi je potonulo. Svi novčići nosili su oznaku Confoederatio Helvetica. »Oh, ne, Bobe,« rekao sam. »Dao mi je proklete švicarske franke«. Tek sam tada shvatio, takoreći. »To je mislio kad je rekao vrjedniji od britanske funte,« promrmljao sam u sebi. Osim što, naravno, nisu bili vrjedniji. Očigledno mu nije palo na pamet da, dok se strane novčanice mogu razmijeniti u većini banaka i mjenjačnica, kovanice ne mogu. Bile su stvarno bezvrijedne. Barem meni. Jedna od naših prijateljica na stanici podzemne, Davika, prošla je trenutak ili dva kasnije. »Vidjela sam te s Borisom, Jamese,« nasmiješila se. »Je li te dobro shvatio?« »Zapravo i nije,« rekao sam. »Dao mi je hrpu švicarskih franaka.« Odmahnula je glavom. »To su ti bogataši,« rekla je. »Oni žive na drugačijem planetu od nas ostalih.« Samo sam mirno kimnuo u znak slaganja. Nije bilo prvi put da mi se dogodi takvo što. Nekoliko godina ranije zabavljao sam po Covent Gardenu. Približavalo se pola osam navečer, vrijeme početka predstava u većini kazališta i opernih kuća u tom području i mnogo je ljudi panično klipsalo kako su se pojavljivali iz podzemne željeznice. Nimalo iznenađujuće, nitko od njih nije imao vremena primijetiti me kako udaram po žicama s Bobom pri nogama, ali me primijetio lik s leptir mašnom koji je izgledao osobito smeten. Vidio me s nekoliko metara udaljenosti i smjesta posegnuo u džep. Bio je to lik veličanstvena izgleda s grivom sijede kose. Mogao bih se zakleti da sam ga prepoznao s televizije, ali ga nikamo nisam mogao smjestiti. Kad sam ga 93

Book as passion & BalkanDownload vidio da poseže u džep na hlačama i vadi šuštavu novčanicu, pomislio sam da mi se sreća nasmiješila. Bila je crvena i izgledala je kao veliki apoen, možda novčanica od 50 funta. Bila je to jedina novčanica za koju sam znao da na njoj ima crvene boje. »Evo ti ga na, moj čovječe,« rekao je tutnuvši mi u ruku dok je usporavao na kratak trenutak. »Živjeli! Hvala vam puno, zaista,« rekao sam. »Ugodna večer,« rekao je smijući se dok je ubrzavao i otrčao prema Piazzi. Nisam imao pojma zašto se smijao. Pretpostavljao sam da je bio dobre volje. Pričekao sam nekoliko minuta dok gomila nije malo oslabila prije nego što sam ponovno izvadio zgužvanu novčanicu iz džepa. Nije mi trebalo dugo da shvatim da to nije novčanica od 50 funta. Kao što sam i mislio, bila je crvena, ali je imala sliku bradatog tipa kojeg nikad prije nisam vidio. Na njoj je bila napisana brojka 100. Tekst je bio ispisan nekim istočnoeuropskim jezikom. Jedina riječ koja mi je izgledala poznata bila je Srbije. Nisam imao pojma koliko je ili je mogla vrijediti. Mogla je biti i više od 50 funta, koliko sam ja znao. Spakirao sam svoje stvari i uputio se u mjenjačnicu s druge strane Piazze za koju sam znao da je dokasna otvorena za turiste. »Zdravo, možete li mi reći koliko ovo vrijedi, molim?« rekao sam djevojci koja je bila iza prozora. Pogledala je novčanicu i uputila mi zbunjen pogled. »Ne prepoznajem je, pričekajte, da provjerim s nekim drugim,« rekla je. Otišla je u stražnji ured gdje sam vidio da sjedi neki stariji tip. Nakon kratkog razgovora vratila se. »Čini se da je srpska, to je 100 srpskih dinara,« rekla je. »OK,« rekao sam. »Mogu li ih promijeniti?«

94

Book as passion & BalkanDownload »Da vidimo koliko to vrijedi,« rekla je tipkajući po računalu, a zatim kalkulatoru. »Hmmm,« rekla je. »To ispada tek 70 penija. Dakle, ne možemo vam je zamijeniti.« Osjetio sam razočaranje. Potajno sam se ponadao da bi moglo biti dovoljno novca da Bob i ja proguramo vikend. Slabi izgledi. Bilo je dana kad sam postajao stvarno depresivan zbog škripca u kojem sam se našao. Navršio sam tridesetu. Većina momaka moje dobi ima posao ili automobil, kuću i plan za mirovinu, možda čak i ženu i nekoliko djece. Nisam imao ništa od svega toga. Dio mene ustvari nije to ni htio, istini za volju. Ali jesam čeznuo za sigurnosti koje su neke od tih stvari donosile. Bio sam sit života od mojih domišljatosti na ulici. I bio sam sit toga da me ponižavaju oni koji apsolutno nemaju pojma — a nekad ni razumijevanja — o životu koji sam morao voditi. Bilo je dana kad sam osjećao da sam blizu granice izdržljivosti. Nekoliko dana nakon tog incidenta s gradonačelnikom, osjetio sam da sam je dosegnuo.

Bob i ja završili smo rano posao i uputili se u podzemnu, uskočili u Northern Line prema Eustonu, zatim smo se prebacili na Victoria Line za Victoria Station. Dok smo se vozili kroz tunele, Bob je hodao ispred mene na svom povocu. Znao je kamo smo se uputili. Sastajali smo se s mojim ocem, to nam je posljednjih mjeseci postalo uobičajeno. Odnosi između nas bili su prilično napeti u prošlosti. Kad su se moji roditelji rastali, moja je majka dobila skrbništvo i odvela me na drugu stranu svijeta, u Australiju tako da jedva da me poznavao dok sam odrastao kao dječak. Do vremena kad sam stigao u London kao tinejdžer, bio sam prava pokora. U roku od godine dana otkako sam došao ovamo, nestao sam s lica zemlje i počeo spavati na otvorenom. Kad sam se ponovno digao s dna, pokušavao mi je pomoći da se vratim na pravi put, ali, da budem pošten, bilo me gotovo nemoguće spasiti. Postali smo malo bliži kad sam se počeo popravljati i stekli smo naviku sastajanja na piću u pubu na Victoria Stationu. Osoblje je tamo bilo prilično prijateljsko i dopustilo bi mi da se ušuljam s Bobom pod uvjetom da ostane skriven od ostalih gostiju. Naučio sam ga držati pod stolom gdje bi sretno 95

Book as passion & BalkanDownload dremuckao. Bilo je to jeftino i vedro mjesto pa smo obično tamo i objedovali. Uvijek bi častio moj tata. Pa nikada neću imati novca da počastim njega, zar ne? Kao i uvijek, čekao me tamo. »Kakve su novosti?« »Nema ih puno,« rekao sam. »Postajem nezadovoljan prodavanjem The Big Issuea. To je preopasno. A London je pun ljudi kojima se živo jebe za tebe.« Ispričao sam mu tada priču o Borisu Johnsonu. Pogledao me suosjećajno, ali je njegov odgovor bio predvidljiv. »Ti se trebaš očistiti i trebaš si naći pravi posao, Jamie,« rekao je. (Bio je jedina osoba koja me tako zvala.) Odolio sam napasti da prevrnem očima. »Lakše reći nego učiniti, tata,« rekao sam. Moj je tata uvijek bio dobar radnik, marljiva osoba. Bio je fizički radnik do srži. Diplomirao je, radio je svašta od trgovca starinama, servisa za perilice i kućanske aparate, do posla s vozilima. Uvijek je bio sam sebi gazda. Mislim da baš nije mogao shvatiti zašto nisam bio u stanju činiti isto. Njemu na čast, nikada se nije odrekao svake odgovornosti. Pokušavao je pomoći. U jednoj sam fazi zagrizao za ulazak u glazbenu produkciju i htio mi je pomoći da krenem tim koracima, ali nije uspjelo. Namjera jest bila tu, ali nije bilo poticaja. Ponovno se oženio nakon razlaza s mojom mamom i imao je dvoje djece, moju polubraću Caroline i Anthonyja, za koje se brinuo. Postalo je komplicirano. Nikada nisam stvarno razmišljao da radim s njim, a on to nikada nije stvarno ni ponudio. Prilično ispravno, osjetio je da posao i obitelj ne treba miješati. Osim toga, duboko u sebi znao je da nisam dovoljno pouzdan — ili pristojna izgleda — za kontakte s ljudima. »Što misliš o usavršavanju u računarstvu ili nešto poput toga? Ima puno tečajeva naokolo,« rekao je.

96

Book as passion & BalkanDownload To je doista bila istina, ali ja nisam imao kvalifikacije za upis na većinu tečajeva. To je djelomično bila moja pogreška. Prije nekoliko godina imao sam mentora, sjajnog momka koji se zvao Nick Ransom koji je radio za dobrotvornu ustanovu Family Mosaic. Bio je zaista dobar prijatelj. Ili je dolazio u moj stan ili sam ja odlazio u njegov ured u Dalstonu gdje bi mi pomagao u svemu, od plaćanja računa do pisanja molbi za posao. Pokušavao me uključiti u razne tečajeve, od popravljanja bicikla do računarstva. Ali je borba da se oslobodim svoje ovisnosti bila potpuno iscrpljujuća i nikada se nisam ozbiljno prihvatio posla. Ulično zabavljanje uvijek je bilo lakši izbor za mene i kad je Nick promijenio posao, povoljna mi je prilika kliznula kroz prste. Nije to bila prva zgoda koju sam zabrljao, a neće biti ni posljednja. Moj je tata rekao da će se raspitati da vidi događa li se nešto. »Posvuda je prilično neugodno u ovom trenutku,« rekao je držeći primjerak večernjih novina. »Svaki put kad pogledam novine, sve je to tužno i beznadno. Radna mjesta se samo gase.« Nisam bio toliko isključen iz stvarnosti. Znao sam da su milijuni ljudi u istoj situaciji kao i ja, a svaki pojedini od njih s boljim kvalifikacijama. Bio sam toliko nisko u hijerarhiji na tržištu rada da sam osjećao da čak nije ni vrijedno tražiti posao. Moj tata nije bio čovjek koji bi mi otkrio svoje osjećaje. Znao sam da je bio nezadovoljan načinom na koji sam živio svoj život. Duboko u sebi znao sam da osjeća da pokušavam. Razumio sam zašto je tako osjećao, ali istina je da sam pokušavao. Samo na vlastiti način. Da bismo nekako olakšali stvari, razgovarali smo malo o njegovoj obitelji. Nisam bio osobito blizak s Anthonyjem i Caroline; sastajali smo se vrlo rijetko. Upitao me što radim za Božić - proveo sam nekoliko Božića s njim, ali nije baš bilo zabavno nijednome od nas. »Provest ću ga s Bobom,« rekao sam. »Uživamo biti zajedno.« Moj tata nije uistinu shvaćao moj odnos s Bobom. Večeras ga je, kao i obično, povremeno pogladio i pripazio kad sam skočio na zahod. Čak je pozvao konobaricu da mu donese tanjurić mlijeka i dao mu nekoliko grickalica. Ali

97

Book as passion & BalkanDownload nije bio prirodni mačkoljubac. I jednom ili dvaput kad sam govorio koliko mi je Bob pomogao da se sredim izgledao je zbunjeno. Smatram da ga ne mogu kriviti zbog toga. Kao i uvijek, moj je tata pitao »za zdravlje«, što sam uvijek shvaćao kao šifru za »Jesi li još uvijek čist?« »Dobro mi ide,« rekao sam. »Nedavno sam vidio kako je momak umro od predoziranja na stubištu moga stana. To me poprilično izbezumilo.« Izgledao je užasnuto. Nije imao razumijevanja za narkomansku kulturu ili način na koji je funkcionirala i, kao i mnogo ljudi njegove generacije, bio je pomalo uplašen od razgovora o tome. Iz tog razloga, mislim da nikada nije stvarno shvatio u koliko lošoj situaciji sam bio kad sam bio na najnižim granama na heroinu. Viđao me tijekom tog razdoblja, ali kao i svi ovisnici, naučio sam držati tu stranu svoga života skrivenom kad je potrebno. Sreo sam ga nekoliko puta kad sam bio pod utjecajem droge. Samo sam mu rekao da imam gripu i pretpostavljao da ne zna razliku. Ipak, nije bio toliko glup, vjerojatno je osjetio da nešto nije u redu, ali ne bi bio u stanju reći što je to određeno. Nije imao pojma o tome što znači uzimati drogu. I baš sam mu zavidio na tomu. Zajedno smo proveli sat i pol, ali je zatim morao uhvatiti vlak natrag za južni London. Dao mi je nekoliko funta da prebrodim ove dane i dogovorili smo se da se ponovno vidimo za dva tjedna. »Pazi na sebe, Jamie,« rekao je. Stanica je još bila prometna. Bilo je vrijeme pred kraj najveće prometne gužve. Preostalo mi je još nekoliko časopisa u torbi pa sam tako odlučio pokušati i osloboditi ih se prije odlaska kući. Pronašao sam prazan teren ispred željezničke stanice i uskoro mi je išlo prilično dobro. Bob je imao pun trbuh i bio je u dobroj formi. Ljudi su se zaustavljali i žalili se. Upravo sam premišljao hoću li potrošiti novac koji sam zaradio na curry za van kad se ponovno pojavila nevolja. Znao sam da je taj par nevolja u trenutku kad sam ih ugledao kako prelaze put prema glavnom ulazu u Victoria Station. Prepoznao sam jednog od njih još 98

Book as passion & BalkanDownload iz dana prodavanja The Big Issuea u Covent Gardenu. On je bio mišićav, sjedokosi momak u srednjim četrdesetima. Nosio je napadan crveni kratki kaput, ali sam znao da nije pravovaljani prodavač. Odavno su mu oduzeli bedž zbog raznih prekršaja. Njegov mi prijatelj nije bio poznat, ali nisam ga ni trebao poznavati da mogu reći da je divljeg karaktera. Bio je velika neman, a bio je građen kao vreća krumpira. Smjesta sam shvatio što rade. Manji je zamahivao jedinim primjerkom The Big Issuea, zaustavljao ljude, skupljao novac, ali nikada nije uručivao časopis. Izvodili su organizirano varanje zvano Jedno kupovanje, pri čemu su prodavači koristili jedan zastarjeli časopis kako bi započeli lanac prodaje. Svaki put kad bi netko uručio nešto novca, prodavač bi izišao s nekom ridajućom pričom o tome kako im je to posljednji primjerak i da su u posebno groznom škripcu. Bilo je to, u osnovi, prošenje. Nema druge riječi za to. Bio sam zabrinut što su se uputili u našem smjeru. Zbilja, uskoro su bili ispred ulaza u podzemnu, manji iz para se približavao putnicima na rubu stubišta. Bilo je zasljepljujuće očigledno da nije službeni prodavač. Kratki je kaput bio isparan u krpe i izgledao je kao da je izvučen iz kante za smeće. Također je nedostajao službeni bedž koji pravovaljani prodavači nose na lijevoj strani svojih prsluka. Dok je njegov prijatelj išao za svojim poslom, veći je krenuo ravno prema meni. Bio je jednako tako agresivan kako je i izgledao. »Ej, ti, gubi se ili ću ubiti tu tvoju mačku,« rekao je lijepeći svoje veliko crveno lice uz moje. Bilo je traga irskog u njegovu naglasku, a dah mu je zaudarao na piće. Bob je, kao i uvijek, prepoznao opasnost i već je siktao na njega. Kleknuo sam i popeo mi se na ramena prije ikakve nevolje. Ja nisam bio preplašen i držao sam se svog terena. »Imam pravo prodavati ovdje i još imam samo ovih nekoliko primjeraka,« rekao sam. »Ti znaš da je to što radiš pogrešno. Ti si samo pijavica koja ga prisiljava da prosi za tebe.« To mu se nije svidjelo i ponovno me upozorio.

99

Book as passion & BalkanDownload »Imaš dvije minute da spakiraš svoje stvari i odjebeš,« rekao je. Privremeno ga je zbunio prijatelj koji mu je mahao iz nekog razloga. Zatim se progurao kroz gomilu. Ljudi su tekli kao bujica iz stanice i u nju pa sam ih na nekoliko minuta izgubio. Znao sam rezultat. Obojica su bili ovisnici o drogama i samo su izvodili ovu prevaru sve dok ne bi imali dovoljno novaca da odu i nafiksaju se. Nadao sam se da je signal njegova prijatelja označio da su dostigli cilj i da će nestati. Ali nisam bio te sreće. Za vrlo kratko vrijeme veliki se momak ponovno pojavio, a izgledao je ljući nego prije. Doslovno su mu se usta zapjenila i pljuvao je psovke. »Zar nisi čuo što sam ti rekao?« zarežao je. Sljedeće što znam jest da me udario. Samo je došao do mene i bubnuo me po nosu. Dogodilo se tako brzo, nisam čak ni vidio da je zamahnuo rukom. Samo je brzo udario golemom šakom u moje lice. Nije bilo nade da izbjegnem udarac. »Kog vraga radiš?« rekao sam povlačeći se, Bob se čvrsto držao za mene. Kad sam povukao ruku s lica vidio sam da je prekrivena krvlju. Šikljala je, a nos je izgledao kao da je u njemu neka slomljena hrskavica. Odlučio sam da to nije borba u kojoj mogu pobijediti. Nije bilo ni traga policiji pa sam bio sam protiv prilično neugodnog para. Raditi na ulici bilo je prilično riskantno, znao sam to. Ali bilo je vremena kad je to bilo krajnje opasno. Čuo sam i priče da su prodavači The Big Issuea bivali ubijeni. Bio je i jedan slučaj gore u Norwichu gdje su se dvojica ili trojica momaka latila prodavača i nasmrt ga iscipelarila. Stvarno nisam želio biti pridodan statistikama. »Hajde, Bobe, idemo odavde,« rekao sam grabeći svoje stvari i odlazeći. Osjetio sam mješavinu ljutnje i razočaranja. Bio sam očajan zbog promjene sreće. Nisam mislio da mogu uzeti mnogo više od života. Ali, kolikogod se trudio, nisam vidio kako se mogu otrgnuti. Iznenada je cijeli taj razgovor s mojim ocem o poslovima i osposobljavanju nalikovao smiješnoj, potpuno uzaludnoj nadi. Tko će narkiću koji se oporavlja platiti pristojnu plaću? Tko će 100

Book as passion & BalkanDownload unajmiti nekoga sa životopisom oskudnim poput australske zabiti gdje sam proveo dio svoga djetinjstva? Toga dana, kad sam se osjećao tako loše, odgovor je bio jednostavan i prokleto očigledan kao i nos na mom licu: nitko.

101

Book as passion & BalkanDownload JEDANAESTO POGLAVLJE

Dvije cool mačke

U vrijeme ručka jednoga dana u rujnu 2010. stigao sam na stanicu Angel i tamo me dočekala Davika. Bila je prodavačica putnih karata i bila je jedan od naših najodanijih prijatelja otkako smo Bob i ja počeli raditi u Islingtonu. Često bi Bobu kupila neku grickalicu ili nešto za piti, osobito tijekom vrućeg vremena. Danas je, međutim, samo htjela prenijeti poruku. »Bok Jamese, tu je bio netko tko je tražio tebe i Boba,« rekla je. »To je bio reporter iz jednih lokalnih novina. Zamolio me da ga nazovem ako si voljan razgovarati s njim.« »Stvarno?« pitao sam. »Mislim da mi ne smeta. Reci mu da može doći i vidjeti nas u naše redovno vrijeme.« Nije bilo prvi put da netko obrati pažnju na nas. Na internetu je bilo nekoliko filmića o Bobu i meni koje je pregledalo više tisuća ljudi, nekoliko je londonskih blogera pisalo lijepo o nama, ali nitko iz novina nije pokazao nikakvo zanimanje. Da budem iskren, nisam baš povjerovao u to. Tijekom godina bilo je svih vrsta čudnih i krasnih pristupa, 99 posto njih bez rezultata. Nekoliko dana kasnije, međutim, stigao sam na Angel i zatekao momka ispred stanice podzemne kako nas čeka. »Bok, Jamese, moje je ime Peter,« rekao je. »Pitam se mogu li napraviti intervju s vama za Islington Tribune?« »Naravno, zašto ne?«

102

Book as passion & BalkanDownload Nastavio je slikajući Boba smještenog na mojim ramenima, sa znakom stanice podzemne željeznice Angel iza nas. Osjetio sam se pomalo samopouzdano. Nisam baš bio odjeven za tu priliku i imao sam gustu rano zimsku bradu, ali činilo se da je sasvim zadovoljan rezultatima. Zatim smo malo čavrljali o mojoj prošlosti i kako smo se sreli. Nije baš bila španjolska inkvizicija, ali mu je sigurno dalo dovoljno materijala za članak za koji je rekao da će se pojaviti u sljedećem izdanju Tribunea. Ponovno, nisam to shvatio zaista ozbiljno. Funkcionirao sam po načelu vjerujem kad vidim. Na taj je način bilo jednostavnije. Nekoliko dana kasnije, u četvrtak ujutro, Rita i Lee, koordinatori štanda The Big Issuea u Islington Greenu prozvali su me. »Hej Jamese, ti i Bob ste danas u novinama,« rekla je Rita vadeći primjerak

Tribunea.

»Jesmo li?« upitao sam. I zbilja, bio je to članak o nama na pola stranice koji je napisao Peter Gruner. Naslov je bio: DVIJE COOL MAČKE... PRODAVAČ THE BIG ISSUEA I SKITNICA ZVANA BOB Priča je započinjala: Još od legendarnog Dicka Whittingtona čovjek i njegova mačka nisu postali takvi nevjerojatni celebrityji na ulicama Islingtona. Prodavač The Big Issuea James Bowen i njegov poslušni riđi mačak Bob, koji svuda idu zajedno, privlačili su poglede i komentare otkako su se prvi put pojavili ispred stanice podzemne željeznice Angel. Priča o tome kako su se sreli — o kojoj se naširoko moglo čitati na blogovima na internetu — jedna je od tako izvanrednih dirljivih priča da je samo pitanje vremena kad ćemo dobiti holivudski film. Morao sam se glasno nasmijati na neke od novinarskih sloboda. Dick Whittington? Holivudski film? I nisam baš bio jako zadovoljan kako sam

103

Book as passion & BalkanDownload izgledao na slici poigravajući se gustom bradom. Ali bio je to sjajan članak, morao sam priznati. Zaletio sam se do prodavača novina i zgrabio nekoliko primjeraka da ih ponesem kući. Bob me vidio kako ponovno gledam članak u autobusu te večeri i kao da se iznenadio. Nije se događalo vrlo često, ali u kratkom djeliću sekunde na licu mu je bio onaj blago zbunjeni izraz. Kao da je govorio: »Ne, ne može biti. Može li? Stvarno?« Mnogo je ljudi ipak znalo da smo to mi. A publicitet je uskoro ubrao dividende iako samo male. Pristao sam dati intervju uglavnom zato što sam mislio da će to biti dobro za prodaju mojih časopisa. Mislio sam da ću pojavljivanjem u javnosti potaknuti nekoliko novih kupaca da se zaustave i popričaju sa mnom na stanici podzemne Angel. I jest. U danima koji su uslijedili sve nas je više ljudi počelo pozdravljati, ne samo na Angelu, nego i u autobusu i na ulici. Jednog sam jutra vodio Boba da obavi svoje potrebe u Islington Green kad se skupina školaraca pojavila ispred nas. Mogli su biti jedva devet ili desetogodišnjaci i bili su u školskim plavim odorama. »Gledajte, to je Bob,« rekao je jedan od njih, mali dječak, uzbuđeno pokazujući. Bilo je jasno da ostatak razreda nema pojma o čemu on govori. »Tko je Bob?« »Onaj tamo mačak na čovjekovim ramenima. On je poznat. Moja mama kaže da izgleda kao Garfield,« rekao je dječak. Dirnulo me što nas prepoznaju mala djeca, ali nisam bio baš siguran da sam sretan zbog usporedbe sa svjetskim najpoznatijim mačkom iz crtića. Garfield je bio slavan po tome što je vrlo debeo, opsjednut jelom, lijen i blago antipatičan. Također je mrzio bilo koji oblik vježbe ili teška rada. Bob je uvijek bio u izvrsnu stanju, jeo prilično razumno, a imao je najprijateljskije, najležernije držanje od svih mačaka na koje sam ikad naišao. I nitko nikada ne bi mogao reći da se kloni rada.

104

Book as passion & BalkanDownload Bilo je mnoštvo sličnih susreta tijekom dana nakon sto je objavljen članak, ali je najznačajniji došao od nekoga s kim sam jednom ranije razgovarao. Već mi je jedne večeri bila pristupila američka gospođa koja je rekla da je književni agent. Ime joj je bilo Mary. Rekla mi je da živi u blizini i da je mnogo puta zamijetila Boba i mene pred stanicom podzemne. Upitala me jesam li razmišljao o tome da napišem knjigu o svom životu s Bobom. Rekao sam da ću razmisliti o tome, ali iskreno govoreći, nisam je shvatio ozbiljno. Kako sam i mogao? Bio sam ovisnik o drogama koji se oporavlja i koji se bori da preživi prodajući The Big Issue. Nisam pisao dnevnik. Nisam pisao čak ni poruke svojim mobilnim telefonom. Da, volio sam čitati i pročitao sam sve knjige kojih sam se dočepao. Ali, koliko sam vidio, barem, pisanje knjige bilo je otprilike toliko realno koliko i da sam izgradim svemirsku raketu ili da vodim Parlament. Drugim riječima, bio je to potpuni i krajnji promašaj. Srećom, ona je ustrajala i ponovno samo razgovarali. Predvidjela je moju zabrinutost i predložila da se susretnem s piscem koji je bio iskusan u pomaganju ljudima da ispričaju svoje priče. Rekla mi je da je trenutno zauzet, ali da će biti slobodan krajem godine i da će me posjetiti. Nakon članka u Islington Tribuneu ponovno me kontaktirala kako bi potvrdila da se želim sastati s njim. Ako bude smatrao da ima materijala za knjigu o Bobu i meni, provest će sa mnom neko vrijeme, ja ću mu pričati svoju priču, a zatim će mi pomoći uobličiti je i napisati. Zatim će je ona pokušati prodati nekom izdavaču. Ponovno, zvučalo je sasvim nevjerojatno. Neko vrijeme nisam čuo ništa o tome, ali zatim, prema kraju studenog, dobio sam poziv od tog pisca. Ime mu je bilo Garry. Pristao sam se susresti s njim i odveo me na kavu u Design Centre preko puta mog terena. Bob je bio s nama pa smo morali sjesti van na hladnoću koja je grizla. Bob je bio bolji procjenjivač karaktera nego ja pa sam se pretvarao da idem na zahod i ostavio sam ih same nekoliko puta. Slagali su se sjajno što sam smatrao dobrim znakom.

105

Book as passion & BalkanDownload Pokušavao je dokučiti je li moja priča prikladna za knjigu i bio je otvoren koliko je to uopće moguće. Što se mene ticalo, stvarno nisam baš želio ulaziti u mračnu stranu svojega života. Ali dok smo razgovarali, rekao je nešto što je pogodilo u žicu. Vidio je da smo i Bob i ja slomljene duše. Spojili smo se kad nam je obojici bilo najteže u životu. Pomogli smo jedan drugome pokrpati život. »To je priča koju morate ispričati,« rekao mi je. Nikada nisam o tome razmišljao u tom smislu. Instinktivno sam znao da je Bob bio golema pozitivna snaga u mom životu. Čak sam vidio na videu na You Tubeu kako kažem da mi je spasio život. Nagađao sam da je to, do određene mjere, bila istina. Samo nisam mogao zamisliti da je to priča koja bi ikoga zanimala. Čak i kad sam Garryja vidio zbog drugog, dužeg razgovora, sve je to izgledalo kao prazno maštanje. Bilo je toliko mnogo ako i možda. Budu li Garry i Mary voljni raditi sa mnom, možda će izdavač biti zainteresiran izdati knjigu. Stvarno nisam vidio da će se sve te tri stvari poklopiti. Prepreke su mi se činile prevelikima. Kako se približavala sezona svetkovina i kraj godine se nazirao na vidiku, rekao sam si da je vjerojatnije da je Djed Božićnjak stvaran. Bob i ja naučili smo voljeti zajedničke Božiće. Prve godine kad smo bili zajedno proveli smo ga sami u stanu, podijelili smo nešto gotovih obroka i gledali TV. S obzirom na to da sam nekoliko od proteklih deset Božića proveo sam, u hostelu ili u stanju izazvanom heroinom, činilo se to najljepšim praznikom ikad. Drugi sam propustio otputovavši u Australiju, ali smo uvijek od tada bili zajedno. Tijekom razdoblja do Božića dobivali smo, kao obično, mnogo darova, od šalova za Boba do poklon-bonova za nas obojicu u dućanima poput Sainsbury's, Marks and Spencer i H&M. Nije bilo upitno koji je Bobov najdraži: adventski kalendar ispunjen njegovim omiljenim grickalicama. Smjesta bi se zaljubio u njega, naravno, i brzo je naučio da rano ujutro digne galamu kad je bilo vrijeme da se izvadi posljednja grickalica pri odbrojavanju do Božića. Također smo dobili fantastičan kostim djeda Božićnjaka za životinje. Belle mi ga je napravila za naš prvi zajednički Božić, ali se nekako izgubio. Ovaj je

106

Book as passion & BalkanDownload imao ugodno crveni sako i vrlo upadljiv crveni šešir za Boba da ga nosi tijekom sezone praznika. Prolaznici na Angelu bili su očarani. Kad je stigao sam dan Božića, Bob je proveo više vremena igrajući se s papirom za umatanje nego sa samim poklonom. Prevrtao se po tepihu grickajući ga. Pustio sam ga i proveo poslijepodne gledajući televiziju i igrajući video igrice. Belle je navratila na nekoliko sati. Meni je to izgledalo kao pravi obiteljski Božić.

Bilo je nekoliko tjedana do Nove godine kad me nazvala Mary koja mi je rekla da se glavni londonski izdavač, Hodder and Stoughton, želi sastati sa mnom, i Bobom, naravno. Nekoliko dana kasnije, otišao sam u njihove urede u prilično velikom tornju u blizini Tottenham Court Roada. Isprva ljudi iz osiguranja nisu željeli pustiti Boba u zgradu. Izgledali su zbunjeno kad smo rekli da će on biti glavna tema knjige. Shvatio sam u čemu je stvar. Hodderovi drugi autori bili su ljudi poput Johna Grishama i Gordona Ramsaya. Zašto bi, zaboga, oni objavili knjigu o raščupanom tipu i njegovu riđem mačku? Netko iz izdavačkog ureda sišao je dolje da to sredi, a nakon toga su se pobrinuli da se Bob i ja osjećamo veoma dobrodošlima. Zapravo su s Bobom postupali kao s članom kraljevske obitelji u posjeti. Dali su mu malu torbicu s nešto grickalica i igračaka od mačje metvice i dopustili mu da lunja po uredima istražujući. Kudgod otišao, dočekivali su ga kao neku slavnu ličnost. Ljudi su snimali svojim telefonima i gukali nad njim. Znao sam da ima kvalitete zvijezde, ali nisam shvatio da je to toliko moćno. Ja sam, s druge strane, morao sjediti na sastanku na koji je načas navratila dugačka kolona ljudi kako bismo razgovarali o njihovim različitim specijalnostima, od marketinga i publiciteta do proizvodnje i prodaje. Bilo je tu svih vrsta poslovnih razgovora o datumima izdavanja i projektnim planovima. Jednako su tako mogli govoriti hrvatskim ili mandarinskim. Ukratko, vidjeli su neke od materijala koje smo Garry i ja napravili i htjeli su objaviti knjigu koja se temelji na tome. Između sebe, već su došli i do naslova: Fantastični mačak Bob. Tennessee Williams mogao se i okretati u grobu, ali ja sam mislio da je to vrlo domišljato. 107

Book as passion & BalkanDownload Uskoro su zatražili da posjetim književnu agenciju u Chelseaju gdje je Mary radila. Ponovno, bilo je to vrlo veliko i blago zastrašujuće mjesto. Bili su više naviknuti dočekivati dobitnike Nobelove i nagrade Booker, pa je bilo i nekih čudnih pogleda kad su ljudi shvatili da su u njihovu atmosferu ušetali prodavač The Big Issuea i njegov mačak. Dok je Bob istraživao urede, Mary me provela kroz ugovore koje su mi ponudili izdavači. Rekla mi je da je to dobra pogodba, pogotovo s obzirom na to da sam »nepoznati autor«. Vjerovao sam joj i potpisao svu papirologiju. Tijekom proteklih deset godina bio sam vičniji potpisivanju recepata za drogu i formulara za puštanje iz policije. Črčkanje vlastita imena smatrao sam čudnim, ali, također, moram priznati, vrlo uzbudljivim. Bilo je dana kad bih se ujutro probudio i mislio da je sve to bilo samo plod moje mašte. To se uistinu nije moglo događati. Ne meni.

U to vrijeme nisam htio da Garry dolazi k meni u stan. Tako sam se počeo sastajati s njim jednom ili dvaput tjedno u Islingtonu. Bilo je razloga za i protiv takvog aranžmana. S jedne strane, to je značilo da nakon toga mogu namaknuti novac i provesti nekoliko sati radeći. Ali je također značilo da imam Boba sa sobom, pa je izazov pronaći mjesto gdje ćemo sjesti i razgovarati, osobito kad je vrijeme bilo loše. Mjesni kafići ne bi pustili mačka u prostorije, a u blizini nije bilo knjižnice. Tako smo morali pronaći alternative. Prvi ljudi koji su nas pozvali unutra da se maknemo s hladnoće, ironično, bili su Waterstones, knjižara na Islington Greenu. Tamo su me poznavali. Često sam tamo navraćao s Bobom da pregledam odjel znanstvene fantastike. Poslovođa knjižare, Alan, bio je na dužnosti i pitali smo ga smeta li mu da radimo gore na katu u mirnom kutku. Ne samo da je odobrio već je članu osoblja rekao da organizira dva stolca za nas u odjelu povijesti. Čak nam je donio i kave. Kad bi bilo sunca koristili smo mjesto na Essex Roadu koje je imalo stolove vani. Tamo sam mogao i pušiti što je za mene bila premija. Garry i ja odlučili smo da knjiga ne bude samo o mom životu s Bobom. Željeli smo da ljudima ponudi neke spoznaje o životu na ulicama. Želio sam im

108

Book as passion & BalkanDownload pojasniti kako je ljudima poput mene lako ostati nezamijećen, postati zaboravljen i zanemaren od društva. Naravno, kako bih to postigao, morao sam u pozadini iznijeti i svoju priču. Doista se nisam radovao tom dijelu zadatka. Govoriti o sebi nije bilo nešto što mi je bilo lako, a posebice kad se radilo o mračnijim stvarima. A toga je bilo mnogo. Bilo je dijelova moga života kao ovisnika koje sam pokopao u najudaljenije kutke svoga uma. Bilo je tu izbora kojih sam se duboko sramio, učinjenih stvari koje nisam želio podijeliti ni sa kim, a kamoli ih staviti u knjigu. Ali kad smo jednom počeli razgovarati, na moje iznenađenje, bilo je manje bolno no što sam se pribojavao. Nisam si mogao priuštiti psihologa ili psihoanalitičara, ali bilo je trenutaka kad je razgovor s Garryjem bio jednako dobar kao razgovor sa psihijatrom. To me prisililo da se suočim s nekim bolnim istinama i bilo je čudno katarzično, pomoglo mi je da malo bolje razumijem sebe. Znao sam da nisam osoba s kojom je lako imati posla. Imao sam prkosnu, samo uništavajuću crtu koja me dosljedno dovodila u nepriliku. Bilo je prilično očigledno da sam imao djetinjstvo koje me poremetilo. Rastava mojih roditelja i moje lutajuće godine, lepršanje između Velike Britanije i Australije nisu baš bile čvrst oslonac. Uvijek sam se jako trudio uklopiti i biti popularan kao dijete, ali nikada nije funkcioniralo. Završilo je prežestokim nastojanjem — a rezultat je da sam postao promašen čovjek i izopćenik. Do vremena kad sam bio adolescent započeli su moji problemi u ponašanju. Bio sam ljut i buntovan i razišao se s majkom i poočimom. U razdoblju od oko dvije godine, između jedanaeste i trinaeste, stalno sam bio u Dječjoj bolnici Princess Margaret kod Pertha. U jednom su mi trenutku dijagnosticirali da sam bipolaran ili manično depresivan. Ne mogu se točno sjetiti koje od toga. Činilo se da svaki tjedan dolaze s nekom novom dijagnozom. U svakom slučaju, posljedica je bila da su mi propisivali različite lijekove uključujući litij. Sjećanja iz toga doba bila su zbrkana. Živo sjećanje koje mi se naglo pojavilo u mislima bilo je o odlasku u ambulantu socijalnog osiguranja u Princess Margaret na tjedno ispitivanje krvi. Zidovi ambulante bili su oblijepljeni plakatima pop i rock zvijezda, tako da su mi ispitivanje krvi radili dok sam zurio u slike Gladys Knight i Pipsa.

109

Book as passion & BalkanDownload Svaki put me liječnik uvjeravao da injekcija koju mi je trebao dati neće boljeti. »Osjetit ćeš kao ogrebotinu,« rekao bi, ali je uvijek bilo gore od toga. Bilo je to nekako ironično, pretpostavljam, ali sam godinama nakon toga imao fobiju od igala. To je bilo mjerilo koliko je moja ovisnost o drogama bila duboka da sam to nekako zaboravio i sretno se svakodnevno fiksao. S druge strane, sjećam se kako sam, nakon odlaska iz bolnice, želio nešto vratiti pa sam započeo poklanjati kutije sa stripovima. Uspio sam steći nešto radnog iskustva u trgovini stripova u blizini i uvjerio sam šefa da mi dopusti da odnesem kutije neprodanih časopisa djeci u bolnici. Mnoge sam sate proveo igrajući zračni hokej i gledajući video-igrice u sobi za aktivnosti koju su imali na dječjem odjelu, pa sam znao da će svi cijeniti nešto zanimljivo za čitanje. Općenito, međutim, sjećanja na to vrijeme bila su prilično sumorna. Otvorila su mi oči prema dimenzijama moje mladosti o kojima ranije nisam zaista razmišljao. U jednom trenutku, primjerice, radili smo na knjizi dan nakon što sam gledao film dokumentarista Louisa Therouxa o tome kako roditelji u Americi koriste sve više psiho aktivnih lijekova za liječenje svoje djece od poremećaja poput ADHD-a, Aspergerova ili bipolarnog poremećaja. Palo mi je na pamet da je to upravo ono što se meni dogodilo. I pogodilo me da je takvo liječenje sigurno imalo golema utjecaja na mene kad sam bio mlad. Pitao sam se što je bilo prvo. Bilo je to pitanje kokoš ili jaje: jesu li mi davali lijekove jer sam bio neposlušan? Ili sam počeo postajati neposlušan zbog svih onih posjeta liječnicima koji su me uvjerili da sa mnom sigurno nešto nije u redu? Možda je najstrašnije od svega kakav su učinak svi ti lijekovi imali na mene i moju mladu ličnost? Kao malo dijete smatrao sam sebe prilično bezbrižnim karakterom, ali od tog vremena postao sam ono za što pretpostavljam da biste nazvali »osoba sa psihičkim smetnjama«. Borio sam se da se uklopim u društvo i patio od depresije i naglih promjena raspoloženja. Je li postojala poveznica? Nisam imao pojma. Ono što jesam znao, međutim, jest da nisam mogao kriviti liječnike, moju majku ili bilo koga drugoga za put kojim je moj život krenuo nakon toga. Da, oni jesu odigrali ulogu, ali ja snosim konačnu odgovornost. Nitko mi nije rekao da postanem ovisnik. Nitko me nije prisilio da lutam ulicama Londona. Nitko me nije natjerao da uzimam heroin. Bile su to pogrešne odluke koje sam

110

Book as passion & BalkanDownload napravio slobodnom voljom. Nisam trebao ničiju pomoć da zabrljam vlastiti život. Učinio sam savršeno dobar posao vlastitim snagama. Ako ništa drugo, knjiga je bila prilika za mene da to postane kristalno jasnim.

Na trenutak moj je tata ostao bez riječi. Izraz na njegovu licu bio je mješavina nevjerice, sreće, ponosa — i blagog razumijevanja. »To je mnogo novaca, Jamie,« rekao je nakon nekoliko časaka stavljajući na stranu ček smeđe boje koji sam mu upravo uručio. »Bolje da paziš s njim.« Stvarnost onoga što se dogodilo do sada doista nismo shvatili. Ne samo moj tata, nego ni ja. Bilo je sastanaka s izdavačima, potpisanih ugovora, čak i članaka u novinama. Ali sve dok nisam dobio taj ček za predujam nisam konačno shvatio. Kad je prvi put upala kroz sandučić za poštu nekoliko dana ranije, otvorio sam omotnicu i jednostavno sjeo i gledao u nju. Jedini ček koji sam bio vidio u proteklom desetljeću bio je od DHSS-a*. Bili su na male iznose, 50 funta ovdje ili 100 funta ondje, nikad ništa s više od dvije nule na njemu. U usporedbi s nekim ljudima, posebice u Londonu, to uistinu nije bio velik iznos novca. Za mnoge od putnika koji su prolazili pokraj mene svakoga dana na svom putu za londonski City, pretpostavljam da to nije bila čak ni mjesečna zarada. Ali za nekoga za koga je 60 funta bila vrlo dobra dnevnica, bio je to vrlo visoki iznos gotovine. Dolazak čeka, ipak, donio je dva trenutna problema. Bio sam užasnut da ću ga odmah potrošiti, ali što me još više brinulo, nisam imao bankovni račun na koji bih ga mogao uplatiti. Prije mnogo godina imao sam neki račun, ali nisam njime upravljao baš dobro. Naučio sam živjeti od gotovine i nekoliko ______ * Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi, op. prev.

111

Book as passion & BalkanDownload

posljednjih godina nosio sam sve svoje čekove u »gotovinske konvertere«. Zbog toga sam otputovao očevoj kući u južnom Londonu. »Nadao sam se da se ti možeš pobrinuti za ovo umjesto mene,« upitao sam ga preko telefona. »Mogu zatražiti novac od tebe kad i ako ga zatrebam.« On se složio i ja sam ček indosirao na njegovo ime. (Nije neka velika promjena, zato što smo dijelili točno iste inicijale i prezime.) Bolje nego da se sastanemo kao i obično na Victoriji, pozvao me u svoje susjedstvo. Otišli smo na nekoliko pića u njegov lokal i brbljali nekoliko sati. »Dakle, to će biti prava knjiga?« upitao me, a nevjerovanje koje je pokazao sve odonda kad sam mu rekao još se jednom ukazalo. »Kako to misliš?« »Pa je li to slikovnica ili dječja knjiga? O čemu će točno biti?« rekao je. Bilo je to pošteno pitanje, pretpostavljam. Objasnio sam da je to priča o tome kako sam sreo Boba i kako smo pomogli jedan drugomu. Izgledao je pomalo zbunjeno. »Pa hoćemo li ja i tvoja majka biti u njoj?« upitao je. »Možda budeš spomenut,« rekao sam. »Onda bolje da se obratim svojim odvjetnicima,« rekao je smijući se. »Ne, ne brini. Jedina osoba koja ispada loša u svemu ovome sam ja.« To ga je navelo da malo promijeni smjer. »A hoće li to biti nešto dugoročno?« nastavio je. »Tvoje pisanje knjiga.« »Ne,« rekao sam pošteno. »Neću postati sljedeća J.K. Rowling, tata. Svake se godine izdaje na tisuće knjiga. Samo sitna manjina njih postane bestselerima. Uistinu ne mislim da će priča o uličnom zabavljaču i ovisniku koji se oporavlja

112

Book as passion & BalkanDownload te njegovu riđem mačku lutalici biti jedan od njih. Dakle, ovo će biti nešto kratkoročno. To je lijepa neočekivana sreća i ništa više.« »Razlog više da budeš oprezan s novcem,« rekao je dočepavši se prilike da mi da razuman očinski savjet. Bio je u pravu, naravno. Ovaj će novac olakšati pritisak na mene nekoliko mjeseci, ali ne mnogo duže. Imao sam dugova koje je trebalo vratiti, a i moj stan vapi za obnovom. Znao sam da moram biti realan što je značilo da moram zadržati svoj posao u The Big Issueu. Neko smo vrijeme razgovarali o tome, ali je zatim otišao na predavanje o relativnim zaslugama različitih shema ulaganja i uštede. U tom sam trenutku učinio ono što sam tako često činio kad bi mi roditelji govorili. Sasvim sam se isključio.

113

Book as passion & BalkanDownload DVANAESTO POGLAVLJE

Bobova radost

Živjeti s Bobom bilo je jako poučno. Nisam imao mnogo mentora u svom životu i prezirno sam odbio onih nekoliko dobronamjernih ljudi koji su me pokušali voditi i savjetovati. Uvijek sam znao bolje od njih, ili sam tako zamišljao. Bizarno je to priznati, ali s Bobom je bilo drugačije. Naučio me više nego bilo koji čovjek s kojim sam se susreo. Otkako sam u njegovu društvu, naučio sam važne lekcije o svemu, od odgovornosti i prijateljstva do nesebičnosti. Čak mi je dao poduku iz teme za koju sam mislio da je nikad neću uistinu razumjeti — roditeljstva. Sumnjao sam hoću li ikada imati djecu. Nisam bio siguran jesam li dorastao toj ulozi i, istini za volju, prilika se zapravo nije ni ukazala. Imao sam nekoliko djevojaka tijekom godina, uključujući Belle, s kojom sam bio još uvijek doista blizak i koja mi je bila vrlo draga. Ali osnivanje obitelji nikada nije bilo u vidokrugu. Kao što je Belle jednom jezgrovito rekla, većinu sam vremena bio prezaposlen ponašajući se i sam kao dijete. Briga za Boba mi je, međutim, dala letimičan uvid u to kako bi izgledalo biti otac. Shvatio sam da je roditeljstvo zapravo zabrinutost. Bilo to uzrujavanje oko njegova zdravlja, držanje na oku kad smo vani na ulicama, život s Bobom često izgleda kao briga za brigom. To je zapravo u skladu s nečim što mi je otac rekao nakon što sam bio odsutan iz Londona godinu dana. Bilo je to na vrhuncu moje ovisnosti pa su oboje, i on i moja majka, bili izvan sebe od brige za mene.

114

Book as passion & BalkanDownload »Nemaš pojma koliko roditelj brine o svome djetetu,« vikao je na mene, bijesan na ono što je nazivao mojom sebičnošću što nisam u kontaktu s njima. Tada mi to nije baš mnogo značilo. Otkako sam s Bobom, počeo sam zamjećivati kroz kakav su pakao morali prolaziti moji roditelji. Poželim da mogu vratiti vrijeme natrag i poštedjeti ih sve te boli. To je loša novost. Dobra je da između uznemirenosti i brige, »roditeljstvo« donosi sa sobom i mnogo smijeha. To je još jedna stvar kojoj me podučio Bob. Predugo mi je vremena bilo teško pronaći mnogo radosti u životu. Naučio me kako da ponovno budem sretan. Čak i najmanji, najbesmisleniji trenuci koje dijelimo mogu donijeti trenutni smiješak na moje lice.

Jedne subote u vrijeme ručka, primjerice, odgovorio sam na kucanje na vratima i zatekao momka s druge strane hodnika kako tamo stoji. »Hej, samo sam pomislio da je ok da ti kažem da je tvoj mačak tamo.« »Žao mi je, hmh, ali ne. Sigurno je nečiji drugi. Moj je ovdje,« rekao sam i okrenuo se da izvidim po dnevnoj sobi. »Bobe. Gdje si?« Nije mu bilo ni traga. »Ne, prilično sam siguran da je to on. Riđi, zar ne?« rekao je momak. Izašao sam van u hodnik da bih otkrio Boba kako sjedi iza ugla, savršeno miran na vrhu ormara na odmorištu, glave pritisnute o prozor, gleda dolje na ulicu. »Tu je već neko vrijeme. Primijetio sam ga ranije,« rekao je momak uputivši se prema liftu. »Oh. Hvala,« rekao sam.

115

Book as passion & BalkanDownload Bob me samo pogledao kao da sam najveći remetitelj zabave na svijetu. Izraz na njegovu licu kao da je govorio: »Popni se ovamo i pogledaj ovaj prizor sa mnom, stvarno je zanimljivo.« »Bobe, kako si dovraga dospio tamo?« rekao sam posegnuvši da ga dohvatim. Belle je bila u posjeti i u kuhinji je na brzaka spremala sendvič. »Jesi li ti pustila Boba van?« upitao sam je kad sam se vratio u stan. »Ne,« rekla je podigavši pogled s radne površine. »Ne mogu zamisliti kako je izašao u hodnik i sakrio se na vrh ormara.« »Ah, čekaj malo,« rekla je Belle, lampica joj se upalila negdje u glavi. »Otišla sam dolje prije otprilike sat vremena baciti smeće. Bio si u kupaonici. Zatvorila sam vrata za sobom ali je sigurno klisnuo da ga nisam primijetila i zatim se sakrio negdje kad sam se vratila gore. Tako je prokleto pametan. Ponekad bih voljela znati što mu se zbiva u glavi.« Nisam se mogao suzdržati od glasna smijanja. Bila je to tema o kojoj sam spekulirao poprilično mnogo tijekom godina. Često bih se zatekao kako zamišljam kroz koji je misaoni postupak Bob prolazio. Znao sam da je besmislen pokušaj i da samo projiciram ljudsko ponašanje na životinju. Mislim da to stručno nazivaju antropomorfizam. Ali nisam se mogao oduprijeti. Na primjer, nije bilo teško shvatiti zašto je bio tako sretan što je danas pronašao svoj novi položaj vani u hodniku. Nije bilo ničega što bi Bob volio više od gledanja kako svijet prolazi oko njega. U stanu, redovito bi se smjestio na dasku kuhinjskog prozora. Mogao je tamo sretno sjediti cijeli dan, promatrati što se dolje događa, poput neke vrste čuvara sigurnosti. Glava bi mu pratila ljude dok hodaju prema našoj zgradi i od nje. Ako bi netko skrenuo u ulaz naše zgrade, protezao bi se sve dok ga ne bi izgubio iz vida. Može zvučati ludo, ali sam smatrao da je to nevjerojatno zabavno. To je shvaćao tako ozbiljno da je izgledalo gotovo kao da ima popis ljudi kojima je dopušteno ići tim putem u neko vrijeme u nekim smjerovima. Vidio bi nekoga

116

Book as passion & BalkanDownload da prolazi i izgledalo je kao da kaže: »Da, OK, znam tko si ti« ili »Ma, hajde, kasniš na autobus za posao«. Ponekad bi postao vrlo uznemiren, kao da razmišlja: »Ej, stani! Ne prepoznajem te« ili: »Hej! Ti nemaš odobrenje, kamo to misliš ići. Vrati se natrag.« Lako sam mogao ugodno provesti pola sata promatrajući Boba kako promatra druge. Belle i ja smo se običavali šaliti da je u ophodnji. Bobov bijeg na hodnik danas bio je tipičan za još nešto drugo što se činilo da isto voli. Igrati se skrivača. Pronalazio bih ga kako se skriva u svim iznenađujućim zakucima i pukotinama. Osobito je volio sva mjesta gdje je toplo. Jedne sam se večeri otišao okupati prije spavanja. Dok sam gurkao vrata kupaonice da ih otvorim nisam mogao a da ne pomislim kako je to baš čudno. Umjesto da se lako otvore bilo je potrebno jače ih gurnuti. Činila su se nekako teškima. Nisam mnogo razmišljao o tome i pustio sam vodu u kadu. Gledao sam u zrcalo uz umivaonik kad sam zamijetio da se nešto miče s druge strane vrata između ručnika koje sam držao na vješalici. Bio je to Bob. »Kako si, dovraga, dospio tamo gore?« rekao sam grohotom se nasmijavši. Shvatio sam da se sigurno popeo na policu u blizini vrata i zatim, nekako, od tamo skočio na ručnike, povlačeći se na njihov vrh. Izgledalo je prilično neudobno, kao i nesigurno, ali on je izgledao uistinu sretan. Kupaonica je bila omiljeno mjesto za igru skrivača. Drugi njegov čest trik bio je da se sakrije na stalak za odjeću koji sam često koristio za sušenje rublja u kadi, osobito tijekom zime. Nekoliko sam puta dok bih prao zube ili sjedio na zahodu iznenada primijetio da se odjeća pomiče. Bob bi se tada pojavio, gurao bi odjeću ustranu poput zastora, a na licu mu je bio nekakav ku-ku izraz. Mislio je kako je to sjajna zabava. Bobova sposobnost upadanja u nevolje bila je drugi izvor beskonačne zabave.

117

Book as passion & BalkanDownload Volio je gledati televiziju i zaslone računala. Mogao je provoditi beskonačne sate gledajući programe iz životinjskog svijeta ili konjske utrke. Sjedio bi tamo kao da je hipnotiziran. Tako kad smo jednog poslijepodneva prolazili pokraj blistavog novog Appleovog dućana u Covent Gardenu, pomislio sam kako ću mu dati kolačić. Mjesto je bilo prepuno sjajnih novih računala, prijenosnih i stolnih, nisam si ni približno mogao priuštiti nijedno od njih. Ali Appleova je filozofija bila da svatko može ušetati i poigrati se njihovom tehnologijom. Tako smo i učinili. Proveli smo nekoliko minuta igrajući se računalima, pretraživali internet i gledali video na YouTubeu kad je Bob uočio zaslon koji je imao displej u stilu akvarija, s egzotičnim i stvarno šarenim ribama koje su plivale naokolo. Shvatio sam zašto ga je to privuklo. Bilo je apsolutno čarobno. Odveo sam ga do golema zaslona i pustio da nekoliko trenutaka bleji u njega. Bilo je zabavno promatrati ga. Slijedio bi određenu ribu kako je napredovala po zaslonu i zatim nestala. Zatim bi se kao prenerazio. Nije mogao dokučiti što se događa i jurnuo bi iza golema zaslona očekujući da ribu nađe tamo. Ali kad bi vidio samo srebrni zid i splet elektroda, pojurio bi natrag i počeo pratiti drugu ribu. To se tako nastavilo minutama dok iznenada nije postao mahnit i zapetljao se u kabel. Privremeno sam bio rastresen i kad sam se okrenuo, vidio sam da mu je oko šape omotan bijeli kabel. Snažno je vukao i postojala je opasnost da za sobom povuče i jednu od golemih konzola. »Oh Bože, Bobe, što to radiš?« rekao sam. Nisam bio jedini koji je to uočio. Par Appleovih prodavača stajalo je tamo smijući se. »On je zvijezda, zar ne?« rekao je jedan od njih. Nažalost, uskoro im se pridružio i drugi, stariji član tima. »Ako nešto slomi, bojim se da ćete morati pokriti troškove,« rekao je. S obzirom na cijenu proizvoda koji su bili izloženi u dućanu, nisam gubio vrijeme da razmrsim kabel i da što prije odem od tamo.

118

Book as passion & BalkanDownload

Za Boba je London bio beskonačan izvor prilika da se ponaša zločesto. Čak je i podzemna željeznica postala mjesto gdje se može ružno ponašati. Kad smo se prvi put sprijateljili, tijesno bi se prilijepio uz mene svaki put kad smo putovali podzemnom. Nije volio silaziti dolje pomičnim stepenicama i liftovima i zastrašivale su ga svjetina i klaustrofobična atmosfera za vrijeme najveće gužve. Tijekom godina, ipak je savladao svoje strahove. Imao je čak i vlastitu identifikacijsku karticu koju mu je dalo osoblje stanice podzemne željeznice Angel i ponašao se kao i svaki drugi Londonac koji ide za svojim poslom. Kaska tunelima, uvijek hoda što je moguće bliže zidu, vjerojatno zbog sigurnosti. Kad stignemo na peron, stoji iza žute linije, neustrašiv kad vlak ulazi u stanicu, unatoč buci koju proizvodi. Čeka da prođe pokraj njega, zatim strpljivo čeka da se vrata otvore prije nego što se mirno ukrca i provjeri ima li slobodnog mjesta. Londonci su poznati po tome da se ne upuštaju u razgovor sa suputnicima, ali čak bi se i najhladniji malo smekšali kad bi ga vidjeli kako sjedi u vlaku i studiozno uočava atmosferu. Slikali bi ga svojim telefonima, a zatim krenuli na posao osmjehujući se. Život u Londonu može biti tako samotan i bezličan.. Pomisao da smo ljudima nekako olakšali dane baš me nasmije. Putovanje podzemnom, ipak, ima i svojih opasnosti. Jedne smo se večeri uputili kući iz središnjeg Londona i krenuli podzemnom do Seven Sisters, stanice podzemne najbliže mom stanu. U to je vrijeme bilo mnogo održavanja i popravaka u podzemnoj i Bob je bio očaran raznim komadima opreme i terenskim alatima koji su se vidjeli tu i tamo. Dok smo se uspinjali pokretnim stepenicama, zamijetio sam da je Bobov rep ljepljiv. Kad sam izbliza pogledao vidio sam na njegovu repu neku vrstu crnog materijala nalik na katran. Zatim sam vidio da je prošaran i uzduž tijela, od sredine prsnog koša do polovice repa. Bilo je prilično očigledno da se očešao o nešto tijekom vožnje u podzemnoj jer toga na njemu prije nije bilo. Nisam znao što je to točno bilo. Izgledalo je kao strojno ulje ili neka vrsta teškog maziva. Definitivno je izgledalo kao nešto

119

Book as passion & BalkanDownload što je poteklo od nečeg mehaničkog. Nagađao sam da se sigurno nekako očešao o tehničku opremu. Ono što sam znao bilo je da je to potencijalno štetno. Činilo se da je Bob to također shvatio. Vidio sam da je uočio prljavštinu i već je odlučio da nije dobra ideja polizati to. Moj je telefon bio gotovo prazan, ali imao sam dovoljno da nazovem prijateljicu, Rosemary, veterinarku koja nam je pomogla jednom prije kad je Bob bio bolestan. Voljela je Boba i uvijek je bila spremna pomoći. Kad sam objasnio što se dogodilo, rekla mi je da štogod to bilo, treba se oprati. »Motorno ili strojno ulje može biti vrlo otrovno za mačke, osobito ako se proguta ili udahne. Može izazvati doista gadnu upalu i spaljivanje organa, posebice pluća. Također može izazvati probleme disanja, napad, pa čak i smrt u stvarno teškim slučajevima,« rekla je plašeći me. »Dakle, stvarno to trebaš oprati. Dopušta li ti Bob da ga kupaš?« rekla je. »Ako to ne ode s njega, treba ga odmah ujutro odvesti u Plavi križ ili nekom drugom veterinaru,« rekla je netom prije nego što mi je nestalo novaca u telefonu i veza se prekinula. Čini se da se mačke dijele u dvije kategorije kad dođe vrijeme kupanja: ima onih koje ga mrze i onih koje ga vole. Srećom, Bob je istinski spadao u ovaj drugi tabor. Zapravo, on je pomalo opsjednut svojim kupanjem. Ništa ne voli više nego popeti se u kadu kad puštam vodu. Naučio je da uvijek puštam toplu vodu radije nego vruću da se sve puši pa skoči u nju tako da može pedalirati po njoj nekoliko minuta. Zabavno je — i, naravno, vrlo slatko — promatrati ga kako nakon toga hoda okolo dok podiže i otresa jednu po jednu šapu. Također postane vrlo posesivan prema čepovima za kadu pa ih krade i skriva. Završim koristeći provizorni čep kako bih pravi našao na podu dnevne sobe gdje se Bob igrao s njim. Katkad moram staviti neki uteg na čep da ga zaustavim u krađi i skrivanju. S obzirom na sve to nije bio problem natjerati ga u kadu, tako da tu tajanstvenu masnoću mogu skinuti s njegova repa.

120

Book as passion & BalkanDownload Nisam ga morao držati. Koristio sam obje ruke da mu protrljam rep i bok koristeći gel za tuširanje namijenjen mačkama. Zatim sam ga polijevao glavom tuša. Izraz na njegovu licu dok su mu mlazovi vode namakali tijelo bio je veseo, mješavina cerenja i kešenja. Konačno sam ga osušio ručnikom najbolje što sam mogao. Ponovno ga nije trebalo puno uvjeravati da ga se protrlja. Volio je to i cijelo je vrijeme preo. Uspio sam s njega skinuti svu tu odvratnu stvar. Ali ostala mu je još blijeda mrlja na repu i tijelu. Tijekom nekoliko sljedećih dana, međutim, mogao je to lizati i polako je počelo nestajati. Svratio sam u Plavi križ u Islingtonu kasnije u tjednu i na brzinu su ga pregledali. Rekli su mi da se nemam zbog čega brinuti. »Lakše reći nego učiniti, s ovim ovdje uvijek ima nešto zbog čega se uzrujavate,« rekao sam sestri shvaćajući kasnije da zapravo počinjem zvučati poput roditelja.

Incident u podzemnoj podsjetio me na jednu stvar koju sam uvijek imao na umu. U godinama otkako smo našli jedan drugoga, pripitomio sam Boba do određene mjere. Pa ipak, kad bismo to sveli na ono najvažnije, u srcu je ostao lutalica. Ne mogu biti sto posto siguran, no moj unutarnji osjećaj govori da je sigurno proveo veliki dio svog mladog života snalazeći se na ulicama. On je Londonac, rođen i odgojen, i nikad nije sretniji nego kad ga istražuje. Često se nasmijem sebi i pomislim »možeš uzeti mačku s ulice, ali ne možeš uzeti ulicu iz mačke«. Ima nekoliko omiljenih boravišta. Na Angelu, voli posjećivati Islington Memorial Green, mali park gdje može slobodno prekapati naokolo po grmlju, njuškati štogod mu zaokupi pažnju dok se bavi svojim potrebama. Ima nekoliko obraslih uglova gdje može diskretno nestati na nekoliko minuta uživajući u privatnosti. Nije da ga privatnost baš previše muči. Također, na primjer, veoma voli igrališta u crkvenom dvorištu St Giles in the Fields u blizini Tottenham Court Roada prema Ulici Neal i Covent Gardenu, počne se vrpoljiti na mom ramenu dajući mi do znanja da želi sići u svoju redovitu luku.

121

Book as passion & BalkanDownload Groblje u St Gilesu oaza je usred jednog od najprometnijih dijelova grada, s klupama za sjedenje i promatranje svijeta koji prolazi. Iz nekog razloga, međutim, Bobova omiljena zahodska točka tamo zapravo ima pun pogled na ulicu, uz set prečki na zidu. Nije nimalo zbunjen bujicom Londonaca koji prolaze mimo i mirno pristupa svojim poslima. Slična je priča bila kad smo radili na Ulici Neal gdje je više volio prostor izvan poslovnog bloka na Ulici Endell. Na nju je gledalo nekoliko katova konferencijskih dvorana i ureda tako da ponovno nije baš bila najprivatnija točka u Londonu. Ali Bob se tamo osjećao ugodno i uvijek se uspijevao ugurati u ukrasno grmlje tako da je mogao nastaviti sa svojim poslovima što je moguće brže i učinkovitije. Kadgod odlazi, on je, kao i sve mačke, vrlo metodičan po tom pitanju. Iskopa si rupu dolične veličine, smjesti se nad nju dok obavlja potrebno, zatim počne grepsti po zemlji kako bi prekrio dokaze. Uvijek je pretjerano pedantan u izravnavanju svega toga, tako da nitko ne bi znao da je bio tamo. Uvijek me intrigiralo zašto mačke to rade. Negdje sam pročitao da je to nešto u vezi teritorija. Vrtovi na Soho Squareu bili su mu drugo omiljeno mjesto, ako smo radili na tom području. Osim što je bio jedan od najljepših malih parkova u središnjem Londonu, za Boba je imao druge privlačnosti. Psi su ondje bili zabranjeni, primjerice, što je značilo da mogu biti bezbrižan pustim li Boba s povoca. Bilo je to i mjesto na kojem je Bob izgledao sretan, osobito ljeti. Bob je bio očaran pticama, a park Soho Square bio ih je pun. Sjedio bi tamo, raskolačenih očiju, zurio u njih, proizvodio čudan zvuk, kao raa, raa, raa. Zvučalo je doista slatko iako je u stvarnosti, naravno, bilo vjerojatno prilično zloslutno. Pročitao sam negdje da znanstvenici misle kako mačke oponašaju jedenje kad vide potencijalni plijen. Drugim riječima, vježbaju njihovo mljackanje na komadiće u ustima kad ih uhvate. To je imalo smisla. Bob najviše voli lovljenje miševa i štakora i drugih stvorenja kad ga se pusti po parkovima. U nekoliko je slučajeva dolutao do mene s nečim što je pronašao — i vjerojatno ubio — dok je lunjao naokolo. Jednog sam dana čitao strip na Soho Squareu kad je stigao s nečim posve odvratnim što mu je visjelo iz usta. Bio je to dio štakorove glave.

122

Book as passion & BalkanDownload »Bobe, od toga će ti stvarno biti zlo,« rekao sam. Činilo se da to zna bolje od mene. Mislim da nije imao nikakve namjere to pojesti. Umjesto toga odnio je to u kut i počeo se igrati, kao što se kod kuće igrao sa svojim mršavim mišem. Devedeset devet puta od sto Bob je privlačio zadivljene poglede prolaznika. Tom posebnom zgodom nekoliko ga je ljudi pogledalo s krajnjim užasom. Nikada nisam bio od onih vlasnika mačaka koji su svoje ljubimce vidjeli kao male anđele, nesposobne učiniti išta zločesto. Daleko od toga. Znao sam vrlo dobro da je Bob, poput svih članova svoje vrste grabežljivac i da je u tome vrlo učinkovit. Da smo živjeli u nekim drugim krajevima svijeta, bio bih više zabrinut. U dijelovima SAD-a, Australije i Novog Zelanda posebice pokušali su uvesti zabrane izlaženja mačkama nakon mraka. Tvrde da domaće mačke rade toliko štete te da je u opasnosti osobito ptičji rod. To u Londonu nije bio problem. Dakle, što se mene tiče, Bob je bio slobodan činiti ono što mu prirodno dolazi. Sve dok ne riskira da se ozlijedi ili si našteti. Bez obzira na sve drugo, to je bila velika zabava za njega — i za mene. Jednog dana, primjerice, ponovno smo imali na brizi Titchevu Princezu i odlučio sam ih izvesti u mali park u blizini stambene zgrade gdje živim. To nije najčarobnije zeleno mjesto u Londonu. Ima trošno košarkaško igralište i područje s drvoredom. Ali to je za njih bilo dovoljno. Sjedio sam na klupi s Bobom na izuzetno dugom povocu koji sam napravio za njega, kad je iznenada ugledao sivu vjevericu. I Princeza ju je uočila i par je uskoro odskakutao prema njoj. Vjeverica je, prilično razumno, jurnula uz najbliže drvo, ali Boba i Princezu to nije zaustavilo. Promatrao sam ih kako zajedno pokušavaju iznaći način kako da vjevericu istjeraju s drveta. Bilo je to kao da promatraš tim specijalaca koji pokušava izvući lošeg momka iz sigurne kuće. Princeza bi tu i tamo zalajala kako bi stavila na kušnju i preplašila vjevericu. Svaki put kad bi se vjeverica pojavila ili pomaknula, dvojac bi popravio položaj. Bob je pokrivao jednu stranu na otvorenom prostoru prema meni, dok je

123

Book as passion & BalkanDownload Princeza pokrivala drugu vjeveričinu potencijalnu rutu za bijeg sa stražnje strane drveta. Siguran sam da su neki ljudi mislili kako sam pomalo lud. Ali ja sam tamo sjedio cereći se i hihoćući, posve zaokupljen svakom očaravajućom minutom njihove igre.

124

Book as passion & BalkanDownload TRINAESTO POGLAVLJE

Državni neprijatelj br. I

Još je jedno ljeto došlo i podnevno je sunce već žarilo kad smo se Bob i ja smjestili na sjenovito mjesto ispred stanice podzemne željeznice Angel. Upravo sam izvukao zdjelicu i napunio je s nešto vode za Boba kad sam vidio kako se približavaju dvojica muškaraca. Obojica su bila odjevena ležerno, u traperice i pulovere. Jedan je bio u kasnim dvadesetima dok je drugi bio, nagađao sam, otprilike desetljeće stariji, vjerojatno u kasnim tridesetima. Gotovo istodobno iz svojih su džepova izvadili značke koje su pokazivale da su policajci, članovi CSU-a, Jedinice za općinsku sigurnost za Islington. »Zdravi bili, gospodine. Možete li mi reći svoje ime?« upitao me stariji. »Hm, James Bowen, a zašto?« »G. Bowen, bojim se da smo imali pritužbu protiv vas za napad. To je ozbiljna stvar pa ćemo vas morati zatražiti da nas otpratite u policijsku stanicu i odgovorite na nekoliko pitanja,« rekao je mlađi momak. Policajci u civilu bili su prilično čest prizor na ulicama i susreo sam ih sasvim dovoljno. Srećom, za razliku od nekih svojih kolega koji su mogli biti i pomalo agresivni i protiv prodavača The Big Issuea, ova su dvojica bila savršeno uljudna. Kad sam upitao mogu li si uzeti minutu da spakiram mjesto i sredim Boba, rekli su mi da si uzmem vremena koliko god želim. Zatim su mi rekli da ćemo ići do njihova sjedišta u Ulici Tolpuddle.

125

Book as passion & BalkanDownload »Ne bi nam trebalo oduzeti duže od nekoliko minuta,« rekao je mlađi policajac. Bio sam iznenađen kako sam miran. U prošlosti bih počeo paničariti i vjerojatno bih protestirao, možda čak i žestoko. Bilo je to mjerilo koliko sam ovih dana bio kontroliraniji i pribraniji. Osim toga, nisam učinio ništa. Nisam napao nikoga. I policajci su se doimali prilično hladnima. Dok smo išli putem prema postaji, hodali su prilično sretno ispred mene i Boba. Povremeno bi se jedan povukao natrag da hoda s nama. U jednom trenutku, mlađi od dvojice upitao me jesam li shvatio što se događa i znam li svoja prava. »Da, naravno,« rekao sam. Znao sam da nisam optužen ni za što i da im samo pomažem u njihovim istragama. Nije bilo potrebe da zovem odvjetnika ili bilo što takvo, barem ne u ovoj fazi. Očigledno, moj se um zahuktao pokušavajući shvatiti tko je mogao napraviti tu »pritužbu«. Već sam imao nekoliko misli. Najočiglednije objašnjenje je bilo da je to bio netko tko mi je pokušavao pokvariti dan. Žalosno, ali bilo je to prilično uobičajeno. Tijekom godina sam vidio da se to događa drugim prodavačima i uličnim zabavljačima. Netko s mržnjom ili samo zlobnom crtom napravio bi tužbu koju bi policija morala provjeriti. Katkada bi to učinili samo zato da osobu maknu s njezina mjesta i zatim bi ga tražili za sebe. Bilo je nekoliko ljudi u blizini kojima se, znao sam, nije sviđala činjenica da sam teren u podzemnoj napravio uspješnim i voljeli bi ga preuzeti. Bilo je to ružno, ali bila je to životna stvarnost, nažalost. Druga, zlokobnija mogućnost bila je da je to netko tko pokušava potkopati moju knjigu. Do sada su gotovo svi u zajednici The Big Issuea znali za to. Mnoge su novine preuzele priču i nekoliko je prodavača komentiralo, pozitivno ili negativno. Jedan od koordinatora rekao mi je da je netko počeo govoriti naokolo da mi ne bi smjelo biti dopušteno da više prodajem časopis. To sam već znao jer je jedan od prodavača u središnjem Londonu svoje negodovanje izrazio

126

Book as passion & BalkanDownload nedvosmisleno i ravno meni u lice. Također me nazvao »jebenim hipijevskim pozerom« što je bilo prilično šarmantno, mislio sam. Glupo, zamišljao sam da radim nešto pozitivno za časopis. Umjesto toga, ponekad se činilo da sam se pretvorio u najvećeg neprijatelja svakog prodavača. Do vremena kad smo stigli u postaju obojica policajaca bila su prijazna s Bobom. Činili su se uistinu opčinjeni njime, toliko da je on bio njihov prvi prioritet kad smo stigli u postaju. »Prvo da smjestimo Boba prije nego što vas odvedemo u sobu za ispitivanje,« rekao je stariji policajac. Uskoro nam se pridružila plavokosa policajka u odori u kasnim dvadesetima. Odmah se usredotočila na Boba koji je još uvijek bio omotan oko mojih ramena pokušavajući prihvatiti nepoznati prizor. »Ok, je li to Bob?« rekla je posežući za njim i pogladivši ga. Činilo se da ju je smjesta zavolio i uskoro je trljao svoje lice o njezinu ruku predući dok je to činio. »Mislite li da će se ljutiti ako ga preuzmem?« pitala je. »Ako vam priđe, samo hrabro,« rekao sam osjećajući da mu je već stvarno ugodno s njom. Kao što sam i slutio, dopustio joj je da ga zahvati i podigne. »Zašto ne dođeš sa mnom i vidjet ćemo možemo li te zabaviti nečim finim za pojesti ili popiti« pitala je. Promatrao sam kako se uputila iza pulta glavne recepcije u područje ureda sa stolovima i foto-kopirkama te faksovima. Bob je bio očaran svim tim crvenim lampicama i zujećim strojevima i bio je sretan tamo. Pa sam ga ostavio otišavši za policajcima. »Ne brinite, siguran je s Gillian,« rekao mi je mladi policajac dok smo kroz nekoliko vrata prolazili prema sobi za ispitivanje. Bio sam siguran da govori istinu.

127

Book as passion & BalkanDownload Kad smo se uputili u sobu za razgovore, odjednom sam osjetio leptiriće u trbuhu. Objasnili su mi da će me ispitivati o takozvanim »potaknutim prekršajima«. To su bili prekršaji u kojima su korisnici droga ili dileri počinili kaznena djela poput krađe robe iz trgovine, pljačke ili napada kako bi kupili drogu. Kao rezultat toga znao sam da ću vjerojatno trebati biti testiran na droge kao i da će mi uzeti otiske prstiju. Kako su se vremena promijenila? Prije otprilike godinu dana bio bih ozbiljno zabrinut zbog toga. Ali sada uopće nisam imao zlih slutnji dok su provodili takozvano Cozart testiranje i vatom na štapiću uzimali bris iz mojih usta zbog tragova heroina ili kokaina. Znao sam da sam čist. Rekao sam to policajcima, ali su rekli da nemaju izbora. »To je sad propis, bojim se,« rekao je jedan od njih. Kad je to bilo gotovo, posjeli su me i postavili mi nekoliko pitanja. Pitali su me jesam li dan ranije bio na lokaciji negdje u Islingtonu. Adresa mi uopće nije zvučala poznato. Zatim su spomenuli ime žene. Godinama ranije, u dubinama svoje ovisnosti o drogama, kad bih bio uhapšen zbog krađe u dućanu naučio sam da na svako pitanje poput ovoga jednostavno odgovorim »bez komentara«. Ali sam znao da je to uistinu iritantno za policiju pa sam pokušao surađivati. »Volio bih vam pomoći, ali stvarno ne znam o čemu govorite,« rekao sam. Nisu uopće postali ljuti ili bezobzirni u svom ispitivanju. Nije uopće bilo rutine »dobar policajac, loš policajac«. Samo su kimnuli na moje odgovore, zapisali neke bilješke i to je bilo to. Nakon nekih deset minuta ili manje bili smo gotovi. »OK, gospodine Bowen, trebate ostati ovdje još malo dok istražimo ovo,« rekao je mlađi policajac. Do sada je vani zasjalo sjajno, sunčano poslijepodne. Bio sam nestrpljiv da opet vidim Boba i da se vratimo na posao. Ali je sat i dalje otkucavao i prije nego što sam i shvatio, sjene su se počele produljivati. Bilo je uistinu frustrirajuće, a i bio sam zabrinut za Boba. U jednom trenutku mi je policajac na dužnosti ponudio šalicu čaja pa sam upitao za njega.

128

Book as passion & BalkanDownload »On je OK, još uvijek je s Gillian u prizemlju,« rekao je. »Mislim da je bila vani da mu kupi neke grickalice pa je on prilično sretno momče tamo dolje.« Konačno, dvojica policajaca koja su mi se prva približila, vratila su se u sobu za razgovore. »Bojim se da smo potratili i vaše i svoje vrijeme,« rekli su. »Osoba koja je dala tu pritužbu telefonom nije bila voljna doći i dati formalnu izjavu. Dakle, nema potkrjepljujućih dokaza protiv vas pa tako neće biti ni optužbi.« Očigledno mi je laknulo. Osjećao sam se i ljutito, ali odlučio sam to zatomiti. Nije imalo smisla službeno se žaliti ili prijetiti pravnim postupkom, posebice jer su svi bili tako pristojni. Bilo je najbolje što je moguće prije otići odavde i vratiti se na posao. Moja je najveća briga još jednom bio Bob. Što li su učinili s njim sve to vrijeme? Morao sam se otići potpisati za izlazak dolje na recepciju. Bob je bio tamo s Gillian, izgledao je zadovoljan, kao i kad sam ga ostavio. Ali u trenutku kad me ugledao, počeo je šibati repom, a uši su mu se naćulile. Skočio mi je na ruke. »Oh, netko je sretan što vas vidi,« rekla je Gillian. »Je li bio dobar dečko?« upitao sam je. »Bio je zvijezda. Zar ne, Bobe?« rekla je. Vidio sam da ga je smjestila u kut svog ureda. Rekla mi je da je bila vani u trgovini i kupila mu nešto mačjeg mlijeka, vrećicu mesne hrane i golemi paket njegovih omiljenih grickalica. Nije čudo što je sretan, pomislio sam. Čavrljali smo trenutak ili dva dok mi nisu donijeli torbu i kaput odnekud gdje su ga stavili tijekom mog razgovora gore na katu. Gillian mi je rekla da bi ga pod normalnim okolnostima stavili sa psima lutalicama koje su tamo držali. »Da su vas zadržali preko noći, morali bismo razmisliti da ga stavimo tamo,« rekla je. »Ali srećom, sad to neće biti potrebno.«

129

Book as passion & BalkanDownload Uskoro sam bio službeno oslobođen. Dvojica su se policajaca ponovno ispričala. »Samo je netko bio zloban, nagađam,« rekao sam im rukujući se s njima na odlasku. Do vremena kad sam napustio postaju, sunce je već skoro zašlo. Cijelog sam dana bio paranoičan da mi je netko ukrao mjesto pa sam se uputio natrag na Angel, tek da provjerim. Na moje olakšanje, tamo nije bilo nikoga. »Jesi li dobro, Jamese?« upitao me jedan od prodavača cvijeća. »Daaa, tek nečija neslana šala. Prijavili me za napad.« »Stvarno? Pa što je to ljudima?« pitao je odmahujući glavom s gađenjem. Bilo je to dobro pitanje, pitanje na koje nažalost, apsolutno nisam imao odgovora.

Desetak dana kasnije, Bob i ja smo prodavali časopis tijekom najveće gužve kad nam je pristupila privlačna plavokosa dama. Činilo se da ju je Bob prepoznao i izvio svoju glavu prema njoj kad je kleknula pokraj njega. »Ne sjećate me se, zar ne?« rekla mi je dok se igrala s Bobom. Toliko se mnogo lica pojavljivalo pokraj nas svake noći ispred podzemne, bilo je teško sve registrirati. Očigledno je vidjela da se naprežem. »Policijska postaja u Ulici Tolpuddle? Ja sam se brinula za Boba onoga dana,« nasmiješila se. »Oh, da, naravno. Oprostite,« rekao sam iskreno postiđen. »Gillian, zar ne?« »Čini se da ste obojica dobro,« rekla je. Općinski su se policajci zaustavljali porazgovarati s nama tijekom godina, ali nije izgledalo da je ona »na dužnosti«. Za početak, nije bila u odori.

130

Book as passion & BalkanDownload »Na putu kući na kraju svoje smjene,« rekla je kad sam to spomenuo. »Zapravo nismo imali prilike mnogo razgovarati kad ste neki dan bili u postaji, iz očiglednih razloga,« rekla je Gillian. »Pa kako ste se vas dvojica spojili?« Nasmiješila se i glasno nasmijala nekoliko puta dok sam joj potanko pričao naše rane dane zajedno. »Srodne duše, reklo bi se.« Vidjela je da sam zaposlen i da špica samo što nije počela pa je uskoro otišla. »Mogla bih navratiti i ponovno vas vidjeti ako je to u redu,« rekla je. »Sigurno,« rekao sam. Održala je obećanje i uskoro se redovito zaustavljala da nas vidi, često je donosila poklone Bobu. Izgledalo je da mu se uistinu sviđa. Gillian je bila velikodušna i prema meni. Jednom mi je zgodom donijela kavu, sendvič i kolač iz mjesnih sendvič barova. Neko smo vrijeme čavrljali oboje zaobilazeći ono što se dogodilo u postaji nekoliko tjedana ranije. Jedan dio mene bio je znatiželjan da otkrije tko je napravio prijavu protiv mene, ali sam znao da ne može ulaziti u previše pojedinosti. Bilo bi to preriskantno za nju. Objasnio sam joj što nam se događa s knjigom i kako se činilo da je proizvela više neprijateljskog raspoloženja nego ičeg drugoga. »Ah, ne brinite oko toga. Ljudi su uvijek ljubomorni na tuđi uspjeh. Zvuči sjajno,« rekla je. »Vaši prijatelji i obitelj sigurno su ponosni na vas.« »Da, jesu,« rekao sam uputivši joj plah pogled i paleći cigaretu. Naravno, istina je bila da nemam previše prijatelja. Osim Belle, nije bilo nikoga kome bih se mogao obratiti — u dobrim ili lošim vremenima. Imao sam Boba i to je otprilike bilo to. Bio je to, djelomično, život kakav sam si stvorio. Bio sam proizvod okruženja u kojem sam proveo posljednje desetljeće. 131

Book as passion & BalkanDownload Kad sam bio na drogama, povukao sam se iz svijeta. Moji najvažniji odnosi tada bili su s dilerima. Ali čak i sad kad sam bio čist, zasnivanje prijateljstava činilo mi se teškim. Bilo je nekoliko razloga. Novac, za početak. Da bi našao prijatelje, moraš izlaziti i biti u društvu što košta, pa sam to činio vrlo rijetko. Ali duboko u sebi, bilo mi je teško vjerovati ljudima. Tijekom najgoreg razdoblja svoje ovisnosti o drogi ostajao bih u hostelima gdje si znao da te bilo tko u bilo kojem trenutku može lišiti svih tvojih stvari. Čak i kad spavaš. Pa sam tako postao vrlo oprezan. Bilo je tužno, ali sam se u velikoj mjeri i dalje tako osjećao. Događaji u posljednjih nekoliko tjedana samo su to istakli. Netko je podigao izmišljenu prijavu za napad protiv mene. Mislim da je to mogao biti netko koga sam viđao svakoga dana u tjednu. Mogao je to biti netko koga sam smatrao » prijateljem «. Dakle, kad sam pogledao Boba kako se druži s Gillian, dio mene poželio je da i moj život bude tako jednostavan i izravan kao njegov. Susreo ju je u čudnim okolnostima, ali je smjesta osjetio da joj može vjerovati. Znao je duboko u sebi da je časna osoba pa ju je tako prihvatio kao prijatelja. Znao sam da neće biti lako, ali mi je trebalo da to radim više. Trebalo mi je to isto uvjerenje. Da bih to učinio, međutim, morao sam promijeniti svoj život. Morao sam se izvući s ulica.

132

Book as passion & BalkanDownload ČETRNAESTO POGLAVLJE

Ponos i predrasude

Bila je prva subota u srpnju i ulice središnjeg Londona bile su zakrčene zbog proslave godišnje Pride povorke. West End je bio more boja — no dobro, uglavnom ružičaste — jer je vruće vrijeme privuklo čak i više sudionika nego obično. Prema vijestima, milijun ljudi usudilo se izaći na ulice kako bi promatralo golemu smotru platformi na kotačima, ispunjenih transvestitima, plesačima i spektakularnu zmiju kostima na svom putu od Oxford Circusa, niz Regent Street do Trafalgar Squarea. Odlučio sam ubiti dvije ptice jednim udarcem i proveo sam dan promatrajući platforme i bajkovitu odjeću dok sam prodavao nekoliko časopisa na terenu u Ulici Oxford u blizini stanice podzemne željeznice Oxford Circus. Bio je to unosan dan za sve prodavače The Big Issuea pa sam tako, kao »posjetitelj« iz Islingtona, pazio da se držim propisa. Neki su tereni, poput mog mjesta ispred stanice podzemne Angel, bili namijenjeni samo jednom ovlaštenom prodavaču, ali su drugi, poput ovog, bili slobodni za svakoga, pod uvjetom da nitko drugi tamo ne radi. Također sam pazio da ne »vrludam«, odnosno da ne prodajem hodajući ulicama. U prošlosti sam već bio došao u sukob zbog tog pravila i nisam to ponovno želio učiniti. Tijekom otprilike desetljeća otkako sam bio na ulicama, Povorka ponosa izrasla je iz malog, prilično političkog marša u jedan od najvećih gradskih uličnih partyja. Veći je bio samo Notting Hill Carnival. Ove je godine svjetina bila nagurana u četiri ili pet redova na pojedinim mjestima, ali svi su bili u nevjerojatno dobru raspoloženju, uključujući Boba.

133

Book as passion & BalkanDownload Navikao je biti u velikim gomilama. Bilo je vremena kad je imao blagu fobiju od ljudi u doista zastrašujućoj odjeći. Godinama prije otrčao bi nakon što bi vidio momka u čudnom prevelikom odijelu ispred Ripleyova Vjerovali ili ne na Piccadilly Circusu. Čini se, međutim, da su godine hodanja ulicama Londona, a osobito Covent Gardena, ublažile njegove strahove. Već se bio nagledao svega, od čudnih srebrom obojenih ljudskih kipova do francuskih gutača vatre i velikih zmajeva tijekom proslave kineske Nove godine. Danas nije nedostajalo skandalozne odjeće i ljudi koji pušu u rogove i zviždaljke, ali je sve to svladao bez posebna napora. Cijelo je vrijeme sjedio na mome ramenu, upijao atmosferu partyja i volio pažnju koju je dobivao od golemog mnoštva. Priličan broj ljudi znao ga je imenom i upitali su mogu li se slikati s nama. Jedan ili dvojica čak su rekli kako se raduju čitanju o nama u našoj knjizi. »Prvo je treba napisati,« napola sam se šalio. Kako se približavao kraj glavne povorke kasno poslijepodne, Bob i ja uputili smo se prema Soho Squareu gdje je bila glazbena pozornica i neka druga događanja te zaokrenuli u Ulicu Old Compton, dom mnogih londonskih najpopularnijih gej barova. Ulica je bila posve pretrpana ljudima, mnogi od njih bili su članovi procesije koji su se sada opuštali uz nekoliko pića. Otprilike na pola dužine ulice odlučio sam zapaliti cigaretu. Nisam imao upaljač sa sobom pa sam zastao pokraj stola ispred jednog od pubova i zamolio da mi posude jedan. Na moje iznenađenje momak homoseksualac, koji je nosio samo ružičaste slip gaćice i par anđeoskih krila i aureolu, izvadio je upaljač. Nisam želio ni pomisliti gdje ga je držao. »Evo ti ga, druže. Usput, lijepa mačka,« rekao je pripaljivajući mi cigaretu. Još sam čavrljao s momkom kad sam osjetio da me netko lagano potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i vidio terensku radnicu Holly. Sudeći po tome kako je bila odjevena u kratke hlače i majicu, pretpostavio sam da nije na dužnosti, no to se ispostavilo krivim. »Jamese. Ti vrludaš,« rekla je. »Ne, ne vrludam, Holly. Zastao sam da zamolim momka za upaljač. Pitaj njega ako hoćeš,« rekao sam.

134

Book as passion & BalkanDownload »Vrludao si, Jamese. Vidjela sam te,« rekla je nepopustljivo. »Morat ću te prijaviti.« Bio sam preneražen. »Što? Oh, ma daj, Holly. Prijavit ćeš me zato što sam tražio čovjeka da mi da vatre?« protestirao sam pograbivši torbu u kojoj sam sada imao samo nekoliko neprodanih časopisa. »Gotov sam za danas. Nisam čak ni izvadio svoje časopise.« »Da, da, baš,« rekla je stvarno sarkastičnim tonom prije nego što je skliznula u gomilu. Nisam bio siguran trebam li njenu prijetnju shvatiti ozbiljno ili ne. Svaki je terenski radnik bio drugačiji. Neki su provodili svoje prijetnje, drugi su ih činili samo da nešto ustvrde. Odlučio sam da mi neće pokvariti dan i nastavio sam dalje uživajući u partijanerskoj atmosferi. Uzeo sam si slobodnu nedjelju i otišao opet na posao u ponedjeljak, kao i obično. Do tada sam sasvim zaboravio na Holly. Nevolja je počela u srijedu. Stigavši u Islington neposredno prije podneva, otišao sam posjetiti Ritu, koordinatoricu na Islington Greenu da kupim novu količinu časopisa. »Žao mi je, Jamese. Ne mogu ti prodati. Ti si na popisu Da se vidi,« rekla je. »Što?!« »Izgleda da te netko vidio kako vrludaš po West Endu. Znaš ustaljeni postupak. Moraš otići u Glavni ured u Vauxhallu.« »Prokleta Holly,« pomislio sam u sebi. Bilo je to krajnje iritantno iz više razloga. Prvo i najvažnije, naravno, bila je potpuna glupost reći da sam vrludao. Imao sam takav problem i prije, uglavnom zato što se toliko ljudi približavalo meni i Bobu dok smo hodali po Londonu. Znao sam da ne treba prodavati časopise dok sam u pokretu. To sam mogao činiti samo s fiksnog terena. Uvijek sam to pokušavao objasniti ljudima i, dok

135

Book as passion & BalkanDownload su neki bili zbunjeni pa čak i uvrijeđeni, obično bi se odmaknuli ne dajući mi ništa. Nažalost, samo me trebao vidjeti neki drugi prodavač The Big Issuea ili neki terenski radnik da vodim bilo kakav razgovor s prolaznicima i zbrojili bi dva i dva kako bi dobili pet. Bila je prava gnjavaža putovati skroz do Vauxhalla, ali znao sam da moram zadržati svoj teren na Angelu. Knjiga je bila tek prolazna faza, znao sam da ne mogu okrenuti leđa onomu što mi je još bilo kruh svagdašnji. U uredu The Big Issuea morao sam sjediti pola sata prije nego što me primio nadzornik. Kad sam konačno pozvan unutra, taj mi je momak rekao da su me spomenuli na tjednom sastanku terenskih radnika gdje su raspravljali o sporovima oko terena, prodavačima koji se nedolično ponašaju i drugim temama. »Bojim se da ćeš morati odslužiti jednomjesečnu suspenziju jer te jedan terenski radnik vidio da vrludaš po stolovima,« rekao je. Pokušao sam se obraniti. Ali bilo je to uzaludno. S The Big Issueom bio si kriv osim ako si se formalno žalio. Već sam ranije prošao takav postupak kad mi je baza bila u Covent Gardenu. Ponovno, bio sam nepošteno optužen za vrludanje i svelo se na moju riječ protiv njihove. Moja riječ očigledno nije bila dovoljno vrijedna i izgubio sam. Znao sam da je ovoga puta bespredmetno žaliti se pa sam odlučio doživjeti potpuni neuspjeh i prihvatiti suspenziju. Potpisao sam papirologiju koja se na to odnosila, predao svoj kaput i identifikacijsku karticu i uputio se kući, uzrujan ali pomiren s činjenicom da je to tako u životu. »Kako ide ona izreka? Nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno,« rekao sam Bobu dok smo sjedili u podzemnoj na putu kući. Zamislio sam da ću, s knjigom koju još trebam napisati, provesti mjesec radeći na njoj, malo ću svirati i vratiti se na stanicu podzemne Angel za mjesec dana. Da je barem bilo tako jednostavno.

136

Book as passion & BalkanDownload

Na kraju mjeseca vratio sam se u ured The Big Issuea. Nisam bio siguran da će mi toga dana vratiti moj kaput i identifikacijsku karticu pa sam sa sobom uzeo gitaru, u slučaju da trebam nastaviti svirati. Nisam trebao brinuti. Rekli su mi da sam odslužio svoju »kaznu« i da mi vraćaju moje stvari. Također sam kupio zalihu časopisa da ih odnesem na Angel. »Natrag na posao, Bobe,« rekao sam kad smo uhvatili autobus i uputili se preko Temze. Kad sam stigao na Angel, izronio sam iz stanice i vidio da je moj teren prazan. I dalje je bio registriran na mene pa tako tehnički nitko drugi nije ni trebao biti tamo iako ne bih bio iznenađen da je netko iskoristio priliku. Smjestio sam se kao i uvijek i vratio se poslu. Bio sam tamo otprilike pola sata kad je stigao drugi prodavač. Bio je to momak kojeg sam povremeno viđao. Bio je relativno nov za The Big Issue, a imao je prilično zapuštenog i mrzovoljnog starog psa. »Što radiš? To je moj teren,« rekao je. »Ne, nije,« rekao sam izgledajući odsutno. »Ovo je moj teren sad već više od godinu dana.« »Možda jest bio tvoj teren prije godinu dana, ali je sada moj. Registriran sam u glavnom uredu.« »Što? Uistinu ne znam kako to misliš, druže. Bob i ja smo ovdje već dio opreme. O nama su čak pisali i u novinama,« rekao sam pokušavajući ostati razborit. Samo je slegnuo ramenima i ispuhao obraze. »A što da kažem?« promrmljao je. »Idi i razgovaraj s Ritom. Ona će te obavijestiti.« »I hoću, druže, ne brini zbog toga,« rekao sam odjurivši ravno preko Ulice High prema mjestu koordinatora na Islington Greenu.

137

Book as passion & BalkanDownload Odmah je bilo jasno da nešto nije u redu jer se Ritino lice naboralo kad me ugledala. »Oh, bok, Jamese,« rekla je odbijajući me pogledati u oči. »Gledaj. Nije to bila moja odluka. Rekla sam mu da je to tvoj teren i da si na jednomjesečnoj suspenziji. Držao se podalje četrnaest dana, ali je zatim otišao do Vauxhalla i netko tamo me preskočio. Rekli su mu da ga može dobiti na puno radno vrijeme. Nisam ništa mogla učiniti.« Bio sam zaprepašten. Na trenutak mi je ponestalo riječi. Može zvučati hvalisavo, ali ja sam taj teren pretvorio u stroj za zaradu novca za The Big Issue i sebe, razumljivo. Dok ja nisam stigao, nitko tamo nije želio raditi. Općeprihvaćeno mišljenje uvijek je bilo da su ljudi u prevelikoj žurbi da bi se na tome mjestu zaustavili. Nisu imali vremena upuštati se u razgovor s prodavačem. Ali, uglavnom zahvaljujući Bobu, naravno, ja sam se tamo dokazao. Čak su i terenski radnici rekli da je broj ljudi koji su nas dolazili vidjeti začuđujući. Kao što su bile i prodaje časopisa. »Ne mogu vjerovati da si mi to učinila,« rekao sam Riti nastojeći shvatiti zašto se to dogodilo. »Je li to zato što sam dobio tu pogodbu za knjigu i oni pretpostavljaju da više ne trebam prodavati?« pitao sam. »Jer ako jest, sve su krivo shvatili. To je samo mnogo vike ni za što. Moram zadržati posao dugoročno.« Ali Rita nije odgovarala. Samo je i dalje odmahivala glavom i govorila »Ne znam« ili » Žao mi je.« Na kraju sam samo odjurio s Bobom na ramenima. Ako pogledam unatrag, nisam ponosan na ono što sam sljedeće učinio, ali osjetio sam se tako prevareno i loše su postupili prema meni da sam odlučio uzeti stvari u vlastite ruke. Vratio sam se natrag na stanicu podzemne i ponovno se suočio s momkom. »Gledaj druže, ovdje se plaća 20 funta za teren. Kako ti se to sviđa?« rekao sam.

138

Book as passion & BalkanDownload Duboko je razmislio na trenutak, zatim pograbio novčanicu, pokupio svoje časopise i otišao odvukavši svoga psa. Jedva sam tamo bio deset minuta kad se vratio doteglivši Holly. »Jamese, ovo više nije tvoj teren,« rekla je. »Da, je. Upravo sam momku platio 20 funta da ga dobijem natrag,« rekao sam. »To tako ne funkcionira, a ti to znaš, Jamese,« rekla je. Sad mi se zavrtjelo u glavi. Nisam mogao razumjeti zašto mi to rade. Jesam li se toliko loše ponašao? Jesam li bio toliko nepopularan među bratstvom The Big Issuea? Sigurno jesam. Činilo se kao da me svi imaju na zubu. »Onda, mogu li dobiti natrag svojih 20 funta?« rekao sam momku. »Ne, nisam još ništa zaradio,« rekao je. Vidio sam da nije kupio nijedan časopis pa tako nije mogao potrošiti 20 funta. Ovoga sam ga puta izgubio i počeo sam svirati dvadesetak metara dalje od svog uobičajenog terena. »Jamese, što to radiš?« rekla je Holly. Jednostavno sam je ignorirao i nastavio svirati. Izgubila se nakratko, ali se ponovno pojavila s policajcem i još jednim terenskim radnikom, Johnom. »Bojim se da ću vas morati zamoliti da se odmaknete, gospodine. U suprotnom neću imati izbora nego da vas opomenem,« rekao je policajac. »Jamese, također ćeš morati uručiti svoj kaput i identifikacijsku karticu,« rekla je Holly. »Dobit ćeš još jednu suspenziju za ovo.« Dobio sam ih tek nekoliko sati ranije. Ali sam ih predao. Ovoga sam puta znao da će The Big Issue biti još stroži u kažnjavanju i da ću dobiti šestomjesečnu suspenziju. Odlučio sam da je toga dosta. Odlučio sam da ću okončati svoje poslovanje s njima. Zbog toga se nisam osjećao dobro.

139

Book as passion & BalkanDownload Prodavanje časopisa učinilo je čuda za mene. Ali sam upravo iskusio duboki osjećaj nepravde. Nisam bio anđeo. Da budem pošten, ne mislim da je itko tko prodaje The Big Issue uistinu anđeo. Svi mi imamo svojih pogrešaka. Ne bismo radili na ulicama da nemamo, zar ne? Također sam shvatio da sam vjerojatno pretjerano reagirao i razljutio se kad sam otkrio da mi je oduzet moj teren. Jednostavno sam se osjetio izdanim, posebice zato što smo Bob i ja postali neslužbeni veleposlanici za časopis. Nakon što smo otišli na prvu Noćnu šetnju, uistinu smo postali javna lica događanja i bili smo atrakcija u mnogim publikacijama za drugu šetnju koja se dogodila. Do tada sam već nekoliko puta izašao u Islington Trihuneu i u Camden Journalu. Čak je i Independent objavio članak. Svatko od njih spomenuo je da prodajem The Big Issue. Bila je to neka vrsta besplatnog reklamiranja kakvu su željeli. Utjelovili smo duh dobrohotnosti: pomogli su nam da si pomognemo. Ili sam barem tako mislio. Počeo sam se pitati jesu li oni to vidjeli drugačije. Možda su mislili da postajem previše važan. Zapravo sam iščeprkao svoj izvorni ugovor s njima da vidim jesam li možda prekršio neko pravilo pristajući da napišem knjigu. Ali, možda iznenađujuće, tamo nije bilo ničega. Prodavači The Big Issuea očigledno nisu dobivali ugovore s velikim izdavačima da napišu svoje priče. Bilo je stvarno zbunjujuće. Zaista nisam znao što bih mislio. Još jednom, počeo sam se pitati nije li publicitet koji Bob i ja dobivamo zapravo dvosjekli mač. Ali znao sam što moram učiniti. Nisam otišao u Vauxhall potpisati svoju šestomjesečnu suspenziju. Što se mene ticalo, prodao sam svoj posljednji primjerak časopisa. Bilo mi je dosta sve te politike i zabijanja noža u leđa. To je iznosilo na vidjelo ono najgore u ljudima — ali što je još više zabrinjavalo, iznosilo je na vidjelo i najgore u meni. Od sada nadalje trebao sam se usredotočiti na Boba, na knjigu i na sve one stvari koje su poticale ono najbolje u meni.

140

Book as passion & BalkanDownload PETNAESTO POGLAVLJE

Onaj koji me spašava

Drama na Angelu učinila me na neko vrijeme depresivnim i izgubljenim. Duboko u sebi znao sam da sam učinio pravu stvar, ali je još uvijek bilo onih trenutaka kad sam brinuo da sam povukao loš potez. Izjedao sam se da sam od The Big Issuea napravio neprijatelja i da se nekako može vratiti da me ugrize. Trebalo mi je otprilike tjedan dana da se otresem tih misli. Dao sam si ukor. Rekao sam si da se nisam zauvijek mogao zadržati na tome. Morao sam se odmaknuti i, posebice, morao sam se usredotočiti na pozitivne strane, osobito na knjigu. Predao sam rukopis izdavačima i činilo se da su zadovoljni njome. Dio mene pitao se jesu li je pročitali i bojao sam se. Moja priča nije baš bila najromantičnija ni najblistavija od svih pripovijedaka. Život na ulicama koji sam opisao bio je sumoran i pokatkad duboko neugodan. Tjedan ili dva nakon što smo Garry i ja predali rukopis, napola sam očekivao telefonski poziv koji će reći: »Žao mi je, napravili smo užasnu pogrešku«. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga rekli su mi da će je objaviti sljedećeg proljeća, u ožujku. Sada sam imao cilj kojem sam mogao težiti, ali sam u međuvremenu morao nastaviti zarađivati novac pa sam se vratio uličnom sviranju — i Covent Gardenu. Imao sam pomiješane osjećaje. S lošije strane, nakon što sam nekoliko godina prodavao The Big Issue, činilo mi se pomalo kao korak unatrag. Ulično sviranje je na neki način samo korak od prosjačenja. Mislio sam da sam te dane ostavio za sobom.

141

Book as passion & BalkanDownload Drugi je problem bio što se moj glas pogoršao. Izvikivanje »Big Issue, Big Issue« stotinama i stotinama puta dnevno bilo je zahtjevnije za grlo od pjevanja milozvučne pjesme tu i tamo. Kad sam tako pokupio svoju gitaru i ponovno počeo pjevati osjetio sam da sam poprilično loš, sigurno lošiji od prethodnog puta kad sam pjevao. I na sviranje gitare duže vrijeme također se trebalo naviknuti. Za početak, nisam imao zadebljanu kožu na prstima. To su bile negativnosti, ali bilo je i nekih pozitivnih strana. Pokušao sam se usredotočiti na njih. Najznačajnije, bio je to korak prema neovisnosti. The Big Issue je, sasvim neupitno, bio dobra sila u mom životu. Njegova vodeća mantra uvijek je bila da je nudio ruku pomoćnicu radije nego milostinju. To je zacijelo bila istina u mom slučaju. To mi je pomoglo unijeti malo stabilnosti u život. Bez njih me vjerojatno nikada ne bi zatražili da napišem knjigu. Da, smatrao sam teškim pridržavati se pravila organizacije. Nešto je od toga bila loša sreća, nešto se moglo pripisati neslaganju osobnosti, ali nešto od toga — morao sam podići ruku — pripisivalo se i meni. Nisam bio dobar u postupanju s autoritetom. Nikad to nisam bio. Bilo je dobro ponovno biti svoj. Osjećao sam da mi se vratila sloboda. Naravno, druga doista pozitivna stvar bila je da smo Bob i ja sad bili mnogo poznatiji. Zahvaljujući raznim člancima u novinama i na internetu, bili smo manji lokalni celebrityji. Od prvoga dana uličnog pjevanja bilo mi je jasno da sad privlačimo veće mnoštvo nego prije. Bilo je trenutaka kad bi nas okružio mali polukrug turista i kupaca, snimali bi svojim fotoaparatima i čučnuli pomilovati Boba. Bio sam šokiran koliko bi se mnogo ljudi koji su govorili stranim jezicima koje čak nisam ni prepoznavao nasmiješilo, pokazalo i reklo: »Aaaah, Bob.« Činilo se da Bob uživa u tome. Jedna od najtraženijih pjesama koju sam izvodio bila je »Wonderwall« od Oasisa. Bilo ju je lako izvoditi. Samo bih stavljao kapo na drugi razmak na vratu gitare i počeo udarati po žicama. Odsvirao sam je stotinama puta, svaki put kad bih svirao te poznate akorde, tekst je pogađao cilj mnogo jače, osobito onaj stih u refrenu koji glasi: »Možda ćeš ti biti taj koji me spašava«. Kad sam pogledao dolje na Boba, shvatio sam da

142

Book as passion & BalkanDownload je mogla biti napisana za njega. Ali tu nije bilo nikakvog možda. On me jest spasio.

Druga pozitivna strana sviranja u Covent Gardenu, naravno, bila je da život tamo nikada, baš nikada nije bio dosadan. Uskoro sam se sjetio da je mjesto imalo nezavisni ritam i život. Najprometnije vrijeme dana bila je večernja gužva, oko sedam, kad su horde ljudi kretale kući s posla, a još je veća horda nadirala u posjet barovima, restoranima, kazalištima i opernim kućama. Promatrajući s našeg položaja na Ulici Neal svijet kako prolazi, nikada nije bilo teško »pročitati« tko se kamo uputio. S udaljenosti od kilometra mogli ste prepoznati djecu koja su bila vani u noćnom izlasku. Svi su oni bili u minicama i vrtoglavim petama, kožnatim jaknama i gelirane kose. Ljubitelji opere općenito su bili najbolje odjeveni, često muškarci u crnim smokinzima, a žene u gala večernjim opravama uz velikodušnu pomoć skupocjena nakita dodanog uz sve ostalo. Neke od njih mogli ste čuti kako brbljaju niz ulicu u smjeru Piazze i Royal Opera Housea. Područje je bilo puno čudaka. Kako smo se vratili rutini, činilo se da još jednom privlačimo sve više njih. Jednog poslijepodneva, već je nekoliko tjedana bilo ljeto, uočio sam nepoznato lice na pločniku nekoliko metara udaljeno od nas. Nije bilo neuobičajeno da se drugi ljudi smjeste na tom području i pokušavaju zaraditi nekoliko funta. Nisam imao nikakvih problema s tim, sve dok nisu sprječavali našu zaradu. Jedini suparnici koji su me stvarno uzrujavali bili su »dobrotvorni«, nezavisni dobrotvorni radnici koji bi se rojili s vremena na vrijeme na tom području i dodijavali ljudima. Nisam bio licemjeran. Svi smo mi morali zaraditi za život pa i ja sam sam bio pomalo bezobziran kad sam prodavao The Big Issue. Ali su »dobrotvorci« otišli predaleko, a njihovo je ponašanje moglo biti skroz-naskroz neugodno i nametljivo da je graničilo s dodijavanjem. Ovaj momak, međutim, definitivno nije bio jedan od njih. Imao je tamnu kožu, a bio je odjeven prilično elegantno, u odijelo. Imao je košaru čudna izgleda koju je spustio na pod. Nagađao sam da je nekakav ulični zabavljač, ali nisam imao pojma što očekivati.

143

Book as passion & BalkanDownload Bio sam zaintrigiran i sjedio sam promatrajući ga nekoliko trenutaka, nadajući se da može olakšati dosadu još jednog dana. Nisam bio razočaran. Uskoro je posegnuo u košaru i izvadio žućkastu zmiju koju je zatim omotao oko vrata. Nisam bio stručnjak za zmije, ali bih je opisao kao albino udava. Bio je prilično debeo i dug oko metra. Zatim se počeo igrati s njim tražeći donacije od prolaznika. »Gledaj, Bobe, imamo krotitelja zmija,« nasmijao sam se promatrajući kako se stvorenje koje je izgledalo impresivno ovija oko momka. Bob je pažljivo odmjeravao situaciju, ali bilo je očigledno da zapravo nije razumio što se događa. Bili smo dobrih deset metara daleko, nije mogao dobro vidjeti pa se smjestio natrag u svoj omiljeni položaj u sjeni i utonuo u svoj poslijepodnevni san. Momak je bio tamo četrdesetak minuta kad nas je došao pozdraviti. Zmija mu je još bila obavijena oko vrata kao da je poprilično velik komad nakita. »OK, momci, kako ste danas?« rekao je jakim naglaskom za koji sam pretpostavio da je portugalski ili možda brazilski. Bob je dremuckao na poslijepodnevnom suncu, ali je živnuo i dobro pogledao čudnog posjetitelja. Mogu reći da mu je um naporno radio, pokušavao je shvatiti što je to stvorenje — i je li dobrodošla pojava u njegovu svijetu? Nije mu trebalo dugo da dođe do zaključka. Kad je Bob nakrivio glavu da bolje pogleda, zmija je odlučila isplaziti svoj dugi, rašljasti jezik i izručiti prilično zastrašujuće psikanje. Bilo je to kao nešto iz Knjige o džungli. Bob se sasvim raspametio. Proizveo je doista glasan, zavijajući zvuk i skočio na mene preklinjući me da ga zakvačim na svoje rame. Bio sam prilično siguran da nije bio vezan za mene svojim povocem bio bi jurnuo i pobjegao, kao što je jednom već napravio na Angelu kad je agresivan pas nasrnuo na njega. »Oprosti, frajeru, nisam mislio preplašiti tvoju mačku,« rekao je momak shvativši što je učinio i spuštajući zmiju sa svojih ramena. »Maknut ću se odavde i vidjeti kako će mi ići niže dolje.«

144

Book as passion & BalkanDownload Bob je ostatak poslijepodneva bio razdražljiv. Bio je toliko paranoičan zbog susreta s onom zmijom da je napadao remene na mojoj naprtnjači. Godinama je sjedio na toj naprtnjači i nikad nije imao problem. Ali je iznenada sve što ga je podsjećalo na žutog udava trebalo promatrati s krajnjom sumnjom. I dalje je grabio remenje zubima i bacao ga u zrak kao da ispituje je li živo ili nije. Bobu je trebalo nekoliko dana da preboli zmiju. Bio je pomalo nervozan čim bi nam bilo tko prišao na ulici ili gdje drugdje i dalje je provjeravao njihova ramena kao da je zabrinut da ga tamo nešto vreba. Njemu je to sve sigurno bilo zbunjujuće. Svih tih godina, bio je jedino stvorenje koje nose ulicama, omotano oko čovjekova vrata. Mislim da ga je potpuno zbunilo vidjeti tamo drugo stvorenje, pogotovo tako čudno i zastrašujuće. Naravno, sve je to bilo dio povratka u šašavi svijet Covent Gardena.

Nisu svi na ulicama bili tako obzirni. Ostalo je to natjecateljsko i pokatkad agresivno mjesto, puno ljudi koji samo žele imati najbolje mjesto. Bob i ja smo sretno provodili vrijeme jednog poslijepodneva na Ulici Neal kad je neki mladi momak namjestio pojačalo i mikrofon. Bio je odjeven u dječačku skejtersku odjeću i nosio je bejzbolsku kapicu i tenisice Nike. Uočio sam ga dok se namještao i čekao sam da se pojavi neki instrument, ali nije ga bilo. Sve što je imao bio je mikrofon. Ignorirao sam ga i vratio se sviranju vlastite glazbe. Nisam ga, ipak, mogao dugo isključiti iz svog uma. Za nekoliko sam minuta začuo zaglušujuću, ponavljajuću buku kako tutnji. Mladi je momak hodao uokolo s mikrofonom proizvodeći sve zvukove usnama, tzv »beat boxing«. Obožavatelj sam većine glazbenih formi, ali ovo stvarno nisam volio. Što se mene ticalo, to ni izdaleka nije bila glazba, to je jednostavno bila buka. Bob je dijelio moje mišljenje, bilo je očito. Možda zato što je proveo toliko vremena slušajući me kako sviram akustičnu gitaru, činilo se da voli tu vrstu glazbe. Također se bio navikao i na malo žešći rock. Svoje mišljenje o ovoj »glazbi« odmah je učinio jasnim. Pogledao sam dolje na njega i vidio kako je

145

Book as passion & BalkanDownload oborio oči uz nešto što sam mogao opisati samo kao potpuni prezir razliven njegovim licem. Bilo je vremena kad je Bob vodio mene, a ovo je bilo jedno od njih. Ustao je, nakrivio glavu prema meni i dao mi do znanja da se sasvim sigurno treba maknuti odavde. Pokupio sam stvari i odmaknuo se šezdesetak metara niz ulicu gdje sam ponovno počeo svirati. Još sam čuo buku koja je dolazila od mladog dečka, ali sam barem mogao čuti svoje misli. Bila je to lažna nada. Buka koju je taj dječak stvarao bila je toliko glasna da su se drugi sigurno žalili jer je u roku od pola sata stigao policijski kombi. Promatrao sam s udaljenosti kako dvojica policajaca izlaze i približavaju mu se. Vidio sam kako dječak maše rukama iz protesta, ali to ga nije nikuda dovelo. Nekoliko minuta nakon dolaska policije vidio sam kako od spaja svoj mikrofon i počinje se pakirati. Gotovo su se mogli čuti uzdasi olakšanja u okolnim uredima, kafićima i restoranima. »Hvala Bogu da je gotovo, zar ne Bobe?« rekao sam. Moja je radost bila kratka vijeka. Policajci su vidjeli mene i Boba kako sjedimo na pločniku i došli su popričati s nama. »Nemate dopuštenje svirati ovdje, gospodine,« rekao je jedan od njih. Mogao sam se prepirati izmotavanjem i reći da imamo pravo biti tamo što smo na neki način i učinili. Ali odlučio sam ne svađati se. Ublažavanje mog povratka u život u Covent Gardenu bilo je dovoljno teško i bez izazivanja policije. Odaberi svoje bitke, Jamese, rekao sam si, prilično mudro, kako se pokazalo.

Bilo je jedva iza podneva u Ulici Neal i gomile turista i kupaca počele su se zgušnjavati. Bob i ja smo danas izašli malo ranije, djelomično zato što je to bilo

146

Book as passion & BalkanDownload prvo pristojno vrijeme u tjednu, ali djelomično i zato što smo trebali otići do kasnog poslijepodneva tako da se mogu vratiti za termin kod liječnika. Pojavio mi se dosta jak problem s grudima i oko tjedan dana sam provodio besane noći zbog kašljanja i hripanja. Trebao sam nešto poduzeti po tom pitanju. Postajao sam doista ošamućen zbog nedostatka sna. Jedva sam se smjestio i počeo svirati kad sam spazio gospođu u rebrastom plavom džemperu i hlačama kako odlučno hoda prema nama. Odmah sam shvatio da nije turistkinja. Kada se približila, vidio sam da džemper ima epolete i bedževe te da je na njima poznati logo. Bila je iz RSPCA, Kraljevskog društva za prevenciju okrutnosti prema životinjama. U uobičajenim okolnostima bio sam veliki ljubitelj i podupiratelj RSPCA. Rade dobar posao u sprječavanju okrutnosti prema životinjama i promidžbi dobrobiti životinja općenito i bili su mi golema pomoć u prošlosti. Kad sam prvi put našao Boba ranjenog u hodniku svoje stambene zgrade, odnio sam ga u obližnju ambulantu otvorenu svima. Osim što su mi dali recepte za lijekove koji će Bobu trebati kako bi se izliječile njegove rane, veterinar je dao i mnoge dobre i razumne savjete kako postupati s njim i brinuti se za njega. To je sada izgledalo kao vrlo daleko sjećanje. Danas sam imao vrlo jak dojam da njihova prisutnost neće biti dobra vijest. »Hej, Jamese, kako ste danas?« rekla je gospođa vadeći karticu sa svojim identifikacijskim brojem. Pokazivala je da je inspektor. Bio sam malo zbunjen činjenicom da mi zna ime. »Dobro, hvala. U čemu je problem?« »Zatražili su od mene da dođem i provjerim vas jer smo imali pritužbe da loše postupate sa svojim mačkom, Bobom, zar ne?« rekla je. »Što?! Loše postupam s njim? Kako?« Bio sam užasnut. Vrtjelo mi se u glavi. Tko se žalio? I što su rekli da radim Bobu? Na trenutak sam osjetio fizičku slabost, ali sam znao da moram ostati pribran u slučaju da ovo postane ozbiljno.

147

Book as passion & BalkanDownload »Sigurna sam da su to neutemeljene tvrdnje. Zapravo sam vas neko vrijeme promatrala prije nego što sam došla i vidim da s Bobom dobro postupate,« rekla je poškakljavši ga ispod brade. »Ali trebam pročavrljati s vama i zatim pregledati njega kako bih se uvjerila da sve štima, ako je to OK.« »Samo izvolite,« rekao sam znajući da zapravo nemam izbora. Spustila je svoju naprtnjaču na tlo, izvadila bilježnicu i nekoliko instrumenata te kleknula kako bi pregledala Boba. Nije uvijek bio ljubazan prema ljudima koji su ga gurkali i bockali. Od reagirao je na dvoje veterinara tijekom godina te se okomio i ogrebao sestru koja je jednom malo grubo postupala s njim. Tako sam bio pomalo zabrinut kako će od reagirati na ovu posljednju strankinju, osobito ako je pokupio moju nervozu. Samo mi je to trebalo, pomislio sam u sebi. Nije bilo prvi put da me ljudi optužuju za loše postupanje s njim, naravno. Čuo sam već svakojake optužbe uperene protiv mene. Pritužbe su obično spadale u tri kategorije. Prva je bila da ga izrabljujem i »koristim« za vlastitu dobit. Moj odgovor na takav argument bio je uvijek isti. Kao što je jednom netko rekao, mačka će ti biti prijatelj, ali ti nikada neće biti rob. Mačka nikad, baš nikada neće učiniti nešto što ne želi učiniti. I nikada neće biti s nekim s kim ne želi biti, bez obzira na to što ta osoba činila. Bob je bio vrlo čvrst karakter, s vlastitom slobodnom voljom. On ne bi visio naokolo da nije imao povjerenja u mene i da me nije volio. I njegov je izbor bio želi li izaći svakoga dana sa mnom. I dalje je bilo dana kad nije volio izaći na ulice. Bili su rijetki, da budem pošten. Istinski je uživao biti vani, susretati ljude i dobivati pažnju. Ali kad bi se sakrio ili odbio slijediti me van, uvijek sam poštovao njegovu odluku. Uvijek će biti onih koji neće povjerovati u to, naravno, ali to je bila istina. Druga uobičajena optužba bila je da loše postupam s njim jer ga držim na povocu. Kad bih dobio funtu za svaki put kad sam čuo da netko kaže: »Oh, ne biste ga trebali imati na povocu, on je mačka, a ne pas«, bio bih vrlo bogat čovjek. Već sam toliko puta objasnio razloge da sam dosadan samome sebi pri izgovaranju tih riječi. Oba puta kad je pobjegao, na Piccadilly Circusu i u Islingtonu, uistinu mu je laknulo i prilijepio se za mene kad sam ga pronašao. Zakleo sam se da više nikada neću dopustiti da se to ponovno dogodi. Ali, opet,

148

Book as passion & BalkanDownload što se nekih ljudi tiče, mogao sam to ponavljati dok ne poplavim u licu. Za njih je to bio otvoren i zatvoren slučaj: bio sam neka vrsta čudovišta koja zlostavlja životinje. Treća optužba protiv mene koja najviše uzrujava bila je da omamljujem Boba. To sam čuo samo dva puta, hvala Bogu. Ali pogodilo me u živac oba puta. S obzirom na ono kroz što sam prolazio posljednjih deset godina i na bitku koju sam vodio da pobijedim svoju heroinsku ovisnost, smatrao sam to najbolnijom uvredom od svih. Smatrao sam je uistinu, uistinu uvredljivom. Dok sam promatrao inspektoricu kako pregledava Boba bio sam prilično siguran da je netko pokrenuo jedno, dva ili čak sva tri od tih pitanja pred RSPCA-om. Ali sam znao da mi ona to neće reći, barem ne dok ne dovrši pregled i ne napiše nekakav izvještaj. Izvadila je uređaj za očitavanje mikročipova da provjeri je li mikročipiran što je, naravno, bio. Uređaj je pokazao moje ime i adresu kao Bobova pravnog vlasnika. »To je dobar početak,« rekla je osmjehujući se. »Iznenadili biste se koliko mnogo vlasnika mačaka ne čipira svoje ljubimce, čak ni dan-danas.« Zatim mu je provjerila krzno zbog buha, pogledala mu zube i provjerila dah, pretpostavljam da vidi je li nešto loše s njegovom jetrom ili možda bubrezima. Također mu je provjerila oči da vidi jesu li zamagljene. To me navelo da se pitam je li me netko pokušao optužiti da ga drogiram. Krv mi je uskipjela na pomisao da je netko to mogao reći RSPCA-u. Nisam mario za sviranje dok se sve ovo odvijalo. Umjesto toga uvjeravao sam malu skupinu ljudi koji su se zaustavili da je sve u redu. Jednostavno sam se nadao da jest. Dok sam koračao naokolo, pokušavao sam potisnuti sve te misli. Morao sam biti pozitivan, rekao sam si. Nisam učinio ništa loše. Nakon nekoliko minuta ona je završila svoj pregled i počela me ispitivati. »Ima li ikakvih zdravstvenih problema koje ste primijetili, Jamese?« upitala me s perom oslonjenim na bilježnicu.

149

Book as passion & BalkanDownload »Ne,« rekao sam. Rekao sam joj da ga svakog tjedna vodim u kliniku Plavog križa u Islingtonu. Uvijek su me hvalili zbog načina na koji se brinem za njega i uvijek mu dali potvrdu da nije bolestan. »Nisu uočili ništa, tako da mislim da je prilično zdrav,« rekao sam joj. »To je dobro znati, Jamese,« rekla je. »Dakle, recite mi, kako ste vas dvojica došli u kontakt prvi put?« Ispričao sam joj priču, a ona je kimnula i cijelo se vrijeme smiješila. »Zvuči kao da ste namijenjeni jedan drugome,« nasmijala se. Činila se prilično zadovoljnom svime, zapravo je pogledala gore i uputila mi osmijeh. »On je dobar momak, zar ne? Pretpostavljam da nemate telefonski broj na koji vas mogu dobiti,« upitala je. Moja oštećena Nokia još je uvijek radila — jedva — pa sam joj dao broj. »OK, za sada sam zadovoljna, ali možda ću vas trebati još jednom posjetiti. Jeste li ovdje svaki dan?« »Da, većinom svaki dan,« rekao sam osjećajući se već nelagodno. »OK, uskoro ću vas nazvati ili ću svratiti da vas.« Zatim je Boba zadnji put pogladila i uputila se u mnoštvo. S jedne sam strane bio zadovoljan što je otišla bez neke velike drame. Kroz glavu su mi prolazili najrazličitiji scenariji. Što ako pronađe nešto za što ja ne znam, a vezano za zdravlje? Što da je rekla da ga treba odvesti sa sobom? To je bio najgori zamislivi ishod što se mene ticalo. Pozlilo bi mi od brige. Moje olakšanje bilo je ublaženo drugim brigama. Znao sam da RSPCA ima značajne ovlasti kad je riječ o vlasnicima ljubimaca, od mogućnosti da zaplijene ljubimca, da započnu pravni postupak protiv onoga za koga se smatra da je kriv za zlostavljanje životinje. Zbog čega će doći u sljedeći posjet? Što će reći svojima nadređenima? Kakav će izvještaj napisati? Što ako sam optužen i, Bože oslobodi, oduzmu mi Boba? Nisam mogao spriječiti 150

Book as passion & BalkanDownload da mi sve te stvari jure kroz glavu, kolikogod malo kontrole imao nad situacijom. Dobro sam porazgovarao sa samim sobom. Ponovno sam postao paranoičan. To neće pomoći. Nije bilo razloga za to. Trebao sam te misli staviti na stranu. Kad sam se uputio kući te večeri, još mi je u želucu bio čvor uznemirenosti. Imao sam užasan osjećaj da će ovo visjeti nada mnom neko vrijeme.

Oko tjedan dana kasnije inspektorica RSPCA ponovno se pojavila. Ovaj je put bila mnogo opuštenija i prijateljski nastrojena. Bob je dobro reagirao na nju kad je još jednom kleknula kako bi ga pregledala. Ovaj sam put bio malo sigurniji pa sam se upustio u razgovor s njom. Ponovno je napravila neke bilješke i postavila mi nekoliko pitanja o tome što smo radili taj tjedan i što smo planirali za naredne dane. Sjela je i promatrala nas kako komuniciramo međusobno i s prolaznicima. Inspektori RSPCA očigledno su obučeni da čitaju ponašanje životinja i vidjela je da je on savršeno zadovoljan što je tamo i da izvodi male trikove za svoju publiku. Zatim je ponovno otišla i rekla da će se uskoro javiti. Dok je odlazila, još je jednom Boba prijateljski pogladila, rukovala se sa mnom i nasmiješila. Nastavio sam svirati još oko sat vremena, ali moje srce nije sudjelovalo u tome. Taman sam se spremao spakirati kad sam vidio poznato lice kako prilazi velikim koracima. Bila je to upraviteljica jedne od stambenih zgrada na Ulici Neal. Već smo se i prije sukobili zbog mog sviranja kojem se iz nekog razloga protivila. Izgledala je vrlo ljutito. Očigledno je promatrala s prozora i vidjela službenicu RSPCA kako se rukuje sa mnom i odlazi. »Ljudi gore pokušavaju spavati,« rekla je. »Dva su sata poslijepodne,« rekao sam istinski zbunjen.

151

Book as passion & BalkanDownload »To nije važno,« rekla je kao da sam trogodišnje dijete. »Ne smijete ovdje svirati. Zar ne znate čitati znak?« rekla je pokazujući na ploču preko ceste na strani zgrade gdje je radila. »Ali ja ne sviram tamo, ja sviram s druge strane ceste,« rekao sam. »I imam pravo to činiti ako želim. Terenski radnici pa čak i policija su mi to rekli.« Ponovno, nije bila zainteresirana za raspravu o tome. Samo je htjela vikati i bjesnjeti na mene. »Dosta mi je i tebe i te proklete mačke. Idem zvati policiju i maknuti te odavde,« rekla je odjurivši. Izgledala je još ljuća nego kad je stigla. Njezino je obrazloženje zaista bilo smiješno. Kako sam uopće mogao ometati ljude u spavanju usred poslijepodneva? Nisam imao nikakvo pojačalo pa tako i nisam mogao proizvesti neku golemu količinu zvuka. A osim toga, ovo je bila živahna ulica s mnogo prometa u svako doba dana i noći. Ako je išta budilo njezine stanovnike, bila je to stalna buka dostavnih kombija i kamiona te policijske sirene. To je bilo ludo. Unatoč svemu tomu znao sam da je do određene mjere zakon bio na njezinoj strani. Na tom su području postojala ograničenja za ulično sviranje i morao sam biti vrlo pažljiv. Tako sam ostatak poslijepodneva vrlo pomno pratio da se ne pojavi policija. Zbilja, oko pola sata nakon što sam se suočio s gospođom, vidio sam na ulici policijski kombi, oko stotinu metara udaljen od mog terena. »Ne sviđa mi se ovo Bobe,« rekao sam skidajući gitaru i pakirajući je. Do vremena kad su dvojica policajaca došetala do mene, bio sam spreman otići. »Morate se pomaknuti,« rekli su mi. »Da, znam. Upravo odlazim,« rekao sam. Incident me uistinu ozlovoljio. Bio sam uvjeren da je ta gospođa bila osoba koja me prijavila RSPCA-u. Sad, kad se činilo da joj taktika nije upalila, promijenila je smjer. Neće prezati ni pred čim samo da nas makne, činilo se.

152

Book as passion & BalkanDownload Kad smo se te večeri vratili u stan, inspektorica RSPCA me nazvala na mobilni telefon i rekla da se apsolutno ni zbog čega ne trebam brinuti. »On je posebno stvorenje, a vi obavljate sjajan posao,« rekla je gospođa. »Moj vam je savjet da ignorirate one koji vam kažu išta drugačije.« Bio je to najmudriji savjet koji sam dobio nakon dugo vremena. I neobično za mene, prihvatio sam ga.

153

Book as passion & BalkanDownload ŠESNAESTO POGLAVLJE

Doktor Bob

Postajalo mi je sve teže i teže izvući se ujutro iz kreveta. Već proteklih nekoliko tjedana počeo sam strepiti od pogleda na kasno zimsko sunce, od svjetla koje curi kroz prozor spavaće sobe. Nije da nisam želio ustati. Nisam dobro spavao i obično bih se probudio s prvim svjetlom. Razlozi zbog kojih sam se želio sakriti, nepokretan ispod popluna, bili su sasvim drugačiji. Znao sam da će istog trenutka kad ustanem ponovno početi napadi kašlja. Već sam neko vrijeme patio od problema s grudnim košem, ali odnedavna su postali stvarno teški. Razmišljao sam da je to zato što sam stalno na ulicama, što radim vani. Ali sada, tek što bih ujutro ustao, moje su se grudi i pluća ispunjavali sa sluzi i kašljao sam uistinu jako i gotovo neprestano. Povremeno je bilo toliko loše da sam se presavijao od bola i počeo bih osjećati podražaj na povraćanje i povraćati. To doista nije bilo ugodno za mene — ili bilo koga drugoga, da budem pošten. Zvukovi koje sam proizvodio bili su prilično grozni. Bilo mi je neugodno biti na javnim mjestima. Počeo sam se stvarno zabrinjavati zbog toga. Pušio sam otkako sam bio trinaestogodišnjak u Australiji, a tijekom godina sam udahnuo i mnogo više toga od običnih cigareta. Također, jedna bivša djevojka iz davnih vremena umrla je prije nekoliko godina od tuberkuloze nakon što je popušila mnogo droge. Ostalo mi je sjećanje na nju kako nekontrolirano kašlje posljednjih mjeseci svoga života. Čuo sam negdje da je TBC uistinu zarazan. Jesam li ga dobio od nje? Propadaju li moja pluća? Kolikogod da sam se trudio, nisam mogao zaustaviti sve lude misli koje su mi zujale u glavi.

154

Book as passion & BalkanDownload Pokušavao sam se osloboditi kašlja dozirajući si jeftine lijekove iz samoposluživanja. Ali to me nije dovelo nikuda. Bio sam kod liječnika, ali u toj je fazi to lako mogla biti sezonska prehlada i on me zavarao prijedlogom da trebam uzeti nekoliko paracetamola, odmarati se i smanjiti pušenje. Time se uopće nije mnogo postiglo. Bob je ponovno osjetio da nisam dobro i počeo je obraćati pažnju na mene. Omotao bi se oko mene kao da nešto odmjerava. Naučio sam bio lekcije iz prošlosti i ovaj ga put nisam otpremio. »Evo mog doktora Boba,« našalio sam se jednoga dana. Nisam sumnjao u to da izvodi neku vrstu dijagnostike. Kad bih ležao na sofi ili na krevetu, često bi se raširio preko mojih grudi i blago preo. Čitao sam da mačke imaju moć ozdravljivanja kostiju svojim predenjem. Očigledno ima nešto u frekvenciji kojom vibriraju što nekako ojačava kosti. Pitao sam se pokušava li nekako ozdraviti moj grudni koš. I što me više zabrinjavalo, pitao sam se zna li on nešto što ja ne znam? Na neki način, to je bilo ono što me zastrašivalo najviše od svega. Znao sam koliko su mačke intuitivne kad je riječ o dijagnosticiranju bolesti kod ljudi. Postoje dokazi da mogu predvidjeti epileptične napade, udare i druge bolesti. Mačka o kojoj sam čitao, iz Yorkshirea, svom bi vlasniku upućivala »čudne poglede« prije nego što bi dobio napadaj. Poznat je bio mačak imena Oscar koji je živio u jednom staračkom domu u Americi i koji bi došao i sjeo sa stanovnicima doma koji su provodili svoje posljednje sate. Nitko nije bio sasvim siguran je li primijetio nešto vidljivo ili je bio u stanju osjetiti mirise koje proizvode biokemijske promjene u tijelu osobe koja umire. Ono u što nije bilo sumnje, međutim, jest činjenica da je Oscarova sposobnost da predvidi odlazak ljudi bila nevjerojatna, tolika da su ljudi strepili od toga da ga vide kako se plaho približava. Bilo je to kao da je mačak neka vrsta Anđela smrti. Nadao sam se da Bob nije takav.

Nakon nekog vremena dogovorio sam drugi pregled, ovaj put s mladim liječnikom kojeg mi je preporučio prijatelj. Sigurno je izgledao malo suosjećajnije. Rekao sam mu za kašljanje i za povraćanje.

155

Book as passion & BalkanDownload »Najbolje da vam poslušam pluća,« rekao je. Nakon što me pregledao stetoskopom, poslao me na mjerenje vršnog protoka zraka, ispitivanje jačine disanja i pluća. U djetinjstvu sam imao astmu pa sam znao da mi pluća baš i nisu najjača. Nije rekao previše. Samo je sjeo i pisao bilješke, puno previše njih, što mi nije bilo po volji. »OK, g. Bowene, želio bih da napravite rendgen pluća,« rekao je najzad. Zatim je isprintao formular koji mi je dao. je.

»Uzmite ovo sa sobom u bolnicu Homerton i oni će znati što činiti,« rekao

Znao sam da veoma pazi na to što i kako govori. Ali bilo je nečega na njegovu licu što me malo uplašilo. Nije mi se svidjelo. Uzeo sam formular kući i zakvačio ga na ormar u prednjoj sobi. Zatim sam mirno zaboravio na njega. Mali dio mene nije se mogao suočiti s gnjavažom. Nije bilo tako davno da sam bio hospitaliziran zbog DVT-a. Što ako će me opet morati primiti u bolnicu? Što ako je to nešto još gore? Uistinu nisam volio bolnice. A povrh toga, bio sam i ranije u bolnici Homerton i znao sam da je prava noćna mora. Zamislio sam u svojoj glavi jedan od onih dugih dana čekanja u redu i trenutno postao nezadovoljan. Rekao sam si da si ne mogu priuštiti da tamo protratim dan ne zarađujući novac. Naravno, to su bile prilično slabe isprike. Istina je da sam bio užasnut od pomisli što bi rendgenska snimka mogla pokazati. Bila je to čista, nojevska nepopustljivost. Pretpostavljao sam da će, zabijem li glavu u pijesak i zaboravim sve to, kašljanje i povraćanje te sve ostale neugodnosti jednostavno nestati. Naravno da nisu. Samo je postalo gore. Do prijelomnog je trenutka došlo jednoga dana kad sam posjetio izdavače. Konačno sam počeo vjerovati da se knjiga događa. Napravili su maketu ovitka na kojem je Bob sjedio na mojoj naprtnjači u zen položaju. Na stražnjoj je strani bila moja slika dok je iznutra bila kratka bilješka »o autoru«. Još sam se morao uštipnuti da povjerujem kako se to događa. Nažalost, usred sastanka sam imao 156

Book as passion & BalkanDownload napadaj kašlja. Počelo me tjerati na povraćanje i osjećao sam kao da sam spreman povratiti. Ispričao sam se zbog potrebe za toaletom i odjurio. Siguran sam da su posumnjali da se loše ponašam i ne bih im mogao predbacivati ako jesu. Ipak sam ja bio ovisnik koji se oporavlja. Znam da je sigurno izgledalo prilično loše i da to ne mogu ponoviti u ožujku. Objavljivanje knjige već se naziralo na vidiku i rečeno mi je da ću možda imati nekoliko medijskih intervjua, čak i nastup na televiziji. Bilo je također razgovora o potpisivanju knjiga gdje ću se sastati s čitateljima. Sve je to izgledalo prilično ishitreno, ali da budem siguran, odlučio sam da moram ići do kraja s tim i otići na rendgen. Do sada sam već izgubio formular pa sam se vratio do ordinacije i posjetio istog liječnika. »Čini se da niste obavili rendgensko snimanje,« rekao je pregledavajući zabilješke na svom računalu. »Ne, hm, nisam otišao. Nisam imao vremena. Izgubio bih dan da sam otišao tamo,« rekao sam, blago smeten. »Pisao sam knjigu.« »OK,« rekao je i gledao me ne vjerujući, zatim je utipkao i isprintao novi formular. »Ovo je hitan prijem. To je usluga otvorena svima. Nećete morati visjeti tamo dugo.« »OK,« rekao sam pomalo preko volje. Znao sam da se ovoga puta ne mogu izvući. Otišao sam u Homerton i dvije su me sestre odvele u veliku prostoriju, jedna od njih zatražila je da skinem košulju i stanem u čudnu napravu. Zatim je krenula postavljati veliku metalnu ploču na moj grudni koš nakon što se povukla iza zaslona. Ponovno, mogla je to biti paranoja s moje strane, ali bio sam smeten činjenicom da je kasnije napisala mnogo bilježaka. »Kako je izgledalo?« upitao sam je tražeći nekakav znak.

157

Book as passion & BalkanDownload »Dobro, ali poslat ćemo potpuni izvještaj vašem liječniku. Trebao bi biti tamo za nekoliko dana.« Izvukao sam neku utjehu iz njezina umirivanja, ali sam bio vrlo nervozan sljedeća 72 sata. Otišao sam posjetiti liječnika s pravim osjećajem zle slutnje. Sklon sam misliti ono najgore pa sam bio spreman čuti nešto grozno. Bio sam blago iznenađen kad je liječnik pogledao u bilješke prikopčane za kopiju rendgenskih snimki i rekao: »Pluća su vam potpuno čista, g. Bowen.« »Stvarno?« rekao sam. »Da. Nema ni jedne crne točke što je, iskreno rečeno, neobično s obzirom na to da ste mi rekli da pušite još od svoje trinaeste.« »Ustvari,« nastavio je, »otišao bih tako daleko da kažem da se čini da imate super zdrava pluća,« dodao je. »Pa zašto onda tako silno kašljem cijelo vrijeme?« upitao sam zbunjen. »Sumnjam da imate neku infekciju. Ništa se nije pokazalo na nalazima koje smo napravili. Ali mislim da vaša pluća jednostavno pokušavaju izbaciti sve smeće koje se tamo skuplja. Dakle, pokušajmo izliječiti infekciju,« rekao je propisujući mi neke jake antibiotike. »To je to? Antibiotici,« rekao sam s olakšanjem, ali blago šokiran otkrićem da je tako jednostavno. »Pa dobro, da vidimo hoće li funkcionirati,« rekao je. »Ako ne, morat ćemo još malo istraživati.« Bio sam sumnjičav. Nije moglo biti tako jednostavno, mislio sam. Ali bilo je. Za nekoliko dana moja su se pluća osjećala mnogo bolje, a i kašalj se ublažio. Moja agentica Mary bila je zabrinuta za moje zdravlje. Bila je uznemirena da bi publicitet i potpisivanja do kojih će uskoro doći mogli biti previše za mene. Imala je na umu moje najbolje interese, znao sam to.

158

Book as passion & BalkanDownload »Izgledate mnogo bolje,« rekla mi je kad smo se susreli na sastanku o objavljivanju knjige koje je bilo za samo nekoliko tjedana. Ali kad sam dobio drugo mišljenje, uistinu sam znao da sam izvan opasnosti. Ležao sam na krevetu i čitao strip. Niotkuda, Bob se pojavio i skočio na mene. Kliznuo je na mene na isti način kako je to radio tijekom proteklih nekoliko tjedana, postavio se na moj grudni koš i mirno preo. Nakon trenutka ili dva stavio je uho na moje grudi obavljajući svoj mačji stetoskopski čin. Ležao je tako trenutak, pomno osluškivao. A tada, koliko je brzo došao, otišao je. Samo se digao i skočio s kreveta u smjeru svog omiljenog radijatora. Nisam mogao, a da se ne nasmijem. »Hvala, doktore Bobe,« rekao sam.

159

Book as passion & BalkanDownload SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Ulični instinkti

Kaže se da ožujak dolazi poput lava, a odlazi poput janjeta. Mjesec tek što je započeo, a vrijeme je već bilo prevrtljivo. Bilo je dana kad je vjetar koji je puhao niz uličice Sohoa i West Enda proizvodio takvu grubu, oštru buku da je gotovo mogla biti lavlja rika. Nekih sam se dana mučio da osjetim vrhove prstiju dok sam svirao gitaru. Srećom, Bob je bio malo bolje izoliran od mene. Čak i sad, s proljećem iza ugla, on je još uvijek nosio svoj prilično raskošan zimski kaput. A i njegov je trbuh još nosio nešto dodatne težine koju je nabacio tijekom Božića. Hladnoća kao da ga uopće nije mučila. Angel je nedostajao i Bobu i meni, ali iskreno rečeno, više smo uživali u životu u Covent Gardenu. Postali smo dva komedijaša i činilo se da nekako više pripadamo među žonglerima i gutačima vatre, ljudskim kipovima i drugim uličnim izvođačima koji su se potucali Piazzom i okolnim ulicama. Bilo je to natjecateljsko mjesto, naravno, pa smo tako, kad smo se smjestili natrag u dnevni život u središnjem Londonu, dotjerali svoju izvedbu. Ponekad bih svirao gitaru sjedeći prekriženih nogu na pločniku s njim. On je to uvijek volio i omotao bi se preko tijela moje gitare, upravo kako je to radio tijekom naših prvih zajedničkih dana prije nekoliko godina. Rukovali smo se i on bi stajao na stražnjim nogama kako bi prikupio grickalice. Također smo imali i novi komad za party.

160

Book as passion & BalkanDownload Nastao je u stanu jednog dana dok se igrao s Belle. Kao obično, bacakao je svog otrcanog starog mršavog miša. Belle mu ga je htjela uzeti tako da ga može pristojno oprati. »Bog zna kakve je sve klice nakupio, Bobe,« čuo sam je kako mu govori. »Potrebno mu je dobro ribanje.« Oklijevao je izručiti svoju dragocjenu igračku. Kao i uvijek. Tada mu je ponudila grickalicu. Odabir između to dvoje bio je prava dilema i on je na trenutak oklijevao prije nego što se odlučio za grickalicu. Oslobodio je miša iz svoje čeljusti dovoljno dugo da dobije mali zalogaj — a za Belle da mu pred nosom odnese igračku. »Dobro učinjeno, Bobe,« rekla je kasnije. »Daj mi pet,« rekla je stavljajući svoju ruku u zrak poput američkih nogometaša ili košarkaša koji tako pozivaju suigrače da proslave rezultat. Sjedio sam tamo i vidio kako podiže šapu da joj oda priznanje. »To je bilo cool,« nasmijao sam se. »Kladim se da ga ne možeš natjerati da to ponovi.« »Kladim se da mogu,« rekla je Belle prije nego što je nastavila raditi baš to. Otada je to povezivao s primanjem grickalice. Na Ulici Neal to je privuklo svakojake obožavatelje uključujući i neke prilično slavne.

Bilo je to oko četiri sata u subotu poslijepodne i dvije djevojčice su zastale da se dive Bobu. Bile su stare devet ili deset godina, a pratila ih je mala skupina odraslih, uključujući i par krupnih momaka s tamnim naočalama nalik na izbacivače. Sudeći po načinu na koji su revno nadzirali prizor dok su djevojčice gladile Boba, sigurno su bili zaštitari. »Tata, pogledaj ovo,« rekla je uzbuđeno jedna od djevojčica. »Oh, da. To je cool mačka,« rekao je glas. Ukočio sam se na mjestu. Smjesta sam prepoznao glas.

161

Book as passion & BalkanDownload »Ne može biti,« rekao sam. Ali bio je. Okrenuo sam se, a iza mene je stajao nepogrešivi lik sir Paula McCartneya. Ne bih očekivao da se jedan od najvećih likova popularne glazbe svih vremena upusti u razgovor s malim uličnim izvođačem. Naposljetku, on je bio u nešto drugačijoj ligi od mene kad je riječ o skladanju. Ali izgledao je šarmantno. Imao sam svoje izdanje knjige naslagano ispred sebe na podu i vidio sam da mu je zapelo za oko. Također sam imao smotak letaka kojima se oglašava prvo potpisivanje knjige koje je organizirao izdavač. Bilo je za samo tri dana. Događanje je trebalo obilježiti početak — i vjerojatno kraj — moje karijere kao objavljena autora. Već sam strepio zbog toga i mahnito uručivao letke svakome tko je pokazivao zanimanje, u nadi da ću barem izbjeći neugodnu situaciju da sljedećeg tjedna budem u praznoj knjižari. Bio sam siguran da bih, ako bih pretražio kante u Covent Gardenu, većinu njih našao tamo. Glasić u glavi govorio mi je, oh, daj, daj mu jedan. »Hm, napisao sam knjigu o meni i Bobu,« pokazujući na svog riđeg kompanjona koji mi je sjedio do nogu. »Sljedeći tjedan ću potpisivati, ako želite navratiti,« rekao sam uručujući mu letak. Na moje iznenađenje, uzeo ga je. »Pogledat ću,« rekao je. Do tada se oko nas počela stvarati poveća gomila, a njegovi su zaštitari postajali pomalo nervozni. Ljudi su snimali svojim fotoaparatima. Barem jednom nisu snimali Boba. »Bolje da se maknemo, djeco,« rekla je gospođa s njim. Do tada sam shvatio tko je ona. Bila je to Paulova nova žena, Nancy Shevell, koju je oženio prošle jeseni. Izgledala je uistinu cool. »Doviđenja, čovječe i nastavite tako,« rekao je sir Paul dok je svojom rukom hvatao njezinu i odjurio s pratnjom.

162

Book as passion & BalkanDownload Nakon toga sam bio blago omamljen. Očaran, pretpostavljam da bi bio točniji opis. Ostao sam u Ulici Neal još otprilike sat vremena, ali sam se uputio kući sav u sedmom nebu. Nije bilo apsolutno nikakva izgleda da sir Paul McCartney dođe na potpisivanje. Zašto bi došao? Nitko drugi se neće pojaviti, pomislio sam za sebe. Ali sve to sada i nije bilo važno. Ako i ne postigne ništa drugo i proda se samo pet primjeraka, knjiga mi je već omogućila da postignem nemoguće. Brbljao sam s članom The Beatlesa.

Bob je privlačio toliko pažnje ovih dana da bi se oko nas uvijek okupile male gomile. Kasno poslijepodne onoga ponedjeljka nakon što sam sreo McCartneyeve, grupica studenata koji su govorili španjolski skupila se na pločniku, svi su snimali svojim fotoaparatima i telefonima. Uvijek je bilo sjajno susretati ljude, bio je to dio privlačnosti onoga što sam radio. Ali moglo je biti i zbunjujuće, a s obzirom na prirodu uličnog života, zbunjenost nikada nije bila sjajna ideja. Kad se gomila razišla i uputila u smjeru Covent Gardena, sjeo sam na pločnik kako bih Bobu dao nekoliko grickalica. Kako je svjetlost već počela blijedjeti, počela se ponovno javljati i studen. Sutradan je bilo dogovoreno potpisivanje knjiga u Islingtonu. Htio sam razumno rano otići u krevet iako sam znao da neću mnogo spavati. A ni Boba nisam htio držati mnogo dulje vani. Dok sam ga gladio, smjesta sam zamijetio da mu je govor tijela vrlo obramben. Leđa su mu bila zaobljena, a tijelo ukočeno. Nije bio zainteresiran ni za hranu što je uvijek bio znak da nešto nije u redu. Umjesto toga, oči su mu bile fiksirane na nešto u neposrednoj blizini. Nešto — ili netko — ga je očigledno uznemirivalo. Pogledao sam preko ulice i vidio tipa gruba izgleda koji je sjedio i zurio u nas. Kad život provodite na ulicama, razvijete trenutni radar kad je riječ o ljudima. Odmah sam mogao uočiti pokvarenu jabuku. Ovaj je momak izgledao pokvareno do srži. Bio je nešto malo stariji od mene, vjerojatno u kasnim tridesetima. Nosio je ofucane traperice i imao denim sako. Sjedio je na pločniku, prekriženih nogu, motao je cigaretu i pijuckao limenku jeftina 163

Book as passion & BalkanDownload europskog piva. Bilo je očigledno u što gleda — i koje su mu namjere. Razmišljao je kako da mi ukrade novac. U proteklih nekoliko minuta većina španjolskih studenata i nekoliko drugih ispustili su kovanice u kutiju gitare. Jedan simpatičan crni momak dao mi je 5 funta. Vjerojatno smo sakupili 20 funta u roku od pola sata. Nisam bio tako glup da ostavim previše novca na vidiku svijetu i većinu sam već spremio u naprtnjaču. On je očigledno to registrirao. Nisam se, međutim, namjeravao sukobljavati s njim. Dok je bio na udaljenosti, nije ni bilo potrebe. I sam sam bio u njegovoj koži. Znao sam kako očajni ljudi mogu postati. Osjetio sam da je on nevolja, ali dok to ne dokaže, namjeravao sam samo sumnjati u to. Neka prvi baci kamen i sve to, pomislio sam u sebi. Samo da budem siguran, međutim, pogledao sam preko u njega i kimnuo mu kao da kažem: »Uočio sam te i znam o čemu razmišljaš. Samo zaboravi na to.« Ljudi s ulice govore istim jezikom. Možemo prenijeti stotinu riječi jednostavnim pogledom ili izrazom tako da me smjesta razumio. Samo je za gunđao, digao se i odšuljao. Znao je da će biti otkriven i to mu se nije sviđalo. Uskoro se uputio u smjeru Avenije Shaftesbury, vjerojatno vrebati nekog drugog. Onog trena kad je momak zamakao za ugao, Bobov govor tijela se opustio i ponovno se zainteresirao za zalogajčiće. »Ne brini, druže,« rekao sam spuštajući keksić u njegova usta. »Otišao je svojim putem. Nećemo ga ponovno vidjeti.« Ulica je toga dana bila osobito prometna i uskoro smo sakupili više nego dovoljno da Bobu i meni priskrbimo kupovinu za nekoliko dana u našem mjesnom dućanu. Kad sam počeo pakirati, Bobu nije trebao drugi poziv da mi skoči na ramena. Svake je minute postajalo sve hladnije. Znao sam da mora obaviti svoje prije nego što se ukrcamo u autobus prema kući pa smo se uputili na njegovo uobičajeno mjesto izvan bloka poreznih ureda na Ulici Endell.

164

Book as passion & BalkanDownload Da bismo stigli do tog mjesta, morali smo proći jednom od najužih i najlošije osvijetljenih ulica na tom području. Dok smo prolazili onuda, svijet je iznenada utihnuo. London ponekad može biti takav. Jedne je minute prepun do prsnuća, a sljedeće pust. Bio je to dio mnogih gradskih proturječnosti. Bio sam na pola puta niz ulicu kad sam osjetio da se Bob pomiče na mojim ramenima. Isprva sam pomislio da mu je hitan odlazak na zahod. »Izdrži još sekundu, druže,« rekao sam. »Gotovo smo stigli.« Ali uskoro sam shvatio da se premješta, što je za njega neobično, da se okrenuo da gleda nazad umjesto naprijed. »Što nije u redu, Bobe?« Pogledao sam niz ulicu. Tamo je bio momak koji je zatvarao svoj kafić i to je bilo sve. Nisam više razmišljao o tome. Nizbrdica mi se učinila dovoljno čistom. Bob se nije doimao tako uvjerenim. Nešto ga je definitivno mučilo. Jedva da sam napravio desetak koraka kad je odjednom proizveo najglasniji zvuk koji sam ikada čuo od njega. Bio je to kao iskonski vrisak, prodoran miiiijjjjjaaaauuuu, za kojim je slijedio stvarno glasan psik hssssssss. Istodobno sam osjetio trzaj na svojoj naprtnjači, a zatim strahovit vrisak, ali ovog puta ljudski. Okrenuo sam se i ugledao tipa koji je ranije zurio u nas na Ulici Neal. Bio je presavijen i držao je ruku. Vidio sam stražnju stranu ruke i velike ogrebotine. Krv je šikljala iz njegovih rana. Bilo je očigledno što se dogodilo. Nasrnuo je na moju naprtnjaču. Bob se sigurno spustio preko mojih leđa i svojim se šapama okomio na njega. Duboko ih je zabio u momkove ruke zaparavši kožu. Još je uvijek bio u borilačkom raspoloženju. Bob je stajao na mom ramenu režeći i psičući. Ali momak nije završio. Nasrnuo je na mene svojim šakama, ali sam se uspio izmaknuti. Bilo je teško napraviti baš puno s Bobom koji balansira na mom ramenu, ali sam opalio dobro usmjeren udarac u momkovu nogu. Nosio sam

165

Book as passion & BalkanDownload svoje doista teške čizme Dr. Martens pa su postigle željeni učinak i na trenutak je pao na koljena. Uskoro se, ipak, ponovno podigao. Na trenutak smo samo stajali tamo i vikali jedan na drugoga. »Jebeni mačak, gledaj što mi je napravio na jebenoj ruci,« rekao je mašući rukom koja je krvarila prema meni u polumraku. »Tako ti i treba, htio si me napasti,« rekao sam. »Jebeno ću ga ubiti ako ga ponovno vidim,« rekao je pokazujući na Boba. Došlo je i do kratkog zastoja dok se momak ogledao naokolo po ulici. Našao je mali komad drva kojim je nekoliko puta zamahnuo prema meni. Bob je kreštao i psikao na njega živahnije nego ikad. Momak je s tim komadom drva krenuo korak prema nama, zatim je bolje razmislio o tome i samo ga odbacio na stranu. Uz još jednu bujicu psovki, okrenuo se na petama i posrćući otišao u sumrak još uvijek držeći ruku. U autobusu na povratku kući, Bob mi je sjedio na krilu. Preo je uporno i sakrio je glavu pod moju ruku što je često činio kad smo se on — ili ja — osjećali ranjivima. Nagađao sam da smo se obojica osjećali tako nakon našeg sukoba, ali, naravno, nisam bio siguran. To je bila radost i frustracija života s mačkom. »Mačke su tajanstvena stvorenja — više toga im prolazi kroz glavu nego što smo svjesni,« napisao je sir Walter Scott. Bob je bio tajanstveniji od većine njih. Na mnogo je načina to bio dio njegove čarolije što ga je učinilo tako izvanrednim drugom. Kroz toliko smo toga prošli zajedno, pa ipak je još uvijek imao sposobnost zapanjiti me i iznenaditi. To je ponovno učinio večeras. Tijekom godina smo imali sasvim dovoljno suočavanja, ali nikada nismo bili ovako napadnuti. I nikada ga nisam vidio da reagira i brani me na takav način. Uopće nisam bio u stanju pripravnosti za prijetnju kakvu je ovaj momak predstavljao, ali Bob jest. Kako je osjetio da momku ne treba vjerovati od trenutka kad ga je ugledao? Mogao sam čitati znakove iz ljudske perspektive, ali kako je on to znao? I kako

166

Book as passion & BalkanDownload je otkrio njegovu nazočnost dok smo odlazili iz Ulice Neal? Nisam nigdje vidio ni traga od njega. Je li Bob načas opazio da se skriva u uličici? Je li ga nanjušio? Nisam znao. Jednostavno sam morao prihvatiti da Bob posjeduje sposobnosti i instinkte koji su izvan mog razumijevanja — i vjerojatno će to uvijek ostati tako. To je bio frustrirajući dio. Ponekad je društvo za razveseljavanje, ali je bio i zagonetka. Nikada neću zaista znati što se dogodilo u njegovu mačjem mozgu. Da, bili smo najbolji prijatelji. Imali smo gotovo telepatsku vezu. Instinktivno smo znali što jedan od nas misli u nekom trenutku. Ali to razumijevanje nije se protezalo na mogućnost dijeljenja naših najdubljih misli. Nismo mogli zaista jedan drugomu reći što osjećamo. Kolikogod to luckasto zvučalo, često sam bio tužan zbog toga. A tako sam bio i sada. Držeći ga čvrsto uza se dok je autobus teturao svojim putem kroz londonski promet, imao sam gotovo neodoljiv poriv saznati kakve je osjećaje iskusio tamo u onoj pokrajnjoj ulici. Je li bio preplašen? Ili se vratio svojim temeljnim instinktima? Je li jednostavno osjetio potrebu da obrani sebe — i mene — i djelovao? Je li se time pozabavio samo u onom trenutku? I je li to značilo da je već zaboravio na to? Ili razmišlja o istim stvarima kao i ja? Sit sam ovoga života.

Zlo mi je od toga što moram gledati preko tvoga ramena cijelo vrijeme. Želim živjeti u sigurnijem, pitomijem, sretnijem svijetu.

Slutio sam da znam odgovor. Naravno da se radije ne bi borio s propalicama na ulicama. Naravno, radije bi sjedio negdje na toplom nego se smrzavao na pločniku. Koje stvorenje ne bi? Dok je moj um radio na minimalnom gasu, zaronio sam u svoj džep i izvadio zgužvani letak. Bio je to jedan od posljednjih koje sam imao. Ostale sam dao. Na njemu je bila fotografija mene i Boba na mom ramenu i pisalo je: Dođite i upoznajte Jamesa Bowena i mačka Boba James i Bob potpisivat će primjerke svoje nove knjige FANTASTIČNI MAČAK BOB u Waterstonesu, u Islington Greenu, u Londonu u utorak, 13. ožujka 2012. u 18.00 sati.

167

Book as passion & BalkanDownload Bob je pogledao i vrlo blago nakrivio glavu. Ponovno se činilo kao da je prepoznao sliku nas dvojice. Sigurno sam u komadić papira buljio nekoliko minuta, izgubljen u svojim mislima. Sad sam se već tako dugo borio s istim starim pitanjima. Istini za volju, već sam ih bio sasvim sit. Ali ova ih je večer ponovno iznijela van. Koliko ću još puta morati staviti sebe i Boba na vatrenu liniju? Hoću li ikada razbiti krug i otići s ulice? Uredno sam izravnao letak i smotao ga u džep. »Nadam se da je ovo odgovor, Bobe,« rekao sam. »Zaista se nadam.«

168

Book as passion & BalkanDownload OSAMNAESTO POGLAVLJE

Očekivanje Boba

Jedva da je bilo 9 sati ujutro, ali se moj trbuh već uskomešao poput miješalice za beton. Napravio sam tost, ali ga nisam mogao ni dotaknuti od straha da će mi pozliti. Ako se sada osjećam ovako, upitao sam se, kako ću se, dovraga, osjećati za devet sati? Izdavači su organizirali potpisivanje, mislili su da će to biti dobra prilika da se stvori nešto reklame u Londonu, a istodobno možda privuče nekoliko ljudi da kupe primjerak ili dva. Kao što sam uručivao letke dolje u Covent Gardenu, nekoliko sam puta obišao i Angel. Tamo smo još imali nekoliko prijatelja, hvala Bogu. Waterstones u Islingtonu bio je očigledno mjesto događanja. Knjižara je na više načina bila dijelom moje priče. Ne samo da nam je njihovo osoblje pomoglo kad nismo imali kamo ići prije godinu ili više, nego su bili prikazani u jednoj od najdramatičnijih scena u knjizi. Jedne večeri, dotrčao sam na glavna vrata, očajan i uspaničen kad je Bob pobjegao nakon što ga je prestrašio agresivan pas na stanici podzemne željeznice Angel. U danima koji su prethodili događanju počeo sam davati intervjue većem broju novina, ali i radiju i televiziji. Kako bi mi pomogli da se naviknem na to, poslali su me stručnjaku za medijsku obuku u središnjem Londonu. Bilo je pomalo zastrašujuće. Morao sam sjediti u prostoriji sa zvučnom izolacijom, snimati se, a zatim je to stručnjak analizirao. Bio je ljubazan sa mnom i podučio me nekim trikovima zanata. Tijekom jednog od prvih snimanja, primjerice, napravio sam klasičnu pogrešku. Dok sam govorio, igrao sam se kemijskom

169

Book as passion & BalkanDownload olovkom. Kad su mi pustili snimku, jedino što se čulo bio je zvuk lupkanja olovke o stol poput nekog maničnog rock bubnjara. Bilo je to nevjerojatno zbunjujuće i loše. Instruktor me pripremio za razne vrste pitanja kakva mogu očekivati. Pretpostavio je, prilično ispravno, da će većina ljudi željeti znati kako sam završio na ulicama, kako je Bob pomogao promijeniti moj život i što nam je obojici namijenila budućnost. Također me pripremio da odgovorim na pitanja jesam li čist od droge što sam sretno mogao potvrditi. Osjećao sam da nemam što kriti. Članci koje su pisale novine i blogeri bili su gotovo svestrano lijepi. Pisac iz London Evening Standarda rekao je neke lijepe stvari o Bobu, napisao je da »je oduševio London kao nijedna mačka još od dana Dicka Whittingtona«. Ali me također malo uzrujao pisanjem o rupama u mojim trapericama i mojim pocrnjelim »zubima i noktima«. Također me opisao kao nekoga tko ima »preklinjući stav osobe koja je naviknuta na to da je se ignorira«. Upozorili su me na to da očekujem takvo što; to je išlo uz priču, a bitna je stvar bila što sam znao da sam »roba s greškom« kako me nazvao taj isti autor. Ipak nije bilo ugodno.

Potpisivanje je bilo planirano dva dana prije službenog datuma izdavanja, 15. ožujka, a slučajno je to bio i moj 33. rođendan. Nadao sam se da to neće ureći cijelu stvar. Rođendani baš i nisu bili neki razlog za slavlja u mom životu, svakako ne od mojih tinejdžerskih godina. Trinaesti sam rođendan proveo na dječjem odjelu Dječje bolnice Princess Margaret u zapadnoj Australiji. Bilo je to bijedno vrijeme mojega mladog života i samo je ubrzalo moju silaznu putanju. Nedugo nakon toga počeo sam udisati ljepilo i eksperimentirati s marihuanom. Bio je to početak mog dugog pada u ovisnost o drogama. Brzo premotavanje deset godina, do mog 23. rođendana i bio sam na ulicama Londona. Mogao sam ih provesti u hostelu, ali sam jednako tako lako mogao spavati na otvorenom u uličici oko Charing Crossa. U tom je trenutku moj život bio na najnižim granama i nemam apsolutno nikakvih uspomena na njega.

170

Book as passion & BalkanDownload Dani, tjedni, mjeseci i godine stapali su se jedni u druge. Po svoj prilici bih, da sam znao da mi je rođendan, dan proveo pokušavajući prositi, posuditi ili — najvjerojatnije — ukrasti novac koji mi je trebao da se počastim dodatnim heroinom. Vjerojatno bih se opet lakoumno kockao kao što sam to učinio i stotinu puta prije i riskirao predoziranje uzimajući »dodatni šut«. Lako sam mogao završiti poput momka kojeg sam vidio kako umire na odmorištu moje zgrade. Deset godina kasnije, moj je život konačno krenuo pozitivnim smjerom. To je razdoblje sada izgledalo kao drugi život i drugi svijet. Kad sam se osvrnuo, bilo mi je teško povjerovati da sam proživio to razdoblje. Ali, bilo to dobro ili loše, uvijek će ostati dijelom mene. A zasigurno je dio knjige. Odlučio sam da svoju priču neću prikazati uljepšano. Zapravo je sve bilo tamo, sa svim manama i nedostacima, što je bio još jedan od razloga zašto sam se osjećao tako uzdrmano.

U satima prije potpisivanja trebao me snimiti fotograf i snimatelj iz međunarodne novinske agencije Reuters. Želio je snimiti seriju fotografija Boba i mene u našem normalnom, svakodnevnom životu, kako putujemo naokolo podzemnom željeznicom i sviramo na Ulici Neal. Bio sam prilično zadovoljan tom razonodom. Do vremena kad sam završio s fotografom, bila je rana večer. Vlažna hladnoća počela se spuštati kad smo se vratili u Islington i napravili poznatu šetnju od stanice Angel. Nije bilo ni traga momku koji je preoteo moje mjesto ispred stanice podzemne. Prodavač cvijeća rekao mi je da momak i njegov pas izazivaju svakakve nevolje i da su ga koordinatori već skinuli s tog mjesta. Sada nije bilo nikoga iz The Big Issuea tko bi prodavao časopis ispred Angela. »Kakva šteta,« rekao sam. »Napravio sam od tog mjesta lijepo mjesto za zarađivanje.« Ali to više nije bila moja briga. Imao sam drugih stvari o kojima je trebalo brinuti. Bob i ja smo hodali kroz Islington Memorial Park prema Waterstonesu. Uranili smo pa sam pustio Boba da obavi svoje i sjeo na klupu da uživam u mirnoj cigareti. Dio mene osjećao se kao osuđenik koji uživa u zadnjem 171

Book as passion & BalkanDownload prolaznom trenutku zadovoljstva prije nego što se suoči sa streljačkim vodom. Ali je drugi dio mene imao osjećaj radosnog očekivanja. Osjećao sam kao da sam na rubu novog početka svoga života; da, za potrebe boljeg izraza, počinje novo poglavlje moga života. Bilo mi je mučnije nego ikad. Toliko se mnogo proturječnih misli borilo za mjesto u mojoj glavi. Što ako se nitko ne pojavi? Što ako gomile ljudi dođu i pomisle da je knjiga smeće? Kako će Bob reagirati bude li tamo gomila ljudi? Kako će ljudi reagirati na mene? Nisam bio tipični autor. Nisam bio uglađena javna ličnost. Bio sam momak koji je još uvijek radio na rubu društva. Ili sam se barem, tako osjećao. Znao sam da će ljudi zavoljeti Boba, ali sam bio užasnut pomisli da će zamrziti mene. Povukao sam zadnji dim cigarete, bilo je to zadnje za kolikogod bude moguće. Živci su se ukrutili u meni do te mjere da sam osjećao kao da me netko uistinu jako bubnuo u trbuh. Srećom, Bob je bio dodatno opušten za nas obojicu. Proveo je nekoliko minuta rujući naokolo na omiljenom mjestu, zatim se dovukao natrag do mene. Samo me pogledao kao da kaže: »U redu je, druže, sve je dobro.« Bilo je nevjerojatno kako me je u stanju smiriti. Kad smo stigli u knjižaru oko pola sata prije nego što je potpisivanje trebalo započeti, bilo je četvero ili petero ljudi koji su stajali vani u redu. Ah dobro, barem se netko pojavio, pomislio sam u sebi s olakšanjem. Svi su nam se osmjehivali, a ja sam im plaho mahnuo. Nisam mogao shvatiti da su ljudi odvojili svoje vrijeme da bi došli i upoznali nas. Još je nekoliko ljudi bilo i u knjižari. Svi su oni stajali u redu da plate i svi su držali primjerke knjige. Alan, poslovođa, pozvao me na kat u prostoriju za osoblje gdje sam mogao pričekati da počne potpisivanje. »Možete dobiti čašu vina, a Bob tanjurić mlijeka. Ne uzbuđujte se prije nego što sve započne,« rekao je osjetivši moju nervozu. Nisam bio siguran trebam li zadržati bistru glavu ili popiti piće za hrabrost. Odlučio sam se za prvo. Čašu vina popit ću kasnije.

172

Book as passion & BalkanDownload Belle, Mary, Garry i skupina ljudi od izdavača bila je tamo da mi požele sreću. Bila je tamo hrpa knjiga da ih potpišem pri prodaji u knjižari. Netko se sjetio sjajne ideje da se napravi štambilj u obliku šape, tako da i Bob može »potpisati« svaku knjigu. Bacio sam se na posao črčkajući po prvim primjercima. Belle je dodala konačni kićeni dodir štambiljima šape. Bilo je najmanje dva tuceta knjiga na hrpi. Jesu li bili sigurni da će ih prodati toliko? Osoblje iz dućana izgledalo je pozitivno. U jednom je trenutku jedna od njih došla blistajući. »Proteže se oko cijelog bloka,« nasmiješila se. »Što to?« pitao sam glupo. »Red. Proteže se cijelim putem oko ugla. Tamo je vjerojatno stotinu ljudi, a cijelo se vrijeme pridružuju i novi.« Zanijemio sam. Nisam mislio da je moguće osjećati se još uznemirenije, ali nekako jest. Do mene je bio otvoren prozor. Na trenutak, pomislio sam da se popnem kroz njega, spustim se niz oluke i jednostavno pobjegnem. Kako je sat otkucavao prema 18 sati, Bob mi se popeo na rame i uputili smo se natrag prema glavnom prostoru knjižare. Na odmorištu u dnu prvog niza stuba kleknuo sam i prikriveno pogledao prizemlje knjižare. Srce mi je poskočilo u grlo. Ispunjavalo se ljudima. Stol krcat knjigama bio je spreman za mene i Boba. Povorka ljudi koji su čekali da prođu kraj njega protezala se duž polica s knjigama cijelim putem do ulaza i van u mračnu ožujsku večer. Bili su u pravu. Sigurno je bilo stotinu i više ljudi u njoj. Na drugoj je strani knjižare bio postrojen poseban red ljudi koji su kupovali primjerke knjige. Bila je tamo čak i skupina fotografa i televizijskih snimatelja. Bilo je to nadrealno, izvantjelesno iskustvo. Do tada smo bili skriveni od pogleda, ali kad smo se počeli spuštati posljednjim nizom stuba, fotoaparati su počeli bljeskati i fotografi vikati. »Bobe, Bobe, ovim putem Bobe.« Odjeknuo je i pljesak i nekoliko uzvika ohrabrenja.

173

Book as passion & BalkanDownload Moje godine na ulici s Bobom naučile su me da očekujem neočekivano. Naučili smo se prilagoditi svakoj situaciji, katkada sasvim doslovno. Ovaj put, međutim, izgledalo je da ulazimo na potpuno neistražen teritorij. Jedno je, ipak, bilo sasvim jasno. Predaleko smo došli da propustimo ovu priliku. Ako je iskoristimo, naše se vrijeme na ulici možda, samo možda, počne približavati svome kraju. To novo poglavlje možda se upravo otvara za nas. »Dođi, Bobe,« šapnuo sam mu gladeći ga po vratu prije nego što sam konačno duboko udahnuo. »Sada nema osvrtanja.«

174

Book as passion & BalkanDownload EPILOG

Uvijek

Ta je večer u ožujku 2012. vjerojatno bila najvažnija u mom životu. Nakon toga više nije bilo sumnji. To je uistinu bio novi početak za mene i Boba. Potpisivanje knjige u Islingtonu bio je put uspjeha izvan mojih očekivanja. Paul McCartney nije uspio doći, ali više od 300 ljudi jest. Broj ljudi koji su nas željeli upoznati sve je iznenadio, čak i knjižaru koja je ostala bez ijednog od svojih oko 200 primjeraka u roku od pola sata. »Toliko o mom proročanstvu da ćemo prodati samo 6 komada,« šalio sam se s Alanom, poslovođom dućana, kad sam konačno uspio popiti s njim čašu vina nakon tri sata potpisivanja i intervjuiranja. Nitko nije mogao shvatiti kako smo uspjeli privući tako veliku gomilu. Leci i reklama očito su odigrali svoju ulogu. Uspostavili smo Twitter koji je privukao preko stotinu sljedbenika, ali čak ni to nije baš objasnilo strast kojom su ljudi prigrlili Boba i mene. Bio je to prvi znak da će se dogoditi nešto izvanredno. Kad je Fantastični mačak Bob krenuo u opću prodaju dva dana kasnije, činilo se da je odmah pogodio žicu i postao, ono što je The Times opisao kao »trenutno najprodavaniji memoari«. Ušao je na popis najprodavanijih knjiga prvog vikenda nakon objavljivanja — i ostao na britanskom popisu najprodavanijih najveći dio godine, većinu tog vremena na prvom mjestu. Svake bih nedjelje pokupio novine i pogledao na najnoviju tablicu polako odmahujući glavom. Zašto je tako popularna? Što je osvojilo maštu publike? Nakon nekog vremena odustao sam od pokušavanja da to shvatim. Što je još čudesnije, knjiga je ubrzo pronašla i stranu publiku. Pri zadnjem rezultatu,

175

Book as passion & BalkanDownload navedeno je da je prevedena na 26 drugih jezika. U Italiji je to bilo A Spasso con Bob (Šetnja s Bobom). U Portugalu je bila Minha Historia con Bob (Moja priča s Bobom). Činilo se da ima neku univerzalnu privlačnost. Kojigod jezik bio, činilo se da ljudi vole tu priču, a najviše od svega, naravno, jednostavno obožavaju Boba. Kao rezultat toga, Bob i ja smo postali manji celebrityji, pojavljivali smo se na televiziji i u radijskim programima kako bismo pričali o knjizi i njezinoj popularnosti. To nije bilo nešto na što sam bio pripremljen, čak ni nakon poslijepodneva s medijskim instruktorom. Naše prvo medijsko pojavljivanje, na BBC-jevu programu Breakfast bilo je primjer. Stigao sam u studije u zapadnom Londonu u cik zore, jako nervozan. Bio sam paranoičan da će Bob biti preplašen zbog svjetala i čudnog okruženja. Ali on je sve to mirno primio, sjedio je bezbrižno na sofi i promatrao se na monitorima ispred sebe. On je naravno, bio zvijezda emisije, čak je uspio izvesti niz visokih petica za goste koji su se činili svakim djelićem očarani njime kao i svi drugi. Jednako je bilo i na drugim pojavljivanjima. Kudgod išli, postavljali su mi ista pitanja. Ljudi su se posebno počeli pitati kako uspjeh knjige mijenja život nama obojici. Najznačajnija i najočiglednija promjena bila je da se Bob i ja više ne trebamo izlagati nesigurnosti ulica. Trebalo je nešto vremena da kapnu financijske koristi od uspjeha knjige pa smo tako nekoliko mjeseci nastavili nastupati u Ulici Neal. Postupno, međutim, mogli smo ograničiti svoje pojavljivanje. Bilo je tako veliko olakšanje probuditi se svakog jutra i znati da se nećemo morati suočiti s hladnoćom i kišom te da neću morati iskusiti osjećaj nesigurnosti i blaga očaja koji sam osjećao svakog dana kad sam kretao na Angel ili Covent Garden. Mali dio nas uvijek će ostati tamo, naravno. Možete zabavljača maknuti s ulice... a Bob je oduvijek volio pažnju koju je dobivao od obožavatelja. Tako smo se nastavili povremeno pojavljivati, jedina je razlika bila što smo to sada činili da pomognemo drugim ljudima prije nego sebi. Početkom 2013. smo se, primjerice, povezali sa životinjskim sirotištem Plavi križ. Počeli smo skupljati novac za njih i Online i putem javnog pojavljivanja kao i za naših povremenih dana uličnog nastupanja. U prvom smo tjednu prikupili gotovo 5.000 funta. Bilo je fantastično moći uzvratiti nešto.

176

Book as passion & BalkanDownload Bili su toliko ljubazni prema meni mojih prvih dana s Bobom i nastavili su nam pomagati kad smo svraćali u njihovu dnevnu kliniku na Islington Greenu. Sjetio sam se koliko sam često osjećao da je Bob moja nagrada za neki čin ljubaznosti koji sam iskazao nekomu ranije u životu. Osjećao sam kao da je to karma. Pomagajući Plavom križu, osjećao sam da sada uzvraćam njihovu velikodušnost izvodeći drugi čin karme. Moj je cilj činiti to isto za prihvatilišta za beskućnike u neko buduće vrijeme. Naravno, ljudi su me također ispitivali je li me knjiga obogatila. Odgovor na to je i da i ne. U usporedbi s onim kako smo živjeli financijski prije, sada mogu biti miran. Ali nisam postao milijunašem preko noći. Važno je bilo da sam, barem što se dogledne budućnosti tiče, znao da neću biti sveden na to da temeljito pretražujem police u samoposluživanju kako bih za sitniš od 10 penija kupio stari pečeni grah. Godinama sam se morao oslanjati na svoju pamet i nekoliko državnih milostinja. Sada, prvi put u mnogo godina, imao sam bankovni račun, pa čak i knjigovođu da mi pomogne upravljati poslovima uključujući poreze. U proteklom desetljeću nisam zaradio dovoljno novaca da budem kvalificiran plaćati porez. Činjenica da sad to počinjem raditi bila mi je važna. Kad ste beskućnik ili prodajete The Big Issue znate da ne doprinosite društvu — i znate da vam društvo zbog toga zamjera. Mnogim je ljudima veliko zadovoljstvo da vam to i kažu. U lice. »Nađi si posao, ti žicarski bezveznjače,« bila je uobičajena rečenica za mene cijelo desetljeće. Rezultat je da te društvo postupno sve više marginalizira. Ljudi ne razumiju da je nedostatak samopoštovanja i opće beznađe koje osjećaš kad si beskućnik, ulični svirač ili čak kad prodaješ The Big Issue dijelom rezultat toga. Želiš biti dijelom društva, ali te to društvo učinkovito tjera. To postaje začarani krug. Živjeti od svoje zarade bio je najopipljiviji znak da sam još jednom »član društva«. I to je dobar osjećaj. Bilo je još mnogo pozitivnih strana uspjeha knjige. Poboljšala je odnose s mojim roditeljima. Među mnoštvom u Waterstonesu one večeri u ožujku bio je moj otac kojeg sam nagovorio da dođe djelomično iz radoznalosti, djelomično zbog moralne potpore. Zbunjen, ali oduševljen izgled njegova lica kad je svjedočio redovima ljudi živjet će u mojem sjećanju dugo,

177

Book as passion & BalkanDownload dugo. Nakon svih razočaranja osjećao sam da sam mu dao nešto zbog čega se može ponositi. Konačno. Bio je dirnut kad sam mu pokazao bilješku koju sam napisao zahvaljujući njemu i mami u zahvalama. Po svemu sudeći prolio je suzu dok je čitao knjigu po povratku kući. Nazvao me da mi kaže da sam to dobro napravio, a istu je stvar rekao u drugim prilikama. Još mi je govorio da se ošišam i obrijem, naravno, ali mi je barem prestao neprestano prigovarati da »si nađem pravi posao«. Nismo razgovarali o našim osjećajima o prošlosti vrlo detaljno. To nije bio njegov stil. Nije ona vrsta ljudi koji imaju veliko otvoreno srce. Nagađam da sam znao što misli, ali sam također znao da to ne može izraziti. Nije mogao oblikovati riječi, ali to je bilo u redu. Bilo mi je dovoljno što znam. Otputovao sam i u Australiju da ponovno provedem neko vrijeme s majkom. Pročitala je knjigu i također plakala. Rekla mi je da je osjetila krivnju zbog mnogih stvari koje su se dogodile, ali je bila dovoljno poštena da kaže da sam, kao tinejdžer, bio noćna mora koja bi izazvala čak i najsvetiju majku. Prihvatio sam to. Bili smo otvoreni i pošteni jedan prema drugom i shvatili smo da ćemo od sada nadalje biti prijatelji. Još jedna zadovoljavajuća posljedica uspjeha knjige bio je učinak koji je imala na ponašanje ljudi prema prodavačima The Big Issuea i beskućnicima općenito. Škole i sirotišta pisali su mi govoreći kako im je priča o Bobu i meni pomogla da bolje razumiju neugodan položaj beskućnika. Bob i ja bili smo na Facebooku i Twitteru. Činilo se da svakog dana dobivamo poruke od nekoga tko objašnjava da više ne prolazi kraj prodavača The Big Issuea. Mnogi su mi rekli da se sada uvijek s njima upuste u razgovor. Znao sam da sam imao svojih poteškoća s časopisom, ali sam osjećao golem ponos u tome. To je dobra institucija koja zaslužuje svačiju potporu, osobito u ova mračna ekonomska vremena. Na dubljoj razini, naša je priča, čini se, povezivala s ljudima koji se suočavaju s teškim vremenom u svojim životima. Stotine njih pisale su mi ili nas kontaktirale putem društvenih mreža. Neki su pročitali našu priču o

178

Book as passion & BalkanDownload preživljavanju i iz nje izvukli vlastitu snagu. Drugi su prepoznali snagu koju životinje posjeduju u liječenju ljudi. Ponovno, bio sam silno ponosan svaki put kad sam primio takvu poruku. Nikada ni u milijun godina nisam očekivao da ću dirnuti život neke osobe, a osobito ne tisuće njih. Nekoliko ljudi malo se zanijelo i iskazalo neku vrstu obožavanja prema Bobu i meni. Bob možda jest bio svetac, ali ja nisam, to je sigurno. Ne možeš provesti desetljeće boreći se za svakodnevnu egzistenciju na ulicama Londona, a da te okolina ne oblikuje. Ne možeš živjeti dobar komad svoga života ovisan o heroinu, a da te takvo iskustvo ne ošteti. Bio sam rezultat svoje prošlosti. Dakle, znao sam da će mi trebati mnogo vremena da izgladim grube rubove svoje ličnosti. I nikada neću sasvim otresti svoju prošlost, uglavnom zato što će uvijek iskrsnuti ljudi koji će me podsjetiti na moje izgubljene godine. Medicinski, još sam uvijek nosio ožiljke svojih ovisničkih dvadesetih godina. Kazna koju sam zadao svojemu tijelu i dalje će iznuđivati svoju cijenu. Ukratko, sveti James od Tottenhama nije postojao. Nikad nije i nikada neće. Osoba koja bez svake dvojbe jest postojala, međutim, bio je netko tko je dobio svoju drugu priliku u životu i tko je bio odlučan zgrabiti je. I ako to ikada izgubim iz vida, sad imam stalne podsjetnike zašto je ta druga prilika toliko važna. Nedavno sam primio pismo gospođe iz male seoske zajednice u Walesu čija je bliska prijateljica upravo izgubila svoju dugu bitku protiv raka. Gospođa je našu knjigu dala svojoj prijateljici tijekom tih posljednjih dana. Bila je toliko dirnuta njome da je, zauzvrat, dala primjerak mjesnom svećeniku. Tijekom svog svečanog govora na prijateljičinu pogrebu u maloj seoskoj kapelici svećenik je držao primjerak naše knjige pred cijelom kongregacijom. Spomenuo je koliko je mnogo knjiga značila gospođi na kraju njezina života i pohvalio naše »divno putovanje nade«. Bob i ja bili smo, rekao je, primjer snage »vjere, nade i ljubavi«. Čitanje toga dirnulo me do potopa suza. Bilo je nevjerojatno dirljivo. Danima mi se motalo po glavi. Puno, previše godina te su dragocjene kvalitete — vjera, nada i ljubav — bolno nedostajale u mom životu. Ali mi je tada zaokret vjere dao sve tri. Svaka je bila utjelovljena u tom vragolastom, zaigranom, snalažljivom, povremeno mrzovoljnom, ali uvijek posvećenom mačku koji mi je pomogao preokrenuti život.

179

Book as passion & BalkanDownload Bob mi je pomogao vratiti vjeru u sebe i svijet oko sebe. Pokazao mi je nadu kad uistinu nisam vidio mnogo od nje. Najviše od svega dao mi je bezuvjetnu ljubav koju svatko od nas treba. Tijekom jednog od mojih televizijskih pojavljivanja na BBC-ju, voditelj mi je postavio pitanje koje me isprva zbunilo. »Što ćete učiniti kad Bob više ne bude tu?« upitao je. Postao sam malo emocionalan na samu pomisao da ga izgubim, ali kad sam se pribrao, odgovorio sam što sam poštenije mogao. Rekao sam da znam da životinje ne žive jednako dugo kao ljudi, ali da ću voljeti svaki pojedini dan koji sam podijelio s njim. A kad mu dođe vrijeme da ode, nastavit će živjeti u knjigama za koje je bio nadahnuće. To su možda bile najistinitije riječi koje sam ikada izgovorio. Svijet kakav je bio prije nego što sam upoznao Boba činio se odbojnim, okrutnim i, da, beznadnim mjestom. Svijet koji sam naučio gledati njegovim očima sasvim je drugačiji. Bilo je razdoblja kad nisam mogao razlikovati jedan dan od sljedećega. Sada volim svaki dan. Sretniji sam, zdraviji i ispunjeniji nego što sam ikada bio. Za sada sam, barem, izmaknuo životu na ulicama. Ispred sebe vidim jasan put. Nemam pojma kamo će nas sljedeće odvesti naša pustolovina. Ali znam da će, sve dok je i on tu, Bob biti u središtu svih dobrih stvari koje će se dogoditi. On je moje društvo, moj najbolji prijatelj, moj učitelj i moja srodna duša. I on će sve to i ostati. Uvijek.

180

Book as passion & BalkanDownload Zahvale

Pisanje ove knjige bilo je suradnički posao i trebam zahvaliti timu nevjerojatno nadarenih ljudi koji su mi pružili potporu i koji su mi pomogli da je završim. Garry Jenkins bio mi je glavna ruka vodilja, vješto je izvlačio priče, a zatim ih oblikovao u rukopis. U Hodderu moram zahvaliti Roweni Webb i Maddy Price, zajedno s Ciarom Foley koja je uredila rukopis. Također bih želio izdvojiti briljantne publicistkinje Emmu Knight, Kerry Hood i Emilie Ferguson. Veliko hvala i Danu Williamsu za njegove izvanredne crteže. U Aitken Alexanderu potpuno sam obvezan svojoj fantastičnoj agentici Mary Pachnos, kao i timu Sally Riley, Nishti Hurry, Liv Stones i Matildi ForbesWatson. Također hvala Joaquimu Fernandesu u Aitken Alexanderu i Raymondu Waltersu u R Walters & Co za njihovo neprocjenjivo vođenje i pomoć. Bliže kući, želio bih zahvaliti svojim najboljim prijateljima Kitty i Ronu, što su bili uz mene kroz prilično ludu godinu. Povremeno nije bilo lako, ali su ostali nepokolebljivi i odani i dugujem im više nego što mogu reći. Također bih želio zahvaliti svojoj majci i ocu za njihovu ljubav i potporu, ne samo protekle godine, već tijekom mračnijih i težih ranijih godina kad sam bio, znam, daleko od dobroga sina. Ne mogu propustiti ovu priliku, a da ne zahvalim mnoštvu ljudi koji su mi pisali ili izravno ili putem društvenih mreža, šaljući svoje dobre želje i dijeleći svoja iskustva. Dao sam sve od sebe da odgovorim što je moguće većem broju ljudi, ali se nadam da mi se može oprostiti što nisam odgovorio svakome od vas. Odgovori su, ponekad, bili sveobuhvatni. Najviše od svega, naravno, želio bih zahvaliti malom momku koji je i dalje moje stalno društvo. I dalje ne znam jesam li ja našao Boba ili je on našao mene. Znam, međutim, da bih bez njega bio potpuno izgubljen.

James Bowen, London, svibanj 2013.

181

Book as passion & BalkanDownload

Za najnovije vijesti, priče i slike Jamesa i Boba, slijedite ih na Twitteru na www.twitter.com/streetcatbob, ili posjetite njihovu Facebook stranicu na www.facebook.com/streetcatbob.

182