Ispitna Pitanja I Odgovori Poslovno P I

POSLOVNO PRAVO Primjeri pitanja test I 1. Pojam društva i države Država je jedna od društvenih organizacija, koja ne postoji iznad društva, nego predstavlja njegov sastavni dio. Ona je društvena sila, a ne sila iznad društva. 2. Vrste državnog uređenja Elementi države su: - teritorij – država se proteže trodimenzialno (na kopno i na more, 1000 km vazdušno i u dubinu zemlje do efektivne iskoristivosti - stanovništvo – državljani. Državljanstvo je lična veza između svakog pojedinca i države. Može se steći na više načina (po krvi oca i majke, po krvi oca, po rođenju bez obzira na roditelje). postojanje suverene vlasti – tj. pravno-neograničene mogućnosti zapovjedanja na bazi monopola za fizičku prinudu

3. Pojam prava Pravo čini ćitav skup pravnih normi koje donose različiti subjekti. Pravo je sistematizovan skup pravnih normi koje su hijerarhiski ustrojene (niže norme moraju biti usaglašene sa višim, a više norme sadrže Ustav i Zakon) . 4. Vrsta pravnih sistema -

evropsko – kontinentalne, tradicionalnih prava

anglo

–

saksonske

i

sistemi

vjerskih

i

5. Sistem prava i njegovi elementi Sistem prava je jedinstvena i neprotivrječiva cjelina nastala hijerarhijskim povezivanjem svih važećih pravnih normi i njihovim udruživanjem u manje ili veće, niže ili više srodne grupe. Elementi sistema prava su pravna norma, pravna ustanova ili institut, grana prava i pravna oblast

6. Pojam i elementi pravne norme (hipoteza, dispozicija i sankcija) Pravna norma je pravilo ponašanja svih subjekata koji se nađu u određenoj situaciji sa sankcijom države. Pravna norma se sastoji iz dva elementa: • Pravni (iuridički), a on ima dispoziciju i sankciju (normativni dio) • Faktički(materijalni) pretpostavka (hipoteza) dispozicije ipretpostavka sankcije 7. Dispozicija i sankcija Dispozicija je onaj dio pravne norme u kome je sadržano primarno pravilo ponašanja. To je normativni dio pravne normekojom se naređuje šta treba činiti u datoj situaciji. Sama dispozicija nije pravna norma postaje tek kad joj se doda sankcija. Dispozicija može biti različito izražena: • Naređajuća dispozicija (građani su dužni platiti porez na imovinu) • Zabranjujuća dispozicija (zabranjeno je voziti auto bez vozačke dozvole) • Ovlaščujića dispozicija (građani mogu slobodno raspolagati svojom imovinom) Sankcija je sekundarno pravilo ponašanja. Ona predstavlja pravilo ponašanja prekršioca pravne norme. Ona je i ujedno pravilo ponašanja za državni organ. Sankciju izriču određeni državni organi. Sankcija može biti pozitivna i negativna, zavisno od toga kako kako društvo ocjenjuje ponašanje subjekta u odnosu na pravilo ponašanja 8. Vrste sankcije Sankcije se dijele na više načina, prema deliktima za koje se primjenjuju: • Krivično pravne sankcije ( počinilac se kažnjava zatvorom, novčanom kaznom, smrću itd. Krivičnim djelom može se smatrati samo ona radnja koja je zakonom predviđena kao krivično djelo. Ove sankcije pogađaju samo ličnosti. • Građansko-pravne sankcije (imovinske) pojavljuju se u sferi imovinsko pravnih odnosa i pogađaju imovinu subjekta u vidu nadoknade nastale štete. Sankcija ne pogađa ličnost, nego njegovu imovinu. • Sankcije administrativne prirode - za radnje manje opasne po interesu države. To je administrativna kazna, a sastoji se u oduzimanju imovine, slobode ili časti, ali u blažem obliku. • Sankcije koje imaju pravni karakter 9. Vrste pravnih normi prema obimu i predmetu regulisanja Prema tome da ii se pravna norma odnosi na neograničen broj broj slučajeva iste vrste ili je njome regulisan konkretan odnos norme se dijele na opšte (generalne) i pojedinačne (individualne)

Opšta pravna norma odnosi se na neodređen broj slučajeva i donosi se unaprijed za buduće situacije, dok pojedinačne norme odnose se na jedan određeni slučaj i za tačno određeni broj lica, donosi se kad se situacija već desila. 10.

Vrste pravnih normi prema stepenu određenosti dispozicije

Pravne norme po stepenu određenosti dispozicije dijele se na: • Kogentne (prinudne) sadrži jedno pravilo ponašanja, te ove norme spadaju u apsolutno određene (kategoričke) norme. • Alternativne – sadrže dva ili više pravila ponašanja i ostavlja se subjektu na volju da izabere jedno od tih ponašanja • Dispozitivna – sadrži pravilo ponašanja s tim što je subjektima dato ovlaštenje da oni sami odrede drugo pravilo ponašanja ( ali u okviru pravnog poretka) ove norme prijenjuju se u sferi tržišnih odnosa. • Diskreciono pravne norme – daju slobodu određenom državnom organu da odredi pravilo ponašanja prema okolnostima koje utvrdi (MUP može da ne izda pasoš, ako utvrdi da bi izdavanje pasoša proizvelo štetne posljedice po državu) • Pravne norme sa pravnim standardima – odnose se na one situacije u kojima pravilo ponašanja, zbog obilja različitih konkretnih okolnosti nije moguće postaviti kategorički. • 11. Vrste grana prava i njen pojam Grana prava je skup viših, složenijih ustanova koje istim osnovnim metodom regulišu širu oblast srodnih društvenih odnosa. Najvažnije grane prava su: • Ustavno pravo – osnovna grupa svakog pravnog sistema. Njime se postavljaju temelji ekonomskog, političkog i socijalnog uređenja jednog društva. • Upravno pravo – ovom granom se uspostavlja ustrojstvo državnih upravnih organa, određuju njihovi međusobni odnosi, odnosi upravnih organa prema trečim licima i propisuje pravila o načinu njihovog postupanja. • Krivično pravo – sistemi normi kojima se kao delikt definišu najteže povrede društvnih interesa i predviđaju se sankcije za njih. • Međunarodno poslovno (trgovinsko) pravo – regulišu se odnosi pojedinaca i organizacija koje ne djeluju na bazi državne suverenosti, a u sebi nose elemente inostranosti. • Građansko i poslovno (trgovinsko) pravo reguliše imovinske odnose subjekata (one koje nastaju u robno novčanoj razmjeni ili povodom nje), one koji nastaju povodom objekata koji u sebi nose neku ekonomsku vrijednost izrazivu u novcu. 12.

Vrste pravnih akata i njihova sadržina

Osnovna sadržina svakog pravnog akta je: jedna individualna ili kolektivna odluka volje, a može se odnositi na: • Postavljanje jedne pravne norme • Normativnog dijela pravne norme (dispozicije odnosno sankcije) • Na ispunjavanju uslova za primjenu neke druge pravne norme, predviđene u hipotezi dispozicije te norme 13.

Oblik pravnog akta – stvaranje pravnog akta

Oblik pravnog akta predstavlja dijalektičko jedinstvo procesa stvaranja akta kao posebne društvene i pravne tvorevine. Pojam pravnog akta složen je iz nekoliko elemenata: • Nadležnost – ovlaštenje za donošenje konkretnog pravnog akta • Postupak za njegovo donošenje – svrha postupka je precizno određivanje sadržaja i njegova pravilna materijalizacija. • Materijalizacija akta – tjelesna radnja kojom se akt spolja izražava, kao i materijalno srodstvo pomoću kojeg se obezbjeđuje eventualno njegovo trajanje. Izražavanje akta može biti usmeno, nedvosmislenim pokretima ili drugim radnjam i pismeno. U izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom i šutnji se predaje isto značenje. 14.

Kriteriji podjele pravnih akata

U teoriji prava kao kriterij za podjelu pravnih akata se uglavnom uzima sadržina oblika akta. Prema glavnom elementu sadržini pravni akti se mogu podijeliti na: • One koje sadrže pravnu normu ili njene normativne elemente (u ovu grupu spadaju svi pravni akti kojima je stvorena bilo opšta, bilo pojedinačna pravna norma) Pr.krivični zakon, ugovori koje sadrže klauzulu o ugovorenoj kazni, upravni akt, presuda. • One koji ne sadrže pravne norme ( kod kojih je odluka volje uperena na ispunjavanje uslova iz hipoteze neke već postojeće pravne norme) – prijava za upis na fakultet, tužbu sudu. 15.

Hijerarhija pravnih akata

Oblik pravnog akta predstavlja dijalektičko jedinstvo procesa stvaranja akta i samog akta kao posebne društvene i pravne tvorevine. Pojam pravnog akta složen je iz nekoliko elemenata: - nadležnost – ovlaštenje za donošenje konkretnog pravnog akta. Nadležnost subjekta za donošenje jednog akta se po pravilu konstatuje u pravnoj normi koja zauzima viši rang u hijerarhiji normativnog poretka, zatim iz prethodnog akta iste snage, međutime postoje i izuzetci od ovog pravila. Npr. Donošenje Ustava ne mora da izvire iz neke prethodne norme, nju može da zamjeni činjenica monopola fizičke prinude u datom društvu.

-

postupak za njegovo donošenje – svrha postupka je precizno određivanje sadržaja i njegova pravilna materijalizacija. Pravni poredak ne reguliše samo postupak donošenja pravnih akata od strane državnih organa, nego i od strane fizičkih i pravnih lica (subjekata građanskog i poslovnog prava). Za važnije akte predviđena je složenija procedura. materijalizacija akta – tjelesna radnja kojom se akt spolja izražava, kao i materijalno srodstvo pomoću kojeg se obezbjeđuje eventualno njegovo trajanje. Izražavanje akta (odluka volje) može biti: usmeno, nedvosmislenim pokretima ili drugima radnjama i pismeno. U izuzetnim slučajevima predviđenim zakonom i šutnji se predaje isto značenje. Najčešći vid trajne materijalizacije akta je pisani dokumenat 16.

-

Vrste opštih pravnih akata

Ustav, Zakon, Podzakonski akti, Akti društvenih organizacija, Običaj, Sudski akt, Ugovor 17.

Vrste pojedinačnih pravnih akata

Upravni akt, Pojedinačan akt kojim se određuje dispozicija koja obavezuje subjekta (čije ponašanje reguliše) i protiv njegove volje” Pravni posao, Pravni posao je pojedinačan pravni akt nedržavnog subjekta koji je on na osnovu ovlaštenja pravnog poretka i u njegovim okvirima dobrovoljno stvorio i koji ga na tim osnovama i obavezuje. Sudski akt (kao pojedinačni pravni akt) Najšire govoreći, sudski akt se može odrediti kao onaj koji je donesen od specijalizovanih sudskih organa po posebnom sudskom postupku. 18.

Ustav

Ustav u pravnom smislu (može se posmatrati i u sociološkom) je sistem opštih pravnih akata ili jedan opšti pravni akt koji sadrži političke i pravne norme i principe organizovanja monopola fizičke prinude i pravnog poretka u datom društvu i pravna načela organizovanja onih oblasti društvenog života na kojem nosioci monopola fizičke sile posebno insistiraju. 19. Zakon i podzakonski akti Zakon se može definisati kao onaj pravni akt koji je donesen od zakonodavnog organa po zakonodavnoj proceduri i koji sadrži pravne norme bilo pojedinačne ili opšte. Postoji više vrsta podzakonskih akata:

- Uredbe za primjenu zakona su najvažniji akti izvršnih organa, odnosno najvišeg organa uprave – vlade.One su neposredno ispod zakona.Njihova materijalizacija se uvijek vrši u pisanoj formi, a objavljivanje uredbe u službenom listu je uslov za njihovo važenje. - Odluka - Između odluke i uredbe,u načelu,nema bitnije razlike. Razlikovanje je moguće izvršiti samo u širini predmeta regulisanja. - Pored ovih akata organi uprave mogu donijeti i druge. Najvažniji su instrukcije za rad službenih lica i službi u organima uprave.

20.

Akti društvenih organizacija

Postoje tri načina na koja država usvaja opće akte društvenih organizacija u pravni poredak: 1. “pravno iniciranje” , tj. određivanje unaprijed ustavom ili zakonom da su akti koje donosi društvena organizacija pravni akti. 2. “pravno sankcionisanje” , tj. usvajanje u pravni poredak akata koji prilikom donošenja nisu imali pravni karakter. 3. "pravno iniciranje i pravno sankcioniranje" - kombinacija prethodna dva. Država svojim propisom određuje da je akt društvene organizacije pravni akt ukoliko ga određeni državni organ potvrdi. Prvi sistem prihvaćen je u našem pravu. 21.

Običaji

Običaj je društvena norma koja nastaje tako što se izvjestan način ponašanja ljudi u jednoj situaciji ponavlja sve dok se kod subjekata ne formira svijest da je takvo ponašanje obavezno i u budućim identičnim situacijama.Ovo ja značajno jer svijest o obaveznosti ponašanja povlači i mogućnost da se primjeni sankcija protiv onoga ko se na ponaša po običaju. Prema teritoriji na kojoj nastaju, običaju se dijele na: - opće,koji važe na teritoriji cijele države, regionalne i lokalne. Druga podjela običaja počiva na personalnom kriteriju (personalni partikularizam) . - U njoj opće običaje sačinjavaju oni koji važe za sve pripadnike jednog društva,a - posebne običaje oni koji važe za pojedine uže grupe. Treća podjela običaja,u oblasti privređivanja - opći - da li važe za sve ili - posebni - samo za pojedine poslove,odnosno grane poslova. U slućaju međusobnog sukoba u hijerahiji obićaja jaći je i pravno primjenjljiv obića koji potiće sa užeg područja. 22.

Sudski akti

Bez obzira na to da li pod izvorima prava podrazumijevaju samo opće akte, ili i opće i pojedinačne, danas se svi teoretičari slažu u tome da su odluke sudova izvor prava. Kontinentalna prava bitno se razlikuju od anglo-

saksonskih po teorijskom i političkom shvatanju uloge sudske odluke kao izvora prava. Pošto ustavni sudovi odlučuju o saglasnosti nižih općih pravnih akata sa višim, to i njihove odluke moraju imati opći karakter. Pored odluka ustavnog suda, u teoriji se svojstvo izvora prava priznaje i odlukama najvišeg suda u zemlji, budući da se smatra da one imaju precedentni karakter. Presuda uvijek predstavlja izvor prava za stranke u sporu. Da li će njeni elementi općeg normativnog karaktera biti priznati kao izvor prava u drugim istim, ili sličnim sporovima – to zavisi od stava drugih sudova. Ako budu usvojeni, formira se sudska praksa. Pod sudskom praksom podrazumjeva se donošenje istovjetnih odluka od strane raznih sudova u istim ili bitno sličnim sporovima u dužem 23.

Ugovori

Ugovor je rezultat sporazuma dviju ili više strana kojim se zasniva, mijenja ili ukida pravni odnos između njih. Ugovor je pravni akt koji se svrstava u pravne poslove. 24.

Upravni akti

Upravni akt je moguće različito definisati. Ako se kao kriterij uzme sadržina akta, onda je on “pojedinačan akt kojim se određuje dispozicija koja obavezuje subjekta (čije ponašanje reguliše) i protiv njegove volje 25.

Pravni poslovi

Pravni posao je pojedinačan pravni akt nedržavnog subjekta koji je on na osnovu ovlaštenja pravnog poretka i u njegovim okvirima dobrovoljno stvorio i koji ga na tim osnovama i obavezuje. 26.

Izvori prava u materijalnom i formalnom smislu

Svi društveni činioci koji utiču na stvaranje i primjenu pravnih normi, kao i činjenice preko kojih se te norme saznaju, u teoriji se nazivaju jednim figurativnim izrazom “izvori prava”. Svi izvori prava se mogu podjeliti na materijalne i formalne. Materijalne izvore prava možemo definisati kao one društvene činjenice i one činioce koji dovode do stvaranja pravnih normi i do njihove primjene. Mogu se podjeliti na objektivne i subjektivne. U objektivne materijalne izvore spadaju sve one društvene činjenice koje uslovljavaju nastanak, izgled i primjenu normativnog dijela konkretnog pravnog poretka. A u subjektivne izvore treba uvrstiti one pojedince, grupe i čitave klase koji aktivno učestvuju u stvaranju i primjeni pravnih normi. Formalni izvori prava su, najkraće rečeno, akti kojima se materijalni izvori prava pravno uobličavaju. O tome postoji opšta saglasnost teorije, međutim u praksi je nešto drugačija situacija. Jedinstveno mišljenje prestaje čim se pređe na konkretno utvrđivanje oblika u kojima se materijalni izvori

iskazuju. Naše pravo smatra da su izvori prava u formalnom smislu svi pravni akti koji sadrže bilo opštu, bilo pojedinačnu pravnu normu. 27.

Pravni odnos – pravne činjenice i događaji

Svi društveni odnosi nisu predmet pravnog regulisanja, a oni koji su uređeni pravnom normom nazivaju se pravnim odnosima. Pravna činjenica je činjenica koja uslovljava nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a kojoj pravna norma priznaje to dejstvo. To su fakti i okolnosti za koje objektivno pravo veže nastanak, izmenu i prestanak pravnog odnosa. Svako pozitivno pravo i svaka grana prava u njemu konkretno određuju kojim će faktičkim činjenicama i okolnostima dati svojstvo i dejstvo pravnih činjenica. Pravne činjenice se najčešće određuju pretpostavkama dispozicije i sankcije Podjela činjenica: događaji i ljudske radnje DOGAĐAJI Događaji su sve promjene u prirodi i društvu koje nastaju bez učešća LJUDSKE VOLJE i SVJESTI. To mogu biti na primjer elementarne nepogode. LJUDSKE RADNJE Ljudske radnje su izraz čovjekove aktivnosti. One mogu biti preduzete BEZ VOLJE i VOLJNO. Voljne ljudske radnje su kao pravne činjenice daleko značajnije. One mogu biti pravne činjenice ako su upravljene na zasnivanje, izmjenu i prestanak pravnog odnosa. Ljudske radnje mogu biti dozvoljene i nedozvoljene (delikti) 28.

Subjektivno pravo i njegovi elementi

“Subjektivno pravo” je na objektivnom pravu zasnovano i od države obezbjeđeno ovlaštenje jednog lica da se u sopstvenom interesu ponaša na način određen objektivnim pravom ili da od obaveznih lica traže da se ponašaju na određeni način. Elementi subjektivnog prava su: - ovlaštenje na vršenje određenih radnji, - mogućnost da se ona vrše u sopstvenom interesu - zahtjev, ili tužba u materijalnom smislu, upućen državnom organu kada pravne obaveze nisu izvršene uredno. 29.

Pojam i vrste objekata prava

Pod objektom prava podrazumijevamo ono na šta su upereni i na čemu se ostvaruju ovlaštenja i obaveze. On se može definisati i kao izvjesna spona, sredstvo, razlog koji povezuje pravne subjekte i pravni odnos. Objekti imovinskog prava su podjeljeni u četiri grupe: stvari, ljudske radnje, lična dobra i proizvodi ljudskog duha 30.

Stvari

Stvari ima vrlo različitih i mogu se veoma različito tretirati. U imovinskom pravu one su najvažniji objekat, to su materijalni dijelovi prirode. Da bi bile stvari u pravno-tehničkom smislu potrebno je još da ih čovjek može prisvajati. Postoji više podjela stvari.To su : 1. stvari određene po rodu i individualizirane; 2. pokretne i nepokretne stvari; 3. glavna stvar i pripadak; 4. proste i zbirne stvari; 5. potrošne i nepotrošne stvari;i zamjenjive i nezamjenjive stvari 31.

Ljudske radnje

Ljudska radnja kao objekat imovinskog prava se može manifestovati kao činjenje i davanje ili kao propuštanje i trpljenje onoga što se po objektivnom pravu ne bi moralo propustiti ili trpjeti. Prva grupa se naziva pozitivnim, a druga negativnim radnjama. Ljudska radnja mora imati sljedeće osobine: određenost, da je moguća, dopuštenost i imovinsku prirodu 32.

Lična dobra

Lična dobra su nematerijalne vrijednosti, dobra koja su nejdeljiva od ličnosti kao pravnog subjekta (život, čast, ime, znanje i sl.). To su najveće vrijednosti u životu, ali nisu ekonomske vrijednosti. Za imovinsko pravo ona predstavljaju objekat i dobijaju građansko-pravnu zaštitu samo onda kad ih možemo na neki način izraziti i novčanim ekvivalentom 33.

Proizvodi ljudskog duha

Proizvodi ljudskog duha uglavnom se opredmećuju kao naučna, tehnička i umjetnička djela. Ponekad se nazivaju i “intelektualne tvorevine” (beztjelesne tvorevine). Tvorac intelektualnih tvorevina može sa njima da raspolaže i da iz njih izvlaći materijalnu korist. Prava iz imovinskopravnog odnosa koji nastaje povodom materijalnih vrijednosti se nazivaju: autorskim, pronalazačkim i pravima industrijske svojine, što zanaći da su najvažniji intelektualni produkti kao objekti imovinskog prava autorsko djelo, izum ili pronalazak, tehničko unapređenje i “know – how” (znati kako 34.

Zastara

Zastarjelost je pravni institut po kome prestaje mogućnost prinudnog ostvarenja usljed nevršenja tokom zakonom određenog dužeg vremena 35.

Održaj

Održaj je pribavljanje nekog prava proteka vremena pod određenim uslovima 36.

Prekluzija

Prekluzivni rok je vrijeme, koje nekim propisom određeno, u kojem treba isskoristiti neko svoje pravo 37.

Pojam subjekata prava

Subjekti prava su lica koja koja se nalaze u pravnom odnosu i koji su nosioci ovlaštenja i obaveza iz tog pravnog odnosa. Ta njihova osobina da mogu biti nosioci prava i obaveza naziva se pravnom sposobnošću. Pored fizičkih lica i grupi ljudi, kolektivu, pod uslovima koje određuje pravni poredak, može biti priznata posebna i samostalna pravna sposobnost. Takav subjekat prava se naziva pravnim licem. Subjekti prava treba da imaju pravnu svjest, svijest o postojanju i sadržini prava. Pravna svijest se sastoji od dvije bazične komponente: saznanja prava i stava o pravu. Saznanje prava je jedan od osnovnih uslova za njegovu primjenu. Ukoliko lice ispunjava određene psihičke i intelektualne uslove smatra se da je obavezan na saznanje pava i njegovu primjenu. Nepostojanje ovog elementa škodi onome ko ga nije stekao. 38.

Fizičko lice i njegove sposobnosti

Moderno pravo priznaje svakom čovjeku, svakom fizičkom licu svojstvo pravnog subjekta. Za to priznanje je dovoljno da dijete bude živo rođeno i da ima čovjećiji oblik. Fizičko lice smrću prestaje da bide subjekat prava. Pod preciznim zakonskim uslovima sud može nestalo fizičko lice proglasiti umrlim.

39.

Pravno lice i njegovi elementi

Pravno lice nastaje osnivanjem, a prestaje brisanjem iz odgovaraućeg registra u kojem se vode njegovi statusni podaci. Uslovi i postupak osnivanja i prestanka precizno se uređuju zakonom. Da bi se jednoj socijalnoj tvorevini priznalo svojstvo pravnog lica, potrebni su sljedeći elementi: 1. da postoji čvrsta legalna organizacija i organi te organizacije preko kojih ona formuliše svoje interese, ciljeve i odluke, stupa u odnose sa trećim licima i ostvaruje svoje zadatke; 2. da ta organizacija ima cilj radi kojeg postoji i da ima zadatke koje treba da ostvaruje radi postizanja toga cilja. Zadaci treba da su u skladu sa društvenim interesima, ili da ne vrijeđaju interese društva. Država ne dozvoljava osnivanje ni rad, ne priznaje pravni subjektivitet organizacijama čiji cilj i zadaci nisu u skladu sa njenim interesima; 3. da istupa u svoje ime radi vršenja prava i obaveza, tj. da ima svoju samostalnost i svoju egzistenciju, odvojenu od egzistencije pojedinaca koji su okupljeni u toj organizaciji. 4. da ima svoju posebnu imovinu, odvojenu od imovine svakog člana tog pravnog lica i da samostalno odgovara.

40.

Oblici sposobnosti pravnog lica

Pravna lica imaju specijalnu pravnu sposobnost. Ona ne mogu vršiti ona prava i obaveze koje su vezane samo za fizičku ličnost. (pravno lice ne možete zatvoriti u zatvor). Pravna lica su ustanovljena radi postizanja nekog cilja, pa i njihova pravna sposobnost treba da odgovara tom cilju. Prema našem pravu, pravna lica mogu imati samo ona prava koja su im potrebna radi postizanja ciljeva radi kojih su osnovani. Poslovna sposobnost je mogućnost ostvarivanja pravne sposobnosti, mogućnost sticanja prava i obaveza svojim svjesnim radnjama, svojim svjesnim izjavama volje. Pravno lice ne može imati svijest pa se pod svjesnim izjavama volje smatraju izjave volje ovlaštenih fizičkih lica (u sastavu ili ga zastupaju) i kad je ta izjava u ime i za račun pravnog lica. Znaći pravno lice se pojavljuje kao subjekt u pravnim odnosima, a svoju poslovnu sposobnost ostvaruje izjavama volje ovlaštenih fizičkih lica. Pošto organi pravnog lica mogu da učine i protivpravnu radnju valja pravnom licu priznati i deliktnu sposobnost, i učiniti ga odgovornim za delikte. Odgovornost se danas prošitila i na rad lica zaposlenih u pravnom licu, koja se pravda teorijom rizika po kojoj onaj koji vuće korist od neke djelatnosti treba da snosi i štetu koja bi proistekla iz te djelatnosti. Ove sposobnosti pravnog lica prestaju brisanjem iz sudskog registra.. 41. Zastupstvo i njegovi oblici Zastupništvo je pravni odnos u kome jedno lice (zastupnik ili agent) sklapa posao ii obavlja neku pravnu radnju, daje izjevu volje, za drugo lice (vlastodavca), ali tako da sva pravna dejstva iz tog pravnog posla, odnosno radnje, prelaze na to drugo lice. Prema osnovu zastupništvo se može podjeliti na: 1. zakonsko - nastalo na osnovu zakona (maloljetno dijete zastupa roditelj, direktor firmu) 2. statutarno - “Statutarno zastupništvo” je pravno-tehnički termin. Ono obuhvata ne samo zastupanje na osnovu statuta nego i na bazi odredbi i drugih samoupravnih općih akata ili pravila. Ovo zastupništvo određuje i Zakon o obligacionim odnosima 3. zasnovano na aktu nadležnog organa – Najćešći pojavni vid je sudsko zastupništvo (zastupnik siromašne stranke, upravitelj stećajne mase i prinudnog poravnanja) 4. zastupanje po punomoćju, ili ugovorno zastupništvo – Za lica koja su poslovno sposobna, ali neće ili ne mogu da vrše pravne radnje. Kod ovog zatupništva obim pravnih radnji koje obavlja zastupnik određuje se ovlaštenjem zastupljenog, koje daje zastupljeni u vidu punomoći. Punomoć je samostalan, apstraktan i jednostran posao, jednostrana izjava volje, kojom vlastodavac izjavljuje da će u okviru punomoći smatrati punomočnikove pravne radnje za svoje. U savremenom svijetu punomoć se daje u pisanoj formi. Prestanak punomoći može nastupiti protekom vremena, otkazom agenta, opozivom vlastodavca. Prema obimu ovlaštenja:

1. generalno (određeno na najuopšteniji način ili po rodu) i posebno (za jedan ili nekoliko konkretnih poslova) 2. ogranićeno (limitiran broj bravnih poslova i na koji način) i neogranićeno (bez posebnog naloga i upustva) 3. kvantitativna (može sklopiti ugovore do 100.000KM) i kvalitativna (o vrsti poslova – može sklopiti posao samo o uslugama) Ograničenja se mogu ticati i teritorije i vremena u kome zastupnik nastupa. 42.

Pojam obligacionog prava

Obligaciono pravo je skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose. Obligacioni odnos (obligacija) je takav pravni odnos među određenim licima u kome je jedno lice (dužnik) obavezno da drugom licu (povjeriocu) izvrši određenu radnju (prestaciju, činidbu), a to drugo lice ima pravo, ovlaštenje da traži od prvog da mu to učini, a ukoliko ne učini, pošto je to "pavni odnos", povjerilac može da traži intervenciju državnog organa radi izvršenja prinudnim pute. Obaveza i ovlaštenje su u korelaciji: ono što je za jednog u tom odnosu dužnost, obaveza, za drugog je pravo, ovlaštenje. 43.

Pojam i karakteristike obligacionog odnosa

Obligacioni odnos je građansko-pravni odnos, a njegove karakteristike su: 1. to je pravni odnos između tačno određenih lica, i povodom tačno određene radnje. 2. Obligaciono pravo spada u relativna prava. Povjerilac svoje pravo iz obligacije može ostvariti samo prema svom dužniku. Prema trećim licima, koja nisu u tom obligacionom odnosu, povjerilac nema nikakva prava. 3. Povjerilac u obligacionom odnosu svoje pravo na stvar može ostvariti samo preko dužnika, što znaći da ne može sam uzeti kupljenu stvar nego mu je dužnik mora predati. (za razliku od stvarnog prava gdje nosilac stvarnog prava svoje pravo ostvaruje neposredno i od drugih može tražiti da ga u tome ne ometaju) 4. Radnja iz obligacionih odnosa može se ticati kako individualiziranih (specijalno određenih stvari), tako i stvari određenih samo po rodu. (u stvarnom pravu pravo postoji na tačno određenim stvarim) Obaveza iz obligacije je po pravilu pozitivna (dužnik je dužan da nešto učini ili da). Rjeđe je negativna a sastoji se u nečinjenju radnji koje bi se inače pravovaljano mogle preduzeti 44.

Pojam i vrste obligacionih radnji

Obligacioni odnos određen je pravnom normom. Dispozicijom pravne norme određeno je ponašanje lica (subjekata) u toj obligaciji. To njihovo ponašanje, ono što treba da rade u tom obligacionom odnosu, naziva se obligacionom radnjom, radnjom obligacije, ili samo radnjom, a najčešće činidbom, prestacijom. Sama ta radnja je predmet obligacije. Sadržina su prava i obaveze subjekata u obligacionom odnosu: ovlašćenje povjerioca da traži od dužnika određeno ponašanje i dužnost dužnika da udovolji tom zahtjevu povjerioca, da postupi onako kako je obavezan

Prema tome da li se obligaciona radnja sastoji u činjenju ili davanju ili nečinjenju, trpljenju ili propuštanju obligacije se dijele na: 1. aktivne ili pozitivne 2. pasivne ili negativne Prema tome da li obligacionu radnju treba da izvrši tačno određeno lice ili neko treće lice obligacije mogu biti: 1. stogo lične 2. lične (češće su) i uglavnom su pozitivne. Povjeriocu je svejedno ko će mu dati stvar ili izvršiti radnju Prema tome da li se obligaciona radnja može izvršiti u određenom, odnosno kratkom vremenu, ili izvršenje traje duže vremena obligacije su: 1. trenutne - Trenutna bi obligacija bila predaja prodate stvari 2. trajne - Trajanje obaveze može biti za određeno vrijeme (6 mjeseci, godinu dana…) ili za neodređeno vrijeme (npr. do otkaza) S obzirom na to da li se radnja može izvršiti u dijelovima (u obrocima) ili se ne može rastavljati – obligacije su: 1. djeljive – otplata duga u više rata 2. nedjeljive – prirodna nedjeljivost (predaja prodate krave) i pravna nedjeljivost (subjekti obligacionog odnosa su se sporazumjeli da se obligaciona radnja izvrši odjednom u cjelini) Prema tome da li se obaveza iz obligacije može izvršiti jednom radnjom ili je dužnik dužan preduzeti više radnji koje sve zajedno predstavljaju predmet obligacije, obligacije mogu biti: 1. jednostavne ili proste (predaja prodate stvari – u ratama ili odmaha "predaja stvari" je uvijek ista) 2. sastavljene ili složene (pojedine radnje složene obligacije mogu, ali ne moraju biti poznate prilikom zasnivanja odnosa). (instalacija IS – računarske mreže u nekoj organizaciji – projektovanje, nabavka opreme, instalacija softwera, testiranje i održavanje) Sastavljene obligacije mogu se sastojati od: 1. glavna – povodom koje radnje je i obligacija nastala 2. sporednih obligacija – služe dopuni glavne obligacije, nisu samostalne, dijele pravnu sudbinu glavne obligacije. Nastaju uvijek sa glavnom, a najčešće prestaju kad prestane i glavna. (Predaja kamata uz glavnicu) Prema tome da li je obaveza dužnika da preda stvar ili novac obligacije mogu biti: 1. novčane i 2. nenovčane – pošto predmet obligacije mora imati ekonomski karakter i ove obligacije je veoma lako pretvoriti u novčane (naknada štete kada dužnik ne izvrši obligaciju) 45.

Obilježja obligacione radnje

46.

Subjektivna i objektivna mogućnost

47.

Obligacije prema vrsti radnje

48.

Obligacije prema načinu određivanja radnje

49.

Množina subjekata u obligaciji

50.

Razlika proste, razdijeljene i solidarne obligacije

51.

Cesija

Cesija je mjenjanje povjerioca u obligacionom odnosu, odnosno ustupanje tražbine 52.

Intercesija

Intercesija mjenjanje dužnika odnosno preuzimanje duga.

53.

Pojam i vrste izvora obligacije

1. Pravni poslovi kao izvor obligacija a) Ugovori - kao pravni poslovi su najćešći izvor obligacija. Ugovori su izjava volje dvaju ili više lica kojima se ta lica sporazumjevaju upravo zato da među njima nastane određeni obligacioni odnos, da jedno drugom izvrši dogovorenu činidbu b) Jednostrani građansko-pravni poslovi – obligacija kao dvostrani pravni posao nastaje samo izjavom volje jednog lica (hartije od vrijednosti, mjenica, ček, dionica itd.)

5. Zakon kao izvor obligacije Nekada zakon stvara obligacione odnose kao npr. certifikati. Osnov je u Zakonu o potraživanju građana – povjerioci su građani FBiH, a dužnik FBiH ili Zakon o restituciji (koji još nije donesen jer bi se stvorila obligacuija – povrat vlasnicima ono što im je oduzeto) 54.

Prouzrokovanje štete

Prouzrokovanje štete – građanski delikt je izvor obligacije u tom smislu što za onoga ko protiv-pravnom radnjom nanse štetu drugome nastaje obaveza da tu štetu nadoknadi ukoliko ne dokaže da šteta nije nastala njegovom

krivicom. Šteta može biti prouzrokovana štetnom radnjom lica sa kojim štetnik nije u pravnom odnosu – građanskopravna deliktna odgovornost, a može se nanijeti i ugovornom pratneru neizvršenjem ili neurednim izvršenjem ugovorenih obaveza – ugovorna odgovornost. Da bi štetnik oštećenom nadoknadio štetu moraju biti ispunjena dva uslova: a) sistem subjektivne odgovornosti o mora postojati protivpravna radnja o mora da postoji šteta (šteta je umanjenje imovinskog interesa i dijeli se na:  prostu – umanjenje postojeće imovine  izgubljenu dobit – (onemogućavanje uvećanja imovine) o uzroćna veza protivpravne radnje i štete – da je baš tom radnjom prouzrokovana šteta o krivica (krivnja) – da li je onaj ko je prouzrokovao štetu bio svjestan i da li je postojala volja sistem objektivne odgovornosti – vezan je "opasne djelatnosti", "opasne stvari" – zato pravo polazi od pretpostavke da oni subjekti koji su preduzeli ovakve radnje više su izloženi riziku za prouzrokovanje štete pa se ne utvrđuje ko je odgovoran ne traži se krivnja. Na ovakav način pravni sistem zaštićuje nejake da se izlažu troškovima dokazivanja krivnje nego se to pretpostavlja. Štiti ih od opasnih djelatnosti.

55.

Neosnovano bogaćenje

Neosnovano obogaćenje – sticanje bez osnova, neopravdano. Kada neko nešto dobije ili uopšte primi i time poveća svoju imovinu, a nema za to pravnog osnova, kaže se da se neosnovno obogatio. Obligacija se sastoji u tome da je onaj čija se imovina uvećala (obogaćeni), dužan vratiti, odnosno nadoknaditi onome čija se imovina umanjila (osiromašenom) ono što je neosnovano prešlo u njegovu imovinu. Ta vrijednost može biti manja ili veća, ali nikako veća od one za koliko se obogaćeni obogatio. Dakle osnov za ovu obligaciju je "neosnovano obogaćenje". Nejčešći slućaj je de neko nepažnjom plati nešto što nije dugovao. (2x plaćen račun) 56.

Poslovodstvo bez naloga

Nezvano vršenje tuđih poslova ili poslovodstvo bez naloga Poslovodstvo bez naloga je kada neko u dobroj namjeri preduzme neku radnju u interesu drugog lica, a bez njegovog ovlaštenja. Još se naziva vršenjem tuđih poslova ili dejstvom bez punomoćstva. Ako preduzetu radnju odobri i prihvati to drugo lice nastaje odnos kao kod zastupništva. Ukoliko ne prihvati nastaje ova obligacija slićna kao kada zastupnik prekoraći ovlaštenja. 57.

Pravni poslovi kao izvor obligacije

58.

Pojam i načini prestanka obligacije

Svrha obligacije je da dužnik ispuni radnju i time zadovolji određeni interes povjerioca. To je najobičniji i najredovniji način prestanka obligacije. Međutim postoje i razni drugi naćini prestanka obligacije: 1. ispunjenje obligacije 2. nemogućnost ipunjenja 3. prestanak subjekata 4. kompenzacija 5. novacija (prenov) 6. konfuzija 7. oproštaj duga 8. poravnanje 9. zastarjelost 10. zakonom 11. otkaz

59.

Ispunjenje

Do ispunjenja dolazi kada dužnik izvršava onu radnju koju je bio obavezan izvšiti. Pravilo je da obligaciju ispunjavaju subjekti te obligacije: dužnik izvršava činidbu, a povjerilac prima ispunjenje. Niti povjerilac može tražiti od dužnika da izvrši nešto drugo, niti dužnik može nametnuti da mu izvrši drugu činidbu. Povjerilac je dužan primiti primiti ispunjenje i od svakog lica koje ima pravni interes da obaveza bude izvršena, čak i kad se dužnik protivi ispunjenju, sem ako se radi o strogo ličnoj obavezi. Dužnik treba da ispuni obligaciju pravilno, uredno, tačno prema njenom sadržaju, odnosno na način, na mjestu i u vremenu koje odgovaraju njenom sadržaju. Ko ispuni obavezu potpuno ili djelomično može zahtjevati da mu povjerilac izda potvrdu o tome. 60.

Nemogućnost ispunjenja

Do nemogućnosti ispunjenja obligacije može doći zbog subjektivnih i objektivnih okolnosti. Ukoliko je došlo zbog subjektivnih okolnosti (dužnikova krivica), obligacioni odnos se ne gasi nego mjenja predmet. Dužnik postaje obavezan da povjeriocu nadoknadi štetu. Kod objektivnih okolnosti (okolnosti za koje dužnik ne odgovara) treba razlikovati da li je predmet obligacije individualno određena stvar ili je određena generično. Ukoliko je individualno određena stvar onda obligacioni odnos prestaje, dok kod generično određenih stvari obligacioni odnos ne

prestaje. Međutim strane u obligacionom odnosu se mogu sporazumjeti i ugovoriti da ostaje dužnikova odgovornost u svakom slućaju.

61.

Kompenzacija

Kompenzacija je prebijanje duga za dug, usljed čega prestaju obje obligacije čiji su se dugovi prebili. Ako se dva lica nalaze u odnosu tako da je jedno lice dužnik po jednoj obligaciji, a povjerilac po drugoj, i obratno, kompenzacijom prestaju obligacije ako su ispunjeni potrebni uslovi. Obligacija će potpuno prestati ako su dugovi jednaki. Ukoliko dugovi nisu jednaki manji dug prestaje, a veći dug prestaje za onoliko kolika je bila vrijednost manje obaveze. Cilj kompenzacije je smanjenje finanisjskih troškova ispunjenja. Do kompenzacije može doći voljom oba subjekta obligacije, jednostranim zahtjevom jednog subjekta i zakonski . Za jednostranu kompenzaciju zakon je odredio sljedeće uslove: 1. uzajamnost - da postoje dvije obligacije između dva ista lica – svako od tih lica je u jednoj obligaciji povjerilac, a u drugoj dužnik 2. jednorodnost - tražbine obiju obligacija treba da su jednorodne: da stvari koje su premet obligacija budu iste vrste, istog roda. Po pravilu se prebijaju novčane tražbine, ali se mogu prebijati i tražbine čiji su predmet generične, zamjenjljive stvari (cigla za ciglu, jest da je malo teže jer se u obzir uzima i kvalitet); 3. obje tražbine treba da su dospjele, u času kad se traži kompenzacija da je došlo vrijeme kada treba obje izvršiti; 4. tražbine treba da su likvidne, tj. da su čiste, da se u slučaju spora mogu lako i brzo dokazati. Kontokorent je takav odnos koji se sastoji u tome da stranke ugovore da će svaka od njih međusobna potraživanja unositi u jedan jedinstven račun (kontokorent – tekući račun) i da će s vremena na vrijeme, za ugovoreni period taj račun, svaka svoj zaključiti i potraživanje prebiti, a saldo će isplatiti ona strana čiji dug bude veći. Može se dogovoriti i da se razlika prenese na novi kontokorent. Nijedna stranka ne može raspolagati sa tražbinom koja je unesena u kontokorent tj. ne može se ustupiti drugom, upotrijebiti za kompenzaciju po drugoj obligaciji, ne može je utužiti itd 62.

Novacija

Novacija je pretvaranje jedne obligacije u drugu, novu. Otuda joj i naziv prenov. Sprazumom subjekata se gasi postojeća obligacija, a umjesto nje nastaje nova. Subjekti ostaju isti, a mijenja se predmet, ili pravni osnov. Da bi došlo do prenova obligacije treba da su ispunjenji sljedeći uslovi: 1. da su stranke htjele (na bazi sporazuma) da umjesto postojeće nastane nova obligacija; da jasno izraze namjeru da prestaje stara obligacija i da istvoremeno umjesto nje nastane nova. Ne može na osnovu jednostrane izjave volje. 2. stara obligacija je morala biti punovažna, jer ako nije bila pravnovaljana umjesto nje ne može nastati pravno valjana

3. stara i nova obligacija se moraju razlikovati u nečemu bitnom,u predmetu ili pravnom osnovu. (kupac i prodavac se pogode da umjesto prodatog stola prodavac za istu cijenu preda ormar).

63.

Prestanak subjekata

64.

Ostali načini prestanka obligacija

1. Opraštanje duga – onaj ko ima ovlaštenja može da ih se i odrekne, odricanje od prava potraživanja. Oprost duga je sličan poklonu pa se na oprost duga i primjenjuju pravila o poklonu. Dužnik ne mora da prihvati poklon, pa prema tome ni oprost duga – potreban je pristanak dužnika. Ako povjerilac ipak hoće da se odrekne potraživanja, a dužnik ne prihvata oprost, poverilac može dugovani predmet položiti kod suda. Tim deponovanjem kod suda gase se obaveze i potraživanja i obligacija prestaje 2. Konfuzija je sjedinjavanje i tražbine i duga kod istog lica. Obligacija se gasi u tom slučaju jer pravno niko ne može sam sebi dugovati i u obligaciji moraju biti najmanje dvije strane i dva lica 3. Otkaz – neki obligacioni odnosi duže traju, i obaveza dužnika se sastoji u nizu radnji koji se ponavljaju u jednakim vremenskim razmacima (mjesečno plaćanje zakupnine). Ukoliko za ovakve obligacije nije unaprijed ugovoreno vrijeme ono prestaje otkazom. Otkaz je izjava volje jedne strane kojom u određenom času prestaje obligacioni odnos.. 4. Poravnanje ili nagodba, to je ustvari ugovor između subjekata jedne obligacije kojim oni svoja nejsana i osporavana potraživanja i dugovanja iz te obligacije likvidiraju i utvrđuju šta ostaje da jedna drugoj izvrši; Nejasna sadržina poravnanjem postaje jasna.Pošto je to ugovor na poravnanje se odnose svi propisi i pravila koji se odnose na pravne poslove uošte. Poravnanje naš zakon smatra ugovornim odnosnom (ZOO). Ukoliko se radi o nagodbi ne mogu se pobijati ugovori. 5. Zastarjelost; 6. može biti donesen zakon kojim se poništavaju ili ukidaju neki obligacioni odnosi (političke reforme,revolucije …).

65. -

Predmet i metod poslovnog prava

Predmet poslovnog prava je dakle složena kategorija. On obuhvata: status poslovnih subjekata, reglementarno pravo - pravila koja regulišu odnose privrednog subjekta i države, trgovačke ugovore (transakcije između subjekata) vrijedonosni prapiri - mjenično i čekovno pravo – posebne transakcije pravila konkurentskog djelovanja na tržištu.

-

-

Profesionalno obavljanje djelatnosti radi sticanja dobiti odredilo je osnovne karakteristike predmeta poslovnog prava. Čitava oblast poslovnog prava za razliku od građanskog prava odlikuje se: dinamizmom – pravni poslovi se zaključuju u velikom broju slućajeva i velikom brzinom privredni poslovi se obavljaju u vidu zanimanja kredit je bitan elemenat poslovanja (rasprostranjenost prodaje na kredit) svako društvo je zainteresovano za nesmetano odvijanje prometa pa je i državna intervencija mnogo ćešća u domenu privrednog nego u oblasti građanskog prava Ishodišna tačka metoda poslovnog prava je građansko-pravni metod. Specifičnosti metoda poslovnog prava proistiću iz dejstva izloženih elemenata (dinamizam, ...) i ogledaju se uglavnom na četiri polja: izgled zajedničkih osnovnih principa metoda građanskog i privrednog prava izvori prava pojedina materijalno-pravna tehnička rješenja (pojava formuliranih ugovora i opštih uslova poslovanja, dalje ugovor se smatra zakljućenim najčešće u pisanom obliku) postupak za ostvarenje prava. 66.

Osobine metoda poslovnog prava

1. Ravnopravnost subjekata i jednakost njihovih volja – što pravno znaći da nema nametanje volje jednih prema drugima, dok u ekonomskom smislu jednakosti nema. Jači diktiraju uslove 2. Autonomija volje – sloboda ugovaranja – slobodan ulazak u transakcije. Međutim ima slućajeva gdje je ta autonomija volje ogranićena (željeznice moraju prihvatiti robu na prevoz ukoliko ispunjavaju propisane uslove; MP robu mora prodavati svima po istaknutim cijenama) 3. dipozitivnost propisa (normi) – ima oblasti gdje subjekti nisu zainteresovani da ulaze i formiraju društva. Zbog toga se formiraju javna preduzeća. S obzirom na polje korisne državne intervencije dispozitivni propisi se značajno koriguju sa imperativnim normama. 4. prometljivost prava i obaveza – subjekti trgovinskog prava po svom položaju mogu trgovati sa svojim pravima i obavezama. 5. imperativan karakter odnosa i sankcije – sankcija imovinske priprode je bitno obilježje privrednog prava, ali se pored ovih pojavljuju i neimovinske sankcije vanugovornog karaktera (usljed formiranja loše poslovne reputacije zabrana učešća na sajmovima itd.)

67.

Pojam i vrste izvora poslovnog prava

1. Ustav BiH – ima samo opšti okvir i ne pojavljuje se kao neposredni izvor prava 2. Zakoni na novou a) BiH

b) FBiH i RS c) Distrihta d) Kantona / Županija 3. Podzakonski akti i Akti samoregulacionih organizacija 4. Obićaji

68. -

Zakon kao izvor poslovnog prava

Zakoni su najvažniji izvor poslovnog parva. Njima se uređuju: spoljnotrgovinska politika carinska politika, monetarna politika uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacija, međuentitetski transport Među najvažnijim zakonima u oblasti prava su oni koji uređuju status subjekta poslovnih odnosa: trgovaca, tgovačkih društava ili preduzeća. Za naše zakone koji su izvori poslovnog prava karakteristično je da se oslanjaju na postojeću građansko-pravnu regulativu, a u materiji ortakluka na pravna pravila bivšeg Austrijskog građanskog zakonika (ugovor o ortakliuku, ugovor o posudbi, ugovor o poklonu). Metod koji oni primjenjuju je kombinacija prinudnog i dispozitivnog načina uređivanja odnosa. Uporedo gdje god je bilo moguće i svrsishodno izvršeno je ujednačavanje sa međunarodnim sporaazumima 69.

Podzakonski akti i akti samoregulacionih organizacija

1. Od svih podzakonsih akata kao izvora poslovnog prava najvažniji su oni koje donosi vlada. Vlada nije ovlaštena da uredbama stvara potpuno nove dužnosti i ovlaštenja. Jedna od najvažniji uredbi u ovoj oblasti je Uredba o upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih lica koja obavljaju privrednu djelatnost. 2. Od ostalih akata tereba spomenuti one koje donose niži upravni organi (ministarstva), a to su pravilnici, upustva i naredbe. Donose se na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja ili ovlaštenja sadržanog u uredbi vlade. 3. Najvažniju ulogu u emisiji i prometu dugoročnih vrijedonosnih papira (dionica, obveznica, certifikata) ima Komisija za vrijedonosne papire u FBiH, kao samostalan organ imenovan od Parlamenta FBiH. Ona reguliše uslove i način izdavanja i prometa vrijedonsnih papira. Ona se pojavljuje kao regulacioni organ. 4. U oblasti tržišta kapitala znaćajnu ulogu imaju akti samoregulacionih organizacija: - berze i - organizacija profesionalnih posrednika One utvrđuju pravila i standarde berzanskog poslovanja vrijedonosnim papirima, te pravila za članove organizacije profesionalnih posrednika (brokere i dilere)

70.

Dobri poslovni običaji i trgovinski običaji

Zakon o obligacionim odnosima u članu 21. kaže "sudionici u obaveznim odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu sa dobrim poslovnim običajima". Dobri poslovni obićaji su pravila poslovne etike. Privredne komore dužne su da prate, razvijaju i evidentiraju (?? finansiraju) dobre poslovne obićaje. One izdaju i potvrde o njihovom postojanju. Osnov primjene dobrog poslovnog običaja jesete izričita naredba zakonodavca (član 21. ZOO 71.

Uzanse – pojam i važenje

Uzanse su dobri poslovni običaji, sistematizovani u zbornika. Stvaranje uzansi teorijski znači konstatovanje postojećih običajnih normi i njihovo objavljivanje radi lakše primjene. U praksi to je kreativna selekcija uzansi prema kriterijumu cjelishodnosti. Zavisno od toga koji su običaji predmet sistematizacije, uzanse se mogu podijeliti na opće – one koje važe za sve poslove u privredi, i posebne – one koje se primjenjuju samo u pojedinim strukama ili određenim vrstama poslova jedne struke. U slućaju međusobnog sukoba, jače su uzanse koje dolaze sa užeg područja. 72.

Ugovor kao izvor poslovnog prava

FORMA - mogu se zaključivati u različitim formama:(pismeno ili usmeno) Za njih važi i princip formalizma i kosezualizma ) a) usmeno – ispunjavaju uslov brzine poslovanja, ali ih je u slućaju spora teže dokazati b) pismeno – usporava ekonomski promet, ali su zato sigurniji, lakše je dokazati ko je prekršio ugovor. Za neke ugovore zakon traži isključivo u pismenoj formi.

73. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Hijerarhija izvora poslovnog prava

Ustav međunarodni ugovori zakon drugi obavezni opšti akti zakonodavnih organa podzakonski akti upravnih organa opšti akti privrednih subjekata ugovori običaji

9. uzanse 10. građansko pravo 11. odluke upravnih i sudskih organa 74.

Razvoj poslovnog prava

75.

Kriterij za određivanje subjekata poslovnog prava

76. Osnovni kriteriji u našem pravu za određivanje subjekata poslovnog prava

-

77.

Sistematizacija subjekata poslovnog prava

78.

Individualni trgovac – pojam i pravni položaj

Samostalni privrednik je fizičko lice koje: pod svojim imenom u vidu zanimanja (profesije) obavlja registrovanu poslovnu djelatnost radi ostvarivanja ekonomskih ciljeva koji upravlja poslovima za obaveze u prometu odgovara cjelokupnom imovinom Postoje dvije vrste individualnih trgovaca: oni kojima je registrovana djelatnost glavno (osnovno, redovno) zanimanje tj profesija oni kojima je ta registrovana djelatnost dopunsko zanimanje Sa stanovišta poreza individualni trgovci se razvrstavaju prema djelatnosti koju obavljaju : Osnovna pitanju koja determinišu pravni položaj individualnog trgovca su: firma, sjedište, odobrenje i registracija, obavljanje djelatnosti, posjedovanje poslovnog prostora, imovina i odgovornost

79.

Pojam trgovačkog društva

Prema Zakonu o preduzećima pojam preduzeća oznaćava sve tipove trgovačkih društava, sve oblike njihovog statusnog povezivanja, te subjekte koji imaju ili obavljaju djelatnost javnog karaktera (javna preduzeća). 80.

Tipovi trgovačkog društva

Opšti tipovi privrednih društava su:

1. Društva lica (personalnog tipa) • društvo sa neograničenom solidarnom odgovornosti članova (dno),ili javno društvo,javni ortakluk ili opće partnerstvo • komanditno društvo (kd) ili mješoviti ortakluk ili specijalno (limitirano) partnerstvo 2. Društva lica i kapitala (društva mješovite pravne prirode) • komanditno društvo na dionice / akcije (kdd / kad) • društvo sa ograničenom odgovornosti (doo) - društvo jednog lica (djl) 3. Društva kapitala (društva kapitalnog tipa) • dioničko / akcionarsko društvo (dd / ad)

81.

Pravna priroda trgovačkog društva

U evropskom pravu postoje tri osnovne teroije po kojima se određuje pravna priroda TD (PD) a to su: teorija ugovora, teorija institucije i mješovita teorija. 82. -

Sistemi osnivanja trgovačkog društva

Postoje tri osnovna sistema po kojima se osniva trgovačko društvo: sistem koncesije (dozvole) normativni sistem (sistem prijave) sistem zakona ili upravnog akta 83.

Pojam i vrste atributa trgovačkog društva

84.

Firma, pojam, elementi i načela

85.

Pravna zaštita firme

86.

Sjedište trgovačkog društva

87.

Djelatnost trgovačkog društva

88.

Pojam registracije, predmet upisa i subjekti upisa

89.

Načela i vrste upisa

90.

Pravni status dijelova društva

91.

Pojam i vrste statusnih promjena

92.

Zajedničke odlike statusnih promjena

93.

Načini prestanka trgovačkog društva

94.

Stečaj, pojam i organi

95.

Pravne posljedice otvaranja stečaja

96.

Faze u postupku stečaja

97.

Izlučna i razlučna prava

98.

Unovčavanje imovine i namirenje povjerilaca

99.

Poslovno pravo u stečaju

100.

Pojam i razlozi redovne likvidacije

101.

Pojam poslovno pravnog prometa i pravni instrumenti

102.

Pojam imovine trgovačkog društva

103.

Zastupanje i predstavljanje trgovačkog društva

104.

Slobodno i vezano osoblje

105.

Vrste zastupstva

106.

opunomoćenici trgovačkog društva i vrste punomoći

107.

Prokura

108. Prekoračenje ovlaštenja i poslovi izvan djelatnosti trgovačkog društva 109.

Pojam i vrste odgovornosti trgovačkog društva

110.

Odgovornost trgovačkog društva prema društvenoj zajednici

111. Zakonska odgovornost za sopstvene obaveze trgovačkog društva 112. Odgovornost trgovačkog društva za druge i drugih lica za trgovačko društvo 113.

Javno preduzeće

114.

Zadruge

115.

Privredne komore

116.

Holding i statusni oblici povezivanja trgovačkih društava

117. Banke 118. Društva za osiguranje i reosiguranje 119. Društva za upravljanje fondovima 120. Investicioni fondovi 121. Javno uređena tržišta roba i hartija od vrijednosti 122. Pojam i karakteristike društva sa neograničenom odgovornošću 123. Osnivanje društva sa neograničenom odgovornošću 124. Formiranje osnovne glavnice u društvu sa neograničenom odgovornošću 125. Raspolaganje udjelima u društvu sa neograničenom odgovornošću 126. Učešće u dobiti i snošenje rizika u društvu sa neograničenom odgovornošću 127. Zabrana konkurencije u društvu sa neograničenom odgovornošću 128. Upravljanje i vođenje poslova u društvu sa neograničenom odgovornošću 129. Zastupanje i predstavljanje u društvu sa neograničenom odgovornošću 130. Imovinsko – pravna odgovornost u društvu sa neograničenom odgovornošću 131. Prestanak članstva u društvu sa neograničenom odgovornošću 132. Prestanak društva sa neograničenom odgovornošću 133. Pojam i karakteristike komanditnog društva 134. Osnivanje komanditnog društva 135. Formiranje osnovne glavnice u komanditnom društvu 136. Raspolaganje udjelima u komanditnom društvu 137. Učešće u dobiti i snošenje rizika u komanditnom društvu 138. Zabrana konkurencije u komanditnom društvu 139. Upravljanje i vođenje poslova u komanditnom društvu 140. Zastupanje i predstavljanje u komanditnom društvu

141. Imovinsko – pravna odgovornost u komanditnom društvu 142. Prestanak članstva u komanditnom društvu 143. Prestanak komanditnog društva 144. Promjena oblika komanditnog društva i društva sa neograničenom odgovornošću 145. Pojam i karakteristike komanditnog dioničkog društva 146. Osnivanje i osnovna glavnica u komanditnom dioničkom društvu 147. Raspolaganje udjelima u komanditnom dioničkom društvu 148. Upravljanje i vođenje poslova u komanditnom dioničkom društvu 149. Prestanak članstva i prestanak komanditnog dioničkog društva 150. Pojam i karakteristika društva sa ograničenom odgovornošću 151. Pravna priroda društva sa ograničenom odgovornošću 152. Postupak osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću i status društva sa ograničenom odgovornošću 153. Osnovna glavnica u društvu sa ograničenom odgovornošću 154. Vrste uloga u društvu sa ograničenom odgovornošću 155. Raspolaganje udjelima u društvu sa ograničenom odgovornošću 156. Učešće u dobiti i snošenje poslovnih rizika u društvu sa ograničenom odgovornošću 157. Zabrana konkurencije i konflikt interesa u društvu sa ograničenom odgovornošću 158. Imovinska odgovornost društva sa ograničenom odgovornošću 159. Imovinska odgovornost članova društva sa ograničenom odgovornošću 160. Prestanak članstva u društvu sa ograničenom odgovornošću 161. Prestanak društva sa ograničenom odgovornošću 162. Promjena oblika u društvu sa ograničenom odgovornošću 163. Upravljanje u društvu sa ograničenom odgovornošću 164. Organi u društvu sa ograničenom odgovornošću 165. Pojam, značaj i pravne karakteristike dioničarskog društva 166. Pravna priroda i pravne karakteristike dioničarskog društva 167. Osnivanje i vrste osnivanja dioničarskog društva 168. Simultano osnivanje dioničarskog društva 169. Sukcesivno osnivanje dioničarskog društva 170. Kvalifikovano osnivanje dioničarskog društva 171. Pravila vezana za upis dionica 172. Osnivačka skupština i statut dioničarskog društva 173. Pojam dionice 174. Pravna obilježja dionica 175. Bitni elementi dionice 176. Prava i obaveze dioničara 177. Standardna prava i obaveze 178. Iznadstandardna prava i obaveze 179. Ispodstandardna prava i obaveze 180. Postupak emisije dionica 181. Promet dionica 182. Klase i serije dionica 183. Podjela dionica 184. Vrste klasa dionica 185. Način povećanja osnovne glavnice dioničarskog društva

186. 187. 188. 189. 190. 191. 192. 193. 194. 195.

Dionice zaposlenih Vlastite dionice dioničarskog društva Smanjenje osnovne glavnice dioničarskog društva Promjena oblika dioničarskog društva Vrste organa u dioničarskom društvu Skupština dioničarskog društva Nadzorni odbor dioničarskog društva Uprava dioničarskog društva Odbor za reviziju u dioničarskom društvu Pravni karakter javnog poziva, prospekta i upisnice