Intervju

Kada ste shvatile da vas privlače cure? Jesu li vam dečki uopće ikada bili zanimljivi? S: Prekasno, s obzirom da sam uspjela nasjest na pravila normalnosti heteronormativnog odgoja i društva. S druge strane, prema nekim neslužbenim prosjecima queer zajednice, mlada sam počela živjeti zdravim, sređenim i otvorenim homoseksualnim životom, tako da odgovor može biti i „dovoljno radno“ ili „na vrijeme“. Ako želiš činjenice…kao dijete sam mislila da sam „muškić“, kao tinejđerica sam se osjećala drugačije, sa 18 sam shvatila, sa 21 realizirala. Dečki zanimljivi? Pa i sada su mi zanimljiva vrsta. A seksualno privlačni? Naravno, nastojim ne podržavati isključivost; no klik se nekako uvijek desi sa ženom. G: Oduvijek su me privlačile cure, prvi poljubac ikad je bio s curom. Samo sam se definirala kao biseksualna, bilo me strah prilaziti curama s ozbiljnijim namjerama, prije se radilo o nekakvim zezancijama. Dečki su mi bili zanimljivi po defaultu, ja sam cura, ergo zanimaju me dečki. Tek kad sam se prvi put zaljubila u curu sam skužila koliko mi je to intenzivnije nego bilo koja veza s dečkom.

Koje su najčešće predrasude s kojima se susrećete? S: Lezbijke ne postoje, lezbijstvo je prolazna/istraživačka faza, lezbijke se samo maze, to nije seks, lezbijkama trebam ja u seksu (prosječni muškarac), lezbijstvo je čekaonica u kojoj žene čekaju pravog muškarca, ''Ove žene se tu ljube kako bi mene napalile'' (prosječni muškarac), lezbijska veza nije prava ljubav, lezbijke ne mogu ostvariti dugoročnu vezu, „A koja je od vas dvije muško?'' G: Da im treba dobar seks i da će ih to «izliječiti», te da je curama seks bezveze, jer nema penetracije.

Jeste li i same iskusile diskriminaciju na osnovi vašeg seksualnog opredjeljenja? S: Naravno. Svakodnevno suočavanje sa svim predrasudama iz prethodnog odgovora je tortura i diskriminacija, jer heteroseksualan par neće naići na pitanja i izjave tipa: „Kako se vi seksate?“ ili „Niste vi još vidjele što je pravi *****“ To su sve jako mučne situacije u kojima se stalno mora balansirati između dostojanstva i sigurnosti. Često moram fino, staloženo i uljudno odgovarati na te gadosti iako mi se utroba grči i čelo mršti od ljutnje, zato što nikada ne znam što može tog istog znatiželjnika potaknuti postati nasilan, jer tko god smatra da ima pravo nepoznatim ljudima upadati s tako neukusnim pitanjima, može zaključiti da nam ima pravo i pokazati „pravi put“ Bilo je i očiglednijih primjera diskriminacije, iako je meni ovo gore opisano teže jer nije podmuklo, neopipljivo, a tako grozno i stresno. Događalo se da nas vlasnici lokala doslovno istjeraju vani radi neprimjerenog ponašanja (što bi konkretno bila pusa partnerici). G: Konkretno u društvu ne, ali od doma da.

Koje su razlike između (prosječnog) stava heteroseksualaca prema lezbijkama i prema gayevima? S: Istina je da prosječni hrvati heteroseksualci jesu naklonjeniji lezbijkama nego pederima, no ne radi se tu o nikakvoj solidarnosti, nego o čistom licemjerju. Prihvaćaju lezbijke, jer ni ne prihvaćaju njihovo postojanje u potpunosti. Lezbijke su prema mišljenju prosječnih heteroseksualaca fin način seksualni začin, lezbijski seks u njihovim umovima nije priznat kao seks. Nešto lošije prolaze „butch lezbe'' zbog toga što odskaču od

fantazija prosječnih heteroseksualca pa su često tretirane jednako kao pederi ili navijači protivničke momčadi. Pederima je, pak, itekako priznato postojanje, no time je i prihvaćanje gotovo ne postojeće. Razlozi su kompleksni, no ako bi banalizirala mogla bi ih svesti na sljedeće: strah od omalovažavanja muškosti koja se u našem patrijarhalnom društvu itekako njeguje i latentni homoseksualizam koji se nastoji potisnuti napadima na homoseksulace. Nazivanje pederskog seksa prljavima i promiskuitetnim je bahato licemjerje, jer isti takav seks sa ženom je privlačan i poželjan. G: Lezbijke zapravo ne postoje, to su samo žene koje ispunjavaju san svakog hetero tipa da ima seks sa dvije žene. A pederi su druga stvar. Mislim da se muškarci pogotovo boje homoseksualaca, jer misle da automatski žele spavati s njima, pa se imaju potrebu braniti i zato ih tuku.

Što čini Vlada za prava homoseksualaca? S: S obzirom na sve što može, gotovo ništa. Tu i tamo se napravi neki pomak, ne toliko radi senzibiliziranja za problem, već uglavnom radi dodvoravanja Europskoj uniji. G: Sama po sebi, apsolutno ništa.

Zašto su važni zagrebački Pride-ovi? S: Zagreb Pride je bitan radi prvenstveno radi povećanja vidljivosti LGBTIQ zajednice. Pride dio javnosti senzibilizira za izjednačavanje prava LGBTIQ manjine sa pravima heteroseksualne većine. Nažalost, veći dio javnosti/društva Pride vidi kao provokaciju, no i to je pozitivan učinak jer iako razvija anti-pride grupacije ujedno je definitivno dokaz da se vidljivost LGBTIQ zajednice rapidno povećava. Standardna je predrasuda da su pederluk i lezbijstvo pomodne pojave iskvarenog društva koji ne cijeni tradicionalne vrijednosti, no istina je da su te „pojave“ postojale otkada je svijeta i vijeka, i upravo reakcije koje uzrokuje Zagreb Pride možemo uvidjeti koliko su te „pojave“ bile nevidljive. Ta vidljivost, koja se Zagreb Pride-om postiže, ponajviše je od koristi („ormariranim'') pojedincima iz LGBTIQ zajednice, jer snažan pojedinac čini cijelu zajednicu snažnijom, a samo snažna zajednica, pa makar i manjinska, može utjecati na promjene u društvu i zakonima. Nevjerojatan je osjećaj sudjelovati u povorci, osjećati taj ponos, osjećati svaki svoj korak koji znači promjenu, gledati ljude izvan povorke koji nam s osmjehom mašu, gledati mrgodna, od nekontroliranog bijesa, ukočena lica, koja pljucaju i govore nebulozne psovke. U povorci se najbolje može dobiti odgovor na pitanje šta je to ljubav, a što mržnja. Sudjelovanje u povorci ponosa bi preporučila svima, ne samo pederima, lezbijkama, bi, trans, interseksulanim i queer osobama, nego i njihovim roditeljima, prijateljima, podržavateljima, ali i svima koji u sebi imaju dovoljno otvorenosti da kroz vlastiti doživljaj nađu odgovor na pitanje „Je li homoseksualnost normalna?“ G: Pride-ovi su važni, jer je to najvidljiviji način prezentiranja LGBTIQ zajednice kod nas. Trend u svijetu je održavanje Pride-ova i zasad je to jednostavno najbolji način da se pokaže da ta zajednica postoji. S druge strane, to je isto tako vrlo bitan faktor za ljude koji nisu out, da ih se ohrabri da izađu vani, na ulice i da pokažu da su tu.

Koliko u pripremi i realizaciji Pride-ova, ali i drugih aktivnosti vezanih uz promicanje prava homoseksualaca sudjeluju heteroseksualci? S: Jako malo. I oni koji sudjeluju su usko vezani uz LGBTIQ zajednicu, dakle to su uglavnom prijatelji, roditelji, braća, sestre pedera, lezbijski, biseksualnih, transaseksualnih, interseksualnih i queer osoba.

No ništa čudno, solidarnost, filantropija i altruizam je na jako niskoj razini općenito. Dakle, stanje u LGBTIQ aktivizmu je slično bilo kojem drugom aktivizmu; sudjeluju uglavnom oni kojih se to osobno tiče. No, nema se tu što za zamjeriti, predivno bi bilo da u LGBTIQ aktivizmu sudjeluju barem većina ili svi kojih se to tiče. Njima se treba zamjeriti ako ne žele/se boje sudjelovati. G: Minimalno. Ili uopće ne. S obzirom na to da su članovi homoseksualne zajednice česte ''žrtve'' fobija heteroseksualaca, mislite li da su samim time više senzibilizirani prema ostalim manjinama (seksualnim, nacionalnim, etničkim...)? S: Svakako jesu, no nije pravilo, uvijek ima iznimaka. Iz moga osobnog iskustva mogu reći da pripadnici LGBTIQ zajednice jesu generalno senzibilniji za probleme svih ostalih manjinskih grupacija, a i koliko sam primijetila imaju i izraženiju ekološku svijest. Jako malo homoseksualaca ima, primjerice, potrebu stigmatizirati nepoznatog čovjeka koji ima ništa nije skrivio samo radi toga jer je Srbin ili Hajdukovac, no ništa se ne može generalizirati, ima svakakvih ljudi, pa tako i homoseksualaca, jer seksualnost ne određuje ostala ljudska ponašanja. Ako ćemo ipak generalizirati mogu reći da je prisutstvo ksenofobije, rasizma, nacizma i fašizma u LGBTIQ zajednici minimalno, tj. svedeno na iznimke. G: Hm, teško je reći, ljudi su različiti, mislim da općenito imaju veći senzibilitet prema marginaliziranim skupinama, jer su i sami takvi.

Kome se mladi gayevi, biseksualci i lezbijke mogu obratiti za savjet ili potporu, ako istu ne pronađu u krugu obitelji/prijatelja? S: Za početak mogu se putem gay forumâ obratiti samim ljudima iz zajednice, no mogu se obratiti i Kontrino savjetovalište ili Zagreb Prideu. Na svim ti mjestima će dobiti savjet i potporu. No pravu snagu će dobiti prisustvovanjem u povorci ponosa i dolaskom na queer zbivanja kojih je sada sve više u gradu Zagrebu. Organiziranog skloništa za maloljetnike koje roditelji nakon spoznaje o njegovom/njezinom seksualnom opredjeljenju, zasada nažalost nema, tako da se te financijski nesamostalne osobe najčešće smjeste kod prijatelja. G: Postoji savjetovalište u sklopu rada udruge Kontra, kao telefonsko savjetovanje, e-mail savjetovanje, individualne terapije, radionice, predavanja i grupe podrške. Isto tako se često ljudi prijavljuju na gay friendly forume i tu pitaju sto ih zanima ili podijele svoje probleme s drugima.

Neki tvrde kako homoseksualnost zadnjih godina u zapadnjačkim zemljama doživljava popularizaciju. Sve više televizijskih, radijskih i inih programa uključuje homoseksualce kao glavne protagoniste. Je li biti gay trenutno 'in' ili javnost zaista postaje osvješćenija i educiranija, a samim time i otvorenija prema seksualnim manjinama? S: Ja mislim da u tome nema ničeg romantičnog i humanog; to je samo još jedan način da netko pospremi još par milijuna profita u džep. Homoseksulanost jest popularizirana, no samo radi profita, i to nikako ne znači da će radi takvih serija biti više pedera i lezbi. Ne postoji osoba koja će radi pomodarstva riskirati da ga/ju netko pretuče na ulici samo radi toga što ljubi osobu istoga spola. Netko tko poželi biti sa osobom istog spola to je napravi zato što jest homoseksualac/ka, a ne radi televizije. Ovo pričam, jer ljudi često znaju komentirati da su za sve krivi Internet, televizija, i/ili odlazak na studij u Zagreb.

Nikako mi se ne sviđa što se u serijama i filmovima likovi koji jesu pederi ili lezbijke najčešće ismijavaju. Nema ozbiljnijeg, stvarnijeg pristupa prikazivanju života pedera i lezbijki; sve se svodi na neke prizemne scene: „peder koji zna sve o modi“, „mrgud lezba“, „straight guy'' koji se boji da će postati peder zato što ga je peder dodirnio“ ; tako da u mnogim slučajevima takve ekranizacije još potpiruju sve besmislene predrasude. G: Definitivno postoji popularizacija homoseksualnosti, mislim konkretno to počinje negdje u 60-ima s pojavljivanjem gay likova u serijama i filmovima. Smatram da to je dio mode, ali isto tako da ne mijenja ničije mišljenje, možda ga samo pogoršava stereotipizacijom načina života LGBTIQ osoba.

Vaša poruka homoseksualcima koji još nisu ''out''? S: „Outajte'' se. Svi izgovori koje imate su već izrečeni, i tako izlizani. Što će se zapravo dogoditi i kako će tko reagirati nećete doznati negiranjem i/ili čekanjem pogodnog trenutka. Pogodan trenutak neće doći, on je tu i sada. Napravite to radi sebe, jer „ormariranje'' nije život već životarenje. „Outanje'' je nevjerojatno oslobađajući osjećaj. Get out, and stay out. G: Borba za svoj život i prava počinje od toga da jednostavno živiš iskreno i otvoreno. Ljudi su diskriminirani na raznim osnovama, konformizmom se ništa ne mijenja, nego istupanjem sa svojom različitosti. Kako očekivati od svijeta da te prihvati ukoliko nemaš namjeru pokazati tko si i kakav si. Still in? Come out!