Hrv Slovo 2..pdf

4

petak, 22. ožujka 2019. se molili svake večeri s cijelom obitelji. On je postao dio mene. Oduševljava me i danas njegova briga za siromahe, Kruh sv. Ante poznat je čitavom svijetu. Ne bih se želio hvaliti, ali u svojem sam se svećeničkom životu puno posvetio poklonstvu i molitvi sv. Anti.

Mala Gospa je vjerska zaštitnica Tučepljana, te su njenu okrilju povjerili svoje pokojne. Kada je Gospin kip brodom stigao u Tučepi?

Lijepa je i župna crkva sv. Ante od klesanoga kamena u neoromaničkom stilu, s prekrasnim stubištem do crkve, kao i pročeljem… Lijepo se vidi, ispod Biokova. Opišite nam je. Ne bih ulazio u detalje u opisu naše crkve. Mi je nazivamo „Tučepska katedrala“. Ona je lijepa sa svih strana izvan i iznutra. Ona je plod vjere ondašnjih stanovnika ovog mjesta. Ona je najljepša kad je popunjena vjernicima. Zanimljivo je da je vole svi Tučepljani. Oni koji idu u crkvu i oni koje ne idu.

U hrvatskome narodu sveti je Ante jedan od najomiljenijih svetaca, pobožnost sv. Anti je spontana i jednostavna. Toga svetca svega svijeta prikazivali su u franjevačkom habitu, s Djetetom Isusom, knjigom i ljiljanom u ruci. Tučepljani razasuti po svijetu dolazili bi doma na blagdan sv. Ante, kao i mještani susjednih mjesta: Podgore, Kotišine i Makarske, a njemu su posvećeni i stihovi: Sveti Ante, što si na oltaru,/ podaj zdravlje svakomu mornaru. // Sveti Ante, što si navrʼsela, / povrati me zdrava i vesela! Što Vama znači sveti Ante? Sveti Ante je naš nebeski zaštitnik. Nema obitelji u našoj župnoj zajednici koja nema u kući lik sv Ante. On je omiljen u srcu svih nas. Moj je subrat i idol. Poput sv. Frane volio je sva stvorenja. Od mog djetinjstva od njega se nisam rastavio. U mojoj obitelji bio je prvi svetac kome smo

Godine 1907. Gospin kip stigao je u Makarsku brodom. Sve ondašnje tučepske lađice došle su u Makarsku i dopratile ga u Tučepi. Organizirali smo nekoliko puta spomen na to. Činili smo procesiju s lađicama i brodovima od crkvice Sv. Jure do današnje lučice a onda s narodom nosili Gospin lik do Crkve Male Gospe. Želio sam da to bude svake godine. Nažalost nije se „primilo.“

No, pravi mali biser i remek-djelo predstavlja crkva sv. Jure, najvažniji i najvrjedniji sačuvani povijesni, arheološki i arhitektonski, sakralni i kulturni spomenik na području Tučepi. Smještena je nedaleko od morske obale, u novije vrijeme okružena hotelima… Na nižoj je razini pa joj se pristupa stubištem. Potječe s kraja 12. stoljeća. Sveti je Jure zaštitnikom vojnika i časnika, ali i redarstvenika, konjanika, kovača, bačvara, pastira i djevojaka… Po čemu je još crkva posebna? Pokojni fra Milan Šetka u toj crkvici okupljao je vjernike turiste svih nacija i na različitim jezicima u njoj i pred njom slavio svetu misu. Idealan je prostor za koncerte i predstave. Nalazi se između tri hotela. Omiljelo je mjesto tihe molitve današnjih turista. Cijeli je dan otvorena. Kad u nju stupi vjernik, ambijent ga poziva da klekne i moli.

Zatim crkva sv. Kate, poviše Šarića kuća, iz 16. stoljeća? I ta je svetica iznimno štovana u makarskome kraju. Crkva svete Kate služila je dosta vremena kao i župna crkva. Tučepljani do današnjeg dana rado se okupljaju na blagdan svete Kate 25.

SU SR E T S do c . d r. sc . Ta do m J U R I Ć E M , do c en tom n a H r vat s ko m k ato l i čko m sve uči l i štu

O iseljavanju mladih iz Republike Hrvatske

Europa ne će rješavati naše probleme – to moramo napraviti sami Razgovor vodio: Damir Kopljar

Video intervju (podcast) Damira Kopljara (člana udruge „Obnova“) i doc. dr. sc. Tade Jurića

Kako bismo objasnili neke procese, ponekad je najbolje koristiti se simboličkim rječnikom. U ovome slučaju zamislimo da neki brod simbolizira Republiku Hrvatsku, kapetan toga broda hrvatsku političku elitu, a posada na tom brodu  hrvatske građane. Na tome brodu sve najbolje funkcionira u vremenima kada kapetan sigurno upravlja brodom, a brod mirno plovi morem. No

studenoga Mnogo je majki i djece koji i danas nose to ime. To je najbolji znak čašćenja ove svetice.

Ne znam možemo li uopće postaviti pitanje o svakoj od sakralnih građevina, koliko ih ima u Tučepima. Još su tu crkvice Sv. Roka, Sv. Mihovila, ostatci crkvice Sv. Martina, Sv. Vida. U raznim vremenima vjernici su imali potrebu tražiti pomoć neba. Činili su zavjete koje su ostvarivali u podizanju crkvica i kapela. To se događa i danas.

Kakvo je stanje duša u Župi i kakva je demografska odnosno natalitetska slika u Tučepima i Makarskome primorju? Odlaze li mladi ljudi samo na školovanje ili se iseljavanju u inozemstvo? Ima li posla za njih i mogu li živjeti od turizma? U Tučepima se još uvijek više rađa nego umire. Približavamo se izjednačenju. U Tučepima ima 11 hotela. A možemo reći da je mnogo obiteljskih kuća koje su slične hotelima. Ovdje se uvozi radna snaga. Sva tučepska djeca imaju zajamčeno radno mjesto vezano uz turizam, a mnogo je zanimanja koja tu nalaze radno mjesto.

Za kraj, recite nam nešto i o sebi. Bili ste na službi u Njemačkoj, aktivni ste na karitativnom planu, a puno ste pomoći priskrbili u obrani Domovine, posebno za ponovno podizanje sakralnih objekata. Jesmo li u svim obnovljenim crkvama ostavili dostatan trag o agresiji, razaranju, zapisima, spomen-pločama, fotografijama, spisima… kako se ne bi moglo zaboraviti, a ratne odštete nikada ne će biti isplaćene? Bojite li se da se radi na tome da zlo koje je počinjeno, da hrvatske žrtve, ne potonu u zaborav? Ako djeca u školama ne će učiti o tome dijelu hrvatske povijesti, koji je prijeloman, kojega sada možemo smatrati najvažnijim… možete li iz života Vaših mještana to osjetiti?

Moji roditelji rodili su 13-oro djece. U djetinjstvu sam zamišljao i želio biti fratar. Na tome sam radio neprestano. Nakon završenog studija teologije i svećeničkog ređenja moja redovnička zajednica me poslala u Njemačku da radim kao svećenik za Nijemce. To je trajalo gotovo 30 godina. Radio sam uvijek u velikim župama. Njemačke župne zajednice bile su kao vrt u kojima se moglo ubrati onoga što drugi nisu imali. Moja redovnička zajednica pozvala je sve nas fratre u Njemačkoj da se stavimo na raspolaganje u prikupljanju pomoći za Domovinu. Svi smo to radili vrlo uspješno. Nakon Domovinskog rata bio sam zamoljen da organiziram skupljanje pomoći za obnovu razrušenih crkvenih objekata. Od Like do Hrvaca, a i šire, obnovili smo mi fratri sve porušene objekte u župama gdje djelujemo. Mislim da je bilo 39 crkava, a crkvenih objekata i više. Sagradili smo i nove. Njemačka Crkva nam je pomagala na svakom porušenom objektu. Prijateljstvo s njemačkim vjernicima, svećenicima i biskupima bilo je u svim tim akcijama od velike važnosti. Uprava moje redovničke zajednice zamolila je sve župnike da stave ploče s natpisima tko je i kada razorio dotičnu crkvu i tko je pomogao da se ponovno obnovi ili iznova sagradi. Koliko je učinjeno ne znam. Ako danas dođete na prekrasni otočić Visovac na rijeci Krki, vidjet ćete u jednoj prostoriji da je sve bilo razrušeno. Sve smo obnovili. Rado bih napomenuo da i danas primamo pomoć od naših prijatelja iz Njemačkog nogometnog saveza i jedne crkvene organizacije za rad s djecom i mladima u Kninu. Narod ne zaboravlja olako krv koju su prolili naši branitelji. Ulogu njihovu utiskuju roditelji u našu krv. Ona će se neprestano prelijevati i ne će se zaboraviti.

Kakav je život u Hrvatskoj danas, kakvo nam je društvo, što Vi doživljavate kao loše i koliko možete djelovati? Često kažemo: ah, ni Crkva ne čini dostatno…. Svaka obitelj je onakva kakvi su njezini članovi. Tako je i u Hrvatskoj. Hrvatska će biti onakva kakvi smo mi. U njoj ima mjesta za svakog tko je ljubi. Na savjesti svakog od nas treba biti i plamtjeti: Što sam učinio ja za moju Hrvatsku?

Razgovarala: Dubravka VIDAK

u onome trenutku kada kapetan potpuno izgubi kompas, a brod počne nesigurno i opasno lutati, tada posada odlazi s broda i svoju sreću traži negdje drugdje. Ovakvu, nimalo naivnu usporedbu trenutnog stanja u Hrvatskoj, s brodom koji besciljno luta, iznio je Tado Jurić, doktor znanosti i docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, te autor nedavno objavljenje knjige „Iseljavanje Hrvata u Njemačku - Gubimo li Hrvatsku“ (u video intervjuu, koji su snimili članovi udruge „Obnova“ ). Iseljavanje ljudi iz Hrvatske te demografski problemi pred kojima se kao društvo nalazimo više nikome nisu nova i nepoznata vijest. Određeni dijelovi Hrvatske naočigled se prazne, a slike pretrpanih autobusa kojima ljudi odlaze van u potrazi za boljim životom postali su, nažalost, dio naše svakodnevice. U takvim trenutcima nužno je upozoriti na probleme, te tražiti efikasne načine kako ih riješiti. Upravo u tome možemo vidjeti snažan angažman udruge „Obnova“ koja je u travnju 2018. organizirala, predavanje na temu: „Migracijski egzodus iz Hrvatske u 21 st. uzroci i posljedice?“, a na kojemu je kao predavač uz Nenada Pokosa i Damira Miloša nastupio i Tado Jurić. U prepunoj dvorani Tribina grada Zagreba na Kaptolu već  tada

izneseni su poprilično alarmantni podatci o broju onih koji su napustili Hrvatsku te o tendencijama daljnjeg iseljavanja. Tado Jurić tada je upozorio kako je broj iseljenih u Njemačku daleko veći od onoga koji nam se prikazuje u medijima te kako statistički podatci kojima se služi Republika Hrvatska ne odgovaraju stvarnom stanju. Nekoliko mjeseci kasnije, točnije u listopadu 2018., Tado Jurić predstavio je i svoju knjigu „Iseljavanje Hrvata u Njemačku - Gubimo li Hrvatsku“. Nastala je na temelju istraživanja provedenog u Njemačkoj u kojemu je kroz forme ankete ili polustrukturiranog intervjua 1200 ljudi dalo svoje odgovor na postavljena pitanja. Ovaj video intervju (podcast) nastao je povodom objavljivanja te knjige. Donosimo odgovore odnosno naglaske iz razgovora s doc. dr. sc. Tadom Jurićem „Ništa od ovoga ne događa se slučajno i griješe oni koji govore da ih je trend iseljavanja ljudi iz Hrvatske iznenadio. Međunarodne migracije nisu interesno neutralan niti  slučajan društveni fenomen. Republici Hrvatskoj nije se dogodilo ništa od onoga što se prije nije dogodilo Estoniji, Letoniji, Litvi ili Poljskoj. Međutim, treba imati na umu kako nitNastavak na 7. str..