Etrusco

Osnivanje grada po etrušćanskom obredu Osnivanje grada po etrušćanskom obredu bio je sakralni čin kojim je čovjek uspostavlja vezu s bogovima. Osnivanje grada sastoji se od četiri obredne faze: inauguratio, limitatio, orientatio i consacratio. Inauguratio Prvi čin u obredu osnivanja grada zove se inauguratio, a odnosi se na izbor mjesta budućega grada. Obred se sastojao od proročkih svečanosti kojima su svećenici, auguri i haruspinci, tumačili volju bogova. Auguri su tumačili volju bogova prema letu ptica, grmljavini, oblacima i drugim znakovima i tako odučivali mjesto budućega grada. Haruspinci su tumačili volju bogova po anatomskim nalazima žrtvovanih životinja. Preko proročkih znakova svećenici su birali mjesto s najpovoljnijim zemljopisnim i klimatskim uvjetima, sa zdravim tlom, vodom i zrakom. Tako rimski teoretičar arhitekure Marko Vitruvije Pollio, u svojih “Deset knjiga o arhitekturi”, koje predstavljaju prvi poznati udžbenik graditeljske teorije i prakse, a u poglavlju o odabiru grada spominje da je važno staro iskustvo. Nekada su, piše Vitruvije, naši preci žrtvovali životinje koje su pasle na mjestima gdje bi podizali grad. Životinjama bi najprije pregledali jetru. Ako je jetra prve životinje bila bolesna, klali bi drugu i ispitivali je li zaražena kakvom bolešću. Kada bi na više primjera to oprobali, pa se uvjerili da je jetra zdrava, s obzirom na vodu i pašu, tada bi ondje udarili temelje svoga grada. Ako bi pak našli da je jetra bolesna, zaključili bi da je to područje nezdravo i za ljude. Limitatio Nakon što bi proveli prvi čin obreda, prišli bi na drugi čin obreda koji se zove limitatio. a odnosi se na omeđivanje položaja grada. Nanjprije bi iskopali kružnu jamu “mundus” koja je predstavljala nebo. Tada bi se ponovno prinosile žrtve. U mundus bi ubacivali žrtvene prinose: životinje, voće i povrće, i druge darove, kao i zemlju iz krajeva iz kojih su dolazili budući stanovnici grada. Središte mundusa smatralo se središtem grada i oko njega su se ocrtavale gradske zidine. Munds je zapravo “axis mundi” - osovina svijeta. Iznad mundusa su, nakon što su ga zatrpali zemljom, podigli žrtvenik napravljen tako da se naknadano može otvoriri i spustiti u podzemni prostor kružne jame. Neki su pretpostavljali da u mundusu počivaju duše pokojnih stanovnika grada, koje mogu izići samo kada bi se kružna jama otvorila, a to se događalo tri puta godišnje (24. kolovoza, 5. listopada i 8. studenoga). Svetkovine otvaranja i zatvaranja mundusa bile su neophodne da bi se održala harmonična povezanost čovjeka i bogova. Nakon što je iskopan mundus i u njemu prinesene žrtve bogovima, pristupali bi ocrtavanju grada. Ujutro, pri granuću sunca, osnivač grada upregao bi jaram “svetih volova” - bika i kravu i bronačnim oralom (lemešom) na plugu, uz blagoslov svećenika, zaorao svetu brazdu. Za jarmom svetih volova i za osnivačem, gazeći svetom brazdom, uputili bi se budući građani. Prva brazda – sveta brazda označavala je buduće granice gradskih zidina. Na mjestima, na kojima osnivač grada podigne plug i ne zaore oralom, bilo bi mjesto za gradska vrata. Sveta brazda, odnosno gradski zid, osim vrata, smatrao se posvećenim prostorom. Prostor neposredno uz gradske zidine zvao se pomerium. Na njemu se ne smije smjelo ništa graditi, a taj se prostor nije koristio ni u poljoprivredne svrhe. Propisi navode religiozne razloge za pomerium, ali u prvom redu taj prostor oko grada služio je kao zaštitno područje koje mora ostati slobodno i pregledno za slučajeve vanjske opasnosti. Dio pomeriuma unutar grada jest uski pojas neposredno uz same zidine koji, iz istih razloga, ne služi za izgradnju. Orientatio Treći čin osnivanja grada prema “etrusco ritu”, nakon obreda inauguratio i limitatio, zove se orientatio. Ovim obredom određuju se smjerovi dviju glavnih ulica, međusobno okomitih ulica, kojima se grad dijelio na četiri glavna područja. Obredni čin orientatio obavljao bi se ranim jutarnjim satima, kako bi se smjerovi glavnih ulica mogli odrediti prema izlazećem suncu - prema glavnim nebeskim osima. Najprije bi se obilježila ulica u smjeru od istoka prema zapadu - decumanus maximus, a zatim ulica u smjeru od sjevera prema jugu - cardo maximus. Sjecište glavnih gradskih ulica poklopilo bi se s mundusom. Po istom bi se pravilu trasirale sekundarne i tercijalne ulice, koje konačno omeđuju pravokutne gradske četvrti - insulae. Kao instrument orijentacije koristio se drveni štap - “litus” (lituum). Litus je, zaboden vertikalno u zemlju, za vrijeme izlaska sunca pokazivao sjenu u pravcu istok-zapad, a okomito na njega pravac određen je smjer sjever-jug. Consacratio Nakon izbora mjesta - inauguratio, nakon omeđenja grada - limitatio, nakon smjerokaza gradskih ulica - orientatio, obred osnivanja grada završavao je posvetnim činom - consacratio. Činom posvete grad je dobio bogove zaštitnike. Dan osnivanja grada - dies natalis - proglašen je glavnom svetkovinom u gradu. Tako znamo da je zaštitnik Rima bio bog Mars, koji je, prema legendi, prilikom jedne epidemije kuge poslao stanovnicima Rima znak svoje zaštite u vidu štita, koji se kasnije čuvao u jednom Marsovom hramu. Rim je utemeljen 21. travnja 753. god. pr. Kr., a to je datum rođenja njegovoga drugog kralja - Nume Pompilija. Na taj su se dan svake godine u Rimu održavale “parilije” - svečanosti posvećene Palesu, božanstvu po kojemu je nazvano brdo Palatin. Smatra se da je Pales bio personifikacija Marsa. U Rimu su se, između ostalih gradskih svečanosti, sredinom veljače slavile “luperkalije” svečanosti posvećene vučici, hraniteljici Romula i Rema. Geometrija grada s “dvije osi” koje su zacrtane prema nebeskim koordinatama sastavni je dio kozmogonijskog i astrološkog sustava etrušćanskog “Templum celeste” - fizičkog i metafizičkog univerzuma u kome vlada isti matematičko-geometrijski red. Templum celestae Tako je etrušćanski grad (kasnije i rimski) redovito pravokutan, a određen je prema zakonitostima Templum celestae – prema nebeskim koordinantnim osima: decumanus - orjentacija istok-zapad i cardo - orjentacija sjever-jug. Ipak, teško je bilo omeđiti idealni grad po pisanim zakonima, pa je orijentaciju grada najčešće određivala konfiguracija tla, njegov nagib i oblik i tok rijeke. Kao što je grad bio omeđen propisanim sustavom, tako je i šire izvangradsko poljoprivredno područje - ager, po istom matematičkom redu, parceliran u velike zemljišne jedinice - centuriae, odnosno - strigae. Iz ovoga je vidljivo da je planerska zamisao etrurskoga i rimskoga grada i čitav sustav njegova osnivanja, s četiri operacije: auguratio - odabir, limitatio - omeđenje, orientatio - određenje, consacratio - posvećenje, nastao prema istim načelima i propisima što ih određuju etrušćanski Libri ritaules. Naslijedno umijeće etrušćanskih zakona očitovalo se i u rimskim propisima o posvajanju zemlje u poljoprivredne svrhe. Obradu zemlje Rimljani su smatrali najplemenitijim idealom, a posjedovanje zemlje jedinim “pravim” bogatstvom. Zemlja se, kao prirodno bogatstvo, najprije morala izmjeriti, parcelirati, katastarski i pravno srediti, jer je rimski pravo priznavalo samo ono vlasništvo zemlje koje je izmjereno, omeđeno i registrirano (Ius soli). Rimski arhitekt - Marcus Vitruvius Pollio - koji je živio u vrijeme Julija Cezara i Augusta, autor je znamenitog djela “De architectura libri decem” - prikaz rimske arhitekture u deset knjiga (napisane oko 15. god. pr. Kr.).