Dobra Skripta Soljan-povijest Srednje I Jugoistocne Europe U 20.st-52str

Povijest srednje i jugoistočne Europe u XX. st. Uvod u povijest XX. st. KRAJ PRVOG SVJETSKOG RATA U prvom svjetskom ratu raspala se «tamnica naroda» Austro-Ugarska Monarhija i formiran je niz novih država i području srednje Europe. Tijekom rata stav sila Antante prema A-U bio je različit. Tako su saveznice smatrale da Austro-Ugarsku treba očuvati, makar i u okrnjenom obliku, ili čak da bude sve jedna Njemačka. Nisu se mnogo obazirale na težnje potlačenih naroda u A-U koji su željeli samostalnost. Sile Antante u početku nisu predviđale razbijanje A-U, već njeno teritorijalno smanjenje. Za Veliku Britaniju je najopasnija bila Njemačka. Ona ne želi likvidaciju A-U, jer joj nakon rata namjenjuje ulogu države koja će održavati ravnotežu s Njemačkom i biti bedem eventualnom prodoru u Podunavlje. Francuskoj je bilo u interesu ograničavanje njemačkog uspona i njeno teritorijalno smanjenje, pa je podržavala britansku politiku očuvanja A-U. Zbog njemačke opasnosti opstanak A-U podržavala je i Rusija, iako joj je bila najmanje sklona zbog rivalstva na Balkanu. Rusija je predviđala stvaranje trojne monarhije sastavljene od Carevine Austrije, Ugarske i Češke. Bili bi zadovoljeni i apetiti Srbije, kojoj bi se priključila BiH i dio Dalmacije. Rusija nije vjerovala u mogućnost stvaranja države Južnih Slavena, pa je Srbiji bila spremna priznati lijepu odštetu na račun austrougarskog teritorija. Ni Italija nije svoje pretenzije na istočnu obalu vezivala za rušenje A-U. Sve potpisnice Londonskog ugovora opredijelile su se za njezino smanjenje, a ne za uništenje. Tek oktobarska revolucija promijenila je stav sila Antante prema pitanju A-U, jer se na istoku pojavila nova opasnost – komunizam. Bilo je tu i 14 Wilsonovih točaka koje su svim narodima priznavale pravo na samostalnost. Odustalo se i od plana potpunog uništenja Njemačke, kako su predlagali Francuzi, jer je jaka Njemačka trebala biti najbolja zaštita zapadne Europe od komunizma. Takva politika dovela je do jačanja Njemačke nakon 1. svjetskog rata i izazvalo 2. svjetski rat. Otkako su sile Antante odlučile da otvoreno podupiru pokret nacionalnih manjina i pomažu njihove separatističke tendencije, unutarnji položaj A-U se pogoršao. U Austriji su manjinske grupe zauzele revolucionaran stav: Česi su 14. srpnja odlučili formirati nacionalno vijeće, koje je trebalo raditi na osnivanju čehoslovačke države. Jugoslaveni su 17. kolovoza u Ljubljani osnovali isto vijeće. Ekonomske prilike pridonosile su ubrzavanju procesa raspadanja Monarhije. Car Karlo osjećao je da treba zadovoljiti zahtjeve manjina i pomišljao je na plan unutrašnje reorganizacije Monarhije, gdje bi potlačene nacionalnosti formirale skupine u okviru saveza država. No to je u početku išlo teško jer se još nije usuđivao u Austriji dati vlast čovjeku koji bi proveo takve reforme, a u Ugarskoj je imao dosta protivnika autonomije nacionalnih manjina. Car je znao da rat samo jača nade revolucionara, stoga ga je nastojao što prije likvidirati, ali je njegova mirovna ponuda propala. Nakon pada Bugarske Dvojna monarhija bila je suočena s prodorom saveznika na vlastiti teritorij. Ojačale su separatističke snage, a vodeće austrijske stranke izjavljivale su da priznaju pravo narodnostima na samostalnost. Jedino je Ugarska na čelu s Tisom pokušala zadržati slavenske narode, ali oni nisu na to pristajali. Mađarski političari protivili su se svakoj političkoj i ustavnoj reorganizaciji, koja bi slomila njihovu političku nadmoć. Karlo je ipak pokušao ostvariti kakvutakvu reformu, ali ju je odlučio primijeniti samo na područje Austrije. 18. listopada objavio je manifest u kojem objavljuje da Austrija postaje savezna država u kojoj će svaka etnička grupa na svom području osnovati vlastitu političku zajednicu. Taj prijedlog je išao na tragu Wilsonovih 14 točaka, koje su narodnostima jamčile samo autonomiju. Česi i Jugoslaveni odbijali su svaku diskusiju o ovom prijedlogu. Car je ovim prijedlogom samo požurio proces raspadanja jer je obeshrabrio njemačke činovnike rušeći ideal kojem su do tada služili. Vojnici drugih narodnosti počeli su se povlačiti s bojišnice, ne želeći više braniti vlast koja je osuđena na propast, a Mađari su 1

se naljutili, jer su u carevoj inicijativi gledali kršenje Nagodbe. Čekala se odluka SAD-a. Wilson je s jedne strane potaknut boljševičkom deklaracijom o miru i samoopredjeljenju naroda, a s druge strane želeći da tom revolucionarnom zahtjevu postavi građansko-demokratsku opreku, 8. siječnja 1918. g. podnio Kongresu svoj program 14 točaka u kojem je zacrtao principe međunarodnih odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će od tada uvijek raditi javno; 2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan teritorijalnih voda; 3. ukidanje svih ekonomskih prepreka; 4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja odgovara sigurnosti zemlje; 5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir interesa naroda o kojima je riječ; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog teritorija; 7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti; 8. oslobađanje čitavog teritorija Francuske s korekcijom nepravde koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i Lorenu; 9. uspostava Italije u njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda za autonoman razvitak A-U; 11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz moru za Srbiju; 12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koje su naseljene Poljacima; 14. osnivanje Društva naroda koje će pružiti uzajamno jamstvo za političku i teritorijalnu nezavisnost malim državama. Ovim programom Wilson je ponudio samostalnost svim narodima i zalagao se za novi svjetski poredak bez velikih sila. Iako su Wilsonove točke predviđale samo autonomiju narodnosti unutar A-U, 1918. g. situacija se znatno promijenila, jer je SAD priznao Čehoslovačkoj status zaraćene države i izjasnio se u prilog nezavisnosti Jugoslavenima (zašto, navedeno je ranije). Wilson je u svom odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a ne njemu (caru) pripada pravo da odluče u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne težnje. Bio je to konačan znak za početak raspada A-U. Narodno vijeće u Pragu objavio je da više nema pregovora s Bečom, Jugoslavensko Narodno vijeće objavilo je stvaranje Države SHS, Rumunji u Sedmogradskoj željeli su izabrati Narodnu skupštinu. Karlo je sada pristajao na samostalne države, ali je predlagao da budu povezane zajedničkim izvršnim vijećem. No tada je došlo i do promjena u Mađarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijeće i objavio kraj dualističke monarhije i postanak nezavisne države Ugarske. Čim je čula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se rat bliži kraju. Saveznici su bili pred samim Carigradom, a turska vojska raspršena po čitavom carstvu. I Carigrad je bio izložen pomorskom napadu, gdje su saveznici htjeli probiti blokadu Dardanela. Mladoturska vlada bila je nesposobna da se opire, pa je Enver-paša podnio ostavku. Nova vlada na čelu s Izet-pašom pokušala je brzim mirom izbjeći opasnost i zaključiti separatni mir prije kapitulacije Njemačke, nadajući se u blaže uvjete od saveznika. Vlada se obratila Britancima, tražeći od njih zaštitu ako napusti Njemačku. To je prihvaćeno, uz uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju Mezopotamiji, Siriji i kavkaskom području. Tako je Turska 18. X. 1918. kapitulirala. Primirje s Turskom potpisano je u Mudrosu i njime je Turska morala demobilizirati vojsku, dati u zatočeništvo sve ratne brodove i predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Saveznici su ovlašteni da zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku koji im je omogućavao kontrolu željeznica. No kako je sporazum sklopljen samo s Britancima oni su gledali jedino svoje interese. Tako ni Francuska, ni Italija, ni Grčka nisu našle u tom primirju garancije koje bi štitile njihove interese u Siriji i Maloj Aziji. Talijanska vojska započela je 24. listopada 1918. g., kad je već sve bilo gotovo, odlučujuću ofenzivu protiv A-U. Napadnute su austrijske snage koje su se ionako već nalazile u raspadu. Ne čudi stoga što su Talijani imali mnogo uspjeha u toj ofenzivi. Zauzećem Vittoria Veneta ofenziva je završena i poraz se pretvorio u rasulo. Austro-ugarska komanda nastojala je samo spriječiti katastrofu, a jedino su njemačke jedinice tu i tamo krenule u protunapad. Ovaj napad Italija je učinila samo iz razloga da dobije teritorije, a njime je zapravo izazvala konačni raspad A-U, koji je 2

bio i glavnim uzrokom kapitulacije Njemačke. Vojni poraz austrijske vojske na talijanskom bojištu ubrzao je i raspad Monarhije. U češkim i jugoslavenskim zemljama narodna vijeća počela je organizirati vlade. Car je 29. X. 1918. kapitulirao, ali je još uvijek pokušavao da između novoformiranih država osnuje neku dunavsku konfederaciju, kojem bi na čelu stajala carska dinastija. Taj prijedlog poslan je i silama Antante, ali one su odgovorile da se ne mogu upuštati ni u kakvo pogađanje s carskom vladom koja više nema ustavne vlasti. Ona priznaje samo vlade novih nezavisnih država. 29. X. 1918. proglašena je Čehoslovačka Republika, a istog dana je u Zagrebu proglašena Država SHS. Dana 30. listopada 1918. g. Narodna skupština austrijskih Nijemaca izglasala je stvaranje austrijske države, koja je postala republikom, nakon abdikacije cara Karla. Istog dana priznata je vlast Karoljiju u Budimpešti, a Tisa je ubijen. Posljednja je kapitulirala Njemačka 6. XI. 1918. g. RAZVOJ SREDNJE EUROPE NAKON RATA Poraz Centralnih sila izmijenio je kartu Europe. Primirje je značilo pobjedu bivših nacionalnih manjina. U A-U Monarhiji narodi su pokazali svoju volju za nezavisnošću i prije nego je došlo do primirja u Vili Điusti (tamo je austrijski generalštab potpisao kapitulaciju). Sedmogradska se priključila Rumunjskoj, hrvatske i slovenske zemlje spremale su ujedinjenje sa Srbijom, Galicija se udružila s Poljskom. Republika Čehoslovačka proglašena je u Pragu 29. listopada 1918. g. Mađari i Austrijanci su se razišli i formirali dvije države. Prihvaćanje 14 Wilsonovih točaka prilikom sklapanja primirja s Njemačkom u Retondesu najavljivalo je da će teritorijalno uređenje s Njemačkom donijeti dugotrajni mir. Francuskoj je trebala biti vraćen Alzas i Loren, Pruskoj će biti oduzeta poljska područja, a Šlezvig će se vratiti Danskoj. Na Balkanu je pobijeđena Bugarska gledala kako oko nje jača Srbija, a Rumunjska je svojem teritoriju priključila Sedmogradsku i nadala se da će dobiti Besarabiju. Na granicama istočne Europe počela se obnavljati Poljska i to na temelju Wilsonovih točaka, a ne prijedloga Namjesništva koje je predlagalo osnivanje poljske države u dogovoru s Njemačkom i A-U. Rađanje Poljske odvijalo se u kaotičnom stanju, jer je bilo proglašeno nekoliko vlada, dok na kraju Pilsudski nije proglasio ujedinjenje svih poljskih zemalja i najavio izbore za Ustavotvornu skupštinu. U početku su novim državama još nedostajale granice i po kojem načelu će se one određivati. Postojalo je mnogo pograničnih područja u kojima je živjelo miješano stanovništvo. Nove se države nisu pozivale u svojim traženjima samo na nacionalno pravo, već i na ekonomske i strategijske interese, pa su tražile i teritorije koje se nisu mogli dijeliti. Nastojale su također da im se prizna historijsko pravo. Mlade su države primjenjivale razjaren nacionalizam, pa su tako namjeravale proširiti svoje teritorijalne zahtjeve na račun pobijeđenih, ali i svojih susjeda. Tako je došlo do sukoba Poljske i Čehoslovačke, Poljske i Litve, Jugoslavije i Bugarske (zbog Banata). Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, što je dovelo i do promjene režima vlasti u njihovim državama. U pobjedničkim su državama oblici vlasti ostali nepromijenjeni (parlamentarizam). Liberalne i parlamentarne ideje bile su isto tako ugrožene pojavom novog političkog pokreta na istoku – komunizma. Dok liberalno i demokratsko učenje nalaže državi zadatak da poštuje prava čovjeka i u zakonodavstvu se pridržava stanovitih općih pravnih načela i vrijednosti, sovjetsko učenje potpuno podčinjava čovjeka državi i smatra da zakonodavac ne treba postavljati nikakvu granicu njezinoj vlasti kad se radi o mjerama koje su u skladu s revolucionarnim ciljem. Tako su se nakon rata pojavila dva koncepta uređenja poslijeratnog svijeta: revolucionarni koncept, koji se nije razvio pošto se socijaldemokratske snage u srednjoeuropskim zemljama nisu zagrijale za revoluciju sovjetskog tipa. Drugi je bio buržoaski na temeljima Wilsonovih 14 točaka i Pariške mirovne konferencije.

3

MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU I MEĐUNARODNI ODNOSI Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 18. siječnja 1919. g. u vrijeme kada je Europom harala španjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko više nego što ih je poginulo u ratu. Značajno obilježje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalističkim ciljevima. Središnja ličnost konferencije bio je američki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje došao s čvrstim uvjerenjem da će se rad konferencije odvijati pod zastavom građanske demokracije. On je bio najveći autoritet na konferenciji jer je na njoj sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je držala u rukama polovicu sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zadužene. Između pobjedničkih sila Antante, posebno između Engleske i Francuske nije bilo jedinstvenog gledišta u pogledu rada konferencije. Francuska je željela osigurati prevlast u Europi i što više oslabiti Njemačku, kako je ova ne bi mogla više ugrožavati. Insistirala je da njemačka granica bude na Rajni i da se Njemačkoj nametnu što teže ratne reparacije. S druge strane, željela je da članice Antante vojno reagiraju protiv Rusije, kako bi spriječile širenje socijalizma u Srednjoj i Zapadnoj Europi. Engleska se zauzimala za uništenje njemačkoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti na moru. Smatrala je da Njemačku ne treba previše oslabiti, jer bi jaka Njemačka trebala biti brana Europe od Rusije i ravnoteža Francuskoj. Uz ove tri sile, na strani pobjednika sjedile su Italija i Japan, a sudjelovati su željeli i predstavnici manjih država saveznica, predstavnici naroda Podunavlja i Istočne Europe. Stoga se postavljalo pitanje kako organizirati rad konferencije s 25 država sa svih pet kontinenata. Plenarne sjednice su održane stoga samo na početku i na kraju konferencije, a stvarne odluke je prvo donosilo Vijeće desetorice, sastavljeno od po 2 predstavnika velikih sila, a nakon povlačenja Japana, Vijeće četvorice. Pitanje formiranja nove zajednice europskih država postalo je najvećom poteškoćom u radu konferencije. Pitanje granica novostvorenih država i njihovih teritorijalnih zahtjeva riješeno je pravima manjina: novonastale države koje nisu obuhvaćale samo jedan narod, morale su se obvezati da će pripadnicima drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez prisilne integracije. Prvi je to prihvatio u ime Čehoslovačke Tomaš Masarik. Odustalo se od načela samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemačke austrijske pokrajine i dijelovi Češke i Poljske gdje su pretežito stanovali Nijemci priključili Njemačkoj. Na konferenciji su formulirana načela i način rada Društva naroda, koje je kao prva važnija odluka konferencije osnovano u travnju 1919. g., a njegova su pravila ušla u završni dokument konferencije Versajski ugovor. Wilson je Društvo naroda zamišljao kao organizaciju svih suverenih država, koje bi trebale ravnopravno i demokratski odlučivati o svim pitanjima međusobnih odnosa i o razvoju cijelog čovječanstva. Društvo naroda nije narušavalo načelo suverenosti, jer nije obvezivalo njene članice na zajedničko postupanje, već je trebalo postati samo sastajalište članica na kojem bi one uskladile svoje poglede. Imalo je Generalnu skupštinu, Vijeće od 4 do 6 stalnih i 9 nestalnih članova, Stalni sekretarijat, Međunarodni sud i Međunarodni ured za rad. Želja za kolektivnom sigurnošću izražena je u pravilima Društva samo načelnom izjavom da će svaka članica poštovati teritorijalni integritet i političku nezavisnost drugih članica, ali nije stvoren instrument koji bi osiguravao da se ta obveza poštuje. Za sprečavanje eventualnih ratova predviđene su ekonomske sankcije članica protiv države napadača. Iako je Wilson bio jedan od idejnih tvoraca Društva naroda, ono je već na samom početku doživjelo veliki udarac kada je američki Senat odbio pristupanje SAD-a Društvu. Izostanak Rusije činio ga je još labavijim. Jedan od elemenata Društva koji je imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica rata bila je želja Velike Britanije i Francuske da se domognu njemačkih kolonija i dijelova osmanlijske države. Ali tim područjima više nisu mogle upravljati po svojoj volji, kao u kolonijama, već su dobile mandat od Društva naroda da rade na razvoju i dobrobiti tih naroda. Društvu su morali podnositi izvještaj svake godine.

4

Prvi mirovni ugovor na konferenciji zaključen je s Njemačkom u Versaju 28. lipnja 1919. g. Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već su joj uručili gotov ugovor i ostavili joj nekoliko dana da ga potpiše. Njemačka nije smjela imati veću vojsku, niti uvesti vojnu obvezu. Morala je Antanti predati većinu svojega teškog naoružanja i obvezati se da će uništiti golem broj pušaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove. Oduzeti su joj Alzas i Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni Šlezvig, a Poljska zapadnu Prusku, Poznanj i Gornju Šlesku. Gdanjsk je postao slobodni grad pod upravom Društva naroda i stupio je u carinsku uniju s Poljskom. Na rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast. Bilo joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najteža odredba bila je golema ratna odšteta što ju je morala platiti saveznicima i to 126 milijardi zlatnih maraka u roku od 30 godina. Drugi mirovni ugovor zaključen je u Saint Žermenu 10. rujna 1919. g. između Antante i Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak Čehoslovačke, Italija je dobila Južni Tirol do Brenera gdje je živjela znatna talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je još dobila i neke slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Koruške i Kranjske. Za te su pokrajine vođene diplomatske borbe između Italije i Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS priznat dio Koruške, slovenska Štajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od Ugarske, Hrvatska, Slavonija, Vojvodina, te BiH. Poljska je dobila Galiciju. Treću ugovor zaključen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom. Njime je Bugarska u korist Grčke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more. U lipnju 1920. g. zaključen je mirovni ugovor Antante s Mađarskom, koji je potvrdio priključenje Slovačke i potkarpatske Rusije Slovačkoj, te Sedmogradske Rumunjskoj. Antanta je 1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpišu mirovni ugovor kojim je Turska svedena na turski etnički teritorij – Anadoliju i tjesnace s Carigradom i zaleđem. Grčka je na 15 godina dobila upravu nad Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te nekoliko egejskih otoka. Turska je morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim protektoratom, a Kurdistanu osigurati autonomiju. Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledišta pobijeđenih i pobjednika, tako da je u svom korijenu nosio klicu revanšističkih težnji, koje će se kasnije rasplamsati u novi rat.

5

2. svjetski rat i karakteristike poslijeratnog svijeta SAVEZNIČKI ODNOSI U VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA (O početku rata vidi u poglavlju Poljska za vrijeme 2. svjetskog rata) Kad su se Rumunjska, Bugarska i satelitska Slovačka priključile Trojnom paktu, u Jugoslaviji je nastala društvena i politička kriza. Tako je i ona 25. III. 1941. g. pristupila Trojnom paktu. No oficiri i zavjernici svrgnuli su sa vlasti namjesnika Pavla i stvorili novu vladu s generalom Simovićem na čelu, a za kralja proglasili Petra II. To je bio povod njemačkoj intervenciji, jer je htjela prije pohoda na Rusiju imati mir u svom zaleđu. Jugoslavenska je vojska kapitulirala za 11 dana, a država se raspala: Sloveniju su podijelili Nijemci i Talijani, veći dio Dalmacije, otoci i Boka Kotorska pripala je Talijanima, Makedoniju je okupirala Bugarska, dio Kosova i Crnu Goru Italija, a Bačku, Baranju i Međimurje Mađarska. Napad na SSSR počeo je 22. lipnja 1941. g. bez objave rata. Čim je počeo napad Čerčil je ponudio SSSR-u savezništvo, bez obzira na ideološke suprotnosti. 8. srpnja 1941. g. u Moskvi je potpisan englesko-sovjetski sporazum, nakon kojeg su pomoć SSSR-u uputile i SAD. 14. kolovoza potpisana je Atlantska povelja koja je u 8 točaka naglašavala bitna načela za pravedno novo uređenje svijeta u trajnom sustavu opće sigurnosti. Napad na SSSR aktivirao je i komunističke antifašističke pokrete u zemljama istočne Europe, koji su do tada mirovali u skladu s sporazumom Staljin-Hitler. Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemačke vojske na ruskom bojištu poslije Staljingrada i Kursk-Orsela, godina 1943. donijela je na strani Saveznika i najvažnije političke odluke. Što su saveznici bili svjesniji svoje konačne pobjede, to su više razmišljali o onome što će biti poslije rata, pa su se među njima počeli javljati sukobi interesa. Osobito je Čerčil izražavao zabrinutost da će Rusi zadobiti prevlast i ugroziti zapad. Staljin je već 1941. prilikom sklapanja sporazuma s Britanijom nagovijestio da njegov poslijeratni plan sadrži slabljenje Središnje Europe i insistiranje na sovjetskim granicama s početka rata (okupirana Poljska). No kako su se Amerikanci bojali da isticanjem suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om, Ruzvelt je popuštao Rusima. Sovjeti su uspjeli nametnuti svoje stajalište na konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu je zaključeno da buduća granica poljske države bude pomaknuta na zapad do Odre, te je priznato pravo komunističkim strankama da budu primljene u koalicije. Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji i početka kraja rata tijek daljnje poslijeratne politike odvijao se na putu teheranskih odluka. Gotovo čitav Balkan dospio je pod utjecaj SSSR-a, osim Grčke, za koju je Staljin u sporazumu 1944. g. priznao da pripada u britansku interesnu sferu. Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za europska zbivanja i svoju pažnju okretali na rat na Pacifiku. Željeli su da se i SSSR uključi u rat na Istoku, pa su zato bili spremni popuštati Sovjetima u Europi. Takva njihova politika pokazala se već na pitanju uspostave Poljske. Staljin više nije priznavao izbjegličku vladu u Londonu, već je osnovao novu vladu u Lublinu u kojoj su većinu imali komunisti. Sličan je razvoj bio i u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj, koje su do dolaska Crvene armije imale domaće fašističke režime. Na konferenciji u Jalti 1945. g. sile pobjednice bile su jedinstvene u gledištu da Njemačku valja oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu štetu, ali nisu bile jedinstvene u pogledu pojedinosti unutar njezine teritorijalne podjele i u pogledu naplaćivanja ratne štete iz njezine privrede. U pogledu istočnih granica konferencija se izjasnila za liniju Odra-Neisa. Sovjeti su poduprli stvaranje Ujedinjenih naroda koje je stvoreno 25. travnja 1945. g. u San Francisku i u kojem su glavnu riječ imale velike sile okupljene u Vijeću Sigurnosti. Rat je završen u Europi kapitulacijom Njemačke 8. 5. 1945. 6

Odnosi unutar antihitlerovske koalicije nisu bili izgrađeni tako čvrsto da bi se mogli održati i u poslijeratnim uvjetima. Svaka je strana polazila od svojih specifičnih interesa, a sumnjičavost i nepovjerenje obilježavali su koaliciju u svim fazama rata. Zaključci s konferencija velikih sila dobili su novo značenje u poslijeratnim uvjetima. Nova snaga socijalizma počela se širiti iz SSSR-a koji je iz rata, uz SAD, izašao kao nova sila. Staljinova koncepcija novih odnosa u svijetu bila je posve drukčija od one SAD-a i Britanije. On je uvidio da je rat omogućio Crvenoj armiji da postane značajan vojno-politički faktor, čije značenje prelazi granice SSSR-a. On je nastojao da što povoljnije riješi pitanje sovjetskih granica na zapadu i zato je tražio da se u Istočnoj Europi stvore «prijateljski režimi» koji će biti u posebnim odnosima sa SSSR-om. U godinama rat Zapad je prihvatio takvu Staljinovu politiku. Kapitalističke zemlje su smatrale da je Staljin zainteresiran za održavanje koalicije i da se ponaša kao državnik bilo koje druge zemlje. No kad su nakon rata u istočnim zemljama počeli nastajati oblici narodnih demokracija uz pomoć Crvene armije, zapadni su se saveznici zabrinuli za daljnji razvoj svijeta. Kao rezultat rata nastao je nov odnos snaga i bitno je izmijenjen njihov raspored. Sovjetski Savez je kao jedina socijalistička država uz tada nerazvijenu NR Mongoliju izašao iz rata kao svjetska sila. Svojim djelovanjem uspio je razbiti izolaciju nametnutu u godinama između dva rata i postati značajnom političkom silom. Prisutnost sovjetskih snaga u jednom dijelu istočnoeuropskih država omogućili su mu ostvarenje novih političkih poteza. Rat je srušio staru političku strukturu Europe. To se prije svega odnosi na Istočnu Europu, gdje je došlo do likvidacije kapitalističkog sistema pod utjecajem sovjetskih snaga. Među kapitalističkim zemljama SAD je postao apsolutni predvodnik, dok su Britanija i Francuska izgubile prevlast oslabljenje i uništene ratom, te gubitkom kolonijalnih carstava. HLADNI RAT Početna faza međunarodnih odnosa nakon 2.s.r. bila je «hladni rat». Stvaranje novih socijalističkih sustava u Europi i Aziji i val borbe kolonijalnih naroda za nacionalno oslobođenje ocjenjeni su u kapitalističkom svijetu kao promjene kojima se treba suprotstaviti. U svakoj toj promjeni vidjela se sovjetska akcija. Bojeći se za svoje privredne i političke pozicije, kapitalističke zemlje pod vodstvom SAD-a započele su stvarati organizirane oblike otpora SSSR-u. Taj novi tip odnosa može se nazvati bipolarni tip, jer su sve snage bile okupljene oko dva centra, a međunarodni se život odvijao unutar dvaju zatvorenih sistema. U početku je hladni rat imao obilježje da su ga pokrenule kapitalističke zemlje Zapada, uvjerene da će skupom različitih mjera zaustaviti komunizam. Druga karakteristika bila je postojanje nuklearnog oružja u oba tabora i da bi u slučaju rata moglo doći do uništenja obje strane. Vojna ravnoteža snaga postala je tako osnovnom značajnom hladnog rata, pa je prisutno jačanje konfrontacije nevojnim sredstvima (izolacija socijalističkih država, politika oštrog konfrontiranja na rubu rata, stalna napetost i nepostojanje uzajamnih kontakata). Socijalističke snage koje su u zemljama istočne Europe ojačale tijekom rata bile su zahvaljujući dogmatskom Staljinovom sagledavanju svijeta i borbe za socijalizam sputavane i u potpunosti podređene njegovom diktatu. Staljin je u pobjedi u 2.s.r. gledao moguća teritorijalna proširenja i zalagao se da stekne što više teritorija, uvjeren da na taj način jača interese sovjetske države. Državni interesi bili su u potpunosti izjednačeni s interesima socijalizma. Unutrašnje deformacije unutar SSSR-a ubrzo su prenesene kao vjerna kopija na zemlje narodne demokracije i na njihove međusobne odnose. Značilo je to odustajanje od propagiranja nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na sovjetski tip u svim državama istočne Europe, osim u Jugoslaviji. Upravo će proces dezintegracije unutar socijalističkog lagera, osobito nakon Staljinove smrti, biti jedan od važnih činilaca prevladavanja hladnog rata i traženju novih oblika međunarodnih odnosa. Sukob s Jugoslavijom pokazao je da staljinističke forme odnosa između socijalističkih država nisu dobre. Tako su pobune u nekim istočnoeuropskim državama pokazivale su tendenciju vraćanja na 7

politiku nacionalnog socijalizma i odupiranje bezuvjetnom prihvaćanju sovjetskog diktata. Na 20. kongresu KP SSSR-a izvršena je analiza staljinističkih deformacija i bio je otvoren put traženju novih odnosa među socijalističkim zemljama. Tako je 1955. g. stvoren Varšavski pakt kao sredstvo vojno-političke suradnje, dok je gospodarska suradnja bila unutar SEV-a. Prilikom razmatranja odnosa među socijalističkim državama mora se poći od činjenice da postoje različitosti među pojedinim socijalističkim državama, odnosno da svaka od njih ima svoje specifičnosti. Usklađivanje različitih shvaćanja o izgradnji socijalizma i pitanje međusobnih odnosa pokušavaju se u poststaljinističko vrijeme riješiti kroz razne saveze i udruženja, no prevlast SSSR-a i dalje je postojala, samo je institucionalizirana u formi Varšavskog pakta i SEV-a.

8

Austrija PRVI SVJETSKI RAT I KRAJ MONARHIJE Povod izbijanju rata bio je atentat Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. g. Nadvojvodina namjera da provede reforme u Monarhiji u korist svih naroda osujetila bi velikosrpske planove. Srbiji je 23. srpnja postavljen ultimatum od 48 sati da uključi austrijske činovnike u istragu o atentatu. Kako Srbija nije bezuvjetno prihvatila ultimatum prekinuti su diplomatski odnosi 25. srpnja. Austrija je iza sebe imala podršku Njemačke, a Srbija podršku Rusije. 28. srpnja 1914. Austrija je objavila rat Srbiji. Njemačka je Rusiji objavila rat 1. kolovoza, iz razloga što je htjela preduhitriti pun učinak ruske masovne mobilizacije. Odmah 3. kolovoza objavila je rat Francuskoj, koju je napala preko neutralne Belgije. Austrijski je vojni pohod predviđao brzu i prodornu ofenzivu protiv Srbije, protiv koje je uspjela pridobiti Bugarsku. Privremeno je zauzet i Beograd, ali je ofenziva završena porazom Austrije. Duga ruska fronta na istoku onesposobila je mnoge austrijske vojnike i tamo se od rujna 1915. vodio položajni rat. U jesen 1915. osvojena je Srbija i Crna Gora, a okupirana Albanija. Ostaci srpske vojske spasili su se bijegom na otok Krf. Da zadrži neutralnost Italije, Austrija joj je nudila Trentino, a poslije i Akvileju, ali Italiji je Antanta Londonskim sporazumom iz 1915. g. obećala više. Italija je stoga ušla u rat na strani Antante i otvorila treću frontu na rijeci Soči, gdje Talijani nisu imali velikog uspjeha. 1916. g. dolazi do prodora ruske vojske na istočnom bojištu, čija neposredna posljedica je bilo uključivanje Rumunjske u rat, no ona je ubrzo kažnjena dobro pripremljenom akcijom njemačkih, austrijskih, bugarskih i turskih trupa. Nakon osvajanja Bukurešta Centralne sile uputile su mirovnu ponudu. Rat je uvelike prijetio opstanku Monarhije. Češke su jedinice na ruskoj fronti prešle na neprijateljsku stranu, a češki su političari Masarik i Beneš kod Antante pokušali agitirati za stvaranje samostalne češke države. Kad je preminuo car Franjo Josip I. nestala je i ona zadnja veza koja je povezivala sve one narode u Austriji koji su se htjeli od nje odjeliti. Njegov nasljednik bio je Karlo I., karakteran i ljubazan vladar, koji je želio mir, ali mu je nedostajalo političkog iskustva. Sjedinjene Države su tijekom rata opskrbljivale svoje europske saveznike i iz privrednih razloga su bili zainteresirani za pobjedu sila Antante. Blokada Engleske na moru uzrokovala je nestašicu i glad u zemljama Centralnih sila, pa je njemačko vojno zapovjedništvo odlučilo pokrenuti neograničeni podmornički rat protiv (8. siječnja 1917.) Kako su se pod udarom našli i američki trgovački brodovi SAD je 6. travnja 1917. objavio rat Njemačkoj i potkraj godine Austriji. Drugi veliki događaj u 1917. godini bile su Ožujska, a poslije nje Oktobarska revolucija koje je na vlast u Rusiji dovelo boljševike. Nestašica i glad sve su više pritiskali stanovništvo, pa se priželjkivao završetak rata. Na slavenskim je područjima dolazilo do sabotaža. Car Karlo pokušao je kontaktirati s Francuskom, ali je to propalo zbog prigovora Talijana (pismo princa Sixtusa). Boljševička revolucija i izlazak Rusije iz rata nakon mira u Brest Listovsku značilo je ogromno olakšanje za Centralne sile. 12. bitka na Soči potisnula je Talijane daleko do rijeke Piave, pa je potkraj godine 1917. g. oslabio položaj Antante u ratu. No rat se bližio kraju. 1918. g. došlo je do pobune mornara u Kotoru, glad je kočila snagu otpora stanovništva, u Beču je gotovo nestalo živežnih namirnica. Vlada je potpuno izgubila autoritet, a slavenski su zastupnici u 9

parlamentu nekažnjeno ismijavali državu. A tu je bilo i 14. Wilsonovih točaka koje su ih još dodatno ohrabrivale. Masarik je u Parizu osnovao svoju češku vladu koju su ubrzo priznale i sile Antante. 8. kolovoza 1918. Englezi su probili njemačku zapadnu frontu, Francuzi su prodrli kod Soluna, a slomljena je Bugarska fronta, pa je Bugarska zatražila primirje. Ubrzo su to učinili i Turci. Na talijanskom bojištu povukli su se Mađari, a njemačke trupe otkazale poslušnost, što je dovelo do raspada fronte. 3. studenog 1918. sklopljeno je primirje uz prihvaćanje teških uvjeta Antante: predaja Južnog Tirola, područje Krasa, Istre i sjeverne Dalmacije. Njemačke su se trupe morale povući, a austrijske demobilizirati. Car Karlo je nastojao očuvati Monarhiju izdavanjem Manifesta 17. listopada kojim se Monarhija transformira u savez narodnih država. No Ugarska je uložila prigovor tako da je bila izuzeta. Uskoro je došlo do prevrata u Pragu i preuzimanja vlasti. Novoj državi su se priključili i Slovaci, Galicija se priključila Poljskoj, a Južni Slaveni objavili su svoje odvajanje i priključili se Srbiji. Konačno se Mađarska 30. listopada odvojila od Austrije. 21. listopada sastali su se predstavnici Austrije u konstituirali se kao Provizorna narodna skupština samostalne njemačkoaustrijske države. Kabinet je preuzeo Lamaš. U studenom je donijeta odluka o državnoj reformi, a car Karlo je 11. studenog donio odluku da se odriče sudjelovanja u državnim poslovima. 12. studenog proglašena je Republika Njemačka Austrija. AUSTRIJA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA 16. veljače 1919. održani su izbori u kojima su socijaldemokrati dobili 72, kršćansko-socijalna stranka 69, a Stranka njemačkih nacionalista 26 mjesta. Tada su prvi puta birale i žene. Narodna skupština izabrala je novu vladu na čelu sa Karlom Renerom (koalicijska vlada). Najveća opasnost za mladu Republike bile su sovjetske diktature u Bavarskoj i Mađarskoj. Iako je KP djelovala i u Austriji, nije imala većeg uspjeha. 1919. u St. Gallenu održani su mirovni pregovori. Prvo je bilo pitanje granica jer su njemačka govorna područja u Češkoj, Moravskoj i Šleskoj htjela ostati u Austriji, no to im je uskraćeno. U pogledu Južnog Tirola Austrija nije imala uspjeha i on je pripao Italiji. U sporu sa Jugoslavijom Austrija je dobila samo u koruškom pograničnom području, gdje su koruški dobrovoljci pružili otpor slovenskim jedinicama. Referendumom se stanovništvo odlučilo za ostanak u Austriji. Južna je pak Štajerska pripala Jugoslaviji. Austrija je još dobila Gradišće, a izgubila je Šopron i okolicu, koji su pripali Mađarskoj. U pravnom pogledu, Austrija je postala nasljednikom Habsburške Monarhije. Ujedinjenje s Njemačkom bilo bi moguće samo odlukom Lige naroda. Odredbe mirovnog sporazuma sadržavale su i ograničenje oružanih snaga (30 000), zabranu držanja ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva. Na kraju se od Austrije, koja je gladovala, očekivalo čak i isporuka žive stoke. Promijenjeno je i ime države koja se sada zvala Republika Austrija. 1. X. 1920. Austrija je dobila svoj prvi ustav. Temeljio se na dvodomnom sustavu parlamenta koji se sastojao od Narodnog vijeća i Saveznog vijeća, koje je posjedovalo samo pravo odgodnog veta. Državni poglavar je bio predsjednik koji je imao male ovlasti, a birala ga je Savezna skupština (oba vijeća). Beč je odvojen kao zasebna cjelina. U listopadu 1920. održani su novi izbori na kojima je pobijedila Kršćanskosocijalna stranka, a Socijaldemokrati su prešli u opoziciju. Savezni predsjednik postao je Mišael Haniš. Nova vlada trebala je prvo riješiti privrednu krizu, jer su agrarna i industrijska područja, te sirovine pripali susjednim državama. Provodi se privredna reforma, dolazi do inflacije zbog papirnatog novca, što je uništilo velik dio ušteđevine i zaliha. 1921. g. u Beču su izbili nemiri i pljačke. Savezni kancelar Šober nikako nije mogao ojačati valutu. Zbog jednog kredita od Češke, Austrija je morala priznati joj granice i odreći se tako prava na sudetska područja. Kancelar Seipl bio je zaslužan za postizanje prvih promjena. Htio je ojačati valutu domaćim kreditima, ali nije uspio, jer su banke bile pod stranim nadzorom. Seipl se obratio i Ligi naroda i 10

opisao bijedu koja vlada u državi. To je naišlo na odjek, te je Ženevskim protokolom 1922. odobren zajam Austriji. 1925. uveden je šiling kao nova valuta. Za provedbu sanacijskog zakona bile su potrebne upravne mjere i mjere štednje. Došlo je do otpuštanja mnogih radnika, što je vladu učinilo nepopularnom i dovelo do jačanja socijalista na izborima 1923. No kršćanski socijalisti su i dalje vladali. Od 1924-1926 savezni je kancelar bio Rudolf Ramek. Vanjska je politika bila mirna i težilo se održavanju dobrih veza sa svim susjedima. 1927. godine došlo je do teške krize u Austriji, čiji uzrok su bile napetosti između dviju velikih stranaka. One su dovele do stvaranje tzv. samozaštitnih saveza. Desnica je imala «Udruženje radnika», koje je postupno nadjačala «Domovinska obrana». Na socijaldemokratskoj strani bio je «Republikanski zaštitni savez». U siječnju 1927. izbili su nemiri u Gradišću (ubijena dva socijaldemokrata), koji su nastavljeni pobunom u Beču (kada je sud oslobodio ubojice socijaldemokrata) i paljenjem Palače pravde. Bilo je 90 mrtvih među kojima i 5 pripadnika vlade. Najvažnija zadaća vlade bilo je stoga razoružanje tih obrambenih udruga. 1929. g. pod saveznim kancelarom Šoberom uslijedila je ustavna reforma kojom su povećane ovlasti saveznih predsjednika, a predsjednika je od tada birao narod. Šober je u Nizozemskoj postigao ukidanje svih ratnih odšteta. Da bi ublažila posljedice svjetske gospodarske krize, Austrija je ušla u carinsku uniju s Njemačkom, ali je ona propala zbog protivljenja Francuske i Male Antante (predlagali su se razni srednjoeuropski projekti dunavskih saveza koji bi isključivali Njemačku, a okupljali Austriju, Mađarski, Poljsku, Čehoslovačku, Jugoslaviju i Rumunjsku, a sve protiv njemačko-austrijskog zbližavanja) 1931. propala je i vodeća banka u Beču Austrijska kreditna ustanova, te je država morala platiti sva potraživanja. 1931. g. došlo je do puča koji je predvodio štajerski zapovjednik Domovinske obrane Walter Pfirmer, ali je propao. Od 1932. na vlasti je Dolfusov kabinet koji je postigao da Narodno vijeće potvrdi novi zajam Lige naroda, kako bi se sanirale posljedice gospodarske krize. 4. ožujka 1933. došlo je do oštre rasprave u Narodnom vijeću o valjanosti glasačkih listića, koja je izazvala ostavke triju predsjednika, te samoraspuštanje parlamenta. Austrijska vlada smatrala je da mora krenuti autoritativnim smjerom, a politički se počela približavati Italiji. Ona je spriječila sazivanje Narodnog vijeća, tako što je treći predsjednik dao ostavku, ne iskoristivši svoje pravo da ukine Narodno vijeće i sazove nove izbore. Isključen je i Ustavni sud. Vlada se koristi ratnim zakonima još iz doba Monarhije, te raspušta Zaštitni savez i Komunističku partiju. U Austriji sve više jača njemački socijalizam. Kako bi pogodila austrijske prometne veze s inozemstvom, Njemačka je uvela odluku o blokadi od 1000 maraka, tj. za putovanje u Austriju njemački su državljani morali platiti 1000 maraka. Kao reakcija na to bilo je 1933. zabranjivanje Nacionalsocijalističke stranke. Brojni pripadnici te stranke uputili su se preko granice u Njemačku, gdje su ujedinjeni u jednu vojnu formaciju pod imenom «Austrijska legija». Dolfus je nastojao postići unutarpolitičko pomirenje, te je kontaktirao više puta s nacionalsocijalistima. Socijalisti su pregovarali s kršćanskim demokratima, ali se tome usprotivio Musolini. No Dolfus nije htio oponašati talijanski fašizam u Austriji, već je njegov ideal bila «kršćanska staleška država», koja bi umjesto stranaka postavljala staleške organizacije. Bio je uvjeren da Austriji pripada posebna misija unutar Europe, pa je neovisnost Austrije (i prema Italiji) bila jedan od temelja njegove politike. Iz tih gledišta proizašlo je i stvaranje Domovinske fronte. Ta organizacija trebala je njegovati staleško i austrijsko moralno shvaćanje. 1934. godine izbili su sukobi vlade i socijaldemokrata, kada se vođa Zaštitnog saveza Bernašek oružjem odupro policijskoj akciji traženja oružja. Socijaldemokratska stranka je proglasila opći štrajk. Vladine su trupe slomile otpor u tri dana, a Socijaldemokratska stranka je zabranjena. Kršćansko-socijalna stranka se zatim sama ukinula. Nakon ukidanja stranaka donesen je novi ustav, koji je trebao utemeljiti stalešku državu. Bilo je to 1. svibnja 1934. g. Izbor saveznog predsjednika odvijao se posredstvom gradonačelnika, dok su staleška vijeća imala samo savjetodavnu ulogu. Savezni je parlament odlučivao o vladinim prijedlozima. Odlučujuće su funkcije trebale pripasti 11

staležima, ali osim profesionalnih skupina za poljoprivredu i javne službe, ostale nisu organizirane. Stranke su dalje radile u ilegali. 1. 05. 1934. stupio je na snagu i Konkordat s Svetom Stolicom. 25. srpnja 1934. nacionalsocijalistički pučisti upadaju u vladinu zgradu i smrtno ranjavaju kancelara Dolfusa. Objavljeno je preuzimanje vlasti od Antona Rintelena, ali su pučisti nakon objave smrti kancelara zarobljeni i većina ih je smaknuta, dok je Rintelen pokušao samoubojstvo. Ovaj puč bio je zapravo režiran iz Njemačke. Puč je izazvao i brojne nacionalsocijalističke ustanke u drugim austrijskim saveznim državama, ali su svi propali. To je pokazalo da većina stanovništva ne podržava pobunjenike. Dolfusa je naslijedio Šušnik, koji je nastojao još čvršće povezati se s Italijom, jer Musolini je također odbijao nacionalsocijalizam. Tako su 1934. g. sklopljeni Rimski protokoli. No nakon rata u Etiopiji, Italija se približavala Njemačkoj, pa se sporazum s Austrijom nastojao učvrstiti 1936. Austrofašizam Dolfusa i šušnika između 1932. i 1936. g., pokušavao je bez većeg uspjeha uravnotežiti njemački utjecaj tražeći zaštitu Italije. Kad se naslućivala politika osovine Rim-Berlin Šušnik se odlučio za sporazum s Njemačkom 11. 07. 1936. g. Sporazumom se njemačka vlada obvezala priznati Austriju, dok je Austrija morala amnestirati nacionalsocijaliste i primiti ih u vladu, te graditi politiku na priznanju Austrije kao njemačke države. Ukinuta je blokada 1000 maraka. 1936. Šušnik je raspustio domobranske redove zbor razmirica u vodstvu, te sada više nije bio nikoga tko bi se suprotstavio nacionalsocijalistima. Musolini je 1937. g. posjetio Njemačku i dao joj odriješene ruke u postupanju s Austrijom. Hitler je 1938. g. pozvao Šušnika na pregovore u Brehtesgaden, gdje je Šušnik pod pritiskom vojne intervencije morao Austriju predati nacionalsocijalistima. Šušnik je kasno kontaktirao s ljevičarima koji su bili spremni na borbu protiv nacionalsocijalista i borbu Austrije za nezavisnost. Šušnik je pozvao narod na glasovanje o neovisnosti Austrije, ali je Hitler iznudio otkazivanje glasovanja, jer bi nacionalsocijalisti izgubili. Šušnik 11. ožujka podnosi ostavku, dok na granicama stoje njemačke trupe. Stvorena je nova vlada pod Sejs-Inkvartom, koja je 13. ožujka 1938. g. zaključila novi ustavni zakon o priključenju Austrije Njemačkom Carstvu. U to vrijeme Hitler je već dao naredbu za ulazak njemačkih trupa u Austriju. AUSTRIJA U TREĆEM REICHU – DRUGI SVJETSKI RAT Priključenje Austrije Njemačkoj velesile su prihvatile protestirajući. Najglasnije su bile prekomorske sile kao Meksiko, Kina i Čile, ali one su najmanje mogle protiv toga poduzeti. Italija se složila s aneksijom Austrije. Nisu ni Austrijanci bili potpuno nezadovoljni aneksijom, jer su očekivali konačno mir i poboljšanje privredne situacije. Pravi su im ciljevi nacionalsocijalizma bili gotovo nepoznati. 10. travnja 1938. održan je referendum na kojem je gotovo jednoglasno prihvaćeno priključenje Austrije Njemačkoj. Osim propagande, takvom ishodu glasovanja kumovao je i strah prisutan kod većine pučanstva. Već tada je Gestapo počeo s uhićenjima Austrijanaca koji su bili neprijateljski raspoloženi prema nacionalsocijalizmu. Nijemci su težili da se izbriše ime Austrija, pa su stoga u svibnju 1938. g. proveli podjelu Zemlje u sedam okružja. Prvotno se govorilo o «istočnoj marki», kasnije «carskoj marki», da bi se Hitlerovom odlukom naziv promijenio u «Alpsko-Dunavski kraj». Beč je uključivanjem rubnih općina povećan. Austrijance je najviše pogodio Njemačko-Talijanski sporazum o južnom Tirolu, koji je predviđao iseljavanje južnih Tirolaca u područje Carstva. U samoj su se Austriji stanovnici, uoči Drugog svjetskog rata, spontano osjećali Nijemcima. Za većinu građana male Austrije, Anšlus se činio kao najbolje rješenje. Mržnja prema Austrijancima, još je bila svježa u glavama srednjoeuropskih naroda nekadašnje A-U Monarhije, pa joj je velika Njemačka trebala pružiti zaštitu, dok će austrijski radnik naći spas samo u okviru velike socijalističke Njemačke.

12

Austrija je izjednačena, odnosno uvrštena u Njemačko Carstvo u pogledu uprave i privrede. Napadom na Poljsku 1. rujna 1939. započeo je 2. svjetski rat. Austrijanci su se borili kao pripadnici njemačkih snaga na svim frontama. Ratne strahote i zaoštravajuće mjere protiv Židova odbijale su sve više Austrijanaca od nacionalsocijalizma. Na tlu Austrije postojao je i zloglasni koncentracijski logor Matthausen, u kojem je ubijeno 120.000 ljudi. Još 1938. g. došlo je do stvaranja pokreta otpora iz različitih grupa stanovništva. Oni su najviše stradali od Gestapa, koji ih je neumorno otkrivao. Kako se rat bližio kraju, i Austrija je bivala poprištem ratnih djelovanja. Već 1943. i 1944. g. pretrpjela je saveznička bombardiranja. U proljeće 1945. g. s istoka su prodirale snage Crvene armije, a iz Italije su prodirali Britanci i Amerikanci, dok su Francuzi dolazili iz Vorarlberga. Austrijski su činovnici pokušali pregovorima s Crvenom armijom spasiti Beč od razaranja, ali ih je Gestapo otkrio. No ubrzo je Beč osvojen od saveznika, a Austrija se odvojila od Njemačke, u skladu s odlukama Moskovske deklaracije od 1943. g. u kojoj su saveznički vanjski ministri predvidjeli ponovnu uspostavu austrijske države. Još prije završetka rata Karl Rener je uspostavio vezu s ruskim zapovjedništvom, što je omogućilo stvaranje privremene državne vlade. Ona je 27. travnja 1945. g. proklamirala neovisnost Austrije. DRUGA REPUBLIKA Ubrzo nakon proklamacije neovisnosti prihvatile su je sve savezne zemlje i priznale privremenu državnu vladu. U lipnju 1945. saveznici su prvim kontrolnim sporazumom podijelili Austriju na okupacijska područja, a vrhovnu je vlast imalo savezničko vijeće koje je odluke donosilo jednoglasno. Četiri su sile okupirale svaka po jedan dio Beča, koji je bio usred sovjetske zone. Počele su se ponovno organizirati i stranke. Tako je nastala Austrijska narodna stranka, koja se nadovezala na tradiciju Kršćansko-socijalne stranke, a njeni vodeći ljudi većinom su dolazili iz kruga pokreta otpora. Druga velika stranka bila je Socijalistička stranka Austrije, stvorena inicijativom Karla Renera i Adolfa Šerfa. Ona je bila umjereno usmjerena prema crkvi, i težila je na sporazum s Katoličkom crkvom, za razliku od komunista. Treća je bila Komunistička partija Austrije, koja nije imala veliku potporu od naroda, koliku od sovjetskih okupatora. Proglašen je ponovno prijelazni ustav i to onaj iz 1920. g. 25. studenog 1945. održani su izbori na kojima su većinu dobili narodnjaci, a neznatno manje socijalisti, dok su komunisti dobili samo 4 poslanika. Stvorena je nova vlada na čelu s kancelarom Figlom, dok je savezni predsjednik postao Karl Rener. U lipnju 1946. donesen je drugi kontrolni sporazum koji je ograničavao utjecaj savezničkog vijeća samo na ustavne zakone. Svi su drugi zakoni mogli stupiti na snagu ako u roku od 31 dana nije podnesen prigovor nekog od saveznika. Značaj prvih izbora bio je u tome što su velike stranke proizašle iz temelja zapadne demokracije uspjele postići nadmoćnu pobjedu nasuprot komunistima. 5. rujna 1946. zaključen je Pariški sporazum o južnom Tirolu, koji su potpisali ministri Italije i Austrije, a odnosilo se na jednakopravnost Austrijanaca u pokrajini Bozen. Drugi vanjskopolitički problem su bili teritorijalni zahtjevi Jugoslavije, koja je htjela Klagenfurt, Villach i štajerska pogranična područja. Jugoslavenska su se zahtijevanja kasnije smanjila. Britanci su spriječili jugoslavenske snage da uđu u sporna područja, a zbog konflikta Tita i Staljina i izostanka ruske potpore Jugoslaviji, to je pitanje riješeno u korist Austrije. Životni uvjeti su u poslijeratno doba bili vrlo loši. Nedostajalo je hrane i goriva, te posebno stanova, jer je u ratu veliki broj kuća bio uništen. Životni uvjeti i privreda države Maršalovim su planom dobili temelj za normalizaciju. Austrija je kao članica OEEC-a dobila više od milijardu dolara i uskoro se počeo osjećati privredni rast. Karakteristično za odnos među strankama u Drugoj Republici bilo je izostajanje nasilnih sukoba, a jedina loša iznimka bio je štrajk komunista 1950. g., ali on je likvidiran jer je izostala podrška većeg dijela naroda. Nakon smrti Renera, savezni predsjednik postao je Teodor Körner. Kako je Austrija još 1950. g. bila okupirana tražila se 13

uspostava punog suvereniteta. 1952. čak je UN apelirao na velesile da prekinu okupaciju Austrije. Glavni kamen spoticanja je bilo pitanje blokovske politike, odnosno kojem bloku će se Austrija priključiti nakon prestanka okupacije. Indijskim posredovanjem uspjelo se uvjeriti SSSR u austrijsku neutralnost. No sporazum je postignut tek 1955. g. kada je austrijsko vodstvo na čelu sa kancelarom Rabom pregovaralo u Moskvi. Moskovskim memorandumom SSSR se uz primjerenu odštetu odrekao dugogodišnjih naftnih koncesija i prava na kopanje ruda i drugih imovinskih vrijednosti u Austriji. Sve je završeno konferencijom u Beču 15. svibnja 1955. kada su četiri saveznika potpisala državni ugovor i u jesen 1955. okupacijske trupe napustile su Austriju. Neutralnost Austrije zajamčena je i Saveznim ustavnim zakonom iz listopada 1955. g. Neutralnost nije prisiljavala Austriju ni na kakvu osobitu smjelost, dok god je trajao prekid u odnosima IstokZapad 1955. g. stvorena je savezna vojska u skladu s Državnim ugovorom, koja se temeljila na općoj vojnoj obavezi. Trudilo se i oko priznavanja austrijske neutralnosti, a iste godine primljena je i u UN. Sastanak američkog predsjednika J.F. Kenedija i sovjetskog vođe Nikite Hrušćova u Beču, pažnju svjetske javnosti usmjerio je na neutralnu Austriju. Od 1957. na mjestu saveznog predsjednika je socijalist Adolf Šerf, koji se probio ispred zajedničkog kandidata narodnjaka i Slobodnjačke stranke. Prednost socijalista pokazala se i u izborima za Narodno vijeće 1959. g. Narodnjaci su se povratili tek u izborima 1962. g., a Šerf je ponovno izabran 1963. g. Narodnjaci su ipak dali kancelara Kozefa Klausa. Nakon smrti Šerfa socijalisti su jedva ponovno dobili mjesto saveznog predsjednika u osobi Franca Jonasa. Na izborima 1966. narodnjaci su postigli apsolutnu većinu mandata, te je od te godine nestalo koalicijske vlade, koja je obilježila dotadašnje razdoblje. Jednostranačku vladu vodio je Jozef Klaus, a ona nije imala velikog uspjeha. Nakon konflikata 1960. g. u rješavanju pitanja južnog Tirola, ono je zaključeno 1969. g. sastankom ministara vanjskih poslova Austrije i Italije u Kopenhagenu. Važne gospodarske posljedice za Austriju imalo je osnivanje Europske gospodarske unije 1958. g., kojoj Austrija, zbog neutralnosti nije mogla pristupiti kao pravi član. Stoga je s još drugih šest država stvorila organizaciju EFTA. Sporazumi sa EG-om onemogućavani su zbog protivljenja SSSR-a. Na izborima 1970. pobijedili su socijalisti s 3 mandata više od narodnjaka. Kako su pregovori o koaliciji propali, obrazovana je manjinska vlada. Socijalisti su zadržali i mjesto saveznog predsjednika, na kojem je bio Franz Jonas. 1971. g. provedeni su novi izbori po novom izbornom zakonu, koji je osigurao socijalistima apsolutnu većinu, koju nakon 1970. nisu imali. Unutrašnju politiku opterećivali su koruški konflikti oko natpisa mjesnih imena, kada su razljućeni Koruščani demontirali njemačko-slovenske natpise mjesnih imena. Ta afera izazvala je napetosti u austrijskojugoslavenskim odnosima. Nakon smrti Jonasa, saveznim predsjednikom postao je Rudolf Kirššleger, kandidat socijalista. On je ponovno izabran 1980. g. Na izborima 1975. ponovno su većinu dobili socijalisti. Rad je vlade bio opterećen raspravama oko atomske centrale Cventendorf, koji je zaključen zakonom o zabrani korištenja atomske energije. Napetosti oko ekoloških zakona doprinijele su formiranju Zelene stranke. Poteškoće na radnom tržištu uzrokovale su od godine 1981. nepopularan program štednje, zbog kojega su socijalisti na izborima 1983. g. izgubili apsolutnu većinu, ali su formirali koaliciju sa Slobodnjačkom strankom. Nakon izbora Kurta Valdhajma za saveznog predsjednika, protiv njega je pokrenuta medijska kampanja zbog godina koje je proveo u njemačkim oružanim snagama. Protestirale su i SAD, pa su socijalisti prvi puta ostali bez saveznog predsjednika. Afera Valdhajm pala je u nezgodno vrijeme, u trenutku kad su austrijski politički krugovi pripremali obranu svoga projekta primanja Austrije u EU. Ideja o pristupu zajednici potaknuta je brigom da Austrija ne ostane izvan velikoga tržišta. 1986. g. počeo je na izborima proces opadanja snage dviju vodećih stranaka, pa su one ponovno 14

formirale koaliciju 1987. na čelu koje je bio Alojz Mok. Te godine po prvi puta su u parlament ušli i Zeleni. Iste godine svoj uspon započeo je i Jorg Hajder, predsjednik Slobodnjačke stranke u Koruškoj. On je uz pomoć narodnjaka izabran za zemaljskog poglavara Koruške, ali je nakon incidenta, kada je veličao politiku zapošljavanja u Trećem Reichu, bio opozvan i od socijalista i od narodnjaka. No ove izjave nisu odvratile naklonost birača od Slobodarske stranke. Nakon pada Berlinskog zida i rušenja komunizma, aktualiziralo se pitanje pristupa Austrije EU. Već 1989. g. ministar v.p. Alojs Mok traži primitak Austrije u Europsku uniju, koji je do tada kočilo pitanje neutralnosti. Pregovori o priključenju započeti su 1991. g. 12. lipnja 1994. održan je referendum u Austriji na kojem se 66% Austrijanaca odlučilo za pristupanje EU. Vodeći protivnik ovog pristupanja bio je Jorg Hajder, čija je stranka na izborima 1994. postigla značajan uspjeh, dok su nekadašnje velike stranke znatno oslabile. Hajder ipak nije uspio u pitanju referenduma sa svrhom zaoštravanja politike prema strancima. Na plebiscitu se tek 7% građana izjasnilo za nesnošljivost prema strancima. Od 1. siječnja 1995. Austrija je članica EU.

15

Mađarska PORATNE GODINE 1918. i 1919. Kad je izbila revolucija u Rusiji i sklopljen separatni mir u Brest Listovsku, Njemačka je mogla rasporediti veliki dio svojih vojnih snaga na zapadno bojište. Deseci tisuća mađarskih zarobljenika borilo se u ruskom građanskom ratu na strani boljševika, a sudjelovali su i u borbama protiv intervencionističkih snaga. U ožujku 1918. Bela Kun formirao je mađarski ogranak Sovjetske komunističke partije. Mađarsku su u to vrijeme zahvatili štrajkovi i demonstracije u kojima su se tražili kraj rata, opće i tajno pravo glasa i demokratizacija. Kad su se u Kotoru pobunili vojnici Carske mornarice, ona je ugušena naredbom kontraadmirala Mikloša Hortija. 20. svibnja 1918. izbila je velika pobuna u Ugarskoj koju je vlast uspjela ugušiti, a dezertera je bilo sve više. Ostavke vlade Vekerlea Karlo i njegovi savjetnici nisu htjeli prihvatiti, jer bi tada morali vlast povjeriti Mihaljiju Karoljiju. 8. travnja vođe nacionalnih manjina (Jugoslavenski odbor) objavile su zajedničku rezoluciju u Rimu kojoj se protive opstanku A-U. Kad je počelo rasformiranje A-U, mađarske vojne postrojbe borile su se još u Carskoj armiji i trpjele teške poraze na talijanskoj fronti. Protiv rata i suludog prolijevanja krvi protestirali su radnici MAV-a, tvornice strojeva, ali su policajci na njih otvorili vatru. Odgovor na to bio je val štrajkova. U mnogim su mjestima stvoreni radnički savjeti. Početkom kolovoza Antantine su snage izvršile proboj i napredovale na zapadnom i balkanskom bojištu. 17. listopada Ištvan Tisa u mađarskom parlamentu objavio je da je rat izgubljen. 25. listopada 1918. osnovan je Mađarski nacionalni savjet pod vodstvom Karoljija. Kako je car u Beču još uvijek odbijao imenovati ga premijerom narod je marširao iz Starog grada do Budimskog dvorca, zahtijevajući da se on imenuje premijerom. 30. i 31. listopada nakon što su Češka i Austrija proglasile neovisnost, izbili su neredi u kojima je ubijen bivši premijer Tisa, koji je za Mađare bio simbol dualističkog sistema i politike koja je zagovarala rat. Revolucija je trijumfirala i prvi puta nakon 1848. g. formirana je neovisna mađarska vlada na čelu s Karoljijem. Od njega se očekivalo da Mađarskoj osigura povoljan tretman i pravedne uvjete mira, jer se smatralo da je prijatelj Antante. Velike su sile Mađarsku ipak držale poraženom zemljom, a novu vladu smatrale su nasljednicom stare. Posljedica toga bilo je dijeljenje mađarskog teritorija, što je duboko uzdrmalo novu vladu. Kako primirje potpisano s A-U 3. studenog nisu priznavali saveznici na Balkanu, s Mađarskom je sklopljeno posebno primirje u Beogradu, što je bio prvi znak priznanja neovisne Mađarske u njezinim povijesnim granicama. No, ubrzo su te granice prešle okolne zemlje (Rumunjska, Čehoslovačka i Jugoslavija). Zbog Banata sukobile su se Rumunjska i Jugoslavija, pa su Francuzi morali okupirati Segedin. Stanje se u Mađarskoj nakon primirja vrlo sporo sređivalo. Karoljijeva je vlada željela postupno provesti ustavne reforme, ali radnici, seljaci i mnogi ratni zarobljenici koji su se vratili iz Rusije, nisu se s time slagali i htjeli su novu, socijalističku revoluciju. Premda su se u Budimpešti održavali red i mir, u provincijama su se događali razni napadi na javne zgrade, pljačke trgovina i sl. 24. studenog 1918. osnovana je Mađarska komunistička partija pod vodstvom Bele Kuna. Komunistička partija imala je politički program i njezina popularnost među radnicima, demobiliziranim vojnicima i nezaposlenima je brzo rasla. Komunisti su željeli buržoasku revoluciju pretvoriti u diktaturu proletarijata. Prokomunističke snage jačale su i unutar Socijaldemokratske stranke. Razilaženja je bilo i u Karoljijevoj Stranci neovisnosti. Desničarske skupine nisu željele razvoj buržoaske demokracije, već povratak staroga konzervativnog sustava. Pod vodstvom grofa Betlena i Đule Gembeša oni su se počeli organizirati protiv Karoljijevog režima. 16. studenog 1918. proglašena je neovisna Mađarska koja je postala republika. 11. siječnja 1919. Karolji je postao prvi predsjednik republike. Počela je demokratizacija javne uprave i priprema prvih demokratskih izbora. No, ni povećanje nadnica ni pomoć za nezaposlene nisu omogućili običnim ljudima dostojne uvijete za život. Uz nestašicu hrane i lijekova nije bilo ni dovoljno 16

energenata. Industrija je bila paralizirana i nije nudila nova radna mjesta. Počela je i zemljišna reforma, ali samo na nekim Karoljijevim posjedima. Seljaci su na to reagirali tako da su sami preuzeli vlasništvo nad velikim posjedima, tražeći kolektivizaciju. Karoljijeva vlada nije uspjela postići ni sporazum sa nemađarskim narodima, a odbijen je prijedlog stvaranja nekakvih Dunavskih sjedinjenih država. 21. veljače 1919. zatvoren je Bela Kun i neki komunistički vođe. Nakon toga došlo je do demonstracija, koje su Bela Kun i njegovi pristaše mogli lako kontrolirati iz zatvora, jer im je sam Karolji dao vrlo povoljne zatvorske uvijete. Planirali su srušiti vladu, ali je to učinio tzv. Vixov plan (Vix je francuski ministar v.p.), po kojem se Mađarska trebala povući oko 50 km zapadno od tadašnje mađarsko-rumunjske granice, da bi se pomoglo francuskoj i britanskoj intervenciji protiv sovjetske Rusije. Kako je to Karolji odbio, a nije imao vojnih snaga da pruži otpor, vlada je podnijela ostavku. Socijaldemokrati i komunisti su se potom dogovorili i osnovali zajedničku vladu. 21. ožujka 1919. Revolucionarni sovjet preuzeo je vlast u Mađarskoj i ona je proglašena sovjetskom republikom. Bela Kun postao je narodni povjerenik vanjskih poslova i šef nove vlade. Mađarska je ušla u savez s novom Rusijom i pozvala radništvo susjednih zemalja da se priključi zajedničkoj borbi protiv imperijalističkih sila i buržoazije. Rusi su računali na val revolucija u Srednjoj Europi koji bi se onda proširio i na zapadne zemlje. 13. travnja to se dogodilo i u Bavarskoj. Diktatura proletarijata prihvaćena je u Mađarskoj bez otpora, a prihvatili su je čak i njeni protivnici. Razlog tome leži u odbijanju Vixove note. I središnja i lokalna vlast došle su pod kontrolu radničkih sovjeta. Sva poduzeća koja su zapošljavala više od 20 ljudi prešla su u državno vlasništvo. Crvena je garda bila zadužena za održavanje reda i zakona kod kuće, a postojali su i planovi za stvaranje Crvene armije. Ubrzo su i svi veliki i srednji posjedi prešli u ruke proleterske države bez naknade vlasnicima. Raspodjela zemlje je zabranjena, jer je vlada držala da je to jedini način da se zajamči proizvodnja dovoljne količine hrane i spriječi širenje seoske sitna buržoazije. Tako bezzemljaši još jednom nisu dobili zemlju, a oni koji su je imali strahovali su da im neće biti oduzeta. Kontrarevolucija će to kasnije iskoristiti. Delegati na Pariškoj mirovnoj konferenciji bili su šokirani razvojem događaja u Mađarskoj. Angloameričko stajalište bilo je da krivnja leži u francuskom pokušaju da proširi utjecaj svojih ovisnih zemalja. General Smuts poslan je u Budimpeštu da pokuša nagovoriti mađarsku vladu na modificiranu neutralnu zonu, ali u međuvremenu Francuska je uz pomoć Praga i Bukurešta organizirala vojni napad na Mađarsku. Prijedlog o novoj neutralnog zoni Kun je odbacio, nadajući se da će to dovesti do novih pregovora. No, postojanje diktature proletarijata u Mađarskoj bilo je suprotno željama pobjednika, koji su željeli u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljiti teritorijalne apetite mađarskih susjeda. 16. travnja 1919. počela je rumunjska ofenziva, a 27. travnja čehoslovačka. Crvena armija je potisnuta, ali je već 20. svibnja pokrenula kontraofenzivu, nadajući se da bi proboj na sjevernom bojištu mogao omogućiti da se spoje sa sovjetskim snagama. Ubrzo su snage Crvene armije odvojile dijelove Slovačke i proglašena je Slovačka Sovjetska Republika. Kako je ratovanje Crvene armije iziskivalo velike napore za cijelu zemlju, kontrarevolucionari su to iskorištavali u dizali bune i štrajkove po cijeloj zemlji, ali tada još nisu mogli osvojiti vlast u Budimpešti. Predstavnici konzervativnih viših klasa Mađarske okupili su se oko Ištvana Betlena u Beču, a u francuskom Segedinu, Gembeš je organizirao tzv. Nacionalnu armiju pod zapovjedništvom Mikloša Hortija. Nacionalnu su armiju vodili reakcionarno raspoloženi časnici iz vremena Carstva. Za Francusku je bilo vrlo neugodno što njene male saveznice vojnim napadom nisu uspjele srušiti sovjetsku Mađarsku. Francuska je stoga predložila 13. lipnja nove granice u Srednjoj Europi na koje 17

je pristala revolucionarna vlada, te se Crvena armija povukla sa sjevera. No susjedne zemlje su ignorirale taj prijedlog i nisu se htjele povući. Pristajući na ponudu iz Pariza, Mađarska je učinila taktičku pogrešku, jer je povlačenje vojske vodilo u demoralizaciju i vladu je stavilo u beznadan položaj. Kad su Rumunji zauzeli područje istočno od Tise iako je ono od Antante priznato kao mađarsko, Crvena armija je krenula u protunapad, ali je razbijena, a Rumunji nastavili napredovati prema Budimpešti. 1. kolovoza 1919. objavljena je ostavka Revolucionarne vlade. 3. i 4. kolovoza rumunjska je vojska ušla u Budimpeštu, što je bio kraj sovjetske Mađarske. Pokazalo se da diktatura proletarijata u maloj zemlji poput Mađarske ne može odoljeti usklađenim vanjskim napadima. Na ciljeve i mogućnosti neovisne mađarske politike utjecali su mnogi čimbenici. Jedna od glavnih odrednica bila je da male zemlje koje su nastale na ruševinama A-U nisu ni pojedinačni, pa ni skupno, imale snagu i međunarodni ugled koji je uživalo Habsburško Carstvo. Ekonomski i politički te su države bile pod utjecajem svojih većih i snažnijih susjeda. Tako je njihova sudbina postala nerazdvojno povezana sa ravnotežom moći među većim europskim nacijama. OD SOVJETSKE REPUBLIKE DO DRUGOG SVJETSKOG RATA 7. kolovoza 1919. g. predstavljena je nova vlada na čelu s Ištvanom Fridrihom, kojoj se suprotstavila kontrarevolucionarna vlada. Ona je počela masovnu i okrutnu kampanju odmazdi na područjima kojima je upravljala. Kampanja je bila usmjerena protiv onih koji su sudjelovali u objema revolucijama i prvi puta u mađarskoj povijesti osnovani su zatočenički logori u kojima su ljudi bili držani godinama bez suđenja. Taj «bijeli teror» stvorio je poteškoće kontrarevoluciji. Tek nakon intervencije velikih sila u Budimpešti je formirana vlada prihvatljiva za Antantu, a premijer je postao Karolji Husar. U parlamentu je obrazovana većina kršćanskonacionalnih stranaka. Sukladno željama Antante, novi mađarski politički sustav morao je biti utemeljen na parlamentarnoj demokraciji i legalnom djelovanju socijaldemokrata i liberalne oporbe. Horty i njegova vojska ušli su 16. studenog 1919. g. u Budimpeštu, a u siječnju 1920. održani su opći izbori. Najveća politička snaga u parlamentu postala je stranka sitnih posjednika pod vodstvom Ištvana Sabe. Saveznici i mađarski susjedi insistirali su da mađarsko prijestolje ostane slobodno. Držali su da bi povratak Karla ili izbor kojeg drugog mađarskog kralja bio korak ka obnovi A-U. Novi je parlament ponovno uspostavio instituciju monarhije iz dva razloga: monarhija je jamčila pravni kontinuitet i opravdavala buduće pretenzije na izgubljene kraljevske teritorije. Kako nije smjelo biti kralja, uvedena je ponovno funkcija namjesnika. 1. ožujka 1920. za regenta je izabran Horty, iako nije bio podoban za ovu dužnost. Njegova su politička stajališta odlikovali nepokolebljivi konzervativizam, protusovjetski osjećaji i snažna želja za povratkom izgubljenih teritorija. Glavnu potporu imao je u vojsci i zato je bio ličnost koja je mogla održavati ravnotežu s sukobljenim elementima unutar samog režima. Potpisivanje mirovnog ugovora bio je jedan od preduvjeta da bi Hortijeva vlada bila međunarodno prihvaćena. Ta vlada ga je potpisala s namjerom da se bori poslije za njegovu reviziju. Mađari su zahtijevali održavanje plebiscita u spornim područjima, ali kako su saveznici odbacili bilo kakve ustupke, sporazum je potpisan 4. lipnja 1920. u Trianonu. Prema tom sporazumu novoj je državi ostalo samo 30% teritorija, odnosno 40% stare ugarske kraljevine. Svaki treći Mađar živio je sada u nekoj novoj državi. Mađarska vojska bila je ograničena na 35.000 ljudi. Gradnja novih pruga morala se nadzirati, a država je bila dužna platiti ratnu odštetu. Važan dio sporazuma bila je točka o manjinama, po kojoj sve etničke manjine u novim državama imaju ista prava kao i većina. Zbog diobe nacionalnog teritorija sporazum je naišao na oštro protivljenje u Mađarskoj od svih stranaka. Nacionalisti su tražili povratak svih teritorija, a socijaldemokrati samo pretežito mađarskih područja.

18

Nakon Trianonskog sporazuma mađarska vanjska politika bila je vođena težnjom za ostvarivanjem teritorijalne revizije. No, s obzirom na to da je Mađarska bila preslaba da to izvede sama, bili su joj potrebni pogodni vanjski saveznici. Istodobno, zadaća vanjske politike bila je osigurati opstanak kontrarevolucionarnog režima. Mađarska nije mogla pristupiti međunarodnoj zajednici samo potpisivanjem Trianonskog sporazuma, već se tražilo i odricanje krune Habsburgovcima i ulazak u Ligu naroda, što se i dogodilo u rujnu 1922. g. Od 1920. g. Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija sklopile su bilateralne sporazume i osnovale tzv. Malu Antantu, koja je imala za cilj očuvanje statusa quo u Srednjoj Europi i izoliranje Mađarske. Kad je taj savez došao pod utjecaj Pariza, Mađarska je dobila novog zaštitnika Britaniju, jer je ona za Britaniju bila protuteža francuskom utjecaju u Srednjoj Europi. 19. srpnja novi premijer postao je grof Teleki. On je želio ojačati položaj tradicionalno vladajućih klasa, krupnih zemljoposjednika i industrijalaca, te je poticao konzervativnu političku konsolidaciju. Uveo je čvrste mjere kako bi potisnuo ekstremne vojne elemente. Uveo je i «numerus clausus», mjeru koja je ograničavala broj Židova među sveučilišnim studentima. Započeo je i razgovore sa socijaldemokratskim vođama kako bi umirio radnički pokret. Uveo je ograničenu zemljišnu reformu da bi ublažio seljačko nezadovoljstvo, ali reforma je zahvatila samo 7% zemlje. Najveća pogreška mađarske zemljišne reforme bila je u tome što nije uspjela znatno povećati broj malih i seoskih imanja koja su se mogla održavati na životu. Zemlju su dobili i članovi Viteškog reda koji je osnovao Horti, a obuhvaćao je časnike i vojnike koji su se istakli u službi. Svaki je vitez dobio vitešku parcelu, a vjernost je dugovao Hortiju. Karlo se u ožujku 1921. g. bezuspješno pokušao vratiti na svoje prijestolje, a spor oko toga tko treba biti kralj ostao je neriješen. Telekija je na mjestu premijera naslijedio Betlen u travnju 1921. i obnašao je tu dužnost do kolovoza 1931. g. Betlen je postao ključna ličnost kontrarevolucionarnog razdoblja. Nije bio samo izvrstan taktičar, nego i državnik s vizijom i najistaknutiji političar Hortijeva razdoblja. Kad je Karlo u listopadu 1920. g. ponovno došao u Mađarsku i po drugi puta pokušao vratiti krunu Betlen je odobrio zakon kojim se Habsburgovcima oduzima pravo na mađarsko prijestolje. To je bila odlučujuća pobjeda nad legitimizmom. S pomoću vješte diplomacije osigurao je Mađarskoj povratak Pečujskog područja koje je Jugoslavija zauzela unatoč Trianonskom sporazumu. Na osnovi plebiscita 1921. Sopron je vraćen Austriji. Betlen je 1922. g. u parlamentu stvorio jedinstveni državni blok, odnosno Stranku jedinstva koja je eliminirala Stranku sitnih posjednika. Od tada će mađarskom seljaštvu nedostajati vlastita neovisna stranka koja bi se borila za politička prava seljaka i za radikalniju zemljišnu reformu. Betlen je postigao sporazum sa Socijaldemokratskom strankom kojoj je dana veća sloboda djelovanja i mjesto u novom ustavnom sustavu. Komunistička je partija zabranjena Zakonom III iz 1921. g. Betlen je uveo i novi izborni sustav koji je ograničio veličinu biračkog tijela. Budimpešta i još 12 gradova imali su tajno glasovanje, a u preostalom dijelu zemlje vraćeno je javno glasovanje sa svim mogućnostima zlouporaba i zastrašivanja. Tijekom tog razdoblja stranka jedinstva imala je u parlamentu apsolutnu većinu i bila je poslušna premijeru. Da bi se stabilizirala privreda, Mađarska se morala oslanjati na inozemne kredite. Osnovala je i zasebnu nacionalnu banku i uvela vlastiti novac. 1927. stara kruna zamijenjena je novim i stabilnim pengom. Kasnije je Betlen obnovio prije ukinuti Gornji dom Parlamenta kako bi postigao protutežu u Donjem domu koji se birao glasovanjem, ako bi se ovaj pokazao sklon ekstremizmu. Nastavio je ograničavati ovlasti mjesnih vlasti u županijama i općinama, a to se posebno odnosilo na Budimpeštu, koja je bila centar snage oporbe. Doneseni su i socijalni zakoni: uvedena je obvezna mirovina, invalidnina i druge socijalne mjere, ali se one nisu odnosile na seoski proletarijat. 1928. g. modificiran je «numerus clausus», a mnogo se radilo i na području školstva i stipendiranja mađarskih studenata u inozemstvu. Betlen je zadobio i povjerenje velikih sila, osobito Britanaca, jer se činilo da prihvaća odredbe mirovnog sporazuma. No potkraj desetljeća Betlen je otvoreno 19

izjavljivao da se Trianonski sporazum treba revidirati. Odanost toj politici potaknula je Betlena da sklopi sporazum sa Musolinijevom fašističkom Italijom. Betlenov sustav temeljio se na ravnoteži triju skupina unutar vladajuće elite, koja je omogućila i socijaldemokratima i lijevom krilu srednje klase da budu prisutni u vladi sve do 1944.g. Funkcioniranje takvog sustava spriječilo je skretanje Mađarske ulijevo, ali i udesno. Desnica je stoga na vlast mogla doći samo uz pomoć izvana. Velike sile Betlenov su sustav smatrale prihvatljivim i pomagale su mu u teškim situacijama. Za njih je taj sustav bio jamstvo da neće doći do revolucije, ni do habsburške restauracije, ali ni do traženja revizije Trianona. Betlenov sustav bio je krut i konzervativan i podržavao je samo vladajuću stranku dok je ostale trpio. Nakon 1933. g. očuvanje Betlenove strukture imalo je za cilj sprečavanje dolaska na vlast diktature nacističkog tipa. Radnički pokret, najvažniji i najradikalniji element lijeve oporbe bio je podijeljen, a savez između socijaldemokrata i komunista se raspao. Samo su socijaldemokrati mogli djelovati legalno. Komunistička je partija bila teško pogođena zabranom i progonima. Socijaldemokratska stranka uzimala je u obzir koegzistenciju s Hortijevim režimom i prihvaćala je činjenicu da barem na duže vrijeme neće moći biti moguće srušiti postojeći sustav. Velika gospodarska kriza uzrokovala je dugoročne gospodarske i političke posljedice. Kao odgovor na rastuću nezaposlenost i pad proizvodnje pojavili su se novi oblici vladanja, a državna se intervencija pojačala (New Deal). Kriza je Mađarsku pogodila nešto kasnije nego neke druge zemlje (1930-1931). Bila su dva razloga tom kašnjenju: početni rezultati gospodarske stabilizacije očitovali su se tek dvije ili tri godine prije krize. Drugo, poljoprivredni izvoz, od vrlo velike važnosti za Mađarsku, bio je obustavljen. Seljaštvo je zapalo u dugove, a proizvodnja klonula. Pad životnog standarda pratila je hiperprodukcija intelektualaca i činovnika, što je dovelo do porasta nezaposlenosti stručnjaka. Nezaposlenost je dala zamaha radničkom pokretu, a djelatnost Komunističke partije je ojačala. U Budimpešti su u rujnu 1930. održane demonstracije, a izvan grada organizirano nekoliko marševa gladi. Socijalistički radnički pokret nije imao gotovo nikakvog dodira s osiromašenim seoskim stanovništvom, a sve veći utjecaj dobivale su razne desničarske organizacije. Sve veća pozornost pridaje se selu, kojeg opisuju brojni pisci u svojim djelima. Godine 1930. osnovana je stoga Neovisna stranka sitnih posjednika. Iz krize je izrasla još jedna stranka Nacionalsocijalistička stranka. Njih su podupirali srednja klasa, posebice njeni donji slojevi i časnici. Te stranke privlačile su nekvalificirane, politički neobrazovane radnike koji su se slijevali u gradove. Za Betlenova nasljednika postavljen je Đula Karolji, koji je u kolovozu 1931. g. formirao novu vladu. U vladu nisu ušli predstavnici liberalne oporbe srednje klase, a nakon sabotaže na jednom vijaduktu, kada se srušio vlak, uveo je prijeki sud koji je sudio komunističkim čelnicima. No unatoč svim mjerama nije uspio smiriti nezadovoljstvo, pa ga je u rujnu 1932. g. naslijedio Đula Gembeš. Od njega se očekivala politika čvrste ruke i povratak reda i zakona. Kad je 1933. g. na vlast u Njemačkoj došao Hitler, mađarska je ekstremna desnica dobila inozemnu potporu. Gembeš nije donosio nikakve antižidovske zakone, već je htio provesti društvenu transformaciju sličnu onoj u Italiji. Uveo je Narodni radni plan od 95 točaka kojim je postao nadzornikom državnog aparata. U gospodarskoj politici postigao je dobre rezultate, no kada je pokušao intervenciju proširiti na područje politike i društva naišao je na otpor. Njegov pokušaj ukidanja budimpeštanske samouprave doveo je do stvaranja Saveza za zaštitu ustava. Pod pritiskom članova vlade i nekih konzervativnih političkih krugova, morao je odustati od preobrazbe Stranke jedinstva u masovnu organizaciju fašističkog tipa, koja bi sebi podčinila državni i javni upravni aparat. Gembeš je uveo mjere socijalne skrbi i započeo velike graditeljske projekte. Odlučno se obračunavao s radničkim pokretom. No vlada se 1934. g. našla u ozbiljnom međunarodnom skandalu, kada se uspostavilo da je Italija bila pokrovitelj ubojstva jugoslavenskog kralja Aleksandra i da su se dijelovi ustaškog 20

pokreta djelomice pod Gembeševim odobrenjem uvježbavali u Mađarskoj. Gembeš je bio prvi inozemni vođa koji je posjetio Hitlera nakon što je ovaj došao na vlast i cijelo vrijeme nastojao je ojačati mađarsko-njemačke veze, a Budimpešti osigurati ulogu posrednika između Berlina i Rima. To je nastojao iskoristiti za svoju politiku teritorijalnih revizija. Mađarska je odigrala važnu ulogu u kovanju talijansko-mađarsko-austrijskog saveza kada je došlo do anšluske krize s Austrijom. Sve dok je Italija bila protuteža Berlinu, mađarska je vlada nastojala svoju politiku orijentirati prema Italiji. Gembešev plan stvaranja totalitarne države je propao, a njegova smrt 1936. g. olakšala je vladajućim krugovima postavljanje novog premijera. Novi je premijer postao Daranji. Nakon Betlenova razdoblja može se uočiti kolebanje u politici mađarskih vlada. Kad god bi približavanje Njemačkoj i ostalim strankama desnice dostigli opasne razmjere, dogodila bi se smjena vlade i nastao bi određeni uzmak od prijašnjih stajališta. Ipak skretanje udesno i okretanje državne politike prema savezu s Njemačkom nije bilo moguće spriječiti. Jedan od razloga približavanja Njemačkoj bio je i taj, što je Mađarska, jednako kao i Njemačka bila nezadovoljna rezultatima Pariške mirovne konferencije. Često su mađarske vanjskopolitičke poteze inicirali Rim i Berlin, pa tako i 1934. g. uspostavljanje diplomatskih veza sa Sovjetskim Savezom, i 1940. sklapanje vječnog prijateljstva između Jugoslavije i Mađarske. Odnosi s većinom susjednih zemalja ostali su napeti. Učinjeno je tek nekoliko pokušaja poboljšanja odnosa s Jugoslavijom, a glavna svrha tih namjera bila je želja Mađarske da slomi Malu Antantu. Dobre odnose Mađarska je imala s Poljskom, zbog povijesnih veza i sličnosti između dvaju režima. 1938. g. premijer Daranji održao je u Đöru govor u kojem je najavio da vlada pokreće petogodišnji program (Đorski program) koji uključuje potrošnju od milijardu pengosa na vojsku i vojnu industriju, da bi se smirio strah nastao pripajanjem Austrije Njemačkoj i dolazak njemačke vojske na mađarske granice. U rujnu 1938. g. zaključen je Minhenski sporazum prema kojem je područje Sudeta pripalo Njemačkoj, ali se znalo već tada da to neće zadovoljiti Hitlera. Mirovni ugovor iz Pariza time je konačno propao, a mađarska vanjska politika bila je spremna poduprijeti sile Osovine, jer je u tome vidjela mogućnost da i ona izbori reviziju sporazuma i vrati svoje teritorije. Tako je između 1938. i 1940. g. Mađarska doista dobila neka područja (južne pogranične dijelove Slovačke – prva bečka odluka). Nakon što su Nijemci 1939. g. okupirali Češku i Moravsku, mađarska je vojska ušla u potkarpatsku Ukrajinu. No podržavanje Njemačke imalo je za posljedicu donošenje zakona koji su ograničavali broj Židova na javnim mjestima i njihova ženidbena i glasačka prava. Židovi su isključeni iz vojne službe, pa je od 1939. g. rasa, a ne religija, određivala status nekog čovjeka. Iako mađarski zakoni nisu bili tako surovi kao njemački, svejedno su uzdrmali mađarsku ustavnost. Mađarska je vlast osigurala posebne povlastice na njemačku nacionalnu manjinu. Nakon napada na Poljsku, Mađarska se politika na čelu s premijerom Telekijem nešto distancirala od Njemačke. Teleki je odbio surađivati s Njemačkom i mađarske željeznice nisu korištene za prijevoz njemačkih snaga. U isto vrijeme Teleki je otvorio granice poljskim izbjeglicama. Širenje mađarskoj teritorija bilo je tada najveće opravdanje za mađarsku politiku. Da bi se izbjegao napad Mađarske na Erdelj, zaključena je 1940. g. druga bečka odluka kojom je Erdelj vraćen Mađarskoj. Ta druga bečka odluka još je više zakomplicirala odnose između Mađarske i Rumunjske. To je pak odgovaralo Hitleru, jer ih je oslabljene međusobnim sukobom mogao lakše podčiniti njemačkom ratnom stroju. Nakon izbora 1939. i promjene izbornog zakona, najjača stranka u parlamentu postao je nacionalsocijalistički Strelasti križ. Iako je mađarska skretala udesno, mađarska situacija bitno se razlikovala od ostatka Europe pod nacističkom okupacijom. To pokazuje činjenica da je Mađarska primala poljske i francuske 21

izbjeglice, a mađarski Židovi unatoč antižidovskim zakonima nisu bili izravno ugroženi prije okupacije zemlje u ožujku 1944. g. Mnogi su Židovi stoga izbjegli u Mađarsku. U početku su bile očite samo prednosti saveza s Njemačkom. U proljeće 1941. g. situacija se promijenila. MAĐARSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU Pod jakim Hitlerovim pritiskom Horty i njegov glavni stožer odlučili su sudjelovati u planiranom napadu na Jugoslaviju. Teleki je smatrao da je to koban korak i nije ga bio spreman odobriti. U noći s 2. na 3. travnja počinio je samoubojstvo, priznajući tako neuspjeh svoje politike i odgovornost za promjenu politike nakon koje je Mađarska ušla u rat. Telekija je zamijenio Laslo Bardoši. Po nalogu njegove vlade mađarska je vojska 11. travnja prešla jugoslavensku granicu i okupirala Baranju i Bačku, Međimurje i Prekomurje. Velika je Britanija prekinula diplomatske odnose s Mađarskom. U vrijeme priprema za napad na SSSR, Sovjeti su poduzeli nekoliko akcija da zadrže Mađarsku neutralnost (vratili su zarobljeni barjak iz 1849. g. i bili spremni priznati mađarske aspiracije prema Erdelju). Mađarska nije odmah napala s Njemačkom SSSR, već je čekala pogodan izgovor, koji je našla u bombardiranju nekih mađarskih gradova od strane sovjetskih zrakoplova. 1942. mađarska je vlada poslala Drugu mađarsku armiju u SSSR i u Rusiji je djelovala pod njemačkim zapovjedništvom. U ožujku 1942. g. Bardošija je naslijedio Mikloš Kalaj. Kalaj je prvo podržavao savez s Njemačkom, ali je kasnije namjeravao raskinuti ga i postići sporazum sa zapadnim saveznicima i tako osigurati da se Hortijev režim osigura do kraja rata. U vrijeme rata ekonomija je uglavnom bila pod državnim nadzorom i sve se radilo samo za potrebe vojske. Većina je tvornica proglašena ratnim postrojenjima. Mađarsko gospodarstvo bilo je podređeno njemačkim interesima, a neke su industrije proizvodile više za Njemačku nego za Mađarsku, gdje je odlazila i većina prehrambenih proizvoda. Nakon što je ušla u rat, Mađarska je zabranila politička okupljanja, uvedena je cenzura tiska, a slušanje stranih radio stanica se kažnjavalo. S komunistima se obračunavalo prijekim sudom. Nakon uspjeha saveznika u sjevernoj Africi i Rusa u Staljingradu, bilo je jasno da Njemačka gubi rat. Uništena je Druga mađarska armija na istočnom bojištu. Po borbenoj spremnosti i sposobnosti mađarske su snage daleko zaostajale za Crvenom armijom, a zbog neprijateljskog ponašanja Nijemaca mnogo je Mađara zarobljeno. Nakon poraza Druge armije, Kalejeva je vlada odbila poslati nove snage na istočno bojište, te je tražila način da se poveže sa Zapadom. Javilo se sjećanje na prvi svjetski rat i prodor saveznika preko Balkana. Nije se željelo vidjeti Mađarsku ponovno na strani gubitnika. Vladajuće snage Horty-Kalay-Betlen nastojale su izvesti Mađarsku iz rata i sačuvati postojeće političko ustrojstvo. Svi su se slagali da treba prekinuti suradnju s Nijemcima, ali se nisu slagali da treba očuvati postojeće političko ustrojstvo. Seljaci i radnici tražili su reforme, podjelu zemlje, ograničavanje krupnog kapitala i demokratizaciju političkog života. Od siječnja 1943. g. predstavnici Kalajeve vlade vodili su pregovore sa saveznicima u Istambulu, Štokolmu i Švicarskoj. Mađari su se nadali da bi mogli zadržati neka osvojena područja i ako se povuku iz rata. Željelo se izvesti tu zamjenu strana neovisno o SSSR-u. U početku je mađarske nade pokrenulo savezničko iskrcavanje u Siciliji i kraj fašističke Italije. U rujnu 1943. g. Britanci su predstavnike Kalajeve vlade upoznali s uvjetima primirja, koje bi stupilo na snagu kada saveznici stignu na mađarsku granicu. Do tada je Mađarska morala pružiti uvjerljive dokaze da je prekinula s Berlinom. Kalaj je strahujući od posljedica moguće njemačke okupacije ipak odlučio pričekati razvoj situacije na bojištu. Ipak, njemačka obavještajna služba saznala je za mađarske pregovore sa zapadom. Hitler je u strahu da započeto savezničko napredovanje prema Mađarskoj ne izazove Kalajev prijelaz na savezničku 22

stranu, naredio da se započne «Operacija Margareta». Na susretu Hitlera i Hortija 18. ožujka 1944. g. namjesnik je pristao na okupaciju Mađarske. Čim je Mađarska okupirana, počela su uhićenja nacističkih protivnika, političara radničkog pokreta i građanske oporbe. Kalajeva vlada je dala ostavku, a Kalaj je pobjegao u tursko veleposlanstvo, ali je i on uhićen. Sve su političke stranke osim one krajnje desnice raspuštene. U svibnju su mađarski Židovi zatvoreni u geta i odvođeni u logore smrti. Oko 50% mađarskih Židova završilo je u Aušvicu. Horty je ostao namjesnik za vrijeme tih događaja, a mađarski državni aparat i dalje je funkcionirao, zaposjednut od pronacističkih činovnika. Nakon okupacije, saveznici su počeli bombardirati Mađarsku. 3. travnja 1944. bombardirana je Budimpešta. Okupacija je aktivirala i pokret otpora u kojem su veliku ulogu odigrali komunisti, koji su imali najviše iskustva u tajnom organiziranju. Formiran je izvršni odbor Mađarske fronte čiji članovi su bili komunisti i pristaše Stranke sitnih posjednika. Kad je Crvena armija u kolovozu okupirala Rumunjsku, Horty je izveo veliki zaokret u svojoj politici, jer je vidio da ne može očekivati ulazak zapadnih saveznika u svoju zemlju, već Sovjeta. Stoga je 28. rujna mađarsko izaslanstvo otišlo u Moskvu na pregovore o primirju, koje je potpisalo 11. rujna. 15. 10. 1944. Horty je na radiju proglasio primirje. No, mađarski vladajući krugovi nisu bili prikladno politički i vojno pripremljeni na njemačku reakciju, pa su propali na ovoj povijesnoj kušnji, a cijenu njihove greške platio je narod. Njemačka je vojska zauzela strateške točke i vojna postrojenja, a držeći njegovog sina kao taoca, prisilili su Hortyja da vlast preda Stranci strelastog križa, a on je prebačen s obitelji u Njemačku. U jesen 1944. g. sovjetske su postrojbe prešle mađarsku granicu. Do Božića 1944. g. sovjetske su snage okupirale Budimpeštu, koja je mogla biti pošteđena uništenja da su njemački zapovjednici pristali na predaju. Zemlja je bila sada podijeljena na dva dijela – jedan koji je oslobodila sovjetska armija i drugi u rukama Strelastog križa na kojem je on uveo strahovladu, koja je najviše pogodila Budimpeštu. U listopadu su se komunisti i socijaldemokrati dogovorili da stvore zajedničku frontu koja je imala za cilj oslobađanje zemlje i njen poslijeratni demokratski razvitak. Formiran je oslobodilački komitet Mađarskog narodnog ustanka s Zilinskim na čelu. Veliku su ulogu imale partizanske akcije koje su sprečavale prijevoz industrijske robe u Njemačku. Mnogi vođe pokreta otpora su uhvaćeni i pogubljeni krajem 1944. Bježeći pred nadirućom sovjetskom vojskom, Nijemci i pripadnici Strelastog križa odnijeli su sa sobom mnogo toga što je bilo važno za zemlju. Zadnje njemačke postrojbe napustile su zemlju tek 13. travnja 1945. g. U oslobođenim dijelovima Mađarske počelo je organiziranje demokratskih skupina. Tako je u Segedinu Socijaldemokratska stranka i Građanska demokratska stranka osnovale Frontu mađarske nezavisnosti, a podržavali su je i komunisti koji su se vratili iz Moskve. 21. prosinca sastala se Privremena narodna skupština u Debrecinu i izabrala Privremenu narodnu vladu s Belom Miklošem na čelu, a koju su priznali i saveznici. Prva akcija nove vlade bila je objava rata Njemačkoj 28. prosinca 1944. g. MAĐARSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon oslobođenja cijelog teritorija, provedeni su izbori u studenome 1945. g. Mađarskom je upravljala koalicijska vlada četiriju stranaka Fronte za neovisnost. No, odlučnu je ulogu imala Mađarska KP pod vodstvom Matijaša Rakošija. Programi četiriju koalicijskih stranaka u mnogočemu su se razilazili, pa tako i oko toga koji bi oblik vlast trebalo uspostaviti. Na politiku koalicije nije utjecalo samo razilaženje partnera oko bitnih pitanja, već i vanjski činitelji, posebno raspad ratnog savezništva Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a, te početak sukoba na relaciji IstokZapad. U ožujku 1945. g. vlada je izdala dekret o zemljišnoj reformi i prvi puta u mađarskoj povijesti sva je zemlja bila podijeljena seljacima. Zemljišna reforma provedena u Mađarskoj bila je jedna od najradikalnijih nakon 1945. g. i težila je konačnom uklanjanju feudalizma. Vlada se složila 23

na kraju oko ustavnog uređenja države i 1946. g. proglašena je Republika Mađarska. Kad je trebalo potpisati mirovni sporazum, Mađarska se suočila s posljedicama Hortijeve politike. Dokument o primirju potpisan je 10. veljače 1947. g. u Parizu i njime su obnovljene granice Mađarske iz 1937. g., ograničena je njezina vojska i morala je platiti 300 milijuna dolara reparacija. Posljedice tog sporazuma bile su i preseljenja Mađara iz krajeva koji su joj oduzeti, ali je i mađarska vlada, pokoravajući se politici saveznika, protjerala većinu Nijemaca koji su prije rata živjeli u Mađarskoj. Raznolikost političkog života trajala je vrlo kratko, jer su komunistički političari koji su se vratili iz Moskve (Rakoši, Farkaš, Revai) nametnuli Mađarskoj staljinistički politički model. Podupirali su prisutnost sovjetske armije i sovjetske interese na tom području. Prelazak demokracije u diktaturu podupirala je i međunarodna klima nastala zbog pogoršanja odnosa među saveznicima. Komunistička je partija sustavno istisnula sve ostale političke stranke koje se nisu uklapale u staljinistički model vlasti. Pri tom su se služili i montiranim suđenjima, uhićenjima i deportacijom. Određeni broj socijaldemokratskih vođa pristao je uz komuniste da ih se ne bi odstranilo iz političkog života. Tako se u lipnju 1948. dogodilo stapanje socijaldemokrata i komunista u Mađarsku radničku partiju. To nije bilo karakteristika samo Mađarske, već svih okolnih zemalja, gdje su socijaldemokrati istisnuti sa političke pozornice. Demokracija je zamijenjena centralizmom i birokracijom sovjetskog tipa. Između 1947. i 1953. uhićen je i zatvoren velik broj građanskih političara, intelektualaca, svećenika. Sve promjene koje su se događale u Mađarskoj odvijale su se u skladu s interesima moći i sigurnosti SSSR-a. SSSR je nastojao stvoriti zaštitni blok od zemalja Istočne Europe, pri čemu je socijalizam poistovjećivao s sovjetskim sustavom. Uvođenje staljinističkog sustava vodilo je do prekida odnosa s Jugoslavijom, a unutar zemlje do zaoštravanja klasne borbe. Tek 1953. g. ukazala se nova prilika za poboljšanje metoda vladanja. Uzrok tome bila je Staljinova smrt. Imre Nađi, predstavnik reformističkog pokreta u MKP postao je premijerom, no već je 1955. g. maknut jer staljinizam još nije bio sasvim prevladan u SSSR-u. Obnovljena je diktatura pod vodstvom Rakošija koja nije željela nikakve reforme. Komunisti su ignorirali očigledno nezadovoljstvo radikalne inteligencije u krugu oko Petefija. Do izlijeva nezadovoljstva došlo je 1956. g. u revolucionarnoj pobuni koja je uklonila sistem koji je ustanovio Rakoši, diktatorske metode i tiraniju tajne policije. Ustankom se željela obnoviti demokracija i nacionalna i politička sloboda. Narod je želio obnoviti mađarsku nacionalnu suverenost (jer je sovjetski sustav negirao nacionalnu suverenost i govorio o ograničenom suverenitetu država). Imre Nađi ponovo je postao premijer i počeo provoditi svoj program iz 1953. g. (uvođenje višestranačja, završetak prisilne kolektivizacije poljoprivrede), a kasnije je zahtijevao i neutralnost Mađarske. Mađarsku radničku partiju zamijenila je Mađarska socijalistička radnička partija. Događaji u Mađarskoj bili su zasjenjeni sueskom krizom, tako da nijedna zapadna sila nije htjela intervenirati. Revolucija je poražena i spriječena sovjetskom vojnom i političkom intervencijom. Janoš Kadar napustio je vladu Imre Nađija i 4. studenog objavio stvaranje nove vade koja je zatražila sovjetsku pomoć, što je dalo legitimitet zbacivanju Nađijeve vlade. Kadarov režim trajao je tako od 1956. do 1988. g. Tijekom tog razdoblje nekoliko stotina tisuća Mađara napustilo je zemlju, a novi režim je kaznio one koji su aktivno sudjelovali u revoluciji. Tako je 1958. g. pogubljen Imre Nađi, a ostali članovi Nađijeve vlade osuđeni su na dugogodišnju robiju. Novi je poredak uspio relativno brzo učvrstiti svoju vlast, a Kadarov režim iskorištavajući povoljne ekonomske prilike u SSSR-u uspio je čak povećati životni standard u zemlji. Kasnije je čak i popustio u svojoj dogmatskoj politici i stvorio opušteniju političku klimu. Klasna borba je popustila materijalnim napretkom masa tako da se stvorio oblik koncenzusa. Kadarov režim sudjelovao je i u promicanju suradnje Istoka i Zapada i težio je popuštanju napetosti. No unatoč reformskim 24

eksperimentima, u gospodarstvu se nastavio sustav planskog privređivanja, a korupcija je postala rasprostranjena. Mađarska je bila upletena i u po nju štetne gospodarske projekte Savjeta za međusobnu ekonomsku pomoć (SEV). Gubljenje ekonomske baze Kadarove politike voditi će slomu njegovog režima i mirnom prelasku na višestranački režim početkom 90-ih.

Bugarska 25

BUGARSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA Na početku 20. st. Bugarska je bila upletena u ratna zbivanja vezana za 1. i 2. balkanski rat. Kako se veliki dio Balkana nalazio još uvijek pod turskom okupacijom, nova vlada u Turskoj koju su 1908. g. formirali Mladoturci željela je ta područja pripojiti Turskoj. Time su prvo potakli A-U na aneksiju BiH, što je opet povećalo težnje Srbije za ujedinjenjem svih Srba koji su živjeli na područjima okupiranim od Turaka. U prvom balkanskom ratu Bugari su bili saveznici Srbima, Grcima i Rumunjima protiv Turske. Turci su potisnuti s Balkana sve do Jedrena. Bugarska se zatim usprotivila da Srbija dobije bilo kakvu kompenzaciju u Makedoniji za povlačenje iz Albanije. To je dovelo do Drugog balkanskog rata 1913. g. kada su udruženi Srbi i Grci pobijedili Bugare koji su izgubili sve sporne teritorije. U taj rat su se umiješali i Rumunji tražeći južnu Dobrudžu i Turci koji su željeli zauzeti dio Trakije i Jedrene. Bugari su zatražili mir. Prema mirovnom sporazumu zaključenom u Bukureštu, Srbiji je pripala Vardarska Makedonija, Grčkoj Egejska M. I dio Trakije, Bugarskoj Pirinska M., a Rumunjskoj Dobrudža, te Turcima istočna Trakija i Jedrene. Balkanskim ratovima učinjena je velika nepravda makedonskom narodu, čiji teritorij je bio sada rascjepkan između više država. Na početku 1. svjetskog rata Bugarska je bila neutralna jer je htjela ispitati pozicije suprotstavljenih strana i izabrati onu koja će joj donijeti najviše koristi. Antanta joj je ponudila samo neke dijelove Tračke koji su bili pod turskom vlašću, dok su Centralne sile nudile mnogo više, pa čak i neke teritorije koje Bugarska nije nikada ni tražila. Stoga Bugarska ulazi u rat u jesen 1915. g. na strani Centralnih sila i napada Srbiju. U jesen 1916. u rat se uključila i Rumunjska ali na strani Antante. Bugari su imali dosta uspjeha u borbi protiv Rumunja, jer su i ovdje bila u pitanju teritorija Dobrudže, koja su Rumunji bili dobili u Drugom balkanskom ratu. Treća bugarska armija uspjela je osvojiti i Bukurešt, te otvoriti frontu s Rusima uzduž rijeke Seret. No, posljedice uključivanja u rat ubrzo su se pokazale na socijalnom položaju stanovništva. Bugarska je s oko 5 milijuna stanovnika podigla 900.000 ljudi u vojsku, što je izazvalo golemi pad proizvodnje i u industriji i u poljoprivredi. Kad je počela Antantina ofenziva na solunskom frontu, dio Bugarske vojske u Makedoniji odbio je poslušnost bugarskom vrhovnom zapovjedništvu i došlo je do spontanog ustanka. Bugarske trupe krenule su izravnati račune s vladom u Sofiji, te su 25. rujna 1918. napale glavnu komandu u Radomiru. Uplašena vlada i monarh pustili su zatim iz zatvora vođe Zemljoradničke stranke Aleksandra Stamboliskog i Rajka Daškalova da umire mase. No oni su imali nešto drugo na umu, a to je bilo rušenje monarhije. Poslali su i prijedlog socijalistima da se pridruže zemljoradničkom ustanku, ali su oni odbili. 27. rujna 1918. Stamboliski i Daškalov proglasili su Bugarsku republikom, a monarhiju srušenom. 29. rujna napadnuta je Sofija, ali pobunjenička vojska nije se mogla nositi s dobro uvježbanom vladinom i njemačkom vojskom. Pobuna je ugušena 2. listopada. U isto vrijeme Bugarska je doživjela konačan vojni poraz na solunskoj fronti 29. rujna 1918. Monarh Ferdinand je morao pobjeći, a na prijestolje je došao njegov sin Boris III. Mirovni sporazum s Bugarskom sklopljen je u Neuillyju u studenom 1919. Njime je Bugarska izgubila nove teritorije: bogatu Egejsku Tračku i izlaz na Egejsko more koje je dobila Grčka, neke pogranične dijelove dobila je Jugoslavija, Dobrudža je priznata Rumunjskoj. Određene su i reparacije, a vojska je bila ograničena na 20.000 ljudi. Borba za ujedinjenje svih bugarskih teritorija bila je nakon ovoga konačno okončana porazom. Nakon rata zemlja se našla u teškoj gospodarskoj i političkoj krizi, jer je veliki broj ljudi počeo gubiti vjeru u postojeći politički sustav – monarhiju. Buržoaske stranke koje su do tada imale vlast gube popularnost u korist dvije nove stranke: Zemljoradničke unije i Socijaldemokratske stranke, koja se od 1919. prozvala Komunističkom partijom. 1920. g. na vlast u zemlji dolazi Zemljoradnička stranka koja vlada tri godine i nastojala je ojačati srednji i niži sloj društva, no pri tome je oštro postupala s pripadnicima buržoaske stranke koji su proganjani i zatvarani. Kasnije su 26

iste mjere primjenjivane i prema komunistima, koji su im postali najozbiljniji konkurenti. Nedostatak suradnje između komunista i zemljoradnika omogućio je ponovno uzdizanje buržoaske stranke, koja je udružila snage s nekima dijelovima vojske i makedonskih nacionalista (IMRO) protiv zemljoradnika, prihvaćajući neke postulate talijanske fašističke politike. Oni su se organizirali u Narodnu stranku (Naroden Sgovor) koja je 9. lipnja 1923. digla ustanak protiv zemljoradnika u kojem je ubijen Stamboliski. Kao odgovor na to, u velikim gradovima počela se organizirati zemljoradnička vojska zajedno s komunistima (koji su radili po direktivi kominterne) te je u septembru 1923. došlo do ustanka koji su vodili Dimitrov i Kolarov. Ustanak je ugušen u krvi, 20.000 komunista i zemljoradnika je ubijeno, a deseci tisuća zatvoreno. Uspostavljena je fašistička diktatura. Komunistička partija je zabranjena za idućih dvadeset godina. Iako je vrijeme vladavine Cankova (1923-1926) obilježeno terorom, nazivanim još i bijeli teror (uglavnom usmjeren protiv komunista nakon što su podmetnuli eksploziju u crkvu u sv. Nedjelji) i progonima političkih protivnika, s druge strane došlo je do povećanja proizvodnje i stabilizacije gospodarstva. Ipak progoni su uništili ugled Narodne stranke, a i izvana su dolazila negativna reagiranja. Cankov stoga napušta vladu 1926. g. Cankovu vladu slijedila je vlada Ljapčeva (19261931) vođe Demokratskog sporazuma, koja je stabilizirala zemlju. Ljapčev je proglasio amnestiju, a porasla je uloga mladog monarha u vlasti. Javile su se i nove političke organizacije kao Zveno, organizacija koja je težila postati nadstranačka elitna organizacija koja će se boriti za bugarske nacionalne interese koja je bila povezana sa fašističkom Italijom, te Narodno-socijalni pokret, fašistički orijentirana organizacija Cankova. No gospodarska kriza 1929. g. zahvatila je i Bugarsku i uzdrmala Ljapčevu vladu. Opozicijske stranke stoga stvaraju Narodni blok koji je 1931. g. pobijedio na parlamentarnim izborima. Formirana je vlada na čelu s Malinovom, kojeg je nakon godine dana zamijenio Mašov. Vlada Narodnog bloka borila se za reviziju Pariških sporazuma, te je uspjela postići da se Bugarskoj otpišu reparacije zbog gospodarske krize. Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj, Bugarska se približava sve više Jugoslaviji (odnosno preko nje Francuskoj). No vlada Narodnog bloka nije uspjela sanirati posljedice gospodarske krize, što je prouzrokovalo njezin pad 1934. Tomu je pridonijelo i djelovanje Makedonske terorističke organizacije, koja je vršila politička ubojstva. Nesređeno stanje iskoristili su oficiri okupljeni u Vojnoj stranci i političari Zvena, te su 19. svibnja 1934. g. izveli prevrat pod vodstvom Kimona Georgijeva. Nova vlast ukinula je ustavno stanje, zabranila je rad stranaka i slobodu govora, te uvela cenzuru. Po uzoru na Njemačku i Italiju država je preuzela vođenje ekonomije, a autoritarna vlast se nastojala opravdati nacionalnim interesima. Iako su djelovanjem makedonskih ekstremista duž jugoslavensko-bugarske granice odnosi s Jugoslavijom bili napeti, Georgijeva vlada uspjela ih je poboljšati i 1934. g. sklopljen je pakt s Jugoslavijom. Ubrzo su obnovljeni i odnosi s SSSR-om. Reforme i mjere Georgijeve vlade nisu se pokazale uspješnima, te je monarh prisilio Georgijeva na ostavku 1935. g. Razlog tome bio je i taj, što je Georgijev htio uspostaviti vladu u kojoj bi car imao minornu ulogu. To je dovelo do uspostavljanja otvorene diktature. Otvorena diktatura Borisa III. bila je moguća jer se ostale političke stranke nisu mogle dogovoriti i ujediniti protiv njega. Vladin kabinet vodio je Kjoševjanov. Vojna stranka je zabranjena kad je postala preopasna sa svojim republikanskim zahtjevima. Višestranačje i parlamentarizam i dalje su postojali, ali su bili samo farsa. O svemu se odlučivalo na dvoru. Iako je tijekom totalitarnog režima dvadesetih godina i početkom tridesetih, careva uloga bila minorizirana, on je ipak uživao veliku podršku i u zemlji i u inozemstvu. Osim sklapanja sporazuma s Jugoslavijom, veliki uspjeh careve diplomacije bio je i sklapanje Solunskog ugovora u kojem su bugarski susjedi pristali da se ukinu vojna ograničenja Bugarskoj iz Pariškog sporazuma. BUGARSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 27

Na početku rata Bugarska je proglasila neutralnost, ali je bila izvrgnuta stalnim pritiscima iz Berlina da uđe u rat. Neutralnost je zadržala i kad je 7. rujna 1940. pod insistiranjem Njemačke i pristanak SSSR-a, sklopljen sporazum u Kraiovi kojim joj je vraćena Dobrudža od Rumunjske. Kad je sklopljen Trojni pakt Berlin-Rim-Tokiyo britanski kralj upozorio je Borisa da ne ulazi ni u kakve pregovore s Hitlerom, ali Britanci nisu mogli tada braniti Bugarsku od Njemačke. Kad su Rumunjska i Mađarska prešle na stranu Berlina pritisak na Bugarsku postao je neizdrživ, a njemačke jedinice pripremale su se da je napadnu. Car je stoga 1. ožujka 1941. g. u Beču potpisao pristupanje Trojnom paktu. Kad su osvojene Jugoslavija i Grčka, bugarske jedinice stupile su na njihovo tlo (vardarska Makedonija, Egejska regija). Bugarska se opet našla na istim pozicijama kao i za prvog svjetskog rata: u borbi za teritorije i ujedinjenje svih Bugara (car Boris III. proglašen je carem ujediniteljem). Napad na SSSR uzrokovao je organiziranje pokreta otpora pod vodstvom komunističke partije koji su se uglavnom borili diverzantskim akcijama i napadima na vladine zgrade. Kad je njemačka vojska doživjela poraz na istočnom frontu komunisti su pozvali sve snage u Bugarskoj nezadovoljne vladom da im se priključe. Tako je 1943. g. osnovana Domovinska (Otečenstvena) fronta čiji glavni program je bio ukloniti Bugarsku iz Sila osovine, ukinuti monarhiju i uvesti demokratske slobode. Fronta je osnovala i svoju vojsku (NOVA). Poraz na istočnoj fronti, te teška ekonomska situacija potaknuli su i cara Borisa III. da pokuša uspostaviti kontakt s zapadnim silama. No to nije uspjelo, jer je car u kolovozu 1943. g. umro. Umjesto njega vladalo je Vijeće regenata (njegov brat Kiril, Filov i general Mihov). No Vijeće nije uspjelo riješiti krizu. Počela su saveznička bombardiranja Sofije. 1944. bilo je još nekoliko pokušaja da se kontaktiraju saveznici, ali je bilo prekasno kad je započela operacija Yash-Kišinjev. Sovjeti su ušli u Bugarsku. Namjesništvo je moralo prihvatiti novu vladu na čelu s Muravjevom koja je vratila Ustav i višestranačje. No SSSR je ipak 5. rujna 1944. objavio rat Bugarskoj. Uz njegovu podršku Domovinska fronta organizirala je masovne vojne operacije i 6. rujna objavila rat Njemačkoj. 9. rujna zbačena je Muravjeva vlada i uspostavljena nova na čelu s Georijevim. BUGARSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon kratkotrajne koalicijske vladavine, komunisti su potpuno preuzeli vlast. Ukinuta je monarhija (1946), a Bugarska je proglašena republikom. Premijer je postao Georgij Dimitrov. Mirovni sporazum sa saveznicima potpisan je 1947. g. Prema njemu Bugarskoj je dopušteno da zadrži Dobrudžu, ali ne i okupirane dijelove Makedonije. Dimitrov je počeo uklanjati političke protivnike (Petkov) i pripadnike ostalih političkih stranaka. Donošenjem novog ustava država je postala jednostranačka, industrija je nacionalizirana, a poljoprivreda kolektivizirana. Bugarska je striktno pratila unutarnju i vanjsku politiku SSSR-a, pa je tako stala i na Staljinovu stranu u sukobu s Jugoslavijom. Nakon smrti Dimitrova 1949. g. zamijenio ga je po nalogu Staljina Červenkov koji je trebao završiti preobrazbu KPB-a prema sovjetskom modelu. Beogradski sporazum o prijateljstvu 1955. g. između SSSR-a i Jugoslavije ga je srušio s vlasti, jer je za vladanja vrijeđao Tita, a to sad nije bilo u skladu s sovjetskom politikom. U razdoblju od 1951-1952 deportirano je iz Bugarske više od 160.000 Turaka. Odnosi s Turskom i Grčkom popravili su se tek nakon 1954. g. Bugarska je 1949. g. postala članicom SEV-a, a 1955. g. Varšavskog pakta i UN-a. Sredinom 50-ih došlo je do poboljšanja odnosa unutar partije, osobito nakon Staljinove smrti, kada su rehabilitirani neki politički protivnici. 1965. g. neki vojni časnici pokušali su izvesti puč, ali bez uspjeha. Bugarska je pomogla SSSR-u u vojnoj akciji protiv Čehoslovačke 1968. g. Iste godine Todorov Živkov, koji je bio premijer od 1962. g. postao je predsjednik. 1971. g. donesen je novi ustav koji je propisivao partijsko uređenje i partiji davao vodeću ulogu u državi i društvu Osamdesetih godina pokrenuta je velika kampanja bugarizacije oko 800.000 etničkih Turaka. Turci 28

su prisiljavani da uzimaju bugarska imena, a turske novine i radio stanice su ukinute. 1986. Živkov je pokušao provesti ograničene ekonomske reforme, koje nisu imale mnogo uspjeha. 1990. g. izabran je prvi nekomunistički predsjednik Zelav. 1991. prihvaćen je novi ustav koji je uveo višestranačje.

Rumunjska 29

RUMUNJSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA Kad je izbio 1. svjetski rat 1914. g. Rumunjska je proglasila neutralnost, ali se 1916. g. priključila Antanti jer joj je obećana potpora za ostvarivanje nacionalnog ujedinjenja. Vlada koju je vodio Bratianu objavila je rat A-U. Nakon smrti kralja Čarlsa, na prijestolje je došao njegov sin Ferdinand (1914-1927). Iako je u početku imala uspjeha, ubrzo se rumunjska vojska morala povlačiti pred udarima Centralnih sila, posebno bugarske vojske sa juga, koja je ušla u Bukurešt, pa su kralj i vlada morali pobjeći u Jaši. Rumunjska vojska morala se povući u Moldaviju, gdje je djelovala zajedno s ruskom vojskom. U ljeto 1917. g. spriječen je pokušaj Centralnih sila (bitka na Marasti) da okupiraju preostali dio slobodne Rumunjske. Do velike promjene došlo je izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji i sklapanja mira u Brest-Listovsku. Rumunjska je tim primirjem ostala bez svog najvažnijeg saveznika na istoku – Rusije i potpuno odsječena od svojih zapadnih saveznika. Zbog toga je morala potpisati separatni mir u Bukureštu u svibnju 1918. g. Prema njemu Rumunjska je izgubila Dobrudžu koja je pripala Bugarskoj, te neke dijelove koji su pripali Mađarskoj. Uz to morala je priznati administrativnu upravu Centralnih sila. No proces ratifikacije nije nikada dovršen, tako da sporazum nije nikada ni stupio na snagu, a u listopadu Rumunjska je ponovno objavila rat Njemačkoj. Kraj rata i pobjeda Antante omogućili su Rumunjskoj da ostvari svoj cilj – nacionalno ujedinjenje. Referendumom u Besarabiji (u kojoj su prvo rumunjski nacionalisti proglasili Demokratsku Federativnu Moldavsku Republiku) i Bukovini odlučeno je da se te pokrajine priključe Rumunjskoj. Narodni skup u Transilvaniji s više od 100.000 delegata odlučio je da se ujedine Transilvanija i Banat i priključe Rumunjskoj. Ujedinjenje rumunjskih pokrajina sankcionirala je i mirovna konferencija u Parizu, ali jedino je Banat bio podijeljen između Jugoslavije i Rumunjske. Kad je Francuska uputila zahtjev Mađarskoj da se povuče 50 km zapadno od tadašnje mađarsko-rumunjske granice (Vixov plan), došlo je do političke krize u Mađarskoj, te su na vlast došli komunisti pod vodstvom Bele Kuna, koji su obećali povratiti sve izgubljene mađarske teritorije uz pomoć SSSR-a. Kad je Mađarska odbila ponudu Francuske o novoj granici, rumunjske snage napale su Mađarsku i okupirale Budimpeštu, a Kunova vlada je srušena. 1921. g. formirana je Mala Antanta u koju su još ušle Čehoslovačka i Jugoslavija s ciljem da spriječi moguću habsburšku restauraciju i bugarska, mađarska i njemačka nastojanja da se revidira mirovni sporazum. 1919. g. sazvani su prvi višestranački izbori u Rumunjskoj na kojima je pobijedila Nacionalna stranka Iulia Maniua. Ona je osnovala vladu na čelu s Aleksandrom Avereskuom. U listopadu 1922. g. donesen je novi ustav po kojem su zakonodavnu vlast imali senat i predstavnički dom, a kralj je imao i dalje pravo imenovanja ministara. U razdoblju od 1922.-1928. g. vladu je kontrolirala Liberalna stranka Bretianua, koja je bila uglavnom stranka krupnog kapitala. Njena najveći protivnik bila je Nacionalna zemljoradnička stranka, nastala 1926. g. ujedinjavanjem Nacionalne stranke i Zemljoradničke stranke. Radništvo je predstavljala Socijaldemokratska stranka iz koje se 1921. g. izdvojila Komunistička partija. No, komunizam je bio nepopularan u Rumunjskoj između ratova, zbog toga što su se Rumunji plašili da SSSR ne bi tražio natrag Besarabiju. 1927. g. došlo je do ljubavnog skandala u kraljevskoj obitelji u koji je bio umiješan prijestolonasljednik Karlo. Kako je po naredbi Ferdinanda morao prekinuti sviju ljubavnu vezu, nakon čega se on odrekao nasljedstva prijestolja u korist svog petogodišnjeg sina Mihajla i otišao je u egzil. Ferdinand je iste godine umro, a umjesto malodobnog Mihajla vladalo je Namjesništvo. Nakon smrti Bretianua 1928. g. vlast u zemlji preuzeli su Nacionalisti udruženi s zemljoradnicima, te je formirana vlada na čelu s Iuliem Maniuom. 1930. g. u zemlju se vratio Karlo, a parlament ga je proglasio kraljem (1930-1940). No nije se pokazao dobrim vladarom, već je nastavio svoje ljubavne afere i okružio se pokvarenim savjetnicima. Zbog toga je Maniu, koji ga je pozvao iz egzila, podnio ostavku. 1932. g. na vlast ponovno dolaze liberali. U veljači 1934. g. Rumunjska se pridružila 30

Jugoslaviji, Turskoj i Grčkoj u stvaranju Balkanske Antante, usmjerene protiv bugarskih težnji za povratkom izgubljenog teritorija. Iste godine uspostavljeni su i kontakti s SSSR-om (priznanje SSSR-a.). 1930. g. formirana je nova politička snaga «Željezna garda» koja je bila profašistički orijentirana. Nakon gospodarske krize, veliki broj osiromašenih seljaka pridružio se gardi, te je ona postala najveća fašistička organizacija na Balkanu. Vodio ju je Zelea Kondreanu. Liberalna stranka izgubila je vlast na izborima 1937. g., nakon čega je Karlo prepustio vlast desničarima, koji su ubrzo počeli udaljavati Židove iz javnog života i donositi antisemitske zakone. Izložen pritiscima izvana, Karlo je raspustio vladu 1938. i uveo osobnu diktaturu koju je karakterizirala cenzura i policijski teror. Željezna garda je zabranjena, a njezi prvaci zatvoreni. Nakon što je Jugoslavija počela surađivati s Njemačkom, te time oslabila Malu Antantu, učinila je to i Rumunjska 1939. g. potpisujući sporazum s Njemačkom koji joj je dozvolio da deset godina eksploatira rumunjska rudna bogatstva. RUMUNJSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU Na početku rata, Rumunjski premijer Armand Kalinesku proglasio je rumunjsku neutralnost, zbog čega ga je Željezna garda ubila. Nakon pada Francuske i početka napada na Britaniju, Karlo je morao stupiti u pregovore s Hitlerom. U prvim godinama rata Rumunjska je morala pretrpjeti velike teritorijalne gubitke. 1940. g. SSSR joj je oduzeo Besarabiju i sjevernu Bukovinu. Uz pomoć Njemačke i SSSR-a prisiljena je vratiti Bugarskoj južnu Dobrudžu. Nakon sastanka talijanskog i njemačkog ministra vanjskih poslova u Beču odlučeno je da se Rumunjskoj uputi ultimatum da Mađarskoj ustupi sjevernu Transilvaniju. Karlo je i na to pristao. To je uvelike uzdrmalo njegovu vlast, a ojačalo Željeznu gardu, koja ga je uz pomoć Nijemaca natjerala na abdikaciju. Vlast je preuzeo njegov sin Mihajlo (1940-1947). Suspendiran je ustav, a vlast polako preuzima Željezna garda i premijer Antonesku koji zavode teror i antižidovsku politiku te se okreću na stranu Njemačke. 23. studenog 1940. Rumunjska je pristupila Trojnom paktu. Rumunjska je sudjelovala i u napadu na SSSR, te je tim napadom povratila Besarabiju i Bukovinu, ali je doživjela veliki poraz zajedno s njemačkom vojskom u protunapadima sovjetske vojske kod Staljingrada. Nakon tog poraza dolazi do kontakata rumunjske vlade s zapadnim saveznicima, ali su oni odbili razgovarati o separatnom miru bez sudjelovanja SSSR-a. 1944. g. liberali, zemljoradnici, socijaldemokrati i komunisti organiziraju Demokratski nacionalni blok koji je predvodila KP. Oni su ubrzo preuzeli vlast od Antoneskua i kralj je vratio ustav, te proglasio prekid vatre u trenutku kad su prve sovjetske trupe već kročile na teritorij Moldavije. Kralj je kasnije dobio i odličje od sovjetske vlasti, jer je pomogao svrgavanju fašističkog Antoneskuovog režima. U ljeto 1944. Crvena armija ušla je već duboko u Rumunjsku, pa je 31. kolovoza 1944. g. okupiran Bukurešt, a u rujnu je u Moskvi potpisano primirje. Rumunjska je morala platiti reparacije, ukinuti anti-židovske zakone, vratiti Rusiji Besarabiju i sjevernu Bukovinu. Uspostavljena je saveznička kontrola u Bukureštu u kojoj su dominirali Sovjeti. Mnogo rumunjskih vojnika pomoglo je tada Crvenoj armiji u oslobođenju Čehoslovačke i Mađarske. RUMUNJSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon 2. svjetskog rata Rumunjska je prema dogovoru moćnika u Jalti došla pod interesnu sferu SSSR-a. U listopadu 1944. g. komunisti i socijaldemokrati organizirali su Nacionalnu demokratsku frontu i započeli s kampanjom protiv vlade Sanateskua, tražeći da se u javne službe primi više komunista. Sanatesku je odstupio, a nakon njega formirana je vlada Radeskua u kojoj je mjesto ministra sigurnosti dobio komunist Gregoresku, koji dovodi sve više komunista u policiju i snage sigurnosti. U veljači 1945. dolazi do velikih nemira u Bukureštu vođenih od komunista u koje su se umiješali i Sovjeti tražeći od kralja da smjeni Radeskua i postavi Petru Groza na njegovo mjesto. Sovjetski ministar v.p. ponudio je kralju priznanje rumunjske suverenosti nad Transilvanijom ako 31

pristane na smjenu vlasti. U pomoć su pristigli i ruski tenkovi i okružili kraljevsku palaču, a crvena armija razoružala je rumunjske vojnike. Bez pomoći zapada, Mihajlo je pritvoren, a Radesku morao pobjeći u britansko veleposlanstvo. Vlast je preuzeo Groza. To je izazvalo proteste saveznika, jer je u Jalti bilo dogovoreno da se u svim oslobođenim zemljama nove vlade ustanove nakon provedenih izbora. No SSSR se nije obazirao na ove optužbe. Vlade zapadnih sila tražile su da se ustanovi demokratska vlada s kojom bi se dogovorili uvjeti mira. Kako Groza nije htio odstupiti na traženje kralja, Mihajlo se povukao i nije htio potpisati ni jedan zakon. Pod pritiskom SAD-a i Velike Britanije, konačno se pristalo na održavanje izbora 1946. g. na kojima su komunisti pobijedili s gotovo 90%, što je bila posljedica komunističke propagande i sustavnog potiskivanja ostalih stranaka. 1945. g. sklopljen je gospodarski sporazum s SSSR-om kojim je dogovoreno stvaranje «Sovromosa», zajedničkih kompanija, preko kojih je SSSR kontrolirao najveći dio rumunjske privrede (naftu i uran). U veljači 1947. g. saveznici su s Rumunjskom potpisali konačni mirovni sporazum u Parizu. Transilvanija je vraćena Rumunjskoj, ali Besarabija i sjeverna Bukovina pripale su SSSR-u, dok je Bugarska zadržala južnu Dobrudžu. Ograničen je broj rumunjskih vojnika i pozvana je Crvena armija da se povuče iz Rumunjske. Kad je 1947. došlo do promjena u sovjetskoj politici prema istočnim državama (odustajanje od politike nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na čisti sovjetski put), ukinute su stranke u Rumunjskoj (Zemljoradnička i Liberalna), a njihovi vođe zatvoreni. Konačno je u prosincu 1947. izvršen pritisak na kralja da abdicira. KP i lijevo krilo Socijaldemokratske stranke udružili su se 1948. u Rumunjsku radničku partiju. Nakon formalnih izbora 1948. g. na kojima su gotovo sva mjesta pripala komunistima, Narodna skupština je 13. travnja 1948. proglasila Narodnu Republiku Rumunjsku i usvojila staljinistički ustav. Privreda je nacionalizirana i planski vođena, te je Rumunjska pristupila SEV-u. Nakon raskola Staljina i Tita, sjedište Kominforma preseljeno je iz Beograda u Bukurešt. 1952. g. Georgiju-Dej preuzeo je vođenje države i partije od Groze. Donesen je novi ustav koji je gotovo bio prepisani sovjetski. Georgiju-Dej je stvorio lojalni politički aparat koji je provodio njegovu politiku. Nakon Staljinove smrti Georgiju-Dej je krenuo u reforme i politiku novog kursa u rumunjskoj ekonomiji. 1955. Rumunjska je pristupila Varšavskom paktu, ali je odbila kasnije dopustiti stranim snagama vojne manevre na svom teritoriju. Dolazi do približavanja Kini zbog sličnog razmišljanja o nacionalnom putu u socijalizam. Kad je došlo do revolucije u Mađarskoj 1956. g. i u Rumunjskoj je došlo do prosvjeda studenata i radnika za slobodu, bolje uvjete života i kraj sovjetske dominacije. No ti prosvjedi bili su neorganizirani i slabi. Nakon revolucije 1956. rumunjska vlada usko je surađivala s novom mađarskom vladom, a od 1963. g. sa jugoslavenskom (zajednički projekt hidroelektrane Đerdap). Šezdesetih godina prisutno je udaljavanje Rumunjske od SSSR-a, pa je 1964. g. donesena «Aprilska deklaracija» u kojoj se odbacuje sovjetska hegemonija i proglašava rumunjska autonomija. Provodi se derusifizacija i romanizacija koja je posebno pogodila mađarsku manjinu u Transilvaniji. 1965. g. Georgiju-Dej je umro, a naslijedio ga je Čaušesku koji je nastavio politiku nacionalnog komunizma i podvostručio je romanizaciju. 1965. Rumunjska je proglašena socijalističkom republikom. Pod njegovim vodstvom dolazi do oštrijeg zaokreta od politike SSSR-a. Tako je Rumunjska 1967. g. priznala SR Njemačku, a 1968. Čaušesku je dao podršku Dubčeku u Pragu. Nakon intervencije SSSR-a na Čehoslovačku, Čaušesku se nekoliko puta sastao s Titom radi dogovora oko obrane od moguće sovjetsko-bugarske invazije. U prvim godinama vladavina Čaušesku se pokušao predstaviti kao reformator i narodni heroj. Politički protivnici počeli su se vraćati u zemlju, te dolazi do brojnih kontakata sa zapadnim zemljama. 1972. g. Rumunjska je postala prva istočna zemlja članica WMF-a. Sedamdesetih godina uspio je potpuno koncentrirati moć u svojim rukama. Njegova žena Elena postala je 1973. g. članica Politbiroa, a on je 1974. g. izabran za predsjednika. Tada započinje razdoblje njegove socijalističke dinastije, gdje su sva 32

najvažnija mjesta u državi pripala članovima njegove najuže obitelji. Početkom osamdesetih dolazi do velike gospodarske krize, koja je zemlju gurnula u velike dugove, pa je uveden strogi režim štednje (struja, voda). S druge strane resursi su se uzaludno trošili na skupe megalomanske projekte koji su imali za cilj veličanje Čaušeskove ličnosti. Sve to dovelo je do velikih nemira koji su izbili 16. prosinca 1989. u Temišvaru. 22. prosinca srušena je diktatura i uvedena demokracija i višestranačje. Novi vođa postao je Jon Ilijesku.

Albanija 33

ALBANIJA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA Tijekom Prvog balkanskog rata Albanci su bili neutralni, ali su u tom ratu veliki dijelovi Albanije okupirani od Srbije i Grčke. Na sastanku 83 vođa Albanaca u Vlori u studenom 1912. g. proglašena je neovisnost Albanije. Nakon Londonskog mirovnog sporazuma Srbija se morala povući s okupiranih područja, jer su se velike sile bojale da srpski izlazak na more (luka Dureš) ne postane ruski izlaz na Jadran. Priznata je autonomija Albanije pod osmanskim vrhovništvom, no to je trajalo do Drugog balkanskog rata, kada je Turska izgubila sve posjede u Makedoniji i izgubila kontinentalnu vezu s Albanijom. Nakon Drugog balkanskog rata sporazumom u Bukureštu priznata je neovisnost Albanije pod zaštitom Velikih sila, Crnogorci su morali predati Skadar, a Srbija se povući iz sjeverne Albanije. Ipak, velika područja s albanskom većinom (Kosovo i sjeverozapad Makedonije) ostala su u Srbiji. Uspostavljena je Kontrolna komisija koja je donijela ustav po kojem je ustanovljeno narodno predstavništvo koje se sastojalo od izabranih lokalnih predstavnika, čelnika glavnih vjerskih zajednica, desetorice koje je imenovao princ i ostalih uglednih osoba. Na čelo države postavljen je njemački časnik Vilhelm od Vida, koji je vladao iz Dureša. Ubrzo je zbog lošeg gospodarskog stanja, ali i zbog turske propagande da je nova vlast samo produžena ruka kršćanskog zapada, došlo do ustanka. Grčka je također poticala pobunjenike u južnoj Albaniji, a Talijani su surađivali s Edas-Pašom i pripremali prevrat. U ljeto 1914. došlo je do opće pobune u kojoj je srušena zapadna vlada i princ. Tijekom 1. svjetskog rata Albanci su se podijelili po vjerskoj pripadnosti. Muslimani su stali uz Tursku, dok su drugi stali uz Srbiju i Italiju. 1914. g. Grčka je okupirala južnu Albaniju, a nakon sloma srpske vojske, velik dio zemlje okupirali su Bugari. Londoskim ugovorom obećano je Italiji da će dobiti luku Vloru i protektorat nad Albanijom, a Srbiji i Crnog Gori obećan je sjeverni dio Albanije. Nakon proboja solunskog fronta Centralne sile počele su se povlačiti iz Albanije. Kad je rat završio, talijanska vojska okupirala je Albaniju, a srpska držala velik dio sjevera, dok su Skadar okupirali Francuzi. Nakon rata ponovno je uspostavljena neovisnost zemlje, ponajviše zahvaljujući diplomatskim nastojanjima SAD-a. Nekoliko prvih godina nakon rata proteklo je u političkoj nestabilnosti. 1920. g. na Pariškoj mirovnoj konferenciji dogovoreno je da se Albanija podijeli između Italije i Jugoslavije, da bi se smirili njihovi sukobi, no Narodno predstavništvo u Lušnju odbilo je takav plan i na čelo zemlje postavilo četveročlano regentstvo. Prijestolnica je 1920. g. preseljena u Tiranu. 1921. g. Jugoslavija je napala Albaniju što je izazvalo reakciju Lige naroda. Poslana je komisija koja je utvrdila granicu iz 1913. g. te je Jugoslavija prisiljena na povlačenje. U međuratnom razdoblju promijenilo se mnogo vlada, a stranke su uglavnom bile koncentrirane oko jakih ličnosti, koje su ih koristile za vlastite probitke. 1922. g. vlast preuzima Zogu koji organizira Vladinu stranku kojoj je opoziciju predstavljala Demokratska stranka. Vladina stranka pobijedila je na izborima 1924. g., ali je premijer postao Verlači zbog financijskog skandala u koji je Zogu bio umiješan. Zbog ubojstva jednog člana opozicije 1924. g. izbili su nemiri i Zogu je morao pobjeći u Jugoslaviju. Novi premijer postao je Fan Noli. Noli je ukinuo feudalizam, odupirao se talijanskoj dominaciji i uspostavio zapadnjački stil ustavne vladavine. Svoj gospodarski program temeljio je na pomoći izvana, što nije bilo u interesu onih koji su mu pomogli svrnuti Zogu. Kad su uspostavljeni odnosi s SSSR-om, izazvalo je to odgovor Jugoslavije, te je skupina naoružanih dobrovoljaca s Zogom na čelu upala u Albaniju krajem 1924. g. i srušila Nolinu vladu. Usvojen je novi ustav, Albanija je proglašena republikom, a Zogu je dobio diktatorske ovlasti. Kasnije je izabran za predsjednika na mandat od 7 godina. Opozicije je nestalo, a svi protivnici su se razbježali ili su bili ubijeni. Pomoć vraćanju na vlast, Zogu je Beogradu vratio tako što je dopustio veliki utjecaj Jugoslavije na politiku Tirane. No tada je došla reakcija Italije, kojoj su Velike sile nakon rata priznale protektorat nad Albanijom. 1925. sklopljen je sporazum koji Italiji dopušta eksploataciju albanskih mineralnih 34

bogatstava, a Albanska Nacionalna Banka bila je pod utjecajem Talijana. No kad je Rim počeo zahtijevati da mu se prizna pravo miješanja u pitanja vojske i policije, Zogu se suprotstavio. Zbog ustanaka u zemlji Zogu je kasnije bio prisiljen potpisati Prvi sporazum u Tirani kojim su dvije zemlje odlučile da neće sklapati sporazume ni s kojom zemljom čiji interesi se sukobljavaju s njihovim (Jugoslavija). Drugim sporazumom dozvoljeno je talijanskim generalima da treniraju albansku vojsku, a talijanskoj mornarici dozvoljen je pristup u luku Vlore. 1928. g. parlament je promijenio ustav i Albaniju proglasio monarhijom, a Zogu kraljem. No tijekom godina priskrbio si je mnogo neprijatelja, osobito nakon prekida s Velačijevom kćerkom. To je navuklo i krvnu osvetu na njega, pa se okružio brojnim stražarima i rijetko se pokazivao u javnosti. 1932. i 1933. g. dolazi do zaoštravanja odnosa s Italijom, koja je postavljala sve više zahtjeva, želeći monopol nad telefonijom i elektroprivredom, te da se talijanski jezik uči u albanskim školama. Zogu je to odbio i otpustio je talijanske vojne savjetnike. S druge strane 1934. g. Albanija je potpisala trgovinski sporazum s Jugoslavijom i Grčkom, što je navelo Musolinija da ukine svu pomoć Tirani. Nakon što nije uspio pokušaj zastrašivanja ratnim brodovima, Musolini je odlučio kupiti Albance, dajući im veliku pomoć u novcu. Zbog novih pobuna unutar zemlje Zogu je bio ponovno prisiljen popustiti Musoliniju. Kad je Njemačka 1939. g. samovoljno okupirala Čehoslovačku, Italija je to isto htjela učiniti i s Albanijom. U martu 1939. g. poslan je ultimatum, a Zogu je odbio novac u zamjenu za predaju vlasti. 7. travnja 1939. g. talijanske trupe ušle su u Albaniju i okupirale je, a Zogu je pobjegao u London. Albanski parlament proglasio je ujedinjenje s Italijom, Viktor Emanuel postao je kraljem. Uspostavljena je profašistička vlada na čelu s Šefetom Velačijem. Nakon njemačkog napada na Poljsku, Talijani su odlučili iskoristiti Albaniju kao vrata za napad na Grčku. No taj napad Talijana nije uspio, pa je grčka vojska pokrenula protunapad i unišla u Albaniju. Zbog Grčkog neprijateljstva prema Albancima, oni su se pridružili Talijanima i suzbili su Grke. Kad je još nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju Albaniji priključeno Kosovo, Albanci su to prihvatili kao ostvarenje svog nacionalnog sna. ALBANIJA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA 1941. g. vođa KP Jugoslavije Tito poslao je u Albaniju svoje agente da ujedini albanske komuniste u jedinstvenu organizaciju. Ubrzo je uspostavljena jedinstvena partija na čelu s Enverom Hodžom (8. 11. 1941.). Organizirana je Nacionalna oslobodilačka fronta i počinju se organizirati partizanski odredi. Komunisti nisu u početku imali mnogo uspjeha u Albaniji, jer komunističke partije u zemlji nije do tada faktički ni bilo zbog nepostojanja radničke klase. Tek kad su komunisti počeli isticati nacionalno oslobođenje kao svoj cilj, počeli su dobivati veću popularnost. S druge strane formirao se protalijanski orijentiran Bali Kombetar koji su podržavali veliki zemljoposjednici i seljaci s ciljem borbe protiv NOB-a. Oni su se protivili povratku kralja i tražili su uspostavu republike. Oni su uspostavili svoju poluvojnu Belogardijsku organizaciju. Nakon kapitulacije Italije 1943. g. razoružane su talijanske čete u Albaniji. Komunisti su preuzeli kontrolu nad sjeverom zemlje, a nacionalisti nad jugom. Pod pritiskom saveznika održan je 1943. g. sastanak predstavnika dviju strana u selu Mukaju i formiran je Komitet spasa za Albaniju koji će koordinirati zajedničke akcije. No suradnja se slomila na pitanju Kosova, jer su komunisti bili za vraćanje Kosova Jugoslaviji, a nacionalisti protiv. Postignut je kompromis da se poslije referendumom odluči o statusu Kosova. Pod pritiskom Jugoslavije komunisti su kasnije odustali od dogovora, te su napali Bali Kombetar i gurnuli zemlju u jednogodišnji građanski rat. U rujnu 1943. g. Albaniju su okupirali Nijemci i osnovali vladu neutralne Albanije. Stanovništvo su nastojali pridobiti obećanjem o pripojenju Kosova, pa su tako našli suradnike među nacionalistima. 1944. g. partizani su se uspjeli pregrupirati i naoružati te su potpuno preuzeli kontrolu nad sjeverom 35

Albanije. U svibnju 1944. g. osnovano je Antifašističko vijeće. Ubrzo je slomljen otpor nacionalista na jugu, a u listopadu je u Beratu osnovana privremena vlada a čelu s E. Hodžom. U studenom 1944. g. oslobođena je Tirana iz koje su se ranije već bili povukli Nijemci. Kasnije je Hodža poslao albanske trupe u pomoć Titu da iskorijene otpor nacionalista na Kosovu. ALBANIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon pet godina borbe protiv antikomunističkih snaga Hodža i Šehu postali su glavne figure u Albaniji. Protivnici komunista su ili zatvoreni ili prognani iz zemlje. Komunistička konsolidacija stvorila je i stalešku razliku u Albaniji, jer je najviše komunista dolazila iz sjevernih krajeva gdje su živjeli Toski, dok su južni konzervativni Gegi bili zapostavljeni i nisu lako prihvatili nov način vladavine. U prosincu 1945. g. održani su izbori na kojima je sudjelovao samo Demokratski front koji je u glasanju kuglicama dobio 92% glasova. Skupština sazvana 1946. u siječnju ukinula je monarhiju i Albaniju proglasila narodnom republikom. Enver Hodža je postao premijer, m.v.p., ministar vojske i vrhovni zapovjednik. Provedena je nacionalizacija i kolektivizacija zemlje. Sve do sukoba s Kominformom 1947. g. Albanija je bila satelit Jugoslavije, koji je Tito htio priključiti Jugoslaviji. 1946. g. potpisan je Sporazum o prijateljstvu. Jugoslavija je plaćala nisku cijenu za sirovine iz Albanije i nije ulagala mnogo u razvoj albanske industrije, želeći da Albanija ostane zemljoradnička zemlja. To je izazvalo protivljenje Hodže i Špirua, pa je Tito protiv njih pokrenuo kampanju. Jugoslavija je čak išla tako daleko da je ona preuzela predstavništvo za Albaniju na osnivačkom sastanku Kominforma 1947. g. Stvari su se razvijale tako daleko, da je samo nekoliko dana prije isključenja iz Kominforma Albanija htjela Jugoslaviji predložiti da postane njena sedma republika. Nakon isključenja Jugoslavije iz Kominforma slijedi totalni obrat. Albanija se okrenula protiv Jugoslavije. Na mjesto jugoslavenske pomoći sada je došla sovjetska. Odnosi sa SSSR-om trajali su do 1961. g. kada Albanija nije prihvatila destaljinizaciju. Tada se okreće trećoj zemlji – Kini, te postaje jedini komunistički kineski saveznik u Europi. Albanija se povukla iz SEV-a, a nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku istupila je iz Varšavskog pakta. Krajem 70ih godina Albanija nastavlja neprijateljske odnose prema SSSR-u, ali pokušava stabilizirati odnose sa Jugoslavijom, Grčkom i Italijom. 1977. g. dolazi do prekida odnosa sa Kinom, zbog kineske liberalizacije komunizma i uspostavljanja odnosa sa SAD-om. 1982. g. premijer je postao Ramiz Alija. 1985. g. umro je Enver Hodža. Alija je počeo otvarati zemlju i uspostavljati čvrste odnose sa Grčkom i Italijom. 1990. g. normalizirani su odnosi sa SSSR-om, a 1991. g. sa SAD-om. U ožujku 1991. g. održani su prvi višestranački izbori u kojima su pobijedili Komunisti nad Demokratima, ali su godinu dana kasnije morali odstupiti zbog katastrofalnog stanja u zemlji i sve većeg vala iseljavanja u Italiju. 1992. g. održani su novi izbori na kojima su pobijedili Demokrati, a Sali Beriša postao je prvi demokratski izabrani predsjednik. 1994. Albanija je primljena u NATO-ovo Partnerstvo za mir, a 1995. g. u Vijeće Europe. 1996. g. Berišina stranka pobijedila je na izborima koje su obilježile nepravilnosti. 1997. g. zemlju su zahvatili nemiri nakon što su propali ulozi u piramidalne investicijske sheme. Pobunjenici su preuzeli kontrolu nad velikim dijelovima zemlje i prijetili su i samoj Tirani. U travnju 1997. g. stigle su međunarodne snage da uspostave mir. Održani su novi izbori na kojima su pobijedili Socijalisti, a Beriša je dao ostavku. Naslijedio ga je Redžep Mejdani. 1998. g. Albanija je izglasala svoj prvi postkomunistički ustav.

Grčka GRČKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA 36

Od 1911. g. grčki premijer je Venizelos, koji je modernizirao državu, reformirao državnu upravu i sudstvo, te uz pomoć Francuske i Britanije priključio Grčku balkanskom savezu protiv Turske. U prvom Balkanskom ratu Grčka je na strani Srbije i Bugarske protiv Turske. U drugom balkanskom ratu sudjelovala je na strani Srbije protiv Bugarske. Ovim ratovima Grčka je dvostruko povećala svoj teritorij. Mirom u Bukureštu 1913. g. Grčka je dobila Egejsku Makedoniju i dio Trakije. No ipak je opstao sporan dio zapadnog Epira, koji je pripao nezavisnoj Albaniji. Taj spor riješen je tek 1971. g. kada je Grčka odustala od traženja prava na taj teritorij. Pred početak 1. svjetskog rata. Venizelos, koji je bio predstavnik bogatog sloja grčkog društva, stao je na stranu Antante, pa je 1915. g. dopustio iskrcavanje saveznika u Solunu. 1913. g. ubijen je grčki kralj (danski princ) Georg I., te ga je naslijedio Konstantin I.. On je druge strane imao dobre veze s Nijemcima jer je studirao na pruskoj vojnoj akademiji. Kako nije bilo moguće da Grčka uđe u rat na strani Trojnog saveza, predložio je neutralnost. Kako Venizelos nije prihvatio prijedlog o neutralnosti Konstantin ga je prisilio na ostavku, iako je pobijedio na izborima 1915. g. Venizelos je stoga otišao u Solun i tamo organizirao Revolucionarnu vladu (1916). U lipnju 1917. Venizelos je uz pomoć saveznika okupirao Atenu, te je natjerao Konstantina na abdikaciju. Naslijedio ga je njegov sin Aleksandar. Venizelos je ponovno postao premijer, a Grčka se potpuno uključila u rat. Mirovnim sporazumom u Neuillyju i Sevresu Grčka je dobila bugarsku obalu na Egejskom moru i preostale europske dijelove Turske osim Carigrada (istočnu Trakiju i Dodekanez, ali ne i Rodos). Izmir je stavljen pod grčku upravu i određen je plebiscit. Izgubila je sjeverni Epir, koji je priključen Albaniji. Nakon rata Venizelos je izgubio izbore 1920. g. i počinje ponovno jačanje konzervativne struje okupljene oko starog kralja Konstantina (Aleksandar je u međuvremenu umro). Iste godine Grčka se umiješala u zbivanja u Turskoj, te je poslala svoju vojsku u Malu Aziju da skrši ustanak Kemala Paše Ataturka. No Grci su poraženi 1922. g. što je za posljedicu imalo potpuni gubitak utjecaja u Maloj Aziji i iseljavanje stanovništva. 1923. g. potpisan je sporazum u Lozani, kojim je ponovno uspostavljena stara grčko-turska granica na rijeci Marici. Sporazumom je odlučeno da se grčko pravoslavno stanovništvo i tursko muslimansko iseli iz jedne, odnosno druge zemlje (zamjena stanovništva). 1922. g. Konstantin je ponovno morao odstupiti zbog neuspjeha u Maloj Aziji u korist Goerga II., ali je i on abdicirao 1923. g. Vlast je ponovno učvrstio Venizelis koji je imao podršku vojske, te je 1924. g. parlament proglasio Grčku republikom, a to je kasnije potvrđeno referendumom. 1927. g. donesen je novi ustav. Razdoblje između 1924. i 1935. g. obilježeno je političkom nestabilnošću te pokušajima vojnih prevrata. Tako je 1925-1926 prevrat izvršio general Pangalos. U siječnju 1926. g. suspendirao je ustav i preuzeo diktatorske ovlasti natjeravši predsjednika Kondouritisa da podnese ostavku. Uklonjen je u kolovozu 1926. g. Nakon izbora 1928. g. na vlast se ponovno vraća Venizelis koji stabilizira političku scenu u zemlji. Održao se sve do 1932. g. kada gubi vlast (gospodarska kriza). Na vlast ponovno dolaze rojalisti, a Venizelis odlazi u egzil. Na međunarodnoj sceni Grčka je s Jugoslavijom, Rumunjskom i Turskom 1934. g. organizirala Balkansku Antantu. Venizelis se vraća ponovno 1935. g. kada pokušava prevrat na Kreti koji nije uspio. Kao posljedica toga jačaju rojalisti koji organiziraju plebiscit za restauraciju monarhije. Tako je 1935. g. srušena Druga helenska republika i uspostavljena monarhija na čelu s Georgom II. Godinu dana kasnije premijer Metaksas, uz podršku kralja, uspostavio je diktaturu pod izlikom da želi spriječiti pokušaje komunista da preuzmu vlast u zemlji. Njegova način vladavine imao je velikih sličnosti s fašističkom vladavinom Musolinija. Komunisti i socijalisti su proganjani. GRČKA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA Na početku rata Grčka je proglasila neutralnost. No Italija je htjela okupirati Grčku nakon njemačke okupacije Čehoslovačke. 28. 10. 1940. g. upućen je Grčkoj ultimatum kojim je Italija tražila da joj 37

se utupe uporišta na grčkom teritoriju. Kad je Grčka odbila ultimatum, talijanske trupe započele su napade iz Albanije. No grčka se vojska brzo organizirala i prešla u protuofenzivu, te zauzela dobar dio Albanije. U ožujku 1941. g. Talijani su započeli novi napad, a Njemačke trupe ulaze u Bugarsku, a odatle i dijelom iz Jugoslavije prodiru u sjevernu Grčku. 24. 4. 1940. vlada je proglasila kapitulaciju, a kralj i vlada pobjegli su iz zemlje. 1. srpnja 1941. KP Grčke poziva grčki narod na otpor i u rujnu 1941. g. organizira Vrhovni organizacioni komitet EAM u koji su ušli predstavnici KP, Nezavisne zemljoradničke stranke, Saveza narodne demokracije i Socijalističke stranke. U siječnju 1942. g. EAM je osnovao i svoju vojsku ELAS na čelu s generalom Grigorijadisom. S druge strane predstavnici desnih stranaka koje nisu ušle u EAM osnovali su svoju Grčku nacionalnu demokratsku vojsku ili EDES pod zapovjedništvom pukovnika Zervasa. Na insistiranje Engleza stvoren je jedinstveni Vrhovni štab ustaničke vojske u lipnju 1943. g. u koji je ušao Zervas. Tim sporazumom EAM je priznao jedinice EDES-a kao snage koje se bore protiv okupatora. Kako su Čerčil i Ruzvelt odlučili da u grčkoj obnove monarhiju, nastojali su da prevlada desno krilo u partizanskom pokretu odnosno EDES. Tako je saveznička komanda na Bliskom istoku davala veću pomoć EDES-u nego ELAS-u. Zbog toga u listopadu 1943. g. dolazi do ponovnih sukoba, nakon čega saveznici uskraćuju pomoć ELASu. U rujnu 1944. g. sklopljen je sporazum kojim su partizanske snage došle pod zapovjedništvo komandanata savezničkih snaga u Grčkoj. Izbjeglička se vlada u listopadu 1944. g. vratila iz Londona i uz pomoć EDES-a počela likvidirati EAM. Kad su saveznici postavili ultimatum EAM-u da razoruža ELAS, izbio je građanski rat. U veljači 1945. g. potpisan je sporazum s vladom u Varkizi kojim je dogovoreno razoružanje ELAS-a. Nakon toga započinju progoni EAM-a. Njegovi pripadnici počinju se povlačiti u planine i organizirati u partizanske grupe koje su se 1946. g. povezale u Vrhovni partizanski štab. GRČKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Prvih godina nakon rata Grčka je bila zahvaćena građanskim ratom između EAM-a (partizana) i monarhističke vlade (EDES-a). Do kraja 1946. g. jedinice Demokratske vojske držale su dobar dio teritorija pod svojom kontrolom, što je prisililo vladu da u proljeće 1947. g. započne veliku ofenzivu, koja nije imala mnogo uspjeha. Tako je 1947. g. na tom teritoriju organizirala Privremena demokratska vlada s generalom Markosom na čelu. Tada Amerikanci u atmosferi hladnog rata preuzimaju kontrolu nad grčkom vojskom od Britanaca. No njihova taktika borbe pokazala se također bezuspješnom i Demokratska vojska zauzima nove teritorije i dolazi nadomak same Atene. Monarhisti organiziraju protunapad. Kad je započela Staljinova antijugoslavenska kampanja unijelo je to konfuziju u redove grčkog oslobodilačkog pokreta, koja je dosegla vrhunac 1949. g. kada je CK KPG uklonio Markosa. Vladine snage to su smjesta iskoristile u velikoj ofenzivi i razbile i dijelom uništile Demokratsku vojsku, nakon čega je Privremena vlada u listopadu 1949. g. bila primorana objaviti prekid otpora. 1947. g. umro je kralj Georg II. i naslijedio ga je sin Paul. Nakon građanskog rata KP je zabranjena. Država je bila pod potpunom kontrolom rojalista koji su vladali prema ustavu iz 1911. g. Kralj je imao potpunu kontrolu nad vojskom i državnom administracijom u kojoj su bili isti oni ljudi koji su pod Metaksasom surađivali s neprijateljem. No oni su bili antikomunisti i to je bilo dovoljno da ponovno vladaju. 1951. g. donesen je novi ustav koji je stvorio čvrstu konzervativnu vladu koja je vladala do 1963. g. Pod ovom vladom Grčka je uspjela oživjeti svoje gospodarstvo, a zemlja se strogo orijentirala prema zapadu. 1952. g. primljena je u NATO. 1954. g. potpisan je ugovor o savezništvu s Turskom i Jugoslavijom koji se ipak slomio zbog razmirica Grčke i Turske oko suvereniteta nad Ciprom. 1964. g. na izborima su pobijeđeni rojalisti i na vlast dolazi Unija centra na čelu s Papandreuom. Iste godine umro je kralj Paul, a naslijedio ga je mladi Konstantin II. 38

Kako je Papandreu bio protivnik monarhije Konstantin II. je tražio način kako da ga ukloni. Prisilio ga je na ostavku 1965. g., nakon kampanje protiv njega i njegovog sina koji je optužen da je pokušavao organizirati ljevičarske grupice među vojnim zapovjednicima. Prije izbora 1967. g. grupica desno orijentiranih časnika organizirala je u travnju 1967. g. vojni puč i uspostavljena je vojna diktatura jer su svu vlast u rukama imala trojica generala: Papadopoulos, Spandidakis i Patakos. Mnogo liberali i ljevičari su zatvoreni, a nakon propalog pokušaja da povrati vlast u egzil je morao otići i kralj, a general Zeoitakis je postavljen za regenta. 1968. g. donesen je novi ustav koji je uvelike ograničio vlast monarha, a povećao one premijera. 1973. g. neki časnici mornarice pokušali su izvesti novi puč, ali nisu uspjeli. U lipnju 1973. g. konačno je ukinuta monarhija, a Grčka je postala predsjednička republika, a Papadopoulos prvi predsjednik. Da bi se uklonili ostali vojne vlasti i vratio međunarodni ugled Grčkoj, raspisani su izbori za 1974. g. No krajem 1973. g. izvršen je novi prevrat u kojem je ubijen Papadopoulos. Naslijedio ga je Gizikis. Nakon neuspjelog pokušaja preuzimanja kontrole nad Ciprom vojna vlast na čelu s Gizikisom odstupila je u srpnju 1974. g. Dozvoljene su ponovno sve stranke i počinje vraćanje političkih emigranata u zemlju. Ponovno je uspostavljen ustav iz 1951. g., ali je referendumom odbijeno ponovno uspostavljanje monarhije. Na izborima 1977. g. pobijedila je Nova demokratska stranka, ali je izgubila vlast 1981. g. od Panhelenskog socijalističkog pokreta (Pasok) koji je vodio Papandreu. Tako su socijalisti na vlast u Grčkoj došli tek u osamdesetim godinama. Oni su izgubili izbore 1990. g. kada na vlast dolazi ponovno Nova demokratska stranka. Ona započinje program privatizacije državnih poduzeća, koja su nakon Pasokove vlade bila zapala u velike dugove. No Pasok je opet došao na vlast 1993. g. 1995. g. razriješen je sukob oko Makedonije modifikacijom imena nove države i zastave. 1995. predsjednik je postao Stefanopulos, a Papandreua je 1996. g. zamijenio Kostas Simitis koji je nastavio socijalne reforme.

Češka i Slovačka ČEŠKA I SLOVAČKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA 39

Česi i Slovaci živjeli su za vrijeme A-U u dva različita dijela Monarhije: Česi u austrijskom dijelu, a Slovaci u mađarskom dijelu. To je proizvelo mnoge razlike između ta dva naroda. Austrija je imala parlamentarnu vladu kojom je dominiralo bogato građanstvo i buržoazija. Česi su imali dosta utjecaja u austrijskoj politici, što im je opet omogućilo snažniji gospodarski razvitak. S druge strane u mađarskom dijelu vlada je i dalje bila pod utjecajem mađarske aristokracije, pa je vrlo malo Slovaka moglo sudjelovati u vlasti. Početkom stoljeća mnogi češki vođe počinju sve jače proklamirati čehoslovačku ideju, čiji glavni predstavnici su bili Masarik i Beneš. Tijekom Prvog svjetskog rata Česi i Slovaci nisu bili oduševljeni time što se moraju boriti protiv Srba i Rusa. Mnogo ih je prebjeglo u Rusiju, gdje su organizirali Čehoslovačku legiju koja je nakon mira u Brest-Listovsku bila jedina saveznička postrojba na teritoriju Rusije. Masarik je otišao na zapad i počeo je agitirati za ideju rušenja A-U i uspostavljanje nezavisne Čehoslovačke. 1915. g. Masarik, Beneš i Štefanik osnovali su Češki zgranični odbor, a 1916. g. Čehoslovačko narodno vijeće. Kad je Antanta konačno prihvatila ideju rušenja A-U, Čehoslovačko nacionalno vijeće priznato je kao Čehoslovačka vlada. Antanta traži od Masarika da se što prije vrati u zemlju da ne ojača socijalistički pokret. Stvaranje Čehoslovačke države nije bilo je sadržano i u 14 Wilsonovih točaka, koje su govorile samo o autonomiji naroda unutar A-U. Zbog toga je priznanje Čehoslovačke vlade od strane Antante značilo odustajanje od politike očuvanja A-U. 1915. g. potpisan je sporazum između Čeških i Slovačkih iseljenika u SAD-u u Klivlendu kojim se utvrđuje da će buduća država biti federativna i u njoj će Slovaci imati autonomiju sa vlastitim parlamentom. U maju 1918. potpisan je koš jedan sporazum u Pitsburgu kojim je proklamirana Čehoslovačka država. Nakon kapitulacije Austrije 27. listopada 1918., dan kasnije Češki narodni odbor proglašava neovisnost Češke, a 30. listopada Slovački narodni odbor neovisnost Slovačke. Kad se Mađarska odvojila od A-U 1. studenog, pokušala je povratiti Slovačku. Tada je s dopuštenjem saveznika Češka okupirala Slovačku, a mađarske snage bile su prisiljene na povlačenje. Konačno je 14. studenog 1918. g. proglašeno ujedinjenje i nezavisnost Čehoslovačke. Prvi predsjednik postao je Masarik. Granice nove države uređene su konačno mirovnim sporazumima u Parizu. Čehoslovačkoj je 1919. g. priključena Potkarpatska Ukrajina. Izbili su sporovi oko granice s Poljskom u Šleskoj i Slovačkoj što je riješeno arbitražom tako da je industrijska zona Tešina podijeljena između Poljske i Čehoslovačke. Cilj Čehoslovačke vlade bio je uspostava Čehoslovačke u granicama nekadašnjeg Češkog kraljevstva (Bohemskog kraljevstva). To je uključivalo i Sudetsku oblast koju su Česi okupirali, iako je većina stanovništva te oblasti bila njemačke nacionalnosti (po Wilsonu imali su pravo na priključenje Austriji, ali se od toga odustalo). Za vrijeme sovjetske revolucije u Mađarskoj, dolazi do pokušaja stvaranja Sovjetske slovačke republike čiji centar se nalazio u Prešovu. No ona je brzo skršena 1919. g. nakon povlačenja Mađara uz Slovačke. 1920. g. donesen je ustav po uzoru na francusku parlamentarnu demokraciju. Ustav je izradila socijaldemokratska vlada na čelu s Tusarom. Na čelu države bio je predsjednik, a Parlament se sastojao od Senata i Zastupničkog doma. Zemlja je podijeljena na 3 zeme (zemlje): Češku, Moravsku i Ruteniju (Zakarpatsku Ukrajinu). Ustavom je uspostavljena čehoslovačka nacija, a Slovački i Češki jezik postali su ravnopravni i službeni. Tusarova vlada je nakon donošenja ustava provela zemljišnu reformu, osobito revno na zaplijenjenim posjedima austrijsko-njemačkih aristokratskih obitelji. Revolucionarno radništvo više je puta 1920. g. dizalo štrajkove, ali se socijaldemokratska vlada uvijek spasila dogovorom. Lijevo krilo Socijaldemokratske stranke odcijepilo se 1921. g. i formiralo KPČ. U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. g. postala je inicijator stvaranja Male Antante. Nakon 1919. g. se gospodarski brzo i nesmetano razvijala. Svojom modernom tekstilnom industrijom i strojogradnjom bila je vrlo konkurentna, a u prijateljskim su državama prihvaćali njezin kapital i tehnologiju. Kako je Čehoslovačka bila centralistički uređena zemlja, 40

izazvalo je to probleme jer je bila višenacionalna. Iako je Masarik u Pitsburgu obećao Slovacima autonomiju, kasnije se odustalo od toka, jer se smatralo da je u prvim godinama potrebna jaka centralizirana vlast da se stabilizira stanje u zemlji. Najjači zagovaratelj slovačke autonomije bila je Slovačka narodna stranka pod vodstvom Andreja Hlinke. Separatizam Slovaka dolazi do izražaja jer su sva važnija mjesta u administraciji i vlasti u Slovačkoj uslijed nedostatka kvalificiranih Slovaka bila popunjena Česima (prije su bili Mađari). Pitanje autonomije Slovačke riješeno je 1927. g. kada je djelomično decentralizirana vlast, a predstavničko tijelo Slovačke dobilo je pravo donošenja lokalnih zakona, ali je centralna vlada imala pravo imenovanja jedne trećine tog predstavništva. Slovačka narodna stranka ušla je u vladu. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovačkoj je veoma ojačala Nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom Henleina. U Sudetu je živjelo oko 3 milijuna Nijemaca kojima su ustavom iz 1920. g. bila zajamčena manjinska prava, ali čehoslovačka je vlada nastojala postupno te krajeve naseliti Česima, jer je u tom području bila koncentrirana najjača češka industrija. Sve do 1926. g. Nijemci su odbijali suradnju s vladom, kada ipak pristaju na suradnju do dolaska Hitlera na vlast. 1933. g. Henlein je organizirao Sudetsko-njemački domovinski front koji je kasnije postao Sudetska njemačka stranka, koja je materijalno bila potpomagana od Hitlera. Od 1918 do 1935. g. vanjsku politiku Čehoslovačke vodio je Beneš. Bio je prozapadnjački orijentiran i čvrsto je surađivao s Britanijom i Francuskom s kojom je 1924. g. sklopio savez. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast 1933. g. odbijao je bilo kakvu mogućnost stvaranja nekog srednjoeuropskog saveza, jer je vjerovao u svoje zapadnjačke saveznike. 1934. g. Čehoslovačka je priznala SSSR s kojim je 1935. g. sklopila pakt o međusobnoj pomoći, ali do veće suradnje među dvjema državama nije došlo zbog Benešove rezerviranosti prema komunistima. Iste godine Masarik se povukao s mjesta predsjednika, te ga je Beneš naslijedio. Kad se 1938. g. njemački nacizam počeo širiti, bila je ugrožena i Čehoslovačka. Hitler je dao upute sudetskim Nijemcima za počnu zahtijevati autonomiju i pravo na ujedinjenje sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi nagovještaj njemačke agresije na jednu suverenu državu, koja je uz to bila i stup francuske europske politike. No 1938. g. ni Britanija ni Francuska nisu bile spremne na rat. Francuska se nije sama htjela upuštati u konflikt s Njemačkom, pa se okrenula Britaniji. Britanski premijer Čembrlejn mislio je da će udovoljiti Hitlerove apetite ako mu prepusti Sudet. Iako se čehoslovačka vlada oštro protivila prepuštanju Sudeta Njemačkoj, jer su na tom području bile najvažnije čehoslovačke obrambene utvrde, pa bi predajom Sudeta Čehoslovačka ostala bez mogućnosti obrane od mogućeg njemačkog napada. No Beneš je previše vjerovao svojim zapadnim saveznicima, koji su već mnogo ranije odlučili Sudete prepustiti Njemačkoj, tako da je Minhenska konferencija 29. rujna 1938. g. samo trebala potvrditi već ranije odlučeno. Minhenskim sporazumom čehoslovačka je morala evakuirati Sudete i prepustiti ih Njemačkoj. Međunarodna komisija trebala je konačnu granicu odrediti nakon održavanja plebiscita. Situaciju su iskoristili i Mađari koji su pripojili Mađarskoj neke dijelove južne Slovačke, te Poljaci koji su pripojili područje Tešina i neka područja u sjevernoj Slovačkoj. Beneš nije htio prihvatiti ni prijedlog KPČ da se u pomoć pozove SSSR, te je podnio ostavku, a predsjednik republike je postao E. Haha. Kako je nakon gubitka Sudeta Čehoslovačka bila bez obrane, Hitler je namjeravao da je prije osvajanja Poljske potpuno okupira. Prije napada odlučio se za pregovore sa Slovačkom klerikalnom strankom i Mađarima da potpuno destabilizira stanje u zemlji. Tako je 1939. g. Slovačka proglasila nezavisnost, kao i Zakarpatska Ukrajina. Odmah nakon toga Mađari su okupirali istočnu Slovačku, a Hitler pozvao Hahu na pregovore u Berlin. Prijetio mu je napadima Luftwaffe na Prag, ako ne naredi predaju čehoslovačke vojske. 15. ožujka 1939. g. njemačke trupe ulaze u Čehoslovačku, a Mađari okupiraju Zakarpatsku Ukrajinu. Nakon okupacije Čehoslovačka postaje njemački protektorat (Češko-moravski protektorat).

41

ČEŠKA I SLOVAČKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU Kako su okupacijom Češke i Slovačke te zemlje ponovno odvojene (Češko-moravski protektorat i nezavisna Slovačka) i pokreti otpora u te dvije zemlje imali su različite karakteristike. U Čekomoravskom protektoratu stvoren je u rujnu 1941. g. od predstavnika različitih grupa Centralni nacionalni revolucionarni komitet, koji je djelovao na različite načine, od pasivnog otpora i bojkota okupatora do demonstracija i sabotaža. Beneš je nakon okupacije Čehoslovačke otišao u egzil, gdje je u Londonu organizirao vladu i u izgnanstvu i pregovarao s saveznicima oko njenog priznanja i obnove prijeminhenske Čehoslovačke. U ljeto 1941. g. saveznici su priznali izgnaničku vladu i odbacili Minhenski sporazum, te je dogovoreno da se pitanje Nijemaca u Sudetu riješi njihovim preseljenjem u Njemačku nakon rata. Beneš je planirao stvoriti snažnu obrambenu liniju protiv Nijemaca nakon rata, koja bi se temeljila na savezništvu s Poljskom i SSSR-om. U prosincu 1943. g. potpisan je sporazum s SSSR-om. Benešova suradnja s SSSR-om bila je potaknuta mišljenjem da će se ranije sklopljenim dogovorom s Sovjetima izbjeći mogućnost komunističke revolucije u Čehoslovačkoj. Njegova prosovjetska politika doživjela je težak udarac kada se Zakarpatska Ukrajina nakon sovjetskih pritisaka priključila SSSR-u. Time je napušten plan stvaranja prijeminhenske Čehoslovačke, a i sam Beneš je konačno pristao na prepuštanje ZU SSSR-u. Prve partizanske jedinice nastale su u Moravskoj. U svibnju 1942. g. jedna emigrantska grupa otpora ubačena na Češki teritorij ubila je protektora Hajdriha. Tada su Nijemci u znak odmazde ubili sve muško stanovništvo Lidica i sela Ležaky i oba mjesta sravnili sa zemljom. Tada je sugerirano iz Londona da se obustave daljnje partizanske akcije i partizanske jedinice povukle su se u defenzivu. Preostale su samo dvije vrste aktivnosti: sabotaže u tvornicama i napadi na komunikacije. Čak su i iz Moskve stizale preporuke da se vrše samo pripreme za općenarodni ustanak, koje bi olakšale prodiranje Crvene armije kad za to dođe trenutak. Tek u kasni jesen odnosno na prijelazi 1944./45. partizanski su se napadi iz Moravske opet raširili sve do Praga, a u proljeće 1945. g. partizanski je pokret obuhvatio čitavi teritorij Čehoslovačke. 5. travnja u Košicama je bila sastavljena privremena vlada Narodne fronte, a predsjednikom republike postao je Beneš. 1. svibnja 1945. g. u zemlji je izbio opći ustanak koji se proširio 5. svibnja i na Prag, koji su jedinice Crvene armije nekoliko dana kasnije oslobodile. U Slovačkoj je nakon okupacije proglašena Slovačka Republika na čelu s predsjednikom Tisom vođom Slovačke klerikalne stranke koji se nadao uspostavi slovačke nacionalne kršćanske države. No bio je prisiljen na kompromise s radikalnom Hlinkinom gardom koja je podržavala naciste, tako da je Tisina vlada morala donijeti 1941. g. antižidovske zakone, a 1942. g. potpisan je sporazum s Nijemcima o deportaciji Židova iz Slovačke. Organizirane akcije partizanskog pokreta u Slovačkoj počinju tek nakon lipnja 1941. g. kada su malim partizanskim jedinicama počeli pristizati dezerteri iz slovačke vojske. U Slovačkoj je ipak u to vrijeme bilo u prvi plan stavljano nacionalno pitanje odnosa slovačkog naroda prema Češkom u bivšoj državi. KP Slovačke je isticala samobitnost Slovačke, ali je širila parole o sovjetskoj Slovačkoj pa je teško širila svoj utjecaj na šire slojeve naroda. Tek nakon što je CK KPS otklonio te parole i izgradio platformu za novu Čehoslovačku u kojoj će slovački narod biti potpuno ravnopravan s češkim narodom, počelo je okupljanje širih narodnih slojeva oko KPS-a. 25. prosinca 1943. g. potpisan je sporazum između predstavnika KP Slovačke, lijevih Socijaldemokrata i drugih građanskih stranaka koje su tražile da slovački narod samostalno odlučuje o svojim budućim odnosima sa češkim narodom. Prema tom sporazumu osnovano je Slovačko narodno vijeće u čiji je sastav ušao podjednak broj predstavnika KP Slovačke i tzv. građanskog bloka. Prema zamisli KP Slovačke koju je prihvatilo Slovačko narodno vijeće, trebalo je u dogovoru s partizanskim jedinicama i jedinicama slovačke vojske izvršiti pripreme da se podigne ustanak kada jedinice Crvene armije prijeđu Karpate i uđu u Slovačku. To je trebalo omogućiti Crvenoj armiji da preko već oslobođene Slovačke brzo prodre do samog Beča. To je 42

značilo usklađivanje djelovanja slovačke regularne vojske s akcijama Crvene armije, pri čemu su partizanske čete imale samo pomoćnu ulogu u dizanju općeg ustanka. Prema tom planu iz ukrajinskog štaba partizanskog pokreta u Kijevu počelo se s ubrzanim prebacivanjem «organizatora», pa su partizanske jedinice zbog općeg raspoloženja naroda naglo povećale i razvijale svoje oružane akcije. Tako je u kolovozu izbio ustanak te su ustanici oslobodili mjesto Sklabinu u srednjoj Slovačkoj. Na to su Nijemci odgovorili 29. kolovoza okupacijom cijele Slovačke. Tada je Slovačko narodno vijeće pozvalo slovačke jedinice na oružani otpor Nijemcima, pa je izbio oružani ustanak. Oslobođen je velik dio slovačkog teritorija na kojem je osnovano drugo Slovačko narodno vijeće i ukinuta marionetska administracija i zamijenjena narodnooslobodilačkim odredima. U rujnu 1944. g. osnovan je Slovački glavni partizanski štab u koji su delegate slali u ukrajinski partizani. Na konferenciji KP Slovačke i Socijaldemokratske stranke u Banskoj Bistrici donesen je jednoglasni zaključak da oba naroda u novoj Čehoslovačkoj moraju biti ravnopravna. Početkom listopada 1944. g. Crvena je armija prešla čehoslovačku granicu, ali se zaustavila prije nego su snage slovačke vojske došle s njom u kontakt. Nijemci su tada razoružali ustaničke odrede i razbili ustanak, te zauzeli Bansku Bistricu. Preostali partizani povukli su se u planine i nastavili borbu do konačnog oslobođenja. ČEŠKA I SLOVAČKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon 2. svjetskog rata Čehoslovačka se našla u socijalističkom taboru, što je bila posljedica snažnog djelovanja KPČ, ali i Benešove prosovjetske politike. Treća Republika (Druga je bila ona postminhenska koja je trajala do okupacije) uspostavljena je u ožujku 1945. g. u Košicama, a u svibnju je prešla u Prag. Uspostavljena je nova vlada Narodne fronte koja je bila koalicija tri socijalističke stranke: KPČ, Socijaldemokratske stranke i Čehoslovačke nacionalsocijalističke partije. Slovačka klerikalna stranka je proglašena kolaboracionističkom i zabranjena. Beneš se nadao da će nova Čehoslovačka, iako u savezu s SSSR-om biti most suradnje između istoka i zapada, pa je kontaktirao i s Zapadom. No većina Čeha i Slovaka bila je razočarana Zapadom, nakon što ih je tako predao Nacistima na Minhenskoj konferenciji, pa je veliku popularnost nakon rata požnjela KPČ orijentirana isključivo prema SSSR-u. Nakon izbora 1946. g. KPČ je dobila 38% glasova. Beneš je ostao predsjednik Republike, a vođa KPČ Gottwald postao je premijer. Komunisti su zaposjeli sva važnija ministarstva u novoj vladi (informiranja, unutarnjih poslova, obrane) što im je omogućilo da pripreme potpuno preuzimanje vlasti. U srpnju 1947. g. čehoslovačka vlada je uz pristanak KPČ-a počela razgovore sa zapadnim saveznicima o primjeni Maršalovog plana i na Čehoslovačku. To je izazvalo reakciju SSSR-a i nakon sastanka Gottwalda i Staljina u Moskvi KPČ počinje radikalizaciju. U veljači 1948. g. dolazi do krize vlade jer su ostale stranke bile nezadovoljne ponašanje KPČovog MUP-a i obrane gdje je sve više nekomunista zamjenjivano komunistima. 20. veljače vladu napuštaju nekomunističke stranke. Očekivalo se od Beneša da raspiše nove izbore, ali je on odbio prihvatiti ostavku vladinih ministara. No kasnije je pod pritiskom SSSR-a prihvatio ostavke i sastavljena je nova vlada od samih komunista. 1948. g. donesen je novi ustav i Čehoslovačka je postala «narodna demokracija». Ustav je proklamirao vladavinu proletarijata i vodeću ulogu predodređivao za Komunističku partiju. Beneš je odbio potpisati novi ustav i podnio je ostavku. Naslijedio ga je Gottwald. Ustav je i dalje jamčio demokraciju i pluralizam, ali je sve bilo pod kontrolom komunista jer je KPČ propisivala postotak sudjelovanja u vlasti ostalih nemarksističkih stranaka. 1953. g. Gottwald je umro i naslijedio ga je Zapotočki, a njega 1957. g. Novotni. Čehoslovačka je postala sovjetski satelit, te je 1949. g. pristupila SEV-u, a 1955. g. Varšavskom paktu. Nakon sukoba Staljina s Titom započela je staljinizacija Čehoslovačke te su mnogi komunisti koji su u ratu imali veze sa zapadom proganjani i 43

osuđivani na montiranim procesima. Čehoslovačka privreda podvrgnuta je prestrukturiranju i nacionalizaciji. Počinje izgradnja snažne metalurgije i teške industrije te snažan industrijski napredak, jednak onome u zapadnim zemljama tog vremena. 1949. g. započela je kolektivizacija poljoprivrednih imanja. 1960. g. donesen je novi ustav kojim je proglašena pobjeda socijalizma i proglašena je Čehoslovačka Socijalistička Republika (ČSR). Destaljinizacija koju je već 1956. g. najavio Hruščov, došla je u ČSR a zakašnjenjem, te je još 1958. kongres KPČ-a odlučio nastaviti sa staljinizacijom. No gospodarska stagnacija početkom 60-ih godina dovest će do pojave reformskog pokreta. Reformistički nastrojeni intelektualci počinju kritizirati plansku privredu i birokraciju KPČ-a, što je dovelo 1965. g. do zaokreta u komunističkoj politici. Prihvaćen je novi ekonomski model kojim je smanjena državna kontrola privrede, te je dano pravo slovačkim narodnim predstavništvima da sudjeluju u donošenju odluka koje su se ticale Slovačke. Reforma je vrhunac dostigla 1967. g., ali Novotnijev režim je na nju gledao s nepovjerenjem, te je težio ponovno uspostaviti centralizam. Novotni počinje gubiti popularnost u KPČ-u u korist mladog reformiste Aleksandra Dubčeka. U Prag dolazi Brežnjev, ali ne daje nikakvu potporu Novotniju, te u siječnju 1968. g. CK KPČ izabire Dubčeka za generalnog sekretara. Novotni je dao ostavku i na mjesto predsjednika, a naslijedio ga je Svoboda. Njegovim padom završava period staljinizacije u ČSR-u. Dubček započinje novi program koji je komunizmu u ČSR-u trebao dati ljudsko lice. Popušta cenzura, a sredstva informiranja stavljena su u službu propagiranja reformi. Nacionalna fronta i izbori trebali su biti demokratizirani, a ČSR uređena na federalističkom principu. Promjene u ČSR-u nisu se svidjele SSSR-u i ostalim članicama Varšavskog pakta koji su sredinom augusta 1968. g. održali zasjedanje bez nazočnosti ČSR-a. Na tom sastanku zaključeno je da su reforme čehoslovačke vlade antirevolucionarne (uspostava demokratskog i nacionalnog socijalizma) i zahtijeva se od čehoslovačke vlade ponovno uvođenje cenzure, zabranu novih stranaka i uklanjanje desnog krila unutar KPČ-a. Članice Pakta zaključile su i da pitanje obrane čehoslovačkog socijalizma nije samo pitanje ČSR-a, već cijelog pakta. Osobito su se DDR i Poljska strašile jačanja liberalizma u ČSR-u, jer bi to moglo ugroziti njihove pozicije u srednjoj Europi. Dubček i njegova vlada odbili su sve zahtjeve Pakta i tražili su bilateralni sastanak s SSSR-om. Na sastanku s Sovjetima Dubček je branio svoj program reformi, ali njegovu poziciju oslabio je raskol unutar samog KPČ-a koji nije bio jedinstven oko potpore reformama te su neki članovi KPČa podržavali Sovjete. Kad su Sovjeti uvidjeli da Dubček unatoč svemu uživa veliku potporu članstva KPČ-a i da ga njima lojalni komunisti u KP-u neće moći smijeniti bez njihove pomoći, počeli su 20. kolovoza 1968. g. invaziju na Čehoslovačku. Predsjedništvo KPČ-a odbilo je mogućnost vojnog otpora, ali je osudilo invaziju i dalo potporu Dubčeku. Ni predsjednik Svoboda nije popuštao sovjetskom pritisku da imenuje novu vladu. Dubček je uživao i potporu naroda, koji su se okupatorima odupirali demonstracijama i otvorenim protestom, uskraćivanjem hrane i ostalih potrepština. Dubček je konačno uklonjen vojnom silom, te je gušenjem praškog proljeća na scenu stupila nova sovjetska politika poznata pod imenom «politika ograničenog suvereniteta» ili Brežnjeva doktrina. Zbog Dubčekove popularnosti on je vraćen na vlast, ali je morao pristati na modificiranje svojih reformi. 1968. g. donesen je novi ustav kojim je država federalizirana. 1969. g. Dubček napušta vladu, a s njegovim odlaskom počinje uklanjanje reformista iz KPČ-a. 1970. g. normalizirani su odnosi s SSSR-om i potpisan je sporazum o prijateljstvu u kojem je ČSR pristala na politiku ograničenog suvereniteta. Češku politiku 70-ih godina vodi Husak koji teži održavanju statusa quo i čvrstom povezivanju sa SSSR-om i progonima intelektualaca koji odlaze u egzil. Ista politika nastavlja se i u osamdesetim godinama (50 % trgovine sa SSSR-om).

44

1989. g. dolazi do demonstracija u Pragu te je komunistička vlada prisiljena na davanje ostavke u studenom. U prosincu je formirana nova nekomunistička vlada, a za predsjednika je izabran Vaclav Havel. 1990. g. započet je proces tranzicije na tržišnu ekonomiju. «Baršunasta revolucija» završena je uspješno povlačenjem sovjetskih trupa 1991. g. i slobodnim izborima 1992. g. Iako je ustav iz 1968. g. dao Slovačkoj autonomiju kao federalnoj jedinci, početkom 90-ih godina jača separatistički pokret što dovodi 1. siječnja 1993. g. do mirnog razdruživanja dviju zemalja u dvije samostalne države.

Poljska POLJSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA 45

Na početku prvog svjetskog rata Poljske kao države nema na karti Europe, jer je trima podjelama u 18. st. raskomadana između Rusije, Pruske i A-U. Prvi svjetski rat tako je zatekao Poljake podijeljene u tri države, koje su uz to bile i u sukobu u 1. svjetskom ratu. Rusija je bila saveznica Srbije i na strani Britanije i Francuske protiv Njemačke i A-U. Sve tri države su da bi dobile podršku Poljaka u ratu nastojale dati im neki oblik autonomije zauzvrat. Rusi su tako dopustili stvaranje Poljskog narodnog komiteta koji je podržavao rusku stranu, dok su se Njemačka i Austrija dogovorile o stvaranju novog Poljskog kraljevstva 1916. g. koje je pak obuhvaćalo mali dio teritorija nekadašnje Poljske. Kad se rat odužio Poljaci su počeli sami tražiti prava na samoodređenje. Roman Dmovski je na zapadu pokušavao uvjeriti saveznike da dopuste stvaranje ujedinjenje Poljske pod vlašću Rusije. S druge strane u Poljskoj je Pilsudski formirao Poljske legije koje su se na strani Centralnih sila borile protiv Rusije. Mislio je da će rat na kraju uništiti sve tri zemlje, a prvim korakom je smatrao oslobođenje od Rusije, dok će Centralne sile kasnije biti skršene. Do kraja 1915. g. Nijemci su okupirali čitavi ruski sektor. Rusi su bezuspješno pokušavali povratiti osvojeni teritorij, ali je boljševička revolucija konačno stavila kraj na rusku prisutnost u Poljskoj za idućih 27 godina. Pilsudski je nakon ruskog kraja promijenio stranu i sada podržavao Saveznike koji su sve više jačali. Pred kraj rata su ga Nijemci zatvorili, ali su ga kasnije morali pustiti. Nakon kapitulacije Centralnih sila u Lublinu je osnovana Privremena vlada, koja je Poljsku proglasila republikom na čelu sa Dmovskim koji je imao podršku Antante. No, istodobno je u Krakovu postojao Regentski savjet koji su postavili Nijemci i Austrijanci. Taj savjet je u studenom 1918. g. svu vlast predao Pilsudskom, koji se iz njemačkog zatvora vratio u Varšavu. Lublinska i krakovska vlada brzo su se sporazumjele i poglavarom države postao je Josef Pilsudski. Na izborima za ustavotvornu skupštinu buržoaske su stranke dobile većinu glasova i za prvog predsjednika izabrale Ignaca Padarevskog. Radničke stranke nisu mogle postići većeg utjecaja. Poljska socijalistička stranka Josefa Pilsudskog u početku je bila za demokratsku republiku, a protiv sistema sovjeta i protiv Sovjetske Rusije. Ljevica iz PSS-a i Socijaldemokratske stranke Poljske i Litve ujedinile su se 1918. g. u KP Poljske, koja se zalagala za uvođenje sovjetskog sistema. Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno je da se Poljska država učini što snažnijom kako bi postala stup Antantine politike prema SSSR-u i Njemačkoj. Ustavotvorna skupština je u lipnju 1919. g. za šefa države postavila ponovno Pilsudskog i donijela građansko-demokratski ustav po francuskom uzoru s jakom vlašću parlamenta. No, parlament je postao poprištem borbe raznih buržoaskih stranaka i njihovih interesa što je sprječavalo zakonodavni rad i slabilo državu. Cijelo ljeto 1919. g. u Poljskoj su se redali štrajkovi, a ugušila ih je vojska uz pomoć Antante. Poljska je imala veliku vojsku od 600.000 ljudi, pa su se svjesni svoje vojne moći upleli u pogranični rat s SSSR-om. Crvena armija je nakon uspješnog protuudara ipak pred Varšavom poražena 1920. g., a Poljaci su svoje granice proširili daleko na istok i svojoj državi priključili zapadnu Ukrajinu, dijelove Bjelorusije i Litve, a s SSSR-om je potpisan mir u Rigi 1921. g. Pitanje granice s Čehoslovačkom oko Tešina riješeno je arbitražom i podjelom spornog područja, dok je na zapadnim granicama organiziran plebiscit. 27. 12. 1918. izbio je ustanak u Velikoj Poljskoj čije stanovništvo se željelo priključiti matičnoj zemlji, što je rezultiralo na kraju priključenjem. Tako je riješeno pitanje granica Poljske. Velikim političkim borbama desničarskih buržoaskih stranaka bili su popraćeni izbori za Parlament 1922. g. Na tim su izborima ponovno pobijedile buržoaske stranke, ali nijedna od njih nije dobila dovoljno zastupnika da sama vlada. Tako su se sve do 1926. g. redale koalicijske vlade. Pilsudski se 1922. g. nije više htio kandidirati za predsjednika države s motivacijom da mu ustav osigurava premalo prava. Zbog nezaposlenosti i gladi po selima 1923. i 1924. g. vladali su štrajkovi i seljaci su zahtijevali provođenje agrarne reforme. U ukrajinskim i bjeloruskim krajevima pojavio se pokret za priključenje SSSR-u. U ljeto 1925. g. započeo je žestoki carinski rat između Njemačke i Poljske. Gomilao se neprodani šleski ugljen i opadala je vrijednost nacionalne valute. 1926. g. Pilsudski je 46

uz pomoć svojih pristaša izveo državi udar. Obećao je radničko-seljačku vladu i pravu izvanstranačku demokraciju oslobođenu stranačkih borbi. Dobio je stoga podršku seljaka i radnika te sitne buržoazije. Njegove reforme odobrio je sejm. Predsjednik je postao ipak Mošcicki, dok je Pilsudski ostao ministar vojske i diktator u sjeni sve do svoje smrti 1935. g. No ni njegov režim nije proveo značajnije reforme, pa je stoga gubio podršku. Najvažniji oslonac vlasti mu je bila vojska osobito njegovi veterani iz Prvog svjetskog rata. U zemlji su se redali štrajkovi, a policija je progonila komuniste, osobito nakon izbora 1928. g. kad je režimska stranka dobila tek četvrtinu mandata u parlamentu. U ljeto je Pilsudski raspustio parlament i pozatvarao vođe opozicije, a novi sejm je u ožujku 1932. g. prepustio vladi sva zakonodavna prava. Još veću diktaturu donio je ustav 1935. g. što ga je provodio nasljednik Pilsudskog Šmigli. U vanjskoj politici zbog spora sa Čehoslovačkom Poljska nije htjela postati članicom Male Antante, premda je Francuska na tome insistirala. Pilsudski je nastojao balansirati između dviju sila Njemačke i Rusije, jer se bojao da obje države ne bi pokušale povratiti poljske teritorije koje su izgubile. Nastojao je s obje zemlje održavati mir. 1932. g. sklopljen je sporazum s SSSR-om o nenapadanju. Nakon dolaska nacista na vlast Pilsudski i njegov ministar V.P. Jozef Bek sklopili su 1934. g. s Njemačkom ugovor o miroljubivom rješavanju međusobnih sporova. Pošto je Njemačka nakon sudetske krize okupirala Čehoslovačku, Poljska je to iskoristila i napala Tešin te ga okupirala. Mnogi joj to zamjeraju, jer da je ranije umjesto neprijateljstva s Česima sklopila savez (jake vojske) možda bi se obje zemlje lakše oduprle Hitlerovom napadu. POLJSKA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA Prvih nekoliko tjedana poslije Minhenskog sporazuma provedeni su oprezni razgovori njemačke s poljskom vladom, da se ispita bi li ona možda htjela nastaviti politiku iz 1934. g. i pripomoći ostvarenju tih planova. Varšava je sudjelovala čak u razbijanju Čehoslovačke i tom prilikom dobila sporni komad industrijskog područja oko Tešina. Poljaci su slutili što im prijeti, ali su se osjećali dovoljno snažni da brane svoju samostalnost. 21. ožujka 1939. g. Hitler je zatražio od Poljske da odstupi Njemačkoj Gdanjsk i dopusti joj da kroz koridor gradi auto-cestu koja će biti pod njezinim suverenitetom. Poljska je odbila taj prijedlog nadajući se pomoći Francuske i Britanije. Hitler je 28. travnja 1939. g. otkazao ugovor o prijateljstvu s Poljskom i iskoristio je njemačke žalbe oko Gdanjska kako bi zaoštrio međunarodnu krizu. Tada je započela diplomatska utrka za manje europske države u kojoj je njemačka zbog svoj položaja bila u prednosti. Minhenskim sporazumom SSSR je ostavljen postrani, i pokušaj Britanije i Francuske da ga kasnije uključe u savez protiv Njemačke nije uspio jer Poljska nije htjela sovjetskim trupama dopustiti prolaz ni su slučaju rata niti sklopiti ugovor o uzajamnoj pomoći. Pregovori su se otegnuli dok ih nije prekinula vijest o njemačko-sovjetskog Paktu o nenapadanju (23. kolovoza 1939. g.). Staljin se nadao da će takvim ugovorom moći ostati izvan rata, a Hitler je time htio izolirati Poljsku od moguće pomoći sa Zapada. S tim Paktom bio je povezan i tajni sporazum u kojem su obje sile međusobno razgraničile svoje interesne sfere, pri čemu je Baltik i poljski istok pripao Rusiji, a ostatak Njemačkoj. Tako je izvršena četvrta dioba Poljske. 1. rujna 1939. započeo je njemački napad na Poljsku. Hitler ju je brzo svladao i okupirao. Napad na Poljski naveo je zapadne sile da stupe u rat, a SSSR je prema tajnom dogovoru uputio svoje trupe u istočnu Poljsku. U pobijeđenoj Poljskoj Nijemci su počeli s teroriziranjem poljskog naroda. Nekadašnje pruske pokrajine proglašene su njemačkim okružjima na kojima se provodila germanizacija. U preostalom dijelu Poljske, tzv. Generalnom guverneratu odredi SS-a i SD-a počeli su hapsiti i strijeljati ljude, osobito do tada veoma brojne Židove. Nakon uspostavljanja dvostruke njemačko-sovjetske okupacije, njemački su okupatori otprilike polovicu okupiranog poljskog teritorija uključili u sustav Njemačkog Reicha, a ostatak pretvorili u 47

Generalni guvernerat s sjedištem u Krakovu. S druge strane, Sovjeti su svoj dio pripojili pojedinim sovjetskim republikama, kojima je prema njihovu mišljenju bio nepravedno oduzet nakon Prvog svjetskog rata. Pokret otpora koji je u oba njemačka područja pojavio prije 1941. g. nikada nije imao jedinstveno vodstvo, jer su ciljevi pojedinih grupacija u otpori bili različiti i kretali se u rasponu od antifašizma do otvorenog antikomunizma. Pokret otpora organiziran je najprije iz Pariza i Londona, gdje je djelovala poljska izbjeglička vlada generala Sikorskog. No ona nije usmjeravala pokret u oslobodilačku borbu protiv okupatora, već na organiziranje poljske vojske u inozemstvu i stvaranje tajne podzemne vojske u zemlji koja bi stupila u akciju tek po završetku rata. Vlada u izbjeglištvu zasnivala je svoju politiku na ocjeni da je SSSR podjednak neprijatelj sovjetskog naroda kao i Njemačka. Bila je uvjerena da će Njemačka prvo potisnuti sovjetsku vojsku do Urala, pa je stvarala armiju u Krajowu s namjerom da digne ustanak u času kad se anglo-američke snage približe Poljskoj. Nakon njemačkog neuspjeha na istočnoj fronti taj plan je izmijenjen, jer je postalo jasno da će Crvena armija stići u Poljsku prije anglo-amerikanaca, pa su jedinice Armije iz Krajove trebale povesti lokalne ustanke i uspostavi državna vlast prije dolaska Crvene armije. Zbog toga su Sovjeti odbili pomoći ustanak u Varšavi. 1942. g. osnovana je KP Poljske i ona postaje jezgrom oružanog oslobodilačkog pokreta. Nekoliko dana kasnije osnovana je u SSSR-u vojska sastavljena od poljskih zarobljenika pod zapovjedništvom generala Andersa, od koje je jedan dio otišao iz SSSR-a u sastav zapadne savezničke vojske, dok je jedan odio ostao u SSSR-u i priključio se Crvenoj armiji. Nijemci su s ciljem paraliziranja barem jedne struje u pokretu otpora pokrenuli tzv. «katinsku aferu» i objavili da su u ožujku 1943. g. na dva mjesta iskopali masovno groblje poljskih oficira i podoficira pobijenih nakon sovjetske okupacije istočne Poljske. To je potaknulo poljsku vladu u izbjeglištvu da prekine diplomatske odnose sa SSSR-om i poništi ugovor o prijateljstvu i savezništvu sklopljen 1941. g. Nakon toga dolazi do potpunog rascjepa između Poljske radničke partije i izbjegličke vlade. PRP je odricala od tada izbjegličkoj vladi svako pravo da govori u ime poljskog naroda. Sredinom prosinca 1943. g. ona izdaje proglas o demokratskom uređenju poslijeratne Poljske, koji je potpisalo četrnaest organizacija. 21. srpnja 1944. g. održano je u Varšavi tajno zasjedanje Poljskog narodnog vijeća, na kome je ono proglašeno privremenim saborom i donijeta je odluka o osnivanju Poljskog komiteta nacionalnog oslobođena sa sjedištem u Lublinu (Lublinska vlada). U to vrijeme prosovjetska armija Ludowa imala je 50.000 boraca koja je uglavnom vodila partizansku borbu. Protiv Nijemaca borila se i Armija Krajowa, ali se ona držala utvrđenog plana, pa je dolazila u sukob i s odredima Crvene armije što su prodirali na poljski teritorij. Pred dolazak sovjetskih trupa u Varšavi je 1. kolovoza dignut ustanak pod vodstvom Armije Krajowe. Bio je izvrsno organiziran i pod vodstvom generala Bor-Komorowskog. Ustanici su već prvih dana postigli znatne uspjehe i zauzeli velike dijelove grada. Premda je ustanak bio organiziran u skladu s planom izbjegličke vlade u njemu su se prvi puta okupile sve snage pokreta otpora i Armija Ludowa. Borbe su trajale 65 dana i za to vrijeme ustanici su uništili 200 njemačkih tenkova, a čitave su gradske četvrti uništene bombardiranjem. No kako ustanicima niotkuda nije stizala pomoć, otpor je postao uzaludan. Nijemci su u grad doveli svoje rezerve (zloglasna SS divizija «Galicija») i do 2. listopada ugušili ustanak, a Komorowski potpisao kapitulaciju. Apeli saveznika na Staljina da pomogne ustanak ili omogući slijetanje savezničkih aviona u Rusiju radi opskrbe ostali su uzaludni, jer je Staljin htio da takvom taktikom uništi nekomunistički pokret. 20. kolovoza 1944. g. ruske jedinice prešle su poljsku granicu i 22. kolovoza Komitet nacionalnog oslobođena donosi odluku da preuzima vlast na oslobođenom teritoriju i osniva Poljsku narodnu armiju. Za prvog predsjednika imenovan je Bierut. Time je spriječeno ostvarivanje plana izbjegličke vlade u Londonu. U siječnju 1945. g. SSSR je priznao Lublinsku vladu koja je prešla u Varšavu. Do ožujka 1945. g. Nijemci su potpuno napustili teritorij Poljske.

48

POLJSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon rata Poljska je došla pod sovjetsku interesnu zonu (prema dogovoru u Jalti). Teritorijalno bila je povećana za 100.000 km2 njemačkog teritorija, a konačna granica postala je linija OdraNeisa. No SSSR je zadržao neke poljske teritorije na istoku. Formirana je nova zajednička vlada sastavljena od komunista i pripadnika nekadašnje vlade. No komunisti su zadržali prevlast, jer su imali snažnu podršku SSSR-a i Crvene armije prisutne i dalje u Poljskoj. Prvi parlamentarni izbori održani su 1947. g. Na njima je pobijedila Poljska ujedinjena radnička partija. Nakon ove pobjede oporba je potpuno potisnuta u stranu i dominaciju preuzimaju komunisti. Započinje kolektivizacija agrara i nacionalizacija industrije. Snažno je izražena staljinizacija koja je posebno pogodila Crkvu. Sukob se rasplamsao nakon što je Vatikan 1949. g. ekskomunicirao neke katolike pripadnike PURPa. Najpoznatija žrtva bio je kardinal Višinski koji je bio zatvoren. Staljinizacija je pomela i neke nacionalno orijentirane komuniste kao Gomulku kojeg je 1951. na izborima za sekretara partije pobijedio Bierut, nakon čega dominaciju na KPP-u preuzimaju staljinisti i Poljska postaje jedan od najvjernijih saveznika SSSR-a, osobito za vrijeme krize Tito-Staljin. 1952. g. donesen je novi ustav prema sovjetskom modelu. Proces destaljinizacije i liberalizacije započinje nakon Staljinove smrti. Intelektualci, studenti i umjetnici počinju od vlade tražiti provođenje reformi. 1956. g. izbile su demonstracije radnika u Poznanju koje su bile krvavo ugušene. Nakon uklanjanja staljinističkog vodstva iz PURP-a na vlast dolazi Gomulka u listopadu 1956. g. Iako su Sovjeti prijetili invazijom ako se izabere Gomulka, smirili su se kad su dobili garancije da se neće dirati u temelje socijalizma. Gomulka je udario Poljski put u socijalizam koji je bio više u harmoniji sa nacionalnom tradicijom. Oslabila je cenzura, regulirani su odnosi s katoličkom crkvom, neka kolektivizirana zemljišta vraćena su u privatno vlasništvo, a politički zatvorenici pušteni su na slobodu. Gomulka je Poljskoj priskrbio reputaciju otvorenije komunističke zemlje, ali je nastavio tradicionalno prijateljstvo sa SSSR-om. 1968. g. podržao je intervenciju Varšavskog pakta na Čehoslovačku, što je oslabilo njegovu poziciju. Iste godine izbile su studentske demonstracije i u Poljskoj, inspirirane idejama Praškog proljeća. Kad je reagirala policija izbilo je veliko narodno nezadovoljstvo. No konačan pad Gomulka je doživio tek 1970. g. kada su izbile demonstracije zbog naglog povećanja cijene hrane. Demonstracije radnika brodogradilišta na Baltičkoj obali proglašene su kao kontrarevolucija i poslana je sila da ih skrši. Ekonomski problemi 70-ih godina natjerali su Poljsku na poboljšavanje odnosa sa Zapadom. Tako je sklopljen sporazum sa SR Njemačkom kojim je ona priznala poljsku granicu Oder-Neisse, a Nijemcima u Poljskoj bilo je dopušteno da se isele u Njemačku. Gomulku je na čelu države i partije naslijedio Gierek. Njegova vlada morala je sređivati katastrofalno stanje u privredi i boriti se sa visokim cijenama hrane zbog loših žetvi. Sporazumima s SSSR-om unutar SEV-a kriza je nešto ublažena sovjetskom pomoći (nafta, plin). 1976. g. grupa intelektualca formirala je Komitet radničkog spasa, a studenti Komitet studentske solidarnosti koji su vršili pritisak na Gierekovu vladu da liberalizira centralno upravljanje privredom. 1978. g. za papu je izabran Karol Voytila, nadbiskup Krakowa, koji je imao važnu ulogu u rušenju komunizma. U ljeto 1980. g. izbili su ponovno štrajkovi zbog visoke cijene hrane. U kolovozu zemlja je bila paralizirana zbog ponovnih štrajkova u baltičkim lukama. Vlada je na kraju morala popustiti te dati radnicima pravo na štrajk, povećati plaće, ali i pristati na ukidanje cenzure i puštanje političkih zatvorenika. Dopušteno je stvaranje nezavisnih trgovačkih društava koje će dovesti do stvaranja Solidarnosti. 1981. g. premijer je postao Jaruzelski koji je ponovno uveo oštrije zakone i zabranio Solidarnost, a njegovog vođu Leha Valensu zatvorio. No Solidarnost je ipak djelovala dalje u podzemlju, posebno zbog činjenice da je imala jaku potporu u katoličkoj crkvi. Nakon dolaska Gorbačova na vlast u SSSR-u, bilo je moguće provesti veće reforme u Poljskoj. Jaruzelski se dogovorio s Valesom i ponovno odobrio djelovanje Solidarnosti. 1989. g. održani su slobodni izbori 49

na kojima je pobijedila Solidarnost, a Jaruzelski je imenovan predsjednikom. Premijerom je postao Tadeuš Mazovjecki, koji je oformio koalicijsku vladu s komunistima, ali je zemlju polako demokratizirao i vodio na put izlaska iz komunizma. Kasnije se Solidarnost podijelila na dva tabora: jedan koji je podržavao Mazovjeckog i drugi Walesu. Walesa je 1990. g. pobijedio na predsjedničkim izborima. Između 1991. i 1993. g. Poljskom su vladale kratke i nestabilne koalicijske vlade, jer nije bio određen izborni prag za Sejm, pa je u njega ušlo stotine malih stranaka. Na izborima 1993. g. na vlast dolaze ponovno reformirani komunisti u koaliciji sa socijaldemokratima i Seljačkom strankom. Uzrok tome leži u neuspjeloj privatizaciji i nezadovoljstvu tranzicijom. Walesa je 1995. zamijenjen Kvašnjevskim, bivšim komunistom.

Crna Gora 1910. g. Crna Gora je proglašena ustavnom monarhijom s kraljem Nikolom I. kao monarhom. No jačanjem privrede i ekonomije (posebno zbog pritjecanja talijanskog kapitala, jer je kćerka Nikole I. Jelena bila žena talijanskog kralja) buržoazija nije bila zadovoljna kraljevom autoritarnom vlašću 50

koja je kočila ekonomski razvoj. Prije prvog svjetskog rata najjače političke stranke bile su Narodna stranka koju je vodio Sako Petrović, poznata kao «Klubaši» i Prava narodna stranka poznata kao «Pravaši» koju je vodio Lazar Mijušković. Klubaši su bili prva parlamentarna i demokratska stranka koja je podržavala ujedinjenje Srbije i Crne Gore (osobito izraženo nakon povratka studenata koji su studirali na srpskim sveučilištima) i detronizaciju kralja. U Balkanskim ratovima Crna Gora je sudjelovala na strani Srbije, Bugarske i Grčke, ali nije imala mnogo koristi, jer je okupirani Skadar (Albanija) morala predati pod međunarodnu upravu. Prije početka 1. svjetskog rata kralj Nikola potpisao je sa Srbijom sporazum o vojnoj suradnji koji je crnogorsku vojsku stavio pod komandu srpskih oficira, koji su pak radili protivno crnogorskim interesima, a za srpske. Za vrijeme 1. svjetskog rata Crna Gora je bila na strani Antante, ali su crnogorsku vojsku vodili srpski zapovjednici. 1915. g. Austrijanci su okupirali Srbiju, a odmah nakon nje i Crnu Goru, jer su se srpske snage povukle preko Albanije na otok Krf. Iako su saveznici obećali potpunu uspostavu crnogorskog suvereniteta nakon rata, to se nije dogodilo, već je Crna Gora priključena Srbiji. Kralj Nikola I. je napustio zemlju i otišao u Francusku, a umro je u Italiji 1923. g. Pitanje ujedinjenja sa Srbijom podijelilo je političke snage u Crnog Gori na «zelenaše» (tiskali su propagandni materijal na zelenim listićima) koji su se borili za samostalnost Crne Gore i «bjelaše» (bijeli listići) koji su bili za ujedinjenje sa Srbijom. Za vrijeme 1. svjetskog rata ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom bilo je i u planu Pašićeve srpske vlade (program stvaranja Velike Srbije). Pašić je bio za to da se Crna Gora jednostavno anektira bez ikakvih pregovora. Stoga su formirali «Pokret za ujedinjenje» koji je propagirao ujedinjenje u vrijeme 1915-1917. Pripreme za ujedinjenje bile su vrlo kratke. Pobornici ujedinjenja birali su predstavnike za Podgoričku skupštinu na narodnim skupovima, a gdje skupovi nisu održani predstavnici su jednostavno imenovani od organizatora Skupštine. Podgorička skupština sastala se 26. 11. 1918. g. Neki zastupnici predlagali su da Crna Gora prvo obnovi samostalnost, a onda da pregovara sa Srbijom, no zbog pritiska srpske vojske koja je okružila zgradu gdje se održavala skupština doneseni su slijedeći zaključci: kralj Nikola I. se detronizira, da se Crna Gora ujedini sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića i da s njom zajedno uđe u zajedničku državu južnih Slavena, da se njene odluke dostave kralju Nikoli, srpskoj vladi i Antanti. Odluke Podgoričke skupštine izazvale su nezadovoljstvo među crnogorskim narodom oko načina ujedinjenja sa Srbijom i posebno zbog ponašanja srpske vojske. Na Božić 1919. g. izbio je ustanak. Ustanici su zahtijevali da srpske trupe napuste Crnu Goru i da se revidiraju odluke Podgoričke skupštine. Pobunjenici su bili slabo naoružani i neorganizirani. Srpska vojska ih je uz pomoć bjelaša proganjala i zatvarala, te su mnogi ubijeni. Ustanak je skršen 1926. g. 1920. godine Aleksandar je ukinuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu i sve njene ovlasti prenio na SPC. Nakon ujedinjenja Crna Gora bila je uključena u Zetsku banovinu. Za vrijeme Jugoslavije ta banovina bila je jedna od najnerazvijenijih u koju se malo ulagalo. U tom periodu, nisu ispunjena očekivanja da će doći do ekonomskog razvoja i ukupne transformacije crnogorskog društva, tako da je ono ostalo najnerazvijenija oblast u Kraljevini Jugoslaviji. Diktaturom i oštrim, ponekad krvavim, represivnim mjerama, režim Kraljevine pokušao je suzbiti sve veće nezadovoljstvo ekonomskom, političkom i nacionalnom situacijom i pravima u Crnoj Gori . Nakon okupacije Jugoslavije od strane saveznika, Crna Gora bila je okupirana od Italije. Pokret otpora koji se razvio bio je podijeljen na partizanski (komunistički) i nekomunistički koji su podržavali bjelaši. Zelenaši su pak, razočarani srpskom vlašću i u želji za samostalnošću pristali na suradnju sa talijanskim okupatorima. 13. augusta 1941. g. izbio je ustanak protiv talijanskih okupatora.

51

52