Apostol Filip

ŽIVOT SVETOG APOSTOLA FILIPA Kraj mora Galilejskog, u blizini Korozaina i Kafarnauma, nalaziše se grad Betsaida.(1) U tom gradu rodiše se tri apostola: Petar, Andrija i Filip. Petar i Andrija bjehu ribari, i tim se zanatom bavljahu dok ih Gospod Krist ne pozva za sobom; a Filipa još u mladosti roditelja dadoše da se uči knjižnoj mudrosti. Usrdno čitajući i izučavajući Sveto Pismo, Filip postade odličan poznavalac Svetog Pisma, i dobro znajući sva proroštva o očekivanom Mesiji, i goreći plamenom ljubavi k Njemu i silnom željom da Ga vidi u lice, iako još nije znao da je već došao na zemlju Onaj koga mnogi željahu vidjeti, očekujući Njegov dolazak. Dok Filip goreći takom ljubavlju k Mesiji, gle, mnogo željeni Mesija, Krist, dođe u Galileju, i našavši Filipa reče mu: Hajde za mnom (Iv. 1, 43). – Ovaj poziv Gospodnji Filip ču ne samo tjelesnim ušima nego i svim srcem, i odmah povjerova da je to istiniti Mesija, obećan Bogom preko proroka, i pođe za Njim. Pažljivo prateći presveti život Gospoda Krista, Filip se staraše da ga podržava, i učaše se od Njega Božanskoj premudrosti, kojom je kasnije imao pobijediti bezumlje neznanobožačko. Radujući se pronalasku takve Riznice, kojom je sav svijet imao biti iskupljen, Filip ne htje da se samo on jedan obogaćuje njome, nego žuđaše da i drugi imaju udjela u tom daru. Zato, našavši prijatelja svog Natanaela on mu s radošću reče: Mi nađosmo Onog za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci – Isusa sina Josipova iz Nazareta (Iv. !, 45). Natanael čuvši to i ne vjerujući da iz malenog grada i od prostoga roda može izaći Mesija, Car Izraelski, reče: Iz Nazareta može li biti što dobro? – A filip govoreći mnogo, posavjetova Natanaela da samo vidi Isusa, rekavši mu: Dođi i vidi (Iv. 1, 46). – Tako postupi Filip zato što je znao da će Natanael, čim vidi Isusa i čuje Njegove spasonosne riječi, odmah povjerovati da je On Mesija. Tako ustvari i bi. Jer kad Filip vodiše Natanaela k Isusu, to Gospod, koji ispituje srca i čita skrivene misli ljudske, ugledavši Natanaela gdje ide k Njemu, pozna ga i reče o njemu: Evo pravog Izraelca u kome nema lukavstva. – Čuvši te riječi, Natanael se silno začudi i reče Mu: Otkud me poznaješ? Jer niti si ti ikad vidio mene, niti ja tebe. – Odgovori mu Gospod: Prije nego te pozva Filip vidjeh te kad bijaše pod smokvom (Iv. 1, 47-48). – A Natanael kada bješe pod smokvom, razmišljaše o Božanstvenom Mesiji, u očekivanju Koga bješe sva radost i veselje vjernih slugu Božjih; i darova mu Bog u to vrijeme srce skrušeno i tople suze, pomoću kojih on usrdno moljaše Boga, da ispuni ono što je od pamtivijeka obećao ocima i pošalje na zemlju Spasitelja svijeta. Sve videće pak oko Božje vide u to vrijeme Natanaela koji bijaše u duhu umiljenja, zato mu i reče Gospod: Vidjeh te kad bijah pod smokvom. Ove riječi još više zaprepastiše Natanaela. Jer on se sjeti o čemu je razmišljao pod smokvom, i sa kakvim se umiljenjem molio Bogu da pošalje Mesiju; a znajući da tamo ne bješe ni jednog čovjeka s njim koji bi ga vidio, i da misli njegove niko sem Boga mogaše znati. Zato Natanaelo odmah povjerova da je Isus Mesija koga Bog obeća poslati na spasenje roda ljudskog, i ispovjedi da je u Kristu Isusu Božanska priroda kojom Isus saznade tajne njegova srca, pa zbog toga on uskliknu: Učitelju! Ti si Sin Božji, ti si Car Izraelov! (Iv. 1, 49). O, kako ogromnu blagodarnost Natanael osjećaše i izražavaše filipu što ga obavijesti o došavšem na zemlju Spasitelju i što ga privede tome željenom Mesiji! A radovaše se i sveti Filip što ljudi obretoše Božansku Riznicu, sakrivenu u ilovači ljudske prirode, i još većom ljubavlju goraše ka svome Gospodu. No sveti Filip, videći u svom Božanskom Učitelju savršenog po svemu čovjeka, ipak ne poznaše još u Njemu savršenog Boga. Da bi to ispravio u njemu, Gospod Krist mu priteče u pomoć. Jednom Gospod, nalazeći se sa pet tisuća ljudi s one strane Tiverijadskog Mora, i želeći da toliko mnoštvo svojih slušalaca nahrani na čudesan način, reče Filipu: Gdje ćemo kupiti kruha da ovi jedu? – A ovo reče kušajući ga, jer znajući da se nema gdje nabaviti toliko kruha; a znajući unaprijed i to šta će Mu odgovoriti Filip. No

1

On radi toga i upita Filipa, da bi ovaj bolje poznao sebe, i postidjevši se zbog svog malovjerja, ispravio se u vjeri. I stvarno, Filip se ne opomenu svemogućstva Božjeg i ne reče: Ti, Gospode, sve možeš; nije Ti potrebno da nikog pitaš o tome; samo poželi, i odmah će se svi nasititi: ˝otvori ruku svoju, sve i sva se nasićuje dobra˝ (Ps. 103, 28). – Ne reče to Filip, nego, pomišljajući o Gospodu svome kao o čovjeku a ne kao o Bogu, reče: Dvjesta dinara kruha nije dosta da svakome od njih po malo dopadne (Iv. 6, 7). – Zatim sa ostalima učenicima reče: Otpusti narod neka idu u okolna sela i palanke da kupe sebi kruha (Mk. 6, 36). – Međutim kada Gospod prelomi pet hljebova i dvije ribe za pet tisuća ljudi (Lk. 9, 16), tada Filip vide da iz ruke Gospodnje, kao iz neiscrpne žitnice, davaše se svima dovoljno hrane, dok se sav narod ne nasiti. Tada se apostol postide zbog malovjerja svog, i utvrdivši se u vjeri proslavi zajedno sa drugima Božju silu što je u Kristu Isusu. Kasnije Filip bi Gospodom kao dostojan uvršćen među dvanaest najodabranijih apostola; i imajući blagodat od Njega i slobodu prijateljske ljubavi pred Njim. Jednom u Jeruzalemu neki Jelini, koji bjehu došli o prazniku, pošto kao nevjerni ne mogu lako doći do Isusa, pristupiše k Filipu i moljahu ga govoreći: Gospodine, mi bismo htjeli da vidimo Isusa. – A on kaže to najprije Andriji, pa se onda s Andrijom usudi obavjestiti Isusa o želji tih Jelina, radujući se tome što i neznabošci traže da vide i čuju Gospoda njegova i Učitelja. Tada on ču od Gospoda Isusa divno učenje i proroštvo o neznabošcima: da će oni povjerovati u Njega ne sada već poslije Njegove smrti. Ako zrno pšenično, reče Gospod tom prilikom, padnuvši na zemlju ne umre , onda jedno ostane, ako li umre, mnogo roda rodi (Iv. 12, 24). Time Gospod kao da je rekao: Dok ja živim na zemlji, imam samo dio doma Izraelovog koji vjeruje u mene; a kada umrem, onda će ne samo dom Izraelov nego i mnogi neznabošci povjerovati u mene. Još jednom sveti Filip, poslije Tajne Večere, usudi se upitati Gospoda o velikom tajanstvu Božanstva, kada Ga zamoli da im pokaže Oca, govoreći: Gospode, pokaži nam Oca, i biće nam dosta (Iv. 14, 8). Ovim svojim pitanjem sveti Filip učini veliku korist Crkvi Kristovoj, jer iz toga se naučismo znati jednosušnost Sina sa Ocem i zatvarati usta hereticima koji odbijaju tu Božansku istinu. Na to Gospod odgovori sa blagim prijekorom: Toliko sam vremena s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vide mene, vide Oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam ja govorim, ne govorim od sebe; nego Otac koji prebiva u meni, On tvori djela. Vjerujte meni da sam ja u Ocu i Otac u meni (Iv. 14, 9-10). Ovaj odgovor Gospoda Isusa nauči svetog Filipa i s njim svu Sabornu Apostolsku Crkvu da pravilno vjeruje u jednakost Božanstva Sina sa Ocem i da izobličava bogohulstvo Arija koji kaže da je Sin Božji stvorenje a ne Tvorac. Poslije dobrovoljnog stradanja i uskrsnuća Sina Božja, sveti Filip vide sa ostalim apostolima Gospoda svog već u besmrtnom i proslavljenom tijelu, dobi od Gospoda mir i blagoslov, vidi i uznesenje Njegovo. Udostoji se on i blagodati pri silasku Svetoga Duha i postane propovjednik Kristov među neznabošcima, jer mu kockom pade u dio da ide na propovijed u Malu Aziju. No najprije on propovijedaše u Galileji. Tamo ga jednom sretne neka žena koja u naručju svom nosiše svoje preminulo dijete i ridaše neutješno. Ugledavši je, apostol se Kristov sažali na nju, i pruživši ruke ka umrlom djetetu i reče: Ustani! Naređuje ti Krist koga propovijedam. – I djetešce odmah oživi. A majka ugledavši uskrslo čedo svoje živo i zdravo, pripadne ka nogama apostolu uznoseći mu blagodarnost za uskrsnuće sina svog i moleći od njega krštenje, jer ona povjerova u Gospoda Krista propovijedanoga njime. Apostol, krstivši majku sa djetešcem, otputova u neznabožačke zemlje. I propovijedajući Evanđelje u Grčkoj, on silom Kristovom činiše mnoga čudesa, iscjeljujući bolesnike, a uskrsne i jednog mrtvaca. Ova čudesa veoma zadiviše tamošnje Hebreje, i oni poslaše u Jeruzalem ka glavarima svećeničkim i knezovima hebrejskim izvještaj: da je k njima došao neki nepoznat čovjek po imenu Filip, propovijedajući ime Isusovo, kojim izgoni đavole i iscjeljuje svaku bolest, pa je tim imenom Isusovim čak i jednog mrtvaca uskrsnuo, i već su mnogi povjerovali u Isusa.

2

Uskoro doputova iz Jeruzalema u Grčku jedan poglavar svećenički sa književnicima bijesan na Filipa. Obukavši se u svoju arhijerejsku odjeću, on nadmeno i gordo sjedne na sudijsko mjesto u prisustvu mnogih Hebreja i neznabožaca. Tamo doveden bi i sveti apostol Filip, i postavljen u sredinu skupa. Pogledavši ga ljutito, arhijerej počne s gnjevom govoriti: Ne bješe li ti dosta Judeja, Galileja i Samarija da obmanjuješ proste i neuke ljude? Nego si i ovamo došao k mudrim Jelinima da širiš obmanu kojoj si se naučio od Isusa, protivnika zakona Mojsijeva, zbog čega On bi osuđen, raspet na križ, i umre sramnom smrću. I radi praznika Pashe koji se dogodi u to vrijeme, on bi pogreben, a vi učenici Njegovi ukradoste Ga tajno, i na obmanu mnogima razglasiste na sve strane da je On sam uskrsnuo iz mrtvih. Kada arhijerej izgovori to, gomila zagraja na Filipa: Šta ćeš na ovo reći, Filipe? – I nastane u narodu strahovita graja: jedni bjehu za to da Filip odmah bude ubijen, a drugi predlagahu da se odvede u Jeruzalem i tamo pogubi. Tada sveti apostol otvori usta svoja i reče arhijereju: Čovječe, zašto voliš sujetu i govoriš laž? Zašto ti je srce okamenjeno, i ti nećeš da govoriš istinu? Ne udariste li vi pečat na grob i postavite stražu? I kad Gospod naš uskrsne ne slomivši pečat grobni, ne dadoste li vi tada zlato vojnicima, da slažu govoreći, kako su, tobož, dok su oni spavali, učenici Isusovi ukrali mrtvoga Isusa? Kako te ni sada nije stid da unakažuješ istinu! Sami pečat grobni su svjedoci istinitog uskrsnuća Kristovog, i oni su izobličitelji vaše laži, a i u dan Suda oni će vas izobličiti. Ove apostolove riječi strahovito razbjesniše arhijereja, i on jurnu na apostola, želeći da ga sam zgrabi i ubije, ali u tom trenutku on oslijepi i sav pocrni. Prisutni, vidjevši šta se zbi, pripisaše to magijama, i mnogi poletiše na Filipa sa željom da ga pogube kao mađioničara, ali i njih snađe ista kazna koja i arhijereja. Pored toga se i zemlja strašno uskoleba, i prestravljeni svi drhtahu od straha, i poznaše veliku silu Kristovu. Međutim sveti apostol, vidjevši bijedu oslijepljenih i tjelesno i duhovno, zaplaka se zbog njih i obrati se molitvom Bogu da im prosveti i tijela i duše. I na molitvu svetog apostola, svima im bi poslano iscjeljenje s neba. Ovo čudo učini te se mnogi obratiše ka Kristu i povjerovaše u Njega. No arhijerej, još neprestano oslijepljen zlobom, ne samo ne htje poslije kazne koja ga snađe da se opameti i pozna istinu, nego ponovo stade rigati mnoge hule na Gospoda našeg Isusa Krista. Ali ga tada postiže još veća kazna: zemlja se iznenada otvori i proguta ga, kao nekada Datana i Avirona.(2) Poslije arhijerejeve pogibije sveti apostol Filip mnoge krsti tamo i postavi im za episkopa jednog čestitog i dostojnog čovjeka po imenu Narkisa, pa otputova u part. Putem on moljaše od Boga pomoći u trudovima svojim. I kad prekloni koljena na molitvu, njemu se javi s neba slika orla sa pozlaćenim krilima, raširenim slično Kristu raspetom. Ukrepljen tim javljanjem, sveti Filip krenu opet na propovijed, i obišavši Arabijske i Kandakijske gradove(3) ukrca se u lađu i otplovi morem ka Siriskom gradu Azotu.(4) No noću nastade velika bura na moru, i svi već strahovahu za svoj život. Tada sveti apostol stade na molitvu, i odmah se pojavi na nebu lučezarni križ, koji obasja tamu noćnu, i more se iznenada utiša, i valovi njegovi umukoše. A kad lađa pristane uz obalu Azota, sveti Filip iziđe iz lađe, i primi ga u dom svoj neki gostoljubivi čovjek po imenu Nikoklid, koji imaše kćer Haritinu, koju boljaše jedno oko. Ušavši u Nikoklidov dom, apostol počne propovjedati riječ Božju prisutnima, i svi ga slušahu sa radošću. A i Haritina bješe tu i slušaše svetog apostola; i propovijed je njegova toliko ushiti, da ona zaboravi i na samu bolest svoju. Vidjevši toliko usrđe njeno za riječ Božju, i znajući za bolest njenu, apostol se sažali na nju i naredi joj da na bolesno oko svoje stavi ruku i da prizove ime Isusa Krista. Čim to Haritina učini, odmah se iscijeli oko njeno, i sav dom Nikoklidov povjerova u Krista, i krstiše se. Iz Azota sveti apostol Filip otputova u Jerapolj Sirijski,(5)gdje, propovijedajući Krista, izazva silan gnjev u narodu, i htjedoše da ga kamenjem zatrpaju. No na zauzimanje jednog uglednog građanina po imenu Ira, on bi spašen od pogibije. – Građani! Reče Ir narodu, poslušajte savjet

3

moj: nemojte činiti nikakvo zlo ovom strancu dok ne ispitamo je li istinito učenje njegovo; i ako se ono ne pokaže istinito, onda ćemo ga pogubiti. Narod se ne usudi da proturječi Iru. I uzevši Filipa, Ir ga odvede domu svome. Apostol pak u domu Irovom po običaju održa propovijed o Kristu, i privede k svetoj vjeri Ira, i sav dom njegov, i susjede njegove, i prosveti ih tajnom svetog krštenja. Međutim građani, doznavši da je Ir primio krštenje, sabraše se noću i opkoliše dom njegov, sa namjerom da zapale dom njegov, te da sa apostolom izgori Ir i svi domaći njegovi. Saznavši njihovu namjeru, apostol iziđe k njima neustrašivo, a oni ga kao divlje zvijeri škrgućući zubima zgrabiše i na svoju skupštinu odvedoše. Starješina pak skupštine, kome bješe ime Aristarh, ugledavši apostola, pruži svoje ruke i uhvati ga za kosu, ali mu se tog trena ruka osuši, oči oslijepiše, uši ogluviše. Kada se to zbi naroda se promjeni raspoloženje: gnjev se pretvori u divljenje, i oni stadoše moliti apostola da iscijeli starješinu njihovog Aristarha. A Filip im govoraše: Ako on ne povjeruje u Boga kojega ja propovijedam, neće se iscijeliti. – Dok Filip tako govoraše narodu, naiđe pratnja, i ljudi rugajući se apostolu rekoše: Ako uskrsneš ovog mrtvaca, onda će Aristarh i mi svi povjerovati u Boga tvog. – Apostol podiže oči svoje na nebo i dugo se moljaše; zatim obračajući se mrtvacu reče mu krotkim glasom: Teofile! – I tog trena mrtvac se podiže sa nosila, sjedne i otvori oči svoje. A Filip mu onda reče: Krist ti naređuje: ustani i razgovaraj s nama! – Mrtvac, ustavši sa odra svog, pade k nogama apostolovim, govoreći: Blagodarim ti, sveti slugo Božji, što me u ovom trenu izbavi od strašnog zla: jer me dva crna i zlosmradna đavola nemilosrdno vucijahu, i da ti nisi pohitao i izbavio me od njih, ja bih bio bačen u ljuti podzemni svijet. Tada svi, vidjevši ovo preslavno čudo, jednoglasno proslaviše Jedinog Istinitog Boga, kojega Filip propovijeda. Apostol pak, davši rukom znak narodu da ušuti na kratko vrijeme, naredi Iru da svojom rukom zakrsti povređene dijelove Aristrahove. Čim to Ir učini, odmah se Aristarhu osušena ruka iscijeli, oči progledaše, uši pročuše, i on potpuno ozdravi. Zbog takvih čudesa, koja sveti Filip činjaše silom Kristovom, svi žitelji grada Jerapolj povjerovaše u Gospoda Krista, i porazbijaše idole svoje. Prvi koji povjerova bješe roditelj Teofilov; on polupa dvanaest zlatnih idola svojih, i zlato razdade siromasima. Sveti apostol ih krsti sve, i postavi im Ira za episkopa. Osnovavši na taj način crkvu u Jerapolju i utvrdivši u svetoj vjeri novoprosvećene, sveti Filip krenu u druge zemlje na propovijed. Prohodeći Siriju i planinsku Aziju on dođe u Lidiju i Miziju,(6) i putujući po njima on obraćaše k Istinitom Bogu zabludjele neznabošce. Tamo se njemu pridruži sveti apostol Bartolomej, (7) koji u to vrijeme propovijedaše u susjednim gradovima i bi od Boga poslan u pomoć Filipu. Pored toga bratu svome Filipu sljedovaše i sestra njegova djevica Marijamna (8) i svi zajedno služahu spasenju roda ljudskog. Prohodeći Lidiju i Miziju i blagovjesteći Evanđelje, oni podnošahu od nevjernih mnoge napasti i muke, bijeni i u tamnice zatvarani i kamenjem zatrpavani. No u svim tim gonjenjima i stradanjima oni blagodaću Božjom ostaju živi i hitahu na predstojeće im trudove u propovijedanju Evanđelja Kristovog. U jednom od Lidijskih naselja oni sretnu ljubljenog učenika Kristovog, Ivana Bogoslova, i zajedno s njim otiđoše u Frigiju, i došavši u grad Jerapolj (9) propovijedahu Krista. Ovaj grad bješe prepun idola, kojima se klanjahu svi njegovi žitelji. Među tamošnjim lažnim božanstvima bješe i jedna zmijurina, koju Jerapoci kao boga poštovahu i poseban joj hram podigoše, u kome je držahu zaključanu, i prinošahu joj mnoge i raznovrsne žrtve, i hranjahu je. Ti bezumni ljudi poštovahu i neke druge gmizavce i zmije.. Najprije se sveti Filip sa družinom svojom naoruža molitvom protiv te zmijurine, i silom Kristovom je umrtviše. Poslije toga sveti Ivan Bogoslov se odvoji od njih, ostavivši njima propovijedanje Evanđelja u Jerapolju, a sam ode u druge gradove šireći svuda svetu Blagovijest. Sveti pak Filip s Bartolomejem i Marijamnom, ostavši u Jerapolju, usrdno se starahu da odagnaju odatle tamu idolopoklonstva i uvedu veliku svijetlost poznanja Istine, i

4

truđahu se dan i noć u propovijedanju riječi Božje, učeći obmanute, urazumljujući bezumne, i upućujući zabludjele na put Istine. U gradu Jerapolju življaše čovjek po imenu Stahije, koji već četrdeset godina bješe sljep. Sveti apostol molitvom otvoriše njegove tjelesne oči, a propoviješću Kristovom prosvetiše i duševne oči njegove. Krstivši Stahija, oni prebivahu u njegovom domu. Međutim po cijelom gradu pronese se glas da je slijepi Stahije progledao. I stade se mnogo naroda sticati u njegov dom. I sveti apostoli sav taj narod učahu vjeri u Krista Isusa. A donošahu tamo i mnoge bolesnike, i sve ih sveti apostoli iscjeljivahu molitvom, i đavole iz ljudi izgoniše. Zbog toga mnoštvo ljudi pristupi vjeri u Krista i krstiše se. Žena gradonačelnika Jerapoljskog, po imenu Nikanora, ujedena od zmije, ležaše teško bolesna i bješe na samrti. Čuvši za svete apostole da u domu Stahijevom iscjeljuju riječju svakovrsne bolesti, Nikanora, u odsustvu svoga muža, naredi svojim slugama da je odnesu k njima. I ona dobije dvostruko iscjeljenje: tjelesno – od ujeda zmije, i duševno – od demonske obmane, jer naučena od svetih apostola ona povjerova u Krista. A kada se gradonačelnik vrati doma, sluge mu ispričaše da se žena njegova nauči vjerovati u Krista od nekih tuđih ljudi koji prebivahu u Stahijevom domu. Gradonačelnik se strahovito razgnjevi i naredi da odmah apostole uhvate a dom Stahijev zapale. Ovo naređenje bi izvršeno. Steče se silan narod, i uhvatiše svete apostole Filipa i Bartolomeja, i svetu djevojku Marijamnu, vucijahu ih po gradu, bijući ih i ismijavajući ih, pa ih onda baciše u tamnicu. Poslije toga gradonačelnik sjede na sudištu da sudi propovjednicima Kristovim. I sabraše se k njemu svi žreci idolski, i žreci pogubljene zmijurine, i žaljahu se na svete apostole govoreći: Gradonačelniče, odmazdi za sramoćenje bogova naših, pošto, otkako ovi tuđinci dođoše u naš grad, opustoše oltari velikih bogova naših, i narod zaboravi prinositi im uobičajne žrtve; a pogibe i znamenita boginja naša zmija. Stoga, umrtvi ove vračare. Tada gradonačelnik naredi da sa svetog Filipa svuku odijelo, govoreći da se u njegovom odijelu nalaze magije. No svukavši odijelo, oni u njemu ništa ne nađoše. Isto tako svukoše i svetog Bartolomeja, ali i u njegovom odjelu ništa ne nađoše. A kad priđoše svetoj Marijamni, sa namjerom da je svuku i da obnaže djevičansko tijelo njeno, ona se iznenada na njihove oči pretvori u plamen ognjeni, i neznabošci uplašeni pobjegoše od nje. Gradonačelnik osudi svete apostole na raspeće. Prvi postrada sveti Filip. Njemu prosvrldiše pete, provukoše kroz njih konopce, i raspeše ga na križu glavačke pred vratima zmijurinina hrama, pa ga kamenjem gađahu. Zatim razapeše svetog Bartolomeja pored hramovnog zida. I iznenada nastade veliki zemljotres, zemlja se otvori i proguta gradonačelnika, sve žrece zmijine i mnoštvo nevjerujućeg naroda. Tada veliki strah zahvati sve, i vjerujuće i neznabošce, koji preostadoše živjeti, i zavapiše ka svetim apostolima da se sažale na njih i umole Jedinoga Istinitoga Boga svog, da i njih zemlja ne proguta. I hitno se baciše na posao: da skinu sa križeva raspete apostole. Sveti Bartolomej ne bješe visoko raspet, i njega skinuše brzo. A svetog Filipa ne mogaše brzo skinuti sa križa, pošto bi na visini raspet; a naročito stoga što je bila volja Božja, da bi apostola Njegov kroz ova stradanja i smrt na križu prešao sa zemlje na nebo, ka kome su cijelog života bile obraćene noge njegove. Viseći na križu sveti Filip moljaše Gospoda za neprijatelje svoje: da im oprosti grijehe, i da prosveti oči uma njihovog da ugledaju i poznadu Istinu. Gospod usliši molitvu njegovu, i odmah naredi zemlji, te sve progutane ljude izvede žive, osim gradonačelnika i zmijskih žrečeva. Tada svi gromkim glasom ispovjediše i proslaviše silu Kristovu, i izjaviše želju da se krste. A kada im još malo ostade pa da svetog Filipa skinu s križa, on predade Kristu svetu dušu svoju, i oni ga skinuše mrtva. Rođena pak sestra njegova, sveta Marijamna, koja je sve vrijeme promatrala stradanje i smrt svog brata Filipa, s ljubavlju grljaše i cjelivaše tijelo njegovo skinuto sa križa, i radovaše se što dobro okonča svoj podvig stradanja za Krista. Sveti Bartolomej krsti sve koji povjerovaše u Krista Boga, i postavi im Stahija za episkopa. Onda sahraniše časno tijelo svetog apostola Filipa. Na onom pak mjestu gdje isteče krv svetog apostola, poslije tri dana izraste vinova loza, u znak

5

toga da sveti apostol Filip, pošto proli krv svoju za Krista, uživa vječno blaženstvo sa Gospodom svojim u Kraljevstvu Njegovom. (10) Poslije sahrane svetog Filipa sveti Bartolomej sa blaženom djevicom Marijamnom ostane nekoliko dana u Jerapolju, pa dobro utvrdivši u vjeri Kristovoj novoosnovanu crkvu, otiđe u grad Alban što je u Velikoj Jermeniji, (11) gdje i bi raspet. Sveta pak Marijamna uputi se u Likaoniju, (12)i tamo, obratovši mnoge svetoj vjeri, skonča mirno. Zbog svega toga Bogu našem slava sada i uvijek i kroz sve vjekove. Amen. 1. Sada od Vitsaide postoje samo ruševine, zarasle u travu. 2. O Datanu i Avironu vidi: 4 Mojs. 16, 1-35. 3. Tj. Etiopske. Kandakija je bio opći naziv carica Etiopskih. Etiopija – u Africi, na jugu od Egipta. Azot – bogat i utvrđen grad Filistimski, na istočnoj obali Sredozemnog Mora. U vrijeme Makaveja spaljen i razrušen, pa zatim obnovljen, ali bez prijašnje slave. Sada – malo naselje Ezdud. 4. Jerapolj Sirijski kasnije nazvan od Grka Bambika; od doba Konstantina Velikog – glavni grad Eufratske pokrajine; sada postoje od njnega samo razvaline kraj današnjeg Membidža. 5. Lidija i Mizija – sjeverozapadne oblasti Male Azije. 6. Apostol Bartolomej, inače Natanail; Bartolomejem nazvan po ocu; jedan od Dvanaestorice. Spomen njegov praznuje se 11. juna, 25. avgusta i 22 aprila. 7. Spomen svete Marijamne praznuje se 17. februara. 8. Jerapolj Frigijski – u južnom dijelu Frigije (Mala Azija); u starini značajan grad; danas – ruševine. 9. U dopunu ovog opisa mučeničke končine svetog apostola Filipa postoji drevno predanje koje veli da je sveti Filip na sedam dana ranije predskazao svoju mučeničku smrt. – Sveti Filip mučenički postrada u svojoj 87. godini, za carovanje rimskog cara Domentijana, 90 godine. Svete moći njegove biše oko 560. godine prenesene u Rim, gdje i sada počivju u crkvi svetih Dvanaest Apostola. 10. U Aziji, na granici s Kavkazom. 11. Likaonija – jedna od središnih oblasti Male Azije; graniči sa Frigijom.

6