Apostol Matej

ŽIVOT I STRADANJE SVETOG APOSTOLA I EVANĐELISTA MATEJA Sveti apostol i evanđelist Matej, sin Alfejev, drukčije nazivan Levije,(1) živio je u Galilejskom gradu Kafernaumu.(2) On je bio čovjek imućan i po zanimanju carinik.(3) Jednom, u vrijeme boravka Svog u Kafernaumu, Gospod Krist pođe k moru, praćen narodom. Prolazeći on vidi Mateja gdje sjedi na carini(4) i reče mu: ˝Hajde za mnom!˝ - Čuvši ove riječi ne samo tjelesnim ušima nego i ušima srca, Matej ustane odmah, i ostavivši sve pođe za Kristom. U radosti svojoj priredi Gospodu kod kuće svoje veliku čast. Gospod blagi ne odbi poziv i uđe u dom Matejev. Dođoše k Mateju i mnogi susjedi njegovi , i prijatelji, i poznanici, - sve sami carinici i grešnici - , i sjediše za trpezom zajedno sa Gospodom Isusom. A bili su tamo i neki od književnika(5) i farizeja.(6) Vidjevši da se Gospod ne gnuša carinika i grešnika nego sjedi zajedno s njima za trpezom, oni roptahu i govorahu učenicima Njegovim: Zašto učitelj vaš s carinicima i grešnicima jede i pije? – A Gospod čuvši takve riječi njihove reče im : Ne trebaju zdravi ljekara nego bolesni. Ja nisam došao da pozovem pravednike nego grešnike na pokajanje.(7) Od toga vremena Matej ostavi sve i sva, pođe za Gospodom Kristom, i kao vjerni učenik više se ne odvajaše od Njega. Uskoro zatim on se udostoji da bude uvršten u Dvanaestoricu apostola (Mt. 10, 1-42; Mk. 3, 13-19; Lk. 6, 14-16.). Zajedno sa drugim učenicima Matej pratiše Gospoda na Njegovim putovanjima po Galileji i Judeji, slušajući Njegovo Božansko učenje, gledajući Njegova bezbrojna čudesa, a ponekad i učestvujući u njima. Naoružan od Gospoda čudotvornom božanskom silom, on sa ostalim apostolima hodaše k izgubljenim ovcama doma Izraelovog, propovijedajući im Evanđelje Carstva Božjeg , iscjeljujući bolesne, izgoneći đavole, čisteći gubave, uskrsavajući mrtve. On je bio očevidac i svjedok: i Spasiteljevog života i Spasiteljeve smrti na križu, i Spasiteljevog uskrsnuća, i Spasiteljevog Uznesenja na nebo. Poslije silaska Svetog na apostole, sveti Matej iz početka ostane u Palestini, zajedno sa drugim apostolima propovijedajući Evanđelje u Jeruzalemu i njegovoj okolici. Ali nastupi vrijeme kada se apostolima valjalo razići iz Jeruzalema po raznim narodima, radi obraćenja njihovog vjeri Kristovoj. Pred odlazak svetog Mateja iz Jeruzalema, jeruzalemski kršćani iz Hebreja moliše ga da im ostavi pismeno izložena djela i učenja Gospoda Krista. Ovoj molbi se pridružiše i ostali apostoli koji se u to vrijeme bili u Jeruzalemu. I sveti Matej, odazivajući se ovoj općoj želji, napiše Evanđelje osam godina po Uznesenju Kristovom.(8) Otputovavši iz Jeruzalema, sveti apostol Matej propovijeda Evanđelje u mnogim zemljama. Blagovijesteći Krista on proputova Makedoniju, Siriju, Perziju, Parćiju i Midiju, i svu Etiopiju s jednog kraja na drugi kraj, na koji mu padne kocka, i prosveti je svijetlošću poznanja svetog Evanđelja.(9) Vođen Duhom Svetim on na kraju dođe u zemlju ljudoždera, k narodu crnokožnom i zvjeropodobnom, i uđe u njihov grad, zvan Mirmeni. Tu on, obrativši nekoliko duša ka Gospodu, postavi im za episkopa svog suputnika Platona, i sagradi im malu crkvu. Sam pak uziđe na tamošnju obližnju goru, i boravljaše na njoj u postu, moleći se usrdno Bogu da Gospod obrati taj neznabožni narod. I javi mu se Gospod u obliku prekrasnog mladića sa žezlom u desnoj ruci, nazva mu Boga, i dajući mu taj žezal naredi mu da siđe sa gore i zabode žezal blizu vrata crkve koju je on sagradio. Pri tom mu Gospod govoraše: Ovaj žezal će mojom silom pustiti korijenje, i izrasti u visoko drvo, i to drvo će donijeti izobilan rod, koji će veličinom i sladošću prevazilaziti svekoliko drugo voće a iz korijena njegovog izbiti će izvor vode čiste. Koji god se od ljudoždera umije u toj vodi, dobiti će ljepotu lica; i koji god okusi od tog ploda, odbacit će zvjersku narav i postati će dobar i krotak čovjek.

1

Primivši žezal iz ruke Gospodnje, Matej siđe sa gore, i pođe u grad da izvrši što mu je bilo naređeno. Knez pak toga grada Fulvijan imao je ženu i sina koji su oboje bili opsjednuti đavolom. Susrevši apostola na putu, oni vikahu na njega divljim i pokvarenjačkim glasovima, da bi ga uplašili. I govoreći: Ko te poslao ovamo sa tim žezlom na pogibao našu? – Apostol zaprijeti dusima nečistim i izgna ih; a iscijeljeni se pokloniše apostolu i krotko idući za njim. Saznavši za njegov dolazak, episkop Platon ga sretne sa klirom, i ušavši u grad, i približivši se crkvi, učini kako mu bi naređeno: zabode u zemlju žezal dat mu od Gospoda, - i tog trena, na očigled sviju, žezal postane veliko drvo, pusti iz sebe grane pune lišća, i pojavi se na njemu prekrasan rod, krupan i sladak, i izbi iz korijena izvor vode. Svi koji to gledahu divljahu se; sav grad se sleže na takvo čudo, i jeđahu slatki rod sa toga drveta, i pijahu čistu vodu. A sveti apostol Matej, stojeći na uzvišici, propovijedaše skupljenim ljudima riječ Božju na njihovom jeziku; i odmah svi povjerovaše u Gospoda, i krsti ih sveti apostol u čudotvornom izvoru onom. Najprije krsti on iscijeljenu od duha zlog kneževu ženu sa sinom njenim, pa onda sav narod koji vjerova u Krista. I svi krstivši se ljudožderi, po riječi Gospodnjoj, izlažahu iz vode prekrasnim licem i bijelim. I dobivahu oni ne samo tjelesnu no i duševnu bjelinu i krasotu, skidajući starog čovjeka i oblačeći se u novog čovjeka – Krista. Doznavši šta se dogodilo, knez se najprije obradova iscjeljenju svoje supruge i sina. Ali zatim, huškan od đavola, on se razgnjevi na apostola zato što sav narod hrli k njemu ostavljajući bogove svoje, i namisli da ga pogubi. Međutim, apostolu se te noći javi Spasitelj nalažući mu da bude neustrašiv i obećavajući da će biti s njim u nevolji koja nailazi. Kada svanu i apostol u crkvi pojaše hvalu Bogu, knez posla četiri čovjeka da ga uhvate. No kad vojnici dođoše do hrama Gospodnjeg, njih tog trena obavije tama, i oni jedva uspješe da se vrate natrag. Upitni, zašto ne dovedoše Mateja, oni odgovoriše: Mi ga čusmo gdje govori, ali ga ne mogosmo vidjeti i uhvatiti. – To još više razljuti kneza Fulvijana i on posla veliki broj vojnika sa oružjem, naredivši im da silom dovedu Mateja; a ako se ko bude usprotivio i štitio Mateja, takvoga ubiti. Ali, i ovi se vojnici vratiše bez ičega. Jer kad se približiše hramu, nebeska svijetlost obasja apostola, i vojnici, ne budući u stanju gledati na njega, strahovito se uplašiše, pobacaše oružje, pa pobjegoše i ispričaše knezu šta im se dogodi. Užasno razljućeni i bjesni, knez pođe sa svekolikim mnoštvom slugu svojih, želeći da sam uhvati apostola. No kad se približi apostolu on iznenada oslijepi, i iskaše da ga ko vodi. I tada on poče moliti apostola da mu oprosti grijeh i da mu prosveti oslijepljene oči. Apostol, satvorivši znak križa na kneževe oči, darova mu vid. Knez progleda , no samo tjelesnim očima a ne i duševnim, jer ga zloća bijaše oslijepila, i tako veliko čudo on pripisivaše ne Božjoj sili već vradžbinama. I on, uzevši apostola za ruku, povede ga k svom dvorcu, kao da hoće da mu ukaže poštovanje, a u srcu svom već bješe naumio da apostola Gospodnja spali u ognju kao mađioničara. No apostol, provideći tajne srca njegova i zlu namjeru njegovu, izobliči kneza, govoreći: Mučitelju umiljati, zašto ne privodiš kraju ovo što si namislio o meni? Čini što ti sotona metne u srce, a ja sam, kao što vidiš, gotov da sve pretrpim za Boga mog. Tada knez naredi vojnicima da svetog Mateja dohvate i rasprostru na zemlju poleđuške, pa da mu ruke i noge čvrsto prikuju klincima za zemlju. Kada to bi učinjeno, sluge onda, po mučiteljevom naređenju, nakupiše mnogo suhog granja i pruća, donese smole i sumpora, pa sve to metnuše na svetog Mateja i zapališe. No kad se oganj razgori u veliku vatru, i svi mišljahu da je apostol Kristov već izgorio, oganj se iznenada ohladi i plamen se u rosu pretvori, i sveti Matej se pojavi živ i nepovrijeđen slaveći Boga. Vidjevši to, sav se narod prepade od tolikog čuda i uznese hvalu apostolovom Bogu. Međutim knez se još više razljuti. Ne želeći da prizna da je Božja sila Kristovog propovjednika sačuvala život i nepovređenog od ognja, on bezakonički optuživaše pravednika nazivajući ga vračarom. I govoriše: Matej vradžbinama ugasi oganj i ostade u njemu živ. Zatim knez naredi da se donese još više drva, granja i pruća, naslaže na Mateja, zapali i odozgo i odozdo zaljeva smolom. A naredi on te donese i dvanaest zlatnih bogova njegovih,

2

poreda ih oko ognja, i prizivaše ih u pomoć da oni silom svojom učine da se Matej ne izbavi od plamena nego da se pretvori u pepeo. Međutim apostol se i u plamenu moljaše Gospodu, da pokaže nepobjedivu silu Svoju, objelodani nemoć bogova neznanobožačkih, i posrami one koje se uzdaju u njih. I iznenada se plamen ognjeni sa strahovitom tutnjavom ustremi na zlatne idole, i oni se istopiše od ognja kao vosak, i mnogi nevjerni koji stajahu unaokolo biše opaljeni; a iz rastopljenih idola iziđe plamen u obliku zmije i stade vijati kneza tako da on ne mogaše pobjeći i opasnost izbjeći dok sa smirenom molbom ne zavapi ka apostolu da ga izbavi od pogibije. Apostol zaprijeti ognju, i plamen se odmah ugasi i obličje ognjene zmije iščezne. I knez htjede da sa čašću izvede iz ognja svetog apostola, ali on satvorivši molitvu, preda svetu dušu svoju u ruke Gospodu. (10)Tada knez naredi da se donese zlatni odar i na njemu položi časno apostolovo tijelo nepovrijeđeno od ognja, i obukavši ga u skupocjene odežde, uze na ramena sa svojim velmožama i unese u svoj dvorac. No on još ne imaše savršenu vjeru, zato i naredi da se izradi željezni sanduk, u njega položi tijelo svetog apostola, sanduk sa svih strana potpuno zalemi olovom, pa baci u more. Pri tom reče svojim velikašima: Ako Onaj koji je Mateja sačuvao u ognju čitavim, sačuva njega i u vodi nepotopljivim, onda je On uistinu Jedini Bog, i mi ćemo se klanjati Njemu, ostavivši sve bogove naše koji ne uzmogoše izbaviti sebe od sagorenja u ognju. Pošto željezni sanduk sa časnim moćima bi bačen u more, sveti apostol se noću javi episkopu Platonu, govoreći: ˝Sutra otiđi na morsku obalu s istočne strane kneževog dvorca, i tamo uzmi moje mošti koje su iznesene na kopno˝. Kada svanu, episkop praćen mnoštvom vjernih otiđe na ukazano mjesto i nađe željezni sanduk sa moćima svetog apostola Mateja, kao što mu bi u viđenju rečeno. A knez, saznavši za to, ode tamo i sam sa svojim velikašima, i ovoga puta istinski povjerova u Gospoda našeg Isusa Krista, i gromoglasno ispovijeda da je On Jedini Istiniti Bog, koji slugu svog Mateja sačuva ne povrijeđenim kako za života u ognju tako i u vodi poslije smrti. I pripadajući k sanduku sa moćima svetog apostola, moljaše od svetog apostola oproštaj za grijehove svoje koje učini prema njemu, i svesrdno željaše da se krsti. Episkop Platon, vidjevši kneževu vjeru i usrdno moljenje, oglasi ga, i naučivši ga svetoj vjeri, krsti ga. No kada mu pri krštenju metne ruku svoju na glavu i htjede mu nadjenuti ime, dođe glas s neba koji govoriše:˝Nadjeni mu ime ne Fulvijan već Matej˝. Dobivši na taj način pri krštenju apostolovo ime, knez se potrudi da bude podržavalac i apostolovih djela: on ubrzo svoju kneževsku vlast predade drugome, odreče se sujete svijeta, predade se molitvi u crkvi Božjoj, i bi udostojen prezviterskog čina od strane episkopa Platona. A kad nakon tri godine episkop umre, javi se prezviteru Mateju, bivšem knezu, sveti apostol Matej i posavjetova ga da primi episkopski prijestol poslije blaženog Platona. Primivši episkopstvo, Matej se izvrsno potrudi u propovijedanju Blagovijesti Kristove, i odvrativši mnoge od idolopoklonstva privede ih k Bogu. Zatim, poslije dugog bogougodnog života, on i sam otiđe k Bogu, moli za nas Gospoda, da i mi budemo nasljednici vječnog Carstva Božjeg. Amen. 1. Mk. 2, 14; Mt. 9, 9; Lk. 5, 27. 2. Kafarnaum – maleni grad na sjeverozapadnoj obali Genisaretskog Jezera ili Tiverijadskog Mora, u Galileji. Sada ruševine tog grada pod imenom Tel- Tum. 3. Carinik – tj. zakupac i skupljač poreza, carine, trošarine, ili mitar. Carinici su postavljani od Rimskih vlasti da ubiraju porez i ostale dažbine od Hebreja. Pri obavljanju tih poslova, carinici su obično upotrebljavali sve moguće mjere, da što više koristi izvuku za sebe osobno. Koristoljubivi i bezobzirni, mitari su smatrani od Hebreja za izdajnike svoje zemlje, svog naroda i Boga. Griješnik, neznabožac i mitar – kod Hebreja je značio jedno isto; govoriti s njima smatralo se za grijeh; družiti se s njima, smatrano je za oskvrnjenje, mada je i među njima bilo dobrih i bogobojažljivih ljudi.

3

4. Carina – mjesto za naplaćivanje dažbina, carine, trošarine od karavana koji su prolazili primorskim putem, i od lađara za prevoženje robe morem 5. Književnici – Kod Hebreja su se nazivali književnici ljudi visokog književnog obrazovanja, i najučeniji među Hebrejima: oni su tumačili zakon, javno učili i poučavali narod zakonu; nazivali su se ravnim i zakonoučiteljima; poznavaoci zakona, oni su rješavali sporna pitanja, zamršene poslove, koji su zahtijevali poznavanje zakona i praktično iskustvo; pisci i pisari, koji su služili u sinagogama i sinedrionima. Ovi učeni Hebreji opisuju se u Novom Zavjetu kao poseban stalež, različit od farizeja; no u isto vrijeme oni često istupahu zajedno sa farizejima. Većina književnika bila je slijepo privržena mnogim predanjima, koja nisu bila u duhu Božjeg Zakona, lažno tumačila Božji Zakon, i bila slijep vođa naroda, radeći za slavu od ljudi. 6. Farizeji – jedan od Hebrejskih sekti; pojavila se u 2 i 3 vijeku prije Krista. Farizeji znači izdvojeni, naročiti posebni. Taj naziv dobili, jer su se starali da se odlikuju naročitom revnošću za Zakon. U toku vremena, pomoću raznih tumačenja i dopuna Zakona obrazovalo se mnoštvo predanja, koja su se prvenstveno odnosila na vanjštinu, obrednu stranu Zakona. Pridajući svim otačkim predanjima i običajima istu božansku važnost kao i Mojsijevom Zakonu, farizeji su sačinjavali posebnu klasu ljudi, i da bi lakše sačuvali otačka predanja, oni su izbjegavali općenje sa ostalim narodom. Narod pak gledao je na njih kao na ljude naručite, kao na stroge revnitelje Zakona koji se staraju da podrže u narodu vjeru i pobožnost, i odnosio se prema njima sa dubokim poštovanjem. Međutim, pod vanjskom pravednošću i obrednom revnošću farizeja tajilo se najodvratnije licemjerstvo, najhladnokrvnija bezdušnost i najnemoralnija djelatnost. Zato je Gospod Krist karao i osuđivao njih više negoli ma koju drugu vrstu ljudi. 7. Lk. 5, 27-32; Mt. 9, 9-13; Mk. 2, 14-17. 8. Sveti Matej napisao je Evanđelje oko 41. godine poslije Krista. To je bila prva po vremenu svećena knjiga između svih knjiga Novog Zavjeta, i zato zauzima prvo mjesto. Sveti Matej je napisao Evanđelje na hebrejskom jeziku, koje je ubrzo prevedeno na grčki, i na grčkom došlo do nas dok se ono na hebrejskom izgubilo. 9. Sirija – zapadna oblast Male Azije, pružala se od sredozemnog Mora do Eufrata. Perzija – u južnom djelu Iranskih ravnica, između rijeke Tigra, Perzijskog zaljeva i Kaspijskog Mora. Midija – zapadni dio Irana, na jugu od Kaspijskog Mora: sa zapada graničila sa Asirijom i Velikom Jermenijom, s juga perzijom, sa istoka Parćijom. Parćija – prostrana zemlja u Aziji: na jugoistoku od Kaspijskog Mora, i dalje na istok do Indijskog Mora. Etiopija – u Africi, na jugu od Egipta, gdje su sada Nubija i Abisinija. 10. Sveti apostol i evanđelist Matej predstavio se oko 60. godine poslije Krista.

4