Amy Harmon - Davidova Pjesma.pdf

dasha&anna

~1~ Knjigoteka

dasha&anna

AMY HARMON S engleskoga prevela Ana Sabo

~2~ Knjigoteka

dasha&anna

BORCIMA CODYJU CLARKU STEPHENIE THOMAS RICHARDU STOWELLU NICOLE RASMUSSEN I ONIMA KOJI SE BORE UZ NJIH

~3~ Knjigoteka

dasha&anna

Ta dokle, Gospodine, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš sakrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat’ na me? Pogledaj, usliši, Bože moj. Prosvijetli mi oči da ne zaspim na smrt. Nek’ ne kaže dušmanin: ”Nadjačah njega!” Nek’ ne kliču protivnici ako posrnem! Psalam 13 - Davidova pjesma *

*

*

~4~ Knjigoteka

dasha&anna

PROLOG Mojsije

M

ILLIE ME NAZVALA jučer ujutro, Taga nema. Nema ga, a Millie ne zna gdje bi ga počela tražiti, čak i kada bi to bilo moguće. On zna da ga ne može slijediti, a to nije nalik na Taga. Nije okrutan. Nikada nije bio.

Prvi put kada sam upoznao Millie, znao sam da je Tag pronašao nekoga tko bi mu mogao pomoći da se primiri, da se sabere. Ona bi mu pomogla razriješiti brige i natjerati ga da uspori, a on bi nju zauzvrat volio onako kako samo Tag voli. Činilo se da je to sudbina, iako ne vjerujem u ta sranja. Čovjek bi pomislio da vjerujem, budući da vidim stvari koje vidim, znam što znam, ali to što znam da postoji mnogo toga što ne razumijemo učinilo me takvim da se ne pouzdajem ni u kakvu predodređenost, sudbinu, ili u stvari za koje ljudi kažu da su ”suđene”. Reći da je nešto ”suđeno” obično je izmotavanje. Na taj se način ljudi nose sa situacijom kada zajebu ili kada im život podijeli usrane karte. Stvari koje su suđene jesu stvari koje ne možemo kontrolirati, stvari koje nismo mi prouzročili, stvari koje se dogode bez obzira na to tko smo i što smo. Poput zalazaka sunca i snijega i prirodnih katastrofa. Nikada nisam vjerovao da su nam teškoće i patnja suđeni. Nikada nisam vjerovao da su veze suđene. Mi biramo. Velikim dijelom, mi biramo. Mi stvaramo, mi griješimo, mi palimo mostove, mi gradimo nove. No Tag je drukčiji. Tag je suđen. Jednostavno jest. On je vrtlog, tornado koji ne možeš kontrolirati. Jednostavno te uvuče, no za razliku od prirodne katastrofe, on nikada ne popušta. Nikada te ne pušta. Ipak, bez upozorenja, upravo je to učinio. Pustio je. Prije tri godine Tag i ja vratili smo se u Salt Lake City, gdje smo i ostali. Na početku sam se brinuo misleći da se Tag neće moći skrasiti i da ću ga morati pustiti. Oduvijek je bio nemiran, uvijek u pokretu i lako bi mu sve dosadilo. Kada provedeš gotovo šest godina putujući po svijetu, to ti uđe u krv. Pokret, brzina, sloboda. Postane ti teško ostajati na jednome mjestu dulje vrijeme. No on je ostao. Obojica smo ostali. Zajedno smo bježali poput izgubljenih dječaka koji traže Nigdjezemsku i nekako smo se uspjeli vratiti na početnu točku kao muškarci.

~5~ Knjigoteka

dasha&anna Tag se bacio na posao i razvio čitavi gradski blok, svijet koji je pružao dom svim ljudima koje je privlačio i prisvajao na svojemu putu. Ja sam izgradio vlastiti ugled, privukao izvjesnu klijentelu, gotovo poginuo, s vremenom se ponovno povezao s Georgijom i uspio je uvjeriti da se uda za mene. Naša kći Kathleen rodila se prije šest mjeseci. Tag je zaplakao kada ju je prvi put primio u ruke, potpuno nezabrinut zbog toga što bi trebao biti opasan tip. Činio se tako sretan. Tako ispunjen. A sada je neobjašnjivo otišao. Otišao je od Millie. Otišao je od Tag Teama, svojeg posla, svojih planova za naslov borca, od svega. Otišao je od mene. I ništa od toga nema nikakvog smisla. Ako je bilo kakvih znakova, ja ih nisam vidio. A ja sam tip koji navodno vidi ono što drugi ne mogu. Ja sam Mojsije Wright - medij, umjetnik, najbolji prijatelj - a ja nisam vidio znakove. *

*

*

~6~ Knjigoteka

dasha&anna

1. poglavlje Mojsije

T

AG NIJE OSTAVIO ni poruku, a stan mu je bio čist. I više nego čist. Stvari su bile spremljene u kutije, raščišćene, a na prozoru se nalazila obavijest o prodaji nekretnine. Tag nije odveć uredna osoba, a to je trebao promijeniti kad se Millie useli. Njegova je spremačica očito bila tu i otišla, no kada sam je nazvao, nije znala ništa. Nitko ne zna ništa. Tag nikome nije rekao da odlazi. Njegov se stan prodaje, njegova kamioneta nema. Otišao je. I nije ostavio adresu na kojoj ga se može dobiti.

U dvorani je ostavio omotnicu s Millienim imenom. U njoj se nalazio komplet ključeva - jedan od njezinih ulaznih vrata, jedan od dvorane za trening, jedan od bara, jedan od ormara za kartoteku u njegovu uredu u dvorani. Trebalo nam je neko vrijeme da otkrijemo koji ključ odgovara kojoj bravi, no uspjeli smo. Nije se činilo da nas Tag šalje da lovimo maglu. Ni to nije bilo nalik na njega. Jednostavno nije želio da ga pronađemo. A to me nasmrt plašilo. U najvišoj polici sivog ormara za kartoteku nalazila se kutija cipela puna kaseta. Na svima se nalazilo Tagovo ime, neki broj i naljepnica s izbočenjem. Maleni kasetofon, onaj na kojemu su tipke poredane uz kraj, a zvučnik se nalazi pri vrhu, onaj koji izgleda poput malog klavira, također se nalazio u kutiji. Kada sam pitao Millie zna li išta o njima, prstima je začuđeno prešla preko njih, a potom kimnula. ”Sigurno mu ih je dao moj brat Henry. Ovaj mu je kasetofon oduvijek stajao u sobi. Henry se znao pretvarati da je sportski komentator pa je snimao vlastite komentare. Gledao bi tatine utakmice i govorio u snimač zvuka kao da je Bob Costas ili netko takav. Prije nego što je mama umrla, kupila mu je digitalni uređaj za snimanje. A Henry sve čuva. Sigurno je on to dao Tagu.” Tag voli stvari koje može dotaknuti. To je zajedničko i njemu i Millie. Ona mora dirati da bi vidjela. On mora dirati da bi osjećao povezanost. Mogao sam ga zamisliti kako umeće kasete i priča li ga priča, a nikako da dođe do poante. Tako pričati priče i smijati se, to je bila sprdačina. Pokušao sam biti ljutit, no znao sam da je pravi razlog zašto ih je ostavio taj što je to bio jedini način da ostavi Millie poruku.

~7~ Knjigoteka

dasha&anna Jedini način da joj u privatnosti omogući ćuti ono što ima reći bez prisustva drugih. ”Znaš se ovime koristiti, zar ne?” upitao sam. Kimnula je. ”Mislim da su kasete namijenjene tebi, Millie”, rekao sam. ”Označio ih je”, prošaptala je. ”Označio je kako bih znala koju prvu poslušati.” ”Naljepnice?” Ponovno je kimnula. ”Da. Imam ih na svoj svojoj odjeći i držim punu kutijicu u svojoj sobi. Brojke, slova, riječi. Čini se da je obraćao pozornost kad sam mu ih pokazivala.” ”Tag uvijek obraća pozornost. Misliš da ne radi to jer je nemiran. Vrpolji se. No ništa mu ne promiče.” Milliene su usne zadrhtale, a suze počele curiti ispod trepavica. Svrnuo sam pogled iako nisam morao. Čuo sam kako petlja s kasetom, kako je umeće u kasetofon i pritišće tipku za pokretanje reprodukcije. Čekao sam sve dok Tagov glas nije ispunio tišinu, nagnavši me da se istodobno i trgnem i nasmiješim, ne mogavši odlučiti jesam li bijesan na njega ili se bojim za njega. Bez obzira na to o čemu je bila riječ, nisam mislio da bi Tag želio da čujem što ima reći Millie, stoga sam otvorio vrata ureda, spremajući se ostaviti je na miru. Kasetofon se odmah ugasio, prekinuvši Taga dok je govorio Millie o svojemu baru. Sve sam znao o njegovim poslovima i nisam trebao čuti ništa više. No Millie je imala drugih zamisli. ”Mojsije? Molim te, ne odlazi. Želim da poslušaš sa mnom. Ti ga najbolje poznaješ. Ti ga poznaješ onako kako ga ja želim poznavati. Osim toga, i ti ga voliš. Želim da poslušaš snimke sa mnom, kako mi ništa ne bi promaklo. I želim da mi ga pomogneš pronaći.” *

*

*

UPOZNAO SAM DAVIDA Taggerta na psihijatrijskom odjelu kada sam imao osamnaest godina. U Psihijatrijskoj bolnici Montlake. Susreo sam njegov pogled prvi put na skupnom savjetovanju - stajao je meni nasuprot - kada sam vidio njegovu mrtvu sestru kako mu lebdi iza ramena te sam ga upitao zna li tko je Molly. Tako se zvala. Molly. Njegova mrtva sestra. Obuzeo ga je bijes pa se zaletio preko prostorije i srušio me na pod. Omotao je ruke oko mojega vrata, zahtijevajući odgovore, prije no što su ga medicinski tehničari uspjeli odvući od

~8~ Knjigoteka

dasha&anna mene. Nije to bio odveć obećavajući početak prijateljstva. Bili smo tamo iz različitih razloga. Mene su ondje poslali ljudi koji su me se bojali, a laga ljudi koji su ga voljeli. Ja sam vidio mrtve, a on je želio umrijeti. Bili smo mladi, bili smo usamljeni, bili smo izgubljeni, i ja nisam želio da me pronađu. Želio sam pobjeći na drugi kraj svijeta i natjerati mrtve da me love. Tag je samo želio razumjeti svijet. Možda je razlog bila naša mladost. Možda činjenica da smo obojica u psihijatrijskoj ustanovi, a nijedan od nas nije imao ludu želju otići. A možda je uzrok bio taj što je Tag, sa svojim pretjeranim naglaskom i kaubojskom osobnošću, bio sasvim drukčiji od mene. Bez obzira na to koji razlog bio, upali smo u neku vrstu prijateljstva. Možda zato što mi je vjerovao. Bez oklijevanja. Bez susprezanja. Bez osuđivanja. Vjerovao mi je. I nikada nije prestao. Tag i ja proveli smo tri dana u izolaciji zbog naše tučnjave na savjetovanju, i nijednome od nas nije bilo dopušteno izići iz sobe. Treći dan izolacije Tag je uletio u moju sobu i zatvorio vrata. Neprijateljski sam se zapiljio u njega. Bio sam pod dojmom da su nam vrata zaključana. Nisam ih čak ni provjerio, pa sam se osjetio glupim jer sam sjedio tri dana u svojoj sobi iza nezaključanih vrata. ”Tu i tamo prošeću hodnikom svakih nekoliko minuta. No to je sve. To je bilo smiješno lako. Trebao sam doći prije”, rekao je i sjeo na moj krevet. ”Ja sam David Taggert, usput. Ali možeš me zvati Tag.” Nije se ponašao kao da se ponovno želi zakačiti sa mnom, što je bilo pomalo razočaravajuće. Ako se nije želio tući, htio sara da ode. Odmah sam se vratio slici na kojoj sam radio. Počeo sam osjećati Molly; slika joj je treperila kroz slapove, tik iza vode, te sam teško uzdahnuo. Bio sam umoran od Molly, a ni njezin mi se brat nije sviđao. Oboje su bili nevjerojatno tvrdoglavi i odvratni. ”Ti ludi kučkin sine”, ustvrdio je bez uvoda. Nisam čak ni podigao pogled sa slike koju sam crtao komadićem voštane olovke. Trudio sam se da mi pribor potraje. Prebrzo sam ga trošio. ”To kažu ljudi, zar ne? Kažu da si lud. Ali ja ne vjerujem u to, čovječe. Ne više. Nisi lud. Imaš vještine. Bolesne vještine.” ”Umobolan. Lud. Nije li to sve isto?” promrmljao sam. Ludost i genijalnost blisko su povezane. Pitao sam se o kojim vještinama on govori. Nije vidio moje radove. ”Ne, čovječe”, tekao je. ”Nisu. Luđaci trebaju biti na mjestima poput ovih. Ti ne pripadaš tu.”

~9~ Knjigoteka

dasha&anna Nasmijao se, očigledno iznenađen. ”Misliš li da si lud?” ”Mislim da sam pukao.” Tag je upitno nagnuo svoju glavu, no kada nisam nastavio, kimnuo je. ”U redu. Možda smo svi puknuti. Ili slomljeni. Ja sigurno jesam.” ”Zašto si ti slomljen?” najednom sam ga upitao. Molly je lebdjela oko nas i ja sam crtao brže, bespomoćno ispunjavajući stranicu njezinim licem. ”Moje sestre više nema. I ja sam kriv za to. A sve dok ne budem znao što joj se dogodilo, nikada se neću moći oporaviti. Bit ću slomljen zauvijek.” Glas mu je bio tako tih da nisam bio siguran je li htio da čujem posljednji dio. ”Je li ovo tvoja sestra?” nevoljko sam upitao. Podigao sam svoj blok za crtanje. Tag se zagledao. Zatim je ustao. Zatim je ponovno sjeo, A onda je kimnuo. ”Da”, protisnuo je. ”To je moja sestra.” I sve mi je ispričao. Otac Davida Taggerta bio je teksaški naftaš koji je oduvijek želio biti rančer. Kada je Tag počeo upadati u nevolje i opijati se svake večeri, Tagov je otac kupio ranč od pedeset jutara u okrugu Sanpeteu u Utahu, odselivši se onamo sa svojom obitelji. Bio je uvjeren da će, ako uspije maknuti Taga i njegovu stariju sestru Molly dalje od njihove stare družine, to pomoći djeci da se srede. No klinci nisu napredovali. Pobunili su se. Molly je pobjegla i nikada se više nije javila. Tag se trudio ostati trijezan, no kada nije pio, utapao se u krivnji i naposljetku se pokušao ubiti. Nekoliko puta. Zbog čega je završio na psihijatrijskom odjelu sa mnom. Slušao sam, puštajući ga da se ispriča. Nisam znao kako je umrla baš kao što to nije znao ni on. To nije bilo nešto što bi mrtvi željeli podijeliti. Željeli su mi pokazati svoje živote. Ne smrti. Nikada. Kada je Tag završio s pričom, pogledao me s tugom u očima. ”Mrtva je. Nije li? Možeš je vidjeti pa to znači da je mrtva.” Kimnuo sam, a zatim je i on kimnuo, prihvaćajući moj odgovor bez prepiranja, spuštajući glavu dok se moje mišljenje o njemu dizalo. Stoga sam mu pokazao stvari koje je Molly pokazivala meni, crtajući slike koje su mi prolazile kroz um svaki put kada bi bila u blizini. A onda je Tag rekao svojem ocu za mene. A iz kojeg god razloga očaja, potištenosti, ili možda samo iz želje da umiri svojeg ustrajnog sina - David Taggert stariji unajmio je nekog čovjeka i njegove pse da pregledaju područje koje je Tag bio opisao. Psi su brzo uhvatili njezin

~ 10 ~ Knjigoteka

dasha&anna miris i pronašli ostatke. Samo tako. U plitkom grobu povrh kojega je bilo naslagano kamenje i otpaci, otprilike pedeset metara od mjesta na kojemu sam na slikao njezino lice, pronađeni su ostaci Molly Taggert. Tag je plakao kada mi je to govorio. Teški, razorni jecaji zbog kojih su se njegova ramena tresla, a moj se želudac bolno stiskao. Bio je to prvi put u mojem životu da sam učinio nešto takvo. Pomogao nekome. Pronašao nekoga. Bio je to prvi put da su moje sposobnosti, ako ih tako mogu nazvati, imale smisla. No Tag je imao još pitanja. Jedne me noći, nakon što su se ugasila svjetla, došao potražiti, neopaženo se šuljajući hodnicima, kako je to uvijek činio, tražeći odgovore koje mu nitko od osoblja nije mogao dati, odgovore za koje je mislio da ih ja imam. Tag se obično lako smijao, lako ljutio, lako opraštao i bio je brz na okidaču. Ništa nije radio napola i katkada sam se pitao nije li ova ustanova najbolje mjesto za njega samo zato da bi bio pod kontrolom. No imao je i sentimentalnu stranu. ”Ako umrem, što će se dogoditi sa mnom?” ”Zašto misliš da ćeš umrijeti?” upitao sam, zvučeći poput jednog od naših doktora. ”Ovdje sam jer sam se nekoliko puta pokušao ubiti, Mojsije.” ”Da. Znam.” Prstom sam pokazao dug ožiljak na njegovoj ruci. Nije bilo teško zaključiti. ”A ja sam ovdje jer slikam mrtve ljude i jer me se svi koji dođu u doticaj sa mnom plaše k’o samog vraga.” Nacerio se. ”Da. Znam.” I on je mene prokužio. No njegov je smiješak trenutačno nestao. ”Kada ne pijem, život me toliko dotuče da izgubim sav razum. Nije uvijek tako bilo. Ali sada jest. Život je prilično bez veze, Mojsije.” ”I dalje želiš umrijeti?” upitao sam ga, mijenjajući temu. ”Ovisi. Što nam slijedi?” ”Nešto više”, jednostavno sam odgovorio. ”Postoji nešto više. To je sve što ti mogu reći. Nema kraja.” ”A ti možeš vidjeti što slijedi?” ”Kako to misliš?” Nisam mogao vidjeti budućnost, ako je na to mislio. ”Možeš li vidjeti onu stranu?” ”Ne. Vidim samo što oni žele da vidim”, rekao sam. ”Oni? Tko?” ”Tko god se probije do mene.” Slegnuo sam ramenima. ”Šapću li ti? Govore li?” I Tag je šaptao, kao da je predmet o kojemu priča svet. ”Ne. Nikada mi ne kažu ama baš ništa. Samo mi pokazuju neke stvari.”

~ 11 ~ Knjigoteka

dasha&anna Tag je zadrhtao i protrljao stražnji dio svojeg vrata kao da pokušava spustiti one dlačice koje su od jeze poletjele u zrak. ”Vidiš li sve? Cijele njihove živote?” ”Katkada se tako čini. To zna biti poplava boja i misli, a ja mogu pohvatati samo nasumične stvari jer sve tako brzo prolijeće kroz moj um. A samo one stvari koje razumijem mogu doista vidjeti. Siguran sam da bi oni htjeli da vidim više. Ali nije tako jednostavno. Subjektivno je. Obično vidim samo komadiće i dijelove. Nikada cijelu sliku. No postao sam bolji u filtriranju, i zbog toga se više ne osjećam kao da sam opsjednut, već kao da su to doista moja sjećanja.” Nasmiješio sam se unatoč sebi samome, a Tag je u čudu zatresao glavom. ”Mojsije?” Tag me trgnuo iz misli. ”Da?” ”Nemoj ovo pogrešno shvatiti... ali, ako, znaš, postoji nešto više, i ako to nije tako loše, nije strašno, i ako nije apokalipsa zombija. Ako nije pakleni oganj... barem ne koliko znaš, zašto si onda i dalje tu?” Njegov je glas bio tako tih i ispunjen emocijama da nisam bio siguran može li mu išta što kažem pomoći. Nisam bio siguran znam li odgovor. Trebala mi je minuta da razmislim, no napokon sam imao odgovor koji se činio istinitim. ”Zato što ću ja i dalje biti ja”, odgovorio sam. ”A ti ćeš i dalje biti ti.” ”Kako to misliš?” ”Ne možemo pobjeći od sebe, Tag. Ovdje, ondje, s druge strane svijeta ili na psihijatrijskom odjelu u Salt Lake Cityju. Ja sam Mojsije, a ti si Tag. I taj se dio nikada ne mijenja. Možemo to skužiti tu ili tamo. No svejedno se motamo nositi sami sa sobom. A smrt to neće promijeniti.” Kimnuo je vrlo polako, piljeći u moje ruke dok su stvarale slike koje nijedan od nas nije uistinu razumio. ”Taj se dio nikada ne mijenja”, prošaptao je, kao jeka onoga što sam ja maloprije rekao. ”Ti si Mojsije, a ja sam Tag.” Kimnuo sam. ”Da. Ma koliko to katkada bilo bez veze, utješno je. Barem znamo tko smo.” Nikada više nije propitkivao vlastitu smrtnost, a u tjednima koji su slijedili počeo je pokazivati samopouzdanje kakvo je nekoć, vjerovao sam, imao na tone. Činilo se da smišlja planove za ono što dolazi sljedeće. Ja i dalje nisam imao pojma.

~ 12 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Kada iziđeš, kamo ćeš otići?” Tag je pitao jedne noći za večerom, spustivši oči na hranu, a ruke na stol. Mogao je pojesti gotovo jednako koliko i ja, i bio sam prilično siguran da će kuhinjsko osoblje Montlakea osjetiti bar natruhu olakšanja kada odemo. Nisam želio razgovarati s Tagom o tome. Zapravo, nisam želio ni s kim razgovarati o tome. Stoga sam fiksirao pogled lijevo od Tagove glave, gledajući kroz prozor, dajući mu do znanja da sam spreman zaključiti ovaj razgovor. No Tag je ustrajao. ”Imaš gotovo devetnaest godina. Službeno si izišao iz sustava. Pa, kamo ćeš onda, Mo?” Ne znam zašto je mislio da me može zvati Mo. Nisam mu dao dopuštenje. No bio je jednostavno takav. Malo se pomalo uvlačio u moj prostor. Oči su mi nakratko poletjele natrag prema Tagu, a zatim sam slegnuo ramenima kao da to nije važno. Bio sam tu već mjesecima. Preko Božića, Nove godine, do veljače. Tri mjeseca u psihijatrijskoj bolnici. I želio sam da mogu ostati. ”Pođi sa mnom”, rekao je Tag bacivši svoju salvetu i odgurnuvši pladanj. Trgnuo sam se, iznenađen. Prisjetio sam se zvuka Tagova plača, jecaja koji su odjekivali hodnikom dok su ga dovodili na psihijatrijski odjel one noći kada su ga dopremili u bolnicu. Stigao je gotovo mjesec dana nakon mene. Ja sam ležao u krevetu i slušao kako ga nastoje obuzdati. U to vrijeme nisam shvaćao da je to on. Tek sam poslije zbrojio dva i dva kada mi je ispričao o tome što ga je dovelo u Montlake. Prisjetio sam se kako je nasrnuo na mene mašući šakama, s bijesom u očima, gotovo lud od boli na terapiji na kojoj smo se upoznali. Tag je prekinuo tijek mojih misli kada je nastavio pričati. ”Moja obitelj ima novca. Nemamo mnogo toga osim novca, ali njega imamo na pretek. A ti nemaš kurca.” Držao sam se ukočeno, čekajući. Bila je to istina. Nisam imao kurca. Tag je bio moj prijatelj, moj prvi pravi prijatelj, osim Georgije, u životu. Ali nisam želio ništa od Taga. Ni dobre stvari ni loše, a Tag je i jednog i drugog imao u izobilju. ”Trebam nekoga tko će se pobrinuti da se ne ubijem. Trebam nekog tko je dovoljno velik da me obuzda ako se odlučim ubit’ od alkohola. Unajmit ću te da sa mnom provedeš svaki trenutak budnosti dok ne skužim kako ostati čist, a da si ne poželim razrezati vene.” Nagnuo sam glavu u stranu, zbunjen. ”Želiš da te držim pod kontrolom?” Tag se nasmijao. ”Da. Udari me u lice, baci me na tlo. Ubij boga u meni. Samo se pobrini da ostanem čist i živ.”

~ 13 ~ Knjigoteka

dasha&anna Na trenutak sam se zapitao bih li to mogao napraviti Tagu. Udariti ga, baciti na tlo. Držati ga onesposobljenim dok potreba za pićem ili smrću ne iščezne. Ja sam bio krupan. Snažan. No ne mogu reći da je Tag bio sitan, ni blizu. Sumnja mi je očito bila vidljiva na licu jer je Tag ponovno počeo pričati. ”Treba ti netko tko ti vjeruje. Ja ti vjerujem. Sigurno ti je već dojadilo da ljudi misle da si psihotičan. Ja znam da nisi. Tebi je potrebno odredište, a meni treba netko tko će poći sa mnom. Nije to loša pogodba. Želio si putovati. A ja nemam ništa pametnije raditi. Jedina stvar u kojoj sam dobar je tučnjava, a tući se mogu bilo gdje.” Nasmijao se i slegnuo ramenima. ”Iskreno, ne vjerujem si još dovoljno da budem sam. A ako se vratim kući u Dallas, počet ću piti. Ili ću umrijeti. Zato trebam tebe.” Tako je lako to izgovorio. ”Trebam te.” Pitao sam se kako je moguće da takva faca poput Taga, netko tko se tukao samo radi zabave, uopće prizna to ikome. Ili da vjeruje u to. Ja nikada nisam nikoga trebao. Ne baš. I nikada nisam nikome rekao te riječi. Riječi ”trebam te” poistovjećivao sam s ”volim te”, i to me plašilo. Osjećao sam da kršim jedan od svojih zakona. No u tom trenutku, dok se jutro opasno bližilo, a sloboda mi bila nadohvat ruke, morao sam priznati da sam i ja vjerojatno trebao Taga. Činili smo neobičan par. Delinkvent miješane rase koji nije mogao prestati slikati i veliki Teksašanin s nezgodnim karakterom i raščupanom kosom. No Tag je bio u pravu. Oboje smo zapeli. Bili smo izgubljeni. Bez ičega što bi nas držalo i bez smjera. Sve što sam ja želio bila je sloboda, a Tag nije želio biti sam. Ja sam trebao njegov novac, a on moje društvo, bez obzira na to koliko to tužno bilo. I tako smo otišli. Pobjegli smo. Nismo se osvrtali. ”Samo ćemo nastaviti bježati, Mojsije. Onako kako si rekao. Ovamo, onamo, na drugu stranu svijeta? Ne možemo pobjeći od sebe. Stoga ćemo se držati zajedno dok se ne pronađemo, dobro? Dok ne skužimo kako se nositi sa svime.” To je rekao. To smo i učinili. A Tag Taggert postao je moj najbolji prijatelj. Kada sam ga najviše trebao, bio je uz mene, i nije me napuštao. Zato ga sada moram pronaći. Ono što me najviše plaši jest da je možda pronašao odgovore. Možda zna točno što radi. Točno tko je. Možda napokon razumije svijet. No sklopili smo dogovor kada smo imali osamnaest godina. A što se mene tiče, dogovor je dogovor. ”Trebam nekoga tko će se pobrinuti da se ne ubijem. Trebam nekoga tko je dovoljno velik da me obuzda ako se odlučim ubit’ od

~ 14 ~ Knjigoteka

dasha&anna alkohola. Udari me u lice, baci me na tlo. Ubij boga u meni. Samo se pobrini da ostanem čist i živ”, rekao je. Želio je da ga zadržim na životu. Samo sam se nadao da nisam već zakasnio.

~ 15 ~ Knjigoteka

dasha&anna

2. poglavlje

M

OJ SE BAR zove Tag’s jer je moj. Vrlo jednostavno. Nakon što sam ga kupio, nekoliko sam tjedana razmišljao o imenu, pokušavajući smisliti nešto pamtljivo, nešto inteligentno, no na kraju sam samo stavio svoje ime na nj. Ima smisla, zar ne? Kada je nešto tvoje, daš mu svoje ime. Budući da sam liječeni alkoholičar, posjedovati bar moglo bi se smatrati mazohizmom, no ne posjedujem ga zbog cuge. Posjedujem ga zato što se svaki put kad uđem unutra, pogledam oko sebe, stanem iza šanka ili natočim piće, osjećam moćno. Osjećam se kao da sam pobijedio svoje demone ili ih barem potukao. Osim toga, muškarac sam, a ne postoji veći muški kutak od bara. Plazma ekrani vise na mojim zidovima te u gustim grozdovima sa stropa kako bi mušterije mogle pratiti nekoliko utakmica odjednom; različiti dijelovi bara posvećeni su različitim sportovima. Ako si došao pogledati neku borbu ili nogometnu utakmicu, možeš pronaći ekran upravo tebi namijenjen. Miriše poput skupih cigara i kože, poput borovih iglica i hrpa novca; svi mirisi koji čine muškarca zahvalnim za to što je muško. Interijer se sastoji od kamenih zidova, tamnog drveta, toplog osvjetljenja i lijepih konobarica. I neizmjerno sam ponosan na nj.

No ne posjedujem samo bar. Čitav je blok moj. Bar na uglu, mala natkrivena arena gdje se svakog utorka navečer i jednom mjesečno u subotu odvijaju lokalne borbe, dvorana za treniranje malo dalje te na kraju bloka trgovina sportske opreme ispunjena odjećom i drugom opremom marke Tag Team, gdje svaku površinu krasi upravo taj naziv. Moj vlastiti stan i još dva stana u kojemu stanuju ljudi prema mojem odabiru nalaze se iznad dvorane za treniranje. Taj gradski blok moj je cijeli svijet, svijet koji sam ja stvorio. I sve je povezano, svi poslovi međusobno su ovisni. Čak su i bar i arena povezani. Tijekom noći, kada nema borbi, sjedala arene skrivena su iza kliznih metalnih vrata, a kavez postaje pozornica u stražnjoj prostoriji - privatnom odmorištu ispunjenome s desetak omanjih stolova i separea. Bar je lako dostupan odmah iza ugla, a konobarice se brinu za to da ti bude ugodno ondje gdje si se smjestio. Četiri noći na tjedan mala arena postaje dom sasvim drukčijoj vrsti predstave, potpuno drukčijoj vrsti sportskog događaja. Šipka je uzdignuta u središtu kaveza i u njega ne ulaze nikakvi borci već žene, jedna za drugom, koje se vrte i uvijaju na šipci uz pulsirajući ritam glazbe koja se ne čuje u drugim prostorima. Sve je otmjeno -

~ 16 ~ Knjigoteka

dasha&anna koliko šipke za striptizete i polugole dame mogu biti. Djevojke plešu, ne skidaju se i ne druže se izvan kaveza. No dovoljno je vruće, dovoljno riskantno, da taj dio držim odvojenim od ostatka prostora. To je kuhar za pregovore - ovdje obavijam više poslova nego igdje drugdje - i šlag na tortu ustanove koja se brine za vrijedne muškarce koji se osjećaju prikladno stidljivo i zahvalno samo zato što su tu. Tag’s Bar otvorio se prije dvije godine, u isto vrijeme kada sam lansirao svoju liniju odjeće i kada se odvila moja prva velika borba, borba u kojoj sam potukao nekoga koga nisam trebao potući. Hladno sam ga nokautirao i postao vruća roba. Sve sam dobro tempirao, na jednom uspjehu gradeći drugi. Bio sam bogati klinac koji je postao biznismen, kauboj kojemu je više odgovaralo jahati val obožavanja nego jahati konja, i kojega je više zanimalo preuzimanje svijeta slobodne borbe i mješovitih borilačkih vještina nego preuzimanje očeva imanja. A mogao sam ga preuzeti. Bio je to zlatom popločen put koji se protezao preda mnom, put privilegija i povlastica. No bio je to put koji nisam ja izgradio, a uvjeren sam da nikada ne možeš biti potpuno sretan ako hodaš po nečijem tuđem putu. Put do istinske sreće jest stvoriti vlastiti, čak i ako nije ravan. Čak i ako su pred tobom mostovi koje treba izgraditi i planine kroz koje treba proći. Ništa ti ne pruža toliko zadovoljstvo kao utiranje vlastitog puta. Došao sam u Salt Lake City spreman graditi putove prije tri godine. Imao sam novca - dio je bio moj vlastiti, novac koji sam zaradio s Mojsijem, a dio novac koji nisam zaradio. Bio sam bogat klinac, no nisam bio glup klinac. Znao sam da mi je potreban kapital da bih izgradio carstvo. Katkada ti treba novca da bi mogao zaraditi još novca. Stoga sam uzeo novac koji mi je tata dao i obećao sam si da ću mu ga vratiti prije nego što umrem ili prije nego što navršim tridesetu. Štogod dođe prvo. U dvadeset i šestoj godini nisam imao mnogo vremena ni prostora za manevriranje. No napredovao sam po planu i bar je poslovao nevjerojatno dobro. Dokaži su bili svuda oko mene kada sam ušetao kroz ulazna vrata tog ponedjeljka navečer - iako je to obično bila najsporija večer u tjednu - jer su me dočekali puni stolovi i stolci, veseli žamor opuštenih mušterija. Gužva i glazba zagrijali su mi srce. Dvije moje konobarice progalopirale su pokraj mene obučene poput ring-djevojaka, u kratkim Tag Team hlačicama i topićima, raznoseći runde umjesto da ih najavljuju. Uputile su mi identične osmijehe i zabacile kosu unatrag, kao da je to u opisu njihova posla. Možda bi trebalo biti... a možda je samo logično. Uvijek se nasmiješi svojemu šefu.

~ 17 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nisam došao flertovati, iako sam se automatski nasmiješio. Umjesto toga, proračunao sam raspoloženje u prostoriji, broj muškaraca koji su se okupili oko šanka, broj zauzetih stolova, protok alkohola i učinkovitost konobara. Kada sam prišao šanku da bih nakratko porazgovarao s Morganom, svojim menadžerom, pulsirajući ritam ispunio je hodnik, dolazeći iza zamračenog ugla gdje su djevojke plesale, a glazba svirala glasnije. ”Tko večeras pleše?” zapitao sam, ne mareći zapravo, no svejedno pitajući. ”Justine. Lori. I nova cura.” Morgan se osmjehnuo kao da krije neku tajnu zbog čega sam odmah postao sumnjičav. Gurnuo je Colu pred mene, a ja sam otpio dugi gutljaj prije no što sam mu dao odgovor. ”A da? Sudeći po tom cereku, pretpostavljam da mi imaš nešto reći o novoj djevojci.” ”Ma ne. Ništa. Predivna je. Sjajna plesačica. Sjajno tijelo. Na rasporedu je posljednja dva tjedna, iako si je svaki put propustio. Uvijek dolazi na vrijeme, nikada ne priča previše. Pleše, ne pije, ne flertuje. Baš je po tvom ukusu.” Ponovno s osmijehom. ”Hm.” Odgurnuo sam Colu i ustao, znajući da bih mogao, kad sam već tu, otići vidjeti što smjera. Ne bih se čudio da je obukao jednog od mojih boraca u bikini i stavio ga u kavez. Obožavao je podvale. No bio je prokleto dobar barmen... iako me izluđivao svojim psinama. Pozdravio sam nekoliko mušterija, rukovao se s njih još nekoliko, poljubio Stormy u obraz dok je raznosila ledene boce hladnoga piva, i mahnuo Malcolmu Shortu, koji se očito nije udostojio presvući poslije posla pa je izgledao pomalo smiješno u trodijelnom odijelu i sa šiltericom na kojoj se nalazio logo košarkaške ekipe Utah Jazz. No Jazzovci su igrali, a on se uživljavao u atmosferu, sretan kao malo dijete sjedeći na svojem stolcu, očiju fiksiranih na ekran. On je bio jedan od mojih sponzora za Tag Team i bilo je dobro vidjeti ga sretnim. Bio sam gotovo jednako dobar u interakcijama s gostima i u interakcijama u oktogonu, iako mi je borba ipak bila draža. No na umu mi je bio posao dok sam hodao prema izlazu i prolazio kroz luk koji je razdvajao plesačice od sportskog bara. Oči su mi odmah poletjele prema kavezu, očekujući najgore. No na šipci je bila Justine, dovršavajući svoju izvedbu, zavrtjevši bokovima i napravivši posljednji krug po kavezu. Justine je odšetala, zamahujući bokovima i

~ 18 ~ Knjigoteka

dasha&anna tukama, kao da je upravo najavila sljedeću rundu, a nakon toga svjetla su se ugasila. Kada su se ponovno upalila, nova je djevojka već bila u središtu oktogona, s rukama na šipci, spuštene glave. Glazba je počela svirati glasnije i ona se odmah zanjihala, započevši svoju točku, a ja sam zapanjeno frknuo. Djevojka je bila vitka i gipka, a glatki mišići gibali su joj se ispod zategnute kože. Njezina ravna, tamnosmeđa kosa bila je svilenkasta pod svjetlima, nauljeni su joj se udovi sjajili, a izrazito kratke hlačice i gornji dio bikinija nisu se nimalo razlikovali od onih koje je nosila plesačica prije nje. Trenutak sam je promatrao, čekajući poantu vica. Morala se kriti u nečemu. Bila je predivna - nježnih crta lica s malim nosićem, napućenim ustima i srcolikim licem i odjednom me prožeo strah da je možda petnaestogodišnjakinja ili da je riječ o nečemu jednako opasnom. Odmah sam odbacio tu misao. Morgan je bio šaljivac, a ne idiot. Nešto poput toga uništilo bi bar. Nešto poput toga došlo bi Morgana posla. A Morgan je volio svoj posao iako nije uvijek volio mene, iako ja nisam uvijek uživao u njegovu smislu za humor. Ma ne. Imala je barem dvadeset jednu. To je bilo moje pravilo. Stisnuo sam usne i nagnuo glavu, proučavajući je. Kretala se po šipci jednako dobio kao i sve ostale djevojke, možda čak i bolje, no njezin je ples bio više akrobatski, atletski nego otvoreno seksi. Oči su joj bile zatvorene, a na usnama je imala blagi osmijeh koji se mogao protumačiti kao sugestivan, posebice s obzirom na to da je plesala za publiku koju su većinom činili muškarci. Zapravo ne. Publiku koju su činili samo muškarci. No njezin osmijeh nije bio sugestivan. Bio je... sanjiv, kao da zamišlja da je negdje drugdje, sićušna balerina koja se vrti na mjestu u dječjoj snježnoj kugli, plešući sama u beskraj. Njezin se smiješak nije mijenjao, a oči su joj ostale zatvorene; gusta krivulja tamnih trepavica stvarala joj je polukružnu sjenu na porculanskim obrazima. Osvjetljenje je bilo strateško, skrivajući gledatelje i prikazujući plesačice. Možda joj svjetlo smeta očima. Ili je možda malo sramežljiva. Zahihotao sam se. Ma... ne. Stidljiva plesačica na šipci jednaki je oksimoron kao i strašljivi borac. No netko će vjerojatno prigovoriti. Muškarci u publici voljeli su vjerovati da plesačice gledaju baš u njih, a iako se plesačice nikada nisu družile s njima, barem ne u baru, gledanje u oči i suptilno flertovanje bili su dijelom posla. Pitao sam se je li to Morganova šala. Ako jest, onda se stvarno počeo gubiti. Okrenuo sam se kada je pjesma završila, a svjetla u kavezu ugasila upućujući na to da je došao kraj setu. Tri djevojke plesale su

~ 19 ~ Knjigoteka

dasha&anna petnaestominutni set svakih sat vremena, s dodatnih petnaest minuta između setova od devet do ponoći. Ipak, bilo je to Utah, a ne Las Vegas. Plesačice su bile slobodne dvije, katkada i tri noći na tjedan, tijekom borilačkih i klupskih večeri kada je oktogon bio potreban za mečeve ili bi ga rastavili da bi se oslobodilo mjesto za plesni podij. Budući da sam plaćao četiri plesačice, a sada pet, nikako se ne može teći da je to bio posao s punim radnim vremenom. Većina je djevojaka radila druge poslove preko dana hvatajući dodatne sate i dobru plaću najavljujući runde i mečeve tijekom borilačkih večeri. ”I, što kažeš, šefe?” Morgan se nacerio i gurnuo čašu prema gostu dok sam ja zaobilazio šank i sjedao na isto ono mjesto uperivši oči prema televizoru kako bih provjerio rezultat, ne dajući Morganu pozornost koju je želio. ”Na što?” ”Na novu djevojku.” ”Lijepa.” Nisu mu trebali svi drugi pridjevi koji su mi prolazili glavom dok sam je gledao kako pleše. ”A da?” Morgan je podigao obrve kao da ga je iznenadila moja procjena u jednoj riječi. ”Da, Morg”, uzdahnuo sam. ”Imaš nešto što bi mi htio reći? Jer ne kužim.” ”Ne. Ne, gospoh. Baš ništa.” Zatresao sam glavom i prostenjao. Morgan je definitivno nešto smjerao. ”I, koliko tjedana još, šefe?” ”Osam.” Osam tjedana do borbe s Brunom Santosom. Borbe koja bi mi mogla omogućiti da se natječem za naslov u Vegasu. Borbe koja će katapultirati brend Tag Team u dnevne sobe širom Sjedinjenih Država. Osam tjedana savršene usredotočenosti - bez ičega što bi mi odvraćalo pozornost i bez donošenja odluka koje se ne tiču borbe. Nakon što pobijedim, suočit ću se s onim što dolazi poslije. Nakon što pobijedim, što se mene tiče, može doći i smak svijeta. Nakon što pobijedim. ”Hej, šefe. Lou je javio da je bolestan. On se obično brine da djevojke stignu do svojih automobila. Jesi li za to da ga zamijeniš? Kad si već tu?” Sve žene koje sam zapošljavao netko bi otpratio do njihovih vozila na kraju smjene. Uvijek. Ovaj se dio grada mijenja, no još uvijek nije to - to. Tag’s je smješten u blizini starog Glavnog željezničkog kolodvora u obnovljenom predjelu koji je još uvijek bio negdje između

~ 20 ~ Knjigoteka

dasha&anna potpune obnovljenosti i trošnosti. Dva bloka sjeverno nalazi se red velikih bogataških kuća izgrađenih u ranim 1900-ima, dva bloka južno omanji trgovački centar. Luksuzni wellness centar nalazi se iza ugla s lijeve strane, a sklonište za beskućnike nalazi se dva bloka niz ulicu iza desnog ugla. To je područje spoj svega i postoje neki elementi koji nisu sigurni. Osjećam se odgovornim za svoje zaposlenike, posebice djevojke. Stoga sam nametnuo neka pravila, čak i onda ako to znači da će me katkada optuživati da sam previše protektivan, seksist i staromodan. ”Da. Može, naravno.” ”Dobro. Ovo je bio njihov posljednji set. Ja bih sam to učinio, no pića se neće natočiti sama, znaš. Kellin dečko je došao i pokupio ju je prije deset minuta, a Marci i Stormy završavaju sa mnom, stoga ću ih ja otpratiti. Ti imaš samo Justine, Lori i Amelie.” ”A-me-li?” Ponovio sam, podignutih obrva. ”Da. Nova plesačica. Amelie. Zar nisam rekao?” ”Ne. Nisi. Što, zar je Francuskinja?” ”Tako nekako”, rekao je Morg, a ja sam vidio kako se trudi da se ne nasmije. ”Živi tu blizu i, doduše, uvijek ide pješice. Lou se žali na to, no stvarno je odmah iza ugla. Ja mu kažem da je to dobro za njegovu debelu guzicu.” ”Aha.” Znači, to je taj smiješni dio. Pratit ću novu djevojku kući, a počinjalo je i sniježiti. Francuskinju. Meni odgovara. Ionako sam bio previše nemiran da bih spavao. Razmišljao sam o tome da udaram brzu vreću sve dok se ne izmorim dovoljno da se ugasim na nekoliko sati. Upravo tada pojavile su se Justine i Lori na ulazu između salona i bara, ogrnute zimskim kaputima, a u rukama držeći sportske torbe. ”Gdje je Amelie?” Morgan je upitao, gledajući iza njih, ”Rekla je da će pričekati Loua ispred bara”, Justine je odgovorila. ”Lou ne radi večeras. Tag će vas otplatiti. Nije li tako, šefe?” ”Tako je, Morg.” Trudio sam se suspregnuti razdraženost kada se Morgan ponovno nasmijao i namignuo djevojkama. Otpratio sam Justine i Lori do njihovih vozila na stražnjem parkiralištu, pričekao da se odvezu, a zatim obišao zgradu. Nisam prošao kroz bar jer sam namjeravao izbjegavati Morga ostatak večeri. Kada sam okružio zgradu, ugledao sam novu djevojku kako čeka na pločniku, lica podignutog sasvim prema gore, puštajući da joj debele pahulje padaju na obraze i uživajući u tom osjećaju. Čekala me kao da nije ni u kakvoj žurbi unatoč hladnoći, tuku omotanih oko dugog štapa zbog kojeg je,

~ 21 ~ Knjigoteka

dasha&anna na nježnom svjetlu koje se prolijevalo iz bara i snijegu koji je padao oko nje, izgledala kao pastirica na božićnom izboru ljepote. ”Hej?” U njezinu sam glasu čuo pitanje kada sam se približio, a onda je štapom kliznula prema meni tek malo i pogurnula moju nogu kada sam zastao. ”Lou?” ”Lou je bolestan, stoga ću te ja otpratiti kući.” Polagano sam odgovorio, šokiran i preplavljen shvaćanjem kada je okrenula svoje lice prema meni. Oči su joj bile široke i usredotočene te sam osjetio bol negdje iza svojega srca koja me uhvatila na prepad. Imala je predivne oči. Bile su velike i blistave, obrubljene tamnim trepavicama koje bi joj nježno dotaknule obraze kada bi zatvorila oči. No bile su prazne, a gledati u njih činilo me neobjašnjivo tužnim. Stoga sam svrnuo pogled, proučavajući njezina usta i ravnu tamnu kosu koja joj je okružila lice i prelijevala joj se preko ramena. Zatim se nasmiješila, a bol u srcu još me jednom presjekla u grudima i oduzela mi dah. ”Ah, duga stanka. To mi se uvijek događa. Moja je mama oduvijek govorila da sam prelijepa”, rekla je suho, ”no u slučaju da nisam, hoćeš li obećati da ćeš mi lagati? Zahtijevam detaljne laži u vezi s mojim izgledom.” Sve je to rekla dobroćudno. Bez gorčine. Samo prihvaćanje. ”Znači, tebe je snašla dužnost praćenja slijepe djevojke, ha? Ne moraš me pratiti kući. Ionako sam sama došla. No Morgan mi je rekao da je to pravilo sa svim djevojkama. Kaže da njegov šef inzistira na tome.” ”U pravu je. Ovo je sjajna četvrt, no i ti i ja znamo da još uvijek nije sasvim dovedena u red”, odgovorio sam, odbivši se osjećati stidljivo, odbivši se ispričati za zurenje. Pružila je ruku, čekajući da je primim. ”Pa, onda, da se predstavim. Ja sam Amelie. I slijepa sam.” Usne su joj se trznule, dajući mi do znanja da se smije jednako sebi koliko i meni. Posegnuo sam za njezinom rukom s koje je bila skinula rukavicu. Prsti su joj ledeni i nisam ih odmah pustio. Znači nije Francuskinja, nego je slijepa, a nekako je Morg mislio da je to histerično smiješno. ”Bok, Amelie. Ja sam David. I ja nisam slijep.” Ponovno se nasmijala, na što sam se i ja nasmijao, a nalet suosjećajnosti koji sam osjetio prema njoj znatno je popustio. Nisam znao zašto sam joj rekao da se zovem David. Nitko me više nije zvao David. Zbog tog imena uvijek sam se osjećao kao da sam podbacio, a da se nisam ni potrudio. Bilo je to ime mojeg oca. I ime njegova oca. I oca prije njega. David Taggert bilo je ime koje je sa sobom nosilo težinu. A tu sam težinu osjećao od rane dobi. Tada su me moji prijatelji počeli zvati Tag. Tag me oslobodio. Omogućio mi je da

~ 22 ~ Knjigoteka

dasha&anna budem mlad, slobodnog duha. Sama je ta riječ prizivala slike bježanja.

”Ja sam Tag... ne možeš me uloviti.” ”Ruke su ti žuljevite, Davide.”

Bilo je čudno baš to komentirati kada se prvi put rukuješ s nekim, no Amelie je skupila svoje prste na mojem dlanu, opipavajući grube brežuljke koji su se protezali uzduž korijena mojih prstiju kao da čita brajicu. ”Vježba?” pretpostavila je. ”Ovaj, da. Borac sam.” Tanka obrva upitno se podignula, no prsti su joj nastavili prisno prelaziti po mojemu dlanu. Bio je to dobar osjećaj. I čudan. Osjetio sam kako mi žmarci prolaze nepcem, a prsti se uvijaju u mojim čizmama. ”Žuljevi su od utega. Zgibova. Takvih stvari.” Zvučao sam poput idiota. Poput glupog klinca koji želi biti Rocky. Zašto ne bih odmah viknuo: ”Hej, Adrian!” 1 ”Uživaš li u tome?” ”U borbi?” upitao sam, pokušavajući je pratiti. Nije razgovarala poput djevojaka koje sam poznavao. Bila je tako izravna. Tako otvorena. No možda je morala biti. Nije imala priliku učiti promatranjem. ”Da. U borbi. Uživaš li u njoj?” razjasnila je. ”Da. Uživam.” ”Zašto?” upitala je. ”Velik sam, snažan i ljutit”, rekao sam iskreno, podsmjehnuvši se. Nasmijala se, a ja sam izbacio zrak koji sam zadržavao otkad je pružila svoju ruku kako bi me pozdravila. Njezin smijeh nije bio ženskast i visok, zvonak i sladak. Bio je glasan, zdrav, ona vrsta smijeha koja joj je dolazila iz trbuha i nije skrivala ništa. ”Dobro mirišeš, Davide.” Napola sam uzdahnuo, napola se zahihotao, ponovno iznenađen. No samo je nastavila pričati. ”Dakle, znam da si velik, snažan, ljutit i da lijepo mirišeš. I visok si, jer ti glas čujem visoko iznad svoje glave. Također si iz Teksasa i još si uvijek mlad.”

Jedan od najpoznatijih citata iz filma. U cijelosti: ”Hej, Adrian, uspio sam!” Adrian je Rockyjeva supruga.

1

~ 23 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Kako znaš da sam mlad?” ”Starci se ne bore. I tvoj glas. Pjevao si Blakea Sheltona ispod glasa kada si mi prilazio. Da si stariji, možda bi pjevao Conwaya Twittyja ili Waylona Jenningsa.” ”I njih nekad pjevam.” ”Sjajno. Možeš pjevati dok hodamo.” Iskusno je zamahnula svojim štapom i on se uredno sklopio u trećine. Potom ga je zataknula ispod lijeve ruke, posežući prema meni svojom desnom. Zatim je omotala svoju ruku oko mojeg bicepsa kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. I tako smo krenuli, hodajući polako, ali sigurno kroz tihe ulice, dok je snijeg padao oko nas, a vlaga prodirala u naše cipele. Ja sam tip koji može povesti razgovor i s najboljima, no pokraj nje našao sam se bez riječi. Činilo se kako je Amelie sasvim ugodno pa nije započela nikakav razgovor dok smo hodali, rukom pod ruku, kao dvoje ljubavnika u starome filmu. Muškarci i žene više ne hodaju tako. Ne osim ako nije riječ o ocu koji vodi svoju kćer do oltara ili mladom izviđaču koji pomaže starijoj gospođi prijeći cestu. No shvatio sam da mi se to baš sviđa. Osjećao sam se poput muškarca iz neke prošle ere, vremena u kojem su muškarci pratili žene, ne zato što žene ne mogu hodati same, već zato što su ih muškarci više poštovali, zato što je žena nešto s čime treba biti pažljiv i za koga treba brinuti. ”Postojalo je vrijeme kada je sve na svijetu bilo ljepše.” Riječi su mi sišle s usana, iznenadivši me. Nisam namjeravao razmišljati naglas. ”Kako to misliš?” Činila se zadovoljna mojom izjavom. Stoga sam samo nastavio. ”Pa, ako pogledaš stare slike...” Zašutio sam, osjetivši nelagodu, shvativši da ne može zapravo vidjeti stare slike. Graciozno me spasila. ”Kad bih mogla pogledati stare slike, što bih vidjela?” ”Imali su manje. Ali su imali više. Čini se kao da su ljudi bili pažljiviji s onime što su imali i sa svojim izgledom. Žene su se sređivale, a muškarci nosili odijela. Ljudi su nosili šešire i rukavice i bili su uredno podšišani i obrijani. Način na koji su govorili bio je drukčiji, pažljiviji, kulturniji. Isti jezik, ali potpuno drukčiji. Čak su i građevine i namještaj bili ljepši - dobre izrade, s pozornošću usmjerenom na detalje. Ne znam... Svijet je bio otmjeniji. Možda je to to.” ”Ah, dani kada se muškarci nisu tukli za život i kada žene nisu plesale na šipkama”, rekla je, sa smijehom u glasu.

~ 24 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Muškarci su se oduvijek tukli. Žene su oduvijek plesale. Nema staromodnijih od nas”, ispalio sam. ”Bezvremenski smo.” ”Spasio si se”, zahihotala se, a ja sam se tiho nasmijao. Nekoliko smo minuta hodali u ugodnoj tišini kada mi je sinulo da nemam pojma kamo idemo. ”Gdje živiš?” ”Ne brini, veliki. Znam gdje smo. Skreni desno na sljedećem uglu. Ja živim u staroj kući do koje ima još trideset koraka.” ”Živiš u jednoj od starih vila?” ”Da. Živim. Moj ju je praprapradjed sagradio, kad smo već kod vremena kada je svijet bio ljepši. Pretpostavljam da moja kuća nije onako ljupka kakva je nekoć bila. No sve izgleda divno u mojoj glavi. Prednost sljepoće.” ”Rekla si trideset koraka. Što? Brojiš li korake?” Mogao sam čuti zadivljenost u svojem glasu te sam se zapitao je li i ona čula. ”Obično da. No manje pazim kada netko hoda sa mnom. Znam gdje pločnik završava, gdje se nalazi drveće i gdje su rupe.” ”To je nevjerojatno.” ”Pa, ovdje sam odrasla i nekoć sam mogla vidjeti. Još uvijek vidim sve u svojemu umu. Bilo bi teže kad bih morala početi ispočetka na sasvim novome mjestu.” ”A što se dogodilo?” ”Rijetka bolest otmjenog naziva koji bi vjerojatno zaboravio čim bih ga izrekla. Nismo shvatili što se događa dok nije postalo prekasno. A čak i da smo znali ranije, vjerojatno ne bismo ništa mogli učiniti.” ”Koliko si imala godina?” ”Jedanaest.” Gutnuo sam. I moj se život promijenio u jedanaestoj godini. No na sasvim drukčiji način. Prije no što sam uspio prokomentirati, Amelie je zastala. ”Evo nas. Tu živim.” Ponovno je rasklopila svoj štap i njime počela opipavati po pločniku ispred sebe, okrećući se prema niskoj ogradi od kovanog željeza i zaustavivši se kada je njezin štap udario o nju uz zveket. Pustila je moju ruku i odmaknula se, tražeći zasun na vratima i lako ga otvorila. Kuća je bila stara, s prekretnice stoljeća, ako ne i starija, i još je uvijek bila veličanstvena, iako su tama i tanki sloj snijega zamaskirali dvorište i veliki trijem koji je vidio i boljih dana. Svjetlo je sjajilo s prozora na katu, a staza i stube bile su prazne.

~ 25 ~ Knjigoteka

dasha&anna Činilo se kako je Amelie sasvim ugodno hodati po njima, stoga sam ostao uz ogradu, čekajući dok sigurno ne ude. Zastala je na otprilike pola puta i tek se djelomično okrenula. ”Davide?” upitala je, podigavši glas kao da nije sigurna gdje sam ostao. ”Da?” ”Hvala ti što si me otpratio kući.” ”Nema na čemu.” Čekao sam dok se ulazna vrata nisu zatvorila iza nje prije nego što sam se okrenuo. Snijeg je prestao padati, a svijet je bio tako tih da sam počeo pjevati kako bih si pravio društvo, zatvorivši oči tu i tamo i brojeći svoje korake, pitajući kako bi bilo da uopće ne vidim, i pitajući se kako je slijepa djevojka završila plešući u mojemu klubu. (Kraj kasete) Mojsije MILLIE JE POSEGNULA za kasetofonom, prstima klizeći po tipkama dok nije dosegla onu koju je tražila. Zatim ju je pritisnula, a Tagov je glas utihnuo. Sjedila je grčevito držeći uređaj kao da u rukama drži samu uspomenu. Soba je bila ispunjena iščekivanjem, nestrpljenjem. Čuo sam to u Tagovu glasu, shvatio u brizi kojom se prisjećao detalja i osjetio njegovo divljenje dok se prisjećao te noći. Uvukao me, i na trenutak sam zaboravio gdje sam. No sada sam se osjećao neugodno, kao da ne bih trebao to slušati, pa sam poželio staviti ruke preko ušiju. ”Nisam mogla prestati razmišljati o njemu i nisam si mogla izbaciti onu pjesmu Blakea Sheltona iz glave”, Millie je tiho rekla. ”Bio je drag. I snažan. Mogla sam osjetiti njegovu snagu dok je hodao pokraj mene. Te sam noći zapravo sanjala o tome kako je bilo osjetiti njegovu ruku pod mojim dlanom. Nedugo nakon što sam izgubila vid, još sam uvijek sanjala u slikama. Voljela sam to jer sam mogla vidjeti kada bih zaspala. No kako su godine prolazile, moji su snovi počeli sve više sličiti mojoj stvarnosti. Još uvijek katkada sanjam u slikama, no češće sanjam mirise i osjećaje, zvukove i dodire.” Millien je glas bio prigušen kao da razmišlja naglas, kao da je zaboravila da sam uopće tu. Pomislio sam da bih možda trebao progovoriti prije no što mi kaže nešto što bi radije zadržala za sebe, no odjednom je nastavila.

~ 26 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Bila sam na nekoliko slijepih spojeva.” Nasmiješila se generalno u mojem smjeru, dajući mi do znanja da je ipak svjesna moje prisutnosti, a ja sam se nasmijao, što je vjerojatno i bila njezina namjera. ”Slijepih, slijepih spojeva, mislim. I bila sam na nekoliko spojeva sa slijepim tipovima koje sam znala i prije toga. Jedan tip s kojim sam hodala inzistirao je na tome da ga se zove osobom smanjenih vidnih mogućnosti’.” Amelie je prstima napravila znak navodnika. ”Stvarno to ne razumijem. To je kao da za nekog kažeš da je ‘oskudan u melaninu’ umjesto bijel. Ljudi su prečudni. Ja sam bijela, slijepa djevojka. Ja sam dvadesetdvogodišnja, bijela, slijepa djevojka. Ne možemo li reći onako kako jest?” Ponovno sam se nasmijao, pitajući se kamo je krenula s ovim, no rado sam je pustio da priča. Zapitao sam se zna li da sam crn. Bio je nevjerojatan osjećaj znati da, za promjenu, to stvarno nije bilo važno. ”Hodala sam i s dečkima koji mogu vidjeti - znaš, s onima neumanjenih vidnih sposobnosti.” Nasmijala se. ”Ne mnogima. No s nekoliko. Moja sestrična Robin obično mi dogovara spojeve. I prilično sam sigurna da su svi oni bili izrazito neprivlačni. Ružni, čudni, puni bradavica i općenito takvi da ih druge žene nisu htjele. Što je u redu. Ja se mogu pretvarati da svi oni izgledaju kao najveći ljepotani i nikada neću doznati suprotno. Važna je samo ona slika u mojoj glavi, zar ne? No kada mi je Robin pokušala smjestiti gluhog tipa, stala sam na loptu. Nije stvar u tome što je bio gluh, ne baš, ali kako je mislila da ćemo komunicirati? Robin katkada misli da zato što sam hendikepirana, mogu izlaziti samo s hendikepiranim dečkima. Jer me, naravno, nitko drugi ne bi želio, nije li tako?” Millie je glas pukao, pa se odmah nasmiješila, smijući se sama sebi. ”O-o. Pogodila sam ravno u živac.” ”To nije istina”, suprotstavio sam se. ”Katkada jest”, prošaptala je i mogao sam vidjeti da se pita je li Tagu postalo preteško nositi se s istinom. ”Počela sam se nadati da David nije zgodan tip. Nadala sam se da nije zgodan jer to meni ne bi bilo važno, ali bi ga učinilo manje poželjnim za sve druge. Pomislila sam da bi, ako je neprivlačan, bio otvoreniji prema nekome poput mene.” Polako je ispustila dah, gotovo tiho. ”No znala sam da je prelijep. Osjetila sam to u njegovu stavu, njegovoj samopouzdanosti, njegovoj dobroti. Razmišljala sam o tome da pitam djevojke s posla za njega. No ustrtarila sam se. Nisam željela

~ 27 ~ Knjigoteka

dasha&anna da mi se smiju ili da me sažalijevaju. Govorila sam si da možda možemo biti prijatelji. Činio se otvoren tome.” Nisam znao što reći. Bio sam fasciniran. No nisam znao što reći. Millie je samo sjedila, čvrsto držeći kasetofon između svojih podlaktica. A zatim je, bez daljnjih komentara, ponovno pritisnula tipku za reprodukciju.

~ 28 ~ Knjigoteka

dasha&anna

3. poglavlje

P

OZORNICA JE POSTALA, oktogon u utorak za borilačku večer, a u srijedu Amelie nije bila na rasporedu za ples, o čemu me Morgan obavijestio čim sam ušao, cereći se kao da mi je baš dobro smjestio. ”Što ti je, Morgane?” upitao sam, zapanjen i samo malo raspižđen. ”Ponašaš se kao da je to neka prokleta šala. Što? Zaposliš slijepu djevojku kao podvalu? Stvarno seljački od tebe.” Morgan je podigao ruke u zrak i počeo prosvjedovati, sve se vrijeme smijući kao da je upravo to učinio. ”Ušla je ovamo sa svojim štapom, izgledajući više kao Helen Keller nego kao Heidi Klum. Bez šminke, kose svezane u neuredan rep, noseći veliki kaput i zimske čizme. Izgledala je pomalo neuredno, kužiš? Rekla je da se želi prijaviti za posao. Vince je radio iza šanka tog dana i prvo smo pomislili da si je ti nagovorio na to. Da se želiš našaliti s nama. Pa smo rekli da može. Znaš mene. Uvijek sam za dobru šalu. Čekala je audiciju sa svim ostalim djevojkama i, nekim čudom, sve su bile jako drage prema njoj. Djevojke su je na neki način uzele pod svoje okrilje. Odjednom, eto nje u kavezu, u vrlo, vrlo kratkim hlačicama i uskom topiću, raspuštene kose, plešući na toj šipci poput kakve profesionalke.” Slušajući kako Morgan opisuje Amelienu audiciju, počeo sam osjećati mučninu u želucu. Nisam trebao. Da je govorio o Justine ili Lori, ili o bilo kojoj od drugih djevojaka, ne bih se ni obazreo. No nije mi se sviđalo razmišljati o tome kako Vince i Morg gledaju Amelie, smijući se i upirući prstom kad ih ona ne može vidjeti da to rade. Morgan je nastavio potpuno nesvjestan moje nelagode. ”Bila je dovoljno dobra da shvatimo da se ne zezaš s nama. I činila se prilično odlučnom. Čak i uzbuđenom. I, priznajem, pomislio sam da je to smiješno.” ”Za umrijeti od smijeha.” ”Hoćeš li je otpustiti, šefe?” ”A zašto bih to napravio?” Morgan me stvarno počeo živcirati. ”Nije popularna kao neke od ostalih djevojaka. Nekoliko se tipova požalilo kako ih ne gleda dok pleše.” ”Nije li dovoljno da oni mogu gledati nju?” ispalio sam, razdražen.

~ 29 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Hej!” Morg je ponovno podigao svoje ruke u znak predaje. ”Nemoj ubiti glasnika, šefe. Ona ne može nositi kartice koje označavaju rundu, pa smo i tu u manjku.” ”Nismo ni u kakvom manjku, Morg. Imamo četiri druge djevojke sasvim sposobne raditi na borilačkim večerima”, odgovorio sam. Djevojke koje su plesale u mojem baru također su imale priliku paradirati po oktogonu, najavljujući runde. ”Dobro. Ako je želiš zadržati, to je u redu. Vraća se u četvrtak, za slučaj da poželiš s njome porazgovarati o tome da malo poradi na seksepilnosti svojeg nastupa. Da možda, znaš, pleše s otvorenim očima.” Morgan se ponovno smijao. ”Morg?” ”Da, šefe?” ”Idi kući.” ”Š-što?” Morganov smijeh naglo je utihnuo. ”Pomoći ću Vinceu da zatvori. Idi kući.” Morgan je povukao ručnik koji je uvijek držao preko jednog ramena i nervozno protrljao ruke. ”Ali...” Morgan je pokušao raspravljati. ”Misliš da je smiješno smijati se slijepoj djevojci. To me pomalo zabrinjava, Morg. Dođe mi da se zapitam kakav mi to čovjek vodi bar. Vidiš, postoje dvije stvari koje mrzim.” Podigao sam palac i kažiprst i nabrojio ih. ”Nasilnike i pizde. Nisam znao da si nasilnik, Morg. A sada ne pizdi Ili ću imati dva razloga da te otpustim. Idi kući. A ako se želiš vratiti, malo ćeš promisliti o svojem smislu za humor. Jesmo li se razumjeli?” Glas mi je bio smiren, držanje opušteno, no ni u jednom trenutku nisam prestao gledati svojeg barmena u oči, promatrajući Morgana kao obara svoj pogled i neugodno premješta težinu s jedne noge na drugu, kao da čeka da promijenim mišljenje. Kada sam zašutio, spustio je svoj ručnik i posegnuo za lisnicom i ključevima koje je držao ispod šanka. ”Dovoljno sam stat da ti mogu biti otac, Tag. Tvoj je tata bio jedan od mojih najboljih prijatelja. Moraš mi pokazati malo više poštovanja”, Morgan je progunđao, šalu očito ostavivši po strani. ”Morat ćeš ga zaraditi, Morg. Ukratko, nisi mi otac, nisi mi najbolji prijatelj i ne dugujem ti ama baš ništa. Možeš se vratiti sutra ako si dovoljno muško da napraviš određene prilagodbe. Ako te ne vidim sutra, razumjet ću, i počet ću tražiti zamjenu.” Morgan je ponovno krenuo raspravljati, malo bolje promislio i zatvorio usta. Usana skupljenih u čvrstu crtu, stisnute vilice i zgrčenih

~ 30 ~ Knjigoteka

dasha&anna šaka napustio je svoje mjesto iza šanka i išetao kroz bar, gurajući se prema ulaznim vratima gotovo srušivši Amelie koja je upravo bila ušla. Morg je opsovao i ošinuo me pogledom preko svojeg ramena prije no što je nestao u tamu. ”Ispričavam se”, Amelie je dahnula; štap joj je uz zveket ispao na pod, a znatiželjni gosti okrenuli su se kako bi piljili. Nakratko je oklijevala, a zatim čučnula i prstima počela pipati po podu prije no što su ga je pronašla, a onda se graciozno podigla. Obrazi su joj bili blago ružičasti, pa sam se zapitao može li osjetiti poglede onih koji su je promatrali. Polako se kretala naprijed, dopuštajući štapu koji je držala da je povede prema šanku. Sa zakašnjenjem sam shvatio da sam ja na dužnosti, pa sam požurio iza šanka, svukavši svoju jaknu i zasukavši rukave. Amelie se popela na stolac, strpljivo čekajući da je netko pozdravi. Pitao sam se što čini kada je ljudi ignoriraju. ”Amelie, kako ti mogu pomoći?” ”Davide?” upitala je, iznenađeno nagnuvši glavu ustranu. ”Impresivno. Imaš dobro uho za glasove.” ”Hvala ti. Ovaj, gdje je Morgan? Ili ti radiš?” Bila je vrlo mirna na svojem stolcu, ne grbeći se i ne okrećući se kao što je to činila većina ljudi. Nije se čak ni naslonila na šank, kao da se bojala da bi mogla nešto srušiti ili nepozvano ući u nečiji tuđi prostor. Nije mogla znati da jedine osobe za šankom sjede sasvim na kraju, pijuckajući svoja piva i piljeći u košarkašku utakmicu na ekranima iznad njih. ”Da, ja sam večerašnja zamjena.” Nisam objašnjavao. ”Mogu li ti donijeti štogod za piće?” Amelie se ugrizla za usnu i zatresla glavom. ”Ne. Ne pijem. Već sam slijepa, a piće mi otupljuje osjetila, osjetila koja su mi preostala. Umjesto da me opusti, plaši me na smrt.” Slegnula je ramenima. ”Vjerojatno zvučim kao malo dijete.” ”Ne. Razumijem. Ni ja ne pijem.” Obrve su joj se sumnjičavo podigle. ”Ali ti radiš u baru.” ”Ne pijem zato što nikada nisam uspio skužiti kako biti umjeren. Vidiš, ja ne pijem. Ja se napijam. Sa mnom je sve ili ništa, i tako sve vrijeme. Ne mogu sve, stoga bolje ništa”, rekao sam razgovorljivo, pitajući se zašto osjećam potrebu uvjeriti je u ono što govorim. ”Želiš li nešto drugo? Sok, vodu, nešto bezalkoholno?” Glatko sam promijenio temu. ”Voljela bih dijetnu Colu.” Odmah sam skočio i za nekoliko sekundi spustio piće na podložak ispred nje. ”Dijetna Cola ravno ispred tebe.” Nasmijala se na moje upute i zahvalila mi, a onda oprezno posegnula naprijed, okrznuvši hladnu čašu, tapkajući oko nje vršcima

~ 31 ~ Knjigoteka

dasha&anna prstiju dok je nije uspjela obuhvatiti i privući je k sebi. Nagnula se nad piće, gotovo kao da ga miriše, a ja sam promatrao kako je približila svoje lice i zadržala ga u zraku, iznad pića, nosa tako blizu gaziranoj tekućini da bi uronio u nju da se pomakla i centimetar. ”Ima li kakvih problema?” upitao sam. Ispravila se i protrljala svoj nos desnom rukom, još uvijek držeći piće u njoj. ”Ne! Ja, ovaj, volim taj zvuk i kako mi mjehurići dodiruju lice. Nisam znala da me još uvijek gledaš.” U njezinu je glasu bilo malo oštrine, dajući mi do znanja da zurenje nije poželjno. ”Onda ću nastaviti sa svojim poslom.” Nacerio sam se; sviđala mi se drskost kojom mi se obratila. ”Ovaj, Davide”, glas joj se povisio, ”zapravo sam došla po svoj ček. Bi li mi ga mogao dati?” ”Svakako. Samo mi daj minutu i odmah se vraćam. Neću te gledati ako želiš još malo uživati u mjehurićima.” Čekovi su se nalazili u metalnoj kutiji ispod bara i trebalo mi je nekoliko minuta da pronađem rezervni ključ u Morganovu uredu. Morgan je odnio svoj komplet ključeva kada je otišao. Opsovao sam, razmišljajući o komplikacijama - poput mijenjanja svih prokletih brava u ovome mjestu - do kojih bi moglo doći odluči li Morg da mu je ponos važniji od posla. Zbilja sam se nadao da će taj čovjek ujutro doći s isprikom. Doista nisam želio tražiti novog menadžera, a Morg je dobro radio svoj posao dok nije bio seronja. Kada sam gurnuo ček s njezinim imenom preko šanka, očešavši joj njime ruku koja nije držala piće kako bi znala da je ondje, uzela ga je, a potom mi ga pružila natrag. ”Bi li ga, molim te, mogao otvoriti i pročitati mi koja je svota? Mogu ga unovčiti na bankomatu iza ugla ako znam iznos.” Kada sam ga otvorio i pogledao iznos, bio sam zapanjen. Pročitao sam joj brojke gotovo stidljivo, a ona je uzdahnula. ”Morgan mi je rekao da ću zarađivati minimalac dok ne prođe probno razdoblje. Znaš li kad to završava?” Osjetio sam kako mi vrući bijes stišće želudac, no suspregnuo sam ga za njezino dobro. Morao sam nastaviti s tom pričom, ne zato da bih zaštitio Morga, već da bih zaštitio njezine osjećaje. Nije bilo probnog razdoblja. Morgan je igrao igrice. Zaposlio je Amelie iz šale, i to jeftine šale. No nisam joj to mogao reći. ”Završio je. Zarađivat ćeš isto koliko i druge plesačice i primit ćeš puni iznos onoga što bi zaradila u prva dva tjedna, minus iznos ovog čeka.”

~ 32 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Stvarno? To je sjajno! Morgan mi nije rekao taj dio.” Namrštio sam se. Morgan je taj koji ide na probni rok. Ponovila je iznos čeka, blago upitne intonacije, pa sam ja još jednom pročitao brojke. ”Zapamtila. Idem ga unovčiti. Koliko ti dugujem za piće?” ”Povlastica zaposlenika. Dijetne Cole se ne plaćaju. Kao ni mjehurići.” Široko se osmjehnula, a ja sam uzvratio osmijeh, bez obzira na to je li ona mogla vidjeti moj odgovor ili nije, ne mogavši ga suzdržati nakon što sam vidio njezinu radost. Oprezno je sišla sa stolca i rasklopila svoj štap, zaputivši se prema vratima, a ček zataknuvši u široki džep svojega kaputa. ”Trebaš li pomoć? Želiš li da pošaljem nekoga s tobom?” Odmahnula je glavom, ne osvrnuvši se. ”Zasloni osjetljivi na dodir su odvratni. Ništa ne mogu osjetiti na njima. No bankomat iza ugla ima brajicu na tipkovnici, hvala Bogu! Ako svijet postane preravan, ljudi poput mene jednostavno će skliznuti s njega.” Rekla je vedro, s humorom, a ja sam zadivljeno odmahivao glavom dok je gurala prednja vrata i izlazila u tamu. Vrata su se zanjihala i zatvorila iza nje, a nju je progurala noć. Odupirao sam se porivu da krenem za njom, da se pobrinem da je ne opljačkaju na bankomatu, ukradu joj njezin bijedni ček, a štap uporabe protiv nje. Svijet je za većinu ljudi bio strašno mjesto. Za Amelie, bio je, ni više ni manje, smrtonosan. Bila je posve ranjiva. Ako

svijet postane preravan, ljudi poput mene jednostavno će skliznuti s njega. Ipak, uopće nije oklijevala.

To sam poštovao, divio sam se tomu, stoga sam ostao iza šanka nekoliko dugih sekundi tiho demonstrirajući podršku, iako mi je srce bubnjalo, a dlanovi se počeli znojiti. Lice moje sestre osvanulo mi je u umu. I ona je nekoć nestala u noći. I nikada je više nisam vidio. ”Vince?” zazvao sam mladog barmena koji je izmjenjivao priče s nekoliko redovitih mušterija na samom kraju šanka, sasvim nesvjestan drame koja se odvila u posljednjih deset minuta. ”Hej, Tag.” ”Bit ćeš sam ovdje otprilike pola sata. Vratit ću se da dovršim smjenu i pomognem ti pri zatvaranju. Morgan je morao otići. Hoće li to biti u redu?” ”Da, šefe. Nema problema. Ionako je mirna večer.” Zgrabio sam jaknu i izletio kroz vrata ne rekavši više ni riječi, trčeći niz ulicu prema bankomatu iza ugla, sustigavši Amelie prije no

~ 33 ~ Knjigoteka

dasha&anna što je uspjela proći pola bloka. Bila je iznenađena kada sam je dostignuo, ali je slegnula ramenima kada sam se pozvao na pravila. ”Ali nisam čak ni radila večeras”, pobunila se. ”A čuj...” Ponovno je slegnula ramenima, a ja sam strpljivo stajao nekoliko koraka iza nje, dajući joj privatnosti da unovči ček, što je učinila lako, samouvjereno klizeći prstima preko tipkovnice. Kada je završila, prišao sam joj, a ona je ispreplela naše ruke onako kako je to učinila noć prije. Opušteno smo hodali; ja sam pjevušio, a Amelie je pratila moj korak kao da mi vjeruje da ću je odvesti onamo kamo treba. Bili smo gotovo pred njezinim vratima kada je zastala, svojom tukom zbunjeno povlačeći moju. ”Slušaj!” Pretražio sam tamu skupljenih očiju, odjednom nervozan zbog toga što možda nismo sami kako se bilo činilo. ”Eno ga”, rekla je. A zatim sam začuo šuplji zvižduk vlaka u daljini i zveket kotača na tračnicama. ”Deset sati. Točno na vrijeme”, Amelie je dahnula. Zvuk je postajao sve glasniji i dublji, a zvižduk vlaka ponovno se oglasio, jače, trubeći kroz noć s upozorenjem koje se više činilo kao pjesma. Oduvijek sam volio zvuk vlaka, no davno sam ga jednostavno prestao slušati. ”Vlakovi su poput strojeva za put kroz vrijeme. Ako zatvoriš oči iako ja to i ne moram - lako je zamisliti da se svijet nije mnogo promijenio u posljednjih sto godina. Čuješ taj zvuk, i mogla bi biti 1914. umjesto 2014.” ”Ili bismo se mogli spremiti za početak nove školske godine i krenuti u Hogwarts”, zadirkivao sam je. Ponovno se nasmijala, a meni se sviđalo to kako se nije suzdržavala. ”Nisi ljubitelj Harryja Pottera. Nema šanse.” Podbola me u rebra. ”Ne baš. Ali znam osnove.” ”Ja obožavam Harryja Pottera. I obožavam uzdahnula je. ”To mi je jedan od najdražih zvukova.”

zvuk

vlaka”,

”Imaš najdraže zvukove?” ”Da. Mnogo njih. Ti?” ”Valjda nikada nisam razmišljao o tome”, priznao sam. ”Ja ih skupljam”, rekla je vedro. ”Kako skupljaš zvukove?” ”Isto kao što ti skupljaš sjećanja.” Prstom je lupnula po svojoj sljepoočnici.

~ 34 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nisam imao odgovor na to, no činilo se da ga i ne treba. ”Što se tiče skupljanja, bi li htio pozdraviti mojeg mlađeg brata? Velik je ljubitelj sporta. Volio bi upoznati pravoga borca. Malo je čudan, ali bio bi oduševljen.” ”Zašto ne?” Slegnuo sam ramenima. Zanimalo me vidjeti unutrašnjost kuće, zanimalo me vidjeti kako živi, zanimali su me njezini roditelji koji su puštali svoju slijepu kćer da luta po gradu i pleše polugola u baru. Izvukla je ključ iz džepa i napipala put do brave. Nije joj trebalo dugo i nije zatražila pomoć, stoga sam šutke stajao pokraj nje. Vrata su zaškripala kada ih je otvorila, otkrivši mračno predsoblje iza njih. Kuća je blago mirisala po plijesni i sredstvu za poliranje namještaja, što se vjerojatno najviše moglo zahvaliti njezinoj starosti. ”Henry?” Amelie je zazvala, odloživši svoj štap sa strane i svukavši svoj kaput, objesivši ga na staromodnu vješalicu za kapute i šešire slijeva vratima, gotovo bez imalo muke, ”Henry?” malo je glasnije zazvala. Čuo sam kako se otvaraju vrata na katu, kako zvuk sportskih komentara izlijeće kroz njih, a onda opet postaje tiši kada su se vrata zatvarala. Koraci su se oglasili, a kristalni luster oživio, svjetlom kupajući prostoriju s vrha nakićenog stubišta oko kojega je kuća bila sagrađena. Dječak u ranim tinejdžerskim godinama pojavio se iza ugla - kosa mu je izgledala kao neposlušna hrpa crvenih kovrča. Ili je bio spavao ili mu češljanje nije bio prioritet. Nosio je crnu majicu Chicago Bullsa i donji dio pidžame od flanela, a svoje je tanke ruke prekrižio preko prsa kada me uočio, premještajući težinu s jedne noge na drugu, očigledno osjećajući nelagodu zbog neočekivanog posjeta. ”Henry?” Amelie je očito čula kako prilazi, a onda odjednom zastaje. ”Henry, ovo je David... Ovaj, Davide, zaboravila sam te pitati za prezime.” Nije čekala da odgovorim prije no što je zaneseno dodala, onako kako to majka čini s djetetom. ”On je pravi borac, Henry! Pomislila sam da bi ga možda volio pozdraviti.” Henry je ostao kao smrznut na vrhu stubišta. Mahnuo sam mu. ”Bok, Henry. Ja sam David Taggert. Ali ti me možeš zvati Tag”, dometnuo sam. Dječak se činio više nervoznim nego impresioniranim. ”Tag?” Amelie je uzbunjeno zacičala, blago se okrenuvši prema meni. ”O, Bože. Nisam znala... mislim, ti si Tag Taggert. Rekao si da se zoveš David! Pomislila sam da si izbacivač u baru koji se bori u svoje slobodno vrijeme! Poput Loua! O, moj Bože. Ti si moj šef!” Amelie je

~ 35 ~ Knjigoteka

dasha&anna podigla svoje ruke i stavila ih na obraze, a ja sam se pokušavao ne nasmijati dok je ona duboko disala, očito osjećajući sram zbog toga što je sa mnom bila tako neslužbena. ”Boks je postao legalan sport 1901.!” Henry je ispalio. ”On nije boksač, Henry”, Amelie se brzo oporavila. ”On je borac mješovitih borilačkih vještina, nije li tako, gospodine Taggert?” I odjednom sam postao gospodin Taggert. Počeo sam se smijati. Nisam si mogao pomoći. ”Riječ je o kick-boksu, hrvanju, džudu, grapplingu. Od svega ima pomalo”, složio sam se, još se uvijek hihoćući. ”Leti kao leptir, bodi kao pčela”, Henry je rekao, još čvršće prekriživši ruke. ”Voliš Muhammada Alija, ha?” upitao sam. ”Najveći, Prvak svog naroda, Brbljavac iz Louisvillea”, Henry je izrecitirao prije no što se okrenuo i pobjegao niz hodnik. Vrata su se zalupila, utišavši zvuk radija, ostavivši mene i Amelie ponovno same u predsoblju. ”Sljedeći put kada te vidi, znat će sve o tebi, tvoje rezultate, i sve o mješovitim borilačkim vještinama. Henry ima fenomenalan mozak, no ne ide mu čavrljanje”, Amelie je nježno rekla. Ugrizla je svoju donju usnu kao da želi reći još nešto, a onda ispravila svoja leđa kao da odlučuje ipak to ne učiniti. Pretpostavio sam da je riječ o nečemu dubljem od toga da mu ne ide čavrljanje, no nisam ništa rekao. ”Nisam znala tko si. Sada se osjećam glupo”, plaho je rekla. ”Zašto?” ”Ponašala sam se prema tebi kao prema Louu.” ”Kako? Kao prema prijatelju?” ”Flertovala sam s tobom.” ”Pa, to mi se već znalo događati. Mislim da ću preživjeti.” Namreškala je nos i podigla obrve. ”Smiješiš li se?” ”Da. Smiješim se.” ”Okej. Pa, to je dobro. Pokušat ću biti profesionalnija u budućnosti.” Rekavši to, ispružila je ruku u smjeru u kojemu je procijenila da se nalazim, očito se želeći rukovati na ”profesionalan” način. Brzo sam je stisnuo, odupirući se porivu da se ne nasmijem ponovno. Bila je smiješna, posebice zato što to nije pokušavala biti.

~ 36 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ako misliš da bi Henry to volio, dovedi ga u dvoranu. Ulaz se nalazi dvoja vrata južno od bara, s iste strane ulice. Imam čitavi tim boraca. I Lou katkada vježba s nama. Spariramo i treniramo od deset do četiri većinu dana. Mogu mu pokazati neke stvari, upoznati ga s dečkima.” ”Stvarno?” zacičala je, a onda mi je čvrsto stisnula dlan obuhvativši ga s obje ruke. ”Pitat ću ga. Zapravo mislim da bi mu se to moglo sviđati. Obično je jako sramežljiv i ne voli kada ga ljudi diraju, no možda bi mogao samo gledati.” ”Nisam ga mislio pitati hoće li ući u oktogon”, rekao sam iskrivivši usnice. ”Smiješiš li se ponovno?” Bio je čudan osjećaj shvatiti da mogu imati bilo kakav izraz lica, a ona toga uopće neće biti svjesna. Mogao sam joj se rugati, kolutati očima, praviti grimase, beljiti se. I ona to ne bi znala. ”Da. Pretpostavljam da - da.” ”I mislila sam.” I Amelie se smiješila, no njezino je lice bilo okrenuto od mene, oči fiksirane ni u što, gotovo me isključujući. Zubi su joj bili bijeli i ravni iza nasmijanih ružičastih usana, očišćenih od crvenog ruža koji je bila nosila u kavezu noć prije. Štoviše, lice joj je bilo posve lišeno šminke, a ovdje pod jarkim svjetlom lustera, gdje sam je uistinu mogao vidjeti, izgledala je mlado i ljupko s tamnom kosom zataknutom iza ušiju. To što čovjeka nije gledala u oči činilo se neobično koketnim, kao da se pravi nedostižnom, iako sam znao da nije tako. Nije igrala tu igru. Nije mogla. Pustio sam njezinu ruku i odmaknuo se, rukom posežući prema vratima. Nagnula je glavu prema zvuku mojeg odmicanja. Znao sam da je, strogo govoreći, ona u nepovoljnom položaju, no vrag me odnio ako nisam osjećao da se netko gadno poigrava sa mnom zbog toga što me nikada nije pogledala. ”Hvala vam što ste me otpratili kući, gospodine Taggert.” ”Nema na čemu, gospođice...” ”Anderson”, dodala je, iako sam ja već znao njezino prezime. ”Laku noć, Amelie Anderson.” Sam sam izišao, zatvorivši vrata iza sebe. (Kraj kasete) Mojsije

~ 37 ~ Knjigoteka

dasha&anna PRVA KASETA završila je uz glasni škljocaj tipke za reprodukciju, a ja sam glasno izdahnuo, kao da sam se i ja isključio iz priče. Sve sam vrijeme zadržavao dah, bojeći se opustiti, zabrinut da bi mi mogli promaknuti tragovi, da neću shvatiti što nam Tag govori. Problem je bio u tome što se činilo da prolijeva svoju dušu, ne izostavljajući ništa iz njihovih prvih susreta, čak ni detalje koje bi bilo bolje ostaviti neizrečenima. ”Ja ne gledam filmove. Slušam ih. Najdraži su mi sjajni dijalozi i odlična glazba, a romantika je obavezna”, Millie je progovorila, kao da se osjećala prisiljenom objasniti skrivene detalje koje Tag nije podijelio. ”Prije nekog vremena moja sestrična Robin i ja odgledale smo maraton filmova iz osamdesetih, uključujući Prljavi ples i Flasbdance, a ja sam se trudila, onoliko koliko sam mogla, pratiti ih dok mi je Robin popunjavala praznine. Kada je Robin otišla kući, ponovno sam upalila Flashdance. Neprestano sam ga preslušavala i zamišljala kako bi bilo plesati pred publikom, plesati pred ljudima koji ne znaju da sam slijepa. Otud mi ta ideja. Malo sam istraživala, zaposlila majstora, i za dva tjedna šipka za striptizete pravila je društvo bojleru i peći u mojem podrumu. Taj me isti majstor i pozvao na spoj. Odbila sam.” ”Pametna cura”, rekao sam. Bio sam impresioniran. Bila je puna života i nakratko sam se osjetio štetnim zbog svojeg prijatelja prije no što sam se sjetio da je otišao. ”Plesala sam i bavila se gimnastikom kad sam bila mlađa i voljela sam se natjecati sve dok mi vid nije počeo slabiti. No sljepoća mi nije oduzela sposobnost da se okrećem i njišem na šipci, pa čak ni da balansiram na gredi. Uz maminu pomoć i pomoć nekih strpljivih trenera, mogla sam nastaviti baviti se gimnastikom sve do prije nekoliko godina. Još uvijek katkada vježbam u vježbaonici, ali više nisam toliko dobrodošla. Prerasla sam onu patetičnu privlačnost i sada sve češće osjećam da sam im teret budući da uvijek netko mora biti pokraj mene, paziti na mene. No u podrumu, na šipci, dok glazba trešti onoliko glasno koliko ja to želim, svoja plesna i gimnastička znanja mogu dobro iskoristiti. I nitko mi ne mora pomagati. Nitko se ne mora brinuti da ne padnem ili da se ne ozlijedim. Kada plešem, mogu se pretvarati da sam prava stvar, mogu se pretvarati da izgledam onako dobro kako se osjećam zahvaljujući glazbi. Čak sam se ohrabrila dovoljno da pokažem to Robin. Rekla mi je da izgledam sjajno. Bila je tako uzbuđena zbog mene. Pa sam počela smišljati koreografije, znaš, malo sanjati.

~ 38 ~ Knjigoteka

dasha&anna Čak sam osmislila koreografiju za pjesmu Perfectly Blind 2 benda Day 26. Pjesma je seksi, a i smiješno je, priznaj. Mislila sam, ako se naučim smijati samoj sebi, da mi neće smetati ako mi se i drugi smiju. Željela sam plesati. Sanjala sam o tome. No mogla sam samo zamisliti val novih tema koji ću otvoriti stand-up komičarima. Započet ću novi trend. Umjesto viceva o plavušama i tuđim mamama, pričat će se vicevi o slijepim striptizetama.” ”Nekoliko mi ih pada na pamet.” Zadirkivao sam je, a ona se zahihotala. ”Da, i meni. Znam ih milijun.” Nisam je tražio da ih podijeli, no bio sam znatiželjan. Njezin je smijeh brzo utihnuo, a ona je nesigurno zagladila svoju kosu. ”Šalim se, no zapravo mi je stalo do toga kako izgledam. Uistinu se brinem oko svojega izgleda. Robin je kozmetičarka i to mi pomaže. Često mi kažu da sam lijepa, a ne postoji odraz u zrcalu koji bi to opovrgnuo. Stoga biram vjerovati u to. No plesati pred ljudima? To je sasvim druga priča. Prije nekoliko mjeseci Robin mi je rekla da zapošljavaju plesačice u klubu na uglu Broadwaya i Rio Grandea. Smatrala je da se trebam prijaviti. Željela sam. Stvarno, stvarno sam to željela. Mogla sam se smijati sama sebi s Henryjem i Robin, i mogla sam plesati na šipci u svojem podrumu, no bih li uistinu mogla plesati negdje drugdje? Bih li uistinu mogla biti plaćena za plesanje?” ”Tag je očito mislio da bi”, prekinuo sam je. Millie je kimnula, nastavivši svoju priču. ”Robin je tekla da će mi pomoći. I doista bi mi pomogla. Izgledala bih kao u priči. No na kraju sam ušetala na audiciju izgledajući poput beskućnice. Slijepe beskućnice. Ili barem onako kako sam zamišljala da beskućnice izgledaju. Ušetala sam s ulice, spremna na negativan odgovor, neugledne odjeće, neuredne kose. Učinila sam to namjerno. Željela sam im dati svaki razlog da me odbiju. Željela sam im olakšati. No nisu me odbili.” Millie je zastala. ”Čini se da sada znamo zašto.” Nisam imao pojma zašto je Tag uključio taj dio u svoju priču. Promatrao sam Millie dok je Tag prepričavao scenu s Morganom lice joj se objesilo do poda. Želio sam baciti kasetofon kroz prozor i pronaći svojeg najboljeg prijatelja kako bih ga opametio. No onda, kako je Tag dalje pričao, Millien je izraz postao zamišljen, a njezino se kruto držanje opustilo, a ja sam odjednom shvatio zašto Tag dijeli s njom tu neugodnu priču. Tag je priznao 2

Savršeno slijep

~ 39 ~ Knjigoteka

dasha&anna detalje Millienog zapošljavanja jer nije htio da ih čuje od nekoga drugoga i pomisli da je i on bio dijelom podvale. Tag je očigledno želio da Millie zna da prvi put kada ju je vidio kako pleše nije imao pojma da je slijepa. Smatrao ju je prelijepom. ”Čula si što je rekao, Millie. Nije znao. Uvjerila si ga da si prava stvar. Pomislio je čak da si bolja od ostalih plesačica.” Želudac mi se ponovno stisnuo. Da se Tag namjerava vratiti, ne bi osjećao potrebu razjasniti sve Millie i zaštititi je od tračeva. ”Znam”, prošaptala je, a onda ustala. ”Treba mi pauza, Mojsije. Moram otići kući i pobrinuti se da Henry bude dobro.” Ponudio sam joj prijevoz, no ona ga je odbila, tvrdeći da mora protegnuti noge. Također je trebala i plesati u klubu za nekoliko sati, i to mi je bilo drago čuti, makar je to radila samo reda radi. Ali raditi išta, pa čak i reda radi, značilo je da ne sjediš. Sjedenje je ono što te može ubiti. I zasad, svi su nastavljali po starome za Taga, svi su se pojavljivali na svojim radnim mjestima, obavljali svoje poslove u dvorani, baru i trgovini na uglu. Tag je možda napustio svoj svijet, no ako se svi nastavimo kretati po starome, možda ćemo ga uspjeti zadržati u pokretu dok se ne vrati. Nisam si dopustio razmišljati dalje od toga.

~ 40 ~ Knjigoteka

dasha&anna

4. poglavlje

M

ORGAN SE NIJE VRATIO na posao. Pobrinuo sam se za to da budem u baru u dva drugi dan popodne, spreman dočekati ga ili zamijeniti, bez obzira na to što bude od toga dvoje. Kada je došlo pet i trideset, a mojem menadžeru još uvijek ni traga ni glasa, opsovao sam i počeo premotavati opcije u svojoj glavi. Trebao sam se spremiti za veliku borbu i nisam želio svake večeri raditi dokasna u baru. Zato sam zaposlio Morga. Želio sam da mogu doći, popiti nešto, pozdraviti poznate i pozabaviti se stražnjom prostorijom. Nisam želio raditi četrdeset sati na tjedan iza šanka vodeći to mjesto. Već sam imao pune ruke posla. No osramotio sam Morgana. Povrijedio njegov ponos. Ipak, bio sam iznenađen što se nije pojavio. Proveo sam večer miješajući pića, čavrljajući sa svojim stalnim gostima i imajući vrata na oku. Bio sam siguran da će se Morgan pojaviti kad-tad. Jednostavno nije imao mnogo opcija. Amelie je ušla kroz vrata u sedam, koristeći se prednjim ulazom umjesto stražnjim, što je bilo uobičajeno za zaposlenike. Henry je bio s njom; njegovu buntovnu kosu prekrivala je šilterica s logotipom Divova 3, a oči su mu letjele s jednog kraja bara na drugi. Bilo je zanimljivo vidjeti brata i sestru jedno pokraj drugoga - jedno tako staloženo, a drugo nemirno. Pozdravio sam ih oboje, a Amelie se nesigurno nasmiješila, krećući se prema šanku iza Henryja. Bila je na rasporedu za ples, a ja sam se pitao što joj je bilo u glavi da je dovela brata na posao. Henry se ponašao kao da me uopće nije čuo. Oči su mu poletjele ravno prema televizoru iznad moje glave te je zastao otprilike tri koraka od stolaca, spremivši ruke u džepove, isključivši sve oko sebe. Usna mu je izgledala nateknuto, a na obrazu je imao modricu. Pitao sam se zna li Amelie za to. ”Pa, bok, Davide... gospodine ispipavajući gdje se nalazi rub šanka.

Taggert”,

Amelie

je

rekla,

”Amelie”, prekinuo sam je. ”Zaboga miloga, prestani me zvati gospodin Taggert.” ”Dobro. U redu.” Stidljivo se nasmiješila, no nastavila je s očitom nelagodom u glasu. ”Bi li Henry mogao sjediti ovdje i gledati Lakerse? Moja susjeda obično dolazi k nama čuvati kuću dok ja radim kako Henry ne bi bio sam po noći. No ona se ne osjeća dobro. Dovoljno je 3

izv. Giants, američka bejzbolska momčad (puni naziv San Francisco Giants)

~ 41 ~ Knjigoteka

dasha&anna star da bude sam, to je očito... Mislim, ostavila sam ga kod kuće noć prije. Ali nikada predugo. A danas je imao težak dan. Robin dolazi po njega, ali tek za dvadesetak minuta...” Glas joj je neugodno utihnuo. Nakratko sam se zapitao što je s njezinim roditeljima, no onda odlučio da me se to ne tiče. ”Voli li i on mjehuriće?” zadirkivao sam je. Ako Henry može tiho sjediti na stolcu i gledati utakmicu dok Robin ne stigne, ja ga mogu zabaviti grickalicama i sokovima. Nije bio dovoljno star da bude u baru, no dokle god ne pije - za što se ja mogu pobrinuti - i dokle god nije tu predugo, smatrao sam da neće biti nikakvih problema. ”Sprite. Voli Sprite.” Zvučala je kao da joj je toliko laknulo da bi mogla briznuti u plač, no umjesto toga okrenula se prema Henryju, pronalazeći njegovu ruku i nježno mu dajući upute. ”Henry, jesi li čuo? Gospodin Tag - ovaj, Tag kaže da možeš gledati utakmicu s njim.” Henry se popeo na stolac, ne skidajući pogled s ekrana. ”Je li u redu ako ostane ovdje, Davide?” Jednostavno joj je bilo neugodno zvati me imenom. Pitao sam se zašto. ”U redu je. Samo idi. Ja ću pripaziti na njega.” ”Hvala ti. Hvala, ja...” Zastala je, zabacila ramena unatrag, duboko udahnula i nasmiješila se. ”Hvata ti. Cijenim to”, rekla je čvrsto. Sa štapom u ruci pronašla je svoj put oko šanka i nestala niz dugi hodnik koji je vodio do zahoda i svlačionica zaposlenika. Stavio sam zdjelu s kikirikijem ispred Henryja, zajedno s velikom čašom Spritea, zatim malo bolje promislio pa zamijenio zdjelu kikirikija grickalicama. Henry se činio kao da bi mogao biti tip djeteta koje je strašno alergično na kikirikije. Samo bi mi još to trebalo večeras. ”Kobe Bryant najbolji je u cijeloj ligi u slobodnom bacanju,” Nisam imao pojma je li to istina. Rekao sam to tek toliko da vidim hoće li Henry reagirati. Henry me ošinuo pogledom i odmahnuo glavom, pokazujući mi da to nije slučaj. ”Najviši je muškarac u NBA-u?” Znao sam da to nije istina. Henry se počeo podsmjehivati. ”Ima najveća stopala?” Henry je zatresao glavom. ”Njegov se najbolji prijatelj zove Shaq?” upitao sam. Henry je tresao svojom glavom tako snažno da sam pomislio da će pasti sa stolca.

~ 42 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Kobe Bryant najmlađi je igrač u povijesti lige koji je dosegnuo 30 000 poena”, Henry me izvijestio. Bio sam sretan u sebi jer je uopće progovorio. ”A da?” pitao sam, nonšalantno. ”Također je najmlađi igrač koji je ikada zaigrao u NBA ligi”, dodao je. ”Velika stvar.” Odmahnuo sam rukom, ”To svi znaju.” Namignuo sam, dajući mu do znanja da nisam imao pojma. ”Jesi li znao da je ime dobio po japanskoj govedini?” Henry se hvalio, privlačeći Sprite prema sebi i ispijajući dugi gutljaj na slamku. ”Ma daj!” Počeo sam se smijati. Odmaknuo sam se od njega kako bih se pobrinuo za neke mušterije nekoliko mjesta dalje i pozdravio Axela, mojeg švedskog sparing-partnera, koji je sjeo stolac dalje od Henryja i rekao ”tack” - hvala na švedskom - prije no što je počeo tamaniti pivo koje sam stavio pred njega. ”Shaquille O’Neal i Kobe Bryant nisu prijatelji”, Henry je rekao ozbiljno i oprezno spustio perec na svoj jezik. Utučeno je gledao u svoju sada praznu čašu. ”Ne? Zašto ne?” upitao sam, dolijevajući još Spritea. ”Divovi nisu dobri prijatelji.” ”Govoriš li o Shaqu ili Kobeu? Obojica su prilično veliki.” Pokušavao sam se ne nasmijati jer se Henry nije smijao. ”Divovi ne vole kada je netko veći od njih.” ”Nisam baš siguran. Pogledaj mene i Axela. Obojica smo prilično veliki.” ”Tko je najveći?” Henry je upitao. ”Ja sam”, rekao sam čvrsto, a u isto se vrijeme Axel udario po prsima. Henry me mudro pogledao, kao da je upravo dokazao svoju poantu. Axel se počeo smijati, i ja sam se nasmijao s njim, no Henry se uopće nije smijao. Samo je obuhvatio slamku svojim nateknutim usnama, ispijajući Sprite kao da umire od žeđi. Čekao sam da Axel pozornost preusmjeri na Stormy, koja je zastala kako bi koketirala dok je posluživala. ”Henry? Imaš li problema s nekim divom?” Dotaknuo sam svoju usnu i značajno pogledao u njegova usta. ”Divovi su pobijedili 2012. na Svjetskom prvenstvu”, rekao je tiho. ”I 2010. također. Sada su vrlo popularni.”

~ 43 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nisam bio siguran nalazi li se u popularnosti Divova skrivena poruka ili Henry samo želi promijeniti temu. Pokušao sam ponovno, koristeći se drukčijim pristupom. ”Znaš priču o Davidu i Golijatu, zar ne? David je samo klinac, a Golijat golemi ratnik. David ga na kraju ubija samo praćkom i Golijatovim vlastitim mačem.” ”Ti se zoveš David”, Henry je rekao, ne skidajući oči s utakmice. ”Tako je. Trebaš li da ubijem diva za tebe?” ”Divovi imaju jaku klupu.” Pogledao sam ga skupljenih očiju. Nije maknuo pogled s televizora. Bilo je to kao da razgovaraš s Yodom. Ili R2D2-om. Uzdahnuo sam i ponovno dopunio njegovu čašu. ”Kada te sustigne sav ovaj Sprite, zahodi su niz hodnik zdesna.” Nisam želio uznemirivati Amelie, no kada je došla provjeriti je li Robin pokupila Henryja, prekrivajući svoju plesnu ”uniformu” kratkom majicom s natpisom Tag Team i tajicama, odvukao sam je ustranu i još jednom naglasio da bi trebala dovesti Henryja do dvorane. Ne bi škodilo da klinac nauči kako srediti nasilnika, ili diva, ako se o tome radilo. AMELIE I HENRY nisu svratili do dvorane sutradan. U subotu mi se učinilo da sam ih vidio s druge strane prozora koji su se protezali uzduž prednjeg dijela dvorane, no kada sam opet pogledao, nije ih bilo. Slegnuo sam ramenima, pretpostavivši da Henry jednostavno nije bio onoliko oduševljen idejom koliko je Amelie mislila da će biti. Nekoliko minuta poslije, kada sam ponovno podigao pogled, vidio sam ih kako obilaze brze vreće; Amelie je čvrsto držala Henryjevu ruku, a Henry je izgledao kao da će se dati u trk poput odbjeglog psa vodiča i odvući svoju jadnu sestru sa sobom. Privlačili su čudne poglede - Henry sa svojom kosom koja je izgledala kao da se upravo probudio, lutajućim očima i drhtavim rukama, a Amelie zato što je stajala tako mirno očiju uperenih ravno ispred sebe. Nakratko sam zaustavio svoju borbu, pobjegavši Axelu koji me pokušavao zakucati u pod, i provukao se između užadi koja je ograđivala jedan od oktogona. ”Amelie! Henry!” zazvao sam, zapazivši kako se Amelieno lice naglo uvilo u osmijeh pun olakšanja, osmijeh tako širok da joj se razvukao od uha do uha, stvarajući iluziju iskre i života. No Henry se počeo odmicati, povlačeći svoju sestru za sobom.

~ 44 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Hej, Henry. Stani, čovječe.” Zastao sam nekoliko koraka od njih i spustio glas. ”Jesi li znao da je borba Jacka Dempseya i Jessa Willarda bila prva borba koja se emitirala putem radija?” Henry se prestao kretati, a ruke su mu se umirile. ”Znaš li koje je to godine bilo, Henry?” ”Godine 1919.”, Henry je rekao šaptom. ”Prva borba koju je emitirala televizija odvila se 1931. Benny Leonard protiv Mickeya Walkera.” ”Nisam to znao.” Zapravo, za Dempseya i Willarda sam znao samo zato što sam noć prije na Netflixu pogledao Dempseyevu biografiju. Bog blagoslovio Netflix. Spomen radija podsjetio me na Henryja i sportski program koji je treštao iz njegove sobe. ”Želiš li mi ispričati još štogod?” ”David ‘Tag’ Taggert, natjecatelj u poluteškoj kategoriji s osamnaest zabilježenih pobjeda, dva poraza, deset nokauta.” ”Provjerio si me, ha?” Henryjeve su se usne trznule te je stidljivo svrnuo pogled. ”Jesi! Što si još doznao? Da me sve dame vole, da sam najzgodniji borac u svemiru?” Henry je na trenutak izgledao zbunjeno i shvatio sam da pretražuje svoj um za odgovorom. Nasmijao sam se. ”Samo se šalim, mali.” ”Metar i devedeset, devedeset sedam kila, najčešće ga se uspoređuje s Forrestom Griffinom i Michaelom Bispingom?” Henryjev se glas povisio na kraju rečenice, očito tražeći odobrenje. ”Šarmantniji sam od Bispinga, i imam bolje uši od Forresta. No vjerojatno bi mi obojica mogla razbiti guzicu.” ”Rekao je guzica, Amelie!” Henry je prošaptao, u nevjerici. ”Da, je, Henry. U redu je. Tako borci govore”, Amelie ga je umirivala. ”Mogu li ja reći guzica?” Henry je opet prošaptao, znatiželjno. ”Možeš”, ubacio sam se, ”nakon što se naučiš boriti.” ”Ja se ne volim boriti.” Henry se počeo odmicati. ”To je u redu, Henry. Postoji mnogo različitih načina borbe. Mogu ti pokazati neke stvari kada budeš spreman. Neki pokreti služe samo da se obraniš. Ali sada ću te upoznati s mojim timom.”

”Tag Team?” Henryjev se glas uzbuđeno podigao. ”Tako je. Nekoliko je ljudi odsutno, no ovdje je hrpa mojih dečki.”

~ 45 ~ Knjigoteka

dasha&anna Henry je već upoznao Axela, mojeg švedskog sparing-partnera, u baru, no kada mu je Amelie pristojno pružila ruku, Axel me ošinuo značajnim pogledom preko njezine glave. Očito ju je vidio kako pleše. Mikey, snažnih podlaktica i bez donjeg dijela lijeve noge, pozdravio je Henryja i Amelie uz osmijeh, pruživši im ruku. Mikey je pred damama uvijek kavalir, no pred momcima se pretvara u kočijaša. Izgubio je nogu u Iraku, a svojih se demona rješava u objektima Tag Teama. Naučio me par stvari o borbi na blizinu koje možete naučiti samo od nekoga tko se uistinu borio za svoj život toliko puta da se ni sam ne sjeća broja. Zatim sam ih upoznao s Paulom, Brazilcem i boljim grapplerom od svih nas, a onda s Coryjem, najmlađim u ekipi. Cory Magnum bio je hrvač, prvak teške kategorije u Nacionalnoj studentskoj sportskoj udruzi još u srednjoj školi. No sve je odbacio pred maturu i završio u Psihijatrijskoj bolnici Montlake kada je pokušao pobjeći od svoje ovisnosti o drogi skočivši s mosta. Moj stari prijatelj, dr. Andelin, poslao ga je k meni. Dosad je uspijevao ostati čist i svakodnevno me prikucavati za pod. On me naučio mnogočemu. Osim Axela, Mikeya, Paula i Coreya, koji su trenirali, ali se nisu natjecali, imao sam nekoliko MMA boraca iz gomile različitih grupa koji su se borili pod etiketom Tag Team, i svi su oni pristojno pozdravili Henryja i Amelie, nakon pozdrava još dugo zadržavši poglede na Henryjevoj ludoj kosi i Amelienom zasljepljujućem osmijehu. Pitao sam se zna li Amelie koliko je privlačna. Vjerojatno ne zna. U naše je objekte dolazilo mnogo žena. Neke su dolazile vidjeti mene ili nekoga od dečki, neke su dolazile vježbati s nama. Imao sam dvije natjecateljice u Tag Teamu koje su se borile u UFC-u. Amelie je, doduše, bila nešto novo, i bio sam siguran da su dečki zapazili njezinu divnu figuru, sjajnu kosu i lijepa usta. To mi je zasmetalo. Samo sam čekao da im Axel kaže da pleše na šipci nekoliko noći na tjedan. To mi je stvarno zasmetalo. ”Ovaj dio dvorane upotrebljava se za treniranje boraca. Ostatak je za članove Tag Teama koji idu na fitness - soba s utezima, oprema za vježbanje i tečajevi. Za petnaest dolara na mjesec slobodan je pristup svemu s te strane objekta, I ovdje nekoliko puta tjedno imamo tečajeve i to za sportove u kojima su potrebne strunjače, poput džuda i tečajeva samoobrane, no te su stvari dodatne.” ”Možda bi želio pokušati s tečajem džuda ili tečajem za samoobranu, Henry”, rekla je Amelie. ”I ja sam jedno vrijeme pohađala tečajeve džuda. Postoji grupa za slijepe atletičare. Prilično fora. No nisam ja za to ako glazba ne trešti i ako se ne mogu vrtjeti i penjati, a toga nema u džudu.”

~ 46 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Da. Nema toga osim ako ne bacaš nekoga dok se vrtiš.” ”Bih li morao udariti zločestog tipa?” Henry je sumnjičavo upitao. ”Ma ne. U džudu samo bacaš. Borac mješovitih borilačkih vještina koristi se bacanjima i rušenjima, tako da je džudo ovdje velika stvar”, rekao sam. Henry se činio pretjerano zabrinutim zbog toga što je mislio da će trebati udariti nekoga. A to je značilo da ga vjerojatno moram tome naučiti. ”Ne moraš ništa udarati. Osim možda one vreće. Misliš li da bi htio udariti onu ondje vreću?” Henry je zastao i sumnjičavo pogledao vreću za udaranje koja se nalazila nekoliko koraka ulijevo. ”Mogao bi udariti i brzu vreću. Zabavno je. I ne uzvraća udarce.” Amelie je stajala mirno, držeći se za Henryjevu ruku, a njezina štapa nije bilo nigdje na vidiku. Pružio sam ruku i nježno je uhvatio za lakat, povukavši je bliže k sebi kako je Henry ne bi ozlijedio odluči li udariti štogod. Premda sam sumnjao da je Henry ikada u životu udario bilo što. Bio je maleno, mršavo dijete i očigledno je imao problema s razvojem. Zvučao je poput robota kada je govorio, pa sam se zapitao je li autističan. S jedne strane, mogao je recitirati sportske zanimljivosti poput hodajuće enciklopedije. S druge, klinac je tražio dopuštenje da kaže ”guzica”. Nije se moglo reći da je baš prosječan tinejdžer. Henry je zakoračio prema dugoj vreći za udaranje, gledajući je kao da bi se mogla pretvoriti u nešto smrtonosno. Zamahnuo je lijevom rukom i pljusnuo vreću, a onda je odskočio pola metra u zrak. Amelie je zapljeskala. ”Jesi li to bio ti Henry? Čula sam to!” ”Pokušaj ponovno, Henry. Možeš je udariti i nogom”, rekao sam mu. Henryjeva je noga poletjela kao da razvaljuje vrata, a vreća se zanjihala i vratila prema njemu, tupnuvši njegovu podignutu nogu, njega bacivši na pod. ”Dočepao me se, Tag”, zastenjao je, a Amelie je dahnula. Izgleda da sam bio u krivu. Očito i vreća za udaranje može uzvratiti udarac. ”Ustani, prijatelju. Jako si je udario. Moraš paziti na njihanje vreće, pobrinuti se da se malo odmakneš, tempirati svoje udarce.” Henry je ustao izgledajući kao da se boji da će mu vreća svakog trena ponovno izmaknuti tlo pod nogama. Brzo ju je udario, udario malo jače, zatim udario nogom jednom pa dvaput, a da nije pao, a onda se prebacio na brzu vreću dok sam mu ja davao upute. Amelie je

~ 47 ~ Knjigoteka

dasha&anna šutjela, napeto slušajući, a ja sam shvatio da sam je sve vrijeme držao za lakat, čvrsto je držeći uza se dok sam trenirao Henryja. Kada je Henry uhvatio ritam udarajući brzu vreću i sretno se počeo hihotati, progovorila je. ”Davide?” Gotovo sam se osvrnuo da provjerim s kime razgovara, kada sam se sjetio da se ja tako zovem. Zvučalo je drukčije dolazeći iz njezinih usta. ”Da?” ”Tako si drag. Nisam očekivala da ćeš biti tako drag.” ”Zašto?” ”Zato što su sve djevojke u baru ili zaljubljene u tebe i žele spavati s tobom ili te mrze, ali ipak žele spavati s tobom. Mislila sam da si jedan od onih zločestih dečki.” ”O, prilično sam zločest. Samo pokušavam ne biti seronja prema ljudima koji to ne zaslužuju. Možda bi mogla reći da sam dobar zločesti dečko.” ”Mislim da to ne funkcionira tako”, rekla je nježno. ”Vjeruj mi. Funkcionira. Dobar sam s ljudima. Ali nemoj me razljutiti. I nemoj razljutiti ljude do kojih mi je stalo. Ili ćeš vidjeti moju zločestu stranu.” ”Zapamtit ću to”, Amelie je rekla ozbiljno, kimajući kao da je tek nekoliko trenutaka prije razmišljala o tome da me razljuti. Pomisao na to da bi me nježna, slijepa brineta sedefaste kože i slatkog osmijeha mogla sjebati, bila je komična. ”Smjeraš li nešto?” upitao sam, pokušavajući se ne nasmijati. ”Smjerala sam. Ali sam malo bolje promislila o Dramatično je zadrhtala. ”Ne želim vidjeti zločestoga Taga.”

tome,”

”Zločesti Tag i Blesava Millie.” ”Millie?” ”Zar te nitko ne zove nadimkom Millie?” ”Ne”, odgovorila je iskreno. ”Henry i Amelie nisu imena koje čuješ svakoga dana. Zvuče pomalo staromodno.” ”To je zato što smo zapravo rođeni krajem 1800-ih, kada su naša imena bila popularnija. Mi vampiri ne starimo, znaš. A moja je sljepoća samo trik da bi se ljudi osjećali sigurnije.” Usne su joj se uvile u podsmijeh. ”Ma je li tako?” razvukao sam osmijeh. ”Pa, neka sam proklet. To znači da ćete ti i Henry zauvijek imati, koliko, trinaest i dvadeset dvije?”

~ 48 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Petnaest. Henry ima petnaest godina.” ”A ti zapravo imaš sto dvadeset i dvije?” ”Tako je. I za sto ćemo godina izgledati jednako dobro.” To je bila tužna pomisao za Henryja, ali za Amelie i ne toliko. ”Sve ćete nas nadživjeti.” Amelieno se lice tek malo objesilo, a osmijeh nestao s lica. Da nisam gledao ravno u nj, ne bih to vidio. No jesam i shvatio sam da je Amelie već nadživjela nekoga do koga joj je bilo stalo. ”Jesu li i tvoji roditelji među nemrtvima?” upitao sam blago, pitajući se hoće li nastaviti sa šalom. ”Ne. Moj tata nije u priči. Nisam razgovarala s njim već godinama. Mama je umrla prije nekog vremena.” Slegnula je ramenima, a zabavu je potpuno uništila stvarnost. ”Žao mi je, mila.” Riječ mila često sam upotrebljavao od milja. Njome sam se obratio tolikim ženama da im nisam znao ni broja, no Amelieni su obrazi porumenjeli, a bradu je spustila gotovo sramežljivo. Sigurno je ljudi nisu zvali mila vrlo često. ”Mojem se tati nije bilo lako nositi s time što sam oslijepjela. Imati dvoje djece s problemima očito mu je bilo previše.” ”Znači, ti se brineš za Hentyja... sama?” Bio sam zapanjen i pokušao sam to skriti, no ona je to ipak čula, što se očitavalo u položaju njezine brade i ispravljenim leđima. ”Želiš li uistinu znati ili sumnjaš u mene?” Okrenula je svoje lice prema meni, kao da se izravno suočava s mojim pitanjem, a kada sam se zagledao u nju, osjetio sam podrhtavanje u prsima koje mi je odmah bilo poznato. Bio je to osjećaj kao da se spremaš skočiti s litice, osjećaj od kojega ti je srce raslo, a prsa kao da će se rasprsnuti, osjećaj s kojim sam se susreo nekoliko puta u životu. Osjetio sam ga kada sam prvi put vidio Mojsija kako drži svoju djevojčicu. On i Georgia bili su tako sretni, tako vrijedni sreće, a radost na njegovu licu prelijevala se i ispunjavala moje srce čudom. Osjetio sam ga prije dvije godine kada sam se vratio u petu rundu prije no što sam prvi put pobijedio u velikoj borbi. Zapravo, osjetio sam ga mnogo puta tijekom posljednjih nekoliko godina, dok bih gledao Mojsija kako radi, promatrao kako ljudi plaču dirnuti njegovim darom. No prvi put kada mi je taj osjećaj oduzeo dah, bilo je to u Veneciji. Bila je to godina nakon što sam izišao iz Montlakea, osam mjeseci otkad smo Mojsije i ja krenuli na put oko svijeta. Tako sam dugo bio tužan i izgubljen da sam se naviknuo da ne osjećam više ništa osim toga. No ondje, u malom čamcu u Veneciji, dok sam promatrao kako sunce zalazi - kako vatrena, paklena, crvena kugla

~ 49 ~ Knjigoteka

dasha&anna boji vodu i nebo nijansama raja - oči su mi se napunile suzama zbog silne ljepote svega toga. U tom trenutku, shvatio sam da ponovno želim živjeti. Prvi put u dugo vremena bilo mi je drago što sam živ. Gledajući u srcoliko lice Amelie Anderson, u njezina usta stisnuta u čvrstu crtu, ponovno sam doživio taj osjećaj. Prostrujao je mnome, oduzimajući mi dah. ”Doista želim znati”, rekao sam promuklim šaptom. ”Brinemo se jedno za drugo”, jednostavno je rekla. ”On mi pomaže sa stvarima koje meni stvaraju poteškoće. Ponekad čak i kuha. Mislim, nije profesionalni kuhar, no snalazimo se. Možda nikada uistinu ne znam je li odjeća koju nosim dobro sparena, ni je li kuća stvarno čista, ni nalazi li se muha u mojoj juhi, no Henry se za mene brine jednako dobro kao što se ja brinem za njega.” Baš. Bilo je prilično očito tko igra ulogu roditelja, a tko ulogu djeteta. Ova me djevojka svakog trena sve više iznenađivala. ”Henry i ja smo tim. Ti imaš Tag Team, zar ne? Ti razumiješ. Svatko pridonosi nečime.” ”A da?” ”On je oči. Ja sam srce. On je ruke, a ja sam glava. To je moja mama znala reći.” Zatim smo utihnuli; meni je um bio rastresen, Henry je vodio epsku bitku s golemom vrećom za udaranje, a Amelie je stajala uspravno i mirno, osluškujući kao da će time uistinu uspjeti vidjeti bratov pokušaj da obori nemogućeg suparnika. Ono što nije znala, što nije mogla znati, jest da je ona oborila mene. Možda sam stajao uz nju, no već sam padao. (Kraj kasete) Mojsije

ON JE OČI. Ja sam srce. On je ruke, a ja sam glava. Njezine su mi riječi

odzvanjale u ušima. Millie kao da je opisivala mene i Taga. Ja sam bio oči i ruke - umjetnik koji je mogao vidjeti ono što drugi ne vide, ono što Tag ne vidi. No on je bio voda, glava i srce, a njegova glava i njegovo srce često su snabdijevale moje oči i ruke. Taga je vrlo često vodilo upravo srce, a katkada bi ga to znalo uvaliti u nevolje, uvaliti nas u nevolje, no češće nas je odvodilo u pravome smjeru. Brinuo se za mene. Ne znam jesam li se ja pobrinuo za njega, doduše. Nisam mislio da bih trebao.

~ 50 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Zašto je otišao, Mojsije? Kamo je otišao? Nitko ga nije vidio dva tjedna. Nitko ne zna ništa. Ako se zaljubljivao u mene, kako kaže, zašto je onda samo tako otišao?” Millie je bila na rubu suza, a ja sam se usredotočio na crtanje, prstima prelijećući preko bloka za crtanje da ne bih poludio slušajući svojeg najboljeg prijatelja kako se oprašta. Nazvao sam Tagova tatu, koji je nazvao njegovu mamu, koja je onda nazvala njegove dvije mlade sestre koje su bile u školi. Millie je bila pravu. Nitko nije znao ništa. Nitko ga nije ni vidio ni čuo otkad je otišao. ”Je li rekao ili napravio išta što se činilo čudnim? Bilo što čega se možeš sjetiti, a što bi nam moglo pomoći ući mu u trag?” upitao sam je bespomoćno. Slušati Taga ispunjavalo me bespomoćnošću. Očito je pričao ljubavnu priču. A moje iskustvo s ljubavlju dovodilo me do zaključka da ova priča neće dobro završiti. Ljubavne priče imaju sklonost biti tragičnima. ”Ne. Mislim, činio se umornim, što nije bilo nalik na njega”, Millie je odgovorila, prekinuvši moj depresivni tok misli. ”Tag se nikada ne čini umornim. Jesi li to zapazio? Nisam upoznala nikoga tko ima više energije od njega. No bio je umoran. Jako je naporno trenirao za borbu sa Santosom. Nekoliko je noći zaspao na kauču pred televizorom s Henryjem. Jednom sam ga probudila oko ponoći jer je naš kauč malen pa sam bila sigurna da mu je neudobno. Bio je dezorijentiran i tako zbunjen da je počeo malo frfljati. Da ga nisam poznavala, pomislila bih da je pijan. No nije ništa popio. Nije popio čak ni pivo otkad sam ga upoznala. A na kauču je bio spavao tri sata. Nisam željela da vozi. Rekla sam mu da je previše pospan da vozi. Čak i ako je to samo nekoliko blokova. No rekao je da je u redu. Otpratila sam ga do njegova kamioneta, a on se našalio o tome kako slijepac vodi slijepca.” Glas joj je pukao. ”Jesi li ga tada posljednji put vidjela?” ”Ne. Posljednje noći kada sam ga vidjela, on... on i ja...” Millie je ušutjela, a obrazi su joj postali sumnjivo ružičasti. Kvragu. Nije mi trebalo dodatno objašnjenje. Ponovno sam ostao bez riječi. Ispričao sam se da bih nazvao Georgiju, a ona se javila u isti tren, glasa ispunjenog nadom i strahom. ”Kakve su novosti?” rekla je, preskočivši pozdrav. To je Georgia zgrabit će bika za rokove. Bila je to jedna od stvari koje sam najviše volio kod nje, jedna od stvari koja nas je spasila kada je naša vlastita ljubavna priča doživjela nekoliko tragičnih preokreta.

~ 51 ~ Knjigoteka

dasha&anna Ta mi je fraza probudila sjećanje pa sam umjesto odgovora rekao: ”Znaš li da je Tag jednom uistinu zgrabio bika za rogove? Sam sam to vidio.” Georgia je zašutjela na trenutak prije no što mi se ponovno obratila. ”Mojsije? O čemu pričaš, mili? Što se događa s Tagom?” ”Bili smo u Španjolskoj. U San Sebastianu. To je baskijska zemlja, znaš. Jesi li znala da postoje plavokosi Španjolci? Ja to nisam znao. Neprestano sam viđao plavuše i sve su me one podsjećale na tebe. Bio sam u groznom raspoloženju pa je Tag dobio pametnu ideju da odemo do Pamplone na utrku s bikovima. Rekao je da će me malo adrenalina razvedriti. Pamplona nije daleko od San Sebastiana. Samo sat vremena južno autobusom. Znao sam da Tag želi umrijeti. Barem je tako bilo u Montlakeu. I znao sam da je malo lud. Ali je zapravo pričekao da bik protrči pokraj njega. A onda je on krenuo trčati za bikom. Kada se bik okrenuo prema njemu, on ga je zgrabio za rogove i okrenuo ga i zavrtio, onako kako to kauboji čine na rodeima.” ”Obaranje junaca?” Georgia je još uvijek zvučala zbunjeno, no slušala je. ”Da. Obaranje junaca. Tag je pokušao oboriti bika. Bik je pobijedio, no Tag se izvukao bez ogrebotine. Još uvijek ne znam kako. Ja sam vrištao toliko glasno da sam bio promukao još tjedan dana. Što je u redu. Jer nisam razgovarao s Tagom dva. Taj kučkin sin. Mislio sam da će poginuti.” Prestao sam pričati kada su mi osjećaji oduzeli sposobnost govora. No Georgia je čula ono što nisam mogao reći. ”Što se događa, Mojsije? Gdje je Tag?” ”Ne znam, Georgia. No možeš li doći? Trebam te. I imam osjećaj da će te, prije nego što sve ovo završi, Millie trebati. Postoje neke stvari o kojima ne možeš razgovarati s muškarcem. Čak ni ako je on najbolji prijatelj tvojega ljubavnika. Posebice ako je najbolji prijatelj tvojega ljubavnika.”

~ 52 ~ Knjigoteka

dasha&anna

5. poglavlje

B

IO SAM PARKIRAO ispred Ameliene kuće taj ponedjeljak ujutro, čekajući da Henry krene u školu. Informaciju o tome izvukao sam od Robin kada je došla pokupiti Henryja iz bara, odlučan doznati tko je kriv za modrice na njegovome licu. Henry je otišao na zahod kako bi se riješio Spritea iz prepunog mjehura, a ja sam je natjerao da mi kaže. Nisam ništa rekao Millie te noći, pa čak ni u dvorani u subotu, no nije bilo u redu ignorirati to, a zbog pomisli na to da netko zagorčava Henryjev život, da ga netko dira, poželio sam nekoga ozlijediti. Nasilnici i pizde. Mrzio sam ih. Stoga sam odlučio intervenirati, uz to što sam ga učio nekoliko poteza u dvorani. Robin je rekla da Henry većinu dana pješači do škole i natrag. Nalazila se samo nekoliko blokova dalje, a katkada je i Millie išla s njim. Pohađao je redovne sate u redovnoj srednjoj školi i, prema Robin, imao je pristojne ocjene. Očito je Millie redovito kontaktirala s njegovim učiteljima te je poznavala sve u administraciji. Pitao sam se koliko on sudjeluje na satima i kako se slaže s drugom djecom, Robin je rekla da, koliko ona zna, nije imao prijatelja. Sudeći prema njegovoj usni, dobivao je neku pozornost od nekoga. Rekao sam Robin da ću ja to srediti. Izgledala je pomalo iznenađenom, no onda je slegnula ramenima. Henry je izišao iz kuće u sedam i trideset, a ja sam čekao na rubniku - kamionet mi je bio topao, a dvije šalice kave nalazile su se u držačima za piće. Nisam znao voli li Henry kavu, no ja sam je volio. Osjećao sam se kao neki uhoda, koji na rubniku čeka dijete, no spustio sam prozor i opušteno ga pozdravio, pitajući ga mogu li razgovarati s njim na trenutak. ”I odvest ću te u školu da ne zakasniš”, dodao sam kada je Henry pogledao na svoj sat. Široko se osmjehnuo, kao da je moja prisutnost bila dobrodošla, te se dogegao do suvozačkih vrata, ne buneći se. Zapamtio sam da moram porazgovarati s Henryjem o strancima i uhodama. Skinuo je svoj ruksak i spustio ga na pod te uzeo kavu koju sam mu pružio, zadovoljno prostenjavši. Zahihotao sam se i neko smo vrijeme samo sjedili, uživajući u svojem piću nekoliko minuta prije no što sam skočio u razgovor koji je trebalo obaviti. ”Henry? Moraš mi reći što ti se dogodilo. Zašto ti je usna bila natečena? I tko ti je napravio tu modricu na obrazu?”

~ 53 ~ Knjigoteka

dasha&anna Henryjevo je lice postalo grimizno te se malo zagrcnuo nad svojom kavom. Spustio ju je i nelagodno obrisao usta stražnjim dijelom dlana. Osjetio sam kako mi se temperatura malčice digla. ”Znaš, htio sam da te Millie dovede u dvoranu kako bih te naučio braniti se. No to će zahtijevati neko vrijeme. A u međuvremenu, želim znati ako te netko uznemiruje u školi.” Henry me nije htio ni pogledati. ”Henry? Čiju guzicu trebam razbiti?” ”Ne možeš.” ”Ne mogu što? Razbiti guzicu diva?” rekao sam nježno, prisjetivši se njegove zagonetne priče o divovima. ”Nije div. Djevojka je”, Henry je prošaptao. ”Djevojka?” Bio bih manje iznenađen da mi je rekao da ga je Millie udarila u lice. ”Moja prijateljica.” Odmahnuo sam glavom. ”Ne. Nije prijateljica. Prijatelji te ne tuku.” Henry me pogledao i sumnjičavo podigao obrve. Pogodio je u sridu. ”Pa, ne tuku te osim ako ih ti ne zatražiš”, dometnuo sam, prisjetivši se svih svojih prijatelja u dvorani koji su me redovito mlatili. ”Što si napravio?” upitao sam, pokušavajući razumjeti. ”Jesi li rekao nešto što ju je uznemirilo? Ili je samo nasilnica?” ”Rekao sam joj da je poput sumo hrvača”, Henry je rekao tiho. ”To si joj rekao?” procvilio sam. ”Ajoj, Henry. Nemoj mi reći da si joj to rekao.” Jedva sam se suzdržao da se ne počnem smijati. Prekrio sam usta kako Henry ne bi vidio da mi se usne trzaju. Henry je izgledao shrvano. ”Sumo hrvači su heroji u Japanu”, ustrajao je. ”Henry”, prostenjao sam. ”Sviđa li ti se ta djevojka?” Henry je kimnuo. ”Super. Zašto?” ”Sumo hrvači su moćni”, Henry je rekao. ”Henry, ma daj, čovječe. Ne sviđa ti se zato što je moćna”, ustrajao sam. Henry je izgledao zbunjeno. ”Čekaj. Sviđa ti se zato?” Sada sam ja bio zbunjen.

~ 54 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Prosječni sumo hrvač teži preko dvjesto kila. Golemi su.” ”Ali ona nije golema, zar ne?” ”Ne. Nije golema.” ”Izgleda li poput sumo hrvača?” upitao sam. Henry je odmahnuo glavom. ”Ne. Ali je velika... možda veća od drugih djevojaka?” Henry je kimnuo. Dobro, sad smo već na dobrom tragu. ”Znači, udarila te kada si joj rekao da te podsjeća na sumo hrvača.” Ponovno je kimnuo. ”Zadala ti je masnicu na obrazu i rasjekla usnu.” Henry je ponovno kimnuo i osmjehnuo se tek malo, gotovo kao da je ponosan na nju. ”Zašto si to rekao, Henry? Očito joj se to nije svidjelo.” Nisam mislio da bi se to svidjelo ijednoj djevojci. Henry je stisnuo svoju čeljust i uhvatio se za kosu, očigledno frustriran. ”Sumo hrvači su sjajni!” procijedio je. ”Hej, čovječe, kužim. Teško je razgovarati s djevojkama. Ja sam Millie rekao svakojake gluposti prvi put kada sam je pratio kući. Nasreću, nije me udarila.” ”Amelie nije borac!” Henry je rekao, malo se nasmijavši, pustivši svoju kosu i duboko udahnuvši. ”U krivu si oko toga, prijatelju. Borac je. Samo drukčija vrsta borca.” Oboje smo na trenutak šutjeli, promišljajući o tome. ”S-s-sviđa mi se”, Henry je tužno zamucao, kao da mu je ta jedna jednostavna izjava bila mnogo teža od recitiranja brojnih zanimljivosti. A možda i jest. ”Jet je moćna”, ponovio sam, nadajući se da će još nešto reći. ”Da.” ”I bila je draga prema tebi? Prije nego što te udarila u lice, mislim.” ”Da.” Henry je silovito kimao glavom. ”Kao tjelohraniteljica.” ”Čuva te?” Henry je ponovno kimnuo. Osjetio sam takvo olakšanje da mi se zavrtjelo u glavi te sam se počeo smijati. ”Znači nitko te, nikakvi divovi, nikakvi grubijani, nitko te ne maltretira?” Henry je polagano odmahnuo glavom.

~ 55 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Žao mi je”, prošaptao je. ”Zbrljao sam.” ”A ja ću ti pomoći da to popraviš, čovječe”, rekao sam naglo, pokrenuvši svoj kamionet i sišavši s rubnika. Henry je povukao svoj sigurnosni pojas kao da se sprema na divlju vožnju. Parkirao sam na parkirno mjesto ispred škole, ugasio vozilo i izišao iz njega. Henry me netremice gledao, razrogačenih očiju. ”Hajdemo, Henry. Pomoći ću ti da izgladiš situaciju između tebe i tvoje prijateljice. Dođi!” Henry je hodao pokraj mene, držeći se za remenje svojega ruksaka kao da se sprema skočiti iz aviona s padobranom. Lice mu je bilo namrgođeno. ”Možeš ti to, Henry”, ohrabrivao sam ga. Kimnuo je, no nastavio je gledati ravno pred sebe. Nekoliko je ljudi piljilo, no hodnici su bili krcati djecom, i, većim dijelom, jedine glave koje su se okretale bile su ženske vrste. Osjećao bih se polaskano da nisu svi izgledali kao da imaju četrnaest godina, posebice dečki. Bilo je to čudno. Mislio sam da sam opasan frajer u srednjoj školi. Mislio sam da sam muškarac. Ovi su klinci izgledali kao da još uvijek potajno sišu svoje palčeve. Henry je naglo zastao, a ja sam mu položio ruku na rame. Tresao se tako snažno da je treperio. Pokazao je prema djevojci koja je stajala sama u kutu na kraju reda crvenih ormarića. ”Je li to ona?” upitao sam. Henry je kimnuo, još uvijek piljeći. Zagrcnuo sam se, progutavši svoj smijeh. Uopće nije bila golema. No bila je Japanka. Bila je niska i blago zaokružena, možda malo bucmasta, no većina njezine težine bila je u njezinim prsima, što mi je govorilo mnogo o tome što je privlačilo Henryjevu pozornost. Henry je nastavio hodati prema njoj, a onda je zastao pokraj nje, očima prelijećući između ormarića pokraj njezina lica i mojega lica. Izgledao je očajno. Japanka se zagledala u mene i podigla jednu obrvu s iščekivanjem. Imala je niz kolutića na toj obrvi, sićušan dijamantić u nosu, i dvije karike na donjoj usni. Uši su joj takoreći bliještale. ”Ja sam Tag Taggert.” Pružio sam svoju ruku i iskreno joj se osmjehnuo. Bio je to moj osvajački osmijeh. ”Ayumi Nagahara”, odgovorila je, pruživši svoju malu ruku. Gotovo sam se nasmijao. Glas joj je bio nevjerojatno sladak i visok. Kratko sam joj stisnuo ruku i pustio je. Zatim sam prekrižio svoje ruke i postao ozbiljan. ”Henryju se sviđaš. Misli da si nevjerojatna. Ispričao mi je sve o tebi.” Obje obrve poletjele su joj u zrak, i imao

~ 56 ~ Knjigoteka

dasha&anna sam osjećaj da to ima više veze s tim što mi se Henry povjerio nego s činjenicom da mu se sviđa. Na trenutak je pogledala u Henryja te joj se izraz smekšao, a onda je pogledala ponovno u mene. Henry je naslonio svoje čelo na ormariće kao da mu je čitav razgovor prouzročio vrtoglavicu. ”Žao mu je, Ayumi. Nije pokušavao reći da si poput sumo hrvačice. Pokušavao je reći da ti se divi, onako kako se Japanci dive svojim hrvačima.” Henry je počeo kimati, glavom udarajući u ormarić. Obgrlio sam njegova ramena i samo ga malo odmaknuo od njega kako se ne bi onesvijestio. ”Bilo kako bilo, misli da si jaka. A i očito znaš kako udariti.” Pogledao sam značajno u Henryjevo lice, a Ayumi je oblila duboka, crvena boja rubina. Pretpostavio sam da više ne moram ništa reći. Samo sam se nadao da će još jednom promisliti prije no što ponovno tresne jadnog Henryja. Zato što, bila ona djevojka ili ne, ne može ići okolo i mlatiti ljude. Posebice ne ljude poput Henryja. ”I kad god poželiš doći i družiti se s nama iz Tag Teama, sa mnom i s Henryjem, možeš. Henryjeva prijateljica i moja je prijateljica.” ”U redu”, zacičala je, a ja sam je pokušao zamisliti dovoljno ljutim da joj dođe da stisne pesnice i zamahne. Henry ju je morao gadno razjariti. Zvono se oglasilo te je Henry poskočio. Začuo se zvuk treskanja vratima ormarića, i klinci su počeli raščišćavati hodnik. ”Vidimo se u dvorani poslije škole, Henry, dobro?” Henry je kimnuo, a lice mu se opustilo u osmijeh. Počela mu se vraćati boja te je popustio stisak na ruksaku. Razbarušio sam mu kosu, jednom ga rukom stisnuvši u muški zagrljaj, a dok sam odlazio, čuo sam ga kako recitira moj dosje svojoj prijateljici. ”David ‘Tag’ Taggert, natjecatelj u poluteškoj kategoriji s osamnaest zabilježenih pobjeda, dva poraza, deset nokauta.” *

*

*

”NEMA ŠANSE da možeš uzdržavati Henryja na plaći plesačice”, rekao sam. Čak ni na novoj, povišenoj plaći. Ponovno sam pratio Millie kući, kako sam to činio svake noći otkad je počela raditi za mene prije dva tjedna. I dalje nisam pronašao zamjenu za Morgana te

~ 57 ~ Knjigoteka

dasha&anna sam i dalje radio previše sati u baru. No to mi nije nimalo smetalo, a razlog je šetao pokraj mene. ”Ne. Nema. No nasreću, moja je mama sve dobro isplanirala. Imala je životno osiguranje, i to dobro, a kuća je bila njezina, slobodna i čista. U njezinoj je obitelji oduvijek. A i moj joj je tata dao nešto novca - možda si čuo za njega. Andre Anderson? Igrao je za bejzbolsku ekipu Divovi San Francisca. Bio je igrač prve baze. Ne znam što sada radi.” ”Pa, vrag me odnio”, rekao sam, iznenađen. ”Sjećam ga se.” Amelie je kimnula. ”Mislimo da je zato Henry tako fiksiran na sport. Imao je samo pet godina kada je moj tata otišao. Znaš kako igrači proučavaju snimke utakmica? Pa, Henry to čini. Moja je mama skupila sve snimke utakmica u kojima je igrao moj tata, sve kojih se mogla dočepati, i snimila ih na diskove. Henry bi sjedio i gledao, u beskraj. Zna citirati čitave izmjene. Ludo.” ”A zašto ti plešeš?” nisam je to namjeravao pitati. Jednostavno mi je izletjelo, kako to obično biva sa mnom. Kad bih osjetio nešto, to bi obično pronašlo svoj put od moje duše do grla i izišlo kroz usta. ”Zašto ti udaraš ljude?” upitala je. Nisam se trudio braniti sport. Doista sam udarao ljude. To je bio velik dio toga, i bilo bi blesavo reći da nije. ”Proveo sam cijeli život boreći se.” ”Cijeli život?” Amelie je upitala sumnjičavo. ”Od svoje jedanaeste godine”, ispravio sam se. ”Bio sam prpošan debeli klinac na igralištu kojega je bilo lako ismijavati. Klinac kojemu su se drugi rugali. I obično bih se samo nasmijao na te pogrdne komentare, sve dok mi jednog dana nije dozlogrdilo i prpošni klinac postao je ne tako prpošan.” Amelie se tiho zahihotala, a ja sam nastavio. ”Tog sam dana iskoristio svoje šake i bijes koji se nakupljao pet dugih godina otkad je Lyle Coulson rekao da sam predebeo da bih stao u male vrtićke radne stolove. To što je bio u pravu nije bilo važno. Bio sam predebeo da bih stao u male stolove, no to me samo činilo ljućim. Naša tuča nije bila lijepa. Pobijedio sam samo zato što sam legao na Lylea i zatočio njegove mršave ruke pod sobom, udarajući njegovo zločesto, crveno lice. Tada su me prvi put u životu poslali u ravnateljev ured, a onda su me suspendirali zbog tuče. No Lyle Coulson nikada me više nije uznemiravao. Shvatio sam da se volim tući. I da sam dobar u tome.” ”Pa, eto.” Slegnula je ramenima. ”Nismo tako različiti. Ja volim plesati. I dobra sam u tome.” ”Ne sviđa mi se to što plešeš u baru.”

~ 58 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nasmijala se - nagla, živahna erupcija koja je stvorila bijeli oblak u ledenom zraku natjerala me da joj se zagledam u podignuto lice, diveći joj se, iako sam znao da me čeka paljba. Ipak, bio je to moj bar. Ja sam bio njezin poslodavac. Bila je to moja prokleta šipka, zaboga miloga. ”Što ti se ne sviđa? Davide Taggerte, jesi li licemjer? Nisi. Znam da nisi.” Smijala se, ali ne meni, kao većina žena. Smijala se ravno ispred sebe, nikomu i ničemu, a ja sam osjetio bol u prsima, upozorenje. Nikada mi se neće smijati poput drugih žena. Je li mi to u redu? Jer ako nije, morao sam se povući. Ovo je postajalo osobno. ”Ma ne. Znaš na što mislim. Zašto plešeš u zadimljenom baru, vrteći se oko šipke, noseći gotovo ništa, za plaću koja i nije neka? Ti si otmjena djevojka, Amelie, a plesanje na šipci jednostavno nije vrlo otmjeno.” Povlačenje nije bilo moj stil. Smiješak joj je nestao, no nije izgledala ljutito. Prestala je hodati, štap držeći ravno ispred sebe kao da vodi u šetnju zamišljenog kućnog ljubimca. Zatim je povukla štap u uspravan položaj i oštro lupnula njime po podu. ”Vidiš ovaj štap?” Kimnuo sam, a onda sam se sjetio da me ne može vidjeti. ”Da.” Gurnula ga je prema meni i lupnula me po ramenu. ”Sa sljepoćom dolazi štap. Ne slatki zlatni retriver. Stap. No ovaj štap znači da mogu sama hodati ulicom. Mogu sama doći do trgovine. Znači da mogu otići u školu, otpješačiti do posla, otići u kino i u restoran. Sama. Ovaj štap meni predstavlja slobodu.” Duboko je udahnula, a ja sam svoj dah zadržao. ”Valjda sam štap jednostavno zamijenila šipkom - a kada plešem, nekoliko sati, nekoliko noći na tjedan, živim svoj san. Iako to tebi možda ne izgleda tako. Mojoj se mami to ne bi sviđalo. U pravu si u vezi s time. No ona nije ovdje. A ja moram donositi vlastite odluke.” Amelie je prestala pričati i pričekala, vjerojatno da vidi hoću li joj proturječiti. Kada nisam, nastavila je. ”Nekoć sam plesala i vježbala gimnastiku. Mogla sam skakati i okretati se. Mogla sam sve. I nije mi trebao štap. Baš kao što sam mogla hodati niz ulicu i ganjati svoje prijatelje i živjeti svoj život bez štapa. No to više nije moguće. Ta šipka znači da još uvijek mogu plesati. Ne moram vidjeti da bih plesala u tom kavezu. Ako to znači da nisam otmjena djevojka, neka. To je sićušan komad sna kojega sam se morala odreći. A radije bih imala komadić sna nego bila bez njega.”

~ 59 ~ Knjigoteka

dasha&anna Pa, sranje. To je imalo savršenog smisla. Osjetio sam kako ponovno kimam, ovaj put uz pratnju tiječi. ”Dobro. Dobro, Millie. Nemam ništa reći na to.” ”Znači, sada sam Millie?” ”Pa, već smo ustanovili da nisi otmjena djevojka”, zadirkivao sam je, a njezin je smijeh ponovno zazvonio, odjekujući tihom ulicom poput udaljenog crkvenog zvona. ”Amelie zvuči poput aristokratkinje, Millie zvuči malo bliže nama. Djevojka koja se zove Millie može se družiti s dečkom koj i se zove Tag.” ”Davide?” ”Da?” ”Imam novi najdraži zvuk.” ”Koji to?” ”Način na koji kažeš Millie. Poletio je na sam vrh mojeg popisa. Obećaj mi da me više nikada nećeš zvati Amelie.” Vrag me odnio ako mi srce nije bubnjalo u prsima. Nije flertovala, je li? Nisam mogao odrediti. Sve što sam znao bilo je da sam je želio ponovno nazvati Millie. I opet. I opet. Samo zato što je ona to zatražila. ”Obećavam... pod jednim uvjetom.” Dok je čekala da kažem svoju cijenu, maleni joj se osmijeh šunjao oko usana. ”Nastavit ću te zvati Millie ako ti mene budeš zvala Tag”, rekao sam. ”Kada me zoveš David, osjećam kao da očekuješ od mene da budem netko tko nisam. Ljudi do kojih mi je najviše stalo zovu me Tag. Zato bih da me i ti tako zoveš.” ”Ja te volim zvati David. Mislim da si otmjeniji nego što ti to misliš. A i svi te zovu Tag. Ja želim biti... drukčija”, tiho je priznala. Osjetio sam nalet boli i zadovoljstva zbog kojeg sam istodobno poželio i suzdržati se i prepustiti, no otjerao sam taj osjećaj brbljanjem, kako to inače činim. ”O, vrlo sam otmjen.” Nasmijala se sa mnom, onako kako sam želio da se nasmije. ”No to što si posebna i drukčija nema ništa s time kako me zoveš, Millie. Ali možeš me zvati kako god ti je volja.” ”Kako god ti je volja ne zvuči jednako dobro kao David, ali dobro”, našalila se. ”Baš si pametnjakovićka, znaš to?” Kimnula je, cereći se i iskušavajući moj nadimak. ”Pa, Tag.” ”Da, Millie?”

~ 60 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Sutra je nedjelja. Ideš li u crkvu?” ”Ne. Ti?” Pretpostavljao sam da ide. Amelie je bila prepuna proturječnosti. Ne bi me nimalo iznenađivalo da je vjernica koja pleše na šipci. ”Može se reći. Crkva Henryju teško pada. Mogla bih ići sama. Može biti sam kod kuće nakratko. No kada sam bila mlada, mama bi nas pokušala odvesti, a kada bi Henry postao previše nemiran i počeo proizvoditi preveliku buku, izvela bi nas. Tada sam otkrila jedan od svojih najdražih zvukova. Želiš li ga čuti?” ”Sada?” ”Ne. Sutra. U jedanaest sati ujutro.” ”U crkvi?” ”U crkvi.” Pa, dovraga. Možda bih trebao krenuti u crkvu. Poraditi na spašavanju svoje duše. ”Može.” ”Može?” Njezin me osmijeh oborio, te sam se prekorio u sebi. Provodio sam previše vremena s njom, a što sam više vremena provodio, teže je postajalo bistro razmišljati. Prije no što sam malo bolje promislio o tome, progovorio sam. ”Samo smo prijatelji, ti i ja, zar ne, Millie?” Smiješak joj se zaklimao, a Millie je posegnula prema vratima ograde, ispipavajući u potrazi za kvakom, kao da joj je potrebno nešto za što će se pridržati dok je udaram u trbuh. ”Da. Zašto bih i pretpostavila da smo nešto više?” upitala je, nježnog glasa. Vrata na ogradi su se otvorila, a ona je odšetala do ulaznih vrata, i ne osvrnuvši se, gotovo se i ne koristeći svojim štapom. *

*

*

~ 61 ~ Knjigoteka

dasha&anna

6. poglavlje

P

RIJATELJI ILI NE, našao sam se pred Amelienim vratima petnaest do jedanaest. Pokucao sam i pričekao, pitajući se je li se Millie predomislila. Komentar o prijateljima bio je uvredljiv - znao sam to čim mi je sišao s usana - no morao sam se pobrinuti da je ne zavlačim dok ne doznam u kojem smjeru idem. Bio sam obučen u mornarskoplavi sako i uštirkanu bijelu košulju, ali kravatu sam ostavio kod kuće i obukao wranglerice umjesto svečanih hlača. Znao sam se srediti kada sam to trebao, no nadao sam se da će za taj dan moje izglačane wranglerice i sjajne čizme biti dovoljno dobre. Zalizao sam svoju čupavu kosu i rekao si da mi ne treba šišanje. Nije da nisam bio vezan za svoju kosu, samo nikad nisam uhvatio vremena da se pobrinem za nju. No, istina je bila da me činila malo neurednim, stoga sam je navlažio, nabacio malo gela i zalizao je. Izgledao sam kao jedan od onih polugolih tipova u kiltovima na naslovnici ljubavnih romana kakve je nekoć moja mama čitala i skupljala. No nije bilo važno. Millie nije mogla vidjeti moju dugu kosu ni to kako se kovrčala, dobro prelazeći preko ovratnika. Nije mogla vidjeti ni moje traperice, stoga nisam znao zašto se opterećujem time. Otvorila su se ulazna vrata, a iza njih je stajao Henry širom otvorenih očiju, s bejzbolskom palicom u rukama. ”Bok, Henry.” Henry se zapiljio. ”Izgledaš čudno, Tag.” Kaže tip s palicom i kosom koja izgleda kao gorući grm. ”Sredio sam se, Henry.” ”Što si učinio sa svojom kosom?” Henry se nije odmaknuo kako bi me pustio unutra. ”Počešljao sam je. Što si ti učinio sa svojom?” upitao sam, podsmjehujući se. Henry je podigao ruku i pogladio je. ”Nisam je počešljao.” ”Da. Vidim. Izgleda kao metla, Henry.” Gledali smo se nekoliko dugih sekundi. ”Metle se koriste u sportu koji se zove curling”, Henry je rekao. Ugrizao sam se za usnu kako bih obuzdao navalu smijeha koja se nakupila u mojem grlu. ”Istina. No mislim da bi izgledao više poput igrača bejzbola da imaš manje kose. To ti je najdraži sport, zar ne?” Henry je podigao palicu u svojim rukama kao da bi to samo po sebi trebao biti dovoljan odgovor.

~ 62 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Mislio sam... mislio sam da bismo ti i ja trebali možda sutra posjetiti mojeg prijatelja Leroya i ošišati se. Leroy posjeduje brijačnicu. Što kažeš? Leroy je drag i pokraj njega nalazi se trgovina sa smoothiejima. Bit će to muški izlazak. Izlazak za muškarce.” Mogu ubiti dvije muhe jednim udarcem. ”Tvoj prijatelj brije?” Henry je upitao. ”Da. A ja brijem da se ti moraš ošišati. Poslije toga ćemo ići u dvoranu i pokazat ću ti neke poteze.” ”Ne Amelie?” ”Želiš li da Amelie ide s nama?” ”Ona nije muškarac. To je muški izlazak.” Amelie je odabrala taj trenutak da nježno pogurne Henryja ustranu. ”Definitivno nisam muško, ali Henry, ti si zbilja trebao pozvati Taga unutra.” Amelie je nosila smeđe čizme i udobnu kaki majicu koja joj je sezala do koljena, te crveni džemper i dlakavi šal s crvenim i crnim crtama, protkan zlatnim koncem. Pitao sam se kako je uspjela sve to uskladiti. Sudeći prema Henryjevoj kosi, on nije mogao biti od velike pomoći. ”Šestoga veljače, 1971., Alan Shepard udario je lopticu za golf na Mjesecu”, Henry je neobjašnjivo dodao, pomaknuvši se ustranu. ”A danas je šesti veljače, nije li?” Millie je upitala, očito razumijevajući Henryjev misaoni proces mnogo bolje od mene. ”Tako je”, rekao sam. ”Znači, šestoga veljače na Mjesecu je udarena loptica za golf, a sedmoga veljače, 2014., Tag Taggert i Henry Anderson idu na šišanje, je li tako, Henry?” ”Dobro, Tag.” Henry je sagnuo glavu i zaputio se uza stube, ”Zovi me ako me zatrebaš, Henry”, Millie je zazvala za njim. Pričekala je dok nije čula da se njegova vrata zatvaraju prije nego što mi se obratila. ”Henry ima poremećaj privrženosti. Ne voli čak ni kada se ja ošišam. Da je moja mama to dopustila, bio bi poput najvećeg hrčka na svijetu. A skupljanje stvari i sljepoća ne idu jedno s drugim. Sve mora biti na svojem mjestu ili kuća postaje minsko polje. Stoga nosi istu odjeću dok se ne pohaba, ne želi se šišati, još uvijek spava u posteljini s motivima iz crtića Dragon Ball Z koju je dobio za osmi rođendan, a svaku igračku koju je dobio u životu spremio je u plastične kante u podrumu. Mislim da neće pristati na šišanje. Dopustio je samo Robin da ga ošiša dvaput otkad je mama umrla, a oba je puta plakao čitavo

~ 63 ~ Knjigoteka

dasha&anna vrijeme, pa je morala odrezanu kosu staviti u vrećicu sa zatvaračem i dopustiti mu da je zadrži, samo da bi se smirio.” Bio sam blago zgađen i bilo mi je drago što Millie ne može vidjeti moj izraz. ”Znači da u sobi ima vrećice sa svojom kosom?” ”Pretpostavljam, iako mi neće reći gdje. Plaćam svojoj susjedi da dođe očistiti jednom na tjedan, no ni ona ih nije pronašla.” ”Pa, Henry je rekao dobro. Stoga planiram probati. Ali neće nositi kući nikakve vrećice s kosom.” Millieno se čelo namrštilo i izgledala je kao da se želi prepirati, no umjesto toga zakoračila je prema meni, pronašla svoj štap za hodanje koji je bio naslonjen na zid i promijenila temu. ”Jesi li se dovezao dovde? Jer mislim da bismo trebali ići pješice. Crkva je odmah iza ugla.” Čeznutljivo sam pogledao prema svojem sjajnom crvenom kamionetu, a onda ga zaboravio kada je Amelie svoj dlan omotala oko moje ruke. Osim nekoliko mjestimičnih snježnih naleta koji su prekrivali planine i ledili doline, Salt Lake City uživao je u najblažoj zimi u proteklih nekoliko godina. Iako su temperature tu i tamo znale pasti, u usporedbi s normalnim temperaturama u veljači bilo je gotovo mlako. Hodali smo istočno prema planinama koje su okruživale dolinu. Planine su bile prvo što sam zapazio u Utahu kada se moja obitelj doselila iz Dallasa, a ja krenuo u srednju školu. Dallas nije imao planine. Salt Lake City imao je zapanjujuće, snijegom prekrivene planine. Proveo sam više od nekoliko tjedana skijajući u njima iako sam pazio da ne skijam previše dok treniram. Nažalost, činilo se kako sve vrijeme treniram. Amelie je podigla lice kao da želi upiti sunce. ”Možeš li išta vidjeti?” Pitao sam se hoće li je to pitanje uvrijediti. ”Svjetlost. Mogu razlikovati svjetlost od tame. Ali to je to. Znam gdje se u kući nalaze prozori, kada su vrata otvorena, takve stvari. Prirodno mi je svjetlo lakše od umjetnog svjetla. Ali to svjetlo ne obasjava ništa drugo, stoga mi je od koristi samo pri orijentaciji u prostoriji, ako i to.” ”Znači, ako bih zaplesao pred tobom pod reflektorom, ne bi mogla vidjeti moj obris?” ”Ne. Zašto? Jesi li razmišljao o tome da zaplešeš na šipci u baru?” rekla je zločesto.

~ 64 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Da. Kvragu! Kako si znala?” Uzviknuo sam, a ona je zabacila svoju glavu i nasmijala se. Počeo sam se diviti duljini njezina vrata i njezinim nasmiješenim ustima prije no što sam shvatio što radim i svrnuo pogled. Zurio sam u nju prečesto. ”Izgledaš lijepo, Millie”, rekao sam nespretno, osjećajući se poput idiota jer nazvati je lijepom nije bilo ni približno dovoljno. ”Hvala. I ja bih rekla isto za tebe, ali, pa, znaš. Ali mirišeš lijepo.” ”Da? Po čemu mirišem?” upitao sam je. ”Po žvakaćoj gumi od mentola.” ”Ta mi je najdraža.” ”Također mirišeš na losion za poslije brijanja s mirisom bora i na sapun...” ”Nova kolonjska koja se zove Drvo”, našalio sam se. ”...s natruhom benzina.” ”Stao sam putem da natočim gorivo. Čini se da ipak nisam trebao, budući da pješačimo.” ”Pješačimo jer smo gotovo tu.” Stara crkva koja je izgledala kao da je sagrađena u otprilike isto vrijeme kad i Milliena kuća uzdizala se iz kruga drveća na kraju bloka. ”Priča se da će je srušiti. Onda neću imati kamo ići.” Dok smo se približavali, mogao sam vidjeti da je crkva izgrađena od blijede cigle s visokim bijelim tornjem i visokim prozorima na najvišem kraju. Potok se protezao sjeverno od građevine, pa smo Amelie i ja morali prijeći čvrsti most koji je stajao usporedo s cestom, ”Nema vode u potoku?” Upitala je kao da već zna odgovor. ”Ne.” ”Uskoro. Još nekoliko mjeseci i moći ću dolaziti slušati svoja dva najdraža zvuka odjednom.” ”Voliš zvuk potoka?” ”Volim. Kada dođe proljeće, znam stajati na ovom mostu i samo slušati. Radim to već godinama.” Kada sam skrenuo na travu s druge strane mosta, zaputivši se prema širokim dvostrukim vratima koja su očito bila ulaz u crkvu, ona me povukla za ruku. ”Zar nećemo ući?” upitao sam je. ”Ne. Tu je zid od kamenja. Vidiš li ga?” Ispred nas nalazio se zid od šest metara u stanju raspadanja, sagrađen od naslaganog kamenja koje je potom zacementirano u pregradu. Jednim dijelom okruživala je crkvu, odvajajući je od

~ 65 ~ Knjigoteka

dasha&anna travnate padine koja je vodila prema suhom koritu potoka. Poveo sam Millie do njega, a ona je pustila moju ruku, ispipavši svoj put uza zid prije no što je sjela i potapšala mjesto pokraj sebe, ”Jesu li prozori otvoreni?” upitala je. ”Čini se da jedan jest, tek malo.” ”Gospodin Sheldon obično se sjeti. Ostavlja ga odškrinutim za mene kada je vrijeme lijepo.” ”Slušaš li odavde, izvana?” Bio sam u nevjerici. Mogao sam čuti prigušene muške glasove, a potom smijeh, kao da se iza prozora odvija nekakav sastanak. ”Ne. Ne baš.” Slušala je na trenutak. ”Počeli su danas ranije. Ne počnu uvijek točno na vrijeme. Kojiput to bude u jedanaest i petnaest ili jedanaest i trideset. Vole dolaziti i katkada im treba dugo da počnu. No meni ne smeta čekati. Ovo je dobro mjesto, a kada nije prehladno, rado samo sjedim na ovom zidu i razmišljam. Kad je toplo, Henry dođe sa mnom pa imamo piknik. No njemu zna postati dosadno, a ni ja ne uživam toliko kada je on ovdje. Možda zato što se ne mogu opustiti.” Klavir je započeo svirati, a Millie se ispravila, nagnuvši glavu u smjeru glazbe. ”Oh, obožavam ovu.” Mogao sam tek gledati u nju. Ovo joj je jedan od najdražih zvukova? Zatim su mu se pridružili i glasovi, a zvuk se počeo razlijevati kroz tanki otvor, lebdeći do mjesta na kojemu smo sjedili, a ja sam zaboravio na to da mi je sako malo uzak u ramenima i da su mi zglobovi bolni od jučerašnjeg sparinga. Zaboravio sam na sve kada sam vidio Amelieno lice, ozareno zvukom muških glasova, glasova koji su pjevali u molitvi, blagi i milozvučni, podižući se i spuštajući preko riječi. Nisu bili profesionalci. Nije to bio nikakav kvartet iz brijačnice ni Bee Gees. Bilo je tu više glasova, vjerojatno dvadesetak ili tridesetak muških glasova koji su pjevali zahvale. A dok sam ih slušao, osjećao sam glazbu duboko u trbuhu. ”Nema kraja slavi; Nema kraja ljubavi; Nema kraja biću; Gore nema smrti. Nema kraja slavi; Nema kraja ljubavi; Nema kraja biću; Gore nema smrti.”

~ 66 ~ Knjigoteka

dasha&anna Kada su završili, Amelie se opustila i uzdahnula. ”Super je meni ženska snaga i sve to, ali nema ništa bolje od muških glasova. Svaki me put obore. Od samog mi zvuka natekne srce, a tijelo se opusti.” ”Sviđaju li ti se riječi? Bila je to krasna pjesma.” Još sam uvijek razmišljao o riječima. ”I nju posebno volim. Ali ne. Ne bi mi značilo ništa kad ne bih mogla razumjeti ni riječi, i bilo je dana kada gospodin Sheldon nije nazočio ili je zaboravio otvoriti prozor i tada bi glazba bila prigušena, čak i više nego danas. Ali ipak mi se sviđala. Ne mogu to objasniti. No takva je ljubav, nije li?” ”Da. Jest.” ”Je li se tebi svidjela? Sada si čuo dva od mojih najdražih zvukova.” ”Jako mi se svidjela. Da sam barem obukao trenirku umjesto ovog prokletog sakoa. Ali hej, barem nisam zbilja morao ići u crkvu.” Amelie je posegnula prema meni, ispipavajući revere na mojem sakou, rukom prelazeći sve do ovratnika. ”Da, dobro sam ti smjestila. Ne mogu vjerovati da si pristao doći.” ”Ti nosiš suknju!” ”Da. Da sam obukla hlače, znao bi da nešto smjeram.” Ustao sam i povukao je sa sobom. ”Baš si pametnjakovićka i zadirkivalo. Ne znam sviđaš li mi se, Blesava Millie.” Smijao sam se dok sam to izgovarao, a ona se nacerila sa mnom prije no što je ponovno posegnula za mojim reverom, kao da traži od mene da pričekam, ”Želim osjetiti tvoj osmijeh. Mogu čuti da se smiješ. Obožavam kako tvoj osmijeh zvuči. No želim ga osjetiti. Mogu li?” upitala je dražesno. Prinio sam njezine ruke svojim obrazima i ondje ih položio, svoje spustivši uz tijelo. ”Smiješiš li se?” upitala je. Shvatio sam da se više ne smiješim. No ona se jest smiješila njezine ružičaste usne bile su blago razdvojene na bisernim zubima, a oči su joj bile uperene u daljinu koju nikada neće vidjeti. Nasmiješio sam joj se, ugodivši joj, a njezine su ruke trenutačno zatreperile po mojim usnama, prstima mi prelazeći preko udubina na obrazima. Te sam udubine uvijek smatrao svojom prednošću. Kada joj je lijevi palac skliznuo u usjek u mojoj bradi, osmijeh joj se još više raširio. ”Imaš rupice u obrazima i rascjep na bradi.”

~ 67 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Kada sam bio mali, ispao sam mami iz ruku i pao na lice. Gadno sam udubljen. Što da ti kažem?” ”Aha. Tako znači.” Jedna joj je ruka poletjela prema gore i prešla preko hrbata mojeg nosa. ”Je li se to dogodilo i ovdje?” upitala je, prelazeći preko kvrge koju sam u više navrata zaradio. ”Ne. Za to nije kriva mama. To je proizvod mojeg najdražeg hobija.” Spustila je ruke i obuhvatila mi lice, priljubivši ih uz linije mojih jagodičnih kostiju i čeljusti. Dok je povlačila ruke prema dolje, vršci njezinih prstiju dotaknuli su kosu koja je padala s obiju strana mojega vrata, te je nakratko zastala u svojemu istraživanju. Zamišljeno se počela igrati s kovrčama, a između tamnih joj se obrva pojavila brazda. ”Šišanje s Henryjem sutra, ha? Baš si drag. Ali nemoj je ošišati do kraja, može?” ”Sviđa ti se look škotskog gorštaka?” Pokušao sam izvesti škotski naglasak, ali nije mi baš uspjelo. Srce mi je udaralo kao ludo i želio sam zatvoriti oči i naleći na njezine ruke. Njezino istraživanje bilo je erotično, a da to nije željela, senzualno bez seksualnih namjera, no moje tijelo, izgleda, nije znalo razliku. ”Ne znam. Možda? Nisam sigurna kako škotski gorštak izgleda. Ali tvoje mi se lice sviđa. Snažno je... puno karaktera. A kosa ti pristaje.” Piljila je u moje lice, opisujući me, a ipak, uopće me nije mogla vidjeti. Zagledao sam se u njezina usta pitajući se što bi učinila kad bih pritisnuo svoje usne o njezine. Bi li se prepala ili bi odmah prepoznala osjećaj? Je li je ikada itko poljubio? Nije bila sramežljiva i bila je predivna, a u svojoj dvadeset drugoj trebala bi iskusiti brojne dečke i poljupce. No bila je slijepa i imala je brata koji je bio ovisan o njoj, a svoje je slobodno vrijeme provodila slušajući muški zbor i žamor potoka. Nekako sam mislio da i nema iskustva s muškarcima. Spustila je svoje ruke i zakoračila unatrag, gotovo kao da je mogla čuti moje misli. ”Idemo na sladoled”, tekla je, a ja sam se trgnuo iz sanjarenja, odagnavši misli o poljupcima i ponovno provukavši njezinu ruku ispod moje. (Kraj kasete) Mojsije

~ 68 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”ŽELJELA SAM da me poljubi. Ali nije. I bila sam uvjerena da mu se ne

sviđam na taj način”, Millie je rekla sramežljivo, rumenih obraza. Očekivao sam da će svaki tren ugasiti kasetofon i zatražiti od nas da odemo. Čuti Tagova unutarnja razmišljanja bilo je neizmjerno neugodno, a kada ga ponovno vidim, kaznit ću ga što me natjerao da ih slušam.

Sada smo bili kod Millie, smješteni u njezinoj dnevnoj sobi kako bi ona bila tu kada Henry dođe iz škole. Prošlo je četrdeset osam sati otkad me Millie nazvala, četrdeset osam sati otkad se moj svijet smanjio na jedan prioritet, otkad sam sve ostalo zanemario ili odgodio. ”Tag je išao u crkvu s tobom?” Georgijin je glas bio prožet nevjericom. Millie i ja kratko smo prepričali Georgiji što smo dosad doznali, a njezina me prisutnost smirivala, podsjećala da je, bez obzira na trenutačni prioritet, bez obzira na moj strah, ona sa mnom. Moja. Taj dio mojeg svijeta bio je netaknut. Stigla je sinoć s malom Kathleen te smo iznajmili sobu u hotelu, ne želeći spavati u Tagovu apartmanu, iako sam imao ključ. Na prozoru se nalazio prokleti znak ”Za prodaju”, a nisam želio da mi, dok budem spavao u Tagovu krevetu, u stan bane neki agent za nekretnine s potencijalnim kupcima. Pomisao na to činila me ljutitim, no Georgijino me pitanje nasmijalo. Tag i crkva jednostavno nisu išli ruku pod ruku. Bilo je gotovo nemoguće zamisliti njega kako sjedi u sakou, zalizane kose, slušajući himne s Millie. ”Mojsije?” Georgijine su usne zadrhtale, a zbog ozbiljnosti situacije oklijevala je pridružiti nam se u daljnjem slušanju. ”Morao sam doslovce vući njegovo dupe u crkve koje smo posjećivali diljem Europe. Mislim da nikada nije ulazio vlastitom voljom, a samo smo gledali stropove i skulpture i nikakvo pjevanje nije bilo uključeno.” ”On obožava glazbu. Jeste li ga ikada čuli kako pjeva? Ja ga obožavam slušati kako pjeva.” Millie se nasmiješila, no smiješak joj je trenutačno opao, kao da ju je stvarnost ošamarila i oduzela joj njezinu radost. ”Mene još uvijek čudi to što je dobrovoljno pristao na šišanje”, Georgia se osmjehnula, hihoćući se unatoč pokušajima da bude pristojna. ”Pa...” Millie je rekla kolebljivo. ”To nije baš prošlo po planu.” *

*

*

~ 69 ~ Knjigoteka

dasha&anna

7. poglavlje

H

ENRY SE POPEO U moj kamionet i zakopčao svoj remen s najturobnijim izrazom kojega sam u životu vidio. Kosa mu je stršala u svim smjerovima, a ruke su mu se tresle. ”Jesi li dobro, prijatelju?” upitao sam, pokušavajući biti nježan. ”Želiš li radije ići kod Robin? Rado će te podšišati, Henry.” Millie ga je slijedila, tapkajući po pločniku sa zabrinutom borom između tamnih obrva. Sada je stajala držeći se za suvozačka vrata. Mogao sam vidjeti da se željela povesti s nama, no Henry kao da to nije želio. ”Ovo je muški izlazak, zar ne, Henry? Muškarci idu kod brijača. Ne u salon.” Henry je nervozno počeo tupkati vršcima svojih prstiju, ne želeći pogledati ni amo ni tamo. ”Puštanje zmajeva službeni je sport na Tajlandu!” Henry je ispalio. Amelie se ugrizla za usnu, ali se odmaknula od suvozačkih vrata. ”Bok, Millie. Vratit ću ga. Ne brini”, doviknuo sam. Kimnula je pokušavajući se nasmiješiti, a ja sam sišao s rubnika. Henryjevo tupkanje pretvorilo u kadencu. Tap tap. Tup tup. Zvučalo je to kao ritam koji je Millie proizvodila svojim štapom kada bi hodala. ”Henry?” Bez odgovora. Samo tupkanje, cijelim putem do brijačnice. Zaustavio sam se pred Leroyevom radnjom, parkiravši svoj kamionet. Iskočio sam i došetao do Henryjevih vrata. Henry se nije ni pomaknuo. ”Henry? Želiš li učiniti ovo?” Henry je značajno pogledao moje neuredne kovrče i tupnuo prstima. ”Treba mi šišanje, Henry. Kao i tebi. Muškarci smo. Mi to možemo.” ”Ben Askren, Roger Federer, Shaun White, Troy Polamalu, David Beckham, Triple H.” ”Triple H?” 4 počeo sam se smijati. Henry je nabrajao sportaše s dugom kosom. ”Postaješ očajan, Henry.” ”Larry Fitzgerald? Tim Lincecum?” ”Tim Lincecum, ha? On igra za Giantse, zar ne? Tvoj najdraži tim, je li?” Henry nije odgovorio. 4

Profesionalni američki hrvač.

~ 70 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ah, sranje. Dovraga s tim. Ionako nisam želio šišati svoju kosu. Mislim da se tvojoj sestri sviđa.” Tupkanje se usporilo. ”Želiš ići kupiti zmaja? Čuo sam da je to službeni sport na Tajlandu”, rekao sam. Henry je razvukao usne u jedva vidljiv osmijeh i samo jednom kimnuo. OTIŠLI SMO u trgovinu Toys R Us potražiti zmajeve. Oni imaju najbolji izbor zabavnih stvarčica, a mi se nismo zezali. Henry je sve dobro pregledao te se odlučio za zmaja s likom LeBrona Jamesa. Ja sam kupio jedini crveni koji sam uspio naći, zmaj koji je na sebi imao Elma, sretno čudovište koje je zurilo u mene, dlakavog lica u obliku dijamanta. Henry je smatrao da je urnebesan, što ga je činilo još boljim. ”Ja volim crvenu!” Rekao sam mu, smijući se jer se on smijao. ”Trebali bismo uzeti jednoga i za Millie. Što misliš da bi ona odabrala?” Odmah sam se osjetio glupim. Neprestano sam zaboravljao da ne može vidjeti i da joj je svejedno kako izgleda. No činilo se kako Henry nije mislio da je to glupo pitanje, pa je ponovno pregledao zmajeve. Izvukao je jedan blještavi, jarkoružičasti s police i dodao mi ga. ”Suci u Nacionalnoj ragbi ligi nose ružičaste dresove”, rekao je ozbiljno. ”Okej, ne znam kakve veze Nacionalna ragbi liga ima s Millie. Ali dobar izbor.” Kada smo stigli natrag kući, sat vremena nakon što smo otišli, Henry je pokupio sve zmajeve i izišao iz mojeg kamioneta i prije nego što sam uspio parkirati. Potrčao je uza stazu kao da ima pet godina, a ne petnaest, uletjevši kroz vrata, dok sam ga ja slijedio polaganijeg koraka. Kada sam ušao u kuhinju, vidio sam kako Millie rukama prolazi kroz Henryjevu kosu, namrštenog izraza. Podigao sam njezinu ruku i postavio je na stražnji dio svojega vrata gdje mi je kosa padala preko ovratnika. ”Bila si u pravu”, rekao sam jednostavno. ”Previše smo vezani za svoju kosu.” Prestala se mrštiti, ali nije spustila ruku. Omotala je pramen oko svojih prstiju i malo potegla, provjeravajući njegovu duljinu, a ja sam

~ 71 ~ Knjigoteka

dasha&anna se morao potruditi da ne počnem presti. Henry nije. Spustio je svoju glavu na njezino rame i zatvorio oči, potpuno ukroćen. ”Nemoj zaspati, Henry. Još uvijek trebamo pustiti zmajeve.” Millie je zabacila glavu unatrag i nasmijala se, ruke spustivši uza se. ”O, nije ti promaknuo taj ne tako suptilan prijedlog, ha?” zahihotala se. ”Nije. Čuo sam ga jasno i glasno. Tebi smo uzeli ružičasti. Henry ga je odabrao.” ”Dobro me poznaje. Ružičasta je moja najdraža boja.” ”A da? Zašto?” ”Zato što ona ima miris. Ima okus. Svaki put kada okusim nešto ružičasto, prisjetim se kako ta boja izgleda. Na trenutak mi preplavi misli prije nego što je ponovno izgubim.” ”Hm. Mislio sam da ćeš reći zato što voliš ragbi.” ”Ah, ružičasti dresovi?” Millie je upitala. ”Henry mora više izlaziti”, odgovorio sam, smijući se. ”Idemo!” Henry je uzviknuo, zatrčavši se prema vratima, kao da je moj savjet shvatio vrlo ozbiljno. Ulicom se protezao red drveća, dvorište je bilo premaleno, a promet je bio malo previše ravnomjeran da bi nam pružio otvoreno mjesto na kojemu bismo mogli pustiti svoje zmajeve. Uletjeli smo u moj kamionet; Millie je sjela u sredinu, nogama opkoračivši mjenjač, a Henry uz vrata, gotovo poskakujući od uzbuđenja. Mojsije mrzi moje spojeno prednje sjedište. Kaže da je iritantno nemati gdje položiti ruku. No Mo pokatkad nije najpametniji čovjek. Nikada nisam bio zahvalniji za to sjedište nego u tom trenutku, kada je Millie bila stisnuta uz mene, a moj bi desni triceps okrznuo njezine grudi svaki put kada bih mijenjao brzinu. Mirisala je na voće. Jagode ili lubenicu. Mirisala je... ružičasto. Pomisao na to nagnala me da se osmjehnem. I na dodir je bila ružičasta. Ružičasta i meka i divna. Kvragu. Tamo sam i tada odlučio da je ružičasta i moja najdraža boja. Dovezao sam nas do Liberty Parka koji se nalazio južno od centra i za nekoliko minuta Henry je rastvorio svoga zmaja i počeo tjerati LeBrona Jamesa u zrak. ”Već je ovo radio”, rekao sam iznenađeno. ”Nije već jako dugo. Zapravo, ne sjećam se kad je posljednji put”, Millie je odgovorila. ”Je li ga pustio?”

~ 72 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Slušaj”, rekao sam. ”Možeš li ga čuti?” Slušao sam s njom, trudeći se čuti zvuk koji bi je povezao sa slikom. Zatim se zmaj spustio, ponovno uhvatio vjetar i podigao se, stvarajući nježan flapflap u zraku, poput rublja na konopcu, lepršajući na povjetarcu. ”To je Henryjev zmaj. Nadaren je.” ”Hoćeš li mi pomoći da pustim svojega? Mogla bih se zatrčati, no to bi moglo biti opasno. Ne želim pasti na glavu u jezero. Tu se negdje nalazi jezero, zar ne?” ”Samo trči dalje od zvuka pataka.” Nedugo potom naši su se zmajevi našli u zraku, a LeBron James, Elmo i Millien jarkoružičasti trokut spuštali su se i dizali, oživljavajući blijedo popodnevno nebo. ”Opusti konopac, Millie!” viknuo sam kada je njezin zmaj naglo počeo padati, privezan preblizu tlu. ”Pusti ga da poleti!” Millie je zacičala, uspaničila se, no odmah je poslušala moje upute te se njezin zmaj ispravio, uhvativši vjetar i poletjevši više. ”Osjećam kako se diže!” viknula je, presretna. Henry nije bio jedini nadaren. Trčao je naprijed-natrag, povlačeći za sobom zmaj dok mu je kosa padala u oči, a obrazi se rumenjeli na blagom veljačkom suncu. ”Kad bi mogla otići bilo kamo, samo se držeći za rep zmaja, kamo bi otišla?” upitao sam Millie, očiju uperenih u nebo, razmišljajući o mjestima koje sam bio posjetio. ”Ili ti je pomisao na putovanje strašna?” ”Ne, Nije strašna. Samo nerealna. Postoje mnoga mjesta na koja bih željela otići iako ih ne bih mogla vidjeti. I dalje bih mogla pritisnuti svoje ruke na zidove i upiti ih. Građevine upijaju povijest, znaš. I kamenje isto. Sve što je već neko vrijeme ovdje.” Amelie je zastala kao da je čekala da se zahihoćem ili da joj se usprotivim. No moj najbolji prijatelj vidi mrtve ljude. Ne sumnjam u to da postoji mnogo toga što ne razumijemo. I to mogu prihvatiti. To je lakše nego pokušavati sve shvatiti. ”Istina je!” Millie je dodala, iako nisam ništa rekao. ”Mama je odvela mene i Henryja vidjeti Alamo 5 u San Antoniju kada sam imala trinaest godina. Očito oko cijelog Alama postoje znakovi na kojima piše ”Ne dirajte građevinu” pa je ograđena užetom kako bi je ljudi mogli samo gledati. Što nije baš pravedno ako mene pitaš. Ja gledam svojim rukama! Stoga je mama iznudila posebno dopuštenje. Uvijek je pronalazila način da mi pomogne iskusiti što je više moguće, čak i ako 5

Tvrđava u Teksasu.

~ 73 ~ Knjigoteka

dasha&anna je to značilo da moramo pronaći nekoga tko će nam dopustiti prekršiti pravila. Stala sam uz Alamo i položila tuke i lice na zidove i samo slušala.” ”I što si čula?” upitao sam. ”Nisam ništa čula. Ali sam nešto osjetila. Teško je to opisati. No činilo se gotovo kao vibracija. Ono što osjećaš pod nogama kada čekaš da vlak prođe pokraj tebe. Taj osjećaj... znaš na što mislim?” ”Znam točno”, rekao sam. ”Kad god bismo putovali, mama bi se pobrinula da odsjedamo u hotelima koji imaju povijest. U San Antoniju postoji hotel koji se zove Fairmout. Izgrađen 1906. godine. Ušetali smo u njega i ja sam dobila osjećaj kao da sam na Titaniku. Ispipala sam cijeli hotel. Sjećaš se kako si rekao da je svijet bio nekoć davno ljepši?” ”Da.” Osjećao sam se glupo kada sam to rekao, no sada mi je bilo drago što jesam. ”Živa istina. U Fairmountu se još uvijek nalazi nešto izvornog namještaja pa cijelo se mjesto jednostavno čini... zrelim.” Nasmijala se na vlastiti izbor riječi. ”Zrelo je jedina riječ koja odgovara. Kao da puca po šavovima od povijesti, vremena i energije. Toliko se mnogo skriva ispod površine, no to nitko ne može vidjeti. Ne samo ja. Nitko. I zato što to nitko ne može vidjeti, osjećam se privilegiranom jer ja to barem mogu osjetiti.” ”Znam taj hotel. Premjestili su ga 1985. Zbilja su podigli hotel i pomaknuli ga niz ulicu. Moja je baka bila jedna od onih bogatih starica koje su silno željele očuvati povijesne znamenitosti. Mnoge bogate obitelji to čine. Bila je u odboru za njegovo spašavanje. To je bilo prije no što sam se ja rodio, no kasnije smo nazočili gala večeri u Fairmountu kojom se obilježavala njegova stota godišnjica. Prilično fora mjesto.” ”Meni je bilo predobro.” Millie je uzdahnula. ”Gdje si još bio?” ”Bio sam po cijelome svijetu. Vidio sam više u dvadeset i šest godina nego što većina ljudi vidi u cijelome životu. Mnogo više.” ”Jesu li te tvoji roditelji vodili?” upitala je. ”Ne.” Čekala je da objasnim, a ja sam se premišljao oko toga što podijeliti. Nije to bila sretna priča. No shvatio sam, na vlastito iznenađenje, da joj je želim ispričati. ”Nikada nisam razmišljao o putovanju. To mi čak nije bio ni san. Ne mogu reći da sam uopće imao snova. S osamnaest, bio sam izgubljeni, bogati klinac koji nije imao pojma tko je ni kako provesti ostatak života.”

~ 74 ~ Knjigoteka

dasha&anna Millie nije odgovorila. S obzirom na to da nije mogla pogledati čovjeka u oči, bila je najbolji slušač kojega sam ikada upoznao. Malo me podsjećala na Mojsija, to kako je sve upijala i kako joj ništa nije promicalo. Razlika je bila u tome što se Mojsije nije hvatao za svaku moju riječ. Millie jest. A ja nisam bio siguran kako se osjećam zbog toga. Nisam želio da se hvata za krive, da joj nade potonu zbog nečega što nisam mislio, i da me drži odgovornim za sve što izlazi iz mojih usta. Govorio sam istinu sa slojem sranja koje sam ubacivao samo radi zabave. To je bio Teksas u meni, dio mojeg šarma. No nisam mogao biti takav s Millie. Morao sam govoriti ono što sam mislio, uvijek. Nisam znao kako sam znao da tako mora biti. Ali moralo je. I osjećao sam odgovornost iz dna duše. ”Kada sam imao šesnaest, moja je sestra Molly nestala. Bila je partijanerica. Kao i ja. Bili smo divlji. No bili smo bliski. I uvijek smo pazili jedno na drugo. Ona je bila nekoliko godina starija od mene, no ja sam bio muško, znaš? Nestala je na Dan zahvalnosti i nismo znali što joj se dogodilo. Dvije godine. A ja sam krivio sebe. Tražio sam je, no nisam je mogao pronaći. Stoga sam svoju frustraciju utapao u alkoholu. Tata je držao dobro opremljen bar u kući, a ja sam se nerijetko častio njime. No kada sam navršio osamnaestu, alkohol više nije mogao smirivati moj nespokoj i nemir u krvi. Izgubio sam sestru i postao sam neobično kivan zbog toga što je nitko ne može pronaći.” Promišljao sam koliko daleko otići, na kraju izostavivši hrpu detalja, ne zato što sam se sramio, već zato što je to bila prokleto teška tema za puštanje zmajeva. ”A onda sam upoznao Mojsija. Mojsije nije imao ništa, no Mojsije je znao sve. Crtanje je bio njegov način da odagna svoju bol. Tako se s njome nosio. I dopustio mi je da se zadržim u njegovoj blizini. Pustio me unutra. Pomogao mi je vidjeti. Nijedan od nas nije imao kamo ići. No ja sam imao novca. Mojim je roditeljima laknulo kada sam otišao. Bili su umorna. Prepuni tuge. Pa su mi dali kreditnu karticu i oprali svoje ruke od mene.” ”I tek ste tako otišli u Europu?” Glas joj je bio prožet strahopoštovanjem. ”Bili smo svuda. Tek smo dosegli punoljetnost. Bili smo djeca, realno. No on je znao slikati. Ja sam znao srat’ i izvući se iz gotovo svega, stoga je on slikao po cijelome svijetu, a ja sam se brinuo za to da ljudi kupe njegove slike umjesto da nas bace u zatvor zbog vandalizma. On je želio vidjeti sva poznata umjetnička djela. Louvre, Sikstinsku kapelicu, arhitekturu, Kineski zid. To je bio njegov san. Stoga smo to i napravili. A kada nas nisam pričom mogao izvući iz nevolje, pronašli smo svoj put iz nje boreći se. To je, vidiš, bio moj cilj.

~ 75 ~ Knjigoteka

dasha&anna Želio sam se potući s nekime u svakoj državi. Pretukao me veliki Šveđanin. On sada radi u dvorani, a ja sam si za zadatak postavio da ga svakog dana premlatim.” Millien je smijeh zazvonio poput pjesme, a ja sam ponovno preletio preko svojih riječi kako bih se uvjerio da sam govorio samo istinu. Zadovoljan time što je moja priča bila savršeno točna, opustio sam se i nasmijao s njom. ”Axel?” Pretpostavila je Šveđaninov identitet. ”Axel”, potvrdio sam. ”Andyja sam upoznao u Irskoj, a Paula u Brazilu. Kada sam otvorio dvoranu, sve sam ih pronašao i pitao ih bi li željeli doći raditi sa mnom.” ”Znači, ti si skupljao ljude, a Mojsije je skupljao umjetnička djela?” ”Tako nekako.” ”Koliko ste dugo putovali?” ”Nastavili smo putovati dok se nismo pronašli.” ”Što to znači?” ”Mojsije mi je jednom tekao da ne možeš pobjeći od sebe. Možeš bježati, skrivati se ili umrijeti. No kamo god odeš, tamo si. Ja sam dugo bio prilično prazan. Trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem što me ispunjava.” ”Razumijem to. Tama je vrlo prazna. A ja sam uvijek sama u tami.” Bez razmišljanja posegnuo sam prema njezinoj slobodnoj ruci i primio je - gesta je bila tako instinktivna da sam se našao kako je držim za ruku prije no što sam i shvatio što radim. Zaboravio sam na Elma, na repove zmajeva i višak konopca. A sigurno je i ona. Na trenutak smo bili obuzeti mjestima iz prošlosti i bolnim sjećanjima. Čvrsto je držala moju ruku, no nije nastavila pričati, očigledno čekajući da ja završim svoju priču. ”I tako smo putovali bez planova za budućnost više od pet godina. Seleći se s jednog mjesta na drugo. Završili smo ovdje prije nekoliko godina i napokon smo počeli osjećati da je vrijeme da se smirimo. Ovdje smo započeli svoje putovanje. A ovdje je ono i završilo.” ”I pronašao si se?” ”Ja uvijek tražim. No zapravo i nisam toliko kompliciran. Zapravo sam vrlo površan tip.”

~ 76 ~ Knjigoteka

dasha&anna Zahihotala se, a ja sam izvukao svoju ruku iz njezine, zabrinut da sam ostavio pogrešan dojam. Lako me pustila, no nešto joj je zaiskrilo na licu, a ja sam se pitao jesam li uistinu potpuno iskren. Henry je trčao, urličući, pokušavajući me upozoriti, no bilo je prekasno. Millie je zacijelo osjetila manjak napetosti u svojem konopcu jer je zacičala i pokušala popraviti stvar, odmaknuvši se od mene, namatajući i odmatajući, nadajući se da će joj se posrećiti i da će spasiti situaciju. ”Pomoć!” Henry je zavikao. Nekoliko sekundi poslije zmajevi su pali u zapetljanu hrpu na du. Moja me nepažnja prema zadatku koji je stajao preda mnom napokon sustigla, i maleno se crveno čudovište iznad naših glava zapetljalo u Millien rep i napalo iz zraka, počevši ponirati, povlačeći ružičasti zmaj sa sobom. Previše sam se približio, postao neoprezan, i to nas je oboje skupo stajalo. (Kraj kasete) Mojsije ”BILI SMO U Irskoj. U Dublinu”, rekao sam, kada se Millie nije ni pomaknula da bi zamijenila kasete. ”Tag može nanjušiti borbu. To je njegova tajna moć.” To i njegova sposobnost da dobije ševu. Posljednji sam dio zadržao za sebe. Ne bi joj bilo drago zbog te sposobnosti, iako sam imao osjećaj da je Millie znala točno tko je Tag, koje su mu dobre, a koje loše strane. No možda zato što joj pozornost nisu odvraćale one stvari koje su inače zaokupljale pažnju drugih žena kada bi ga pogledale, činilo se kako uistinu vidi Taga, i bilo mi je zanimljivo to što je ustrajala na tome da ga zove pravim imenom, umjesto imenom koje ga je svojim šarmom vodilo kroz život. ”No ovaj put to je bio pravi boksački meč između dvaju boraca za koje je Tag bio čuo, pa ih je želio vidjeti. Andy Gorman i Tommy Boyle. Tag se zapravo i upoznao s Andyjem, vjerovala ili ne, kada sam slikao portret za Andyjevu majku. Andyjev je otac bio preminuo godinu dana prije, a njegova je mama bila očajna u želji da se poveže s njime. Andy je smatrao da sam šarlatan - tako me zvao - pa nas je potjerao. Tag je postao lajav, stavši u moju obranu, kao i inače, pa mu je Andy slomio nos. Stoga, kada mi je Tag rekao da želi vidjeti taj meč, nisam bio pretjerano oduševljen idejom. ”Andy je, doduše, pobijedio. I to kako. Nokautirao je Boylea u prvoj rundi. Očito ljudima to baš nije sjelo. Andy je trebao pobijediti,

~ 77 ~ Knjigoteka

dasha&anna no trebao je malo razvlačiti meč, da bude napeto. Dugovao je nešto novca nekim ljudima. A kada nije učinio kako mu je bilo rečeno, stjerali su ga u kut u ulici iza dvorane i pretukli ga. Pogodi tko je jedva dočekao upasti u tučnjavu?” Millie je razvukla osmijeh, no zadrhtao je na rubovima. ”Jednostavno je imao nos za to. Netko se tukao, a Tag je uvijek bio u žarištu zbivanja. Tag je dotrčao kao da mu je Andy najbolji prijatelj, a ne tip koji mu je razbio nos nekoliko tjedana prije. Morali smo napustiti Irsku. Tako glupo je to bilo. Tako su opasni bili ljudi koje je Tag raspizdio. No Tag ne razmišlja o takvim stvarima. To mu nije važno. Jednostavno, vidio je petoricu protiv jednoga pa je upao, razbacujući se šakama. On i Andy Gorman borili su se leđa uz leđa, a i ja sam se morao ubaciti. Bojao sam se da bi Tag mogao poginuti. Da skratim priču? Andy Gorman i svaki drugi tip u toj dvorani duguju Tagu život. Svi su mu odani, ali samo zato što je on prvi bio odan, jer je za njih stavio glavu u torbu. Ne zato što su ga oni to zatražili, već zato što im je trebala pomoć. Može se reći da je to postala Tagova svrha. Gledao sam kako se mijenja, kako odlučuje živjeti, boriti se, prigrliti život. I gledao sam ga kako se pronalazi.” ”A sada je ponovno izgubljen”, Millie je prošaptala. ”Nešto se dogodilo”, dodao sam. ”Oprašta se, Mojsije. Čini se kao da piše svoje memoare ili nešto.” Millie je bila u pravu. Ovo se činilo kao oproštajno pismo.

~ 78 ~ Knjigoteka

dasha&anna

8. poglavlje

P

RONAŠAO SAM NEKOGA da radi u baru pola radnog vremena, te sam počeo učiti Vincea kako voditi bar. Još sam uvijek bio pripravan za Morgov povratak, no možda je pronašao nešto bolje. Zapanjio me. No to je bio njegov izbor. Poslao sam mu ček na adresu koju sam imao zapisanu i nastavio žonglirati. Trenirao sam za svoju borbu četiri do pet sati na dan te sam bio u baru gotovo svake večeri. I nastavio sam pratiti Millie kući. Nikada se nije htjela voziti. Nisam ni ja. Noći su bile hladne, ali ne prehladne, a ja sam se veselio trenutku kada će me uhvatiti ispod ruke, kada će šetati pokraj mene i razgovarati sa mnom. Ja sam nju nasmijavao, a ona je nasmijavala mene. Impresionirala me, a ja se nisam morao truditi da bih impresionirao nju. Silno mi se sviđala. Bio je to čudan osjećaj, da ti se djevojka istinski sviđa, a da se ne pokušavaš zavući u njezine gaćice. Znam da to zvuči malo grubo, no postoji razlog zašto su muškarci takvi kakvi jesu. Postoji razlog zašto su žene stvorene takvima kakve jesu. To je čista biologija. Osnovna biologija. No nisam pokušavao spavati s Millie. Nisam je želio obrlatiti. Jednostavno mi se sviđala. A ostatak sam potiskivao. Čvrsto sam odlučio ignorirati biologiju prvi put u svojem, životu. S njom sam bio opušten. I nisam joj mogao prestati govoriti stvari koje mi nije bilo ugodno podijeliti ni s kim drugim. Jedne sam noći navukao prsluk dok sam je pratio kući umjesto jakne, a bijeli rukavi moje košulje bili su mi zasukani do laktova, kako sam ih uvijek nosio kada bih radio u baru. Prvi put moje su podlaktice bile izložene dodiru tijekom šetnje, a kada je Millie omotala svoj dlan oko moje ruke, osjetila je moj ožiljak. ”Što je ovo, Davide?” Prsti su joj prelazili preko duge, grube linije na mojoj desnoj podlaktici koja je sezala od mojeg zapešća do lakta. ”Imao sam trenutaka kada nisam baš silno želio živjeti”, lako sam priznao. ”Bilo je to davno. Sada se volim. Ne brini.” Želio sam da se nasmije, ali nije. ”Rezao si se?” Glas joj je zvučao tužno. Ne optužujuće. Samo tužno. ”Da, jesam.” ”Je li bilo teško?” Njezino me pitanje iznenadilo. Većina je ljudi pitala zašto. Nisu pitali je li ozlijediti sebe bilo teško.

~ 79 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Živjeti je bilo teže”, rekao sam. Nije ispunila tišinu riječima, a ja sam osjetio potrebu da objasnim. Ne da je impresioniram. Samo da joj objasnim. ”Prvi put kada sam se pokušao ubiti, prislonio sam si pištolj na glavu i počeo brojiti unatrag od sedamnaest; odbrojavajući godine svojega života. Moja je majka ušetala kada sam došao do broja pet. Tada su zaključali puške i promijenili kombinaciju na sefu. Stoga sam pribjegao džepnom nožiću. Bio je oštar i sjajan. Čist. I nisam se bojao. Prvi put u dugo vremena, uopće se nisam bojao.” Prstima je prelazila preko linije dok smo hodali, gladeći je, kao da bi mogla obrisati ožiljak. Stoga sam joj ispričao ostatak. ”No sudbina je ponovno intervenirala i pronašli su me prije nego što je bilo prekasno. Uvijek su me pronalazili, spašavali. Ali vidiš, ja nisam mogao spasiti svoju sestru. I osjećao sam se bespomoćnim. Bespomoćnim i beznadnim. Nakon tjedan dana u bolnici, prebacili su me na psihijatrijski odjel. Majka je plakala, a otac je bio kamena lica. Već su izgubili jedno dijete, a sada sam i ja želio nestati. Rekli su mi da sam sebičan. I bio sam. No nisam znao kako biti drukčiji. Dali su mi sve, a sve nikada nije bilo dovoljno. I to je zastrašujuće. Praznina je zastrašujuća.” ”Ondje si upoznao Mojsija.” Prisjetila se razgovora u parku. ”Da. Morat ćeš ga upoznati. I njegovu suprugu Georgiju. Oni su mi najdraži ljudi na cijelome svijetu.” ”Voljela bih to.” ”Imaju konje. Georgia zapravo radi s djecom koja su slična Henryju. Hipoterapija, tako to ona zove. Henryju bi se to vjerojatno svidjelo.” Počeo sam se zagrijavati za tu ideju. Henry je sve činio lakšim. Zbog Henryja bilo je u redu provoditi vrijeme s njom ne samo onda kada je pratim kući. On je bio savršeni amortizer između biologije i prijateljstva. Nedugo potom dogovorio sam kada ću dovesti Millie da upozna mojeg najboljeg prijatelja. I Henryja isto. Ne smijemo zaboraviti Henryja. MOJSIJE I GEORGIA srušili su staru kuću njegove bake i na njezinu mjestu sagradili veliku dvokatnicu s golemom terasom koja ju je okruživala sa svih strana te privatnim ulazom sa strane kako bi Mojsije mogao slikati i voditi svoj posao, a da ne izlaže obitelj svojim klijentima i obratno. Nimalo nije sličila otužnoj, malenoj kućici s tragičnom prošlošću koju sam prvi put ugledao osamnaest mjeseci prije kada smo se Mojsije i ja dovezli u grad tražeći odgovore i prateći

~ 80 ~ Knjigoteka

dasha&anna duhove. Mnoge duhove. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ne želim ostati u Levanu. Mojsiju nije dugo trebalo da odluči da neće otići iz njega. Ja ne bih ostao da sam bio na njegovu mjestu. Uzeo bih Georgiju i pronašao mjesto na kojemu možemo početi ispočetka. No prošlost nekada zna biti magnetična, a za Mojsija i Georgiju, njihova priča, njihova prošlost, nalazila se u tom gradu. Mojsije nije bio jedini koji je imao posao koji je trebalo održavati. Georgia je trenirala konje te je bila hipoterapeutkinja, koristeći se svojim životinjama kako bi se povezala s djecom i odraslima na način koji je pomagao njihovim tijelima i njihovom duhu. Posjed na kojemu je odrasla bio je spojen s posjedom Mojsijeve bake, posjedom koji mu je ona ostavila, pa pretpostavljam da je imalo mnogo smisla poraditi na svemu tome. Mojsije mi je uvijek govorio da ne možeš pobjeći od sebe. Valjda sam osjećao potrebu da zauzmem protektivan stav kad je riječ o mojem prijatelju. Želio sam da bude siguran, sretan i prihvaćen, brinuo sam se jer sam mislio da su ga ljudi u tom malom gradiću u Uti već otpisali. No što sam ja znao? Moj je prijatelj bio sretan. Stoga sam svoje strahove zadržao za sebe. Taj dan nije mogao biti bolji. Utah je besramno flertovao s proljećem i vani je bilo trideset stupnjeva, iako nije bilo razloga da bude tako toplo. Rekao sam Mojsiju i Georgiji da dolazimo i Georgia je bila spremna za nas. Ubrzo smo se našli u kružnom oboru, gdje su Millie i Henry mazili Georgijina palomina, Sacketta i konja po imenu Lucky, koji je bio onoliko crn koliko je Georgia bila svijetla, i koji je pratio Georgiju očima kamo bi god pošla. Jednom mi je rekla da ga je ukrotila zajedno s Mojsijem, premda nijedan od njih nije znao da ih je aktivno slamala. Mojsiju je još uvijek bilo neugodno u blizini većine životinja. Znatno je napredovao, no nervoznu energiju koju je osjećao cijeli život bilo je teško zatomiti, a životinje, posebice konji, imali su sklonost odražavati njegovu nelagodu. On i ja sklonili smo im se s puca, naslonivši se na ogradu, promatrajući Georgiju kako radi svoje. Ja sam držao malu Kathleen - koju sam ustrajno zvao Taglee samo kako bih naživcirao njezina oca - i pravio grimase, pokušavajući je nasmijati. Kada je počela široko zijevati, Mojsije ju je uzeo i prislonio na svoje rame, gdje je ubrzo zaspala. Slušali smo njezine malene uzdahe u ugodnoj tišini sve dok me Mojsije nije pogledao preko njezine pahuljaste glavice, skupljenih očiju, rukom mazeći Kathleenina sićušna leđa. ”Reci što imaš reći, Mo”, rekao sam, znajući da me to čeka. Kada je Georgia pozdravila Millie pruživši joj ruku i ljubazno joj rekavši ‘bok’, nasmiješila mi se kao da me uistinu željela zadirkivati

~ 81 ~ Knjigoteka

dasha&anna zbog moje nove ”prijateljice”, no ipak se suzdržala. Mojsije me nije želio zadirkivati. On je očito želio odgovore. ”Što se događa, čovječe?” Mojsije nije okolišao. Nikada. Ako si želio upoznati Mojsija, morao si obraćati pozornost, jer on nije davao mnogo. Morao si se silom probiti do njega i odbiti otići kada bi te odgurivao od sebe. To sam ja učinio. To je bio moj dar. Gurni, udari, uhvati se, izmori. To je i Georgia učinila. No ona je platila cijenu. A zauzvrat, Mojsije je štovao Georgiju. ”Kako to misliš?” mrko sam pogledao svojeg najboljeg prijatelja. ”Millie nije poput djevojaka koje... vodiš van.” Mojsije je završio rečenicu mnogo blažim riječima od one koju smo obojica u mislima umetnuli u njegovu dugu stanku. ”To je zato što je ne... vodim... van.” ”Ne?” ”Ne. Ona je moja zaposlenica. Prijateljica. Duhovita je. Zanimljiva. I jaka. To mi se sviđa. I Henry mi je postao drag. Ona ga dovodi u dvoranu. Malo sam radio s njim. Njegov je tata otišao kada je bio mali i jednostavno sve upija.” ”Ponovno spašavaš ljude, Tag?” ”Ja ne spašavam ljude.” ”Glupost. Skupljaš izgubljene slučajeve i sirotinju kao što stare bijele žene skupljaju mačke. Spasio si mene. Spasio si Axela i Coryja, pa čak i onog govnara Morgana, koji misli da ti čini uslugu vodeći bar. Zoveš ih Tagov tim, no trebao bi ih zvati Vragov tim. Sve spašavaš. Imaš nevidljivi plašt. Nosiš ga cijeli svoj život.” ”Tebe nisam spasio.” Nisam mogao ništa reći za ostale, iako nikada to nisam gledao na taj način. ”Da, Tag. Jesi.” ”Spasili smo jedno drugo.” ”Nije tako. Ja bih tebe pustio da potoneš, čovječe. To je razlika između tebe i mene. Ili barem Mojsija koji sam nekoć bio. Pustio bih te da potoneš kako bih svoju glavu zadržao iznad površine vode. Važno je bilo samo preživjeti. Ali ne i tebi. Ti bi umro prije nego što bi dopustio da ja potonem. Možda je na kraju sve ispalo dobro za obojicu. No ti si nas spasio, Tag. Ne ja.” ”Što sa svim ljudima kojima pomažeš svojom umjetnošću?” ”Ja sam samo glasnik. Ti? Ti si spasitelj. Zato se tako žestoko boriš. Ništa drugo i ne znaš. No ova djevojka ne želi spasitelja. Želi ljubavnika. To su dvije potpuno različite stvari. Georgia je sličnija tebi.

~ 82 ~ Knjigoteka

dasha&anna Zato ona i ja funkcioniramo. No Millie? Čini mi se da je ona sličnija meni. Samo promatra. Upija okolinu.” ”Promatra?” upitao sam, iskrivljenih usana. ”Promatra. Ne moraš vidjeti da bi promatrao. Jamčim ti da ta djevojka već zna kakav si muškarac. I sviđa joj se to što promatra. No ne želi spašavanje. Ni ja nisam želio spašavanje, ne od Georgije. Želio sam pokoravanje.” Mojsijeve su se oči zadržale na njegovoj supruzi, koja je vodila Henryja i Millie u krug na konjima koje je slomila i trenirala vlastitim rukama. Leđa su joj bila uspravna, glas smiren. Bila je ona visoka, mlada žena vitke, čvrste figure i plave kose išarane pramenovima izblijedjelima od sunca, koja se njihala u debeloj pletenici, padajući joj gotovo do struka. Pokoravanje se nije nalazilo u njezinu rječniku. No onda je podigla pogled, a ja sam promatrao kako joj oči prelaze preko mene i zastaju na Mojsiju koji je držao njihovo uspavano dijete i shvatio sam na što je Mojsije mislio. Ponekad je pokoriti se značilo zaboraviti na svoj ponos, pustiti da netko drugi preuzme uzde, povjeriti svoj život i svoju ljubav nekome drugome, iako on to možda nije zaslužio. To je ona učinila. ”Želiš Millie? U nekom ćeš trenutku morati skinuti svoj plašt i prepustiti se, faco.” Mojsije je ponovno progovorio, blagog glasa i još blažih očiju. ”Pokoriti se.” ”Tko kaže da je želim?” opirao sam se. ”Daj molim te, čovječe. Razgovaraš s promatračem. Poznajem te bolje nego što ti poznaješ sebe. Nemoj meni mazati oči.” ”Znači, imam najboljeg prijatelja koji vidi sve i prijateljicu...” nisam mogao reći djevojku, ”...prijateljicu koja ništa ne vidi.” ”Vidi ona mnogo. Ti si taj koji je slijep. A slijep si zato što se bojiš. A bojiš se jer znaš da je već prekasno. I trebaš se bojati, čovječe. Nju neće biti lako voljeti. Ne dolazi sama. Dolazi s Henryjem. No dovraga, Tag. Nikada te nije zanimalo voljeti one koje je lako voljeti. Mislim da nikoga nije teže voljeti od mene. A ti si se gotovo bacio na mene. Nisam te se mogao riješiti. Voliš izazove. Kvragu, živiš za njih!” ”Nisam još spreman, Mojsije”, rekao sam čvrsto. ”Nemoj me tjerati ni na što.” ”Kaže onaj koji je meni rekao da krenem čvrsto i brzo s Georgijom.” ”Ispalo je da sam bio u pravu, nisam li?” Nasmijao se, uživajući u tome što sam bio u pravu. ”Jesi. Ali i ja sam. Nisi spreman? Dobro. Ali nemoj je povrijediti.”

~ 83 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”A zašto bih to učinio, Mo?” Ponekad me baš znao raspizditi. ”Jer znaš biti glup.” Osmjehnuo se gledajući me preko sićušne glavice svoje kćeri, a ja sam razmišljao o tome kako ga i gdje mogu udariti, a da mu ona ne ispadne iz ruku. ”Njezina je majka mrtva.” Bila je to izjava, ne pitanje. Mojsije nije pitao. Nije morao. Osmijeh mu je nestao, a u očima je imao onaj pogled koji bi se pojavio kada bi vidio duhove. ”Da.” Kimnuo sam. ”Prije nekog vremena. Rak pluća. Njihov je tata otišao otprilike godinu dana nakon što je Millie izgubila vid. Millie misli da je to zato što se nije mogao nositi s autističnim sinom i slijepom kćeri. Ne znam što je istina. No nisu u kontaktu s njim, osim novca. Barem šalje novac.” ”Zabrinuta je za svoju djecu. Neprestano mi pokazuje Amelien štap za hodanje i knjigu, knjigu za djecu. Nešto o divu.” ”Dobro su. Brinu se jedno o drugome”, ustrajao sam. ”Hmm”, Mojsije je promrmljao, a u mojem se želucu okrenulo nešto teško i mračno. ”Ne čeka valjda nekoga od njih, Mojsije?” Mojsije je rekao da se duhovi počinju zadržavati u blizini svojih bližnjih pred njihovu smrt, kao da ih čekaju da bi ih pozdravili ili ih poveli kući. ”Ne. Ne čini se tako.” Mojsije nije rekao više ništa, a ja sam odustao od daljnjeg razgovora, naviknut na Mojsijeve mušice, njegove sposobnosti, naviknut na njegovu nevoljkost da objašnjava. (Kraj kasete) Mojsije ”VIDIO SI MOJU majku, Mojsije?” Millie me upitala. Kimnuo sam, a onda sam shvatio što sam napravio i odgovorio naglas. ”Da.” ”Kako je izgledala?” Milite je upitala, a u glasu joj je bilo više čežnje nego sumnje. ”Poput tebe. Izgleda poput tebe. Tamna kosa, plave oči, dobra struktura kostiju. Znao sam tko je čim je došla do mene. A ti i Henry stajali ste ravno preda mnom. Nije bilo teško zaključiti.” Millie je kratko zatresla glavom kao da treba presložiti svoje misli, presložiti sve što je mislila da zna. Uvijek je bilo tako. Ljudima je trebalo neko vrijeme da spoznaju ono nevjerojatno.

~ 84 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Knjiga - knjiga o divovima. Što s njom?” Upitao sam, dajući joj nešto opipljivo na što se može usredotočiti dok joj glava i srce ne pronađu kompromis. ”Ne znam...” zamucala je, dlanove podigavši k svojim obrazima. ”Divovi koji se igraju skrivača?” Pokušao sam joj pomoći. Slika koja mi je ispunjavala glavu bila je ona golemih stopala koje su virile ispod kreveta. ”Gdje se divovi igraju skrivača? Stopala njihova skriti se ne mogu ni ispod najvećeg pokrivača”, Millie je prošaptala. ”To je to”, rekao sam. ”Ne mogu se zavući pod krevet, niti u ormar čučnuti. Ne mogu se skriti iza drveta, niti u džep bućnuti.” Ovaj je put Georgia recitirala stihove, a ja sam iznenađeno pogledao svoju suprugu. ”Pjesmica se zove Kada se divovi kriju. Znala sam je čitati Eliju. On ju je obožavao. Čitali smo je gotovo jednako često koliko smo čitali knjigu Čudesni konj Calico.” Osjetio sam isto ono probadanje u prsima koje bih osjetio svaki put kada bih pomislio na svojega sina. A onda sam osjetio mir koji je došao, spoznaja da ljubav nastavlja živjeti. ”Zaboravila sam na tu knjigu! Henry ju je nekoć obožavao - moja mama i ja čitali bismo mu iz nje, opet i opet. Zapravo, ja sam je cijelu zapamtila, pa bi, čak i kada mi je vid počeo slabiti, a i kada me u konačnici potpuno napustio, Henry okretao stranice, a ja bih se pretvarala da čitam.” ”Mogli su se skriti iza planine, no uspon traje čitav dan. Mogli su se skriti ispod oceana, no mogao bi ih progutati bezdan”, Georgia je izrecitirala. ”Mogli bi pružiti ruke i Mjesec dohvatiti...” Millie je rekla. ”I iza oblaka se skriti...” Georgia je dodala sljedeći stih. ”Mogli bi se šuljati iza tebe, kad ne bi morali tako glasni biti”, Millie je dovršila, smiješeći se. ”U priči, divovi se skrivaju na danjem svjetlu. Nalaze se gdje god pogledaš, no skrivaju ih zgrade i drveće. Na jednoj ti se slici čini da gledaš ponton, a onda shvatiš da je to div koji leži na pijesku. Na drugoj div ima oblik zrakoplova, ležeći na leđima, ruku ispruženih tako da nalikuju na krila, cipele položivši jednu uz drugu, s vršcima prema gore, tako da te podsjećaju na rep. To je knjiga sa slikama na kojima tražiš tragove. Znaš, nešto poput Gdje je Jura, no umjesto sićušnih figurica u majicama s crvenim i bijelim prugama, divovi su golemi. A ilustrator ih je nacrtao na taj način da se jednostavno stapaju s pozadinom.”

~ 85 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ima mjesto gdje divovi se kriju, no odati ga neću. Želiš li divove pronaći, moraš ih sam otkriti”, Georgia se ubacila. Smiješila se, no osmijeh joj je bio pun boli, te sam posegnuo i primio je za ruku. ”Kada sam oslijepjela i počela se koristiti štapom, Henry je imao samo četiri godine. Mislio je da tražim divove. Mislio je da je moj štap pronalazač divova. Hodao bi uokolo zatvorenih očiju, razbijajući stvari njime.” ”Zašto onda misliš da je tvoja mama željela da vidim tu knjigu?” upitao sam, prisjetivši se njezine ustrajnosti. ”Neprestano mi je pokazivala stranice, slike. Željela mi je nešto reći.” ”Moj je tata otišao”, Millie je promišljala, kao da je nesigurna kako mi odgovoriti, ali pokazujući volju da naglas istraži to pitanje. ”Prestali smo čitati tu knjigu kada je moj tata otišao. Igrao je za San Francisco - znači on je bio ‘Div’.” Slegnula je ramenima kao da se pokušava uvjeriti da to i nije bilo tako važno. ”Znali smo gdje se svaki div skriva u knjizi. Pronašli smo ih sve stotinu puta. No jednog diva nismo mogli pronaći. Taj je posve nestao. Sjećam se jednom, čula sam kako je mama čita Henryju, nedugo nakon što je otišao... Počela je plakati.” Želio sam sve povući. Nisam želio više raspravljati o tome. No Millie je nastavila. ”Zatim je Henry počeo imati noćne more, a skriveni divovi više nisu bili razigrani i bezopasni. Bili su zastrašujući. Bio je siguran da su naši kreveti zapravo prerušeni divovi i da će nas oteti dok spavamo. Mislio je da su vrata hladnjaka usta diva, da je smetlarski kamion glasan, gladni div koji će pojesti sve pred sobom. Postalo je smiješno, a onda je moja mama zabranila knjigu i to je bilo to. Divovi su polako ponovno postali kućanski uređaji, a njegov je krevet postao jednostavno krevet. Još uvijek, doduše, ne voli kamione za smeće.” Nasmiješila se, a ja sam se zahihotao. No nije bilo smiješno. Ništa od toga nije bilo smiješno. ”Čudno je to”, Millie je dodala. ”Henry me prije otprilike mjesec dana upitao znam li priču o Davidu i Golijatu. A iako sam mu rekla da znam, osjećao je da je važno izvijestiti me o tome kako je David ubio Golijata. Činio se posebno oduševljenim što imamo vlastitog ubojicu divova.” Bio on ubojica divova ili ne, prvi sam se put zapitao je li mi Milliena majka pokušala prenijeti svoje nepovjerenje prema Tagu. Možda je znala da će pobjeći, baš kao i njezin suprug. Možda je znala da njezina djeca zaslužuju više.

~ 86 ~ Knjigoteka

dasha&anna *

*

*

~ 87 ~ Knjigoteka

dasha&anna

9. poglavlje

H

ENRY JE ZASPAO na Millienom ramenu pet minuta nakon što smo krenuli kući i uspio ju je zgurati sasvim blizu k meni, preuzevši dobar dio prostora prednjeg sjedišta na čitavih devedeset minuta, koliko nam je trebalo do Salt Lakea. To mi se sviđalo više no što mi se trebalo sviđati. Sviđao mi se pritisak njezinog bedra uz moje, to što mi se ruka našla među njezinim koljenima svaki put kada bih posegnuo za mjenjačem, miris njezine kose svaki put kada bih je pogledao u lice. Razgovor koji sam vodio s Mojsijem nije mi davao mira i osjetio sam nalet bijesa jer me prozvao zbog mojeg prijateljstva s njom, zbog toga što me natjerao da razmotrim naš odnos. Nisam ga želio razmatrati. Želio sam uživati u njemu. Proveli smo popodne u ugodnom razgovoru, družeći se sa životinjama. Henry je konjima prišao gotovo bez straha, a ja sam imao osjećaj da ćemo u danima koji su nam slijedili dobivati čitav niz statistika i zanimljivih činjenica o džokejima i utrkama konja. Georgia je rekla Henryju da je visok točno koliko i neki profesionalni džokeji, zbog čega su mu se napuhnula prsa te je počeo hodati malo uspravnije. Već me je ispitivao kada se možemo vratiti. Obećao sam mu da će to biti uskoro, ošinuvši Georgiju i Mojsija mrkim pogledom kada su počeli dizati obrve, smješkajući se. Nisu bili suptilni oko toga koliko su fascinirani s Millie, no bilo je nemoguće ne biti fasciniran. Ni ona nije pokazivala strah, a ja sam većinu dana proveo pokušavajući ne zuriti u nju, pokušavajući ne hraniti znatiželju mojih prijatelja. ”Kakav je bio osjećaj, biti na konju?” upitao sam Millie, očima leteći s ceste prema njezinu licu i obratno. ”Kao da imaš oči. Konj je znao kamo ići, a ja sam imala osjećaj da sam tu tek da se usput povezem, no bilo je dobro.” ”Nisi se bojala, čak ni malo?” ”Naravno da jesam. Bojim se sve vrijeme. Toliko sam se bojala kada sam izgubila vid da sam neko vrijeme samo sjedila u sobi i svirala gitaru. No nakon nekog vremena shvatila sam, budem li se bojala učiniti išta, da neću biti samo slijepa, bit ću kao mrtva. To me još više plašilo. Jedino ono što mogu vidjeti sam ja, znaš? Sve ono što mi se odvija u glavi. Moje misli, moje osjećaje, moje strahove, moje mane. Jedino te stvari jasno vidim. Ostalo je igra pogađanja. Sljepoća te prisiljava da se pomiriš sam sa sobom, rekla bih.”

~ 88 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Prednosti sljepoće”, rekao sam, a ona se nasmijala. ”Često to kažem, zar ne?” ”Da. I prokleto je fora što to činiš.” ”Pa, mogla bih nabrojiti i bezveznosti sljepoće, no to bi potrajalo cijeli dan.” ”Bezveznosti?” ”Da. Sve stvari koje su bezvezne kada si slijep”, rekla je suho. ”Reci mi jednu. Prvu stvar koja ti pada na pamet”, ustrajao sam. Počela je govoriti, a zatim zatresla glavom, ugrizavši se za usnu. ”Ma ne.” Lagano sam je trknuo ramenom, zbog čega se malo zaljuljala. ”Hajde. Kukaj, mala. Kukaj.” Obrazi su joj postali ružičasti. ”Ne.” ”Krenula si nešto govoriti, a onda si se predomislila. Vidio sam!” ”Dobro. To. To je bez veze.” ”Što?” ”Ne mogu vidjeti što TI misliš. Ne mogu pogledati tvoje lice i dobiti barem neku ideju o tome što se odvija u tvojoj glavi. To baš nije pravedno. Doista bih voljela vidjeti tvoje lice. Barem jednom.” Oboje smo šutjeli pola sekunde prije nego što sam ja prekinuo napetost. ”Dovraga. To stvarno jest bez veze. Uistinu imam predivno lice”, zadirkivao sam je, no u prsima sam osjećao stezanje, a grlo me malo boljelo. Dahnuo sam i nasmijao se kada me podbola svojim malim oštrim laktom u rebra. ”Znaš što je još bez veze?” ispalila je, ohrabrena mojim prividnim manjkom suosjećanja. ”Rekao sam da možeš nabrojiti samo jednu. Ne želimo srušiti branu pa da nas poplava odnese, Millie.” Zarežala je i nastavila kao da je izluđujem. ”Ne mogu voziti. Ne mogu pobjeći. Mogu hodati, no to nije isto kao sjesti za volan i odvesti se. Umjesto toga, moram se oslanjati na zlobnike poput tebe kada želim nekamo ići. To mrzim više od svega”, progunđala je. Bez upozorenja, prešao sam u drugu traku i izišao na najbližem izlazu prilično agresivnom brzinom. Bio je to izlaz nedaleko od gradića koji se zvao Mona; projurio sam ispod nadvožnjaka i skrenuo na prilaznu cestu te se zaustavio uz rub uz škripu guma. Henry se

~ 89 ~ Knjigoteka

dasha&anna zaljuljao na svojem pojasu i promijenio položaj, a da se nije probudio, prikladno oslobodivši Millieno rame. ”Opa!” Millie je ciknula, zgrabivši se za moje bedro. ”Što radiš? Još nismo stigli zar ne?” ”Dat ću ti da voziš.” ”Š-što?” dahnula je, grčevito se uhvativši za kontrolnu ploču. Prilagodio sam volan kako bih stvorio malo više prostora, gurnuo sjedalo unatrag koliko je išlo, što i nije bilo mnogo, s obzirom na moju veličinu, i povukao Millie na svoje krilo, zanemarujući svjetlo upozorenja koje mi je pištalo u glavi. Preblizu. Odstupi. Zgodna ženska

u krilu. Prekršaj! Kršenje zone prijateljstva!

”Davide!” Bila je pritisnuta leđima uz mene, grčevito se držeći, kao da sam joj rekao da ćemo skočiti s litice. ”Prekini se migoljiti!” Nasmijao sam se kako ne bih zastenjao, a ona se istog trena sledila. ”Držim te, Millie. Držim te. Ovo će biti zabavno. Baš kao kada si jahala konja, a Georgia je držala uzde.” ”Dobro”, zacičala je, kimajući tako silovito da je glavom udarila u moju bradu, a ja sam se zahihotao, impresioniran njezinom odvažnošću i povjerenjem. Postavio sam njezine ruke gdje sam ih želio na volanu, a ona je prešla rukama gore-dolje, kao da nikada nije dotaknula ništa slično. Okrenula je volan amo pa tamo te se nervozno zahihotala prije nego što ih je vratila ondje gdje sam ih ja postavio. ”Jesi li dobro?” ”Da. Dobro. Super.” ”E sad, ja ću biti ovdje i govorit ću ti što činiti, i pomoći ću ti upravljati ako nas počneš odvoziti u stranu.” Dao sam gas, a onda postavio njezinu nogu na papučicu pustivši je da učini isto. Mogao sam osjetiti da se trudi ne pobjeći s mojega krila – tijelo joj je takoreći vibriralo od nervoze - no nije pobjegla. Ostala je, pažljivo slušajući. Dao sam joj osnovne upute, a onda joj pomogao da polagano krene, idući otprilike deset kilometara na sat. Ruke je pomicala nekoliko centimetara lijevo i desno, pa sam ja morao blago povući volan da nas izravnam. A onda smo ubrzali, tek malo. ”Kakav je to osjećaj?” ”Kao da padam”, prošaptala je, ukočena tijela, ruku čvrsto postavljenih na volan. ”Opusti se. Padanje je lakše ako mu se ne opireš.” ”I vožnja?”

~ 90 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”I to. Sve je lakše ako se ne opireš.” ”Što ako nas netko vidi?” ”Onda ću ti reći kada da mahneš.” Zahihotala se i malo opustila. Poljubio sam je u sljepoočnicu koja je bila prislonjena uz moj obraz, a onda se odmah ponovno ukočila. Sranje. Nisam razmišljao. Samo sam reagirao. ”Potapšao bih te po leđima, no čelo ti je bilo bliže”, rastegao sam. ”Ide ti. Voziš.” ”Koliko brzo idemo?” pitala je, bez daha. Nadao sam se da je to zbog straha, a ne onog poljupca. ”Ma letiš, mala. Dvanaest kilometara na sat. Ovom brzinom doći ćemo do Salt Lakea za dva dana, neću više osjećati noge, a Henry će zatražiti svoj red. Dodaj malo gasa. Idemo vidjeti možemo li ga dogurati do šesnaest.” Odjednom je pritisnula papučicu te smo poletjeli prema naprijed uz trzaj. ”Opa!” uzviknuo sam, podigavši ruke kako bih uhvatio njezine na volanu. Krajičkom oka vidio sam kalio se Henry uzmigoljio. ”Danika Patrick prva je vozačica NASCAR-a koja je osvojila NASCAR Sprint Cup Series”, rekao je drveno, prije nego što se ponovno zavalio u svoje sjedalo. Bacio sam pogled prema njemu, našavši njegove oči ponovno zatvorenima. Millie ga je očito čula, stoga je kriknula i malo jače nagazila na gas. ”Henry te upravo usporedio s Danikom Patrick. I očito ga ne zabrinjava to što voziš jer je već ponovno zaspao.” ”To je zato što Henry zna da sam opaka.” ”O, da. Opaka si, Blesava Millie. ‘Juriš sto pedeset kilometara na sat niz slijepu ulicu’”, zapjevao sam malo Boba Dylana, iznimno uživajući u vožnji. ”I Henry ti vjeruje”, Millie je dodala, više sebi nego meni, a ja sam se odupro porivu da je ponovno poljubim. Odjednom mi više nije bilo ni do smijeha ni do pjesme. Došlo mi je da zaplačem. (Kraj kasete) Mojsije BILO JE NEŠTO U MIRISU DVORANE. Tag ga je obožavao. Rekao je da miriše bolje od svježe pokošenog sijena, ženskih grudi i odreska

~ 91 ~ Knjigoteka

dasha&anna zajedno. A to su mu bile najdraže stvari. Tagova je dvorana mirisala na znoj, izbjeljivač, s natruhom omekšivača. Nisam mogao odlučiti zašto je miris omekšivača tako istaknut dok nisam shvatio da ga vrućina i znoj istjeruju iz odjeće. Mirisala je cjelovito - znoj, sapun i dobre namjere pomiješane sa zdravom dozom testosterona i pretjeranog samopouzdanja. Mirisala je na Taga. Tag je sve vrijeme puštao trešteću glazbu, no imao je zanimljiv odabir - malo Merlea Haggarda, malo više Metallice, s pokojom pjesmom Michaela Jacksona, Neila Diamonda i The Killersa radi razvedravanja atmosfere. Bio je eklektičnih ukusa. To, i nije mogao dugo zadržati pozornost na jednoj stvari. Prije no što je Georgia ušla na taj vlak osamnaest mjeseci prije i ponovno se vratila u moj život, živio sam u apartmanu iznad dvorane radeći s Tagom gotovo svaki dan. Ondje mi je bilo ugodno - ljudi, atmosfera, sve - a kada bih ušetao kroz vrata, sa svih bi me strana pozdravili entuzijazam i očita znatiželja, što je za mene bilo prilično normalno. Uočio sam Axela kako radi sa skupinom boraca te vidio kako je Andy sav obložen spužvom, primajući udarce u oktogonu. Dok sam se premišljao koga prvoga prekinuti, moje je ime zaorilo dvoranom i obojica su se ispričala i počela mi prilaziti, a da se ja nisam morao ni pomaknuti. Mikey je slijedio Axela, zgrabivši svoju štaku, obrušivši se na mene kao da i on želi odgovore. Mikey je rijetko vježbao sa svojom prostetičkom nogom i bio je jednonogo čudo na više od jednog načina. Klinac Cory, koji se tek bio pridružio ekipi kada sam oženio Georgiju, nije bio daleko iza njih. Zbog pitanja u njihovim očima i zabrinutosti u izrazima, napetost koju sam pokušavao obuzdati ponovno se rasplamsala. Nisam imao odgovore. Zato sam došao. ”Ima li kakvih novosti?” Mikey je upitao, posve zanemarivši pozdrav. Zapazio sam da ljudi oko nas čekaju čuti što imam reći, a ja nisam želio raspravljati o Millie i Tagu usred dvorane. Axel je uhvatio oprezni pogled koji sam mu uputio iskosa te me poveo u mali ured koji sam poharao dva dana prije u pokušaju da pronađem Taga. Mikey, Cory i Andy nisu zatražili dopuštenje da pođu s nama, a ja im to nisam zabranio. Možda bismo zajedno mogli nešto otkriti. Axel nije čekao da započnem nedogovoreni sastanak. Pokazao je na zid, na raspored za sljedeći mjesec koji je cijeli bio ispunjen. ”To je Tagov rukopis. Zasigurno je došao ovdje u nekom trenutku prošli tjedan i ispunio ga. Nitko ga nije vidio, i nisam se toga sjetio kad smo prvi put pričali, Mojsije. Raspored je uvijek ažuriran, uvijek napisan mjesec dana unaprijed. Nije mi sinulo da je morao doći.” Axel

~ 92 ~ Knjigoteka

dasha&anna je slegnuo ramenima. ”Zbog toga sam se osjećao malo bolje. Barem ne leži negdje pokraj ceste, znaš?” Kimnuo sam. ”Reci mu za papire, Axele”, Andy je ustrajao. Axel je otišao do ormara za kartoteku, ormara u kojem smo Millie i ja pronašli kasete. Izvukao je snop papira i pružio mi ih. ”Primio sam ih jutros. Ovjerene. Od Tagova su odvjetnika.” Preletio sam ih pogledom što sam brže mogao, a zatim prestravljeno pogledao Tagov tim. ”Jesu li svi dobili primjerak?” upitao sam. ”Ja sam dobio primjerak”, Cory je rekao. ”I ja”, javili su se Mikey i Andy. Bili su to pravni dokumenti s detaljima o prijenosu vlasništva dvorane na Axela Karlssona, a Andrew Gorman, Michael Slađe i Cory Magnum bili su navedeni kao suvlasnici Tag Teama i dioničari trgovine te prava na licenciju. ”Je li ovo već stupilo na snagu?” dahnuo sam, pregledavajući pravni žargon u potrazi za nadnevcima i detaljima. ”Ne. To je proces. Moram pristati na uvjete. Svi moramo. No ono najvažnije je sređeno”, Axel je odgovorio, a njegov je izraz govorio sve. Nije bio euforičan zbog svojeg zgoditka, ako je to bio. Bio je shrvan. ”Koji se jarac događa?” Andy je zarežao, tako izraženog irskog naglaska da je pitanje zazvučalo malo drukčije no što bismo ga inače izrekli, ali osjećaj je ostao isti. ”Nitko nije ni vidio ni čuo Taga?” Morao sam još jednom upitati. ”Leo ga je posljednji vidio, no to je bilo prije gotovo tri tjedna”, Axel je rekao. To mi je već i prije rekao, no nije škodilo ponoviti. ”Leo ga je odveo u bolnicu na par šavova nakon što je okončao tučnjavu u baru”, sažeo sam. ”Leo ga je također i odveo kući. Millie ga je vidjela nakon toga. Proveo je noć ondje.” Momci su izmijenili poglede. ”Što?” oštro sam upitao. ”Ništ’”, Andy je rekao, ”Samo, sviđa nam se Millie. Sretni smo zbog njega.” Kimnuo sam. I meni se sviđala. I ja sam bio sretan zbog njega. Suspregnuo sam psovku i nastavio.

~ 93 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Proveo je ondje i sljedeću noć, kako kaže Millie. Rekla je da je bio dobro raspoložen i da se osjećao dobro. Udarac u glavu očito ga nije zabrinjavao.” ”Nisam iznenađen. Nitko ne prima udarce poput Taga”, Cory je progovorio, diveći se. Zamislivši se. ”Otišao je prije nego što se probudila”, nastavio sam. ”Čekala ju je poruka na mobitelu. U njoj je pisalo da se ne brine za njega, da je otišao izvan grada posjetiti svoje roditelje. Da ih već predugo nije vidio.” ”Nazvao si njegovu obitelj?” Mikey je upitao. ”Jesam. Nije se pojavio ondje niti im je uopće rekao da dolazi, stoga ga nisu očekivali.” ”Mislio je voziti do Dallasa? To je duga vožnja. Dvodnevni put, u oba smjera. Barem. Trebao bi prijeći mnogo kilometara. Jesi li nazvao policiju?” Mikey je upitao. Odmahnuo sam glavom, ”Jesam. Ali mislim da uopće nije namjeravao otići u Dallas. Mislim da si je samo kupovao vrijeme. Na ovim papirima stoji nadnevak od prije šest dana.” ”Kupovao određenoga.

vrijeme

da

učini

što?”

Axel

je

upitao

nikoga

”Kupovao vrijeme da sredi svoja sranja. Da se pobrine da je sve pokriveno”, rekao sam turobno. ”Tag je postavio Vincea na mjesto menadžera prije otprilike tri tjedna, a i Lea je promaknuo. Vince kaže da Tagovo ime više nije nigdje na rasporedu bara. Mislio je da je to zato što je Tagu dosadilo raditi tolike sate. Radio je hrpu toga otkad je Morgan otišao”, Axel je dodao. Cory je ispalio niz psovki, zbog čega su ostali pokazali na staklenku s imenom HENRY na Tagovu stolu, koja je već bila krcata kovanicama. Očito je to bila staklenka u koju si morao ubaciti novčić svaki put kada bi opsovao. ”Tvoja će čitava plaća ići u to, Magnume”, Mikey je uzdahnuo, a ja sam imao osjećaj da ga nitko neće natjerati da isplati. ”Znači, nitko nije razgovarao s njim niti ga je vidio u posljednja dva tjedna, a Millie ga je posljednja vidjela?” Axel je ponovio, rukama prolazeći kroz kosu. Njegova plava vojnička frizura nije se pomakla ni milimetra. ”Čini mi se da ga je njegov odvjetnik posljednji vidio”, rekao sam, i dalje listajući papire koje sam držao u rukama. ”Kako je Millie?” Mikey je upitao. ”Što ona kaže na sve ovo?”

~ 94 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”U vrlo je staloženom kaosu”, iskreno sam odgovorio. ”Ništa nije rekla, no prilično sam siguran da misli da je ona razlog njegovu bijegu.” Cory je ponovio isti niz vulgarnosti koji je izrekao i minutu ranije. ”Ne.” Axel je odmahivao glavom. ”Ne. To nema nikakvog smisla. Vidio sam mu lice kada je Henry ušao u bar te noći. Bilo je vrijeme zatvaranja, a ja sam pravio Tagu društvu i pio. Henry je uletio kroz vrata, bosih nogu, bez kaputa. Trčao je cijelim putem, i bio je izvan sebe.” ”Zašto?” upitao sam. Tu priču još nisam čuo. ”Nismo znali. Znaš Henryja. Priča u sportskim zanimljivostima. Prokleto je teško komunicirati s njim. No govorio je nešto o Millie i nešto ga je očito uznemirilo. Nikada nismo vidjeli Taga da tako izgleda. Ostavio je Henryja sa mnom i izletio kroz vrata u deset sekundi. Ne ostavljaš djevojku koja izaziva takvu reakciju. Svi gnjavimo Taga zbog njegovih žena. No Millie je drukčija.” ”Millie je drukčija”, Mikey se složio, kimajući. Cory je samo opsovao i povukao svoju kosu. ”Koji se jarac događa?” Andy je ponovno upitao. No ovaj put nije zvučao ljutito. Zvučao je jednako izgubljeno kao što je bio Tag. *

*

*

~ 95 ~ Knjigoteka

dasha&anna

10. poglavlje

M

ILLIE!” KUĆA je bila u potpunom mraku. Na trijemu nije bilo svjetla niti je ono dolazilo s prozora. Nisam mogao otvoriti zasun na vratima ograde iako sam ga prije otvarao bez problema. Preskočio sam ih i prešao stazu u trima letećim koracima, popevši se uza stube jednim skokom, utrčavši kroz otključana vrata dok mi je srce udaralo poput bubnja, a u glavi odzvanjale činele. Bilo je tako mračno unutra, a tama me uvjeravala da ću, kada pronađem sklopku za svjetlo, vidjeti nešto što nisam želio vidjeti. ”Millie!” Ispipavao sam zid u potrazi za sklopkom kada sam rukom okrznuo Millien štap koji je ondje bio naslonjen. Ako je Millien štap ovdje, na svojem uobičajenom mjestu, i ona je ovdje. Pronašao sam sklopku te je Svjetlost poplavila predsoblje, osvjetljujući kapljice krvi koje su se šunjale od ulaza i penjale niz stube, preskočivši stubu prije no što su se na sljedećoj skupile u veću lokvicu. Odjednom sam se našao na vrhu stuba i počeo lupati hodnikom ne znajući kamo idem. Nikada nisam bio u ovom dijelu kuće. Otvarao sam vrata, paleći svjetla sve dok nisam pronašao sobu koja je morala biti Milliena. Zidovi su bili goli, drveni pod uredan - nije bilo razasutih stvari ili bačene odjeće preko koje bi se Millie mogla spotaknuti. Kapljice krvi vodile su do zatvorenih vrata nasuprot njezinom uredno pospremljenom krevetu. ”Millie?” rekao sam, no iz usta mi je izišao samo šapat. Nisam više mogao vikati. Bio sam previše uplašen. Prišao sam vratima i otvorio ih, pripremivši se za najgore, no naišao sam na kupaonicu koja je bila mračna poput ostatka sobe. Svjetlo iz spavaće sobe ispunilo je mali prostor, a pred sobom sam ugledao Millie, koja je sjedila na rubu kade u topiću i kratkim hlačicama, kose skupljene kao da se sprema kupati, a ne želi je smočiti. Krv je bila razmaljana po cijelom umivaoniku i pločicama, podsjećajući na grotesknu sliku koju je netko obojio prstima. Rukom sam kliznuo po zidu pokraj vrata, a svjetlo koje sam upalio tamnocrvenu boju pretvorilo je u jarkocrvenu. Millie je u ušima imala slušalice, a glava joj se njihala kao da se opušta, a ne kao da će uskoro iskrvariti. Jednu je ruku omotala starim ručnikom, čvrsto ga stežući. Oči su joj bile otvorene, tupo piljeći, potpuno nesvjesna da sam tu.

~ 96 ~ Knjigoteka

dasha&anna Izvukao sam joj slušalice iz ušiju, a ona je kriknula, očito zapanjena. ”Amebe”, zarežao sam. ”Davide?” ciknula je, no u glasu joj je bilo više iznenađenja nego boli. ”Kojeg vraga radiš?” ”Kojeg vraga ti radiš?” ispalila je, odgovorivši istim ljutitim tonom. ”Kuća je u mraku, po stubama ima krvi, ova kupaonica izgleda kao da si se pokušala ubiti, a ti sjediš tu i uživaš u svojem iPodu..” ”Porezala sam si prst. Mislim da nije strašno. Malo pulsira, ali to je sve. Prilično je krvario, pa sada pokušavam zaustaviti krvarenje dovoljno da bih zalijepila flaster na nj.” ”Daj da vidim.” Kleknuo sam ispred nje i odmotao ručnik s njezinih prstiju. Krv je odmah navrla te se počela prelijevati, ali ne prije no što sam uspio dobro pogledati ozljedu na njezinom kažiprstu. ”Prilično je duboka, no vjerojatno bi mogla proći s flasterom ako se ne bojiš malog ožiljka.” Ponovno sam čvrsto omotao njezin prst i uputio je da ga drži u zraku. ”Gdje su flasteri?” ”Mislila sam da su u mojem ormariću iznad umivaonika. Nisam mogla pronaći nijedan. No nisam dugo tražila. Krvarila sam i željela sam to zaustaviti prije nego što napravim preveliki nered. Henry mrzi krv i nisam ga željela probuditi.” ”Prekasno.” ”Što?” ”Prepala si ga nasmrt, Millie. Henry je ušao u bar u pidžami, blebećući o krvi i broju šavova na bejzbolskoj loptici. Bio je posve izvan sebe. Pomislio sam da ti se nešto strašno dogodilo. Nisam znao što ću naći.” Odjednom se soba zavrtjela oko mene te sam sjeo na zahodsku dasku prije no što se onesvijestim i stvorim sasvim drukčiji hitni slučaj. ”Stvarno?” zapitala je, zapanjena. ”Mislila sam da je u krevetu! Nisam ga čula. Bila sam...” ”Slušala glazbu?” poviknuo sam. ”Da! To nije zločin, Tag. U vlastitom sam domu! Ne moram ti se ispričavati! A kuća mi je uvijek u mraku kada Henry spava! Slijepa sam, sjećaš se? Ne trebaju mi svjetla!” Donja joj je usna zadrhtala, a ja sam prostenjao. ”Kvragu, Amelie. Ne plači, mila. Uplašio sam se. Dobro?” Uplašio se, blago rečeno. Ustao sam i otvorio vrata ormarića sa zrcalom iznad umivaonika. Mogao sam vidjeti gdje je Amelie tražila flastere zahvaljujući krvavim otiscima prstiju i zakrvavljenim predmetima,

~ 97 ~ Knjigoteka

dasha&anna koji su bili nagurani na malim policama. Na gornjoj su se polici nalazila tri flastera, a ja sam ih zahvalno uzeo, zatvorivši ormarić i obećavši si da ću ga oribati kada sredim Millie. ”Gdje je Henry sada?” upitala je tiho. ”Axel je bio u baru. Axel mu se sviđa, stoga sam ga ostavio ondje dok ne vidim što se dogodilo. Prestrašila si me nasmrt, Amelie.” Utipkao sam poruku u mobitel, poslavši je Axelu, s namjerom da obavijestim njega i Henryja da je Millie dobro i da ću se ubrzo vratiti po Henryja. ”Zoveš li me Amelie jer si ljutit? Nisi mi majka, Tag. Znam da sigurno izgleda gadno, no posve sam sposobna riješiti ovu situaciju. I prije sam se znala posjeći i sigurna sam da ću se ponovno posjeći.” ”Ššš, Millie. Nisam ljutit. Nisam ljutit. Samo... dođi.” Povukao sam je na noge i smjestivši je ispred umivaonika, zamotao joj prst. Niz ruke su joj se spuštale krvave pruge, a bilo ih je i na njezinim nogama. Isprao sam ručnik kojim se poslužila da bi zaustavila krvarenje, gnječeći ga dok vruća voda nije postala bistra. Zatim sam ga iskoristio kako bih nježnim tapkanjem uklonio krv s njezinih ruku, pokušavajući ne zapažati kako su se njezine podlaktice naježile, a onda sam ruku pomaknuo više, obrisavši točku s njezina ramena i mrlju s vrha njezine brade. Kupaonica je bila mala, čin intiman, a frustracija i strah koje sam bio osjetio nestali su zajedno s mrljama. Nastavio sam ispirati krpu tako da joj bude topla na koži, a kada sam kleknuo da joj očistim stopala, položila je svoje ruke na moja ramena radi ravnoteže dok sam joj podizao jedno stopalo te drugo nakon što sam očistio ono prvo. Zastao sam kako bih isprao i zagrijao krpu prije no što sam njome prešao uzduž jedne njezine noge pa niz drugu, kada sam osjetio kako joj se prsti uvijaju na mojoj majici, zbog čega se meni vrućina uvila u želucu. Nastavio sam dok svaki centimetar njezine gole kože nije bio ružičast od vrućine krpe i blago vlažan od mojih poteza, a kada sam završio, poželio sam da nisam. Nisam mogao učiniti ništa oko krvi na njezinom crnom topiću i vrućim ružičastim hlačicama koje su se slagale s njezinim lakom na nožnim prstima. Dotaknuo sam jedan prst jagodicom svojega palca. ”Kako si to uspjela?” ”Što? Nalakirati ih?” ”Da.” ”Vježba.” ”A jesi li namjerno uskladila hlačice s bojom noktiju?” Podigao sam pogled kako bih vidio njezin odgovor.

~ 98 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Naravno.” Nasmiješila se, no glas joj je ostao šapat, gotovo kao da se previše bojala uskomešati naelektrizirani zrak koji je zujao oko nas. Ustao sam iz čučnja, ostavivši samo nekoliko centimetara između naših tijela. ”Zašto?” To se činilo tako nevažnim, tako beznačajnim za nešto što je zacijelo zahtijevalo mnogo truda. A nije mogla čak ni vidjeti rezultat. ”Sve je u malim stvarima... zar nisi to naučio, veliki?” Rekla je

veliki onako kako sam ja govorio mila.

”Kada ti je mama umrla, Millie?” Glas mi je bio nježan, čak nježniji no što su bile moje ruke na njezinu tijelu. ”Kada sam imala osamnaest. Bila je bolesna otprilike dvije godine. Nije trebala toliko dugo poživjeti. No znala je da mora. Morala sam biti punoljetna da bih mogla biti Henryjeva skrbnica.” ”A tko se brine za Millie?” prošaptao sam. ”Ne trebam nikoga da se brine za mene, Tag”, prošaptala je zauzvrat. ”Pokušavala sam ti to reći.” ”Trebati i željeti dvije su različite stvari.” Gutnuo sam, pokušavajući se uvjeriti da ne želim ono što sam silno želio. Kada se nisam pokrenuo da to uzmem, Millie mi se približila i pažljivo omotala ruke oko mojega struka. Srce mi je tuklo u prsima, a ona je položila svoj obraz na njih, osluškujući. Nisam se mogao skriti od nje. Bila je slijepa, no ipak je vidjela svaku prokletu sitnicu. Gotovo jednako pažljivo i ja sam omotao svoje ruke oko nje, opušteno, nježno, položivši svoje velike dlanove na njezina uska leđa. ”Mogu li te nešto upitati, Tag?” Glas joj je bio sjetan i tih kao da se obraćala mojem srcu koje je ležalo ravno ispod njezinih usana. Njegov galopirajući odgovor trebao je biti dovoljan. Možda i jest bio, jer nije čekala da moje usne odgovore. ”Bojiš li se poljubiti me?” ”Zašto bih se toga bojao?” A prokleto sam se bojao. ”Jer je poljubiti slijepu djevojku jednako krađi od prosjaka ili laganja svećeniku, zar ne znaš? Bilo bi to kao da si udario dijete ili utopio mačića. To je jedan od onih neoprostivih grijeha.” Opsovao sam ispod glasa, dijelom u iskušenju da se nasmijem na njezinu drskost, dijelom ljutit zato što je tako odvažna. ”Ili možda misliš da je to ravno povlačenju konca koji bi mogao rasplesti čitavi džemper. Jedna od onih stvari koje su nevine, ali imaju ozbiljne posljedice.” ”Nije to, Millie”, slagao sam.

~ 99 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Upravo je to, Tag. I nemoj me vrijeđati da trebam nekakvo jamstvo samo zato što ne vidim. Da sam bilo koja druga djevojka, već bi mi svukao odjeću. To je samo poljubac, Tag. Nije obećanje potpisano krvlju. Poljubac.” Kada sam je nježno odgurnuo od sebe, prisilivši je da podigne glavu s mojih prsa, mogao sam vidjeti kako joj se bol razvukla po licu, a kapci su joj zatreperili, zatvorivši se, kao da žele zaštiti ono što je već izgubljeno. No krivo je shvatila. Stvarao sam prostor da bih se mogao kretati, a ne udaljiti se. Kliznuo sam joj prstima po licu, obuhvatio njezinu glavu svojim rukama i spustio svoje usne na njezine. Uhvatila se za moja zapešća, a mali joj je uzdah pobjegao iz usta prije no što sam ga progutao, pridodajući ga strahu koji je još brujao u mojim prsima. Usne su joj bile meke, a usta blago slatka. Nekoliko sam sekundi bio presvjestan i najmanjeg detalja; grebuckanja moje brade po njezinu glatkom obrazu dok su moje usne nježno doticale njezine, svilenkaste topline njezina daha koji joj je zastajao u grlu s iščekivanjem, pramena njezine kose koji je golicao moje lice dok sam nanosio najblaži pritisak na njezine usne. Zatim se gladno privila uza me, zahtijevajući više, a detalji su se pomutili u opojnoj požudi. Želudac mi se stisnuo, a ruke su mi skliznule s njezina lica do struka prije no što sam obgrlio njezino vitko tijelo, čvrsto je uhvativši, očajnički pokušavajući ne izgubiti kontrolu, hrabro pokušavajući zadržati emotivnu ravnodušnost dok mi je tijelo mahalo bijelom zastavom. Zatim su osjećaji nadvladali moje misli i prestao sam razmišljati. Millie me nije samo ljubila, istraživala me, držeći moje lice na svojim usnama, utiskujući svoje jagodice u moju kožu, dodirom prstiju i usana odagnavši moj otpor, tonući u moje tijelo dok nisam počeo stenjati, jezik ispreplićući s njezinim, a kada sam je podigao s poda, noge su joj se zanjihale u zraku. Dao sam joj znak da me obuhvati njima, u želji da se još više približimo jedno drugome, a ona je pristala ne rekavši ni riječi, nogama me obujmivši jednako čvrsto koliko su moje ruke obgrlile nju. Zatim sam izišao iz kupaonice nespretna koraka, držeći je čvrsto uza se, grleći je poput djeteta koje sam očajnički želio zaštiti, ljubeći je poput žene koju sam odjednom morao imati, spuznuvši preko njezina kreveta kao da mi je netko oduzeo tlo pod nogama. Ruke su mi kliznule pod njezin topić, dirajući svilenkastu kožu njezina trbuha prije no što sam joj povukao zakrvavljenu majicu preko nabreknuća njezinih grudi i preko glave, otkinuvši svoja usta od njezinih kako bih je svukao, usput izvlačeći kopčice iz njezine kose

~ 100 ~ Knjigoteka

dasha&anna tako da su joj tamni pramenovi pali preko ramena i oko glave, čineći tamnu lokvu na bijelom poplunu. I dah mi je zastao u prsima. Ruke su mi se prestale kretati, a srce preskočilo otkucaj teško udarajući o moja rebra. Podigao sam se s nje, nadvivši se nad njezino tijelo kako bih mogao dobro pogledati djevojku ispod sebe. Tamna kosa, glatka koža, pune grudi. Teško sam gutnuo jer mi je grlo zatvorila emocija koja je više podsjećala na ljubav nego na požudu. Oči su joj bile zatvorene, usne razdvojene, čekajući da se vratim. Nije se pokrila niti je posegnula prema meni. Samo je čekala. Vrata su se zalupila na donjem katu. ”Tag!” Axel je povikao. Millie se trgnula, a ja sam se našao na drugoj strani prostorije, otvarajući ladice, tražeći čistu majicu da sakrijem ono što sam upravo otkrio. Najednom se ona stvorila pokraj mene, nježno me odgurujući ustranu dok je pronalazila ono što sam tražio, spremno navlačeći majicu preko glave. ”Tag!” Axel je zvučao očajno, a ja sam se zapitao pokušava li zadržati uspaničenog Henryja. ”Henry mora vidjeti da si dobro, Millie.” No već se bila zaputila prema vratima, krećući se s takvom sigurnošću i svrhom da sam se divio koji trenutak prije no što sam se trgnuo i izišao za njom iz sobe. Axel i Henry stajali su na dnu stuba - Axel je držao Henryja, pokušavajući ga umiriti i obuzdati. Kada su vidjeli mene i Millie, Axel je pustio Henryja, psujući na švedskom, s olakšanjem, Henry je potrčao uza stube zaletjevši se u svoju sestru, koja je čula njegov trk pa se pripremila, omotavši svoje tanke ruke oko njega kada se bacio na nju. ”Dobro sam, Henry. Dobro sam. Samo sam porezala prst. Trebao si porazgovarati sa mnom, Henry, prije no što si istrčao iz kuće tako kasno u noć! Nisam znala ni da si budan. Trebao si mi dopustiti da objasnim.” ”Bejzbolska loptica ima točno 108 šavova”, Henry je prošaptao i zario glavu u sestri no rame. ”Ne trebam šavove, Henry. Dobro sam. Časna riječ.” Rukom je prešla preko njegove čupave kose i čvrsto ga stisnula. ”Znači, sve je u redu?” Axel je prebacio težinu s jedne noge na drugu i posegnuo za kvakom, kao da ga je Henryjev nemir iscrpio. Spustio sam se niza stube i pružio ruku svojem prijatelju. ”Da, Axele. Hvala ti. Dugujem ti, čovječe.”

~ 101 ~ Knjigoteka

dasha&anna Axel je kimnuo i obuhvatio moju ruku, s očitim olakšanjem još uvijek vidljivim u osmijehu. ”Nisam ga mogao uvjeriti da je sve u redu.” ”U redu je. Nije mu bilo lako. Nije imao razloga očekivati dobre vijesti, jadni klinac”, rekao sam, tiho, samo za njegove uši. Axel je ponovno kimnuo te, pustivši moju ruku, izišao kroz vrata u noć, dovikujući pozdrav Henryju koji je podigao svoju ruku, ali ne i glavu s Milliena ramena. Ostavio sam Henryja u Millienim utješnim rukama i pošao u potragu za krpama i dezinfekcijskim sredstvom, odlučan očistiti kuću od krvavih mrlja i loših sjećanja. Bacio sam se na pranje kuhinje, usput prazneći i puneći perilicu suda. Zatim sam slijedio krvavi trag uza stube, kroz Millienu sobu do kupaonice, pokušavajući ne razmišljati o onome što bi se dogodilo da Axel nije stigao s Henryjem u tom trenutku. Mogao sam čuti zvuk Milliena glasa pomiješan sa sportskim komentarima na televiziji, koji su curili kroz pukotinu ispod Henryjevih vrata, dok sam dovodio svoje zbrkane osjećaje u red ribanjem umivaonika i čišćenjem pločica na podu kupaonice starom čerkicom za zube. Uklonio sam sadržaj ormarića, dobro pamteći kako je bio organiziran da bih sve mogao vratiti na mjesto, omogućujući Millie da nađe ono što treba nakon što završim. Završio sam očistivši zahodsku školjku i tuš - od viška glava ne boli. ”Ovdje miriše na klor i borove.” Millie je stajala na vratima, nježno se smiješeći. ”Ah. Po tome sam poznat”, našalio sam se, iako je zazvučalo monotono. Ostavio sam svoje dobro raspoloženje u baru, napustivši ga kada je Henry ušao kroz vrata teturajući u svojoj pidžami, a nisam ga imao priliku vratiti. Stajao sam perući ruke, no nisam se okrenuo. Ruke su mi bile crvene od čišćenja, a živci su mi bili napeti i nisam si u tom trenutku vjerovao u vezi s Millie. ”Je li Henry dobro?” upitao sam. ”Jest. Henry je dobro. A ti?” Glas joj je bio plah. Nisam odmah odgovorio, a ona je čekala, slušajući kako perem ruke i gasim vodu prije nego što sam napokon progovorio. ”Kada je moja sestra nestala, neprestano sam razmišljao o tome kako ću jednog dana doći kući, a ona će biti ondje. Kako će ispasti da je sve bio nesporazum. Loš san.” Pronašao sam njezin odraz u malom ovalnom zrcalu, očima zapevši za njezino lice prije no što sam se natjerao da svrnem pogled. Večeras sam se osjećao poput starog Taga. Šesnaestogodišnjeg Taga koji je izgubio svoju sestru i nije ju mogao spasiti.

~ 102 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Sretan sam jer je Henry dobro.” Bio sam sretan i zato što je Henryjeva sestra bila dobro. Bio sam tako sretan. Bio sam tako smiješno, bolno, zahvalno sretan. Osjetio sam kako Millie klizi rukom po mojim leđima, pipajući, pronalazeći me, a zatim je ovila ruke oko mojeg struka i spustila glavu na moja prsa. ”Hvala ti, Davide. Ne znam zašto si tako dobar prema nama. Ali jesi. I neću to propitkivati. Samo ću biti zahvalna.” Osjetio sam pritisak njezina tijela na svojim leđima kada me nakratko stegnula rukama. Zatim se odmaknula, pustivši me, a ja sam suspregnuo želju koja je prostrujala mnome poput plamena, no onda sam opsovao, okrenuo se, zalupio vratima i prikovao Millie za njih. ”Prokletstvo, Millie!” Prostenjao sam joj u kosu, ”Zašto moraš biti tako prokleto slatka?” Usne su mi se našle na njezinom čelu, obrazima, mazeći njezin vrat prije no što sam pronašao njezina usta i zaboravio biti nježan. Odgovorila je jednakim zanosom, ugrizavši moju donju usnu prije no što sam ušao jezikom u njezina usta i osjetio blagi drhtaj koji joj je jurnuo niz tijelo. Želio sam osjetiti njezinu golu kožu na svojoj, povući je na pod i odbaciti našu odjeću, no umjesto toga podigao sam svoje ruke iznad njezine glave, držeći se za vrata kako ne bih dotaknuo nju, kako ne bih započeo nešto što nisam smio završiti. A ja završavam ono što počnem. Ako je ponovno vidim kako leži poda mnom rasprostrte kose dok me njezine ruke privlače k sebi, završit ću što sam započeo. A nisam se mogao u to upustiti. Ne još. Možda nikada i neću moći. Jer bez obzira na to što je Millie rekla, bila to uvreda ili ne, Amelie Anderson - predivna, hrabra i prokleto SLIJEPA - nije bila tip djevojke koju ćeš izigrati. Nije bila tip djevojke s kojom ćeš se igrati. Flertovao sam. Jesam. No nisam nanosio štetu. Rekla je da joj ne treba jamstvo, no itekako joj je trebalo. Itekako ga je zaslužila. A ja još nisam bio na to spreman. Moje tijelo jest. Moje je tijelo bilo spremno više puta. Moje je tijelo izazivalo moje srce, bjesneći na mene, rugajući mi se, preklinjući me da učinim ono što treba učiniti. No bez obzira na to koliko smiješno, zahvalno, bolno sretan bio zato što je dobro, nisam još bio spreman. Odmaknuo sam svoja usta i priljubio lice uz njezinu kosu. ”Jesi li djevica, Millie?” upitao sam, promukla glasa, ruke i dalje držeći iznad njezine glave. Sledila se, a ruke koje je sklupčala na mojim prsima odjednom su joj pale uz tijelo. ”Jesi li ti djevac?” upitala je ukočeno.

~ 103 ~ Knjigoteka

dasha&anna Dijelom sam se nasmijao, dijelom prostenjao na njezinu drskost te je poljubio navrh glave. Smijeh je probušio mjehur napetosti u mojem trbuhu, a ostatak sam izbacio dugim izdahom. ”Ne, Millie. Nisam. Ni blizu. Jesi li ti?” ponovio sam pitanje. ”Ne.” ”Lažeš. Imaš malu boricu između obrva i grizeš usnu. Time se odaješ.” ”Odajem se?” ”Da. Nemoj nikada igrati poker, mila.” Odmaknuo sam se, spustivši ruke uza se, oponašajući njezino držanje. Povukao sam Millie malo naprijed kako bih mogao otvoriti vrata kupaonice na koja se još uvijek bila naslanjala. ”Sigurno je blizu dva sata. Moram otići prije nego što postanem neoprezan. Reći ću laku noć Henryju, a onda idem.” Millie je ispravila leđa i blago podigla bradu, što je bio pokret kojim se također odavala, no otpratila me bez riječi. Osramotio sam je i nisam mogao učiniti prokleto ništa u vezi s tim, stoga sam pregrizao jezik i zadržao ono što imam reći za sebe. Provirio sam u Henryjevu sobu, našavši ga kako spava, ispružen preko svojeg uskog kreveta, dok mu je svjetlo snimke treperilo po licu s televizora nasuprot njemu. ”Divovi San Francisca pobijedili su na Svjetskom prvenstvu 2012.! Divovi su sve uzeli!” najavljivač je vikao, a ja sam shvatio da gleda reprizu. Sezona bejzbola odavno je završila. Pitao sam se je li se Henry nadao vidjeti svojeg oca, starosjedioca Divova, jednog od najsjajnijih bejzbolskih zvijezda. Šteta što je bio seronja. Šteta što je Henryju još uvijek bilo stalo. Tiho sam zatvorio vrata i spustio se niza stube, odjednom umoran, bolnih mišića, ukočenog vrata, uznemirenog uma. ”Nikada vas nije zvao, nikada nije pokušao stupiti u kontakt? Nijednom otkad je vaša mama umrla?” Millie je znala o kome pričam, iako sam postavio pitanje, a da ga nisam razjasnio. Slegnula je ramenima kao da joj to vrlo malo znači. ”Ne. Njegov je odvjetnik nazvao jednom, potvrđujući da smo Henry i ja još uvijek ovdje. Potvrđujući da sam ja Henryjeva skrbnica. Nakon roga, novac se udvostručio. Samo šalje novac. Mjesec za mjesecom dobivamo čekove. Sigurna sam da se zbog toga osjeća bolje. Neki se ljudi jednostavno ne mogu nositi s tim, znaš. S razočarenjem, teretom, odgovornošću koja dolazi s djecom s invaliditetom. On se nije mogao nositi s tim.” Millie je zvučala hladno, a držanje joj je bilo posve ukočeno.

~ 104 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Hm.” Nagnuo sam se i poljubio je u čelo. ”Laku noć, Millie.” Sâm sam izišao i tek sam na pola ulice shvatio da je Millie vjerojatno mislila da sam ja jedan od takvih ljudi - ljudi koji se ne mogu nositi s tim. *

*

*

~ 105 ~ Knjigoteka

dasha&anna

11. poglavlje Mojsije

N

IKADA NISAM UPOZNAO svojega oca. Nikada nisam upoznao čak ni svoju majku. Ali znao sam tko je ona bila. Znao sam njezino ime, njezinu obitelj, njezine slabosti. Zvala se Jennifer Wright, plavokosa, plavooka bijela djevojka, ovisna o cracku. Rodila me, napustila me i umrla. Naše je poznavanje trajalo tri dana i nije uključivalo razmjenu važnih informacija, a ona je bila jedina koja je znala tko mi je otac. Bio je taman - to sam naslijedio od njega - i to je bilo sve što sam znao. Znao sam razmišljati o njemu. Gdje je, tko je, kako je. Pitao sam se ima li ikakvoga pojma da ima sina. Pitao sam se bi li volio biti djed. Pitao sam se je li on volio slikati. Pitao sam se sličim li njemu. Pitao sam se. Pretpostavljam da je to u ljudskoj prirodi. Mille je znala tko je njezin otac. On je znao tko je ona. Znao je gdje je. No odabrao je distancirati se od nje i od svojega sina, a ja sam se pitao nije li to možda još gore. Vjerojatno je da moj otac nije imao pojma. Vjerojatno je da me nije odabrao napustiti. Ja sam barem mogao sumnjati. Henry i Millie nisu imali taj luksuz. Izišao sam iz prostorije kada je Tag opisivao kako je trčao kroz kuću, slijedeći trag krvi. Dlanovi su me počeli svrbjeti, a vrat gorjeti, jer su me njegovi opisi i osjećaji previše podsjećali na onaj trenutak kada sam ja ušao u vlastitu kuću, gdje me dočekala tragedija. Osim toga, zapazio sam rumenilo na Millienoj koži i način na koji su joj prsti lebdjeli nad tipkama kasetofona, spremni pritisnuti stop kada opisi postanu previše osobni. Georgia je izišla sa mnom, a iako nas je Millie zacijelo čula kako odlazimo, nije nas zaustavila. Čak je i Henry napustio dnevnu sobu s nama, prateći nas u kuhinju. Nije rekao ništa o Tagovu odsustvu, nije postavljao pitanja, a ja sam se pitao koliko mu je Millie rekla. Nije slušao Tagove kasete. Kada nije bio u školi, sjedio je sa slušalicama na ušima, slušajući vijesti, gledajući videozapise na YouTubeu ili je bio u svojoj sobi igrajući igrice na Xboxu, ukopavši se u vlastite aktivnosti. ”Istraživanja kažu da se unos zasićenih masti kod obožavatelja sporta povećava za šesnaest posto nakon što njihova ekipa izgubi u važnoj utakmici”, Henry je rekao dok je otvarao zamrzivač, bacivši pogled na golemu posudu sladoleda. Nisam bio siguran pokušava li

~ 106 ~ Knjigoteka

dasha&anna zapodjenuti razgovor, želi li nam dati do znanja kako se osjeća zbog gubitka koji je doživio ili je samo gladan. ”Želiš li večerati? Mogli bismo naručiti pizzu ili nešto takvo”, javio sam se. Henry je nagnuo glavu prema loncu na pultu, a ja sam, sa zakašnjenjem, zapazio da kuhinja miriše toplo i pikantno. ”Amelie je napravila čili. Mnogo čilija. Obožavatelji Bejzbolske

Major League konzumiraju otprilike deset milijuna čili-dogova na

godinu.”

”Pa, Kathleen je gladna, a čili-dogovi nisu na njezinu jelovniku”, Georgia je odgovorila, spustivši Kathleeninu sjedalicu na pult i počevši kopati po krcatoj torbi koju je teglila svuda sa sobom, tražeći nešto čime bi je mogla nahraniti. Kathleen je nestrpljivo zacviljela. Henry je zatvorio zamrzivač, oduprijevši se napasti sladoleda, i izvukao nekoliko posuda iz kuhinjskog ormarića. Očito smo bili pozvani na večeru. Izvadio je krekere, vrhnje i sir iz hladnjaka, slažući sve na stol, krišom pogledavajući Kathleen kada je njezino gunđanje uzelo maha. ”Kathleen ne sliči tebi”, Henry je odjednom rekao, zureći u mene. ”Pa, ne. Ne sliči. Ne baš”, zamucao sam, ne znajući što drugo reći. Ne rekavši više ni riječi, Henry se okrenuo i izišao iz kuhinje. Čuo sam kako trči uza stube i pogledao Georgiju koja me gledala jednakom zapanjenošću. ”Jesi li čula to, ženo?” upitao sam Georgiju. ”Henry misli da Kathleen ne sliči meni. Imaš li mi nešto reći?” Kathleen je ponovno kriknula. Georgia nije bila dovoljno brza sa staklenkom dječje kašice od banana koju je bila izvukla iz torbe. Georgia se osmjehnula i isplazila mi jezik, a Kathleen je počela urlikali. Georgia je brzo umočila sićušnu žličicu u žutu kašu i krenula hraniti našu malu zvijer, koja je zavijala sa svakim udisajem. ”Možda nije nalik na tebe, Mojsije. No definitivno ima tvoju vedru narav”, Georgia je drsko dometnula, no svejedno se priljubila uza me kada sam joj spustio poljubac na usne. Uopće mi nije smetalo to što moja djevojčica s jamicama sliči više svojoj majci. Čuo sam kako se Henry munjevito spušta niza stube te sam se odmaknuo od mekih usana svoje supruge kada je on ušetao u kuhinju nakon nekoliko sekundi. Zastao je pokraj mene. ”Vidiš?” U ruci je držao sliku, mašući njome ispred mojega lica. ”Ni ja ne sličim svojem tati.”

~ 107 ~ Knjigoteka

dasha&anna Uzeo sam mu fotografiju iz ruke i počeo je proučavati. Bila je pohabana na rubovima i izgubila je sjaj, kao da ju je Henry često držao. Muškarac na slici bio mi je poznat na način na koji su sportske ličnosti poznate mnogima. Andre Anderson bio je prilično slavan. Stajao je smiješeći se u kameru s vrlo malim Henryjem, u dobi od možda tri godine, držeći ga u naručju. Izgledao je sretno i opušteno, a on i Henry nosili su jednake dresove i šilterice Divova. ”U pravu si. Ti i Millie više ste nalik na svoju mamu”, rekao sam, vraćajući mu sliku. Nisam volio slike. Slike su rijetko kada govorile istinu. One su bile poput zlatnog laka na stiroporu, čineći da stvari izgledaju blještavo i sjajno, skrivajući krhkost koja se skrivala ispod. Slika možda vrijedi tisuću riječi, no ipak ne vrijedi baš mnogo. ”To je zato što smo s njom proveli više vremena”, Henry je rekao ozbiljno, kao da je to sasvim logično, kao da su sličnosti rezultat odgoja, a ne gena. Donekle je to bila istina. Maniri, specifična ponašanja, stil. Sve te stvari mogu se naučiti i kopirati. ”Znači, ako provedem mnogo vremena s Kathleen, misliš da će početi sličiti meni?” upitao sam ga, skrećući mu pozornosr s njegova oca. Henry je sumnjičavo pogledavao mene pa moje gunđavo dijete s bradicom od banane. ”Nadam se”, rekao je. Georgia se zahihotala, a ja sam veselo uzviknuo i digao ruku u zrak kako bi mi Henry dao pet. ”Jesi li čula to, Georgia? Henry se nada”, likovao sam. ”Čini mi se da to znači da je tata tvoje bebe prelijep muškarac.” Henry očito nije namjeravao biti duhovit i ostavio me potpuno praznih ruku. Georgia je podigla ruku i pljesnula moju, namignuvši mi. ”Bude li sličila tebi, svi će znati da si ti njezin tata”, Henry je rekao, savršeno ozbiljna glasa i važnog pogleda. ”A to će je učiniti sretnom.” Kimnuo sam, više se ne smiješeći. ”Zato ja idem u dvoranu. Želim ličiti na Taga”, dodao je, nikome posebno. Spustio je sliku i krenuo puniti četiri posude čilijem, jednu pruživši meni, a Georgijinu gurnuvši izvan Kathleenina dosega. Prije no što smo počeli jesti, četvrtu je odnio u dnevnu sobu, a mi smo čuli kako kaseta zastaje, a Millie zahvaljuje svojem bratu. Henry se vratio u kuhinju bez posude koju je nosio i bez riječi navalio na svoju večeru. Svi smo šutjeli dok je Tagov glas nastavljao priču.

~ 108 ~ Knjigoteka

dasha&anna

LJUDI KOJI MOGU VIDJETI neprestano pomiču svoje glave. Nije to bilo nešto što sam prije zapažao, sve dok nisam počeo provoditi vrijeme s Millie. Taj je pokret bio izravno povezan s vidom, a dok su svi drugi bacali i okretali svoje glave, tijelima sljedeći svoje oči, Millie se kretala oprezno, ispravljene kralježnice, dignute brade, zabačenih ramena, spremna upiti svaki dostupni trag. Nije spuštala glavu prema svojim stopalima kada bi vezala cipele i nije ju podizala kada bi se oglasilo zvonce u trgovini. Pomicanje glave nije joj davalo nikakve informacije, a zbog toga činila se savršeno suzdržanom i neobično nedodirljivom. Zbog toga se doimala poput kakve plemkinje, poput japanskih gejša. No bilo je to i zastrašujuće. Ja sam bio nemiran, oduvijek, a njezina me mirnoća privlačila, dok me njezina usredotočenost na najmanje sitnice činila svjesnijim samoga sebe, svjesnijim svoje veličine i sklonosti da razbijam stvari. Oduvijek sam bio usmjereniji na ono tjelesno, skloniji zagrliti nego se suzdržavati, skloniji dodirima nego razgovoru, premda sam činio oboje. Pitao sam se bi li Millie bila jednako kontrolirana da je mogla vidjeti ili su njezina staloženost i strpljivost nusproizvod gubitka vida. Bezbrižno bi se kretala jedino kada je plesala, ruku prikovanih za šipku, glavu pomičući uz glazbu, osjećajući pulsiranje ritma u tijelu. Gledao sam je kako pleše kad god bih za to imao priliku. Ne zbog njezina oskudnog kostima ili gracioznih udova, zategnutog trbuha i sjajne kose, iako sam muško i sve sam to odmah zapazio. No sve su djevojke imale prelijepa, čvrsta, vitka tijela. I sve su djevojke dobro plesale. No gledao sam Millie. Gledao sam Millie jer me ona fascinirala. Ona je bila potpuno nova vrsta, opojna mješavina djevojke i zagonetke, poznata, pa ipak posve strana. Nikada nisam upoznao nikoga poput nje, no osjećao sam se kao da je poznam oduvijek. A otkad sam je prvi put pogledao u oči i osjetio onaj nalet ode radosti i zadivljenosti, samo sam padao, padao, padao, ne mogavši se zaustaviti, ne mogavši svrnuti pogled, bespomoćan učiniti ono pametno. A ono pametno, ono suosjećajno bilo je - zadržati se podalje. No nitko me nikada nije optužio za pretjeranu pamet. Sada je stajala u središtu krcate prostorije; ljudi su se gomilali i prolazili pokraj nje, a njezine su oči bile otvorene i slijepe. Ali otvorene. Njezina mirnoća privukla mi je pogled. Njezino ravno plesačko držanje bilo je nepopustljivo, brada joj je bila visoko podignuta, a ruke opuštene uz tijelo. Čekala je nešto. Ili je samo sve upijala. Nisam znao, no nisam mogao svrnuti pogled. Svi su žurili oko nje i kao da je nitko nije vidio, osim onih nekoliko koji su dobacili razdraženi pogled na njezino lice bez osmijeha i progurali se pokraj

~ 109 ~ Knjigoteka

dasha&anna nje, a potom shvatili da nije ”normalna” pa su odjurili dalje. Zašto je tomu bilo tako da je nitko nije vidio, a opet, ona je bila prvo što sam ja ugledao? Imala je plavu haljinu. Plavu, svijetloplavu koja joj je isticala oči. Kosa joj je bila blistava, usne crvene, a svoj je štap za hodanje držala kao da je šipka za ples, njišući se uz glazbu kao da želi zaplesati. Nikada prije nije došla u bar tijekom klupske večeri. Zapazio bih je. Prošlo je gotovo tjedan dana od poljupca. Millie je, kao i obično, odrađivala svoje smjene, zadržavajući svoje nasmiješeno ja, smireno i staloženo, skromno i neovisno. Bio sam siguran da ću se morati opravdati u nekom trenutku. Smisliti izgovor. No činilo se da Millie nije više marila za to. Ili me možda samo skužila. Nisam znao, no bio sam istodobno i zahvalan i uvrijeđen zbog toga što me nije pokušala stjerati u kut. Umjesto toga, pratio bih je kući kako sam to činio i mnogo puta prije te smo razgovarali poput starih prijatelja, premda sam ja počeo duže zadržavati pogled na njoj, promatrati njezina usta i razmišljati o njoj i dok nismo bili zajedno. Vrijeme provedeno S Millie pomalo me razmazilo. Nikada nisam morao skrivati svoje osjećaje ili namještati svoj izraz. Mogao sam je gledati onako kako muškarac gleda svoju ljubavnicu, i ne bi imala pojma. Nije imala pojma ni da je sada gledam, iako sam se vraški nadao da je došla zbog mene. Ispričao sam se dlanovima koje sam upravo podmazao i krenuo prema njoj. Iz načina na koji je podigla bradu, a nosnice su joj se blago proširile, očito je čula da prilazim iako nije okrenula glavu. Uzeo sam njezin štap i položio ga sa strane. Zatim sam spustio svoju ruku na njezin struk i primio je za ruku. Bio sam bogati klinac, zar ne? Mama me naučila svemu onomu što bogati klinci trebaju znati. Plesanju, dobrim manirima, svemu zbog čega sam se činio najotmjenijim na svijetu. Svemu onomu zbog čega su mi ljudi vjerovali, a zbog čega se meni blago dizao želudac. No Millie je željela plesati, to je bilo jasno kao dan, a nitko joj padao, ne mogavši se zaustaviti, ne mogavši svrnuti pogled, bespomoćan učiniti ono pametno. A ono pametno, ono suosjećajno bilo je - zadržati se podalje. No nitko me nikada nije optužio za pretjeranu pamet. Sada je stajala u središtu krcate prostorije; ljudi su se gomilali i prolazili pokraj nje, a njezine su oči bile otvorene i slijepe. Ali otvorene. Njezina mirnoća privukla mi je pogled. Njezino ravno plesačko držanje bilo je nepopustljivo, brada joj je bila visoko podignuta, a ruke opuštene uz tijelo. Čekala je nešto. Ili je samo sve upijala. Nisam znao, no nisam mogao svrnuti pogled. Svi su žurili oko nje i kao da je nitko nije vidio, osim onih nekoliko koji su dobacili razdraženi pogled na njezino lice bez osmijeha i progurali se pokraj

~ 110 ~ Knjigoteka

dasha&anna nje, a potom shvatili da nije ”normalna” pa su odjurili dalje. Zašto je tomu bilo tako da je nitko nije vidio, a opet, ona je bila prvo što sam ja ugledao? Imala je plavu haljinu. Plavu, svijetloplavu koja joj je isticala oči. Kosa joj je bila blistava, usne crvene, a svoj je štap za hodanje držala kao da je šipka za ples, njišući se uz glazbu kao da želi zaplesati. Nikada prije nije došla u bar tijekom klupske večeri. Zapazio bih je. Prošlo je gotovo tjedan dana od poljupca. Millie je, kao i obično, odrađivala svoje smjene, zadržavajući svoje nasmiješeno ja, smireno i staloženo, skromno i neovisno. Bio sam siguran da ću se morati opravdati u nekom trenutku. Smisliti izgovor. No činilo se da Millie nije više marila za to. Ili me možda samo skužila. Nisam znao, no bio sam istodobno i zahvalan i uvrijeđen zbog toga što me nije pokušala stjerati u kut. Umjesto toga, pratio bih je kući kako sam to činio i mnogo puta prije te smo razgovarali poput starih prijatelja, premda sam ja počeo duže zadržavati pogled na njoj, promatrati njezina usta i razmišljati o njoj i dok nismo bili zajedno. Vrijeme provedeno s Millie pomalo me razmazilo. Nikada nisam morao skrivati svoje osjećaje ili namještati svoj izraz. Mogao sam je gledati onako kako muškarac gleda svoju ljubavnicu, i ne bi imala pojma. Nije imala pojma ni da je sada gledam, iako sam se vraški nadao da je došla zbog mene. Ispričao sam se dlanovima koje sam upravo podmazao i krenuo prema njoj. Iz načina na koji je podigla bradu, a nosnice su joj se blago proširile, očito je čula da prilazim iako nije okrenula glavu. Uzeo sam njezin štap i položio ga sa strane. Zatim sam spustio svoju ruku na njezin struk i primio je za ruku. Bio sam bogati klinac, zar ne? Mama me naučila svemu onomu što bogati klinci trebaju znati. Plesanju, dobrim manirima, svemu zbog čega sam se činio najotmjenijim na svijetu. Svemu onomu zbog čega su mi ljudi vjerovali, a zbog čega se meni blago dizao želudac. No Millie je željela plesati, to je bilo jasno kao dan, a nitko joj nije prilazio. Hvala Bogu. Mislim da ne bih mogao podnijeti gledati je kako pleše s nekim drugim. Privukao sam je bliže k sebi i osjetio kako jedva čujno uzdiše, zbog čega je i meni zastao dah. Bila je tako staložena, no osjetila je nešto. Osjetila je odu. Nisam je namjeravao odvesti na podij samo kako bismo se blesavo kretali amo-tamo. Znao sam kako plesati, i odlučio sam to pokazati. ”Znaš plesati valcer, mila?” Podigla je jednu obrvu u nevjerici. ”Tko je plesač od nas dvoje, Davide?”

~ 111 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Samo se želim pobrinut’ da me možeš pratit’, draga”, našalio sam se. Ne mogu reći da nisam pretjerao i jedva sam se suzdržao da se ne nasmijem kada je otfrknula, graciozno smjestivši svoju lijevu ruku na moje rame, dajući mi znak da je spremna. ”Hoćemo li plesati ili ćeš se samo držati za mene?” Nestrpljivo se uzvrpoljila. ”Dapače, zaplešimo.” Rekavši to, počeo sam se kretati, privukavši je tako blizu da je sada stajala na prstima, grudi pritisnutih uz mene, svoje koljeno postavivši između mojih nogu, a ja svoje između njezinih. Kretala se bez napora, prilagodivši se mojem vodstvu, ritmu, mojim koracima, i tako smo letjeli po prostoriji. Je’n-dva-tri, je’ndva-tri, plesali smo valcer, a svi su gledali. Nitko više nije plesao. No mi jesmo. Milliene su oči bile zatvorene, usne razdvojene, a obrazi blago rumeni. Ray LaMontagne pjevao je o tome kako te žena može spasiti. A ja sam mu vjerovao. ”Neće me pustiti”, stenjao je. ”Neće me pustiti.” Zapjevao sam s njim, usne prislonivši na Millienu kosu. Podigla je lice, slušajući dok smo se kretali u ritmu. Zatim se jedna pjesma pretvorila u drugu - u pjesmu u tročetvrtinskom taktu - a zatim u sljedeću. Odlučio sam da trebam dati napojnicu svojem Dj-u. Znao je što radi. A ja sam znao svaku riječ svake pjesme. Privukli smo znatnu publiku, iako Millie to nije znala. Skupina žena nabila se uz rub podija, glave približivši jedna drugoj, gledajući nas, a ja sam shvatio da sam spavao sa svima njima, premda ni s jednom nisam plesao. Kara, Brittney, Emma i Lauren. Dragi Bože. One su prijateljice? Nisam znao da su sve one prijareljice. Dolazile su u bar i vježbale u dvorani. Namignuo sam kada sam uhvatio Brittneyn pogled. Prekinuli smo bez svađe i nisam vidio razloga postavljati se neprijateljski. Štoviše, nikada nisam bio pretjerano ozbiljan ni s jednom od njih. Gledajući njihova bijesna lica, možda sam pogrešno zapamtio. Brittney se odvojila od ostalih i došetala preko podija kao da je na modnoj pisti, a ja modni fotograf. Trebao sam okrenuti Millie, no podij je bio malen, a Brittney je izgledala odlučno. ”Tag! I ja bih se ubacila! Tko bi rekao da znaš plesati, maleni?” obratila mi se pretjerano slatkasto, mirišući po vaniliji. Priljubila se uz mene i obgrlila moj biceps, kao da već ne plešem s drugom ženom. Millie se ukočila i odmaknula. Uhvatio sam je za ruku. ”Sada plešem s Millie. Sljedeća pjesma. Dobro?” Brittney se namrštila onako kako to neke žene čine kada se silno žele posvađati, ali pokušavaju ostati slatke, ne puštajući moju ruku.

~ 112 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Hajde, Tag. Nemoj me sramotiti. Nemoj reći ne.” Millie se istrgnula iz mojeg naručja. ”Pokaži mi put prema mojem štapu i reci mi koliko je daleko. Pet metara? Deset? Bit ću dobro. Ne brini se za mene.” Izraz joj je bio prazan, a ramena zabačena unatrag. ”Bit će dobro, Tag”, Brittney je tiho rekla. Očito je vrlo dobro znala da je Millie slijepa. ”Sada plešem s Millie, Britt”, rekao sam čvrsto, mogavši čuti led u svojem glasu. Pogledom sam ošinuo rub podija, žene koje su se držale zajedno, gledajući kako se odvija ova mala drama. Cerile su mi se kao da je sve ovo neka velika šala. ”Kako god.” Brittney je opušteno pustila moju ruku. Polagano se okrenula, još se uvijek mršteći, i odšetala. Pjesma je završila i nekoliko sekundi prostorom je vladala relativna tišina. Zatim je njezin glas zazvonio jasan i glasan. ”Baš si muška kurva, Tag. Skoro pa me sram zbog tebe”, zazvala je preko ramena, a nekoliko se ljudi nasmijalo. ”S kim ćeš sljedećim spavati?” ”Nikada se nisam pretvarao da sam nešto drugo”, zazvao sam za njom, široko se osmjehujući ženama ispred nje. Smijeh prisutnih postao je glasniji, a tip koji je stajao pokraj mene podigao je ruku da mu dam pet. No Millie se nije smijala. Sranje. Njezina je ruka i dalje bila u mojoj, no naša tijela više nisu bila usklađena za ples. Nisam želio napustiti plesni podij. Nisam se želio ponašati kao da je Brittneyn prekid išta značio. DJ je učinio što je mogao, davši mi tri strastvene pjesme zaredom. Možda je mislio da mi ponovno pomaže kada je do kraja navinuo pjesmu Justina Timberlakea Sexy Back, zbog koje sam zaškrgutao zubima, premda je privukla još nekoliko ljudi na podij, stvarajući djelomičnu vizualnu barijeru između Millie i mene i naše publike, iako ne odveć važnu. Trebala mi je izlika da ponovno privučem Millie k sebi, a nisam bio siguran da bih bio voljan zaskočiti je seksualnim pokretima kakve je JT zahtijevao. Približio sam joj se tako da su nam se tijela dodirivala, prislonivši usne na njezino uho kako bi me mogla čuti unatoč glazbi. ”Još uvijek želiš plesati s muškom kurvom?” ”Ovisi. Gledaju li nas?” usne su joj doticale moj obraz dok je govorila. Pogledao sam oko nas one znatiželjne i one koji su se sažalijevali. ”Da. Gledaju.” ”Dobro. Zaplešimo.” Oprezno je omotala ruke oko mojeg vrata i podigla glavu, smiješeći mi se.

~ 113 ~ Knjigoteka

dasha&anna A ja sam ponovno osjetio odu, tako snažnu da su mi koljena zaklecala. Zabacio sam glavu unatrag i nasmijao se, tiho uskliknuvši. Još je ljudi pogledalo prema nama. Nek gledaju. ”Stvarno mi se sviđaš, Millie.” ”To je zato što si muška kurva!” zadirkivala me. A onda sam zaboravio na razgovor dok sam pokušavao pratiti Millie na plesnom podiju. Dovraga, ta je djevojka zbilja znala plesati. Sve je vrijeme na meni držala barem jednu ruku, održavajući ravnotežu, koristeći se sa mnom kao sidrom, i bilo je to nešto najseksi što sam u životu osjetio. Činjenica da me nije mogla vidjeti kako plešem bila je oslobađajuća, te sam zaboravio na sve druge. Zaboravio sam čak i na sebe. Nismo stali plesati dok nam nije ponestalo daha, dok se pramenovi Milliene tamne kose nisu zalijepili za njezino mokro čelo i glatke obraze. Koža joj je sjajila, a osmijeh bliještao, a ja nisam mogao doći do zraka, iako razlog tomu nije toliko bila iscrpljenost koliko Millie sama. Millie je bila nezasitna, a ja sam bio opčaran, i odjednom sam je želio samo za sebe. Ugrabio sam dvije boce vode iza šanka, zapazivši da sve teče glatko i da moj novi barmen ima sve pod kontrolom. Millie je stajala čekajući me, držeći svoj štap, a ja sam uzeo njezin kaput te smo izišli kroz stražnja vrata, udišući svježi, hladni zrak; ona me je držala ispod ruke dok je prigušeno, tupo udaranje basa oponašalo udaranje mojega srca. Ispijali smo vodu u tišini dok Millie nije uzdahnula, zatvorivši bocu i ostavivši je po strani kako bi mogla maknuti kosu sa svojega vlažna obraza. Odbila je svoj kaput, tvrdeći da joj zrak ugodno hladi kožu. Podigla je kosu na vrh glave, ruke držeći visoko, glavu nagnuvši naprijed, a ja sam promatrao ljupki prizor, ponovno zahvalan za to što ne moram skrivati svoj pogled pun divljenja. ”Žao mi je”, rekao sam. ”Zašto?” ”Ipak jesam muška kurva.” ”Znam.” ”I to ti ne smeta?” ”Ne odnosi se na mene.” Progutao sam knedlu. ”A da? Zašto misliš da se ne odnosi?” ”Ako se dobro sjećam, morala sam te preklinjati da me poljubiš.” Millie je pustila da joj kosa padne oko ramena te prekrižila ruke na

~ 114 ~ Knjigoteka

dasha&anna prsima. Da se radilo o nekoj drugoj djevojci, pomislio bih da je pokret izveden kako bi privukao moj pogled prema njezinim bujnim grudima, što i jest, no ona nije mogla znati koliko su savršeno uokvirene ni kako joj je mjesec obasjavao kožu. ”I sjećam se da sam ti rado ugodio”, nježno sam razvukao. Nije odgovorila, nije se nasmiješila, nije mi proturječila, pa sam ostao bez teksta. ”Žao mi je”, ponovno sam rekao, ”Zašto?” ponovila je. ”Brittney je bila nepristojna. A bila je nepristojna zbog toga tko sam ja, a ne zbog toga tko si ti. Razumiješ to, zar ne?” ”Sigurno su sve silno zbunjene.” ”Tko?” ”Sve djevojke u tvojem životu.” Nasmijao sam se na to. ”Zašto?” ”Zato što provodiš vrijeme sa mnom. Plešeš sa mnom. Otišao si sa mnom. Pratiš me kući gotovo svake večeri.” Čekao sam. ”Priznajem, i ja sam pomalo zbunjena, Davide.” Glas joj je bio tih, ali ne i plah. Millie nije bila plaha, i to sam volio kod nje. ”Ti me uvijek zoveš David. Zašto?” Zaobišao sam pitanje. Bio sam jednako zbunjen kao i ona i nisam bio spreman dati joj odgovor. ”Jer ti David savršeno odgovara”, rekla je opušteno, dopustivši mi da promijenim temu. ”Što bi to trebalo značiti?” ”Imena nešto znače. Mnogi roditelji zapnu na tome kako neko ime zvuči ili kako se piše. Pitam se koliko često uzmu vremena da bi doznali što ime znači ili barem što njima znači? Je li to ime voljenog člana obitelji? Je li to ime mjesta koje priziva neka sjećanja? Što? Ili je to samo ime Ashley koje se ne piše tako, već A-S-C-H-L-E-I-G-H, u pokušaju da bude jedinstveno? Stanovnici Ute, premda su silno religiozni, sjajni su u davanju ispraznih, beznačajnih imena koja se presmiješno sriču.” ”A zato Mojsije i Georgia nisu htjeli Kathleen nazvati Taglee. Bio sam tako povrijeđen.” Zahihotala se i prostenjala, što sam i želio. ”Dobro. Kažeš da mi David savršeno odgovara. Što David znači?” ”Dragi. Voljeni.” ”Dragi? Voljeni? Ma sigurno me zezaš!” Glas mi je bio iskrivljen, izvrćući riječi tako da sam im se izrugivao pri samom izgovoru. ”Svačiji si dragi. Svi te vole.”

~ 115 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Hm. Zašto me onda ti ne voliš?” Dovraga. Morao sam prestati to raditi. ”Zato što moje ime znači rad”, odgovorila je drsko. ”Rad?” ”Da. Amelie znači baš to. Rad.” ”Ma daj, molim te”, razvukao sam. ”Da. A Henry znači ‘vladar doma’. Što voli i shvaća vrlo ozbiljno.” ”Kako i ne bi”, zahihotao sam se. ”Kad smo kod Henryja, moram ići.” Amelie je uzdahnula. ”Odvest ću te.” ”Ne. Uđi unutra. Želim prošetati.” ”Amelie...” usprotivio sam se jer nisam imao vremena otpratiti je i onda se još pješice vratiti. Morao sam se vratiti unutra, morao sam vidjeti ljude i oni su morali vidjeti mene. Morao sam pozdraviti neke pojedince i obraditi druge, a posve sam zanemario svoje obveze domaćina. ”Ali nije sigurno, Amelie”, ustrajao sam. ”Nisi odgovoran za mene, Davide”, nježno je rekla. ”Želim prošetati. Volim šetati. Šetala sam kući prije nego što sam te upoznala i šetat ću ponovno kada tebe više ne bude.” Suspregnuo sam psovku. ”Hoćete li me ti ili Henry nazvati, da mi javite jesi li dobro stigla kući? Molim te?” pukao sam. ”Može.” Kimnula je, slažući se. Uvukla je ruke u svoj kaput i oslobodila kosu iz ovratnika, a ja sam je promatrao dok mi se želudac stiskao. Nije mi se sviđala pomisao na to da sama odlazi kući u jedanaest navečer. Ispravila je svoj štap i ispružila svoju praznu bocu vode, očito želeći da je ja uzmem. Kada sam to učinio, rukom sam okrznuo njezinu, na što smo oboje poskočili kao da nismo proveli posljednjih sat vremena plešući priljubljenih tijela. ”Znaš, Davide. Bio si u krivu.” ”Oko čega?” ”Oko sitnica kojima se navodno odajem.” ”Kojima se odaješ?” bio sam izgubljen. ”Postojao je netko, davno”, tiho je rekla. Tupo sam je gledao prije no što me spoznaja opalila po glavi. Sitnice kojima se odaje. Ona noć kada sam je poljubio. Noć kada sam je pitao je li djevica i kada sam joj rekao da laže kada je rekla da nije. Odšetala je, lupkajući štapom, pozdravljajući me preko ramena.

~ 116 ~ Knjigoteka

dasha&anna Promatrao sam je kako hoda niz ulicu, blago se njišući, kao da još uvijek čuje Raya LaMontagnea. Ponovno sam opsovao i brzo otišao do svojeg kamioneta. Može hodati ako želi. No ja ću se pobrinuti da stigne kući. Slijedio sam je iz male udaljenosti, gledao kako skreće na uglu prema svojoj ulici, šunjao se dok nisam vidio kako povlači zasun i otvara vrata, a zatim sam se polukružno okrenuo i pojurio natrag do bara. Bio sam tako patetičan. Henry mi je poslao poruku nekoliko sekundi poslije da me izvijesti da je stigla, baš kako je Millie obećala. Henry: Amelie je kod kuće. Lice joj je tužno. Mohammed Ali prakticirao je apstinenciju do šest tjedana prije svojih borbi. Nasmijao sam se i opsovao istodobno. Očito su svi mislili da sam muška kurva. *

*

*

~ 117 ~ Knjigoteka

dasha&anna

12. poglavlje

U

SUBOTU POPODNE HENRY se pojavio u dvorani bez Millie. To me malo iznenadilo, budući da je prije uvijek ona dolazila s njim, no samo sam slegnuo ramenima, osjetivši ubod razočarenja koji sam pažljivo ignorirao. Njezine su mi riječi proletjele umom. Postojao je netko, davno. Počeo sam se brinuti da ponovno postoji netko, netko iz škole u kojoj je radila utorkom ili joj je možda Robin ponovno smjestila nekoga. Millie je tvrdila da to mrzi, no uvijek postoje iznimke. Možda zbog razočarenja, a možda zbog navike, malo sam se dulje zadržao u razgovoru s nekim natjecateljicama, prihvatio zagrljaj i osmijeh od Deanne, slatke crvenokose koju sam jednom ili dvaput odveo na večeru, i zapazio nekoliko klijentica na spravama za vježbanje prsnih mišića, kao što bi to učinio svaki dobar vlasnik teretane. Henry me smrknuto gledao sa strunjača u kutu, gdje mu je Cory pokazivao nekoliko poteza za rušenje suparnika. Pitao sam se je li se samo osjećao zanemarenim, stoga sam zauzeo Coryjevo mjesto, ispaljujući upute Henryju i kritizirajući njegovu formu, koja je bila grozna, svaki put kada bi pokušao izvesti potez. Čeljust mu je bila stisnuta, pokreti spazmatični, i izgledao je kao da je na rubu suza. ”Henry! Što je bilo, čovječe? Ovdje smo da naučimo nekoliko stvari i da dobro izgledamo curama. Opusti se”, nježno sam ga zadirkivao, raskuštravši mu kosu. Henry je odgurnuo moju ruku i naglo zamahnuo prema meni, divlje, jednom šakom udarivši moj trbuh, a drugom okrznuvši moju čeljust. ”Opa!” Nasmijao sam se napola, spustivši se u koljenima i prebacivši ga preko svojih ramena, u stilu WWE-a. Ispravio sam se i zagrmio, kao da sam Hulk Hogan ili The Undertaker 6 te sam se zavrtio bacajući Henryja u pretjeranim krugovima dok nisam shvatio da bijesno udara i da se otima, i to ne na način koji bi pokazivao da se zeza ili zabavlja. Odmah sam ga spustio, ruke položivši na njegova ramena u slučaju da mu se zavrtjelo u glavi. I sâm sam osjećao blagu vrtoglavicu te sam pokušavao raščistiti glavu. Henry, međutim, nije popuštao. 6

Poznati američki kečeri.

~ 118 ~ Knjigoteka

dasha&anna Lice mu je bilo rumeno, a ruke su mu pobjesnjelo letjele u krugovima. Stavio sam ruku na njegovo čelo, onako kako bi to moj otac činio kada sam bio malen, rukom obuhvativši njegovu glavu kao da je košarkaška lopta, držeći ga na blagoj udaljenosti. ”Henry! Prijatelju, samo se igramo. Opusti se.” Međutim, samo je udvostručio svoje pokušaje da me pretuče svojim kržljavim rukama i oštrim koljenima. ”Henry, teži sam od tebe za pedeset kila. Ne možeš se tući sa mnom, mali!” ”Manute Bol bio je visok dva metra i trideset!” povikao je. Ljudi su počeli gledati. Axel i Mikey prestali su se hrvati na strunjačama blizu nas i počeli su promatrati, obojica zadihani. Axel je ustao i krenuo prema nama. ”Koji k....” odmah sam se prekinuo. Svaki put kada bih opsovao, Henry je izgledao pomalo pogođeno. Morao sam porazgovarati s dečkima o tome kako im svaka druga riječ ne smije biti psovka, a upotrebljavali smo ih doista bez razmišljanja. Imali smo golemu staklenku dupkom punu novčića zahvaljujući našim omaškama. ”Morat ćeš mi ovo objasniti, Henry.” Pustio sam svoju ruku s njegova čela i dopustio mu da ponovno navali na mene. Kada me počeo udarati u prsa, omotao sam svoje ruke oko njega, prikliještivši njegove ruke uz njegove bokove. Istog me trena počeo udarati glavom, iako je vrhom jedva dosezao moju bradu. Spustio sam glavu, zatočivši njegovu između svojeg obraza i ramena, onako kako to boksači čine kada pokušavaju odugovlačiti, kada pokušavaju doći do daha, a ja sam pokušavao učiniti oboje dok sam se trudio razumjeti zašto je Henry tako ljutit zbog košarkaša od dva metra. ”Henry!” progovorio sam u njegovu kuštravu kosu. ”Henry, ne znam što mi pokušavaš reći!” ”Djed Manutea Bola imao je četrdeset žena.” Glas mu se malo utišao, no žestina je i dalje bila ondje, a iza žestine prijetile su suze, dok se on i dalje opirao. ”Ozbiljno?” Nasmijao sam se, nastojeći ga umiriti. ”Sretnik.” Henry se svom snagom trgnuo, oslobodio glavu i opalio me preko usana. Pustio sam ga, pljujući krv i zabranjene riječi. Mislim da sam dugovao staklenci deset dolara. ”Nije sretnik!” zarežao je. Okrenuo se i ljutitim koracima odšetao do ruba strunjače. Podigao je svoju sportsku torbu i trenirku i zaputio se prema vratima. Ja sam samo gledao za njim, posve zbunjen.

~ 119 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Raspizdio si ga”, Axel je komentirao, kao da to nisam i sâm shvatio. ”Da. Jesam. Jesi li znao da je djed Manutea Bola imao četrdeset žena?” gotovo sam se počeo smijati. Henry je komunicirao na način koji frustrira. ”Tko je Manute Bol?” Axel se namrštio. ”Košarkaš - jedan od najviših koji je zaigrao u NBA-u. Iz Sudana, mislim.” ”Hmm, Možda Henry ne voli što imaš četrdeset djevojaka, veliki.” Axelova uporaba Millienog nadimka nagnala me da zastanem. ”Što? Nemam...” ”Da, Tag. Imaš.” Axel se nacerio kao da je ponosan na mene. ”Henry!” Zatrčao sam se preko dvorane, pokušavajući uhvatiti Henryja dok je izlazio kroz ulazna vrata. Nije me pričekao i trebalo mi je pola bloka da ga presretnem. ”Henry, djevojke u dvorani i djevojke u baru nisu moje djevojke.” Pa, bile su. Ali ne onako kako su Axel i Henry mislili. Volio sam djevojke. One su voljele mene. No ni s jednom nisam imao ništa ozbiljno. Bile su moje prijateljice. I bile su djevojke. ”Amelie?” upitao je, još uvijek hodajući. ”Ni Millie nije moja djevojka”, rekao sam blago. ”Jebi se, Tag”, Henry je rekao, tako čisto, tako jednostavno, da sam gotovo kliknuo zbog njegova izravnog, nekompliciranog odgovora. No slavlje mi je zamrlo u grlu kada sam shvatio što je rekao i opazio konačnost u njegovoj izjavi. Henry je nastavio hodati prema svojem domu, a ja sam gledao kako odlazi. POKUCAO SAM na vrata Andersonovih malo poslije devetnaest sati u nedjelju, no bilo je potrebno malo ustrajnosti da se netko javi. Gotovo sam odustao kada ih je Henry otvorio, oklijevajući, kao da nije siguran bi li me pozdravio ili ne bi. ”Hej, prijatelju. Što ima?” Slegnuo je ramenima. ”Mogu li ući?” Henry se pomaknuo ustranu i pustio me unutra, oborena pogleda. Zatvorio je vrata iza mene, no nije me pogledao u oči i bilo mi je jasno da je još uvijek ljutit. ”Henry?” Nježno sam ga gurnuo šakom; bio je to najnježniji udarac koji sam ikada izveo. Njegove su se šake istog trena zgrčile. Da. Još je uvijek bio ljutit. ”Prije 1900., boksački mečevi trajali su do sto rundi”, Henry je rekao drveno.

~ 120 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Na kojoj smo mi rundi, čovječe? Mislim da ne mogu izdržati sto rundi s tobom. Predajem se. Pobijedio si.” ”Nema predaje”, Henry je rekao, stisnutih zubi, ponavljajući nešto što sam mu rekao u dvorani. ”Nema predaje. Osim kada si u krivu. A ja sam bio u krivu. Žao mi je, Henry.” ”Amelie?” upitao je. Želio sam ga zagrliti. Nije želio isprike, želio je odgovore, a to sam poštovao. ”Amelie je posebna. Nije poput ostalih djevojaka. Drukčija je od svih djevojaka koje su mi se dosad sviđale. I sviđa mi se, Henry. Jako mi se sviđa. No kada voliš nekoga tko će te trebati na drukčiji način, tko će se oslanjati na tebe na drukčiji način, s tim dolazi i posebna odgovornost. Moram biti siguran da sam spreman za tu odgovornost. Razumiješ li?” ”Svinjski mjehuri nekoć su služili kao lopte za ragbi”, Henry je rekao tiho. ”Hoćeš reći da sam ja svinja, Henry?” Henry se počeo ceriti, krišom me pogledavajući prije nego što je pokleknuo, počevši proizvoditi svinjske zvukove i hihotati se. ”Da!” nasmijao sam se s njim. ”Mislim da je to prvi put da sam te čuo kako se šališ!” Bacio sam ruku oko njegova vrata, no on se sagnuo i krenuo na moje noge, baš kako ga je Cory naučio. Uskliknuo sam i nagnuo se preko njega, omotavši svoje ruke oko njegovih mršavih leđa i podigavši mu noge s poda dok su mu ruke i dalje bile omotane oko mojih bedara, tako da je sada visio na glavačke. ”Neupitno, najbolji borac u svemiru! Reci to, Henry. Reci: ‘Tag, najbolji si borac u svemiru!’” Zahtijevao sam, smijući se. ”Georges St. Pierre je najbolji borac u svemiru!” zacičao je, otpustivši svoj stisak na mojim bedrima. ”St. Pierre!” zagrmio sam, podigavši ga više. ”Reci Tag Taggert je najbolji borac u svemiru.” ”Chuck Liddell najbolji je borac u svemiru!” cvilio je, krkljajući. ”Što? On je stara vijest!” pobunio sam se, iako bih učinio gotovo sve da mi Liddell dođe u dvoranu. ”Tag Taggert najgori je borac u svemiru!” Henry se smijao iz dna duše, a lice mu je bilo jednako crveno kao i kosa. Okrenuo sam ga na noge, a on se malo zanjihao, još se uvijek smijući. Umirio sam ga i pogledao lažnim ljutitim pogledom. ”Najbolji. Najbolji borac u svemiru. Čuješ me?”

~ 121 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ronda Rousey najbolja je majstorica borilačkih vještina u svemiru”, dahtao je, još se uvijek hihoćući, ne posustajući. Zazviždao sam, bacivši ruke u zrak. ”Mislim da si me sad uhvatio. Kad smo kod predivnih, opasnih žena, gdje je Blesava Millie?” Henry se sledio, slušajući, a zatim pokazao u pod. Sada kada nisam toliko bučio, mogao sam čuti prigušeno udaranje basa iz podruma. ”Dolje? Pokaži mi put.” Henry se okrenuo i topćući krenuo kroz predsoblje, kuhinju i blagovaonicu do velike prostorije za pranje rublja. Bila je uredna i organizirana, poput ostatka kuće, a osim toga uočio sam i Milliene naljepnice s brajicom na košarama za rublje jednoj velikoj bijeloj i jednoj još većoj crvenoj. Nikada nisam bio u ovome dijelu kuće, a kada je Henry pokazao prema vratima i trenutačno se povukao, izgubio sam interes za ono što Millie dolje radi. Vrata su se otvorila nad uskim stubama zbog kojih me odmah obuzela nervoza i vrtoglavica. Nije mi se sviđala pomisao na to da se Millie spušta njima, a slike kako se kotrlja niz njih urezale su mi se u um prije no što sam ih uspio zaustaviti. Millie je odrasla u ovoj kući i vjerojatno se spustila i popela tim stubama milijun puta i sigurno joj ne bi bilo drago da se pretvorim u neandertalca i počnem joj zabranjivati da se koristi njima. Ipak, uhvatio sam se za rukohvat dok sam se oprezno spuštao, čudeći se svojoj neočekivanoj vrtoglavici. Glazba je bila tako glasna da me Millie nije mogla čuti kako prilazim, no kada sam dosegnuo dno stuba, glazba je naglo prestala, a netko je počeo pljeskati i zviždati. Zastao sam, iznenađen, još uvijek skriven iza ugla. ”Izgledam li smiješno?” Čuo sam Millie kako pita. ”Uspijevam li?” ”O čemu pričaš, Amelie?” Odgovorio je ženski glas za koji sam shvatio da pripada Robin prisjetivši se one noći u baru. Imala je onaj kalifornijski prizvuk u glasu koji je prevladavao kod mnogih Amerikanki. Onak’, totalka sam ga mrzio. No Robin se činila dovoljno dragom. ”Uspijevaš! Ortak’, i to nekoliko večeri na tjedan!” ”Ali nikad nisam isprobala ovaj pokret. Ne znam kako izgledam, kako moje tijelo izgleda kada ga izvodim. Osjećam kao da ga dobro izvodim, ali...” Millien je glas utihnuo. Provirio sam iza ugla, izrazito znatiželjan. Amelie je bila okrenuta prema meni, naslanjajući se na visoku šipku. Nosila je male, crne hlačice marke Tag Team i topić, kosu je svezala visoko na glavi i bila

~ 122 ~ Knjigoteka

dasha&anna je bosa. Robin je bila okrenuta leđima prema meni, hvala Bogu, pa sam mogao promatrati kako hvata Millie za zapešća i povlači je prema sebi. Robin je Millienim rukama prešla gore-dolje niz svoje tijelo, posve ozbiljno, s namjerom da osjeti mekoću njezina struka i zaobljenost bokova i trbuha. ”Već mjesecima nisam doživjela toliko akcije. Patetično”, Robin je rekla šaleći se, puštajući Milliene ruke, a ja sam se nasmiješio, osjetivši malo veću naklonost prema Robin. ”Sada osjeti svoje tijelo, Amelie”, Robin joj je rekla, odmaknuvši se korak unatrag, a Amelie ju je poslušala, rukama si krenuvši prelaziti preko prsa, preko brežuljaka grudi, niz ravni trbuh do blago zaobljenih bokova. Zatim se rukama uhvatila za guzu i zahihotala: ”Nisam te zgrabila za dupe, Robin. Dolazi ovamo.” ”Ha, ha. Prste k sebi, Pipava”, Robin se nasmijala. ”Negdje moram povući granicu. No osjećaš razliku, zar ne? Ja imam kvrge. Ti imaš obline. Ja sam mekana, ti si glatka. Izgledaš onako kako se osjećaš, Amelie. Imaš sjajno tijelo. A kada plešeš, bez obzira na to koji pokret izvodila, ako se osjećaš dobro, jamčim ti da i izgleda dobro.” Robin se još malo podigla na ljestvici moje naklonosti. ”Uistinu?” Millie je upitala. ”Uistinu”, Robin je odgovorila. Amelie se zavrtjela oko šipke nekoliko puta, gotovo odsutno, a rep joj se zanjihao dok se podizala, izvevši savršenu špagu prije nego što je omotala obje noge oko šipke i naglavce se spustila. Njoj je očito mnogo lakše padalo biti naglavce nego Henryju. Spustila je ruke iznad glave, napipala beton svojim dlanovima i pustila šipku, spustivši najprije jednu nogu, pa drugu, vrativši se natrag u stojeći položaj, kao da bi i u snu mogla izvesti most. ”Kad bih barem mogla tako dirati Taga. Kad bi barem bilo u redu tražiti takve stvari. Mislim, osjetila sam njegov osmijeh... no želim osjetiti i ostatak.” Millie je izbrbljala, kao da priznaje nešto što se već dugo kuhalo u njoj. Ugrizao sam se za jezik kako ne bih dahnuo, pitajući se kako ću, dovraga, izići iz ove situacije, a da ne osramotim sve uldjučene. ”Amelie! Zločesta curo!” Robin je zacičala. ”Ne pokušavam biti, Robin. Znam da ima snažne ruke. Znam da ima rupice u obrazima i urez na bradi. Znam da ima blago zakrivljen nos. Znam da mu je tijelo čvrsto, a usne meke. I znam da ima velike ruke pune žuljeva.”

~ 123 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Prestani! Napaljujem se i upadam u depresiju”, Robin je prostenjala. ”Amelie... mislim da bi Tag Taggert mogao biti tip dečka koji voli žene. Točka. Kužiš? A ti si predivna... stoga ćeš mu se, očito, svidjeti. No... on nije tip dečka koji će te dugoročno usrećiti.” ”Ne.” Amelie je odmahnula glavom, odbijajući Robinino mišljenje o meni, premda ga je savršeno pogodila. ”Ne. On nije samo to. Poseban je, i čini mene da se osjećam posebnom. Katkada mislim da postoji nešto između nas. Osjećam to u grudima, kako nikada ne mogu uistinu doći do daha kada je u blizini. Osjećam i u želucu, kako se stisne kada kaže moje ime. I najviše od svega, osjećam to kada razgovara s Henryjem. Nježan je. I drag.” Millie je slegnula ramenima. ”No onda opet, pokatkad osjećam da je samo tip osobe koja je vrlo dobra u tome da se brine za druge ljude, a Henry i ja smo... potrebiti.” Stajali smo okrenuti jedno prema drugome, udaljeni pet metara, a Millie nije imala pojma da sam ondje, da stojim uza stube na mračnom kraju dugog podruma, slušajući je kako priznaje što osjeća prema meni. Razmotrio sam ponovno se popeti uza stube, no bile su stare, i pretpostavljao sam da škripe poput zglobova kakvog starca. Bio sam rastrgan između želje da čujem Milliene tajne i želje da se skrijem od njih. ”Pitam se uživa li u dodirivanju poput mene”, Millie je razmišljala. ”Želim da me dira, i ja želim dirati njega. No želim i da me uistinu zavoli, onako kako ja volim njega, a ne samo moje lijepe dijelove. Cijelu mene. Slijepe oči, kvrgava koljena, velike uši, šiljatu bradu. Cijelu mene. Zato da, kada me bude dirao i ja budem dirala njega, doživljaj bude predivan, a ne čudan.” Želio sam više od svega da Robin ne stoji između nas u tom trenutku. Želio sam da mogu prići Millie, omotati ruke oko nje i poljubiti tu šiljatu bradu i šaptati obećanja u uši koje jesu bile malo velike, sada kada je to spomenula. Vratio sam se za ugao i sjeo na donju stubu, glavu spustivši u ruke. Sve je iznijela na vidjelo. A ja sam bio dovoljno sretan ili nesretan, da to čujem. Bio sam sretan jer se Amelie Anderson zaljubljivala u mene. Bio sam nesretan jer se nisam mogao pretvarati da ne znam. Odbio sam poslušati Mojsija kada me prozvao u subotu. Odbio sam preispitati poljubac u kupaonici i granicu koju sam već prešao kada sam polegao Millie na njezin bijeli poplun, poplun koji sam viđao svaki put kada bih zatvorio oči. No dok sam stajao ondje, slušajući Millie kako priča o tome, više to nisam mogao ignorirati. Nisam mogao. Nisam se mogao pretvarati

~ 124 ~ Knjigoteka

dasha&anna da imam još vremena za odluku. Vrijeme je isteklo, i morao sam odabrati. Nisam dovodio svoje osjećaje u pitanje. Osjećaji su postojali od prvoga dana. Od prvoga dana. Vidio sam je kako stoji poput pastirice u noći, glave nagnute unatrag, jezikom hvatajući pahulje i osjetio sam da se nešto u meni promijenilo. Nakon tri dana, kada sam je pogledao u lice, osjetio sam odu, osjećaj koji nijedna druga cura nije izazvala. Tada sam znao. Od tog dana počeo sam govoriti, osjećati, raditi ono što nikada prije nisam, Millie je postala moj najdraži prizor, moj najdraži miris, moj najdraži okus, moj najdraži zvuk. Moja najdraža. No to nikada nije bio problem. Problem sam bio ja. Millie je to pretpostavila one noći kada sam joj očistio krv s kože i izljubio je kao blesavu. Blesava Millie. Uopće nije bila blesava. Znala je na čemu smo. I čekala je da ja odlučim jesam li dovoljno muško da volim slijepu djevojku. Ljubiti slijepu djevojku neoprostiv je grijeh, rekla je, zadirkujući me. No bila je u krivu oko toga. Ljubiti slijepu djevojku nije bilo neoprostivo. Ni voljeti je nije bilo neoprostivo. No voljeti je i razočarati je... to je za mene bilo neoprostivo. S tim sam se dijelom još borio. Glazba se nastavila, no ovaj je put melodija bila sporija, tužnija glazba za slušanje, umjesto za plesanje. Bila je to pjesma Damiena Ricea The Blower’s Daughter i bilo mi je drago što je i Millie zna, zbog čega me ispunila nada te sam blesavo pomislio da je našim srcima ipak suđeno, s obzirom na to da volimo istu glazbu. Ustao sam, zahvalan za buku koja će prikriti moj uspon, no Robin je zašla za ugao prije nego što sam uspio napraviti i jedan korak. Kada me vidjela, zacičala je i poskočila pola metra u zrak. Prinio sam prst svojim usnama, žustro tresući svojom glavom. Millie nije trebala znati što sam čuo. Okrenuo sam se i počeo se uspinjati stubama, nadajući se da me Robin slijedi, ali ne i Millie. Ušetao sam u praonicu rublja s Robin za petama. Oprezno sam zatvorio vrata iza nje i ugurao ruke u svoje prednje džepove, pogledavši je u njezine razrogačene oči. ”Želim da vikneš niz stube. Da joj kažeš da sam tu. Reci joj da silazim”, zatražio sam. ”Ali... ti... koliko si dugo bio ondje?” zamucala je. Čekao sam, ne odgovarajući, a Robinino se lice počelo smrkavati.

~ 125 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”U pravu si oko mene, znaš”, rekao sam, dajući joj neizravan odgovor. ”Volim žene. Jako ih volim. Posebice lijepe žene. I nikada me nije zanimalo imati samo jednu. Nikada nisam imao djevojku. Nikada nije postojala djevojka koja mi je zaokupljala svu pažnju. Do sada.” Ljutnja joj je istog trena nestala s lica, a stisnute su joj se usne razvukle u osmijeh. Ne rekavši više ni riječi, okrenula se, otvorila vrata, i viknula niz stube. ”Amelie! Imaš društvo!” Provukao sam se uz Robin, namignuvši joj te se krenuo spuštati putem kojim sam upravo bio stigao. ”Nemoj zajebati!” zasiktala je. ”Doživjela je previše sranja u životu, i ne treba ih još, Taggerte. Sunce. Ruže. Poljupci. Obožavanje. To je tvoj posao! Nikakva sranja nisu dopuštena!” Nisam joj mogao obećati budućnost bez sranja. Nisam joj mogao čak ni obećati da ih ja neću tu i tamo prouzročiti. Nisam mogao promijeniti svoj DNK, a bio sam uvjeren da su neki dijelovi molekule natopljeni njime. No čvrsto sam odlučio da ću štititi Millie što više budem mogao. Bacio sam pogled preko ramena i jednom kimnuo Millienoj protektivnoj sestrični, dajući joj do znanja da sam je čuo, nakon čega je Robin zatvorila vrata, pružajući nam privatnost koju ja njima nisam priuštio. Millie je stajala čekajući, očito nesigurna oko toga tko joj čini društvo. Razvezala je svoj rep, a kosa joj je pala oko ramena u čupavom neredu, no nije ju zagladila niti je poravnala svoju odjeću. Bila je poput plemkinje, staložena i mirna, dovoljno samopouzdana da se nije zamarala onime što nije mogla popraviti. Damien Rice pjevao je o tome kako ne može ”skinuti oči s nje”, a ja sam mogao tek kimnuti u znak slaganja dok sam joj se približavao. ”Davide?” nesigurno je pitala. Činjenica da je znala da sam to ja ponovno mi je prouzročila vrtoglavicu. ”Jesam li ja jedini tip koji toliko buči kada silazi niza stube?” Namjerno sam bio pretjerano glasan dok sam se drugi put spuštao. ”Ne. Trebaš čuti Henryja. Samo si... jedini tip”, slatko je priznala. Zatim su joj obrazi postali ružičasti, a meni je postalo vruće u prsima. Osjetio sam golemi nalet olakšanja. Bio sam jedini tip. Hvala Bogu. Zastao sam korak od nje i pružio ruku, dohvativši jednu njezinu ruku svojom. ”Sviđa li ti se ova pjesma?” upitao sam. Očito joj se sviđala, a ja sam bio glup. ”Obožavam tu pjesmu.”

~ 126 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”I ja”, prošaptao sam. Posegnuo sam i prema njezinoj drugoj ruci. ”Accidental Babies.” ”Što?” Nježno sam povukao njezine ruke, a ona je zakoračila prema meni. Bio sam joj tako blizu da mi je vrh njezine glave pružao mjesto na koje ću nasloniti svoju bradu, a Damienovu je pjesmu nadglasavao zvuk mojega srca. ”To je isto njegova pjesma... i mislim da je volim još više”, prošaptala ”No ta je pjesma tako tužna”, dahnuo sam, položivši svoj obraz na njezinu kosu. ”Zbog toga i jest tako divna. Jer te dotuče. Obožavam kada me pjesma dotuče.” Glas joj je bio jedva čujan, kao da se muči s disanjem. ”Ah, slatka patnja.” Pustio sam njezine ruke i zagrlio je. ”Najbolja patnja.” Glas joj je pukao kada su se naša tijela spojila. ”Ja patim već neko vrijeme, Millie.” ”Da?” upitala je, očito zapanjena. ”Od trenutka kada sam te ugledao. To me dotuklo. A volim kada me djevojka dotuče.” Upotrebljavao sam njezinu definiciju riječi, no istina je bila da je moja sestra jedina djevojka koja me dotukla, no to nije bila slatka agonija. ”Nikada nisam nikoga dotukla”, Millie je rekla tiho, a šok i zadovoljstvo bojili su njezine riječi. Još je uvijek stajala ruku spuštenih uz tijelo, gotovo kao da nije mogla vjerovati što se događa. No usne su joj se zadržavale u blizini moje vilice, kao da uživa u napetosti između skoro i ne još. ”Ja mislim da si za sobom ostavila trag uništenja”, prošaptao sam. ”Samo ne znaš da jesi.” ”Ne vidim svoj nered. Prednosti sljepoće.” Mogao sam čuti osmijeh u njezinu glasu. No nisam se mogao nasmijati. Gorio sam, a plamen je postajao neizdrživ. Napokon, kao da se više nije mogla opirati, podigla je svoje ruke na moj struk. Drhtavim je prstima i pruženim dlanovima klizila preko mojeg trbuha, prsa, ramena, polagano napredujući kao da pamti svaki pokret. Zatim je dotakla moje lice, a njezini su palčevi pronašli urez u mojoj bradi, kao i prvi put kada je opipala moj osmijeh. Oklijevajući, spustila je moje lice prema svojemu. Trenutak prije nego što su se naša usta dotakla, progovorila je, a njezine su meke riječi zatreperile na mojim usnama. ”Hoćeš li me dotući, Davide?” upitala je. ”Bože, nadam se da ne”, naglas sam se pomolio.

~ 127 ~ Knjigoteka

dasha&anna Prostor između nas se raspršio, a ja sam svoje željne usne pritisnuo na njezina usta koja su iščekivala. A onda smo se spojili, čvrsto se uhvativši jedno za drugo, dok su naša tijela, koja su se sudarila poput valova, plesala u kršu na jecajuću glazbu. U slatkoj, slatkoj patnji. ”Prekasno...” pomislio sam da sam je čuo kako je prošaptala. *

*

*

~ 128 ~ Knjigoteka

dasha&anna

13. poglavlje Mojsije

S

JEDIO SAM na Millienom trijemu s Kathleen, ljuljajući se u ljuljačci od kovanog željeza koja je vjerojatno bila ondje otkad je kuća sagrađena prije gotovo cijeloga stoljeća. Odlučio sam prestati slušati kasete. Tag nije ništa zadržavao za sebe. Svaki je detalj, svaka misao, svaki osjećaj bio izložen. Gol. A ja nisam volio gole muškarce. Stoga sam ostavio Georgiju da sluša s Millie, a Kathleen i ja družili smo se na trijemu - Kathleen je na glavi imala mekani šeširić, omotana još mekšom dekicom, spavajući na mojim prsima, grijući me na hladnom proljetnom zraku, upijajući vrijeme s taticom kako bi izgledala poput mene kada naraste i kako bi znala da je moja, baš kako je Henry rekao.

Henry se povukao u svoju sobu. Bilo je kasno, i svi smo bili umorni. No Millie nije mogla prestati slušati, a ja je nisam mogao kriviti. Udarci bubnja su se ubrzavali, a bez obzira na to koliko sam htio sve preskočiti i otići na kraj, umetnuti posljednju kasetu u kasetofon, znao sam da na to nemam prava. A znajući Taga, to i ne bi bilo tako lako. A onda je Georgia otvorila prozor, onaj najbliži mojoj glavi, kao da su emocije u sobi postale zagušujuće i odjednom sam, sjedeći ondje na trijemu, ponovno mogao čuti svaku riječ i tako sam slušao kako se moj prijatelj muči riječima uobličiti ono što sam ja mogao opisati jedino bojom. Jednom sam rekao Georgiji da bih se, kad bih je mogao naslikati, koristio svim bojama. Plavim i zlatnim i bijelim i crvenim. Bojama breskve i kremastim i brončanim i crnim. Crnu bih iskoristio za sebe, jer sam želio ostaviti svoj trag na njoj. Svoj pečat na njoj. Što i jesam, premda ne onako kako sam to namjeravao. Misli su mi odletjele na mojega sina - koji mi je silno sličio, iako to neću reći Henryju. Nisam proveo nijedan dan svojega života s njim. Ipak, nalikovao je na mene. ”Hej, mali”, prošaptao sam, pitajući se može li me čuti. ”Nedostaješ mi.” Osjetio sam istu onu gorčinu na svojem jeziku koja je dolazila svaki put kada bih izrekao njegovo ime, no svejedno sam ga izrekao. ”Pripazi na Taga, Eli. Ponaša se opasno, no pretpostavljam da postaje sve prestrašeniji.” ”Ne želim otići.” Tagov je glas zazvonio iza mene.

~ 129 ~ Knjigoteka

dasha&anna Trgnuo sam se i glasno opsovao, zbog čega je Kathleen zacviljela u mojem naručju. Zatim sam, sa zakašnjenjem, shvatio da je Millie promijenila kasetu. Bio je to samo Tagov glas koji je dolazio kroz prozor, ništa više, stoga sam ponovno opsovao. ”NE ŽELIM otići”, prostenjao sam. Stajali smo na trijemu i bilo je hladno, no nisam bio spreman otići kući. Nisam znao hoću li ikada biti spreman. ”Onda nemoj”, Millie je rekla čvrsto. Cijele smo noći bili omotani jedno oko drugoga, i to mi je oslabilo snagu volje. Borba sa Santosom trebala je biti za deset dana, a borba mi je bila posljednja na umu. Morao sam otići kući. Morao sam se naspavati. Morao sam se probuditi rano i zapaliti za dvoranu. No nisam želio otići. ”Bojim se mraka, pa izgleda da ću morati pričekati do jutra”, prošaptao sam. Pokušavao sam je nasmijati, no riječi su nekako zazvučale iskreno, pa sam se lecnuo, zahvalan za to što me nije mogla vidjeti kako to činim. No bila je previše osjetljiva na nijanse ljudskoga glasa da bi joj to promaklo. Blago se ukočila. Osjetio sam to, tek drhtaj koji joj je prošao kroz ruke do dlanova koje je držala na mojim prsima. ”Zar se zbilja bojiš mraka?” upitala je, a ja sam si dopustio da ponovno skrenem s teme. ”Ne, ne bih rekao. Više se bojim malih prostora. Mračnih, malih prostora. Imao sam astmu kao klinac. Pretpostavljam da je problem u nemogućnosti disanja, bespomoćnosti. Zatočenosti.” ”Vidim. Onda te neću natjerati da spavaš sa mnom u mojem lijesu.” ”Tako je... ti si vampirica. Zaboravio sam.” Nasmijao sam se, a ona je začula cerek u mojem glasu jer se nasmijala sa mnom.” ”Ali tama je golema. Ne moraš se bojati tame. Kad god se počneš osjećati zatočeno ili bespomoćno, samo zatvori oči, i imat ćeš više prostora no što ćeš ga ikada trebati.” Kimnuo sam i poljubio je u čelo jer je bila tako iskrena i draga. ”Zatvori oči. Hajde, zatvori oči”, naredila je. To sam i učinio, ali sam odmah osjetio vrtoglavicu, dezorijentiranost, stoga sam posegnuo prema njoj. Ravnoteža mi nije bila jača strana u posljednje vrijeme, za što sam krivio požudu. ”Ne boj se.” Mogao sam joj čuti osmijeh u glasu. ”Ovdje sam. Držim te, i na sigurnom si.” Uživala je u ovoj igri. ”Odi niže.”

~ 130 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Što?” upitala je. ”Ruke su ti na mojim prsima”, rekao sam. ”Da, jesu.” ”Nastavi ih pomicati niže. Reći ću ti kada da staneš”, zahtijevao sam. Prasnula je u smijeh kada joj je sinulo što pokušavam. ”Nemaš pojma koliko sam se često koristila svojom sljepoćom kao izlikom da nekoga ‘slučajno’ ispipam.” ”Stvarno?” Glas mi se iznenađeno podigao. ”Ne. Baš i ne. A sada ššš!” naredila je. ”Moram te malo ispregledati.” Gutnuo sam knedlu dok je rukama klizila preko mojih prsa i niz moj torzo, prstima prelazeći preko brdašaca i udolina koje su činile moj mišićavi abdomen. Nikada se nisam osjećao tako gol, tako ranjiv s nekom ženom, iako uopće nisam bio gol. To što me nije mogla vidjeti činilo me samo svjesnijim pozornosti koju je obraćala na svaki detalj. Skliznula je rukama pod moju majicu, a ja sam se nasmiješio u njezinu kosu. I škakljala me i napaljivala. ”Koža ti je glatka. Ali je i puna brdašaca. Obožavam ta brdašca, znaš.” Zahihotao sam se, prisjetivši se sve one brajice, ”brdašaca” u njezinoj kući koja su joj pomagala da dovede svoj svijet u red, pokušavajući ne zastenjati kada je prstima prešla preko nabreknuća mojih prsnih mišića, a zatim položila glavu na moje grudi, privlačeći me bliže. Sagnuo sam se i poljubio vrh njezine glave, uživajući u osjećaju koji je izazivala njezina svilena kosa na mojim usnama. ”Mnogo ću te dirati”, rekla je iskreno. ”To mi je u redu”, velikodušno sam rekao. ”No ono što ne mogu dirati, morat ćeš mi opisati.” ”Okej.” ”Tvoje oči... koje su boje?” upitala je. ”Zelene.” ”Poput trave?” ”Da, možda malo bljeđe.” ”A kosa?” ”Tamna i svijetla. Mješavina i jednog i drugog. Tvoja je poput čokolade, moja je...” razmišljao sam nekoliko trenutaka, pokušavajući smisliti opis. ”Moram li je zbilja opisati? Možeš je osjetiti.” Prošla je rukama kroz nju, a ja sam nastojao ne početi presti. Posegnula je za mojim rukama i prinijela ih svojemu licu.

~ 131 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”A sada me pogledaj onako kako ja gledam tebe.” Prešao sam prstima preko njezinih jagodičnih kostiju, zatvorivši oči kako bih mogao vidjeti onako kako je to Millie činila. ”Jagodične su ti kosti visoke i naglašene, a lice ti je blago srcoliko”, objavio sam, iako sam joj vidio lice u mislima dok sam rukama doticao linije koje sam opisivao. ”Imam veliko čelo”, prekinula me. ”I šiljatu bradu”, dodao sam. Osjetio sam njezinu svilenkastu kosu i zataknuo joj je iza ušiju. ”I velike uši”, rekla je. Vršcima sam prstiju prešao preko njihova ruba. ”Imaš lijepe uši”, rekao sam. I doista su bile lijepe. Između mojih prstiju činile su se nježnima i prepunim detalja, male vijuge meke kože u obliku upitnika, uvijek u iščekivanju odgovora. ”Što ti je najdraže na mojem licu?” Millie je upitala nakon što sam je još malo istražio. Dotaknuo sam njezina usta, jagodicama svojih palčeva pritisnuvši najpuniji dio njezine donje usne, a zatim kliznuvši njima prema brazdi kako bih ih blago razdvojio. ”Ovo. Ovo je moj najdraži dio.” ”Jer me možeš ljubiti?” Ah, moja je mala znala flertovati. To mi se sviđalo. ”Da”, rekao sam. A to sam i učinio. Poljubio sam je nježno, a zatim slatko. A onda sam je ponovno poljubio. I opet, i opet, ljubio sam je nekoliko dugih minuta, dok nam usne nisu postale bolne, i znao sam da moram prestati, ali sam iznova počeo uranjati, ližući između njezinih glatkih zubi i klizeći svojim jezikom po njezinom jer je trenje bilo tako ugodno i jer je njezin okus zapalio vatru u mojem trbuhu. ”Ne želim otići”, ponovno sam rekao. Nisam znao hoću li ikada biti spreman. MILLIE ME PONOVNO pokušala odvesti u crkvu, no imao sam iznenađenje za nju. Živjeli smo u gradu koji se mogao pohvaliti jednim od najpoznatijih zborova u svijetu i mi smo ga trebali čuti. Morao sam pritisnuti neke ljude i obaviti nekoliko poziva, no dobili smo dopuštenje da nazočimo probi. Ja nisam želio podijeliti to iskustvo s gomilom, a Millie bi bila posve iznenađena da je samo povedem do prednjeg reda i ondje je posjednem. Kad bi crkva bila

~ 132 ~ Knjigoteka

dasha&anna puna ljudi, očekivala bi nekakvu izvedbu. Bez gomile, iznenađenje bi bilo potpuno. Bila je uzbuđena, rumenih obraza i širokog osmijeha, i držala se za mene, stišćući moju ruku poput nestrpljivog djeteta. ”Jesmo li u crkvi?” teatralno je prošaptala. ”Može se reći.” ”Ne čini mi se da je puna ljudi. Ima li još koga osim nas?” ”Može se reći.” Podigla je obrve i uštipnula me za ruku. ”Kako misliš ‘može se reći’ da tu ima još ljudi? Ili ima ili nema.” ”Ima još ljudi... ali nisu došli na misu.” ”Oookej”, Millie je rekla sumnjičavo, no mogao sam vidjeti da u sebi pleše. Preko čitavog stražnjeg zida protezale su se orgulje, nešto što nikada prije nisam vidio, a kada je orguljaš zasvirao, osjetio sam vibracije u prsima, a dlake su mi se naježile na vratu. Millie je dahnula pokraj mene, a ja sam posegnuo za njezinom rukom i zatvorio oči kako bih mogao iskusiti glazbu onako kako je ona doživljava. Zatim je zbor zapjevao. Zapljusnuo nas je val zvuka, iznenadivši nas oboje; snaga i preciznost upijale su se u naše pore i slijevale niz naše kralježnice, tonući do stopala. Zaboravio sam da sam odlučio držati oči zatvorenima te sam se uhvatio kako gledam Millie koja je podignula bradu, uživajući u zvuku kao da je on sunčeva svjetlost koja joj grije kožu. Oči su joj bile zatvorene, a usne razdvojene i izgledala je kao da čeka poljubac. Bila je to Uskrsna himna - zbor je radosno objavljivao da je On uskrsnuo, uz pratnju ushićenih aleluja i trijumfalne harmonije. ”Tako nebesa zvuče. Ne misliš li?” Millie je uzdisala, no ja sam šutio, ne želeći uništiti trenutak svojim razmišljanjima o tome kako nebesa zvuče. Iz mojeg ograničenog iskustva, nebesa su bila tišina, tišina talio sveprožimajuća i potpuna da je imala masu. Imala je težinu. A u toj težini nalazili su se tuga i krivnja, žaljenje i kajanje, i gubitak. Gubitak onoga što je moglo biti, gubitak onoga što nikada neće biti, gubitak ljubavi, gubitak života, gubitak izbora. Osjetio sam sve to kada sam progutao onu bočicu aspirina i prerezao vene za svaki slučaj. Izgubio sam svijest, ali sam samo postao još svjesniji. A tišina je bila zaglušujuća. Nije bilo mračno. Bilo je svijetlo. Tako svijetlo da nisi imao izbora nego se vidjeti, vidjeti sebe cijeloga. I to mi se nije svidjelo. Iako sam vrištao i opirao se kada su me počeli vući natrag na zemlju, vući iz raja - ili pakla, ma što to bilo - bio sam i zahvalan. A moja me zahvalnost ispunila krivnjom. No tek kada sam upoznao

~ 133 ~ Knjigoteka

dasha&anna Mojsija, nebo je postalo nešto drukčije. Mojsije je vidio ljude, ljude koji su umrli i otišli na onu stranu. Nebo za Mojsija nije bilo tiho. Bilo je prepuno sjećanja i trenutaka, prepuno boje. On je oživljavao mrtve ljude. Slikao ih je. Mojsije nije želio vidjeti ništa od toga, no nije imao izbora. Morao se pomiriti s time. A dok se on mirio, ja sam ga slijedio, ustrajan u svojoj odanosti, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je Mojsije vidio sestru koju ja nikada više neću vidjeti. Mojsije je imao i odgovore koje nitko drugi nije imao, a ti su odgovori smrt katkada činili privlačnijom. Barem smrt nije bila kraj. U to sam bio siguran. Možda je za Millie nebo bilo mjesto koje je zvučalo poput anđeoskih zborova i orgulja jer se ondje osjećala živom. No za mene nebo će biti nešto drugo. Zvučat će poput zvona na početku runde, imat će okus adrenalina, gorjet će poput znoja u mojim očima i vatre u mojem trbuhu. Izgledat će poput vrišteće gomile i protivnika koji želi moju krv. Za mene, nebo je bilo oktogon. ”Znaš da je moja borba protiv Santosa u utorak navečer. Zar ne?” Razgovarati sada o tome, dok smo još uvijek sjedili u klupi, vjerojatno nije bilo najbolje vrijeme. Dlake na mojoj ruci pozorno su bile podignute posljednjih pola sata dok smo slušali jednu pjesmu za drugom. Zbor je pjevao ”Predivnog Spasitelja”, a ja sam gledao Millieno lice, razmišljajući o tome kakvim se predivnim spasiteljem ona pokazala. Ako je nebo oktogon, onda je Millie moj anđeo u njegovu središtu. Djevojka s moći da me obori i ponovno digne. Djevojka za koju sam se želio boriti, djevojka koju sam želio samo za sebe. ”Da?” Usne je posve približila mojem uhu kako naš razgovor ne bi prekinuo probu koja se pred nama odvijala. Nisam odgovorio odmah, čekajući da dirljiva izvedba dođe kraju. Dirigent je dao znak orguljašu i zboru da utihnu, a ja sam uhvatio Millienu ruku te smo se išuljali istim putem kojim smo došli, usnama oblikovavši riječ ”hvala” i uputivši je prijatelju u crkvenom zboru koji nam je ovo omogućio. Namignuo mi je i podigao palac prema gore, a Millie se čvrsto držala za moju ruku dok nismo izišli na otvoreno sunce. Opustila je svoj stisak i podigla lice, upijajući toplinu i pružajući mi savršen pogled na njezin predivan vrat. ”Ne želim da u utorak budeš u publici, Millie”, rekao sam naglo. ”Ne želiš?” Spustila je bradu, zaboravivši na sunce. ”Ne želim, malena”, rekao sam nježno. ”Zašto?” Rekla je žalosnim tonom. ”Ne bih se mogao usredotočiti na ono što moram napraviti. Brinuo bih se za tebe.”

~ 134 ~ Knjigoteka

dasha&anna Uzdahnula je, a mali joj je vihor podigao tamne pramenove kose koji su bili najbliže njezinim ustima. ”Čim pobijedim, dolazim k tebi”, obećao sam. ”Tako si siguran da ćeš pobijediti?” ”Da. Pobijedit ću, a onda ću podići ruke iznad glave i reći: ‘Hej, Millie, uspjeli smo!’” ”Baš si pravi Rocky Balboa.” Osmjehnula se. ”Tako je. A onda ću se zajuriti kroz gomilu, izići kroz vrata, otrčati niz tri bloka, zatim skrenuti te proći još dva bloka, a onda ću ti pokucati na vrata. Ti mi možeš čestitati onako kako smatraš da je prikladno. Pobrini se da Henry bude s Robin.” Nasmijala se, no vidio sam da joj nije bilo do smijeha. Tišina je ispunila prostor između nas te smo počeli hodati, polagano pronalazeći put do mjesta na kojemu sam bio parkirao. Imanje oko crkvice bilo je savršeno održavano i idealno za šetnju, unatoč tome što Millie nije mogla uživati u njegovu uređenju. ”Nisam od stakla, Davide”, rekla je nježno. ”Znam.” ”Stvarno? Jer pretpostavljam da bi, da vidim, želio da dođem na tvoju borbu.” ”Možda”, priznao sam, kimajući sam sebi. ”Ali ne vidiš. A to da dolaziš u rulju, gdje će te gurati i sudarati se s tobom, dok ti slušaš kako se borba odvija, ne znajući pobjeđujem li ili gubim, čini mi se nepotrebno okrutnim. A to ne želim. Strahovat ćeš za mene, a ja ću strahovati za tebe, a ako se brinem za tebe, um mi ne može biti ondje gdje treba biti.” ”Ali Tag, tako to ide. Ja brinem za tebe, ti brineš za mene. To se zove veza.” Čuo sam joj u glasu da je frustrirana, i zapazio sam da me zove Tag svaki put kad je malo naživciram. ”Ja štitim tebe, ti štitiš mene”, ustrajao sam. ”Tako to ide. Ti štitiš mene tako što si na sigurnom dok se ja borim, kako mi ništa ne bi odvraćalo pozornost. A ja štitim tebe ustrajući na tome.” Ponovno je uzdahnula, a ja sam prestao hodati i okrenuo je prema sebi. Nježno sam joj, vršcima svojih prstiju, zagladio čelo, prešao preko bore mrštilice između njezinih očiju, a onda sam joj dotaknuo nenasmiješene usne, povlačeći rubove prema gore, prisilivši je na osmijeh. Zgrabila je moje ruke i počela grickati moje jagodice, grizući malo jače od razigranog, pokazujući mi svoju frustraciju. ”Naša će se borba emitirati na FightNetu. I FOX sport će biti ondje, no mislim da će oni tek kasnije emitirati. No na FightNetu me

~ 135 ~ Knjigoteka

dasha&anna možeš gledati uživo. Možeš se prijaviti i gledati od kuće. Mikey komentira borbe Tag Teama. Dobar je u tome, Millie, i pobrinut ću se da zna da slušaš tako da iznosi više detalja nego obično. Tako ćeš znati točno što se događa u trenutku kada se dogodi.” Zatresla je glavom kao da joj se to uopće nije sviđalo. ”Molim te, Millie?” prošaptao sam. ”Ne želim da se osjećaš sam. Mislim da nije u redu da ne budem tamo”, prosvjedovala je. ”Svi se bore sami, Millie. U tome mi nikako ne možeš pomoći.” ”Dobro”, prošaptala je. ”Dobro?” upitao sam. ”Dobro”, složila se. Poljubio sam je zahvalno, gotovo očajno, a ona je uzvratila poljubac. No naslutio sam povrijeđenost i okusio njezinu zadršku. Kada sam je ostavio kod kuće, nisam ušao unutra, a ona se nije bunila ni jadikovala. Ja sam titrao od nakupljene energije, živaca i iščekivanja. Imao sam četrdeset osam sati da se psihički pripremim za borbu i trebala mi je čista glava i potpuni mir. Iako je to značilo da će tome miru manjkati ono najljepše. ”Doći ćeš ovdje bez obzira na vrijeme?” upitala je, ruku držeći na ručki za otvaranje vrata, pripremivši štap. ”Hoću”, obećao sam. Okrvavljen, pun masnica, pretučen, doći ću. ”Slušat ću, navijati i čekati”, rekla je jednostavno. Otvorila je vrata kamioneta, spustila noge na tlo, a ja sam ostao promatrati kako ulazi u kuću i oprezno zatvara vrata. (Kraj kasete) Mojsije MILLIE NIJE BILA na borbi. Sada sam to shvaćao. U to sam vrijeme bio previše nabrijan na energiju rulje i galamu koja se podigla oko tog velikog događaja da bih zapazio kako neka ženska nije nazočna, posebice kada to nije bila moja ženska. Ni Georgia nije bila. Poljubila me i rekla da bebe i borba ne idu zajedno te da bih trebao otići bez nje. Rekla je da će ona i Kathleen ostati kod kuće i raditi ženske stvari. Znao sam da su ”ženske stvari” značile da će Georgia nahraniti i okupati Kathleen, nunati je dok ne zaspi te i sama otići rano u krevet, no dopustio sam joj da me nagovori.

~ 136 ~ Knjigoteka

dasha&anna I tako sam ondje bio sam, sjedeći u prvome redu s nekoliko članova Tag Teama koji nisu bili u Tagovu kutu, kada je Tag ušetao u arenu na pjesmu Waylona Jenningsa o kaubojima koje je teško voljeti, a još teže zadržati na jednome mjestu. Publika je Micala, pridruživši se refrenu, a Tag ih je dodatno poticao. Nasmijao sam se. Bio sam toliko nervozan zbog njega da sam takoreći vidio dvostruko, a on se ponašao poput velikoga gorile, nahuškavajući krcatu dvoranu, širokog osmijeha, napetih mišića. Uopće se nije činio nervoznim, a kada me ugledao, osmjehnuo se i udario po prsima. Bruno Santos, s druge strane, ušao je u arenu obučen u blještavi bijeli ogrtač s kapuljačom toliko dubokom da mu se iz nje nazirao tek vršak brade. Njegova pjesma imala je tako naglašen bas da nisam uspio razaznati riječi, premda sam uhvatio riječi ”razaranje” i ”uništenje”. Poskakivao je na jastučićima svojih stopala, podižući i spuštajući ramena i zabacujući svoj vrat, a ja sam odjednom poželio da sam ostao kod kuće s Georgijom. Brinuti za ljude bila je prava gnjavaža. Gledati kako se Tag bori bila je još veća gnjavaža. Želudac mi se okrenuo, a ja sam bijesno pogledao svojeg prijatelja, tražeći da mi skrati muke što je prije moguće. Naravno da nije. No borio se. Borio se žestoko i ružno, primajući onoliko udaraca koliko ih je izbjegao, i kao i obično, činilo se da se počeo bolje boriti nakon što je primio nekoliko udaraca u glavu. Kao što je pjesma govorila, bilo ga je teško zadržati na jednom mjestu. No nikako ga nije bilo teško voljeti. Publika je bila čvrsto na njegovoj strani, a kada se oporavio od poraza kojemu je u četvrtoj rundi za dlaku pobjegao, izbjegavši moguću polugu na ruci zbog koje mi se želudac stisnuo, a oči zasuzile, gomila je podivljala. A onda, kada je izgledalo da će sve završiti odlukom suca, odlukom koja neće ići u korist izazivaču - a rijetko su išle - Tag je Santosa pogodio nogom u glavu, zapanjivši publiku i potresavši svojeg protivnika. Santos je posrnuo, a Tag je navalio na njega, mašući šakama dok je Santos štitio svoju glavu, ne uzvraćajući udarce. A onda je bilo gotovo. Sudac je proglasio tehnički nokaut. Izletio sam iz svojeg sjedala, vrišteći i skačući s ostatkom ekipe, bunovan od olakšanja i ushićen i uzrujan istodobno. Zanimljivo, nije mi uopće sinulo da Millie nije ondje, no definitivno sam zapazio da se Tag nije zadržavao nakon što je borba završila. Bio je vrlo služben, obavivši intervjue i čestitanja, rukujući se s nekoliko ljudi. No kada je otišao, i ja sam otišao - otpratio sam ga do njegova kamioneta - a zabava se nastavila bez nas. Ja sam otišao kući k svojoj supruzi, a on je, očito, otišao kući k Millie.

~ 137 ~ Knjigoteka

dasha&anna *

*

*

~ 138 ~ Knjigoteka

dasha&anna

14. poglavlje

T

REBALO MI JE otprilike dva sata nakon borbe da održim svoje obećanje. Obavio sam intervju, istuširao se, dobio masažu i odradio još niz intervjua prije no što sam se uspio odvojiti od slavljeničke atmosfere i zaputiti se k Millie. Sve me je boljelo pa sam istresao u sebe nekoliko ibuprofena, a adrenalin je i dalje strujao mnome i želio sam vidjeti svoju malu. Zacijelo su me očekivali, jer je Henry izletio kroz ulazna vrata, počevši se motati oko mene i prije nego što sam uspio sasvim izići iz svojega kamioneta. Millie je držala svoj štap i bila je na trijemu, čekajući me, baš kako je i obećala, ”Tag!” Henry je ponovno tupkao prstima, očito oduševljen što me vidi. ”Četrdeset posto borbi u poluteškoj kategoriji završava tehničkim nokautom ili nokautom”, izrecitirao je. Bilo je lijepo vidjeti da je naučio žargon. Jednu sam ruku prebacio preko njegovih ramena i krenuo s njim natrag prema kući. ”Amelie je plakala tijekom cijele borbe, A onda sam joj rekao da ti nos krvari, pa je prekrila uši.” ”Henry”, Amelie je uzdahnula, koreći ga. No pružila je ruku prema meni, a ja sam je prihvatio, pustivši Henryja i privukavši je k sebi, privivši je uza se, obgrljujući je desnom rukom dok smo svi zajedno ulazili u predsoblje, zatvorivši vrata iza sebe. ”Sudac je zaustavio borbu! Je li je zaustavio zato što si gotovo ubio Santosa? Je li te razljutio kada ti je raskrvario nos?” Henry se boksao sa zamišljenim protivnikom po predsoblju. ”Ma nije, time me samo potaknuo da se žešće borim.” Nasmijao sam se na Henryjev izbezumljeni sažetak. ”Svi su vikali Tag Team! I ja sam počeo vikati! Sva je publika imala majice Tag Teama!” Henry je bio toliko živ da je takoreći lebdio. Sjetio sam se majice koju sam još uvijek držao u svojoj desnoj ruci. ”Sad si me podsjetio! Evo, i tebi sam donio jednu.” Bacio sam je Henryju, a on ju je uhvatio i navukao preko glave, preko dresa Kobea Bryanra koji je imao na sebi. Majica ga je trenutačno ušutkala te se počeo diviti sam sebi, gledajući se u zrcalo ukrašenoga okvira koje je visjelo desno od stubišta. ”I tebi sam jednu donio, Millie,” promrmljao sam, ”no ostavio sam je u kamionetu. U tvojoj najdražoj boji.”

~ 139 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Piše li na njoj: ‘Moj se dečko borio proriv Santosa, a sve što sam ja dobila ova je šugava majica?’” rekla je suho, premda joj je oko usana zaigrao smiješak. ”Au, to boli!” razvukao sam riječi, ali sam se nagnuo i dotaknuo njezina usta svojima, omotavši obje ruke oko nje. Uzvratila je zagrljajem i čvrsto me stisnula, lice priljubivši na moja prsa. ”Opraštam ti”, prošaptala je. ”Ali nikada više ne ostajem kod kuće. To je bila najgora agonija u mojem životu.” ”Rekao sam ti da ću pobijediti. I da ću nakon toga doći ovamo. I evo me”, rekao sam, nosom mazeći njezinu kosu. ”Hoćeš li se oženiti za nas, Tag?” Henry je željno upitao, ubacivši se natrag u razgovor. ”Što?” Nisam bio siguran jesam li ga dobro čuo. ”Hoćeš li oženiti Millie i biti moj brat?” ponovio je, posve ozbiljna izraza. Nije se šalio. ”Želimo biti dijelom Tag Teama.” Nasmijao sam se i pogledao Millie. Lice joj je bilo kao skamenjeno. Leda su joj se ukočila onog trenutka kad su riječi izišle iz Henryjevih usta te se oslobodila mojega zagrljaja. Posegnula je za štapom koji je bila. ostavila sa strane, kao da joj je trebalo nešto osim mene za što će se moći uhvatiti. ”Statistički gledano, sportaši sa stabilnom obiteljskom situacijom izdržljiviji su, uspješniji, imaju bolje mentalno zdravlje, i općenito ostvaruju bolje rezultate od onih sportaša koji su razvedeni ili neoženjeni” Henry je brbljao poput robota, a ja sam otkinuo svoj pogled od Milliena zapanjena lica. ”Jesi li to izmislio, Henry?” nacerio sam se. Henry je izgledao zbunjeno, kao da je za njega izmišljati sportske zanimljivosti kako bi podupro svoje argumente nemoguće. Možda i je bilo. Možda u Henryjevu svijetu, gdje su granice i činjenice jasno određene, laganje nije bilo čak ni izvedivo. ”Već si dio Tag Teama, Henry”, rekao sam nježno. ”Imaš majicu koja to dokazuje. Dat ću ti ih koliko god želiš, u svim bojama, i možeš biti u mojem kutu kad god hoćeš.” Henry je nagnuo glavu ustranu, razmatrajući moju ponudu, no razočarenje mu je bilo očito na licu. Millie se okrenula i, nespretno grabeći prema vratima, izišla iz kuće u žurbi. ”Millie!” zazvao sam je, no nije zastala. Mogao sam čuti njezin štap kako tupka stazom ispred kuće.

~ 140 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ajoj, Henry. Sad si ga baš zeznuo.” Nasmijao sam se, ali me moj smijeh iznenadio. Kao i moj relativan izostanak reakcije na riječ koja počinje slovom ”Ž”. Kada bi mi djevojke natuknule išta o ikakvoj vrsti obveze, bio bi to posljednji put da sam ih pozvao van. Uvijek. Bio sam sjajan u igri lovice. Nikada me nitko nije uhvatio. Pretpostavljam da sam uvijek mislio da ću se jednog dana oženiti. Kada budem imao osamdeset. Ipak, kada je Henry to predložio, nisam se ni najmanje uznemirio. Štoviše, pomisao na to da ženim Millie ubrzala mi je puls. Dlanovi su me počeli peckati. Srce mi se tako široko nasmiješilo da sam mogao osjetiti rubove tog osmijeha kako me bodu u rebra. To, ili sam napokon počeo osjećati ozljede koje mi je nanio Santos. ”Budući da su obje momčadi izgubile mnogo igrača u službi tijekom Drugog svjetskog rata, Pittsburgh Steelersi i Philadelphia Eaglesi 7 spojili su se u Steaglese tijekom sezone 1943.”, Henry je izrecitirao. ”Što? Steaglesi?” Gled ao sam prema Henryju, ali sam morao uloviti Millie. Henry je kimnuo, ozbiljna lica. ”I mi bismo to mogli, Mogli bismo se spojiti. Mogli bismo biti Taggersoni.” ”To je vrlo zanimljiva ideja, Henry.” Kimnuo sam, grizući se za usnu kako se ne bih nasmijao. ”No moram uvjeriti Millie. Nisam siguran je li spremna biti Taggerson.” ”Andert?” Henry je ponudio drugu kombinaciju, namreškavši svoj nos, a onda zatresavši glavom, kao da nije jednako dobro zvučalo. ”Daj mi trenutak da vidim što Millie misli. Dobro?” Henry je svečano dignuo palčeve i sjeo na donju stubu, čekajući presudu. Ja sam istrčao kroz vrata i niz stazu do ulice, gledajući lijevo i desno niz pločnik, nadajući se da Millie nije otišla predaleko. Uočio sam je otprilike pola bloka dalje. ”Millie!” Izgledala je kao da se zaputila prema crkvi, a ja sam se zatrčao da bih je sustigao, zovući njezino ime, osjećajući svaki udarac koji sam te večeri primio dok sam trčao za njom. ”Millie! Čekaj, mila. Ubijaš me.” Zastala je, ali se nije okrenula. Držala se ukočeno, držeći svoj štap uspravno, onako kako ga je držala kada sam je prvi put ugledao izvan bara, ponovno postavši tihom pastiricom. 7

Profesionalne momčadi američkog nogometa.

~ 141 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Millie.” Usporio sam i prišao joj, omotavši svoje ruke oko njezinih tako da smo oboje držali njezin štap, poput ljudi u podzemnoj koji dijele istu šipku. Zatim sam ga nježno povukao, oduzevši joj štap iz ruku, kako bi se umjesto za njega uhvatila za mene. ”Zašt’ bježiš?” ”Pitanje je, zašto ti ne bježiš?” upitala je, ugrizavši se za usnu. ”Želiš li biti Taggerson, Millie?” prošaptao sam, oslobodivši njezinu usnu svojim zubima i poljubivši je. ”Što?” dahnula je. ”Ili možda Andert?” ustima sam ponovno okrznuo njena, te je blago rastvorila svoje usne, čekajući da nanesem malo pritiska. ”Henry misli da bismo trebali spojiti naša imena”, objasnio sam. Millie je prostenjala, i mogao sam osjetiti stid koji je zračio iz nje. ”Henry zbilja treba prestati prositi odrasle muškarce”, požalila se. ”Da... malo je premlad za takvu obvezu.” Utisnuo sam još jedan poljubac na njezinu gornju usnu, zatim jedan na donju, tješeći je, umirujući je, i nekoliko dugih minuta uopće nismo razgovarali. ”Davide?” prošaptala je kada sam joj napokon dopustio da diše. ”Da?” Ponovno sam se privio uz nju, ne mogavši si pomoći. Njezin me okus podsjećao na hladnu vodu i tople želje, a ja sam se utapao i uživao, zaboravivši na borbu, posve zanemarivši oteklinu na svojoj jagodičnoj kosti i bol u rebrima. ”Zaljubljena sam u tebe”, Millie je nježno priznala. Osjetio sam njezine riječi na svojim usnama, a njihov oblik u svojoj glavi dok smo mi stajali posve mirno, puštajući da nas obaviju. Zrak je odjednom procvjetao, oživio, pretvorivši se u buntovnu eksploziju boje i zvuka. Svijet je postao čaroban, a ja sam bio kralj. ”I ja sam zaljubljen u tebe”, rekao sam, nimalo ne oklijevajući. Riječi su skliznule niz moje usne s apsolutnom lakoćom potpune istine. Sveti Bože. Zaljubio sam se u Amelie Anderson. Zaljubio sam se u slijepu djevojku, i sve sam jasno vidio. Millie se odmaknula i nasmijala, širokim, blještavim osmijehom zbog kojega sam se i sâm nasmijao. ”Znači li to da ćeš nositi moju majicu?” upitao sam. ”Ponosno”, odgovorila je.

~ 142 ~ Knjigoteka

dasha&anna Stojeći nasred pločnika, u jezercu meke, bijele svjetlosti ulične lampe, poljubio sam Millie sa svakom namjerom da je nikada ne pustim. Nikada. Otpratio sam je kući i te noći više nismo razgovarali o Taggersonima ili Andertsima. Millie je strogo obavijestila Henryja da je premlad za brak, i da će jednostavno morati biti sretan s majicom. Činilo se da ga je to malo razdražilo. Ja sam samo slegnuo ramenima, kao da to nije bila moja odluka. Pobrinuo sam se da ima majicu za svaki dan u tjednu, i jednu za Ayumi, a to ga je malo umirilo. No sjeme je već bilo posijano. Poznavao sam Millie samo dva mjeseca, no ipak nikada u životu nisam bio siguran u nešto kao što sam bio siguran u nju. Već sam bio na pola puta do oltara, i samo sam čekao da me ona sustigne. UDANIMA koji su slijedili nakon borbe sa Samosom, situacija je postajala sve luđa, a pomama me posve iscrpljivala. Osjećao sam umor prvi put u životu. Bio je to nekako čudan osjećaj. Shvatio sam da zapravo samo želim biti s Millie i Henryjem, i provodio sam više vremena u njihovoj kući nego u svome stanu. Štoviše, ondje sam se počeo osjećati kao kod kuće. Tako sam se udomaćio da sam jedne noći zaspao na kauču dok sam gledao utakmicu s Henryjem, probudivši se na glazbu. Millie je sjedila na podu usred dnevne sobe, okrenuta mi leđima, držeći svoju gitaru u gnijezdu koje su načinile njezine prekrižene noge. Utakmica je, izgleda, bila gotova, a Henry je očito odustao od mene i otišao u krevet. Morat ću mu se iskupiti, iako mi nije bilo krivo što sam propustio tekmu. Ionako nikada nisam bio neki promatrač. Više sam volio igrati. Gledao sam Millie kako prebire po žicama, odsviravši tako nekoliko pjesama, glave pognute prema gitari kao da joj se sviđao način na koji su žice škripale. Držala je gitaru uspravno - vrat je bio gotovo posve uspravan - a ja sam slušao, ne komentirajući, puštajući je da misli da još uvijek spavam. Uvijek me iznenađivala. Znao sam da zna svirati, no bila je prokleto dobra. ”Zašto mi nikada prije nisi svirala?” upitao sam tiho, glasa pospanog i zadovoljnog. ”Budan si”, rekla je, i mogao sam joj čuti osmijeh u glasu. ”Budan sam, ti si predivna i trebaš doći ovamo.” Ignorirala me, prstima pronalazeći put preko žica. ”Da si ti akord, Davide, koji bi akord bio?” razmišljala je, svirajući jedan akord za drugim. Slušao

~ 143 ~ Knjigoteka

dasha&anna sam dok je eksperimentirala. ”O, ovaj je dobar, ovaj tužni”, rekla je, nježno svirajući. ”Misliš da sam tužan?” upitao sam. ”Ne. Definitivno ne. To nije tvoj akord. Ništa od molova za tebe.” ”Apsolutno ne. Akord u duru pravi je akord za pravog macana.” Ona se nasmijala, a ja sam uzdahnuo. Nisam znao koliko je sati, no zlaćani sjaj obližnje svjetiljke i tople žice činili su moje vjeđe teškima, a srce poletnim. ”Ovo je Henryjev akord.” Millie je odsvirala nešto disonantno i neobično, a ja sam prasnuo u smijeh jer je to imalo savršenog smisla. ”Ali ti bi bio nešto dublje”, dodala je. ”Jer sam ja seksi tip”, razvukao sam. ”Da. Jer si ti seksi tip. I željeli bismo nešto zvonkije, glasnije.” ”Jer sam seksi Teksašanin.” ”Seksi Teksašanin iz Ute.” Isprobala ih je još nekoliko, smijući se i nabirući svoj nos dok je pokušavala pronaći pravi akord. ”I trebamo nešto slatko.” ”Slatko i opasno?” upitao sam, ”Seksi, zvonko, slatko i opasno. Ovo bi moglo biti teže no što sam mislila”, rekla je, još se uvijek hihoćući. Odsvirala je nešto puno i grleno, odsviravši svaku žicu zasebno, a potom sve zajedno. ”Evo ga, čuješ? To je Tag.” ”Sviđa mi se”, rekao sam, zadovoljan. Protegnula je ruku, malim prstom uhvativši donju žicu, i akord se suptilno promijenio, dobivši još jedan sloj, tek malčice promijenivši zvuk, kao da akord nije posve određen. ”A to je David.” Sjeo sam na pod iza nje i uhvatio njezina prekrižena bedra, privukavši je k sebi tako da sam je obgrlio onako kako je ona obgrlila gitaru. Naslonila se leđima na moja prsa, glavu prislonivši uz moju bradu, nastavivši prebirati žice akorda koji je nazvala mojim imenom. ”Daj da čujem tvoju pjesmu, Millie.” ”Misliš moj akord?” ”Ne. Tvoju pjesmu. Žena si. Žene nemaju samo jedan akord.” Blago se nasmijala i lupnula me vratom gitare u glavu. ”Drago mi je što to znaš, ali iskreno, voljela bih da ne znaš toliko o ženama. Dođe mi da se zapitam gdje si stekao sve to znanje. Pa postanem pomalo ljubomorna.” ”Odrastao sam s trima sestrama i jednom vrlo tvrdoglavom, zdušnom majkom. Rano sam naučio.” ”Dobar odgovor, veliki.”

~ 144 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”To je istina, mila. Pa odsviraj. Odsviraj svoju pjesmu.” ”Nisam je još napisala.” ”Hoćeš li staviti moj akord u svoju pjesmu?” ”Zašto to zvuči tako sugestivno?” Smiješila se, no u glasu joj je bilo nečeg sjetnog. ”Jer sam seksi tip.” ”Stavit ću tvoj akord u svoju pjesmu. Oba akorda, i Tagov i Davidov. Stavit ću i Henryjev.” ”A tvoja mama? Ima li ona akord?” Millie je odmah pomaknula svoju ruku i odsvirala nešto toplo i nježno, nešto sretno, no ipak tugaljivo. ”To je moja mama, upravo ovaj akord. Prepoznaješ li ga?” Razmišljao sam nekoliko trenutaka. ”Je li on dio njezine pjesme?” ”Dio je jedne stare country pjesme. Prvi akord pjesme Blue Eyes

Crying in the Rain.” 8

Otpjevao sam nekoliko taktova. Dobro sam je znao. ”E, ta. Obožavam tu pjesmu. Moja je mama imala plave oči, poput mene i Henryja. Ali nije provodila mnogo vremena plačući, hvala Bogu. Provela je mnogo vremena voleći. No u njoj je bilo i čežnje. Željela nas je zaštititi. Željela nas je zaštititi od boli. Željela nam je vratiti ono što nam je bilo oduzeto i čega smo bili lišeni. Čeznula je za tim. Ali nije to mogla ostvariti. Bez obzira na to koliko nas je voljela, nije to mogla učiniti.” ”Mislim da nitko od nas ne može.” ”Ne. Nitko od nas ne može. Rekla mi je nešto prije nego što je umrla, a katkada razmišljam o tome kada mi je teško. Rekla je da nas je cijeli svoj život pokušavala zaštititi od patnje. To je bio njezin posao jer nam je bila mama - zaštititi nas od patnje, ali svejedno smo propatili,” Millie je zastala kao da se prisjeća razgovora, a ja sam je htio poljubiti u usta, poljubiti tu donju usnu koja je tek malčice zadrhtala zbog dirljivog sjećanja. Umjesto toga, pritisnuo sam svoje usne na njezin obraz, bojeći se, ako je poljubim u usta, da neću čuti kraj njezine priče. ”A onda je rekla: ”Željela sam zaštititi tebe i Henryja od patnje, no poslije sam shvatila da vas je vaša patnja učinila boljim ljudima.” Umirala je i gledala nas je kako se mirimo s time da ćemo je izgubiti.” ”A što ti misliš? Čini li nas patnja boljim ljudima?” upitao sam je.

8

engl. Plave oči plaću na kiši

~ 145 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Sve ovisi o osobi, rekla bih”, razmišljala je naglas. ”Možda ovisi i o količini patnje”, dodao sam, milujući je po kosi. ”I o tome imaš li nekoga tko će te putem držati za ruku, podijeliti teret, preuzeti dio boli.” Priljubila se uz mene. ”Jesi li ti to imala, Millie?” upitao sam tiho. ”Jesam. Moja me mama možda nije uspjela zaštititi od patnje, a zasigurno ni ja nisam njoj mogla pomoći da ne pati, kao ni Henryju. No voljele smo jedna drugu i to je patnju činilo podnošljivom.” ”Ja želim biti to za tebe, Millie. Ja te želim nositi. Želim da mi sve predaš”, rekao sam, a onda zapjevao malo Rolling Stonesa u njezino uho, malčice izmijenivši riječi. ”Dopusti da na široka leđa svoja preuzmem teret što žulja ramena tvoja” 9, zapjevao sam, ljubeći njezinu ušnu školjku. Voljet ću je i pobrinuti se za njezinu sigurnost, i zakleo sam se sam sebi da ću učiniti ono nemoguće. Za Amelie Anderson više neće biti patnje. Ja ću biti taj koji će sva sranja preuzeti na sebe. Dopustila mi je da koji trenutak nosom mazim njezin vrat, sretno pjevušeći. ”Postoje i druge riječi u toj pjesmi, Davide. On pita je li dovoljan. Je li dovoljan za nju. Stoga ja to pitam tebe, Tag. Jesam li ja dovoljna? Jer nisam preslijepa da bih vidjela.” Most pjesme koji je citirala zasvirao mi je u umu te sam odmahnuo glavom, zadivljen. Zaboravio sam stih koji pjeva o tome kako čovjek zna biti preslijep. ”Jesam li dovoljno jak? Jesam li dovoljno opak?” zapjevao sam, poprilično napaljen. ”Pa, hoćeš li i ti meni dati sve, veliki? Dobro, loše i najgore? Jer želim sve.” Nasmiješio sam se na njezinu otvorenost, na njezinu iskrenu objavu, ali sam se pokušavao ne nasmijati na seksualnu aluziju. Nije imala pojma. Stoga si nisam dopuštao prasnuti u smijeh. Uzeo sam joj gitaru iz ruku i spustio je na pod. ”I više si nego dovoljna, Blesava Millie.” Okrenula se u mojem naručju i pronašla moje lice rukama prije no što je dopustila svojim usnama da dotaknu moje. Poljubio sam je dok je Mick Jagger pjevušio stih o navlačenju zastora i vođenju ljubavi negdje u pozadini mojega uma. (Kraj kasete) 9

Pjesma Beast of Burden.

~ 146 ~ Knjigoteka

dasha&anna

Mojsije ”HALO, DOKTORE? Ovdje Mojsije Wright.” ”Mojsije! Baš je dobro čuti te.” Glas dr. Andelina bio je dubok i topao, kakav je oduvijek bio, a mene je zadivilo to što je bio sposoban učiniti da se odmah osjećaš sigurnije, bolje, kao da se i tvoj glas čuje. Bio je novi novcati psiholog kada sam ga upoznao u Montlakeu - imao je možda dvadeset šest ili dvadeset sedam - no katkada se činilo kao da mu je duša proživjela milijun života. Bio je mudar i drag, a Tag i ja prilično smo ga voljeli. No ja sam preskočio uljudnosti, u kojima je Tag bio mnogo bolji, prekinuvši Nou Andelina iako sam znao da sam nepristojan i da će pomisliti da sam samo nazadovao od svoje osamnaeste godine kada sam bio pod njegovom brigom u Montlakeu. ”Doktore Andeline, znam da vas je Tag relativno redovito viđao otkad smo se vratili. I znam da mi ne možete reći o čemu ste razgovarali. To kužim. Pravo na povjerljivost i tako to. Ne moram znati što vam je Tag rekao ni što ste vi rekli njemu. No nestao je, doktore Andeline. Jednostavno je odjednom pobjegao. Zaljubljen je u sjajnu djevojku, a i ona njega voli, no ja neprestano viđam njegovu sestru. Neprestano viđam njegovu sestru, doktore, a ne moram vam reći zašto me to nasmrt plaši.” Nisam dobro povezivao svoje misli, no brzi udah s druge strane linije potvrdio je da me Noah Andelin prati. ”Prema vašem profesionalnom mišljenju, bi li si naudio? Mislim. Nije suicidalan”, naglo sam zastao jer sam shvatio da nisam siguran je li to istina. Slušajući Taga, nisam imao pojma je li se emocionalno vratio u hodnike Montlakea, želeći pobjeći od sebe. Ispravio sam se. ”Mislim, nije suicidalan koliko je bio. Na neki način, Tag je najzdraviji čovjek kojega poznajem. No ima tu ludu crtu, i sjajan je u spašavanju svih drugih, ali često ne zna kako se pobrinuti za sebe. Jednostavno, tako je naglo nestao. Kamo mislite da je otišao? Imate li kakav savjet koji bi mi mogao pomoći pronaći ga?” Dr. Andelin nije odmah odgovorio, a ja sam ga mogao zamisliti s rukama na licu, nagnute glave, kako razmišlja. ”Kako znaš da si nije samo... uzeo odmor?” Dr. Andelin je blesavo dovršio, kao da pokušava smisliti vjerojatnu alternativu. ”Ostavio nam je neke kasete. Djevojka s kojom se viđa slijepa je. Zato ih je snimio, kako bi joj sve ispričao.” ”Amelie”, dr. Andelin je dodao, a ja sam shvatio da ga je Tag tražio za neki savjet.

~ 147 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Znači, znate za nju.” ”Da. Vidio sam ga prije mjesec dana. Bio je...” Dr. Andelin je zastao, kao da oprezno pokušava pregovarati povjerljivost. ”Bio je sretniji no ikada. Ovo je... neočekivano.” ”Bi li vam pomoglo kada biste preslušali kasete?” Bio sam očajan. Nadao sam se da se Millie neće buniti. ”Je li vam dao ikakav razlog da vjerujete da biste išta mogli učiniti?” Dr. Andelin je tiho upitao. ”Što?” Osjetio sam kako mi bijes struji niz vene i poželio sam baciti svoj mobitel o zid. ”Koliko je vremena prošlo otkad je posljednji put viđen?” Glas dr. Andelina bio je nepodnošljivo nježan. ”Više od dva tjedna”, prošaptao sam. *

*

*

~ 148 ~ Knjigoteka

dasha&anna

15. poglavlje

T

AG?” LISA JE IZGLEDALA pomalo ispaćeno, razrogačenih očiju, drhtavih ruku. ”Ovaj, mislim da imamo problem. Morgan... Morgan je u salonu. Pije posljednjih nekoliko sati i postaje nasilan. Nisam htjela da upadne u nevolje. Morg mi je prijatelj. Ne znam što se dogodilo s njegovim poslom, ali, pa...” Izišao sam iza šanka, dobacujući upute Vinceu i krećući se niz hodnik do salona s Lisom koja me pratila u stopu, smišljajući svakakve izlike za Morgana. Glazba je bubnjala - nekakav duboki i grubi ritam, a Amelie je bila u oktogonu, okrećući se i njišući oko visoke šipke, s odlučnim osmijehom zakačenim na licu. No za razliku od prvog puta kada sam je vidio kako pleše, i za razliku od svakog puta kada sam je otada gledao, oči su joj bile otvorene, a pokreti su joj se činili ukočenima. Očito nije uživala. ”Ne sviđa mi se što vidim!” neki je glas izviknuo. ”Sviđa li se tebi što vidiš, princezo?” Smijeh. ”Vratite Danielle!” Drugi gosti prestali su gledati Amelie i počeli škiljiti, nadnijevši ruku nad oči, u smjeru kutnog separea. Zahvaljujući slabom osvjetljenju bilo ga je teško uočiti, a glasni bas prikrivao je njegove poruge, no Morgan se svim snagama trudio da ga se čuje, a napeta atmosfera u prostoriji nije imala ništa sa seksualnom napetošću ili oskudno odjevenom plesačicom koja je izvodila zavodljivu koreografiju pod svjetlom reflektora. Bio je tako usredotočen na zlostavljanje Amelie da me nije vidio kako mu prilazim. Stoga je, kada sam mu prišao straga i povukao ga za uši, ustao uz uzvik boli i iznenađenja. Lady Gaga pjevala je o pokeraškom licu, a Amelie je pokušavala poslušati njezin savjet, plešući kao lutka na navijanje, ne mogavši vidjeti uzrok drame koja se odvijala ispred nje. Bio sam nevjerojatno zahvalan za to. Lisa je zacičala, a Morgan zarežao kada sam ga povukao preko stola, poslavši prazne boce na pod i prevrnuvši dva stolca pri drugom, nasreću nezauzetom stolu. Nekoliko je mušterija zapljeskalo i zazviždalo kada sam omotao ruku oko Morganova vrata i zaputio se prema hitnom izlazu. Gurnuo sam vrata i izišao kroz njih dok su svirali posljednji taktovi Ameliene pjesme. Nisam ostao da vidim kako se svjetla reflektora uperena prema kavezu gase ni kako se svjetla salona polako pale, što je bilo uobičajeno dok je nova plesačica zauzimala svoje mjesto u kavezu.

~ 149 ~ Knjigoteka

dasha&anna Želio sam Morgana dalje od očiju i dalje od ušiju prije nego što ubijem Boga u njemu. No dok smo jurili kroz vrata, na hladnu noć, obojica zapuhani, obojica ljutiti, Morgan je, jedva zadržavajući ravnotežu i držeći se jednom rukom za moju podlakticu, kojom sam ga držao za vrat, zamahnuo prema meni s drugom. Bio je to očajnički pokušaj, no nekim je slučajem u toj ruci držao bocu piva, a ta se boca spojila s mojim čelom uz odzvanjajući prasak. Udar me zapanjio, i spustio sam se na jedno koljeno, povlačeći Morgana sa sobom. Krv mi je ispunila oči, a bijes glavu. ”Hoćeš mi reći o čemu je riječ, Morg? Hoćeš mi reći zašto si se odlučio vratiti?” Jednom sam rukom obrisao krv sa svojega čela, a drugom prikucao Morganovu glavu u pod. ”Želim svoj posao.... želim natrag svoj posao”, cvilio je, pokušavajući se osloboditi moje ruke. ”Samo sam prvo mislio popiti piće ili dva, da mi pomogne smoći hrabrosti da ga ponovno zatražim. Gledao sam Danielle i Crysti kako plešu. A onda sam popio još nekoliko pića. Onda je ona izišla. Jednostavno sam se razljutio zbog toga što ona još uvijek ima posao, a ja ne. Što je s tvojom odanosti, Tag? Ne kužim, čovječe.” Vid mi se zamutio, a u glavi počelo bubnjati kao da ju je Morg opalio Thorovim čekićem, a ne bocom piva. Netko je izletio kroz izlazna vrata pa sam ustao, pustivši Morgana i zaljuljavši se. Neću pasti. Izgubiti svijest u svijetu borbe značilo je potres mozga. Potres mozga značio je obvezan odmor i testiranja. Nisam imao vremena za to. Pokraj mene su se odjednom pojavili Vince i Leo, gledajući Morgana koji je još uvijek ležao na tlu ispred mene, kao da nije znao što učiniti sa sobom. Oči su mu bile razrogačene dok je gledao krv koja se slijevala iz rane koju mi je nanio. Svukao sam svoju crnu majicu kratkih rukava, obrisao krv s očiju i pritisnuo je na porezotinu na svojemu čelu. Pod prstima mi se činila poput Grand Canyona, zbog čega mi se želudac okrenuo i stisnuo. ”Ne vraćaj se više, Morg. Ja sam uvijek za drugu šansu. Ali ono? Unutra? To je bilo to. To je bila tvoja druga šansa, a ti si ponovio sve pogreške. Pokazao si svoje lice, a ono mi se nimalo ne sviđa. Ne želim te u blizini.” Hitna pomoć bila je upravo ono mjesto na kojem sam želio provesti večer. Morali su iskopati komade stakla iz mojega čela, a to je boljelo jače od samog udarca. Ni injekcija anestetika nije bila uživancija. No držao sam oči otvorenima i usta zaposlenima dok me dežurni doktor zašivao.

~ 150 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Izgledat ćeš poput Frankensteina”, doktor je rekao dobroćudno. ”Imaš trideset šavova koji ti čelo drže u komadu. Međutim, idu baš uz rub kose, pa pretpostavljam da će ožiljak biti dobro skriven. Više me zabrinjava potres mozga. Glava ti je iznimno natekla, zjenice ti se još nisu vratile u normalu, i znam da misliš da me zavaravaš, ali govor ti je drhtav, kao i koljena. Mislim da trebamo naručiti magnetsku rezonanciju za svaku sigurnost. Štoviše, inzistiram na tome.” ”To je moj naglasak, doktore. Tako zvučim, razvlačim riječi, a i umoran sam. Budan sam osamnaest sati, a MR nije brz, je li?” Bio sam na MR-u u srednjoj školi kada me bik na kojemu sam pokušao ostati osam sekundi, bik po imenu Riđo, bacio na ogradu nekoliko sekundi nakon što je moje dupe dotaklo njegova leđa. Manje od osam sekundi da zaradim test koji je potrajao cijelu vječnost. Doznao sam i da sam klaustrofobičan te da nemam posebnu želju ponovno jahati bika. Osim toga, osjećao sam se dobro i želio sam. vidjeti Amelie. Bio sam siguran da se pita gdje sam. Leo me odvezao u bolnicu, a Vince se vratio unutra, dok se novi dečko Chuck pobrinuo za to da Morgan ode kući. Svima sam strogo zabranio da išta kažu. Millie se nije morala brinuti oko toga što mi je netko razbio glavu. Što se nje ticalo, bio je to samo neki provokator koji je uklonjen. To sam rekao i svojim zaposlenicima. Ispričat ću joj skraćenu verziju događaja i posve izostaviti Morganovo ime. No njezina je smjena završila prije nekoliko sati, a ja nisam bio ondje da je otpratim kući prvi put otkad smo se upoznali. Poslao sam joj poruku i rekao da ću doći kada uspijem - na svojem je mobitelu imala aplikaciju koja joj je najavljivala poruke i čitala ih naglas kada bi dotakla ekran. Namjerno sam pisao blesave poruke jer je bilo presmiješno slušati kako robotski glas prenosi moje poruke. Odgovorila je stihovima pjesme koji su govorili o buđenju, a ja sam odgovorio zahtjevom da ode spavati. ”Pustit ću te kući čim budeš gotov. Tako ćemo imati još jedan sat za promatranje. Molim te, Tag. U tvojem poslu, koji uključuje svakodnevne sparinge, ne možeš se zezati s ozljedom glave.” Gunđao sam i opirao se, no liječnik je bio odlučan, pa sam na kraju odlučio da je lakše posustati nego nastaviti svađati se. Na kraju, taj je liječnik morao izići zbog nekog drugog hitnog slučaja, a po mene je s kolicima došao medicinski tehničar te sam proveo mučnih četrdeset minuta pokušavajući ostati miran unutar goleme cijevi dok su mi slikali mozak. Već je prošlo tri ujutro kada sam izišao iz bolnice; tehničar mi je obećao da će radiolog pročitati rezultate, porazgovarati s liječnikom koji je naručio test i da će me netko nazvati. Samo sam mu odmahnuo. Osim tupe boli na čelu i

~ 151 ~ Knjigoteka

dasha&anna očajničke potrebe za tušem, osjećao sam se sasvim dobro. Medicinska sestra koja me otpustila iz bolnice upitala me imam li nekoga tko bi mogao ostati sa mnom i svako me malo buditi, za svaku sigurnost. Leo je zaspao u čekaonici, a nisam ga želio gnjaviti više no što sam to već učinio. Osim toga, Millie je bila jedina s kojom sam imao želju provesti noć ili bar preostalih nekoliko sati noći. Leo me ostavio kod kuće, gdje sam se najprije istuširao, pažljivo ispravši krv iz svoje kose, a onda sam otišao do Millie, otprilike u četiri. Možda nisam trebao voziti, ali osjećao sam se dobro i nisam želio biti odvojen od nje više ni trenutka. Znao sam gdje se nalazi pričuvni ključ za Milliena ulazna vrata, ključ koji mi je Henry pokazao s ozbiljnošću čovjeka koji krije vrlo važnu tajnu. Držao ga je zataknutog iza drvene dekoracije, ravno nasuprot vratima, a ja sam ga krenuo tražiti, ispipavajući u mraku, lako ga pronašavši i u sebi zahvalivši Henryju zato što mi je povjerio ključeve kuće. Otvorio sam vrata i vratio ključ natrag na Henryjevo mjesto prije no što sam se uvukao u mračno predsoblje i na prstima popeo uza stube. Upalio sam svjetlo u njezinoj sobi, što je, kada voliš slijepu djevojku, jedna od prednosti veze, i pronašao je ispruženu preko kreveta, s telefonom pokraj glave, ruku omotanih oko jastuka kao da ne želi biti sama. Ponovno sam ugasio svjetlo, izuo svoje cipele, i došunjao se do nje u tami. Legao sam pokraj nje, povukao pričuvni jastuk iz njezina naručja i zgurao ga pod svoju glavu, približivši je k sebi, privivši je uza svoja prsa kako bih nadoknadio kradu jastuka. ”Hej”, rekla je pospano, a zadovoljstvo me u njezinu glasu zagrijalo. ”Hej. Samo spavaj. Nisam te želio buditi. Samo sam te želio vidjeti.” ”I ja tebe želim vidjeti”, promrmljala je, odmah počevši istraživati rukama, odmah me razbudivši. Ovo je bilo prvi put da smo spavali jedno pokraj drugog i dalje od toga nisam namjeravao ići, iako sam zbog njezinih pospanih uzdaha i lutajućih ruku počeo razmatrati i druge mogućnosti. Trebao sam znati da će odmah otkriti moj zavoj. ”Što je ovo?” upitala je, rukama mi obuhvativši glavu. ”Nekoliko šavova koje sam dobio kada me pijani provokator odlučio opaliti u čelo svojom pivskom bocom.” Odmah je ustala.

”Moj pijani provokator?” upitala je, u nevjerici. Nisam odgovorio.

~ 152 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Znači tamo si bio? U bolnici? Zašto mi nitko nije tekao? Zašto mi ti nisi rekao?” ”Nisam želio da se brineš.” ”Ali... ali... ja sam tvoja djevojka, zar ne? To je moj posao. To ljudi čine kada mare jedno za drugo. Brinu se!” Podigla je glas, a ja sam je odmah ušutkao, zaglađujući joj kosu. Već smo vodili ovu svađu. ”Ljudi koji mare jedno za drugo ne stvaraju nepotrebnu brigu onome drugome. Dobro sam. Ovdje sam. I imat ću sjajan ožiljak koji ćeš moći dirati kada sve zacijeli.” Millie je odgurnula moju ruku i ustala iz kreveta, povukavši se u kupaonicu bez riječi. Zatvorila je vrata malo snažnije no što je bilo potrebno, a ja sam se pokušavao ne nasmijati. Millie je bila tipična cura kada je riječ o pokazivanju nezadovoljstva. Nije bila sretna što sam je držao u neznanju. Čuo sam kako pušta vodu te još nekoliko minuta slušao kako mlati uokolo. Kada je napokon izišla iz kupaonice i ponovno legla pokraj mene, pravio sam se da spavam samo da vidim što će učiniti. Ukočeno je ležala pokraj mene nekoliko minuta, a onda se okrenula prema meni, omotavši svoju ruku oko mojeg struka. ”Znam da ne spavaš”, prošaptala je. ”Kako znaš?” ”Premiran si i prenapeto osluškuješ.” ”Možeš me čuti kako slušam?” ”Ljudi vrlo plitko dišu ili uopće ne dišu kada zbilja slušaju.” ”Pokušavam ti čuti misli.” ”Ljutita sam.” ”Ne možeš biti preljutita. Oprala si zube iako nisi morala. Što znači da me želiš poljubiti. Što znači da mi namjeravaš oprostiti.” ”Ljutita sam jer mi se stvarno sviđaš. I želim te poljubiti jer mi se doista sviđaš.” ”Ljutita si jer ti se sviđam?” ”Ljutita sam jer te volim”, priznala je uz uzdah. ”A ti mi nisi rekao da si ozlijeđen.” ”Pa, i ja tebe volim, Millie. I uvijek ću te nastojati zaštititi. Jednostavno sam takav. To je ono što radim. Da si znala da ću dobiti nekoliko šavova na čelu, ne bi ovdje tako mirno spavala, tako slatka i meka da bih te mogao pojesti. Grickala bi ovu usnu i brinula bi se, umjesto da sanjaš o meni.” Približio sam se i povukao joj donju usnu svojim zubima, nježno oponašajući njezinu sklonost da grize usnu kada je zabrinuta. Poljubio sam njezina napućena usta i osjetio kako

~ 153 ~ Knjigoteka

dasha&anna joj ljutnja polako iščezava kada sam jezikom kliznuo iza njezinih usana. Udisaji su nam postali kratki, a tijela nemirna, a Millie je bila ta koja se prva odmaknula, očito ne još posve spremna produljiti ovu prvu noć. Zatvorio sam oči i umirio svoje srce dok mi je mazila glavu, prstima mi prolazeći kroz kosu i ublažujući tupu bol koja se i dalje skrivala iza mojih očiju. ”Davide?” prošaptala je. ”Da?” ”Otpjevaj mi pjesmu.” ”Kakvu pjesmu, malena?” ”Ljubavnu pjesmu.” ”Millie, Millie, moj slatkišu, baš sam sretan što ne znaš Mišu”, zapjevao sam svojim najboljim country naglaskom. ”Mišu?” ”Daj da preformuliram.” Pročistio sam grlo i ponovno započeo. ”Millie, Millie, moj slatkišu, baš sam sretan što nemaš pišu.” ”To nije ljubavna pjesma”, zahihotala se, ”Dobro. A ovo? Volim tvoje noge. Volim tvoje grudi, no ovo mjesto dolje, volim ga najbolje.” Poškakljao sam je po glatkom trbuhu, a ona se zamigoljila. ”Nastavi pjevati!” zatražila je, pljesnuvši moju ruku. ”Volim bradu tvoju, i pusicu gdjekoju, volim te gledat’ često i dirat’ ovo mjesto.” Poškakljao sam je ispod desnog rebra, a ona je zgrabila moje prste, smijući se. ”Super mi je! Drugu strofu, molim.” ”Volim kako treseš guzu, volim kako skidaš bluzu! Volim kad me zoveš David, i... la la la ništa se ne rimuje s David.” ”To je bilo predivno”, zahihotala se. ”Kako se zove?” ”Zove se ‘Ništa se ne rimuje s David’.” ”Ništa se ne rimuje s David?” Glas joj je bio prožet nevjericom i nekoliko je sekundi šutjela, kao da pokušava pronaći riječ koja se rimuje s mojim imenom da bi mi dokazala da sam u krivu. Zatim je pomilovala moj obraz, prstima mi prelazeći preko vilice, a kada je progovorila, glas joj je bio iskren kao i dodir. ”Osjećam ti se tako blizu kada te slušam.” ”Zbog toga uvijek želiš da pjevam? Mislio sam da su razlog moji milozvučni tonovi.” Našalio sam se, no grlo mi se naglo stisnulo, prejako da bih mogao pjevati. ”Nije samo to. Pjesmu ne možeš vidjeti. Pjesmu osjetiš, pjesmu čuješ, pjesma te pokreće. Baš kao što ja ne mogu vidjeti tebe, ali te

~ 154 ~ Knjigoteka

dasha&anna osjećam i ti me pokrećeš. Kad si sa mnom, osjećam da vidim Davida za kojega nitko ne zna da postoji. To je Davidova pjesma, i nitko je drugi ne može čuti osim mene.” Srce mi je zadrhtalo, a zatim se udvostručilo u veličini, a prsa mi je ispunio osjećaj trganja i pucanja te sam je čvrsto zagrlio i priljubio svoje lice uz njezin vrat. ”Ne. To nisam ja. To je oda, Millie. I ja je osjećam, svaki put kada si mi blizu.” ”Oda, ha? Tako to zoveš?” ”Tako to zovem.” ”Mislim da ću se ja držati Davidove pjesme. Ona mi je najdraža”, rekla je, izgovarajući riječi usana prislonjenih o moj obraz. ”Ako ja pjevam, ti moraš plesati”, prošaptao sam, a onda su moja usta pronašla njezina, a glazba između nas postala je gorući šum, ritmičan puls, a mi smo plesali oko plamenova između nas dok san nije usporio naše korake i prigušio našu pjesmu te nas polako uvukao u sebe. (Kraj kasete) Mojsije MILLIE JE USTALA i bez upozorenja, podigla kasetofon iznad glave i bacila ga na pod kao da više ne može čuti ni jednu riječ. Stražnji dio kasetofona odletio je kada je udario u pod, a debele baterije otkotrljale su se poput ranjenih vojnika, čiji je tenk onesposobljen, a oružja prazna. Georgia i ja stajali smo i promatrali je, ne mogavši uobličiti smisleni odgovor. Millie se tresla od bijesa, a oči su joj se caklile od suza. ”Ne znam više što da mislim. Ne znam što da radim! Sjedimo ovdje i slušamo priču u koju sam svim srcem vjerovala prije dva tjedna. Ali je ipak otišao. Zapravo me... sram. Zvala sam vas, prekinula vaše živote i napuhala činjenicu da je otišao. No očito je odabrao otići!” Millie je uvukla nekoliko teških udaha, no onda je bradom udarila o svoja prsa, a bijes je nestao jednako brzo kao što je došao. ”Najgore od svega jest... zapravo se nadam da je samo stvar u tome da ne zna kako mi reći da se predomislio. Zapravo se nadam da se probudio i shvatio da ipak nije zaljubljen u mene. Nadam se da je to

~ 155 ~ Knjigoteka

dasha&anna - to. Jer ne mogu smisliti alternativu koja nije stoput gora. A radije bih ga izgubila nego ga izgubila.” Znao sam točno što hoće reći. Mobitel mi se, nasreću, oglasio, a Georgia je kleknula kako bi vratila baterije u kasetofon kada sam se ja ispričao i otišao javiti se. ”Mikey”, pozdravio sam ga, izlazeći. ”Mojsije”, rekao je u odgovor. ”Imam novosti.” Želudac mi se izvrnuo. ”Tag se sutra bori u Vegasu. U MGM-u. Cory je jutros uhvatio najavu na sportskom programu. Očito je u zadnji tren upao kao zamjena. To je velika borba, Mojsije. Golema. Terry Shaw trebao se boriti protiv Jordana Jonesa. Ali sada mu je protivnik Tag Taggert.” Razjapio sam usta i odmaknuo mobitel od uha, zagledavši se u njega kao da Mikey nije zaista Mikey, a moj mobitel nije zaista moj mobitel. ”Jebeš mi sve”, prosiktao sam, ponovno prislonivši mobitel na uho. ”To sam i ja rekao. Svi smo u nevjerici. Ne znamo što da mislimo, čovječe. Bori se, a nitko od nas to nije znao. Mi smo njegov tim. Koji vrag radi, Mojsije?” ”Nemam pojma, Mikey”, dahnuo sam. Osjetio sam vrtoglavicu uslijed olakšanja jer smo ga pronašli i mučninu uslijed straha od onoga što nam je slijedilo. ”Bismo li trebali ići? Bismo li se trebali odvesti do Vegasa i suočiti se s njim?” Bilo je očito da je Mikey bijesan. I zbunjen. ”Koliko je teško približiti se borcu u MGM-u ako nemaš propusnicu, ako nemaš dopuštenje?” upitao sam sumnjičavo. Mikey je opsovao, a ja sam kimnuo. To neće upaliti. Ako Tag ne želi da njegov tim bude ondje, onda mu neće moći prići. ”Jesu li svi ondje, Mikey, svi dečki?” upitao sam. ”Da, svi osim Paula. No svi smo ostali tu, Mojsije.” ”Držite se. Stižem za pet minuta.” Izvana sam doviknuo Georgiji da ću izići na minutu. Nisam bio spreman reći Millie što sam upravo doznao. Morao sam čuti više. Sudeći prema njezinom pokušaju da razbije kasetofon, dosegnula je emocionalni vrhunac. Ipak, kasetofon je ponovno radio, očito u ništa lošijem stanju. Mogao sam čuti Tagov glas kao da nikada nije otišao, i moj je bijes ponovno buknuo. Ušao sam kroz vrata dvorane za treniranje četiri minute poslije, odmah se zaputivši prema uredu. Kako je Mikey obećao, svi su dečki

~ 156 ~ Knjigoteka

dasha&anna bili postrojeni, a snimka najave bila je spremna. Bio je to medijski cirkus, poput svih najava. Vaga se nalazila na središnjoj pozornici i jedan po jedan, oba su borca zauzimala svoj položaj. Gledao sam kako se Tag svlači bez svojeg uobičajenog podsmijeha i šepurenja. Bio je kamena izraza i ozbiljan. Nije pokazivao jamice, udarao šakama o prsa, nikakve gluposti. Stao je na vagu noseći samo Tag Team šiltericu i odgovarajuće bermude s velikim, žutim natpisom Tag Team preko dupeta. Stajao je dok nisu najavili njegovu težinu, a onda savio ruke za fotografiranje. Izgledao je suhonjavo i nekako manje - mršavije - iako bi razlog tomu moglo biti smanjivanje težine kako bi došao do potrebnih devedeset pet. ”Izgleda mršavo.” Axel je potvrdio ono o čemu sam ja razmišljao, iako je pojam ‘mršavo’ bio relativan. Tag je bio velik i mišićav, toliko da je to bilo gotovo smiješno, no obrazi su mu uvijek nekako bili upali, a kukovi koščati. ”Njegova uobičajena težina je oko 105, a sad ima 94. Zar planira udahnuti dodatni kilogram zraka?” ”Nije bio u dvorani već tri tjedna, zato je takav!” Cory je uzviknuo. ”A bori se protiv prokletog Terryja Shawa. To bi moglo biti krvoproliće”, Mikey je prostenjao dok smo mi gledali kako Terry ”Shotgun” Shaw staje na vagu, izgledajući nabusito i kiselo i prepuno sebe. Ošinuo je Taga pogledom punim prijezira. Tag ga je jednostavno ignorirao. ”Ne.” Andy je tvrdoglavo zatresao glavom. ”Tag zna što radi.” Prekrižio je ruke i pogledom nas obišao. ”Samo mi ne znamo što radi. Ali ja znam jednu stvar. Idem u Vegas.” ”I ja”, Cory je rekao. ”Računajte i mene”, Mikey se složio. ”Ja vozim.” Axel je izvadio mobitel kao da je odluka donesena pa je red da se rezerviraju karte. ”Moram reći Millie”, uzdahnuo sam. ”Što ćeš joj reći, Mojsije?” Andy je upitao. ”Možda bismo trebali otići i vidjeti što smjera prije nego što joj išta kažeš”, Axel je predložio. Lice mu je bilo išarano borama zabrinutosti, a velike su mu ruke bile prekrižene preko prsa. Zapazio sam da je Axel prilično protektivan oko Millie i oko Henryja, no bio sam prilično siguran da ostali misle što i ja. Tag je ostavio Millie. Iz kojeg god razloga to bilo, otišao je, a sada joj moram reći što znam. Polagano sam zatresao glavom. ”Ne, ne mogu to učiniti. Moram joj reći da smo ga pronašli.”

~ 157 ~ Knjigoteka

dasha&anna Axel je odlučno odmahivao glavom, kao da ne može vjerovati što se događa, a ostali su dečki svoje oči držali uperenima u pod. Mobitel mi je zazvonio, obavještavajući me da imam poruku, stoga sam spustio pogled na nj. Georgia: Nazovi me. ”Samo trenutak, dečki”, rekao sam, ispričavajući se. Georgia se javila nakon prvog zvučnog signala. ”Mojsije?” Georgijin je glas bio stegnut. ”Da?” ”Mislim da znamo zašto je otišao. Vrati se k Millie. Moraš sam ovo čuti.” *

*

*

~ 158 ~ Knjigoteka

dasha&anna

16. poglavlje

P

ROBUDIO SAM SE osjećajući ubojitu glavobolju i ugodu koja je posve prikrila bol. Millie me pustila da spavam, iako se ona probudila s Henryjem radi odlaska u školu te je bila budna već satima, samo čekajući da se ja izvučem iz kreveta. Sviđalo mi se buditi se u Millienom krevetu, osluškivati gdje se nalazi u kući. Pomislio sam na prsten koji se nalazio u mom pretincu za dokumente, zapitavši se zašto ne bi danas bio dobar dan da joj uputim službenu pozivnicu za pridruživanje Tag Teamu. Oteturao sam do njezine kupaonice, razmišljajući o tome kako postaviti pitanje. Pogledao sam svoj odraz - oba su mi oka bila crna, glava natečena i ružna, šavovi preko mojeg čela bodljikavi i očigledni - i odlučio da to može pričekati još malo, dok se ne budem osjećao bolje. Nakon nekoliko poljubaca, tableta protiv bolova i gomile pahuljastih jaja koje je Millie stručno pripremila, napokon sam bio spreman započeti svoj radni dan iako je bilo gotovo podne. I Millie je imala ispunjen dan, stoga smo se razišli ispred njezinih vrata; ona je otišla u jednom smjeru, ja u drugom. Nije htjela da je odvezem do centra za slijepe. Željela je hodati. Iznenađenje, iznenađenje. Stoga sam gledao za njom dok se udaljavala, iznimno uživajući u pogledu. Millie nije vukla svoj štap od jedne do druge strane dok je hodala. Tupkala je njime, lupkajući po betonu - kada bi zakoračila lijevom nogom, štap je išao desno. Desna noga naprijed, štap ide lijevo. Tup, tap, tup, tap. Možda je to bilo zbog plesačice koja se krila u njoj, no voljela je stvarati ritam kada bi hodala. Ponekad bi ljuljala glavu s jedne strane na drugu, i njihala bokovima, iako bi se vjerojatno svatko tko bi je vidio čudio slijepoj djevojci koja trese guzu uz ritam svojeg štapa za hodanje. Ali rekla je da ih ne može vidjeti kako zure, ne može vidjeti kako se smiju, stoga je nije bilo briga. Prednosti sljepoće. ”Hej, Blesava Millie!” zazvao sam za njom. Zastala je i okrenula se. ”Da, veliki?” ”Na koju pjesmu to plešeš?” ”Na jednu novu. Možda si je čuo. Zove se ‘Ništa se ne rimuje s David’.”

~ 159 ~ Knjigoteka

dasha&anna Zabacio sam glavu unatrag, nasmijavši se njezinoj brzoj dosjetci te zapjevavši pjesmu koju sam skladao noć prije dok je ona nastavljala hodati. ”Volim kako skidaš bluzu, volim kako treseš guzu!” ”To je ta!” doviknula je i malo se jače zanjihala, odmahnuvši mi i nastavivši se kretati niz pločnik. Mobitel mi je zavibrirao u stražnjem džepu te sam se javio, još se uvijek smijući svojoj maloj. ”Gospodine Taggert, ovdje doktor Stein iz bolnice LDS. Imao sam priliku pogledati rezultate vašeg MR testa s radiologom.” ”Nemojte mi reći. Mozak mi je abnormalno malen”, zadirkivao sam ga, ne toliko usredotočen na razgovor koliko na Millienu odlazeću figuru. Kada je ona bila u blizini, bilo mi je teško usredotočiti se na išta drugo. Liječnik se nije nasmijao. To mi je trebao biti prvi znak. To i činjenica da sam otišao iz bolnice prije manje od osam sati, a sada me on osobno zvao. No u tom trenutku, u trenutku prije nego što su vijesti izišle iz liječnikovih usta, a Millie napustila moj vidokrug, bio sam potpuno, savršeno sretan. Život nije savršen, ljudi nisu savršeni, no postoje trenuci koji jesu. A to je bio jedan od tih trenutaka. Taj trenutak bio je žarkocrveni balon ispunjen iščekivanjem onoga što će život donijeti, iščekivanjem Millie i mene i milijun novih sutra. A onda je završio. Raspršio se uz glasnu eksploziju, a gumeni ostaci mojeg savršenog trenutka pali su mi pred noge. ”Volio bih da ponovno dođete. Želim obaviti još jedan test, koji ćemo ograničiti na područje interesa. Postoje neke abnormalnosti, sjena koju treba dodatno istražiti. To nije moje područje stručnosti, stoga sam se posavjetovao sa specijalistom, a on je slobodan ovo popodne. Biste li mogli doći za sat vremena?” ZNAO SAM da sam malo klaustrofobičan. Bio sam klaustrofobičan iz istog razloga iz kojeg sam se bojao noći. Uvijek sam to pripisivao astmi od koje sam patio kao dijete. Budio bih se usred noći pokušavajući doći do zraka, osjećajući se kao da sam zatočen, ne mogavši duboko udahnuti. Kao da znaš da moraš disati ili ćeš umrijeti, ali svejedno ne možeš. Klaustrofobija je bila samo još jedna riječ za bespomoćnost. Mrzio sam se osjećati bespomoćno. Rekli su mi da se ne pomičem, pa se nisam pomicao, no nisam ni disao, stoga su prekinuli prvi pokušaj dok nisam došao k sebi. ”Postoji li netko koga bismo mogli nazvati, gospodine Taggert? Netko koga biste željeli ovdje?” Odmahnuo sam glavom. Ne. Nisam želio da itko živ zna da sam ovdje. Svi su mislili da sam dobro. Ustrajao sam na tome da sam

~ 160 ~ Knjigoteka

dasha&anna dobro. Što je ono Millie rekla o svojoj sljepoći? Važna je samo ona slika u mojoj glavi? Prihvaćao sam taj stav. Dobro sam. A moje mišljenje jedino je bilo važno. ”Ne. Sve je u redu. Dobro sam. Idemo to obaviti.” Uhvatio sam se kako namigujem zgodnoj medicinskoj sestri, izvodeći predstavu kako sam to uvijek činio. Odvraćajući si pozornost. I ona je meni namignula. Znao sam da joj se sviđam. Uvijek sam znao kada sam se sviđao nekoj djevojci. Prema načinu na koji bi napućile usne, kako bi podigle obrve, kako bi me pogledavale. Prema svim malim tragovima i signalima koje nikada nisam dobivao od Millie. Ipak, Millie me voljela. Millie je voljela mene, a ja sam volio nju.

”Kad god se počneš osjećati zatočeno ili bespomoćno, samo zatvori oči, i imat ćeš vise prostora no što ćeš ga ikada trebati.” To mi je Millie rekla. Pokušao sam poslušati njezin savjet, zatvorivši oči i dopuštajući golemoj tami da mi pomogne disati. Morao sam biti dobro, jer ako nisam, Millie će biti povrijeđena. A ja sam se tako silno trudio ići polako, ne požurivati je, ne požurivati nas. Kako bih bio apsolutno siguran da znam što radim. Bio sam oprezan prvi put u svojemu životu. Bio sam tako oprezan. Tako pažljiv. I svejedno ću je povrijediti. Osjetio sam kako mi se diže panika, a zatim sam čuo glas koji mi je govorio da dišem, da se smirim. ”Dobro vam ide, gospodine Taggert. Još samo malo. Još malo pa ste gotovi, gospodine Taggert.” ”Bože? O, Bože”, molio sam se. ”Ne želim biti gotov. Molim Te, ne dopusti da budem gotov. Ne dopusti da budem gotov.” Ovako sam se često molio. Tako sam odgojen. Razgovarati s Bogom činilo se pomalo poput razgovaranja sa samim sobom, s unutarnjim sobom. Oduvijek sam vjerovao da je Bog stvorio tog unutarnjeg mene, stoga je razgovarati s njim bilo pomalo poput osobnog razgovora sa samim sobom. Ne, nemam kompleks Boga. Samo mislim da neki ljudi prave preveliku frku oko Boga, vodeći ratove da bi ga obranili ili organizirajući prosvjede da bi ga zanijekali. Meni se on činio kao sasvim pristojan tip. Volio sam razgovarati s njim. Obično ne klečim kada se molim, iako sam kleknuo kada je Mojsije zamalo umro. Tada sam i sklopio brojne sporazume. A inače ne sklapam sporazume s Bogom - predobro se poznajem. Samo ga tražim da mi nešto učini i zahvaljujem mu - bez obveza, bez ikakvih obećanja - tako da si ne stvorim golemi račun koji ću u nekom trenutku morati otplatiti. Uvijek mislim, ako mi pomogne, ako mi da ono što trebam, da je to zato što je On mislio da sam to zaslužio ili zato što mi je želio to dati. Stoga mu ništa ne dugujem. No prekršio sam svoje pravilo za Mojsija. Valjda to činiš za ljude koje voliš. Kršiš

~ 161 ~ Knjigoteka

dasha&anna svoja pravila. Mojsije je to učinio s Georgijom. Smrskao je sve svoje glupe zakone. A ja sam prekršio svoje. Ne samo s Mojsijem, već i s Millie. Napokon sam se odlučio za jednu ženu i ponovno sam kršio svoja pravila, preklinjući Boga da mi oprosti račun. Nagodio sam se s Bogom za Mojsija, ali nisam ispunio svoj dio sporazuma. Možda je Bog odlučio da je vrijeme za naplatu. ”NA VAŠEM FRONTALNOM režnju nalazi se golema izraslina.” Liječnik nije okolišao. Samo je pokazivao prema slikama mojeg mozga i govorio, vrlo činjenično. Mogao sam vidjeti crnu izraslinu koju je opisivao jasno kao dan. Okrenuo se prema meni kako bi me pogledao. ”Jeste li imali problema s pisanjem, govorom... možda slabost na vašoj desnoj strani? Nalazi se s lijeve strane vašega mozga, što znači da će utjecati na suprotnu stranu vašega tijela. Niste imali nikakvih simptoma?” Želio sam reći ne, no simptomi su oduvijek bili prisutni. Samo sam ih oduvijek nastojao racionalno objasniti. ”Znam vidjeti točke kada sam umoran i zapazio sam veći umor mišića na desnoj strani. Moja je lijeva ruka uvijek bila dominantna, možda zato nisam toliko obraćao pozornost. Mnogo treniram. Mislio sam da je u pitanju dehidracija. Stres.” ”Primili ste udarac u glavu u prepirci?” ”Da, u čelo. Nije me čak ni zaboljelo, ali malo me ošamutio. Dobro da je prestao zamahivati jer desetak sekundi nisam mogao vidjeti baš ništa. Samo sam stajao ondje dok je on ležao na tlu, prekrivajući svoju glavu. Vid mi se razbristrio kada sam obrisao krv s lica. Izgleda da je dobra stvar to što je tip bio pijan i glup.” ”Izgleda.” Usne su mu se trznule, a meni je bilo drago što mi neće propovijedati o ozbiljnosti trenutka. Skužio sam - ozbiljnost mi nije promakla. ”Pa, što trebamo učiniti?” upitao sam. ”Moramo ući unutra, vidjeti što je ta izraslina i ukloniti što više tkiva.” Nije je nazivao tumorom. Nazivao ju je izraslinom. Ali ja nisam bio glup. ”Ući unutra?” ”Kraniotomija. Uspavamo vas, izbušimo rupu u vašoj glavi, uklonimo što više tumora, komadić uzmemo za biopsiju i zašijemo vas. Zvuči kao priča o Frankensteinu, ali zapravo možete ići kući za dan-dva. Nije nešto što zahtijeva mnogo vremena za oporavak.” ”Znači nije ništa strašno?”

~ 162 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ne bih išao tako daleko. Ipak govorimo o vašem mozgu.” ”A koji su rizici? Što ako ne želim da mi bušite glavu?” ”Rizik do kojega dolazi ako ga ostavimo unutra, ako ne doznamo je li riječ o raku ili nije, mogao bi biti fatalan. Ako je rak, ne budete li ga liječili, bit će fatalno. A zatim tu su i rizici do kojih dolazi s bilo kakvom vrstom operacije koja uključuje mozak. Gubitak sjećanja, vida, motoričkih funkcija... Govorimo o mozgu”, ponovio je. Ne znam što učiniti. Ne znam što učiniti. Ne znam što učiniti. Neznamštoučinitineznamštoučiniti. Riječi su postale mutne i spojene, no ipak ih nisam mogao otresti iz svojega uma. Liječnik me poticao da brzo reagiram. Rekao je da je vrijeme ”od najveće važnosti”. Rekao je da moramo djelovati... No ja sam uspio samo zatresti glavom. ”Ne”, rekao sam. ”Ne.” ”Davide. To je jedini način na koji možemo napredovati. Moramo operirati što je prije moguće.” Millie je bila jedina koja me zvala David. ”Tag. Zovite me Tag”, tupo sam odvratio. ”Tag”, kimnuo je ljubazno. ”Razgovarajte sa svojim voljenima. Recite im što se događa. Potrebna vam je podrška. A onda moramo vidjeti s čime imamo posla.” ”Koje su šanse?” ”Kako mislite?” ”Ovakva vrsta izrasline - to je tumor, zar ne?” ”Da. Jest. Ne znamo je li kancerogen, no čak se i dobroćudni tumori moraju ukloniti.” ”Koje su šanse?” ”Da se radi o raku?” ”Da.” ”Lagao bih vam kada bih vam rekao da vjerujem da je dobroćudan.” ”Jeste li ikada vidjeli tumor u mozgu koji nije bio rak?” ”Ne osobno. Ne.” Ne. Ne. Ne. Ne. U ušima mi je neobično odzvanjalo i nisam mogao mirno sjediti. Ustao sam i zaputio se prema vratima. ”Tag?” ”Moram razmisliti, doktore.” ”Molim vas. Molim vas, ne razmišljajte predugo, gospodine Taggert. Imate moj broj.”

~ 163 ~ Knjigoteka

dasha&anna Trgnuo sam glavu u pokušaju da kimnem i izišao iz njegova ureda u dugi, sterilni hodnik. Ne sjećam se izlaska iz bolnice. Ne sjećam se hodanja po posjedu ni je li sjalo sunce ili je padala kiša. Sjećam se kako sam navukao sigurnosni pojas i zagledao se u kopču u svojoj ruci prije nego što sam je oprezno utaknuo na njezino mjesto, kao da bi me to moglo zaštititi od vijesti koje sam upravo primio. Gurnuo sam ključ u bravu za paljenje, izlazeći s parkirališta kada mi je zazvonio mobitel. Nisam mogao razgovarati. Ne bih mogao skriti svoj nemir, no svejedno sam uključio zvučnik, gotovo očajan da pobjegnem od sebe. Nisam pogledao na ekran, nisam znao tko zove, no poziv je odgađao ono što dolazi sljedeće. ”Ovdje Tag”, zarežao sam, no odmah sam se lecnuo na zvuk svojeg glasa. Jeka se zadržala, pa sam protrljao svoje sljepoočnice kao da mogu prilagoditi jačinu odzvanjanja u svojoj glavi. ”Tag. Mojsije je.” Budući da je bio na zvučniku, činilo mi se kao da sjedi pokraj mene u mojemu kamionetu. Poželio sam da je doista tu, no bio sam zahvalan što nije. ”Što ima, čovječe?” ispalio sam i ponovno se lecnuo, ovaj put zato što sam bio takav glumac. ”Jesi li dobro?” Bilo je to pitanje iza kojega se skrivalo ‘zahtijevam znati’, a ne pristojno ‘kako si’, i malo me pogodilo. Učinilo me i defenzivnim. Kako je, dovraga, znao da nisam dobro? ”Da. Da. Zašt’ pitaš?” odvratio sam. ”Vidio sam razgovorima.

Molly.”

Mojsije

je

bio

očajan

u

pristojnim

Posve me prenerazio. ”Što?” ”Nisam vidio Molly već godinama... od Montlakea. Na kraju sam sinoć nacrtao mural Davida i Golijata, poput nečega s vjeronauka, umjesto slike koju mi je plaćeno naslikati. Sada sam u zaostatku. I krivim tebe.” ”Mene?” Nisam ga posve pažljivo slušao dok sam izlazio s parkirališta i počeo voziti. Nisam znao kamo idem, ”Da. Tebe. David na mojem muralu ti sumnjivo sliči. Znači da mi tvoja sestra očito pokušava nešto reći. To, ili joj se ne sviđa profesija koju si odabrao.” ”David je razbio Golijatovu guzicu, sjećaš se? Nemaš nikakve brige.” Vodio sam razgovor iz vrlo mehaničke, odvojene strane

~ 164 ~ Knjigoteka

dasha&anna svojega mozga, promatrajući se kako pričam s Mojsijem dok su mi misli lutale u milijun drugih smjerova. ”Ne mislim da je u pitanju Golijatova guzica”, Mojsije je zarežao. ”Ako se dobro sjećam, radilo se o njegovoj glavi. Golijat je primio udarac između očiju.” ”Da... aha. Mora da je to - to. Sinoć sam dobio bocom piva između očiju.” Je li to bilo sinoć? ”Tip mi je otvorio glavu. Imam par šavova. Impresioniran sam, Mo. Sada si i vidovit?” ”Jesi li dobro?” Eto ga opet. Zahtjev da mu sve ispričam. ”Da. Sve je zašiveno. Čak me i ne boli.” Nisam lagao. Nije me boljelo. No izbjegavao sam istinu. Nisam bio dobro. Nimalo. ”Pa, to nije čudno. Imaš najtvrđu glavu od svih koje poznajem. Što se dogodilo?” ”Ma, netko je provocirao Millie dok je plesala. Dohvatio sam ga i izbacio, a on me opizdio po glavi.” Nisam želio da mi Mo kaže ‘rekao sam ti’. Morgan mu se nikada nije sviđao. Stoga sam izostavio njegovo ime. ”Millie?” upitao je. ”Millie”, odgovorio sam. Na trenutak je šutio, a ja sam čekao, pitajući se što sada smišlja. ”Jesi li odlučio, Tag?” upitao je. ”Što?” S druge strane telefona razvukao se glasni uzdah. ”Jesi li odlučio?” ponovio je, glasnije, polakše, tako prokleto agresivno. ”Da. Odlučio sam. Volim je. Jesi li to htio čuti?” Ruke su mi se počele tresti i odjednom nisam mogao vidjeti cestu. Netko je zatrubio iza mene, a ja sam shvatio da sam izišao iz svoje trake. Naglo sam skrenuo i obrisao oči, pokušavajući se ne ubiti, barem ne još. ”Baš me briga što ti kažeš. Već sam znao. Sretan sam zbog tebe, čovječe. Ona je čudo.” ”Da. Jest.” Suze su mi se slijevale niz obraze dok sam grčevito držao volan objema rukama. ”Nisam bio siguran da ćeš naći onu pravu... nisam bio siguran čak ni u to treba li ti. Ali jest, trebala ti je. Obojici nam je trebala. Kako se, dovraga, to dogodilo?” Opustio se čuvši moju ispovijest i mogao sam mu čuti smiješak u glasu. ”Vjeruješ li u čuda, Mo?” Ja se nisam smiješio. Tražio sam.

~ 165 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Nemam izbora. Previše sam vidio.” ”Misliš li da ću dobiti više od jednoga?” Jedva sam istisnuo te riječi ”Više od jednog čuda? Zašto? Millie nije dovoljna?” Nasmijao mi se, no u glasu sam mu čuo i iznenađenje. Millie je bila i više nego dovoljna. Nisam bio pohlepan. Samo sam želio biti tu da uživam u svojemu čudu. *

*

*

~ 166 ~ Knjigoteka

dasha&anna

17. poglavlje Mojsije

T

AG JE PREBRZO završio taj telefonski razgovor. Trebao sam znati da nešto nije bilo u redu. No shvatio sam da vozi pa sam ga pustio bez prigovora. Pomislio sam da zvuči malo čudno, no bio me stavio na zvučnik, a sve zvuči malo iskrivljeno kada nekoga tako slušaš. Mislio sam da je samo o tome riječ. Govorio sam si da je samo to u pitanju. Ne znam kada sam počeo vjerovati vlastitim lažima. Pomirio sam se s mrtvima. Slikao sam njihove lijepe slike i više me nisu proganjali kao nekoć. Nisu bili predznaci uništenja. Nisu izgledali kao zombiji niti su se pojavljivali u hodnicima moje kuće. Mogao sam ih kontrolirati. Život je postao sladak i mek, zahvaljujući Georgiji. Smirila me i izgladila moje oštre rubove, a s gubitkom tih rubova, pretpostavljam da sam prestao biti oštrouman kao prije.

Stoga sam, kada sam krajičkom oka ugledao nježnu prikazu Molly Taggert, odbio biti sumnjičav. Osam godina, gotovo devet? Prošlo je mnogo vremena otkad je posljednji put zatražila moju pozornost. Bio sam usred razgovora s mrtvima bogatog klijenta. Njegove mrtve nije odveć zanimalo ostati u doticaju, stoga sam gurao granice, otvarajući se više, pokušavajući pronaći inspiraciju, nešto vrijedno slikanja, nešto s čime bih mogao raditi. Zasad su mi samo pokazivali srednji prst, a pretpostavljao sam da moj klijent ne bi bio zadovoljan s tim. Rekao sam si da je to što vidim Molly samo slučajnost, da sam se jednostavno previše otvorio i privukao starog duha koji je znao kako se kretati oko mojih zidova. Preplavila je moj um bojom, prugama crvenoga straha i plavoga očaja isprepletenima s ljubičastom strašću i zelenim kajanjem, sve presvučeno bijelom i umočeno u crnu. Prije no što sam se snašao, slikao sam nešto posve iracionalno, posve proturječno djevojci koju smo stavili na počinak prije mnogo godina. Dva sata poslije odmaknuo sam se od platna i zagledao se, zapanjen, u sliku koju sam stvorio. Izgledala je poput nečega iz knjiga moje bake Kathleen, onih koje je uzela iz crkvene knjižnice jer su bile malčice preerotične i uznemirujuće za ljude iz klupa. Bili su to David i Golijat, prepuni okrutnih detalja, a iako ti su detalji bili zabrinjavajući, specifični, dopustio sam si da mi promaknu. Stoga sam ga nazvao. I dopustio sam mu da mi kaže ono što sam želio čuti. Što sam trebao čuti. Rekao je da je primio udarac u glavu.

~ 167 ~ Knjigoteka

dasha&anna Cista, jednostavna istina bez svih važnih detalja. Okrutnih detalja. Detalji su bili zabrinjavajući, specifični, a ja sam dopustio da mi promaknu. Kako je Georgia zatražila, došao sam ravno kući iz dvorane, a kada sam ušao, moja je supruga bez riječi pustila kasetu. Zatim sam poslušao svoj razgovor sa svojim prijateljem, poslušao sam sve ono što mi nije bio rekao. Strah mi se okretao u želucu, pa sam počeo šetkati. Millie je stajala kada sam stigao, kao da ju je Tagovo otkriće podiglo iz sjedala. Lice joj je bilo okamenjeno - slojevi šoka sačuvani na njezinome licu. Kada smo saslušali kasetu do kraja, a Tagov glas pukao, Millie se slomila, spustivši glavu, počevši rukama tražiti stolicu, i srušivši se u nju. Henry je sjedio u blizini i prvi se put činio svjesnim toga da je nešto gadno pošlo po krivu. ”Došao je k tebi te noći, Mojsije. Sjećaš se. Nisi bio kod kuće, pa nije ostao dugo.” Georgijin je glas drhtao, a na grudima je držala Kathleen, ljuljajući se, što je činila čak i dok nije držala bebu. To joj je postala navika zbog koje sam je zadirkivao. Nastavi se kretati i beba neće plakati. Nastavi se kretati i beba se neće probuditi. Želio sam da i mene zagrli. Želio sam da me ljulja u svojem naručju kako se ne bih probudio, kako ne bih zaplakao. Ako spavam, onda ništa od ovoga nije stvarno. No bilo je još toga. I sve je bilo prestvarno. NASTAVIO SAM VOZITI. Vrijeme je bilo vedro, sunce je sjalo, nebo je bilo plavo, zrak svjež i prohladan, stoga sam samo vozio i razmišljao. Zaustavio sam se na Mojsijevu i Georgijinu prilazu kasnije tog popodneva, a nebo je bilo tako blještavo nad niskim brdima zapadno od grada da sam zastao na trenutak kada sam izišao iz svojeg kamioneta, puštajući da me pogled preplavi. No silna mi je ljepota prouzročila bol. Što mi je činiti? Što mi je činiti? Što mi je činiti? Refren se ponovno oglasio u mojoj glavi. Nitko nije otvorio vrata, pa sam na kraju otišao iza kuće da vidim je li tko na pašnjaku. Mojsije je postajao sve opušteniji u blizini životinja, premda je Georgia bila jahačica. Radila je na svojem muškarcu, nagovorivši ga da se popne na sedlo dovoljno puta da počne uživati u tome, iako je gunđao i mrko me gledao svaki put kada bih ga pitao za to. Georgia je bila u kružnom oboru, u samom središtu, vodajući riđana sjajne dlake u krug. Činilo se da riđan surađuje, a Georgijina je pozornost bila prikovana za životinju, govoreći joj, uvjeravajući je, nanoseći pritisak, a onda ga smanjujući kako bi ga privukla k sebi. Nije bila nimalo slična Mojsiju. Pa ipak, bila je savršena za njega. Znao

~ 168 ~ Knjigoteka

dasha&anna sam to od trenutka kada je otvorila usta, od trenutka kada me pogledala u oči i pružila mi ruku. ”Hej, George.” Zvao sam je George jer je Mojsije to mrzio. ”Hej, Tag! Što ima, zgodni?” Georgijino se lice razvedrilo s osmijehom tako velikim da mi se bol iz prsa proširila na želudac i počela ga izvrtati. Već mi je nedostajala. Nisam želio da mi nedostaje. Što mi je činiti? Što mi je, dovraga, činiti? Prišla je ogradi, stala na donju prečku i posegnula prema meni, povlačeći me u žestoki zagrljaj. Trebao mi je taj zagrljaj. Tako mi je jako trebao. No znao sam da će, ako je budem držao dulje nego inače, naslutiti moj nemir, i znat će da nešto nije kako treba biti. Zato sam je stisnuo i pustio, namjestivši osmijeh na svoje usne koji se činio poput laži i koji je zahtijevao moju Bogom danu sposobnost da serem. Bio je to talent koji mi je dobro poslužio u životu. ”Hej, mala. Gdje je Mo?” Da. I dalje mi je išlo. Glas mi je bio umiljat, a ruke mirne dok sam joj skidao šešir s glave i stavljao ga na svoju. Uvijek sam znao flertovati, čak i sa suprugom najboljeg prijatelja, čak i dok sam visio o emocionalnom koncu. Takav sam. A Georgia je to znala. Dohvatila je svoj šešir na mojoj glavi i sagnula se da prođe ispod ograde kako bi mi se pridružila s druge strane. Konj s kojim je radila zanjištao je zbog gubitka pažnje, a Georgia se osvrnula i nasmijala. ”Aha, sada me želiš u svojoj blizini, Seko? Do prije minute si bježala od mene!” ”Ah, ali ganjanje je najbolji dio, George. Ti to znaš”, rekao sam, smijući se s njom, pogleda uperenog u razočaranog riđana. ”Onaj trenutak kada se okreneš, počet će te preklinjati da se vratiš.” ”Nije li to istina”, Georgia se nasmijala. ”Ali sada je moj red da glumim nedostižnu. Kad smo kod nedostižnih, upravo si se mimoišao s Mojsijem. Večeras ima sastanak u Salt Lakeu. Mislim da je namjeravao svratiti do tebe, zapravo. Ali ti si ovdje. Pa to neće upaliti. Nisi doveo Millie?” Lecnuo sam se. Nisam namjeravao. No nisam mogao misliti o Millie. Ne u tom trenutku. ”Tag?” Georgiji moj pokret nije promaknuo, te me počela proučavati, a između očiju joj se pojavila zabrinuta brazda. ”Ma ne. Nisam je doveo. U trenutku sam se odlučio za dolazak. Mojsije me nazvao, rekavši da me naslikao sinoć, pa sam bio znatiželjan. To je to. Osim toga, nedostaje mi moje kumče. Želim je primiti u naručje. Gdje je Taglee?”

~ 169 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Kod moje mame.” Georgia je stisnula usne i skupila oči. ”Mojsije mi nije rekao za sliku. Idemo pronjuškati, može?” Nije me zapravo zanimala slika - to je samo bila prva stvar koja mi je pala na pamet - no krenuo sam za Georgijom, složivši se, nastavivši uobičajeno brbljati da mi se ne bi previše približila. Bila je to slika Davida i Golijata, ali raskošna i prepuna pohote; njihova jedva prekrivena tijela bila su žarkih boja, kao da se biblijski sukob između pastira i vojnika odvio u edenskom vrtu, a ne na bojišnici. Mojsijev je David bio malen i mlad. Dječak, štoviše, od deset ili jedanaest godina, mlađi no što sam zamišljao da je uistinu bio. A u dječačkom licu vidio sam vlastito. Kuštrava kosa, zelene oči, snažan stav. Nisam izgledao tako s jedanaest. Bio sam zaobljeniji, mekši. I bio sam velik za svoje godine. Moja me veličina činila metom, onako kako to fizičke razlike uvijek čine. Golijat je bio golem, nadvisujući dječaka tako da je izgledalo kao da pripadaju dvjema različitim vrstama. Njegovi bicepsi i bedra bili su nabijeni, listovi neprirodno veliki, a ramena široka onoliko koliko je dječak bio visok. Glava mu je bila zabačena unatrag, a usta razjapljena, kao da je urlikao poput zvijeri na koju je bio nalik. Njegove zgrčene šake bile su veće od dječakove glave, no mladi je David stoički stajao gledajući Golijata, iz ruke mu je visjela njegova praćka, a pogled mu je bio ozbiljan. Nagnuo sam se bliže, zapazivši detalj, nedostatak straha na dječakovu licu. Ponovno sam pogledao Golijata, uspoređujući dva lika, a onda mi je dah zapeo u grlu. Nisam svoje lice vidio samo na Davidu. Vidio sam se i u Golijatu. Ja sam bio David. I Golijat. Obojica su imala moje lice. Ja sam bio dječak, i ja sam bio div. Odmaknuo sam se, distancirajući se odjednom od uznemirujuće slike. ”Georgia? Priviđa li mi se ili je Mojsije stavio moje lice i na Davida

i na Golijata?”

”Neka sam prokleta.” Bila je iznenađena. No i ona je to vidjela. Nisam samo ja. ”Što misliš da to znači?” navaljivao sam. ”Vrag me odnio ako znam, Tag. Ne razumijem pola toga što Mojsije naslika. Ni on ne razumije. Slika intuitivno. Znaš to.” ”Ali uvijek ima neko značenje.” I vidio je Molly. Molly je nadahnula sliku. ”Možda znači da si ti svoj najgori neprijatelj”, Georgia je rekla vedro i namignula mi. Ja sam progutao knedlu i vratio pogled na sliku. ”Pa koji si ti? David ili Golijat?”

~ 170 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Nijedan”, rekao sam tiho, osjećajući kako mi sjećanje izbija na površinu, tako brzo i tako oštro da mi je oduzelo tlo pod nogama.

”Udri, udri, udri, udri!” Skandiranje je oko moje glave postajalo sve glasnije, a činjenica da su to bili dječji glasovi nije ublažila brujeći zvuk ni zastrašujuće poruge. Nije smanjila pritisak koji sam osjećao da zamahnem šakom ni da se prepustim znatiželji i vidim kakav će to biti osjećaj. Nikada toliko jako nisam, želio nekoga udariti. ”Udri, udri, udri, udri!” ”On je kukavica! On je bebica. Bebica si, zar nisi, bebice Cammie?” Cameron Keller skupio se u klupko, koljena privukavši prema svojim prsima. Cameron i ja bili smo prijatelji. Cameron je bio malen i boležljiv, dok sam ja bio visok i krupniji. Cameron je bio tih, a ja sam bio razredni klaun. No obojica smo bili izopćenici koji su hodali po rubu spektra, a normalno i prihvatljivo ležalo je negdje između nas. Ugurao sam se u krug, lakše nego što bi to inače bilo, zahvaljujući svojoj veličini. A ljudi su se razdvajali, više zbog iznenađenja nego ičega drugoga. Nikada se prije nisam upuštao u fizičke sukobe. Lyle Coulson stajao je iznad Cameronove drhtave figure, skupljajući pljuvačku u ustima, puštajući da mu visi s usana, razvlačeći se u dugoj, sluzavoj niti, prije no što je sletjela u Kameronovu kosu. Uz urlik bacio sam Lylea Coulsona na tlo i pritisnuo njegovo podrugljivo lice o zemlju. Netko me sleđa gurnuo, srušivši me ustranu prije nego što je Lyle ustao, zamahujući i psujući. Netko je drugi zgrabio moje ruke, pokušavajući me spriječiti da ne mlatnem Lylea prije nego što on opali mene. U ušima sam čuo brujanje. Možda je to bilo srce koje je udaralo kao ludo, možda adrenalin koji mi je otupljivao osjetila, ali što god bilo, svidjelo mi se. Brujanje u ušima stvorilo je jeku bijesa u mojem trbuhu. Bio je to zvuk konačnog suprotstavljanja. Primio sam snažan udarac šakom u leđa ili možda nogom? Okrenuo sam se, divlje zamahujući, kao da mi je pritisak dao dodatnu snagu; nekoliko sam udaraca dao, još nekoliko primio, a onda su klinci odjednom počeli bježati, raspršivši se poput antilopa na afričkoj savani - baš kao u emisiji na kanalu National Geographica koju sam u nedjelju bio gledao s Molly. Ovaj put ja sam bio lav. Ja sam bio predator. Ali Cameron nije pobjegao. Cameron je ostao, sklupčan, poput ranjenog mladunčeta kakvo je oduvijek bio. ”Camerone?” Kleknuo sam pokraj svojega prijatelja, ”jesi li dobro?”

~ 171 ~ Knjigoteka

dasha&anna Cameron je proškiljio ispod ruke kojom je prekrivao svoju glavu. ”Tag? Jesu li otišli?” ”Da, prijatelju. Svi su pobjegli.” Prsa su mi bila ispunjena ponosom. Pogledao sam u svoje ruke s divljenjem. Koristio sam se svojim šakama. Jedan je zaglavak bio krvav i izgreban, no bolje bila slatka. ”Otjerao si ih, Tag?” Cameron je bio jednako iznenađen. Nikada se nisam suprotstavio. Bio sam debeli klinac koji je pokušavao sve nasmijati. Nisam se tukao. ”Da, Cam. Jesam. Prebio sam ih k’o mlade majmune.” Moja prva borba. Vjerojatno je više bila nalik na migoljavu hrvačku bitku između debelih psića, no prvi sam put ja bio pobjednik. Tada sam bio David. A bio sam i Golijat, pretpostavljam. Dječak koji se suprotstavio i div koji je ostale preplašio i natjerao da pobjegnu. A sada? Sada nisam znao postoji li David još uvijek ni je li Golijat ikada postojao. Slika me uznemirila. Očito je uznemirila i Mojsija, jer inače ne bi nazvao. ”Je li sve okej, Tag?” Georgia je nježno upitala. Okrenuo sam se od slike i susreo njezin ozbiljan pogled. Jednom sam kimnuo, tek kratko trznuvši glavom, a Georgia nije puštala. ”Hoćeš li mi reći što je s Millie? Mojsije misli da je posebna. Je li?” ”Posebna je.” ”Je li dovoljno posebna da ukroti divljaka?” Georgia me zadirkivala, pokušavajući me trgnuti iz raspoloženja u kakvom je očito naslutila da jesam. Ili je možda kao tipična cura kopala tražeći ljubavne tračeve. I moje su sestre takve, ili su barem bile, dok sam ih poznavao. Zabacio sam svoju ruku oko njezinih ramena i oboje nas okrenuo od biblijskog sukoba. ”Neke su stvari rođene da bi bile divlje. Neke konje ne možeš slomiti”, rekao sam trudeći se oponašati naglasak Clinta Eastwooda. ”Dobro. Onda pretpostavljam da sam te trebala pitati jesi li ti dovoljno poseban da bi dopustio slijepoj curi da te slomi?” ”To se već dogodilo. Samo, ja ne želim slomiti nju.” Glas mi je pukao, te sam povukao ruku s Georgijinih ramena i strpao ih u svoje džepove, krenuvši se udaljavati kako ne bi vidjela drhtanje mojih usana i paniku koja mi je, osjećao sam, izlazila na pore. Bilo mi je tako

~ 172 ~ Knjigoteka

dasha&anna drago što Mojsije nije tu. Ne znam što sam mislio kada sam ga krenuo tražiti. Još nisam bio spreman za Mojsija. ”Moram ići, George. Daj Taglee poljubac od mene. Daj i Mojsiju poljubac. On obožava moje puse.” Georgia se nasmijala, no smijeh nije otklonio zabrinutost iz njezina glasa. Ponašao sam se malo čudno i znao sam da se pita koji se vrag događa. ”Samo svrati, Tag. Nedostajao si nam.” Georgia je doviknula dok sam ja hodao prema svojemu kamionetu. I ti ćeš meni nedostajati, George. Svaki prokleti dan. MOŽDA SAM TO NAPRAVIO zbog toga što je Mojsije pričao o Molly, no našao sam se kako silazim s autoceste petnaest minuta nakon što sam napustio Levan, izišavši kod stajališta za kamione u Nephiju u blizini mjesta gdje su pronašli ostatke moje sestre. Psi su našli tijelo moje sestre. Psi su je našli kada ja to nisam mogao. Tražio sam. Tražio sam tako pozorno i tako očajno da sam se gotovo uvjerio da se ne može pronaći. A ako se ne može pronaći, onda ja nisam podbacio. Ne baš. Njezin grob bio je samo rupa u zemlji, označen korovom i okružen grmovima. Tražili smo je gotovo dvije godine, a ona je čekala u polju prepunom smeća u blizini slabo poznatog nadvožnjaka izvan malog gradića čije su ime svi pogrešno izgovarali. Gradića koji nije značio ništa djevojci koja je bila prisiljena učiniti ga svojim posljednjim počivalištem. Nephi. NI FAJ. Kada sam prvi put čuo kako se izgovara, sjetio sam se diva iz priče Jack i čarobni grah, kako viče iz svojeg dvorca na nebesima: ”FI, FAJ, FO, FUM, mirišem krv Engleza.” FI FAJ se rimuje s NEPHI. NI FAJ FO FUM, mirišem krv vaših nestalih. Psi su je mogli nanjušiti. No nije bilo krvi. Ne tada. Kada su je pronašli, ostale su samo kosti i komadići tkanine te nekoliko dugih plavih vlasi. Neki je narkomanski pribor zakopan s njom, označavajući je kao ovisnicu koja je zaslužila svoju sudbinu. Odjednom više nije bila ”nestala”. No ipak je nije bilo. A godinama nismo znali tko ju je uzeo. NI FAJ FO FUM, mirišem krv vaših nestalih. Kažu da većinu ubojstava počine članovi obitelji. Voljeni. No muškarac koji je ubio moju sestru, uopće je nije poznavao. I nije ju volio. Ispalo je da je ubio brojne djevojke. Mnogo djevojaka tijekom mnogih godina. Sve su one nestale. Više ih nije bilo. NI FAJ FO FUM, spremni ili ne, dolazim. I zbilja je došao. Ja sam mu pucao u glavu, osvetivši krv nestalih, svih nestalih.

~ 173 ~ Knjigoteka

dasha&anna NI FAJ FO FUM, povuci okidač i gotov si. NI FAJ FO FUM, povuci okidač i gotov si. O, Bože. Nisam želio biti gotov. Sjedio sam u svojem kamionetu i razmišljao o Molly, zureći u polje gdje su pronašli njezino tijelo. I nakratko sam porazgovarao s njom. Pitao sam je kojeg mi je vraga činiti. I pitao sam se pojavljuje li se kroz Mojsija jer je moje vrijeme isteklo, je li se odjednom počela motati oko nas jer me čeka. Ako mi je vrijeme isteklo, mogao sam se nositi s time. Već sam se pomirio s istinom. Iznenadila me. Ali mogao sam se nositi s njom. Mogao sam prijeći preko toga. Mojsije mi je jednom rekao da ne možeš pobjeći od sebe. Nekoć sam to želio. Ali više ne. Pomirio sam se sa sobom. Volio sam se. Volio sam svoj život. Kvragu, obožavao sam svoj život. No nisam namjeravao provesti ono vrijeme koje mi je još preostalo bolujući. Nikada se nisam zadovoljavao nečim između. Sve ili ništa. Takav sam oduvijek. Sve ili ništa, živ ili mrtav. Ne umirući. Ne bolestan. Živ ili mrtav, sve ili ništa. Donijevši odluku, nazvao sam doktora. Mogao sam mu čuti olakšanje u glasu kada sam mu rekao da sam spreman krenuti na ono što slijedi, a njegovo me olakšanje prestravilo. Raščistio je svoj raspored i, samo tako, kraniotomija je bila zakazana za sljedeći dan. Vratio sam se na autocestu i ostavio sjenu svoje sestre u retrovizoru. Zaputio sam se natrag kući, natrag k Millie, odjednom očajno željan da je vidim. *

*

*

~ 174 ~ Knjigoteka

dasha&anna

18. poglavlje

M

ILLIE JE OTVORILA vrata kako bi me pozdravila, s osmijehom na usnama i mojim imenom na usnama, no nisam čekao da ga izrekne. Želio sam ga zadržati, uživati u njemu i nikada ga ne pustiti. Želio sam da moje ime ostane u njoj kako ne bi odlepršalo nekamo, poput riječi koja je već izgovorena. Stoga sam prislonio svoje usne na njezine i podigao je u naručje kao u filmu, a moje se ime pretvorilo u uzvik koji sam samo ja čuo. Osjećao sam se blago sluđeno, a moj je poljubac postajao sve mahnitiji dok sam jurio uza stube s Millie u naručju. Noge mi se više nisu tresle, a um mi je bio čist, kao da se i moje tijelo pobunilo protiv svojeg zdravstvenog stanja. Želio sam urliknuti i udariti se o prsa. Želio sam zamahnuti šakama prema nebu, no više od svega želio sam Millie. Nisam želio protratiti više ni sekunde s Millie. Zatim smo se našli u njezinoj sobi, gdje nas je dočekao bijeli poplun, netaknut i gladak, poput Milliene kože na mjesečini, te sam je polegao na nj, pavši pokraj nje. Bio sam nervozan. Osjećao sam potrebu. Želio sam sigurnost njezine kože, oprost njezina tijela, i obećanje koje je dolazilo s njime. Želio sam uzeti. Želio sam se zabetonirati u njezino sjećanje i ostaviti svoj trag. To mi je trebalo. Ona mi je trebala. Odgovorila je istim žarom kao da je razumjela. Ali nije. Nije mogla. No nije me usporila niti me tražila potvrdu. Ruke su mi odlutale u njezinu kosu, kružeći oko njezinih očiju, prstom joj ušavši u usta, zastavši u grlu. Htio sam dotaknuti svaki njezin dio. No dok sam se gubio u svili njezine kože i u načinu na koji se kretala, priljubljena uz mene, osjećao sam stravu koja je strujala kroz mene i titrala pod mojom kožom. Ovo neće biti dovoljno. Neće biti dovoljno, i znao sam to, premda sam zatvorio oči i pokušao učiniti da ipak bude. Nisam mogao disati, a srce mi je divlje bubnjalo i na trenutak sam pomislio da ću joj sve reći. Moj je strah zacijelo zamijenila za oklijevanje, prekid mojeg disanja za nešto drugo, jer je obuhvatila moje lice svojim rukama i pritisnula svoje čelo o moje. Zatim je prošaptala moje ime. ”David, David, David.” Zvučalo je poput pjesme kada ga je ona izgovarala. A onda me nježno poljubila. ”David, David, David.” Pjevušila je moje ime, kao da ne može vjerovati da je ovo istina, kao da joj se sviđalo osjetiti ga u svojim ustima.

~ 175 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Obožavam to kako me zoveš David”, rekao sam, prisjetivši se stiha iz svoje blesave pjesme, stiha koji nije imao rime. ”Ja obožavam to što si moj”, dahnula je, a strah me na neko vrijeme napustio. Odšuljao se nekamo drugamo, a ljubav je zauzela njegovo mjesto, ljubav i pripadanje i vrijeme koje ne može biti ukradeno. Millie je rekla da mora dirati da bi vidjela, a mene je vidjela cijeloga. Prstima je prelazila preko kontura mojih leđa kao da čita kartu, kao da slijedi rijeku do mora preko golemog prostranstva, preko brda i dolina. Bila je detaljna i pažljiva, usnama i obrazima slijedeći svoje prste, jezikom iskušavajući teksture kojima je bila potrebna dodatna pažnja. Kada je Millie vodila ljubav, uistinu je vodila ljubav. Stvarala ju je, crtala, oživljavala njezino biće. Oduvijek sam mrzio taj pojam, preferirajući malo osnovniji opis, možda zato što se činio iskrenijim. No s Millie, nijedan drugi pojam nije bio prikladan. A nije samo vodila ljubav, dovela je mene do ljubavi. Dovela me do toga da je slušam. Dovela me do toga da osjećam. Da obraćam pozornost. Ja nisam žurio niti sam uzimao. Nisam silio niti navaljivao. Zatvorio sam oči i volio onako kako je to ona činila, dlanovima i vršcima svojih prstiju, i vidio sam je tako jasno da su me oči zapekle iza zatvorenih kapaka. Bila je samopouzdana onako kako to nije trebala biti, samopouzdana na način koji je rođen iz spoznaje da si voljen, i uživao sam u tome. Ona nije bila djevojka u seksi donjem rublju, djevojka koja se pita je li bolja ova ili ona poza. Bila je žena žarko zaljubljena i posve izgubljena u iskustvu. Nije me pitala što volim ni što želim. Nije oklijevala niti se suzdržavala. Nije molila za lijepe riječi ni za potvrdu. No svejedno sam joj ih dao. Dao sam joj ih jer su ispadale iz mojih usta, a ja sam ih pritisnuo uz njezino uho, želeći da zna koliko je volim, koliko je savršenom smatram, koliko je dragocjen ovaj trenutak. A ona je šaptom uzvratila, svaku riječ spajajući s privrženosti, darujući riječi s milovanjima dok govor nije počeo zahtijevati prevelik trud, a riječi se počele činiti nedovoljnima. Kada je dosegnula vrhunac, povukla me preko ruba sa sobom, a ja sam poželio da nastavimo padati i da nikada ne stanemo. Padanje se činilo poput letenja pri kojem se nikada ne bi udarilo o tlo. No slijetanje je bilo nježno, a naše se disanje usporilo te sam je čvrsto privio u zagrljaj kao da se svijet ispravio. Ili meni učinio nažao. Nisam bio siguran što je od toga. Millie je bila meka i pospana u mojem naručju i osjetio sam kako polako tone u san. ”Volim te, Millie. Znaš li to?” upitao sam je. ”Da.” Izrekla je to preko dugog, zadovoljnog uzdaha, kao da je sama spoznaja bila predivna.

~ 176 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Ti imaš svoje najdraže zvukove, a sada ih imam i ja. Volim kada sam okrenut leđima i čujem kako mi prilaziš. Volim zvuk koji proizvodi tvoj štap. Kada ga čujem, izmami mi osmijeh. Volim tvoj glas i kako se smiješ iz duše. To je jedna od prvih stvari koje sam zapazio kod tebe. Taj smijeh.” Osjetio sam njezin osmijeh na usnama koje su nježno klizile po mojem vratu. ”Volim taj dašak, volim kada ti dah zapne u grlu kada te dotaknem tu.” Pritisnuo sam svoju ruku na njezina donja leđa i privukao je posve blizu k sebi. Odmah je dahnula. ”To je to. Taj zvuk.” Millie me poljubila u prsa, ali nije progovorila. Ja sam polako brojio do šezdeset, a onda nastavio, šapćući najnježnije i tako neužurbano da je bilo sigurno da će zaspati. ”I pjevušiš. Pjevušiš kada si sretna. Pjevušiš kada prstima prolaziš kroz moju kosu i kada toneš u san. I sada gotovo pjevušiš.” Sobu je ispunila tišina i znao sam da je skliznula pod pahuljasti pokrivač sna. To sam i namjeravao. Čekao sam dok me ne napusti. ”Želim slušati taj zvuk svake noći mojega života.” Osjetio sam kako me obuzima panika, ne znajući koliko ću još noći imati i ne želeći razmišljati o tome dok je držim u naručju. S panikom su dolazile suze, a one su curile iz kutova mojih očiju i kapale mi u uši. ”Volim te, Millie. A to je nešto najdivnije, najnevjerojatnije što sam ikada osjetio. Ne mogu ga zadržati u sebi, taj osjećaj. Stoga se izlijeva iz mene svaki put kada si u blizini. Izlijeva se kroz moja usta i moje oči i moje uši. Izlijeva se kroz vrške mojih prstiju i zbog njega hodam brže i pričam glasnije i osjećam se življe. Osjećaš li se i ti tako, Millie? Osjećaš li se i ti življe zbog mene?” Njezini duboki, meki udasi bili su moj jedini odgovor, stoga sam je poljubio navrh glave. ”Kako je moguće da umirem kada se nikada nisam osjećao življe?” UŠULJAO SAM SE u Henryjevu sobu negdje oko zore. Želio sam ga vidjeti, za svaki slučaj. Za slučaj da vijesti budu loše i ja se ne vratim. Želio sam mu reći zbogom, makar privremeno, makar me i ne može čuti. Izgledao je veliko u malome krevetu - njegova duga stopala i kvrgava koljena virila su ispod pokrivača. Trebao mu je novi krevet. Pomislio sam da to trebam reći Millie, no onda sam se zaustavio. Što je Millie bila rekla? Brinula se za sebe i prije nego što me upoznala, brinut će se za sebe i Henryja kada mene više ne bude. Brinuli su se jedno za drugo.

~ 177 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nisam ga želio probuditi, pa sam se okrenuo da iziđem, očima preletjevši preko njegova stola, preko knjige o divovima koja ga je nekoć plašila. Mojsije je spomenuo Millienu mrtvu majku i tu knjigu i to me izjedalo cijeli tjedan dok sam pokušavao smisliti kako pristupiti toj temi, a da nikoga ne uznemirim. Ispričao sam Millie o Mojsijevim sposobnostima u kratkim crtama, no znati da netko vidi mrtve i da netko vidi tvoje mrtve bile su dvije različite stvari. Znao sam to iz prve ruke. No mučilo me dovoljno da sam konačno odlučio upitati Henryja za nju. ”Imaš li slučajno kakvu knjigu o divovima, Henry?” upitao sam, oklijevajući. Nije bilo baš suptilno, no Henryju očito suptilnost nije bila potrebna. Odmah je znao na koju knjigu mislim. Znao je i gdje je naći. Bučnim se koracima spustio niza stube do kutija za pohranu koje su bile uredno poslagane i označene te se za nekoliko minuta vratio s punim rukama starih blaga, uključujući, očito zbog čestog iščitavanja, i pohabanu knjigu. Zvala se Kada se divovi kriju. Henry mi je pokazao slike i natjerao me da pronađem svakog diva prije no što bi okrenuo sljedeću stranicu. ”Moj se tata zove Andre”, odjednom je rekao. ”Da. Znam.” ”Poput Diva Andrea 10”, dodao je. Kimnuo sam. Jedan je Andre bio div, drugi je Andre igrao za Divove. Zanimljivo. Nisam to povezao, no Henry očito jest. ”Div Andre bio je visok dva metra i težak dvjesto kilograma”, Henry je nastavio kada smo okrenuli stranicu, oči uperivši u diva koji se stapao s drvećem; kosa mu je bila golema, lisnata afro-frizura, a koža istrošena i smeđa. Mojsije KRENULI SMO U Vegas rano ujutro sljedeći dan. Georgia je ostala s Kathleen, no Millie je odbila biti ostavljenom. Ispričala se zbog inzistiranja, no svejedno je inzistirala. A Henry nije mogao ostati sam kod kuće. Stoga smo se nas troje stisnuli u kabini mojeg kamioneta, putujući za Vegas stisnutih želudaca i punih glava. Moglo je biti neugodno, ali nije bilo. Odavno je prestalo biti neugodno i bili smo na dobrom putu da postanemo prijatelji. Tagov je tim krenuo u otprilike isto vrijeme, no nismo imali planova sastati se. Bila je to situacija ”podijeli pa vladaj”. To je bio Francuski hrvač i glumac, koji je patio od gigantizma, zbog čega su ga i zvali Div. 10

~ 178 ~ Knjigoteka

dasha&anna plan, iako nismo dogovorili sve detalje. Moj je cilj bio doći u Vegas i ući na meč. O ostalome ću se brinuti poslije. U mojem kamionetu nije bilo kasetofona. Više ih nisu takvima pravili. No Millie je ponijela onaj Henryjev i kutiju kaseta, sjedeći s njima u krilu kao da ne bi mogla podnijeti odijeliti se od njih. One su bile konop za spašavanje. Konop za spašavanje Taga. Od prethodnog dana, kada je Tag otkrio rezultate svojeg MR-a, Millie nije podijelila sadržaj preostalih kaseta sa mnom ni s Georgijom, a ja nisam tražio da ih poslušam. Nisam ih želio poslušati. Razgovor je postao preosoban, ljubavna priča prezrela, osjećaji presirovi, a priča je bila samo za Milliene uši. Nisam bio siguran je li nastavila slušati nakon što smo se razišli, no iz načina na koji ih je držala, pretpostavljao sam da ništa drugo i nije radila. Na otprilike pola puta, izvukla je jednu kasetu i stavila slušalice. Zadivilo me to što kasetofon uopće radi sa slušalicama. Blago se okrenula od mene, privukla koljena na prsa i izgubila se u Tagovu glasu. Tek je pola sata poslije počela plakati. Bila je tako otporna. Tako staložena. No sada - sada više ne. Nešto ju je s kasete slomilo. Suze su joj se slijevale niz lice, a kapci su joj bili čvrsto zatvoreni, očito u pokušaju da ih zadrži. Trebala mi je Georgia. Nisam znao što činiti. A Henry pogotovo. Ugledao je sestrine suze i odmah se počeo vrpoljiti i potezati svoj sigurnosni pojas, posežući prema Millie, a onda se okrećući od nje. ”Lou Gehrig, Jimmie Foxx, Hank Greenberg, Eddie Murray, Buck Leonard...” Henry je počeo mrmljati i ljuljati se. ”Mark McGwire, Harmon Killebrew, Roger Connor, Jeff Bagwell...” ”Millie!” Podigao sam glas, želeći da me čuje preko slušalica koje su joj prekrivale uši. Millie ih je izvukla iz ušiju i odmah se posvetila Henryju. Spustila je kasetofon na pod i bez oklijevanja se popela preko sjedala. Obrisala je svoje mokro lice jednom rukom dok je povlačila Henryja u svoje naručje. ”Žao mi je, Henry. Dobro sam.” ”Cap Anson, Bill Terry, Johnny Mize”, Henry je mumljao. ”Igrači bejzbola?” upitao sam, prepoznavši ih nekoliko. ”Igrači prve baze”, Millie je dopunila. Usne su joj bile stisnute i mogao sam vidjeti da još uvijek pokušava suspregnuti tugu koja ju je bila slomila. Henryjevo je čelo ležalo na njezinom ramenu, njegove oči

~ 179 ~ Knjigoteka

dasha&anna skrivene od njezinog suzama oblivenog lica, dajući joj trenutak da se sabere. ”Andre Anderson”, Henry je dodao, no nije nastavio nabrajati imena. Trebala mi je minuta da sve povezem. Bejzbol. Igrači prve baze. Andre Anderson. Henryjev i Millien tata. ”Novajlija godine, Zlatna rukavica, Srebrni udarac.” Henry se izvukao iz Milliena naručja i dotaknuo joj obraz. Meni se zavrtjelo u glavi od gledanja u cestu i retrovizor i dramu koja se odvijala na stražnjem sjedištu. ”Novajlija godine, Zlatna rukavica, Srebrni udarač, šugavi otac”, Millie je čvrsto rekla. ”Neću plakati zbog tate, Henry.” ”Tag Taggert, natjecatelj u poluteškoj kategoriji, devetnaest pobjeda, dva poraza, jedanaest nokauta, šugavi dečko?” Henry je upitao. Htio sam se nasmijati. Htio sam zaplakati. Nisam učinio ni jedno ni drugo. Grlo me zaboljelo od truda da ne učinim ništa. Millie se nasmijala, no brzi pogled u retrovizor potvrdio mi je da joj se suze ponovno slijevaju niz obraze. Bilo je to tragično smiješno. ”Ne, Henry. Nije isto. Nije uopće isto. Tag nije ostavio nas. Ne radi se o nama, Henry. Radi se o Tagu.” Osjetio sam nalet strahopoštovanja prema Millie Anderson. Ljudi me nisu lako mogli zadiviti. Na jednu sam ruku mogao nabrojiti ljude koji su nadišli moja očekivanja, a Millie im se upravo pridružila. ”Ipak je otišao”, Henry je ustrajao, natjetavši me da se lecnem. Millie nije rekla ništa. Ja sam samo nastavio voziti. *

*

*

~ 180 ~ Knjigoteka

dasha&anna

19. poglavlje Mojsije

A

RENU SU OSVJETLJAVALI jarki bljeskovi i plešuća laserska svjetla, a sjedala koja sam nam zauzeo nalazila su se odmah zdesna najavljivačevu stolu s lijeve strane oktogona. Iz pouzdanih sam izvora doznao da bismo trebali moći vidjeti Tagov kut i on bi trebao moći vidjeti nas ako uspijem privući njegovu pozornost. Morat ću prodati bubreg da podmirim trošak karti, no ušli smo. Axel Mikey i ostatak dečki također su uspjeli doći do sjedala, no oni su bili negdje drugdje u areni i još ih nisam bio uočio. Henryjevo je lice bilo bezizražajno, no oči su mu divlje letjele po prostoriji, upijajući sve prisutne poznate ličnosti, napetu atmosferu, najavljivače, ring-djevojke, glazbu. Millie je na licu imala izraz koji je govorio da je spremna na suočavanje s onim što nadolazi te je čvrsto držala Henryjevu ruku kako bi je mogao voditi kroz gomilu, no ja sam se bojao da ćemo se razdvojiti, pa sam posegnuo i uhvatio je za drugu ruku tako da smo sada bili povezani poput djece iz vrtića koji hodaju preko zebre.

Gužva je činila mene nervoznim, a ja sam mogao vidjeti. Nisam mogao zamisliti kako je tek Millie koja se provlačila kroz rulju u potpunoj tami, preopterećenih osjetila, ne mogavši se snaći. Čvrsto me držala za ruku uputivši mi osmijeh dok smo se probijali do naših sjedala. Tagova borba nije bila glavni događaj, no on se borio u posljednjoj borbi prije finala, a još su dvije borbe bile zakazane prije njegove. I dalje se nije javljao na svoj mobitel. Štoviše, nazvati na njegov broj značilo je čuti poruku koja je govorila da je korisnikov pretinac govorne pošte pun. Ušli smo mu u trag najbolje što smo mogli, a sada nam je preostalo čekati. Millie je tijekom puta do Vegasa bila potištena, lice joj je bilo mračno i zatvoreno, pazila je na Henryja i tiho razgovarala sa mnom, a osim suza koje su se izlile kada je poslušala jednu od Tagovih kaseta, svoje je emocije držala duboko u sebi. A ja? Ja sam bio ljutit. Ako Tag ne dobije batina u ovoj borbi, dobit će ih poslije od mene. Bio sam ljutit da se ne bih bojao. Bio sam dovoljno svjestan sebe da znam da je o tome riječ. Ali nisam razumio što Tag hoće. Baš nisam. Nisam razumio kako nas je mogao samo tako napustiti i nikome se ne javiti.

~ 181 ~ Knjigoteka

dasha&anna Jednom sam vidio dokumentarac o tome kako su stari Indijanci napuštali svoje pleme kada su bili spremni umrijeti. No Tag je imao dvadeset i šest godina. I nije bio Indijanac. A ja sam odbijao vjerovati da umire. Bijes mi je ponovno ispunio prsa, pa sam promijenio temu u svojoj glavi. Henry je svu pozornost usredotočio prema stolu najavljivača, više zainteresiran za komentatore nego za samu borbu, a njegovo je zanimanje privuklo moje. Razgovarali su o Tagu i osjetio sam kako se Millie ukočila pokraj mene.

”Za naše gledatelje koji su nam se tek sada priključili, Tag Taggert nije bio na rasporedu za večerašnju borbu. No kada se Jordan Jones povukao u posljednji trenutak zbog ozljede ramena, povjerenik natjecanja Cliff Cordova nazvao je Taga Taggerta, zvijezdu u usponu u slobodnoj borbi, i upitao ga bi li želio uskočiti. Tag je pobijedio Bruna Santosa tehničkim nokautom u petoj rundi prije samo mjesec dana, što je drugi put da je posve nadmašio svoj status autsajdera i porazio favoriziranog protivnika. A sada, David Taggert ulazi u arenu, obučen u svoju prepoznatljivu opremu marke Tag Team. No sasvim je sam. Sa sobom ima dva tjelohranitelja iz arene. To je to. Bez ikoga tko bi ga bodrio iz kuta, bez trenera, bez ikakvoga tima. Mislim da to dosad nisam vidio. Za tipa koji je tako agresivno gradio brand Tag Team, to je pomalo neobično.” ”Tag! Tag!” Henry je vrištao i skakao gore-dolje, pokušavajući privući Tagovu pozornost, a Millie se tako tresla da sam stisnuo vlastite zube kao da bih joj time mogao pomoći da prestane. Tag je vidio Henryja, vidio je mene, a onda je vidio Millie. Čeljust mu se stisnula, oči raširile te je usporio, gotovo zastavši, prije nego što se, kako je izgledalo, sjetio gdje je. Zakoračio je prema nama, a Henry je ponovno izviknuo njegovo ime i teatralno mahnuo. Tag me ponovno pogledao u oči i prstom pokazao u mene, a zatim u Millie, kao da hoće reći ”pobrini se za nju”. Samo sam piljio u njega. A onda je, nakon što ga je tjelohranitelj pogurnuo, nastavio prema rubu oktogona, gdje se krenuo zagrijavati, izuvši svoje tenisice, nabivši zaštitu preko zubi, čekajući da ga sudac pozove. Nije ponovno pogledao prema nama, a ja sam prepoznao položaj njegovih ramena i brade, isturene prema van. Vidio sam ovog Taga mnogo puta. Bilo je vrijeme za igru, a nažalost, ovo nije bila igra.

~ 182 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Što se događa, Mojsije?” Millie je upitala, a strah u njezinu glasu razbijao je galamu rulje oko nas. Spustio sam glavu i približio je njezinoj. Nisam imao dovoljno zraka u plućima da vičem. ”Učinit će to. Borit će se.” ”Mrzim to što ga ne mogu vidjeti.” Lice joj je bilo blijedo, a usne su joj drhtale. Po stoti me put zadivila njezina hrabrost. Kakav je osjećaj ići kroz život u neprestanom mraku, izlagati se i nadati se da će te svijet vidjeti iako ti ne vidiš njega? Ja sam vidio više no što sam želio vidjeti i velik sam dio svojega života to mrzio. Mrzio sam to što sam mogao vidjeti. No i to je bilo bolje nego ne vidjeti ništa. ”Vidio te, Millie. Zna da si tu. Zna da smo mi tu.” ”Kako izgleda?” ”Izgleda spremno.” Bilo je jedino što sam mogao reći. ”Zašto radi ovo?” Pitanje je izišlo gotovo u jecaju i ponovno sam je uhvatio za ruku. Nisam imao odgovor. Najavljivač je započeo podizati atmosferu, najprije predstavivši Taga, a Henry je ustima pratio njegov govor, pogodivši gotovo svaku riječ, pobjede i poraze, nadimke i napokon ime Davida ”Taga” Taggerta, dok je gomila urlikala, a moja svijest vrištala. Tag je bio pravi idiot. Bila je to borba Davida i Golijata, a ja nisam mogao ništa osim bespomoćno gledati dok je najavljivač predstavljao Terryja ”Shotguna” Shawa, a sudac pozivao dvojicu boraca u središte oktogona. Henry je znao i Shotgunove statistike. Milliena je pozornost ponovno bila prikovana za televizijske komentare, dvojicu voditelja koji su uzbuđeno čavrljali dajući joj informacije o onome što nije mogla vidjeti. Slušao sam ih kako kreću s uvodom u borbu koja slijedi, dok je sudac stajao u središtu oktogona i razgovarao s borcima koji su stajali prsa o prsa, oči u oči, pokušavajući rastrgati jedan drugoga i prije nego što se oglasio signal za početak borbe. Tag mi je jednom rekao da je tih nekoliko sekundi zastrašivanja neprocjenjivo.

”Shotgunov kamp nije bio oduševljen ovom odlukom. Smatraju da Taggert nije zavrijedio pravo biti u oktogonu sa Shotgunom. Zapravo su željeli borbu s Jonesom, no Jordan Jones je ispao, a nakon Taggertove velike pobjede protiv Santosa prošli mjesec, on je bio očit izbor, prema mome mišljenju. On je zvijezda u usponu, ljubitelji sporta ga vole, vole ga drugi borci, i općenito je sjajan ambasador sporta. Solidno udara, solidno obara, a njegove hrvačke vještine neizmjerno su se poboljšale. U srednjoj je školi jahao bikove, pa definitivno možemo reći da je ovisnik o adrenalinu iako tvrdi da je

~ 183 ~ Knjigoteka

dasha&anna bilo potrebno samo nekoliko slomljenih kostiju da ga uvjere da ostavi bikove na miru. No više od ičega ostaloga, čovjek jednostavno uživa u sportu. Obožava ulaziti u oktogon, boriti se, i tvrdi da je to razlog zašto je uopće dobar. Obožava se tući i ima prokleto dobru bradu.” Zvučni signal se oglasio, a najavljivači su zašutjeli na punih pet sekundi, Tag i Shotgun počeli su kružiti jedan oko drugoga, a komentatori si nisu mogli pomoći. Morali su se ponovno ubaciti u sukob.

”Tako je, Joe. U njegovoj nedavnoj borbi protiv Bruna Santosa bilo je nekoliko trenutaka kada su svi mislili da će pasti. Bruno je zadao nekoliko brutalnih udaraca, a Taggert se samo nastavio vraćati. Jednostavno je nekako uspio iscrpiti Bruna i na kraju uhvatio ga je baš kako je trebalo i bacio na pod, apsolutno zapanjivši borilački svijet. Santos je bio očiti favorit, baš kao što je Shotgun favorit ovdje danas. No nemojte podcjenjivati Taga Taggerta. Nemojte ga podcjenjivati, jer mogao bi vas iznenaditi.” Srce mi je poput lopte skakalo u prsima, a znoj mi se slijevao niz leđa. Tag je pokušao oboriti Shawa, no umjesto toga, dočekala ga je oluja šaka.

”O, Shotgun zadaje solidnu kombinaciju udaraca Taggertu! I evo nam osmijeha Taga Taggerta! Ceri se od uha do uha.” ”Je li ovo dio plana igre? Smij se da sakriješ bol?” ”Znaš, mogao bi biti, ali pogledao sam nekoliko njegovih borbi, i iskreno mislim da samo voli borbu. Počne se smiješiti kada šake počnu letjeti i ne prestaje.” Morao sam prestati slušati najavljivače. Činili su me nervoznim. No bili su u pravu. Što je Shotgun jače udarao, to se više širio Tagov osmijeh. Zahvaljujući njegovim jamicama, žene iz publike odlučno su bile u njegovu kutu nakon druge runde. Već sam to vidio. Taga kako se smiješi dok mu krv kapa iz nosa i iz usta. Čovjek je bio luđak. Ali nije izgledao bolesno i nije se ponašao bolesno, te sam osjetio trunku olakšanja zbog toga što Tag ne pokušava umrijeti. Ne još. Shotgunova je šaka okrznula Tagovo čelo na kraju prve runde, a na trenutak Tagove su se noge ukočile. Shotgun je vidio da je Tag privremeno potresen pa je poletio na njega, mašući šakama, ali Tag je

~ 184 ~ Knjigoteka

dasha&anna njegovo samopouzdanje i taj trenutak iskoristio protiv njega. Spustio se u savršen položaj, omotao ruke oko Shotgunovih koljena i lako ga bacio na leđa. Gomila je poludjela, najavljivači su podivljali, a Milile je pokušavala čuti komentare, jednom rukom držeći moju, drugu držeći na Henryju. ”Tag ga je srušio”, viknuo sam prema dolje, dajući joj do znanja što se dogodilo jer sam znao da joj to treba, no oči su mi ostale uperene u Tagova leđa dok se pokušavao probiti pokraj Shotgunova tjelohranitelja. ”Na njega s kišom udaraca!” Henry je vriskao. No runda je završila, a Tag je bio prisiljen pustiti Shotguna. Tag je lako ustao i otišao u svoj prazni kut, no nije sjeo na stolac koji je ondje bio postavljen za njega niti se naslonio na užad i okrenuo gomili svoja leđa. Umjesto toga, zgrabio je ručnik, uzeo golemi gutljaj vode, ispljunuo ga, zatim otpio još jedan gutljaj i pronašao Millie u gomili. Stao je, prstima se uhvativši za kavez koji je okruživao oktogon, i nije pogledao ni mene ni ikoga drugoga. Oči je zadržao na njoj dovoljno dugo da su najavljivači počeli okretati glave, pokušavajući vidjeti tko ili što privlači njegovu pažnju. ”Imam sve pod kontrolom, Millie!” odjednom je zagrmio. ”Imam sve pod kontrolom! Imam sve pod kontrolom, malena!” ”Jesi li ga čula, Millie?” viknuo sam prema njoj, očima ne napuštajući Taga dok su njegove oči ostale uperene u Millieno lice. Snažno je kimala glavom. ”Želi da znaš da je dobro.” Sada su svi piljili u nju, a najavljivači su razrogačenih očiju otvoreno nagađali što se događa, kada se signal oglasio te se Tag okrenuo. Tako se nastavilo tijekom svih četiriju rundi. Kada bi se signal oglasio, Tag bi otišao u svoj kut, pronašao Millie i krenuo je umirivati, uvijek na isti način. ”Imam sve pod kontrolom, Millie. Imam sve pod kontrolom.” I publika mu je počela vjerovati. Počeli su skandirati za njega, potaknuti Henryjem.

”Tag Team! Tag Team! Tag Team!” vikao je, ponavljajući, a nedugo potom, ljudi oko nas pridružili su mu se u skandiranju, koje se proširilo publikom, postajući sve glasnijim, dok Shotgun ponovno nije udario Taga u čelo, natjeravši ga da zatetura i padne na jedno koljeno, no Tag je iz tog položaja poletio prema gore i opalio Shotguna s donje strane brade, a ovome je glava odletjela unatrag uz krckanje koje je zazvučalo poput ozlijede kralježnice. Shotgun se srušio.

~ 185 ~ Knjigoteka

dasha&anna Na pola sekunde arenom je zavladalo zajedničko iznenađenje i zvuk kolektivnog uzdaha koji je utišao gomilu prije nego što je izbio kaos, a sudac takoreći skliznuo na pod pokraj Shotgunova nepomičnog tijela, divljački mašući rukama iznad njegove glave, označavajući kraj borbe, Tag je pobijedio. ”Gotovo je!” vrištao sam. ”Uspio je!” ”Tag!” Henry je urliknuo u divljem oduševljenju. ”Tag!” No Millie je samo stajala, dršćući, suhih očiju, natopljenih dlanova. Ili je možda to bila moja ruka. Čvrsto smo držali jedno drugo. I Henry se držao, našavši se usred općeg oduševljenja koje je zavladalo oko nas. Gomila je vikala, ljudi su pljeskali, skakali goredolje, gurkali nas laktovima, tapšali nas po leđima, čestitali nam. Tag je ponovno prišao svojem kutu, ovaj put s rukama podignutima iznad glave. No kada je opet pronašao Millie i uperio oči u njezino lice, desna mu je noga otkazala, a ruke se spustile, odrekavši se slavlja radi pronalaska potpore. Divljački se zanjihao, gomila je uzdahnula, a ja sam poletio prema naprijed, pustivši Millienu ruku, ispruživši svoje ruke kao da ga mogu uhvatiti. Prsti su mu se zapleli u mrežu, oči se okrenule, a tijelo počelo trzati, pavši u drhtavu masu na podu oktogona. Ondje se nastavio grčiti. Popeo sam se i prešao preko zida kaveza prije nego što me itko uspio spriječiti. Gomila je utihnula s druge strane oktogona i začudo, nitko mi se nije ispriječio. Kleknuo sam pokraj njega, pokušavajući ga držati, ne znajući što da radim, a sudac je odmah dotrčao do mene, kao i još netko iz Shotgunova kuta, ”Ima napadaj!” sudac je rekao oštro, a netko je gurnuo gumenu zaštitu među Tagove zube kako si ne bi pregrizao jezik. Ja sam podvukao svoju ruku pod njegovu glavu kako ne bi udarala o pod. Shotgun se nesigurno podigao u sjedeći položaj, a medicinsko osoblje koje je mu je odmah priskočilo u pomoć napustilo ga je zbog novog hitnog slučaja. Učinilo mi se da sam krajičkom oka ugledao Molly. Plava kosa, plave oči, tiho čekajući. Suspregnuo sam psovku i spustio svoje zidove, odbijajući priznati da sam je zapazio. TELEVIZOR u čekaonici Hitne pomoći bio je namješten na lokalnu postaju, a Millie, Henry i ja sjedili smo u tupoj tišini, slušajući novinara iz Vegasa kako prenosi vijesti dana. Axel, Mikey, Cory, Andy i Paulo također su bili ondje, izgledajući onako tmurno i uzrujano kako sam se ja osjećao, a kada su čuli spomen Tagova imena, podigli

~ 186 ~ Knjigoteka

dasha&anna su oči prema ekranu. Novinarka je stajala ispred MGM-a, gdje su ljudi još uvijek ulazili u arenu i izlazili iz nje, u ruci držeći mekani plavi mikrofon, izraza istodobno ozbiljna i presretna, govoreći nam ono što smo već znali o Tagovoj borbi i ništa od onoga što smo željeli znati.

Večeras je u MGM-u bila borilačka večer, glavni događaj koji su mnogi čekali dugo vremena, no tema večerašnjih razgovora koji su se vodili među ljubiteljima borbi bila je neočekivana zamjena boraca koja se zbila u posljednji trenutak. David Taggert bio je pozvan prije samo tri dana da popuni mjesto koje je Jordan Jones ostavio praznim. Jones se trebao boriti s dugogodišnjim favoritom UFC-a i bivšim prvakom poluteške kategorije, Terryjem Shawom, kada je pretrpio ozljedu koja mu je onemogućila sudjelovati. David Taggert, nakon nevjerojatne borbe u travnju protiv Bruna Santosa, bio je pozvan zauzeti njegovo mjesto. Ljubiteljima borbi njihov se novac definitivno isplatio kada su Taggert i Shaw prošli pune četiri runde prije no što je Taggert onesvijestio Shawa. Međutim, priča tu ne završava. Kontroverzija je nastala oko napadaja koji je Taggert dobio nakon što je borba završila. Shaw je bio onesviješten. Borba je bila gotova. Sudac je podigao Taggertovu ruku, Tag Taggert okrenuo se prema publici, podigao ruke, napravio nekoliko koraka i srušio se. Odvezen je u lokalnu bolnicu u kritičnom stanju, a doznajemo da je nedugo nakoti borbe u travnju, u kojoj je Tag Taggert porazio Bruna Santosa, imao sukob u svojem baru u Salt Lake Cityju s bivšim zaposlenikom. On je Taggerta udario u čelo tijekom prepirke, prouzročivši prilično ozbiljnu ozljedu glave. Priča se da je te noći primljen u bolnicu i pušten iz nje, no držao se podalje od očiju javnosti sljedećih nekoliko tjedana. Pretpostavke sada bjesne. Obavještavat ćemo vas o njegovu stanju i svemu što bi moglo rasvijetliti ovaj neobičan niz događaja. Tag je otišao na operaciju otprilike sat vremena nakon što je stigao u Hitnu. Nakratko mu se vratila svijest u vozilu Hitne pomoći ili nam je tako barem rečeno. Upitao je za borbu, rekli su mu da je imao napadaj, a onda se opet onesvijestio. Imao je drskosti uvjeriti se da je uistinu pobijedio prije nego što je ponovno izgubio svijest. To me gotovo nasmijalo. Nasmijao bih se da nisam bio tako ljutit. Kako je rekao liječnik koji nam je prišao i porazgovarao s nama otprilike tri sata nakon što smo stigli u bolničku čekaonicu, Tagov je mozak počeo krvariti i oticati, najvjerojatnije tijekom borbe. Sjetio

~ 187 ~ Knjigoteka

dasha&anna sam se udarca koji je primio u čelo na kraju prve runde, kada su mu noge zaklecale i svi smo pomislili da će se srušiti. Borio se još tri runde prije nego što je primio još jedan udarac u isto mjesto netom prije svršetka borbe. Otok je stvorio pritisak koji je prouzročio napadaj koji im je potom pomogao otkriti krvarenje. Kako ispada, ljudi koji se podvrgavaju kraniotomiji i kojima liječnici uklanjaju tumore iz mozga ne bi trebali ulaziti u oktogon u razdoblju manjem od tri tjedna nakon operacije. Nisam se mogao voziti u vozilu Hitne pomoći s Tagom. Morao sam ostati s Millie i Henryjem. Probili smo se kroz gomilu što smo brže mogli, što nije bilo jednostavno, a potom smo odjurili do bolnice, pristigavši dobrih dvadeset minuta nakon što je Tag žurno uvezen kroz vrata Hitne pomoći. Rekao sam sestri za pultom sve što sam znao, sve što je Tag priznao na svojim kasetama, i zamolio je da prenese to onima koji se brinu za mojega prijatelja. Pogledala me kao da sam napušen i opasan, zirkajući u mene preko ruba svojih malih naočala i pritišćući svoju debelu bradu o svoja prsa u čudu. Poslušala me, a zatim ustala i izišla kroz vrata koja su se za njom zanjihala, kamo je Millie, Henry i ja nismo smjeli slijediti. Mogao sam tek zamisliti kakve će biti reakcije sestara i liječnika kada prime Taga i počnu izvlačiti njegovu povijest bolesti i kada obave magnetsku rezonanciju. Svezao je svoju kuštravu kosu u rep radi borbe, posve prekrivši obrijane linije koje su se križale po njegovoj lubanji - dokaz kraniotomije - no takve stvari ne ostaju skrivene. Kosa mu je ispadala iz gumice i padala oko lica kada sam ga uzeo u naručje u oktogonu. Ja sam vidio dokaze, pa će ih i oni vidjeti. Kada se debela dežurna sestra napokon vratila na svoje mjesto, odmahivala je glavom, gledajući nas kao da smo pobjegli iz cirkusa. Već sam doživio da me tako gledaju, jednom ili dvaput, stoga sam uzvratio istom mjerom, piljeći sa svom drskošću koju sam osjećao, a Millie nije bila svjesna da je predmetom takve sumnjičave pozornosti. Henry je bio nervozan i mahnito je recitirao sportske zanimljivosti, no Millie ga je samo držala za ruku, gladeći ga po kosi i komentirajući njegove blesave zanimljivosti kao da je najpametnije dijete u svemiru. Uskoro je jeo M&M’s bombone s kikirikijem i pijuckao Sprite iz automata relativno smireno, tu i tamo sebi u bradu promrmljavši koju statistiku. ”Operacija je gotova. Uspjeli smo zaustaviti krvarenje”, doktor je rekao ozbiljno. Pogledavao je od mene do Millie. Oči su mu se raširile te je ponovno pogledao prema meni, očito shvativši da mu samo ja mogu uzvratiti pogled.

~ 188 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”U nesvijesti je i htjeli bismo da tako i ostane zasad, no mislimo da će, kada otok splasne u sljedećih dvanaest sati ili tako nekako, doći k svijesti. Moramo ga paziti sljedećih nekoliko dana, no trebao bi biti u redu. Moždana aktivnost izgleda u redu, vitalni znaci su dobri. Posavjetovao sam se s dr. Steinom i dr. Shumwayem iz bolnice LDS. Dr. Shumway je obavio kraniotomiju na vašem prijatelju i ne mogu vam reći mnogo više od toga, no pred gospodinom Taggertom su velike odluke. Mislim da je to što ste vi tu, što ima uza se ljude koji će ga upozoriti na njegove pogreške i na ono što treba učiniti, vrlo važno. Ono što je učinio večeras bilo je nevjerojatno nepromišljeno. Sretan je što je uopće živ.” *

*

*

~ 189 ~ Knjigoteka

dasha&anna

20. poglavlje Mojsije

T

AG SE PROBUDIO baš kako je liječnik predvidio, no nisu nam dopustili da ga posjetimo dok ga nisu premjestili s intenzivne njege, što se nije dogodilo puna dvadeset i četiri sata nakon što je povratio svijest. Išli smo amo-tamo, iz bolnice do obližnjeg hotela, živeći na stravi i malo sna, dok se dva dana nakon što smo započeli svoje bdijenje nismo vratili u hotel da se istuširamo i presvučemo, a Henry se zavukao u krevet, odbijajući izići iz njega. Millie se nije usudila ostaviti Henryja samog u hotelu na tko zna koliko vremena, pa je ostala u sobi, a ja sam se vratio u bolnicu. Iznenadilo me vidjeti Taga kako sjedi u svojem krevetu; oko očiju je imao tamne krugove, lice mu je bilo obraslo nekoliko dana starom bradom, a kuštrava mu je kosa beživotno padala oko lica. Ćelavi dijelovi i mehanički šavovi sada su bili iznimno vidljivi, a on se češao po glavi kao da ga gola koža izluđuje.

”Prošlo je gotovo tri tjedna. Gotovo je zacijeljelo i svrbi”, požalio se uz osmijeh, kao da se radi o običnom osipu - ništa ozbiljno. ”Mislim da sam uvjerio jednu od sestara da mi pomogne sve obrijati. Bit ćemo blizanci, Mo”, rekao je, misleći pritom na činjenicu da mi kosa nije nikada bila mnogo duža od nekoliko milimetara. Nisam mogao odgovoriti. Čavrljanje i sranja nikada mi nisu išli jednako kao Tagu. Štoviše, nisam nikada čavrljao niti pričao sranja. Samo sam se zagledao u svojeg prijatelja i spremio ruke u džepove kako bih suspregnuo svoj poriv da slikam... ili da ga ubijem. ”Mislim da će Millie biti fora glatka glava...” Naglo je zastao i protrljao svoju vilicu, očito uznemiren. ”Je li ovdje, Mo? Je li s tobom?” ”U hotelu je s Henryjem. Bio je iscrpljen, a ona se nije usudila ostavljati ga samoga.” Tag je kimnuo i zatvorio oči, kao da je i on iscrpljen. ”Dobro. To je dobro.” Sestra je uletjela u sobu, ugledala mene i blago usporila. Gotovo sam prasnuo u smijeh. Vjerojatno je željela Taga za sebe dok skače oko njega. Tipično žensko. Vjerojatno je čitavo žensko medicinsko osoblje skakalo na svaki njegov mig. Bit će najzbrinutiji pacijent u povijesti bolnice.

~ 190 ~ Knjigoteka

dasha&anna Promatrao sam dok ga je oprezno prekrivala plahtom, nježno počevši uklanjati njegovu kosu električnim brijačem, jedan po jedan pramen, dok se ispred mene nije stvorio muškarac glatke glave pune ožiljaka, izgledajući toliko drukčije i poraženo, toliko promijenjeno, da sam opustio šake, oslobodivši dio svojega bijesa. Sestra je uskliknula da se ”zacijelo sada osjeća mnogo bolje” i zbrisala s ošišanom kosom i plahtom koja ga je prekrivala. Zatim mu je pomogla izvući se iz bolničke halje - izbjegavajući infuziju i različite kontrolne uređaje - te navući novu. Uhvatio sam Tagov pogled dok je pažljivo vezala uzice na njegovim leđima. Podigao sam obrvu, a on se osmjehnuo, dajući mi do znanja da se i nije toliko promijenio. Ipak, kada je izišla iz sobe, nakratko je zatvorio svoje oči da bi se malo odmorio, a ja sam osjetio kako mi strah ponovno buja u prsima. ”Izgledaš usrano, Tag”, rekao sam. ”I ti isto, Mo”, ispalio je i ne otvorivši oči. ”Tvojom krivnjom”, rekao sam. Uzdahnuo je, a onda promrmljao: ”Znam.” Nisam ništa rekao, misleći da mu je potreban san. No nakon nekoliko dugih udaha, otvorio je oči i susreo moj pogled. ”Žao mi je, Mojsije.” ”Nisi trebao tako otići. Prošli smo kroz pakao.” Očito ćemo ipak popričati. ”Nisam vidio bolje rješenje.” ”Meni pada na pamet jedno”, pukao sam, a kada nije odmah odgovorio, teško sam izdahnuo i dlanove pritisnuo o svoje umorne oči. ”Katkada mi se čini da je smrt jedino što nikada nisam isprobao”, konačno je rekao. ”Kvragu, čak sam i to pokušao nekoliko puta. Problem sa smrću je taj što je ona isključiva, poput seksa i poroda. Jednom kad prođeš kroz to, nema povratka.” Njegove su misli očito bile retoričke, stoga sam ponovno pričekao. ”Radi se o tome, Mo, da mi je to u redu. Ako sam išta naučio družeći se s tobom, promatrajući te kako komuniciraš s mrtvima, onda sam naučio to da smrt nije nešto čega se treba bojati. Nisam savršen čovjek. No mislim da sam dobar čovjek. Proživio sam jeben život, unatoč svoj boli. Millie mi je jednom rekla da je ono što pjesmu čini lijepom njezina sposobnost da te dotuče. Možda je to ono što i život čini lijepim. Sposobnost da te dotuče. Možda tako znamo da smo živjeli. Znamo da smo uistinu voljeli.”

~ 191 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Sposobnost da te dotuče”, ponovio sam. I glas mi je pukao. Ako to nije bio savršen opis agonije ljubavi, ne znam što jest. Osjetio sam to. I preživio sam, no nisam želio ponovno proživljavati isto. ”Tako je volim, Mo. Volim je prokleto jako. To je najgore od svega. Mogu se nositi s rakom. Mogu se nositi sa smrću. No nedostajat će mi Millie. Već mi nedostaje.” Gutnuo je, a njegovo se grlo jedva borilo protiv emocije koja nas je obojicu gušila. ”I ti bi mi nedostajao, Mo, ali ti vidiš mrtve ljude, pa te mislim proganjati.” Nasmijao sam se, no moj je smijeh više zazvučao poput stenjanja, pa sam ustao, osjetivši potrebu da pobjegnem, razmišljajući o tome koliko mrzim jad, divljajući zbog uzaludnosti tuge, no ipak je osjećajući. Tag me promatrao kako šetkam, a kada sam napokon sjeo, pokazujući mu tako da sam spreman, ponovno je progovorio. ”Pomirio sam se sa smrću, Mo. Pomirio sam se”, Tag je tiho rekao. ”Ali umiranje... umiranje je drukčije. Bojim se umiranja. Bojim se trenutka kada neću moći biti dovoljno jak za ljude koji me vole. Bojim se patnje koju ću prouzročiti. Bojim se bespomoćnosti koju ću osjetiti kada ne budem mogao popraviti stvari. Ne želim sjediti u bolničkom krevetu, dan za danom, umirući. Ne želim da se Millie pokušava brinuti za mene. Ne želim da Henry promatra kako blijedim i pretvaram se iz diva u sjenku. Možeš li to razumjeti, Mo?” Polagano sam kimnuo, iako mi je pri samom tom pokretu pozlilo jer sam osjećao kao da odobravam ono što je učinio, što je onako otišao. ”Nakon što su mi rekli s čime sam suočen, proveo sam cijelu noć ležeći u krevetu. Rekli su mi koji su sve rizici, koji su vremenski okviri, najbolji ishodi, najgori ishodi. Do jutra sam znao da to nije za mene. Rekao sam svojem liječniku, hvala vam lijepa, ali sada ću otići.” ”I nisi namjeravao nikome reći?” ”Ne.” Tag je odmahnuo glavom, gledajući me u oči. ”Ne.” ”Ali...” Nisam razumio. Nisam ga pratio. ”Sve sam sredio. Sastao sam se sa svojim odvjetnikom, smislio što mi je činiti. Sastavio sam oporuku, likvidirao gomilu stvari. Jedino što me još mučilo bio je novac koji sam još uvijek dugovao svojem tati. Mogao sam sve prodati - bar, dvoranu, liniju odjeće. Kad bih to učinio, imao bih i više nego dovoljno, no ne želim prodavati. Želim ostaviti dvoranu dečkima. Bar želim ostaviti Millie i Henryju kako bi Millie mogla plesati oko te proklete šipke sve do osamdeset druge i kako joj nitko ne bi mogao reći ”ne”, a i kako bi Henry imao mjesto gdje može razgovarati o sportu i gdje će ga netko slušati. Obožava taj

~ 192 ~ Knjigoteka

dasha&anna bar. I tebi sam želio nešto ostaviti, ali znao sam da ti se to ne bi sviđalo.” Bio je itekako u pravu. Sve je drugo sjebao. No oko toga bio je u pravu. ”No čak i kada bih prodao stanove, riješio se svega osim svojega kamioneta, i dalje bih dugovao tati pedeset tisuća”, Tag je nastavio. ”Nije li to bilo naslijede?” ”Nisam želio naslijede. Želio sam izgraditi vlastiti put”, Tag je rekao. ”Rekao sam mu da ću mu sve vratiti prije tridesete. Trideseta se neće dogoditi, Mo. Stoga moram naći način da mu vratim ranije.” ”Borba.” ”Da.” Tag je kimnuo. ”Borba. Sasvim se slučajno dogodilo da su mi ponudili naslovnu borbu iz koje bih dobio pedeset somova ako pobijedim. A nisam imao apsolutno ništa izgubiti.” ”A nakon borbe?” ”Mislio sam otići do Dallasa, posjetiti mamu i sestre i vratiti tati novac. Već ih dugo nisam vidio. A onda... onda bih se zaputio u planine iznad onog nadvožnjaka u Nephiju.” ”Onog gdje je Molly pokopana?” ”Onog gdje je Molly pokopana”, potvrdio je. ”Otišao bih u planine. Popio tabletu. Gledao zalazak sunca dok tonem u san.” ”To je to?” upitao sam, susprežući svoj bijes. Osjetio sam kako mi se bijes razliježe prsima i bubnja u ušima, no potrudio sam se da mi se to ne čuje u glasu. Očito nije pomislio na to da bi se trebao oprostiti od mene. ”Ostavio si kasete. Zašto?” ”Bio je to moj način oproštaja. Želio sam da Millie zna kako sam se osjećao. Na svakome koraku. Zaljubljujući se u nju. Nikada nisam želio da ima razloga sumnjati u mene. Želio sam znati da je ono što smo imali bilo stvarno, da je bilo savršeno, da je to bio najbolji dar koji sam ikada primio.” ”A vraćaš joj odbacivanjem tog dara?” Tag je šutio, netremice me gledajući, lica prekrivenog suosjećanjem. Ljubav mu je uokvirivala lice i curila iz kutova očiju. ”Volim te, Mo. Znaš to, zar ne?” rekao je nježno. I znao sam da jest. Nisam nimalo sumnjao u to. No na očajan je način to pokazivao, ”Jebi se, Tag!” prosiktao sam. ”Znam što želiš od mene. Znam da želiš da ti kažem da podržavam tvoju odluku. No nisam tako nesebičan. Nisam taj prijatelj. Ne želim da patiš. Doista ne želim.

~ 193 ~ Knjigoteka

dasha&anna Podijelio bih taj teret kad bih mogao. Zamijenio bih se s tobom onda kada ti bude najgore kad bih to mogao, jer znam da bi i ti učinio isto za mene. No radije bih te gledao kako patiš, nego ti rekao zbogom. Oprosti. Ako me to čini seronjom, promijenit ću svoje ime. Samo stavi tu riječ na pločicu s imenom i nosit ću je. Boli me kurac. Kada si se ti počeo plašiti malo boli?” ”Nije u tome stvar, Mo.” ”Kurac nije!” zarežao sam. ”Duguješ ljudima koji te vole da se boriš. Duguješ nam!” ”Nisam zabrinut oko svoje boli, čovječe”, rekao je tako tiho da sam ga jedva čuo. ”Gdje ti je bijes? Gdje je ono zelenooko čudovište koje me željelo ubiti samo zato što sam izustio ime njegove sestre? Gdje je onaj tip koji je uhvatio bika za rogove u Španjolskoj samo kako bi vidio može li? Gdje je onaj tip koji je ustrijelio čovjeka da bi me zaštitio, koji je zbog mene ugrozio sebe? Da vidim jesam li dobro skužio. Umro bi da spasiš moj život, ali nećeš se ni potruditi spasiti svoj?” ”Ne ako će drugi patiti zbog toga.” ”Skini svoj plašt, brate. Skidaj ga! Ili ću ubiti Boga u tebi, obući ti luđačku košulju i sam početi pumpati kemoterapiju u tebe. Samo pazi.” ”Volim te, Mo.” ”Prestani govoriti to, Tag!” ”Volim te, Mo.” Osjetio sam kako nešto u meni puca, i znao sam da moram izići prije nego što izgubim kontrolu. Rijetko sam plakao, no imao sam tendenciju pohranjivati tugu, skrivati je u tajne odjeljke, spremati u kutije, graditi pretince. Gomilao sam svoju tugu. No sada sam pucao po šavovima, ne mogavši pobjeći tornju osjećaja koji je prijetio pokopati me otkad me Millie nazvala i rekla da je Tag otišao. Raspadao sam se. I morao sam otići. TREBALO MI JE nekoliko dana da snimim kasete. Isprva je to bio način da se oprostim, da izrazim svoje osjećaje, svoju ljubav prema Millie vlastitim riječima. A dok sam pričao našu priču, shvatio sam kakvo je ona zapravo čudo. Mojsije je bio u pravu. I sa svakom riječju, svakom kasetom, postajao sam sve uvjereniji u to. Problem je bio u tome što nisam znao kako stati. Nisam želio završiti kasete. Nisam se mogao oprostiti.

~ 194 ~ Knjigoteka

dasha&anna Kada sam dobio poziv za borbu, spremio sam kasete koje sam dovršio, zajedno s kasetofonom koji sam bio posudio od Henryja, u ormar za kartoteku u uredu u dvorani, ostavivši ključ u omotnici za Millie. No još sam imao toliko toga reći. Znao sam se sjetiti još nečega, nečega što mi je promaklo, nečega što sam joj želio reći, i poželio bih je nazvati i porazgovarati s njom. Zatim bih se sjetio onoga što je liječnik rekao - glioblastom četvrtoga stupnja - i razmotrio bih sve grozne stvari koje sam pročitao i istražio o svojoj dijagnozi. Pomislio bih na slike koje sam vidio, recitirao bih informacije o stopi preživljavanja. Pomislio bih na to kako ću umrijeti, kako ću patiti, kako će patiti meni najbliži. I ne bih si dopustio da je nazovem. Umjesto toga, krenuo sam u potragu za drugim, novim kasetofonom kako bih mogao snimiti još kaseta. Na kraju sam sljedeći dan, umjesto da krenem u Vegas, proveo obilazeći zalagaonice tražeći kasetofon. Posrećilo mi se u petoj trgovini, gdje mi je stara žena prodala prašnjavi, prijenosni kasetofon iz svojeg spremišta, zajedno s neotvorenim paketom praznih kaseta, sve to za sto dolara. Rekla mi je, posve ozbiljna lica, da sam dobro prošao. Vjerojatno je bila u pravu. Ja bih platio i dvjesto dolara. Rezultati moje biopsije došli su relativno brzo. U bolnici sam proveo samo dva dana nakon kraniotomije. Ne odveć dugo, s obzirom na to da su mi probušili rupu u glavi i uzeli velik komad tkiva s mozga. Uspjeli su ukloniti devedeset i pet posto tumora, što je bilo sjajno. Također su dobili rezultate biopsije mnogo ranije no što su to očekivali. Mislili su da će trebati šest dana poslije operacije da ih dobiju. No posrećilo mi se. Trebalo im je samo četiri. Pravi sam sretnik. Kada sam išao na kraniotomiju, dogovorio sam se sam sa sobom. Budu li rezultati negativni, bude li ispalo da ipak nije rak, nazvat ću Mojsija i nazvat ću Millie, i ispričat ću im kako sam se nepotrebno prepao. Reći ću im da ih nisam želio brinuti - uostalom, ništa strašno. Dobro sam. Pustit ću Millie da se malo ljuti i duri, a onda ću poljupcima sve izliječiti i zaprositi je. Zašto čekati? Što sam ono rekao? Kada nešto voliš, daš mu svoje ime. To sam učinio s barom, a to ću učiniti i sa svojom malom. Dovraga, ako Henry bude želio moje ime, posvojit ću ga. Zašto ne. Svi ćemo biti Taggerti. To sam se dogovorio sam sa sobom. A ako vijesti ne budu dobre? Ako je neizlječivo? Ako vijesti ne budu dobre, neću nikoga zvati. A to sam i učinio. Pozvao sam taksi da dođe po mene nakon kraniotomije. Sestra je ustrajala na tome da treba pozvati nekoga, a ja sam zauzvrat ustrajao na tome da se mogu btinuti sam za sebe.

~ 195 ~ Knjigoteka

dasha&anna Osjećao sam se dobro. Glava me boljela, što je imalo smisla. No osim toga, osjećao sam se dobro. Nastavio sam to govoriti jer je to bila istina. Nije me tijelo boljelo. Srce je bilo u pitanju. U srcu sam se osjećao usrano. No osim toga, osjećao sam se dobro. Otišao sam kući i prospavao dva dana, budeći se kako bih popio vode, otišao u kupaonicu, i natrag u krpe. Zatim su mi javili da su rezultati stigli, te sam sam otišao u bolnicu doznati imam li negdje između šest mjeseci i godine života. Ponovno sam se odvezao kući. I dalje nisam zvao Mojsija niti sam zvao Millie. Nisam zvao Axela niti sam gnjavio Mikeya. Umjesto toga, pustio sam sve da vjeruju kako sam otišao u Dallas posjetiti svoju obitelj i nazvao odvjetnika. Zatim sam pokrenuo proces. Tijekom tog vremena ignorirao sam sve pozive. Nisam čitao poruke. Nisam mogao. Morao sam ostati jak. Bio sam usred snimanja kasete za Millie kada mi je mobitel počeo zvoniti, prekinuvši moj slijed misli, a ja sam ga dohvatio s namjerom da ga utišam, kada sam zapazio ime Cliffa Cordove kako bljeska na ekranu. Instinktivno sam se javio. Imao je borbu za mene. U subotu navečer u Vegasu - za šest dana - protiv Terryja Shawa. Pedeset tisuća dolara ako pobijedim, deset tisuća samo ako se pojavim. Rekao sam mu da pristajem samo na pedeset tisuća, pobijedio ili ne, no obećao sam mu da ću pobijediti. Složio se i rekao mi da će, ako pobijedim, Tag Team dobiti dodatnih dvadeset tisuća dolara i rekao mi je da budem u Vegasu za četrdeset osam sati. Sjebat ću svoj plan. Moj će tim doznati. Bit će povrijeđeni što sam se borio sâm. Vijesti će pronaći put i do Millie. I ona će biti povrijeđena. Mojsije će me pronaći u zagrobnom životu i prebiti me na mrtvo ime. No kako bi ludo bilo tako otići. Mislio sam da ću biti jak. Mislio sam da ću se žrtvovati za ekipu. Mislio sam da ću izgorjeti u plamenu slave. Boriti se i umrijeti. Jak. No oni su me pronašli. A kada sam vidio Millie, kako stoji ondje u gomili, s Henryjem, i Mojsija koji ju je držao za ruku i gledao me kao da me želi zadaviti, malo sam se pokolebao, a nogama mi je ovladala slabost. I to me raspizdilo. Nisam se namjeravao pretvoriti u krpu kojom će Terry Shaw obrisati pod u prvoj rundi. Nisam namjeravao dopustiti da moja žrtva i svi moji planovi propadnu zato što je moja mala u publici, a moj najbolji prijatelj bijesan. Nisam namjeravao dopustiti da me tupo pulsiranje u glavi koje se nije smirilo otkad sam se probudio s dvadeset mehaničkih šavova u lubanji učini nespretnim i sporim.

~ 196 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nisam namjeravao dopustiti da me rak pobijedi. Barem ne u ovoj rundi. Borio sam se žešće no ikada prije. Sve me je boljelo, bio sam na izmaku snaga, čemu je uzrok više bio dvotjedni izostanak s vježbanja nego operacija. Odradio sam pet kilometara džoginga na dan kada me Cordova nazvao. Sljedeći sam otrčao osam. Dan prije borbe odjurio sam u teretanu Vegas. Gold i ondje se dobro oznojio i ubio Boga u vreći za udaranje, osjećajući miris posljednjih kapljica anestezije na svojoj koži, osjećajući se prokleto snažno, podsjećajući se na to da nemam što izgubiti. Nisam bio čak ni nervozan. Bizarno. Taj se osjećaj nastavio sve dok nisam ugledao Millie. Tada me prožela neopisiva nervoza i bio sam prestravljen da ću je razočarati, da će me moj protivnik premlatiti, a ona će morati stajati ondje i svjedočiti tomu. Vidio sam njezino lice nakon te prve runde. Bila je jadna. I zazvao sam njezino ime. Nisam si mogao pomoći. Morao sam je umiriti. Isto sam učinio i nakon sljedeće runde. I opet. A onda sam pobijedio. Licem joj se raširio najljepši osmijeh, a Henry je vrištao moje ime. Mojsije je i dalje izgledao bijesno. Zatim se prostorija zavrtjela oko mene. Jedno vrišteće lice stapalo se s drugim, kao da sam na vrtuljku. Oktogon se okretao. Nisam znao kako je to moguće. Možda neka nova fora. Zatim sam shvatio da je riječ o meni. Ja sam se vrtio. A onda sam počeo padati, a tijelo mi je odskočilo od poda s kojim se i glava spojila nakon pola sekunde, kao točka na ‘i’. A rulja je zagrmjela. Nisam podigao ruke da se uhvatim ni da si prekrijem lice. Borba je završila, zar ne? Zvono se oglasilo. Umjesto toga, oči su mi se mutno usredotočile na Mojsija, na njegovo razmaljano lice dodatno prikriveno mrežom kaveza. Mojsije više nije izgledao ljutito. Izgledao je zapanjeno i vidio sam kako se zatrčao prema meni. Počeo se penjati po jednoj strani oktogona i našao se pokraj mene. Osjećao sam se kao da sam u magli i nisam mogao kontrolirati svoju desnu ruku. Mišići su mi se odjednom počeli grčiti, trzati, pokušavajući iskočiti iz moje kože. A zatim mi je uši ispunio zvuk brujanja. Kao da mi se približava golemi kamion. Kao da stojim pokraj ceste. Kao da stojim ispod nadvožnjaka nedaleko od mjesta gdje su pronašli tijelo moje sestre. ”Tag, možeš li me čuti? Kvragu. Mislim da ima napadaj!” Bio je to Mojsije, no zvučao je čudno, daleko. Kao da njegov glas dolazi preko polja na kojemu je pokopana Molly. Preko polja i pokraj stajališta za kamione koje je nemarno bdjelo nad mrtvom djevojkom.

~ 197 ~ Knjigoteka

dasha&anna Kamioni su nastavili brujiti, jedan za drugim, poput tajfuna tegljača koji su prolijetali pokraj mene. ”Grize svoj prokleti jezik! Vrati zaštitu za zube natrag u njegova usta! Tag! Tag, hajde, mali!” Bol u mojim očima naglo je postala tako golema da nije bilo šanse da otvorim oči. Možda sam ja bio taj s metkom u mozgu. Možda je ubojica moje sestre ubio i mene. Ne. Ne može biti. Mollyn je ubojica mrtav. Ja sam ga ubio. Pronašao sam ga i ubio. A psi su pronašli Molly. ”Gospodine Taggert, ako me možete čuti, možete li pokušati otvoriti svoje oči?” Pokušao sam. Pokušao sam otvoriti oči. Bol mi je ponovno počela pulsirati u glavi, a zvuk pucnja odjekivao je iz sjećanja u sadašnjost. Ne. Nije to - to. U mojem mozgu nema nikakvog metka. Drugi je problem u pitanju. Jednom me moja sestra Molly izazvala da pojedem dvije šake pijeska. Rekla je da neću to moći učiniti. Stoga, naravno, jesam. Nije bio čak ni mokar. Bio je oštar i zrnast, tako suh da mi se zalijepio za grlo pa sam iskašljavao pijesak sljedeća tri dana. Ponovno sam imao isti taj osjećaj u ustima. Nisam mogao gutati, a jezik mi je bio otekao i stran iza ispucalih usana. Grlo mi je gorjelo. Možda sam se vratio na plažu s Molly; nebo je taj dan bilo plavo, nagrđeno samo jednim zrakoplovom koji je letio nisko vukući za sobom reklamu za osiguranje automobila. No zujanje i svjetlost nisu dolazili s blještava neba iznad duge plaže, a grlo mi nije bilo puno pijeska. Jarka svjetla okruživala su moju glavu umjesto dvokrilaca, a zujanje se pretvaralo u pištanje uređaja i zabrinute glasove. ”Gospodine Taggert?” ”Zovite me Tag”, odvratio sam hrapavim glasom. ”Tag, znate li gdje ste?” ”U Psihijatrijskoj bolnici Montlake”, prošaptao sam. Mogao sam čak nanjušiti i izbjeljivač. ”Gospodine Taggert?” Mojsije me nije zvao gospodin Taggert. Nitko me u Montlakeu nije zvao gospodin Taggert. Čak ni dr. Andelin. Počeo sam sumnjati u to da sam Montlakeu. No bio sam u bolnici. U to sam bio siguran.

~ 198 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Sudjelovali ste u borbi, gospodine Taggert. Sjećate li se ičega?” ”Jesam li pobijedio?” prošaptao sam, pokušavajući podići ruke da pogledam svoje zglavke. Ako sam u bolnici zbog borbe, vjerojatno nisam pobijedio. Moj će tata biti tako razočaran. Zatvorio sam oči pred svjetlom i glasovima, pokušavajući se prisjetiti kako sam izgubio.

”Ponosan sam na tebe, Davide.” Moj mi otac to nikada prije nije rekao. Imao sam jedanaest godina i nikada nije rekao da je ponosan. No sada je bio ponosan. ”Jesi li?” Glas mi je pukao od iznenađenja. ”Da. Katkada u životu moramo biti zločesti da bismo zaradili poštovanje. Nema ništa loše u tome da se braniš. Premda to nije popularno u današnjem svijetu. Ljudi misle da je prosvijećeno biti slab. Nije. Postoji vrijeme za riječi, ali i vrijeme za djela.” Kimnuo sam. Volio sam riječi. No djela su se činila nevjerojatnima. ”Riječi imaju mnogo bolji učinak ako osoba s kojom razgovaraš zna da imaš nešto čime ih možeš potkrijepiti ako te riječi iznevjere. Koliko se dugo pokušavaš sprijateljiti s tim klincem?” Tata je pogledao prema meni, a zatim ponovno prema cesti. ”Dugo.” ”I mislio sam.” ”Mislim da sam mu slomio nos. ” Nastojao sam ne zvučati zadovoljno kako sam se osjećao. ”Da. Vjerojatno jesi. Ali sada kada zna što možeš, neće tako lako započinjati svađu, zar ne?” ”Ne.” Šutio sam nekoliko minuta, dok se nisam prisilio priznati. ”Tata?” ”Da, sine?” ”Sviđa mi se to. Sviđa mi se borba. Želim se opet boriti.” ”Želim revanš. Mislio sam da sam pobijedio. Mislio sam da sam prebio tipa. Zvono se oglasilo.” Pokušao sam oblikovati riječi, no bile su nerazgovijetne i nespretne i nisam bio siguran hoće li me itko razumjeti. Za sve je bio kriv pijesak u mojim ustima. Pijesak i bolan jezik. Usta su me vraški boljela. ”Pobijedili ste. Gotovo je. Ali doživjeli ste napadaj, gospodine Taggert. Moramo doznati zašto.”

~ 199 ~ Knjigoteka

dasha&anna Tada su mi se oči sklopile, a svijet je postao mračan, mračniji no ikada. To je posljednje čega se sjećam. A sada sam tu. Sada sam u bolnici, a zakleo sam se da se nikada više neću vratiti. I nema više bježanja. Pa što mi je onda preostalo učiniti? Što je sljedeće? Nisam znao. ”Neznamštomiječiniti...neznamštomiječiniti...neznamštomiječinit i...” stari se refren vratio u moju glavu, kao crv u uhu koji se odbijao pretvoriti u rješenje. Stoga sam počeo pričati u kasetofon. Ponovno. Netko je na Cordovinoj plaći dovezao moj kamionet pred bolnicu, zajedno sa svim mojim stvarima. Sestra mi je pomogla uspraviti se u sjedeći položaj - drhtao sam i osjećao vrtoglavicu, no sasvim sam se dobro snalazio - pa sam kasetofon smjestio pokraj svoje glave na ravnu površinu bolničkog kreveta kako bih mogao govoriti u nj, a da ga ne moram držati pred svojim licem. Neće me još dugo držati ovdje. Zaputit ćemo se kući u Utu za dan-dva. Axel će odvesti moj kamionet. Kada sam rekao da i ja to mogu, Millie me trenutačno presjekla, a sestra se nasmijala. Nisam imao priliku biti nasamo s Millie. Nijednom. Bila je tu, blizu, ruku držeći na mojoj, uvijek me dodirujući, no nismo imali vremena za sebe. Nisam želio ponavljati scenu s Mojsijem, a i nisam imao pojma što bih joj rekao. Napadaj me ostavio iscrpljenim, a san je dolazio kao olakšanje. Dok sam bio budan, a ona u blizini, mogao sam samo netremice gledati u nju i čvrsto je držati za ruku, pokušavajući dokučiti što joj je u glavi. Što osjeća. Mislim da sam znao, a zbog njezine agonije samo sam želio ponovno zaspati, jednom sam joj pokušao reći koliko mi je žao, a ona je samo kimnula i rekla: ”Znam, veliki. Znam.” No oči su joj bile pune suza, a kako bi ih skrila od mene, spustila je čelo na moja prsa. Milovao sam je po glavi dok me nije obuzeo san. Dečki - Axel, Cory, Mikey, Paulo i Andy - ulazili su i izlazili. Odbijali su otići kući bez mene. Imao sam osjećaj da se izmjenjuju čuvajući me, kao da bih mogao ponovno pobjeći. Nitko od nas nije govorio o tome zašto sam tu. Pazili smo da slučajno ne dotaknemo metaforičnu vatru, bojeći se da će nas proždrijeti ako je i spomenemo. Stoga smo se zasad pravili da je za moje stanje kriva borba. Borba koju sam osvojio prilično veličanstveno. Barem smo imali o čemu pričati. Mojsije se nije vraćao. Mojsije se nikada nije mogao pretvarati. Dovezao bi Millie i Henryja te bi ih pokupio kada bi Henry postao nemiran i kada bi se morao vratiti natrag u hotel. Mogao sam vidjeti da je Millie svaki put željela ostati. No budući da ju je dužnost zvala, otišla je bez prigovora, na izlasku mi stisnuvši dlan, potom uhvativši

~ 200 ~ Knjigoteka

dasha&anna Henryja pod ruku, i ništa od onoga što je trebalo biti rečeno nije se ni spomenulo. Bilo je kasno. Dečki su napokon otišli, zaputivši se u svoj hotel preko noći nakon što su napravili čitavu scenu od kidanja ugovora koje im je moj odvjetnik poslao, govoreći da je dvorana moja i da ništa ne namjeravaju potpisati. Otišli su, no bio sam prilično siguran da je netko ostao kako bi sjedio pred vratima moje sobe. Napokon sam ostao sam, pa sam ponovno mogao u ruke uzeti kasetofon koji je bio vrlo vjerojatno jednako star kao i ja, i početi mu pričati svoju priču, nadajući se da ću se domisliti kraju koji neće shrvati ljude koje volim.

~ 201 ~ Knjigoteka

dasha&anna

21. poglavlje

S

LJEDEĆE JUTRO Henry je prvi stigao u moju bolnicu. Gotovo ga nisam prepoznao. Kose više nije bilo, baš kao ni moje, a glavu mu je prekrivala tek nekoliko milimetara duga čekinja. ”Henry! Jesi li to ti, čovječe?” ”Ja sam”, prošaptao je, kimajući. Izgledao je zabrinuto. Očito su mu Millie ili Mojsije objasnili neke stvari. Radije bih da nisu, no pretpostavljam da nije bilo druge. Nadao sam se da će ga ostaviti u uvjerenju da sam tu samo zbog borbe. Nisam želio da se brine zbog ostatka istine. ”Gdje je Millie?” upitao sam kada se između nas razvukla tišina. ”Na telefonu, u hodniku.” ”A Mojsije?” ”Otišao nam je po doručak u kantinu.” Kimnuo sam, zahvalan. Mojsije se brinuo za njih. Dobro. I Andy, Cory, Axel i Mikey su pazili na njih, no oni su sada bili na putu kući. ”Što si to napravio sa svojom kosom, Henry?” upitao sam kada je odbio prići bliže od podnožja moga kreveta. Henry je protrljao svoju glatku glavu objema rukama, očito tužan. Lice mu je izgledalo tako drukčije bez sve te kose i prvi sam put mogao vidjeti sličnost između Millie i njezina brata. Nalazila se u očima. Milliene bi oči izgledale isto kao Henryjeve da može vidjeti. Oblik, boja i guste, crne trepavice bili su jednaki, no Henryjeve su oči bile široke od pitanja. Henry je odjednom sjeo na kraj mojega kreveta, a kada me ponovno pogledao, oči su mu bile staklaste, a usne su mu drhtjele. ”Brian Piccolo bio je probijač Chicago Bearsa.” Zagledao sam se u njega, zbunjen. Morao sam razmisliti koju minutu. Zatim sam razumio. ”Da. Bio je.” Bio je. I Brian Piccolo je umro od raka u dvadeset i šestoj godini. Bio je mojih godina. Natjerao sam Mojsija da sa mnom pogleda Brianovu pjesmu i plakao sam tijekom čitave prokletinje, iako sam vidio taj film već desetak puta, a onda sam ga zvao Billy Dee još sljedećih mjesec dana. To je bilo zabavnije nego ga zvati Gale, po Galeu Sayersu, Piccolovu najboljem prijatelju. Mojsiju se nije sviđao nadimak, no dinamika između Jamesa Caana i Billyja Deeja Williamsa u filmu bila je gotovo identična onoj između Mojsija i mene. Valjda je

~ 202 ~ Knjigoteka

dasha&anna to bio moj vlastiti, ”henrijevski” način da Mojsiju kažem da ga volim, a da mu to ne kažem doslovno. Ispada da sam i Henryja podsjećao na Briana Piccola. Bio sam počašćen. I bio sam prestravljen. ”Jesi li obrijao glavu zbog mene, Henry?” Henry je kimnuo i još jednom nervozno protrljao glavu. ”Mojsije me odveo brijaču.” ”Ma je li stvarno?” Srce mi se stisnulo pri pomisli na mojega prijatelja. ”Prilično dobar osjećaj, zar ne?” Henry je ponovno kimnuo. ”Shaquille O’Neal, Michael Jordan, Brian Urlacher, Matt Hasselbeck, Mark Messier, Andre Agassi...” ”Sad smo blizanci”, iskomentirao sam, prekinuvši njegovo nervozno nabrajanje ćelavih sportaša. ”Znam”, Henry je odgovorio. ”Želim izgledati poput tebe.” Bol se proširila iz mojega srca. Henry je katkada bio neodoljiv. ”Mogu li ti protrljati glavu?” Samo sam želio da mi priđe bliže. Bilo mi je potrebno zagrliti ga na trenutak. Henry je ustao i, prišavši polako, stao pokraj mene. Povukao sam ga za ruku te je sjeo pokraj mene, pognute glave, pogleda uperena u pod. Spustio sam svoju lijevu ruku na njegovu glavu, počevši je trljati u nježnim krugovima, želeći ga utješiti, mrzeći to što nisam znao kako. Naglo zajecavši, pao mi je na prsa, a ja sam omotao svoje ruke oko njega, gladeći njegovu obrijanu glavu. Plakao je koju minutu, namočivši moju bolničku halju, držeći se za mene kao da se boji pustiti me. Zatim je progovorio. ”David ‘Tag’ Taggert, natjecatelj u poluteškoj kategoriji s dvadeset zabilježenih pobjeda, dva poraza, dvanaest nokauta.” Henry je zvučao poput pijanog najavljivača, štucajući i otežući riječi, prigušenog glasa jer se nije odvajao od mene, a ja sam zapazio da je dodao moje nedavne pobjede u biografiju. ”Neloš životopis, ha?” ”Borac si”, zacvilio je. ”Da. Jesam”, rekao sam. ”Voliš se boriti”, nastavio je. ”Volim.” ”Borac si!” Henry je podigao glas, a ja sam shvatio što želi reći. ”Ovo je drukčija vrsta borbe, Henry.” Nastavio sam mu gladiti glavu. ”Ista je.” ”Nije. Ni slična.” ”Ti si borac!” ”Henry...”

~ 203 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Millie se bori!” Henry je ustrajao, prekinuvši me. ”Itekako se bori. Svaki prokleti dan.” ”Mikey se bori”, podigao je glavu s mojih prsa. Samo sam kimnuo. ”Mojsije se bori”, rekao je. Grlo mi se stegnulo. ”Henry se bori?” Ovaj je put to više bilo pitanje nego izjava. ”Boriš se”, prošaptao sam. ”Moj se tata nije borio.” Pogledao me u oči molećivo, tako iskreno, tako odlučno, s tako puno ljubavi da nisam mogao odgovoriti. Dovraga. Ubijao me. ”Tag Taggert najbolji je borac u svemiru”, preklinjao me. ”Najbolji borac u svemiru.” Ne znam kako sam ikada mogao pomisliti da Henry nije dobar u komunikaciji. ”ŽELIM DA se zaustaviš, Mo”, ustrajao sam, ruku držeći na ručki za otvaranje vrata. Sjedio sam na stražnjem sjedištu s Millie, a Henry je bio na suvozačkom sjedalu pokraj Mojsija. Bili smo na putu kući iz Las Vegasa, a putovanje nije moglo biti jadnije ni da su me svezali za krov kao tetu Ednu u Godišnjem odmoru snova. Bio sam zatočen. Nisam mogao ponovno nestati. Bio sam na lijekovima protiv napadaja i rečeno mi je da nije zakonito ”upravljati motornim vozilom tri mjeseca u državi Utah nakon napadaja”. Neke države, poput Colorada, zabranjuju ti vožnju do kraja života. Legalizirajmo travu, ali nemojmo dopustiti nekome poput mene da ikada više vozi u životu. Nema smisla. Mojsije me pogledao preko retrovizora. Obraćao mi se samo gunđanjem i jednosložnim riječima od naše usijane rasprave u bolnici, i osjećao sam kako se njegov bijes i frustracija bore s mojim vlastitima. ”Stani”, zalajao sam. Mogao je ili stati ili čistiti moju bljuvotinu sa svojeg stražnjeg sjedišta. Tako je naglo zakočio da su šljunak i krhotine poletjeli u zrak kada su njegove gume zarovale u asfalt s jedne strane ceste. Otvorio sam vrata, izišao, napravio nekoliko koraka i povratio po Mojsijevoj stražnjoj desnoj gumi. Bit će presretan. Trebao sam biti pametniji. Od tableta protiv bolova uvijek mi pozli. Sada sam se tresao, oslonjen o kamionet, osjećajući vrtoglavicu i slabost, i sve me to razjarivalo. Ja sam opasan tip. Namučio sam se da postanem takav.

~ 204 ~ Knjigoteka

dasha&anna Snažan sam i moćan, a sve što sam mogao bilo je njihati se i držati, preklinjujući svijet da se umiri kako ne bih pao. Bili smo sjeverno od Cedar Cityja, južno od grada koji se zvao Beaver, što je značilo da pred nama nema ničega osim otvorene ceste i beskonačnog prostora za promišljanje. Polja, išarana ljubičastim cvjetovima sa svake strane autoceste, spokojno su se protezala dok su planine pazile na njih poput popustljivih roditelja. Sve je bilo toliko mirno i bezopasno da me činilo bijesnim. Sve je to bila laž. Sve. ”Trebaš li piškiti, Tag?” Henry je zazvao iz unutrašnjosti kamioneta. ”Treba li piškiti, Amelie? Mogu li i ja piškiti?” Millie je izišla, oprezno ispipavajući bočni dio kamioneta, ispruženih ruku, sve dok prstima nije okrznula moja leđa. Čuo sam kako je Henry upitao Mojsija može li i on izići, a Mojsije ga je zamolio da pričeka samo trenutak. Cijenio sam to. Volio sam Henryja, no nisam želio publiku. To što me Millie nije mogla vidjeti, tješilo me. Ona me tješila. Dodala mi je bocu vode bez komentara, a ja sam je zahvalno uzeo, ispravši usta i ispljunuvši. Osjećao sam se bolje te sam oprezno udahnuo nekoliko puta, puneći svoja pluća kako bih vidio je li mučnina nestala. ”Jesi li bolje?” upitala je nježno. ”Da.” ”Možeš se nasloniti na mene, znaš. Spusti glavu u moje krilo. Ostatak će ti vožnje lakše pasti ako budeš spavao.” Držao sam se ukočeno prvih nekoliko sati puta, zadržavajući distancu između nas. Ona nije dotaknula mene, a ni ja nisam posegnuo prema njoj. Toliko se toga još trebalo reći, a dosad nije bilo prilike za to. Grižnja savjesti, zbunjenost i tuga ratovali su u meni, posebice posljednjih nekoliko dana. Imao sam plan - usran, grozan plan - no ipak sam imao plan. No on je otišao kvragu, i sada nisam vidio kamo dalje. Shvatio sam da sam posljednje riječi izrekao naglas, pa sam se okrenuo pogledati Millie, čije je podignuto lice odjednom bilo dovoljno blizu za poljubac. Nismo bili ovako blizu od one noći prije kraniotomije, kada smo vodili ljubav. Baš sam bio seronja. Vodio sam ljubav s Millie, a onda sam pobjegao. Osjetio sam oštricu grižnje savjesti. Grižnje savjesti, i kajanja, i žudnje, a mučnina se vratila. ”Ne vidim kamo dalje”, ponovio sam, okrenuvši joj leđa, pokušavajući smiriti osjećaj izvrtanja u želucu i njihanja u glavi. ”Ni ja”, Millie je rekla nježno. ”No to me još nije zaustavilo.” Nisam mogao odgovoriti. Nisam mogao ništa osim disati i čekati da mi se želudac smiri. U konačnici smo se Millie i ja vratili na

~ 205 ~ Knjigoteka

dasha&anna stražnje sjedište, Henry je dočekao svoj red izvan kamioneta te smo nastavili svoje putovanje. Millie je posegnula za mojom rukom, a kada ju je pronašla, povukla ju je, nagovarajući me da joj se približim. Ja sam velik čovjek, pa sam se morao malo stisnuti, no obuhvatila je moju glavu u svojem krilu i navukla mi kaput preko ramena. Svoje sam oči pritisnuo šakama, poput djeteta, susprežući bespomoćne suze koje su se htjele izliti. Zadržao sam ih ondje dok nisam zaspao uz Milliene ruke koje su me milovale i umirivale, opraštale mi, iako nisam to zaslužio. (Kraj kasete) Mojsije NISAM ZNAO što učiniti sa svojim putnicima. Nisam se usudio vratiti ih u Salt Lake. Tagov stan i stan iznad njegovoga bili su pod ugovorom - imao je kupca i prije nego što se zaputio za Vegas. Osim toga, nisam ga mogao ostaviti samoga. Nije mu bilo dobro i nisam bio uvjeren da neće pokušati učiniti nešto blesavo. Opet. Mogao sam odvesti Millie i Henryja kući u Salt Lake i ustrajati na tome da Tag pode sa mnom u Levan, no znao sam da Millie to ne bi željela. Pretpostavljao sam da ona i Tag nisu imali priliku raščistiti stvari. A trebali su to učiniti. Tag se trebao iskupiti, ako je to uopće bilo moguće. Promatrao sam ih u retrovizoru kada je Tag napokon popustio, dopustivši Millie da ga drži posljednji dio puta. Oprostit će mu, ako već nije, no nisam bio siguran hoće li joj on to dopustiti. Čitava je stvar bila prilično zeznuta. Sve je bilo zeznuto i osjetio sam kako bol ponovo kipi u meni. Nisam imao pojma što učiniti. Tag je imao sastanak sa svojim onkologom u Salt Lakeu za tjedan dana. Natjerao sam ga da nazove dr. Shumwaya u mojoj prisutnosti te da stavi liječnika na zvučnik. Doktora Shumwaya medicinski tim iz Vegasa izvijestio je o Tagovoj borbi, o krvarenju i oticanju koji su prouzročili napadaj te o Tagovu trenutačnom stanju koje je, s obzirom na sve, bilo začuđujuće dobro. Navodno se nakon kraniotomije obično čeka barem mjesec dana da pacijent zacijeli prije no što se započne s liječenjem, drugim riječima, zračenjem i kemoterapijom. Prošlo je tri tjedna, što znači da odluka da pobjegne nije odgodila Tagovo liječenje, ali je dr. Shumway obavijestio Taga da nije vjerojatno, zbog ozlijede koju je ”zadobio” - dr. Shumway je bio nevjerojatno diplomatičan da će liječenje raka započeti sljedeći tjedan.

~ 206 ~ Knjigoteka

dasha&anna Tagu će sada trebati više vremena da zacijeli, a ta me spoznaja ponovno razljutila. Želio sam da odmah napadnemo rak. Nisam želio da Tag još mora čekati. Činilo se da njega odgoda nije uopće uzrujala. No kao da ga je utišala. Zabrinula. Učinila nesigurnim. Gledao je Millie s takvom gladi i kajanjem da je bilo teško ostati ljutit na njega. No uspio sam. ”Ideš kući sa mnom. Barem na nekoliko dana”, ustrajao sam, došavši do jedinog rješenja koje sam uspio smisliti. Približavali smo se izlazu Levan/Mills, izlazu koji se imao pohvaliti tek s nekoliko napuštenih vozila, par zalutalih krava i umjetnim jezerom koje i nije bilo nešto. Autocesta je posve zaobilazila Levan, a taj jedan izlaz, nekoliko kilometara udaljen od grada, bio je jedini način da mu se priđe, a da se ne mora ići kroz Nephi. Zanimljivo, Levan je bio samo točkica na karti, zrnce, no Georgia i Kathleen nalazile su se ondje i odjednom sam počeo silno čeznuti za gradom koji sam nekoć mrzio. Uhvatio sam Tagov pogled u retrovizoru, a kada smo ostvarili kontakt, nije me puštao. Podigao je glavu s Milliena krila i ispravio se u sjedeći položaj. ”Svi idete sa mnom”, ponovio sam čvrsto. Svrnuo je pogled i okrenuo se prema Millie, no ona je već kimala. ”Dobro”, rekla je jednosravno, a ja sam ispustio dah za koji nisam ni primijetio da ga zadržavam. Henry se jedini smiješio. ”Jeste li znali da prosječni džokej teži između četrdeset osam i pedeset tri kilograma?” upitao je. Očito se radovao ponovnom jahanju. ”Ali džokej mora biti snažan”, dodao je. ”Jer prosječni trkaći konj teži petsto kilograma i može trčati šezdeset pet kilometara na sat.” Pritisnuo sam pedalu, leteći kući, ostavivši prosječnog trkaćeg konja u prašini.

~ 207 ~ Knjigoteka

dasha&anna

22. poglavlje

P

RVA SAM TRI dana u Mojsijevoj i Georgijinoj kući proveo zatvoren u svojoj sobi. Georgia mi je donosila hranu koju nisam želio jesti i spavao sam što sam više mogao. No četvrti sam dan postao nemiran, iritantno oporavljen, a i nisam se mogao zauvijek skrivati u sobi iznad Moova studija. Čak ni da sam htio. Smjestili su Henryja u dječju sobu - Kathleen je još uvijek spavala u kolijevci u sobi svojih roditelja - a Millie je zauzela gostinjsku sobu u prizemlju. Bila je to velika kuća, lijepa kuća, i volio sam ljude u njoj, no namjerno sam ih izbjegavao. Mojsije je tog jutra ušetao sa slikom Davida i Golijata koju je bio naslikao i spustio je na stalak nasuprot mojem krevetu. Zatim mi je dobacio veliku Bibliju, bubnuvši je pred mene, te je otvorio na dijelu koji je bio podcrtao crvenom kemijskom. ”David ubija divove. Divovi ne ubijaju Davida”, promrsio je, sklopivši knjigu. ”Pročitaj.” Zatim je izišao. Podigao sam knjigu u ruke, uživajući u njezinoj težini, u glatkoći stranica. Na koricama je imala zlatnim slovima ugravirano ime Kathleen Wright - ime Mojsijeve prabake, bake po kojoj je njegova kći nazvana. Iz stanja knjige bilo je očito da joj je Biblija bila vjerni prijatelj. Iznenadilo me to što ju je Mojsije čitao, no očito jest, barem dovoljno dugo da pronađe ulomak pisma koji je želio da pročitam. Vratio sam se na otvorenu stranicu i pročitao podcrtane dijelove.

Kad je Filistejac 11 pošao naprijed, dolazeći sve bliže Davidu, David je brže potrčao prema bojnome polju u susret Filistejcu. Tada je David gurnuo ruku u torbu, izvadio iz nje kamen i bacio ga iz praćke. I pogodio je Filistejca u čelo, tako da mu se kamen zabio u čelo i on je pao licem na zemlju. Tako je David nadjačao Filistejca praćkom i kamenom. David je udario Filistejca i ubio ga, a nije imao mača u ruci. Zatim je dotrčao i stao kraj Filistejca. Uhvatio je njegov mač, izvukao ga iz korica i pogubio ga odsjekavši mu glavu. Mojsije je podcrtao dio u kojemu David trči ususret Golijatu. Revno čeljade, taj David. Očito je i biblijski David uživao u borbi. Golijat - bibl. u Starom zavjetu div, najjači Filistejac kojeg je u dvoboju, kamenom iz praćke, ubio izraelski pastir, budući kralj David

11

~ 208 ~ Knjigoteka

dasha&anna Uzdahnuo sam i sklopio knjigu. Nisam bio odveć nadahnut. Znao sam što je Mojsije želio, no duboko u sebi, nisam bio uvjeren i poželio sam da me barem sasluša. Mojsije je uglavnom samo gledao, no tu i tamo znao je poslušati. Mogao sam čuti Georgiju i Henryja s druge strane prozora moje sobe. Gledala je na kružni obor; Georgia je polagano vodala Sacketta u krug, a Henry je sretno sjedio na njegovim leđima, raspričavši se kao da mu je pričanje bilo najdraža stvar na svijetu, a ne nešto s čime se borio. Georgia je bila prokleto dobra u onome čime se bavila, a to što je Henry bio ovdje, uživajući u pogodnostima mojeg prijateljstva s Georgijom i Mojsijem, činilo mi se poput malog čuda. Ako ništa drugo, barem sam se tomu mogao radovati. Nisam zeznuo baš sve. Nije sve bilo lose. Bilo je samo većinom loše. Uključujući i moj smrad. Očajnički mi je trebao tuš. Osim kreveta, Mojsije je iznad svojeg radnog prostora smjestio i golemi umivaonik i zahod, ali ne i tuš. Zbog tuširanja morat ću se suočiti s ostatkom kuće, no nisam više mogao odgađati. Kada sam ušao u kuću kroz garažni ulaz, zastao sam kako bih osluhnuo. Mogao sam čuti nekoga na katu - Mojsija, sudeći po zvuku njegovih koraka - no činilo se kako dolje nema nikoga. Velika gostinjska kupaonica u prizemlju bila je spojena sa sobom u kojoj je Millie spavala, no krevet je bio uredno složen, a Millie nije bilo nigdje. Odahnuo sam i pobjegao u kupaonicu, zaključavši vrata i posluživši se tušem. No Millie me čekala kada sam izišao. Ukočeno je sjedila na krevetu, ruku prekriženih na krilu, samo čekajući. ”Dobro mirišeš, Davide”, rekla je uz osmijeh, a mene je presjeklo sjećanje koje su te riječi prizivale. Ispružila je ruku prema meni, kao i one noći kada smo se upoznali, kao da čeka da je stisnem. ”Bok. Ja sam Amelie. I ja sam slijepa.” Nisam je mogao odbiti. Prišao sam joj i uzeo njezinu ruku u svoju i izrecitirao svoj dio. ”Bok. Ja sam David. I ja nisam slijep.” Nisam je pustio, a ona se nije pomakla. Prešao sam palcem po njezinoj svilenkastoj koži, pogleda prikovana za naše spojene ruke. Bože, tako sam je volio! Želio sam zatvoriti vrata, zaključati ih i gurnuti je na krevet i zaboraviti na sve. Bar na trenutak. Toliko sam to želio. ”Sada kada smo se ponovno predstavili jedno drugomu, možda ćeš razgovarati sa mnom”, nježno je predložila. ”Ne želim razgovarati, Millie”, prošaptao sam.

~ 209 ~ Knjigoteka

dasha&anna Nagnula je glavu ustranu, zapazivši zagrijanost u mojem glasu. Odu. Prokletu odu koja je još uvijek svirala između nas, pjesmu koja se neprestano ponavljala. Polagano je ustala, prišavši mi tako blizu da je tijelom dodirivala moje. Osjetio sam njezin dah na svojem grlu, blagi vihor melodije koju nisam mogao izbiti iz glave, iz srca. Prinio sam jednu ruku njezinu licu i podigao joj bradu, tako da su sada njezine usne bile ravno pod mojima. A onda sam je poljubio. Tako blago. Tako nježno. Očajnički pokušavajući spriječiti da se pjesma pretvori u simfoniju, oda u dramatičan orkestralni aranžman. Odgovorila je, no nije ubrzala tempo. Usne su nam se sastale, spojile i povukle se kako bi se mogle ponovno spojiti i ponoviti pokret. Kada sam joj razdvojio usne i okusio vlažnu slatkoću njezinih usta, jedva sam se suspregnuo da ne zastenjem, poražen. A onda smo se srušili na krevet - ja sam rukama uhvatio njezine bokove, ona je zgrabila moju majicu, a poljubac je zagrmio u neizbježan, nagli

crescendo.

Tada me odgurnula. ”Davide. Stani”, prošaptala je, usnama me tražeći, premda me odgurivala od sebe. Prislonio sam svoje čelo o njezino kako bih se obuzdao, suspregnuvši psovku kada se moje još uvijek bolno meso usprotivilo kontaktu. Obuhvatila je moje lice svojim rukama i prstima mi prešla preko lica, kao da mi pokušava iščitati izraz. ”Ne moramo razgovarati. Ali ne možeš me poljubiti i onda ponovno otići. Ne možeš mi to raditi, Davide.” Odlučnost u njezinu glasu bila je čelična, premda omotana u baršun, i znao sam da je ozbiljna. ”Možda neću moći utjecati na to hoću li otići ili ne”, rekao sam, otkotrljavši se od nje i zagledavši se u strop. ”Nisam tako mislila, veliki. I znaš to.” Uspravila se u sjedeći položaj i podvila noge. Držala je dlan na mojoj ruci kako je to uvijek činila kada smo bili jedno pokraj drugoga, jer joj je kontakt bio važan. Da. Znao sam što je htjela reći. Otišao sam. Uklonio se. I pitala me hoću li to ponovno učiniti. ”Ljudi ne preživljavaju ono što ja imam. Jednostavno ne”, prošaptao sam. Brzo je zatresla glavom, odupirući se. Njezino me odupiranje učinilo grubim. ”Možda ti se to čini romantičnim, Millie. Brinuti se za mene. Ali nije. Bit će ružno i bolno. A ja neću biti čovjek u kojega si se zaljubila. Bit ću čovjek koji nastoji ne umrijeti, ali svejedno umire”, nisam

~ 210 ~ Knjigoteka

dasha&anna puštao. Ukočila se, a ruka joj se stegnula na mojoj majici. Dobro. Sluša. ”Osjećat ću se usrano, vjerojatno ću biti zloban prema tebi, a ti ćeš se pitati što to radiš. Izgubit ću svoje mišiće. A ti jako voliš ta moja brdašca, sjećaš se? Već sam izgubio kosu. Izgubit ću sposobnost da budem jak za tebe. I za Henryja. A kada izgubiš sve to, kada prođeš kroz pakao, svejedno ću umrijeti! Svejedno ću umrijeti, Millie, a tebi neće ostati ništa. Ni David ni Tag. Nećeš imati moju pjesmu. Imat ćeš samo srce puno tuge”, govorio sam joj, ganut. No bila je spremna za mene. ”Neki su ljudi vrijedni patnje. Jaka sam. Pripremala sam se za ovo, znaš. Umjesto da osjećaš sažaljenje zbog toga što sam se suočila s vlastitim poteškoćama, budi zahvalan za to što sam jaka. Imam sve pod kontrolom. Tu sam za tebe. Nemoj mi to oduzeti, Davide.” ”Ne želim da naše posljednje zajedničke dane provedem u vegetativnom stanju. Ne želim da me hraniš i držiš me za ruku! Ne želim zaboraviti tvoje ime. Ne želim da me gledaš kako patim!” ”Eh, ali ni neću. Prednosti sljepoće”, ispalila je i mogao sam čuti da je ljutita. ”Neću te uopće morati gledati kako patiš.” Opsovao sam i ustao oslobodivši je se. Nisam se želio prepirati s njom. Zaputio sam se prema vratima. Sada sam razumio Millienu potrebu da se uvijek kreće pješice. Bolje je hodati nego biti zatočen, A ja sam bio zatočen. ”Kada ćeš početi vjerovati da si vrijedan ljubavi?” Glas joj je zazvonio iza mene, jasan i kontroliran, no jedva suspregnuti bijes zaklimao joj je riječi. Stao sam i okrenuo se prema njoj. Pokušavala me slijediti, a nisam ni sumnjao da će, izađem li iz kuće, uzeti svoj štap, a ja ću biti prisiljen igrati igru dovikivanja po ulicama Levana kako me ne bi izgubila. Želio sam da me pusti, no ona to očito nije namjeravala. ”Millie...” ”Ne!” uzviknula je. ”Misliš da nisi vrijedan ljubavi ako nisi Tag, ako nisi ‘seksi’!” Millie je prstima načinila znak navodnika, izrugujući mi se, izrugujući razgovor koji smo vodili kada je odsvirala moje akorde. ”Misliš da nisi vrijedan ljubavi ako si bolestan. Misliš da nisi vrijedan ljubavi ako nisi čitavo prokleto vrijeme jak! Ako se ne možeš brinuti za mene dvadeset i četiri sata na dan, sigurno nisi vrijedan ljubavi.” ”Nije u tome stvar!” usprotivio sam se, odmahujući glavom, sve opovrgavajući.

~ 211 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Jest, u tome je stvar, kvragu!” uzvratila je, nogom udarivši o pod. Prišla je ukrasnom toaletnom stoliću na kojemu je pažljivo bila posložila svoje stvari i, obuzeta neočekivanim bijesom, sve pogurala na pod. Kozmetiku, sušilo za kosu, hrpu složenog rublja - sve se prevalilo preko rubova, a Millie je nastavila gurati, baš kao što je gurala mene. ”Millie, prekini, dovraga! Ozlijedit ćeš se, malena!” ”NE!” viknula je. ”Ne radi se o meni! Ako želim baciti nekoliko stvari, onda ću to i učiniti. Nisam invalid. Nisam princeza. Odrasla sam žena. I mogu poludjeti ako mi tako dođe!” Uperila je ruku u mojem smjeru, bijesno mašući prstom. ”I ne očekujem da, nakon što završim, ti počistiš nered iza mene!” Nisam znao što reći, stoga nisam rekao ništa dok sam je gledao kako bijesni. Na mene. ”Znaš li da sam se, kada sam izgubila vid, dugo osjećala krivom? Osjećala sam krivnju zbog boli koju sam prouzročila svojim roditeljima. Onda je tata otišao. I moja se krivnja udeseterostručila. Osjećala sam se krivom kada je mama morala prilagoditi cijeli svoj život mojoj sljepoći. Henry je bio još dijete i imao je vlastitu gomilu problema. A ja sam sve pogoršavala! Zbog mene se sve raspalo. To sam si dugo, dugo vremena govorila.” Znao sam točno o čemu govori. Krivnja. Proždirala me kada je Molly nestala. Živoga me pojela. I sada sam je bio pun. No Millie nije čekala da pridonesem razgovoru. Tresla se od ljutnje, pa sam samo nastavio šutjeti. ”Ne znam kada se sve počelo mijenjati. Možda sve mogu zahvaliti gimnastici. Možda glazbi i plesu. Možda se sve okrenulo kada se mama razboljela i netko je, za promjenu, postao ovisan o meni. I preživjela sam! Bila sam jaka. I bila sam vrijedna ljubavi. Sve sam vrijeme bila vrijedna ljubavi! Samo toga nisam bila svjesna.” Millie se udarila šakom o prsa i ponovila. ”Vrijedna sam ljubavi. Premda sam slijepa.” Knedla u grlu tako mi je narasla da sam prostenjao, pokušavajući disati oko nje. Milliene slijepe oči bile su pune suza koje su se prelijevale preko njihovih rubova i klizile joj niz obraze. Nestrpljivo ih je otrla. ”Svejedno. Nikad ne bih od tebe tražila da me voliš, Davide. Zatražila sam poljubac jer sam ga silno željela. No nikada ne bih od tebe tražila da me voliš. Moj mi to ponos ne bi dopustio. Moje samopoštovanje nikada ne bi pristalo na to. No ti si mi je dao. Ti si mi

~ 212 ~ Knjigoteka

dasha&anna je ponudio. Svejedno si se zaljubio u mene! I ja sam vrijedna te ljubavi”, ponovila je, glasnije. ”Da. Jesam. I jesi.” Srce mi se stisnulo te sam joj krenuo prilaziti. Čula je kako dolazim pa se odmaknula, ukočeno ispruživši ruku, dlan podigavši prema meni, ne dopuštajući mi bliže. ”Ne. Ne još”, rekla mi je odlučno, iako više nije vikala. ”Razumijem grižnju savjesti, Davide, doista. Ali ljubav ne može biti jednostrana. Ne može biti da jedna osoba uvijek daje, a druga ne može uvijek primiti. Ako me uistinu voliš, moraš mi vjerovati.” Mislim da nikome nisam vjerovao više nego njoj, čak ni Mojsiju. ”Ali vjerujem ti, Millie.” ”Ne. Ne vjeruješ. Ne vjeruješ mi. I misliš da ti nisi vrijedan ljubavi.” Nisam mogao disati. Nisam mogao disati i nisam se mogao pomaknuti. Stoga sam slušao. ”Misliš da nisi vrijedan moje ljubavi ako ne možeš sve vrijeme biti jak”, čvrsto je ponovila. ”I misliš da ja nisam dovoljno jaka da budem tu za tebe kada ti ne budeš jak. Ne vjeruješ mi.” ”Ovo nema nikakve veze s mojim povjerenjem prema tebi. Znam tko si, Millie.” Posve sam se smeo, pokušavajući se izraziti, pokušavajući reći ono što sam mislio i misliti ono što sam rekao. ”Znam da bi me pročitala. Kažeš da dam priliku čudima, no osjećam da sam ja svoje već dobio. Ti si moje čudo! To što smo ti i ja zajedno, što smo se upoznali, što sam pronašao ljubav svojeg života. To je čudo, Millie! I tako sam zahvalan za to. Mnogi ljudi to ne dožive. Mi jesmo. Čudo je da sam bio dovoljno budan da mi ono ne promakne. I čudo je što si mi uzvratila ljubav.” Lice joj se namrštilo te je posegnula za mnom. Napokon je posegnula za mnom. Kao da me preklinje. Odmah sam joj prišao, no ona je obje ruke postavila na moja prsa, uokvirujući dlanovima moje srce, sprečavajući me da je privučem k sebi. Zatim je svojim rukama prešla preko mojih, spuštajući se do dlanova. Obuhvatila mi je ruku svojima i prinijela moj dlan usnama. Nježno ga je poljubila, slatko, pritišćući usne na njegovo središte kao da bi mogla ublažiti svoju i moju bol samo poljupcima. Zatim je odmaknula moj dlan od svojih usana i dopustila mi da ga položim na njezin obraz. Nakratko je oslonila glavu o nj, zadržavši se tako koju sekundu, kao da crpi snagu iz mene, unatoč onome što je bila rekla. Zatim je kliznula mojom rukom niz svoj vrat, preko lijepo oblikovane ključne kosti te pritisnula moj dlan na svoju dojku, cijelu je prekrivši.

~ 213 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Većina ljudi misli da je najintimniji čin na svijetu seks”, rekla je nježno. Zadrhtao sam osjetivši neopisivu pripadnost dok sam je rako dirao, ondje gdje je nitko drugi nije dirao, no nisam uvio prste, nisam pomilovao vršak njezine dojke svojim palcem niti sam podigao ruku kako bih obuhvatio drugu dojku koja je još uvijek bila slobodna. Samo sam čekao, osjećajući udaranje njezina srca na vršcima svojih prstiju, a ona me nagradila nastavkom. ”Mislila sam, kada sam vodila ljubav s tobom, kada sam ti dopustila da me vidiš cijelu i kada si ti dopustio meni da te upoznam cijeloga, svaki intimni djelić, kada smo si to obećali našim tijelima i usnama, mislila sam da će to biti nešto najintimnije što ćemo doživjeti.” ”Millie?” prošaptao sam. Nisam znao što želi time reći, no glas joj je bio prožet tugom i konačnosti, kao da je dokučila zaključak o meni, o nama. ”No nije bilo. Seks nije najintimnije što dvoje ljubavnika mogu doživjeti. Čak i kada je seks predivan. Čak i kada je savršen.” Millie je duboko udahnula, prisjetivši se koliko je uistinu savršen bio. ”Najintimnije što možemo doživjeti jest dopustiti ljudima koje najviše volimo da nas vide u našem najgorem izdanju. Kada najniže padnemo. Kada smo najslabiji. Prava se intimnost događa kada ništa nije savršeno. A meni se čini da ri nisi spreman biti intiman sa mnom, Davide.” Prestala je pričati, no njezine su riječi nastavile odzvanjati, a moja se ruka lagano zgrčila na njezinoj dojci, masirajući je i trebajući, i ne znajući kako joj dati ono što želi. Dah joj je zastao u grlu, a glava pala na moja prsa, kao da se u njoj odvijala borba užitka i boli. ”Ne znam kako”, priznao sam, odmaknuvši ruku kako je ne bih ozlijedio u svojoj frustraciji. Zgrabila je moju ruku i privukla je natrag k sebi, ovaj je put pritisnuvši na svoje srce. ”Govorim ti kako. Drži se za mene. Vjeruj mi. Iskoristi me. Osloni se na mene. Povjeri mi se. Dopusti mi da te zaštitim. Dopusti mi da te volim. Tebe cijeloga. Rak. Strah. Bolest. Zdravlje. Bolje. Lošije. Tebe cijeloga. I ti ćeš imati mene cijelu.” ”Ne znam mogu li ga pobijediti, Millie.” Riječi su mi zapele u grlu i odjednom sam briznuo u plač. Moj je prvi instinkt bio biti zahvalan za to što me ne može vidjeti, no onda sam osjetio njezine ruke na mojim obrazima, ruke preko kojih su se spuštale suze, pa sam se pokušao sabrati. No nisam se odmaknuo. Stala je na prste i privukla

~ 214 ~ Knjigoteka

dasha&anna moje lice k svojemu, prislonivši svoje drhtave usne na moje, umirujući me, utišavajući me, osjećajući moj strah. A nije to bio tek bilo kakav strah, bio je to moj najveći strah. Ako krenem u borbu, nisam znao hoću li pobijediti. Štoviše, bio sam prilično siguran da neću. Okusio sam Milliene suze i znao sam da je i ona okusila moje. A onda je progovorila, usana još uvijek prislonjenih o moje. ”Ne moraš ga pobijediti, Davide. Ne moraš ga pobijediti. Samo nam moraš dopustiti da se borimo s tobom.” Zagrlio sam je i stisnuo, ne mogavši ni progovoriti. Kada mi se glas vratio i dalje je nisam puštao. ”Nema odustajanja”, prošaptao sam. ”Nema grižnje savjesti”, Millie je rekla nježno. ”Amelie znači rad.” Nisam znao kako mi je to palo na pamet, no jest. Dok me držala, pomislio sam na njezinu snagu. ”Tako je.” Drhtavo se osmjehnula. ”Hoćeš li se onda baciti na posao ili nećeš?” *

*

*

~ 215 ~ Knjigoteka

dasha&anna

23. poglavlje Mojsije UO SAM udarac u prizemlju te sam zastao, zabrinut i pomalo

Črazdražen. Kathleen je spavala i doista nisam htio da se probudi.

Rasli su joj zubići pa je bila nervozna i prilično jadna. Zatim sam začuo Millien glas, podignut, čak ljutit, i sledio sam se slušajući. Čuo sam i Tagov glas kako grmi, no Millie mu je spremno uzvraćala još ljuća. Prišao sam vrhu stuba gdje sam mogao čuti djeliće onoga što je Millie govorila. Nije zastala čak ni da bi udahnula govoreći Tagu što ga ide. Zatim su se vrata sobe zatvorila, a glasovi postali prigušeni. Zaputio sam se niz stube, s više nade no što sam je osjećao cijeli tjedan. Nisam znao kako je to uspjela, no Tag je bio u Millienoj sobi i situacija se napokon rješavala. Henry je uletio u kuću, zazivajući Millie, a ja sam pojurio niz ostatak stuba da bih ga presreo. ”Henry, čekaj!” Henry je poskočio, a zatim se okrenuo, zapanjen žestinom u mojem glasu. Nisam nikome namjeravao dopustiti da prekine ono što se događalo iza tih vrata. ”Ne idi unutra. Millie je s Tagom. I moramo ih pustiti da malo budu sami.” Henry je pogledao prema zatvorenim vratima, a onda ponovno prema meni. Polagano je kimnuo glavom. Obojici sam nam izvadio hladne limenke Cole iz hladnjaka te sam ga, obuhvativši jednom rukom njegova ramena, ponovno izveo iz kuće. Sjeli smo na trijem, podigavši noge na ogradu kako bismo mogli promatrati Georgiju kako radi dok smo ispijali svoja pića. Obožavao sam gledati Georgiju kako radi. ”Axel nikada nije jahao konja”, Henry je rekao, očigledno razmišljajući o prethodnoj večeri, kada su Axel i Mikey dovezli Tagov kamionet jer nisu znali gdje bi ga parkirali u Salt Lakeu s obzirom na trenutačnu situaciju. ”Ne. Jesi li mu pokazao kako se to radi?” Znao sam da se Henry malo hvalio, no želio sam mu dati priliku da progovori o tome. Tag nije sišao kada su dečki stigli. Bilo je čudo što uopće priča s Millie. ”Da. Ja pokažem njemu neke stvari, on pokaže meni neke stvari”, Henry je rekao, kimajući. ”I ja sam dio tima.”

~ 216 ~ Knjigoteka

dasha&anna Bio je moj red da kimnem. Tag je sastavio sjajnu mušku skupinu. A najbolje je kod njih bilo to kako su se odnosili prema Henryju. ”Ne postoji ‘ja’ u timu”, Henry je odjednom rekao, ozbiljno, kao da ponavlja nešto što je čuo u školi. Ili možda u dvorani.” ”Ne.” ”Ni u Tag Teamu ne postoji ‘ja’”, dodao je. ”Ne, Ne postoji”, složio sam se. ”Jesmo li mi Tagov tim?” upitao je. Počeo sam mu objašnjavati što je Tag Team, brend, borci, dvorana. No onda sam se zaustavio. ”Da. Jesmo. Mi smo Tagov tim.” ”Zato što ga volimo?” ”Da”, rekao sam, ponovno osjetivši ono stezanje u grlu. Bio sam tako umoran od tih preplavljujućih emocija. No Henry je znao kako me uhvatiti na prepad i izreći ono očito, i to tako da zvuči dubokoumno. U Vegasu mu je Millie objasnila Tagovo stanje što je bolje mogla, nakon čega mi je prišao i pitao me bih li ga odveo k brijaču da ga ošiša kao Taga. Nije mi bilo sasvim jasno zašto bi to želio. Pomislio sam da je pobuda bila samo u štovanju heroja. No Millie je bila posve zapanjena Henryjevom željom da se ošiša. Očito nije lako činio takve stvari. Sada sam shvaćao da je to bio njegov način pružanja moralne podrške, bivanja dijelom Tag Teama. Vidio sam kako se Georgia penje preko ograde i dolazi k nama, zahvalan što ću za koji trenutak imati njezinu moralnu podršku. ”Ipak, u imenu David skriva se bar djelomično ja - tu je slovo ‘a’”, Henry je rekao jednostavno, kao da je time negirao čitav svoj prethodni argument. Nasmijao sam se tako glasno, osjećajući olakšanje, da me zbunjeno pogledao. ”Baš ti je dobro išlo, mali. Mislio sam da ćeš me nadahnuti”, zaroktao sam smijući se i osjećajući se sretno zbog toga. ”Ne postoji ‘ja’ u Henryju”, rekao je suho. ”Ni u Mojsiju”, dodao sam, ne mogavši se prestati hihotati. ”Mi smo nesebični”, objasnio sam. ”U imenu Georgia isto postoji ‘a’”, Henry je rekao kada nam se Georgia pridružila na trijemu. ”Da. Ne moraš mi ništa pričati. Samo ja, ja, ja, ja. Cijelo vrijeme”, rekao sam povlačeći Georgiju za ruku i privlačeći je bliže k sebi. Omotala je svoje ruke oko mojega vrata i nježno me poljubila. ”Gdje je Millie?” upitala je, ne uhvativši se na moj mamac. ”S Tagom je”, Henry se javio. ”A mi ih puštamo na miru.” Georgia je podigla obrve, upitno me pogledavši. ”A da?” U glasu joj se mogla čuti nada.

~ 217 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Da. A Millie nije nježna”, dodao sam tiho. No Henry je ipak čuo. ”Ne postoji plašljivi borac”, Henry je ponovio. ”Tako kaže Tag. I kaže da se Amelie bori svakog prokletog dana.” ”Aleluja i hvalim te Bože”, Georgia je rekla, zvučeći baš poput moje bake Kathleen, Obje su bile djevojke iz malog gradića, i to iz Levana, te su provele dobar dio svojih života kao susjede. Stoga pretpostavljam da to nije bilo nimalo čudno. ”Amen”, složio sam se. ”Muhammad Amelie”, Georgia se našalila. ”Leti kao leptir...” ”Ubada kao pčela”, Henry i ja smo dovršili. ”Idem pogledati Kathleen”, rekla je Georgia udaljavajući se nas. Znao sam da ide prisluškivati ispred gostinjske sobe na putu Kathleen, no nisam joj ništa rekao zbog toga, nadajući se da će prenijeti što dozna. I Henry je ustao i otišao do obora kako porazgovarao sa Sackettom, koji je došetao do ograde kako bi pozdravio.

od do mi bi ga

Krajičkom sam oka ugledao svjetlucavi titraj, koji je izgledao poput zraka nad crnom površinom za vrućeg dana. Vrat mi je počeo gorjeti, a umjesto da se odupirem, otvorio sam se treptaju koji me dozivao, znatiželjan, a ne uplašen. Ovaj put to nije bila Molly. Prepoznao sam je iako sam je prije toga vidio samo jednom. Pokazala mi je čipku. Samo čipku. Vijoreći komad tkanine, a onda je nestala. No razumio sam je i prvi put otkad je Tag nestao, obruč oko mojeg srca malo je popustio. ZAMIJENIO SAM JEDNU sobu drugom, utočište pronalazeći u različitim dijelovima kuće mojega najboljega prijatelja. No ovaj put nisam se skrivao. Zacjeljivao sam. Ili sam se nadao. Možda je u tome bila stvar. Možda sam si dopuštao nadati se. Nitko nije došao pokucati. Nitko nije donosio hranu ni gurao poruke ispod vrata. Čak ni Henry. On je bio zbrinut - i Millie i ja smo to znali. Stoga smo ostali zaključani, zajedno. Vani se spustila noć, a zvijezde su izišle. Millie ih nije mogla vidjeti, no ja sam joj rekao da su ondje, goleme i blještave na nebu s druge strane golemog prozora na gostinjskoj sobi. Ispričao sam joj kako sam kao dječak ležao ispod tih zvijezda, spavajući na trampolinu u svojem dvorištu u Dallasu. Ispričao sam joj kako smo se, deset godina poslije, Mojsije i ja ispružili na palubi broda kojim smo putovali niz rijeku Nil u Africi. Pogledao sam u to beskrajno prostranstvo i prepoznao sam onaj stari osjećaj. Isti onaj osjećaj koji

~ 218 ~ Knjigoteka

dasha&anna me prožimao kao dijete. Nisam se osjećao beznačajnim pod zvijezdama. Osjećao sam se golemim, kao da su se nebesa vrtjela oko mene. Bio sam veći od zvijezda. Bio sam veći i sjajniji, a svijet je bio moj. Bio sam tako golem da sam mogao palcem posve izbrisati jednu od njih, a ispruženim dlanom uništiti dobar dio neba. Koja moć. Koja veličina. Nisam bio David, bio sam Golijat. Dok sam ležao u tom krevetu s Millie, kroz razmaknute zavjese zureći u treperave zvijezde nad gradićem koji nikada nisam nazivao domom, taj je osjećaj ponovno prostrujao mnome. Bio sam važan. Bio sam značajan. Želio sam nestati, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da rak nestane sa mnom. No zvijezde su mi šaptale da to nije moguće. Ne možeš zauvijek nestati. Samo se promijeniš. Odeš. Nastaviš dalje. Ali nikada ne nestaneš. Čak ni onda kada misliš da želiš. Millie se nije nasmijala. Nije me zadirkivala zbog toga što sam se osjećao poput Boga. Samo me slušala, dok su moji prsti klizili goredolje po glatkoj koži njezinih leđa, slijedeći krivulju boka i duljinu noge koja je bila prebačena preko moje. A onda sam je privio uza se, ruku joj prislonivši na donja leđa, a kada joj je dah zastao u grlu prije nego što je izustila moje ime, ponovno sam se osjećao poput Boga. NE ZNAM koliko je sati bilo kada smo napokon ponovno progovorili. Spavali smo satima te nas je probudilo kruljenje u želucima i osjećaj suhog grla, ali smo, kako ne bismo morali napustiti sobu, samo nagnuli usta pod slavinu u kupaonici i ispili mnogo vode ne bismo li utažili žeđ. Zatim su Milliene vlažne i hladne usne pronašle moje; kapljice vode koje su joj se još uvijek držale na bradi kliznule su joj niz grudi i ponovno smo počeli. U nekom trenutku prije zore pokušao sam se izvući iz kreveta, oslobodivši se zagrljaja svoje uspavane ljepotice, no ona se tada razbudila i uspravila u sjedeći položaj, uspaničeno posežući za mnom. Njezin me strah rastužio jer sam ga ja stvorio. ”Ššš, Millie. Ne idem nikamo. Obećavam. Odmah se vraćam”, prošaptao sam, poljubivši je u čelo i zagladivši joj kosu. ”Lezi. Obećavam da te neću ponovno napustiti. Ne namjerno. Nikada više.” Kimnula je i spustila glavu natrag na jastuke dok sam ja navlačio svoje traperice, no kada sam se vratio nakon nekoliko minuta, oči su joj bile otvorene. Čekala me osluškujući, plahte povukavši preko sebe, a jednu ruku podvivši pod glavu. ”Gdje si bio?” upitala je. ”Tvoj moćni lovac donio je mesa. I kruha. I sira”, rekao sam glasom špiljskog čovjeka.

~ 219 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”A majoneza?” prekinula me. ”Odvratno.” ”Znaš da volim majonezu.” ”I majonezu”, rekao sam, pruživši joj sendvič na tanjuru, s majonezom, baš kako najviše voli. Progutao sam tri sendviča dok je njoj trebalo da pojede jedan, otvorivši potom limenku gaziranog soka, koji trenutak slušajući mjehuriće, uživajući u jednom od Millienih najdražih zvukova. Kada smo završili, otišao sam natrag do kuhinje i spustio naše tanjure u sudoper, vratio sve namirnice natrag u hladnjak te zavezao vrećicu s kruhom. Tada sam zapazio ključeve svoga kamioneta na pultu i na trenutak sam zastao, razmatrajući. Pokupio sam ih i izišao iz kuće, ušao u kamionet i vratio se u kuću za manje od minute, sretan što je kuća i dalje tiha te što Millie nije došla za mnom. Millie je istodobno prala zube i češljala kosu, noseći moju odbačenu majicu i izgledajući poput spasa, čak i u mraku. Sjeo sam na krevet i stao je promatrati, uživati u njoj, no ona je čula kada sam ušao, unatoč šuštanju vode. Znala je da sam ondje. Vratila se u krevet, privivši se uz mene, a ja sam poželio svući majicu preko glave i zbaciti traperice, no neke su situacije zahtijevale hlače i osjećao sam da je ovo jedna od njih. Otpuzao sam iza nje i omotao se oko nje, privukavši njezina leđa k svojim prsima. Zatim sam joj prošaptao u kosu. ”Hoćeš li se udati za mene, Millie?” ”Što?” dahnula je. ”Hoćeš li se udati za mene i dopustiti mi da budem Henryjev brat? Želim da budeš dio Tag Teama.” Ponavljao sam Henryjevu prosidbu, pokušavajući biti sladak, iako mi je srce bilo u peti, a dlanovi skliski na mojoj majici. Bilo mi je drago što je nisam svukao s nje. Nastavio sam. ”Statistički gledano, sportaši s obiteljima uspješniji su, imaju bolje mentalno zdravlje, izdržljiviji su i općenito ostvaruju bolje rezultate od onih sportaša koji su neoženjeni.” Ako i nisam ponovio Henryjevu rečenicu od riječi do riječi, bilo je blizu. No ona je samo šutjela, a ja joj nisam mogao vidjeti lice. ”Namjeravao sam te pitati prije mjesec dana. Kupio sam prsten. Sve je vrijeme bio u pretincu za dokumente u mojem kamionetu”, objasnio sam joj, zbrzavši. A sada je bio u džepu mojih traperica, čekajući njezin odgovor. ”Znam. Rekao si mi”, prošaptala je. ”Kasete?” upitao sam, shvativši da sam joj uistinu to već ispričao. ”Da.”

~ 220 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Da se ništa od ovoga nije dogodilo, da sam te pitao prije dva tjedna, prije nego što se sve ovo odvilo, što bi rekla?” Upitao sam, osjećajući težinu u prsima. ”Ne. Rekla bih ne”, Millie je rekla tiho. Želudac mi se malo stisnuo te sam je privukao bliže iako sam je želio pustiti. Srce mi je bubnjalo. ”Zašto, Millie?” ”Jer sam mislila da ti treba više vremena”, rekla je. ”Mislila si da

meni treba više vremena?” upitao sam, u nevjerici. Kimnula je, tek trznuvši glavom, a njezina je kosa zagolicala moje usne. Čekao sam nekoliko sekundi, pokušavajući shvatiti. ”A sada?” upitao sam.

”Sada se tako jako želim udati za tebe da me nije briga treba li ti još vremena”, priznala je. Nasmijao sam se, odjednom sretan što ležim. Obuzela me vrtoglavica uslijed silnog olakšanja, A onda mi je još nešto sinulo. ”Jesi li se predomislila zato što nemam još puno vremena?” upitao sam je, a glas mi je pukao. Osjetio sam kako joj je tijelom prostrujao drhtaj. ”Ne. Predomislila sam zato što ne želim da nas više itko rastavi. Ne želim, da mi netko kaže da ne mogu biti uz tebe. Želim biti Taggert. Ili Taggerson.” Osjetio sam njezin trud da se nasmiješi, ali mislim da nije uspjela. ”Želim biti tvoja. I želim da ti budeš moj. Bolnički kreveti, moj krevet, tvoj krevet. Nije me briga. Samo želim biti s tobom.” ”Želiš se brinuti za mene”, rekao sam suho. Zanemarila je moju izjavu, uzvrativši vlastitom. ”Da nisam slijepa, pristala bih. Prije mjesec dana, pristala bih.” Čekao sam. ”No zbog toga što sam slijepa, željela sam ti dati mnogo vremena da shvatiš u što se upuštaš.” ”Ne bih se predomislio, mila.” ”Uvijek ću biti slijepa, Davide.” ”Najvjerojatnije... da”, složio sam se. ”I prije mjesec dana, svejedno si se želio oženiti mnome?” upitala je, očito znajući odgovor. ”Da. Jesam.” ”Želio si se oženiti mnome unatoč mojoj sljepoći, a ja se želim udati za tebe unatoč tvojemu raku. Je li to tako teško shvatiti?” ”Ne”, prošaptao sam. Jer nije bilo teško shvatiti. Ne kada je to tako rekla. Ležali smo u tišini, osluškujući disanje jedno drugoga, razmišljajući, razmatrajući. No donio sam svoju odluku onog trenutka

~ 221 ~ Knjigoteka

dasha&anna kada sam se pokorio. Mojsije me upozorio da će se to morati dogoditi, nije li? ”Sve ili ništa, Millie?” upitao sam, usana prislonjenih o njezino čelo. ”Sve”, odvratila je. ”Također”, prošaptao sam. Sve ili ništa. Takav sam. A ako ću se boriti, ako ću ostati, imat ću sve dokle god to bude bilo moguće. Posegnuo sam u svoj džep i izvadio prsten. *

*

*

~ 222 ~ Knjigoteka

dasha&anna

24. poglavlje Mojsije

U

STAO SAM prije no što je sunce izišlo. Bio sam nemiran i promjenjiva raspoloženja, čak više nego inače, pa sam odlučio neko vrijeme slikati. No slikanje nije opustilo peckanje koje sam osjećao pod kožom ni grč u želucu, a kada se sunce diglo, napravio sam si kavu i odlučio malo izići i gledati svitanje prije no što se ostatak kuće probudi i onemogući mi promišljati na miru.

”Izgledaš kao da ti misli teže tisuću kilograma”, Tag je rekao, glasa još uvijek promukla od spavanja, tiho zatvorivši francuska vrata meni slijeva. Spustio se na stolicu pokraj mene i zagledao se u lijeni izlazak sunca, očiju uperenih prema naprijed. Uzeo je moju šalicu kave među svoje velike dlanove i počeo je pijuckati kao da raj dolazi u gutljajima kofeina. ”Ma gle ti njega”, kazao sam, osjetivši kako mi se usne uvijaju u jednu stranu. Obećao sam si da mu neću nabijati na nos tih punih šesnaest sati koje je proveo zatvoren s Millie. No upravo sam to učinio čim je stupio na trijem. Nije uzvratio niti mi je rekao da začepim. Izgledao je umorno. Ali je izgledao dobro. Nevjerojatno, ali izgledao je dobro. Čak i zadovoljno. Još uvijek se nisam naviknuo na njegovu ćelavu glavu. Za moj ukus, previše me podsjećala na skinheadove, no dobro mu je pristajala. Imao je odgovarajući oblik vilice, ma koliko to iritantno bilo. ”Izgledaš usrano, Tag”, slagao sam, samo zato što smo tako komunicirali. ”I ti isto, Mo”, rekao je srdačno. ”Tvojom krivnjom”, rekao sam, baš kao i u bolnici. Odmah sam to požalio, poželjevši povući svoje riječi. Doista je on bio kriv. Ali nije on bio kriv za to. Nije odgovorio, već je otpio još jedan dugi gutljaj svoje kave. ”Razmišljaš li ikada o Montlakeu?” upitao sam ga, pijuckajući kavu samo s površine, ne zalazeći preduboko. Što sam na neki način radio i s njim, umačući prst u razgovor koji se činio dubok poput lonca.

~ 223 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Cijelo vrijeme”, Tag je odgovorio, ponovno nagnuvši svoju šalicu. ”I ja. Skroz. Posebice u posljednje vrijeme”, rekao sam. Sjedili smo poput dvaju staraca, pijuckajući kavicu dok nam je vrijeme odmicalo, iako nismo bili u žurbi oduprijeti mu se. To je baš zanimljivo. Stari ljudi znaju da su im dani odbrojeni, no ipak se rijetko žure ispuniti ih. ”To su bili mračni dani, Mo”, Tag je rekao tiho. ”Jesu, bili su mračni. No nismo imali ništa izgubiti”, rekao sam. ”A sada imamo sve izgubiti”, rekao je. ”Sada imamo sve izgubiti”, ponovio sam. ”Sanjao sam suprugu dr. Andelina”, Tag je odjednom rekao, neobjašnjivo, svrnuvši mi pozornost s cilja prema kojemu sam se kretao svojim razgovorom. ”Što?” dahnuo sam. ”Sjećaš li se one terapije kada si je vidio?” Tag je ustrajao, oštro me gledajući svojim zelenim očima. ”Kada smo se upoznali?” ”Onaj put kada si me želio ubiti?” pokušao sam se nasmijati, no nisam bio dovoljno raspoložen. Moj je smijeh zazvučao kao da me netko udario u trbuh, što je zapravo bilo baš prikladno, jer je upravo to Tag učinio. Upitao sam ga za Molly, a on me udario u trbuh, ošamario i bacio na pod. A ja sam jedva dočekao priliku za borbu.

”Kako si znao?” rekao je, očiju uperenih u moje. Galama oko nas polako se utišala. ”Kako si znao za moju sestru?” Medicinski su nas tehničari podigli s poda i dopustili nam da sjednemo, no dr. Andelin je ustrajao na tome da odgovorim. ”Mojsije, želiš li objasniti Tagu na što si mislio kada si pitao poznaje li itko djevojku po imenu Molly?” ”Nisam znao da je to njegova sestra. Ne poznajem ga. No viđam djevojku imena Molly, uz povremene prekide, pet mjeseci.” Svi su piljili u mene. ”Viđaš je? Hoćeš reći da si u vezi s Molly?” dr. Andelin je upitao. ”Mislim, mrtva je, a znam da je mrtva jer je posljednjih pet mjeseci mogu vidjeti”, strpljivo sam ponovio. Tagovo je lice bilo gotovo komično u svojem bijesu. ”Vidjeti je kako?” Glas dr. Andelina bio je jednoličan, a oči su mu bile hladne.

~ 224 ~ Knjigoteka

dasha&anna Odvratio sam istim tonom, uperivši vlastiti monotoni pogled u njegovu smjeru. ”Isto kao što mogu vidjeti i vašu mrtvu suprugu, doktore. Neprestano mi pokazuje sliku retrovizora i snijega i kamenčića na dnu rijeke. Ne znam zašto. Ali vi mi vjerojatno možete reći. ” Čeljust dr. Andelina opustila se, a lice posivjelo. ”O čemu pričaš?” jedva je izgovorio. Čekao sam da uporabim ovo protiv njega. Sada je bilo sasvim dobro vrijeme. Možda će njegova supruga otići, a ja ću se moći usredotočiti na to da se riješim Molly jednom zauvijek. ”Slijedi vas uokolo. Previše vam nedostaje. I brine se za vas. Ona je dobro... ali vi niste. Znam da je vaša supruga jer mi pokazuje sliku na kojoj ste vi dok je čekate kod oltara. Dan vašeg vjenčanja. Rukavi vašeg smokinga malo su prekratki.” Pokušao sam biti surov, silom ga istjerati iz njegove uloge psihologa. Kopao sam mu po životu kako mi on više ne bi kopao po glavi. No divljačka tuga koja mu se očitovala na licu usporila me te sam ublažio svoj glas. Nisam mogao zadržati isti stav naspram njegove boli. U trenutku sam se osjetio posramljenim te sam spustio pogled na svoje ruke. Zatim je dr. Andelin progovorio. ”Moja supruga Cora, vozila se kući s posla. Misle da ju je privremeno - zaslijepio odraz sunca na snijegu. Katkada je vrijeme jednostavno takvo. Zaletjela se u ogradu. Njezin je auto sletio naglavce u potok. Ona se... utopila.” Iznosio je informacije tako suhoparno, no ruke su mu se tresle dok je gladio bradu. Negdje tijekom tragične priče, Tag je prestao bjesnjeti. Pogledavao je mene, pa dr. Andelina, zbunjen i pun suosjećanja. No Cora Andelin nije bila gotova - kao da je znala da sam privukao doktorovu pozornost i nije imala namjeru izgubiti ni sekunde. ”Maslac od kikirikija, omekšivač Downey, Harry Connick mladi, kišobrani... ”Zastao sam jer je sljedeća slika bila tako intimna. Ali onda sam je ipak izrekao. ”Vaša brada. Obožavala je osjetiti je kada biste... ”Morao sam stati. Vodili su ljubav, a ja nisam želio vidjeti suprugu ovog muškarca golu. Nisam želio vidjeti njega gologa. A mogao sam ga vidjeti kroz njezine oči. No dr. Andelin bio je usredotočen na nešto svoje; njegove su plave oči bile ozbiljne i pune vlastitih sjećanja. I još nečega. Zahvalnosti. Njegove su oči bile pune zahvalnosti. ”To su bile neke od stvari koje je najviše voljela. Došetala je niz oltar na dan našeg vjenčanja uz pjesmu Harryja Connicka. I da. Moj je

~ 225 ~ Knjigoteka

dasha&anna smoking bio malčice premalen. Uvijek se smijala zbog toga, govoreći da sam i ja takav. A njezina kolekcija kišobrana izmicala je kontroli.” Glas mu je pukao te je spustio pogled na svoje ruke. Sobu je ispunio težak zrak, tako pun suosjećanja i intimnosti da bi onih petero koji su bili u njoj pogledali ustranu kako bi ljubavnicima dali trenutak privatnosti, da su mogli vidjeti ono što sam ja vidio. No ja sam bio jedini svjedok kada je supruga Noe Andelina ispružila ruku i njome prešla preko suprugove pognute glave prije no što su se meke linije njezina nestalna oblika stopile s treperavom svjetlošću kasnog popodneva. Neobično. Nisam pomislio na Coru Andelin otkad sam napustio Montlake. A nisam je ni vidio od toga dana, baš kako sam i predvidio. No sjećanje je bilo tako jasno i određeno da mi se učinilo kao déjà vu, kao da Tag nije bio jedini koji ju je sanjao. Izraz dr. Andelina, kada sam mu rekao da mogu vidjeti njegovu suprugu, urezao mi se u pamćenje. Sasuo sam sve dragocjene detalje - detalje njezina života, njihova zajedničkoga života - njemu u lice, jednostavno zato što sam mu želio odvratiti pažnju od mojega. Tih sam dana bio posebna vrsta seronje. ”Sjećaš se kako si rekao da je ona dobro, ali doktor nije?” Tag je upitao. Kimnuo sam u nevjerici. ”Slijedi vas uokolo. Previše vam nedostaje. I brine se za vas. Ona je dobro... ali vi niste.” ”Znači, zato se zadržavala u blizini. Bila je zabrinuta za njega”, rekao je. ”Ne mogu vjerovati da se sjećaš toga”, uskliknuo sam. ”Neke stvari jednostavno ne zaboraviš, Mo.” Tag je opsovao. ”Neću to nikada zaboraviti.” Zatresao je glavom kao da ga slike i dalje opsjedaju. ”Misliš li da si vidio Molly - i ne laži mi, Mo, Znam da si je vidio nekoliko puta u zadnje vrijeme. Misliš li da si je vidio zato što je samo zabrinuta za mene?” U njegovu sam glasu čuo čežnju zbog koje mi je u srcu zaiskrila nada. ”Moglo bi biti”, odgovorio sam tiho, pretvarajući iskru u plamen. Kimnuo je i spustio svoju praznu šalicu pokraj nogu. No ja nisam bio spreman pustiti Montlake, bar ne još. ”Prije nego što smo napustili Montlake, zatražio si od mene da se pobrinem da ostaneš živ. Rekao si mi da te bacim na pod, ubijem Boga u tebi, što god bude potrebno. Sjećaš li se toga?” upitao sam, ne gledajući ga. Nisam ga mogao i gledati i kontrolirati svoje osjećaje.

~ 226 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Da. Sjećam se”, rekao je. ”Rekao sam ti da hoću.” Morao sam prestati govoriti na trenutak. Nekoliko sam puta duboko udahnuo i otpio golemi gutljaj kave kako bih si ublažio gorući osjećaj u grlu i bol u prsima. ”I namjeravam održati to obećanje”, rekao sam, a glas mi je pukao usred posljednje riječi. Kada nije odgovorio, okrenuo sam se prema njemu. Tagova se Adamova jabučica pomaknula gore-dolje premda je kavu već bio popio. Protrljao je svoju čeljust rukom prešavši preko drhtavih usana i mogao sam vidjeti da se bori za kontrolu, baš kao i ja. ”Ne mogu izliječiti rak, Tag. A sigurno ne mogu spriječiti ljude koje volim da me napuste. Nisam mogao spasiti Gi. Nisam spasio Elija. No imam neke veze s one strane. I morat će prijeći preko mene budu li te željeli.” Kimao je. ”Dobro”, prošaptao je. ”Dobro. Ali Mo, što ako to ne bude dovoljno? Na kraju, ako to ne bude dovoljno, želim da se pobrineš za Millie i Henryja. Millie ti to neće željeti dopustiti. Tvrdoglava je. No pobrini se da ne prestane plesati. Ja to mrzim, ali ona obožava. A to je važno. Pobrini se da radi ono što voli. Ne dopusti joj da predugo tuguje. Ne dopusti joj da tuguje poput dr. Andelina, kojega je njegova mrtva supruga slijedila posvuda jer je on nije mogao pustiti. Pomozi joj da me pusti, Mo. Reci joj da sam sretan. Izmisli sranja.” Jedva sam se odupirao suzama koje su se borile za nadmoć nad smijehom. ”Reci joj da se borim s legendama na nebu, da trčim kroz livade prepune cvijeća, da me hrane grožđem... zapravo ne. To joj se ne bi svidjelo. Samo joj reci da jedem grožđe.” Nasmijao sam se jače, otirući suze. ”Borit ću se protiv ovoga, Mo. Borit ću se do posljednjeg daha dok se zvono ne oglasi. No ako se zvono oglasi prije nego što smo očekivali, moraš mi obećati da ćeš se pobrinuti za moju malu. Dogovoreno?” ”Dogovoreno”, prošaptao sam. Oboje smo šutjeli neko vrijeme, boreći se s tugom i zahvalnošću i ironijom - jer nema tuge bez dragosti. Ovaj sam put čuo vrata pa sam sagnuo glavu, nespreman za publiku, no bila je to samo Millie, a Millie nije mogla vidjeti moje suze. Lice joj je bilo sjajno i ružičasto, kao da ga je upravo umila, a njezina je tamna kosa bila sjajna i teško joj je visjela oko ramena. U

~ 227 ~ Knjigoteka

dasha&anna jednoj je ruci imala kavu - od onoga što sam skuhao definitivno više nije ostalo ništa - a drugu je ispružila ispred sebe. ”Gdje si, Davide?” upitala je, umiljato izgovorivši njegovo ime. ”Tu sam, malena.” Tag je ustao i uhvatio je za ruku, vodeći je prema naprijed, u svoje krilo. Uzeo je njezinu kavu i ukrao gutljaj, a ona je utisnula poljubac na njegovu bockavu glavu. Lijevu je ruku omotala oko njegova vrata, a ja sam zapazio prsten na njezinoj ruci. Srce mi je bilo golemo u grudima, a na trenutak osjećao sam samo dragost, premda nisam bio iznenađen. Sjetio sam se slika koje su mi bile pokazane dan prije. ”Ponovno sam vidio tvoju mamu, Millie”, rekao sam nježno. Tag se okrenuo prema meni, bijesno me pogledavši, umorna izraza. I Millie se okrenula, kao da je spremnija prihvatiti nemoguće. ”Vidio sam je jučer, samo na trenutak. Mislim da želi da nosiš njezin veo.” MILLIE ME NAZVALA. Zvučala je uplašeno i pomirljivo, što me silno podsjetilo na poziv koji sam primio prije šest tjedana, kada je tražila Taga, pa su me odmah obuzeli strah i strepnja. Vidio sam ih prije samo tjedan dana na njihovu vjenčanju i bio sam tako pun nade. Bio sam tako siguran da će prevladati sve prepreke. Ne samo rak, već i ostale prepreke. Bili su ludi jedno za drugim, a njihova je ljepota, kao i odanost, bila opipljiva. Ružičasti pupoljak koji sam tako silno želio naslikati. Kretali su se brzo, što je bilo u Tagovu stilu, no ništa nisu požurivali. Bilo je kako treba biti. Neplanirano vjenčanje i proslava u Tagovu baru bili su toliko divni da sam poželio ponovno oženiti Georgiju. Našli smo nekoga tko će nam pričuvati kćer te smo zajedno zaplesali prvi put od našeg vjenčanja. ”Mojsije?” ”Što je bilo, Millie?” ”Trebali smo sutra započeti s kemoterapijom. No Tag cijeli dan ima groznicu. Loše mu je, Mojsije, stvarno loše, i želim da ode u bolnicu. Kaže da trebamo sačekati do sutra, jer tada ionako imamo zakazan termin. No ja ne želim čekati. Mogla bih nazvati Axela ili Mikeya. No on je njihov šef. A oni ga imaju naviku slušati, čak i kada je kreten.” ”Na putu sam.” Tag se nije previše opirao. Kada sam stigao sat i pol poslije, toliko mu je pozlilo da nije imao snage prepirati se iako mi je namignuo i zatražio da sjedne na stražnje sjedište s Millie kako bi je mogao držati za ruku. Nisu imali neki medeni mjesec, iako je Millie rekla da joj to

~ 228 ~ Knjigoteka

dasha&anna nije važno. Više ju je zanimalo imati supruga. Medeni mjesec može čekati, kemoterapija ne može. Henry nije želio opet ići u bolnicu. Nisam ga krivio - ni ja nisam želio ići - stoga je ostao s Robin, koja nije odveć uspješno skrivala svoj strah. Nitko od nas nije. ”Vratit ću se, Henry”, Tag je obećao. ”Snimi mi borbe, može? Pretplatio sam nas na njih. Želim sažetak kada dođem kući”, upozorio ga je. Broj Tagovih leukocita bio je povećan, no trombocita je bilo dovoljno za prvi tretman kemoterapijom, kako je rekao liječnik. Stavili su ga na promatranje, no nisu pronašli nikakvu infekciju ni drugi razlog za groznicu, pa su napokon zaključili, dvadeset i četiri sata poslije, da je groznica pokušaj borbe njegova tijela protiv raka. Budući da je groznica sada bila pod kontrolom i da nije bilo razloga dodatno odgađati postupak, obavili su prvi tretman kemoterapijom ondje u bolnici. Tag je udobno ležao, a Millie je bila uz njega - čak ih je uvjerio da ga mogu pustiti kući čim završe. Zatim je krenulo drhtanje. Tag se tresao tako snažno da se krevet tresao s njim, te je u vrlo kratkom vremenu došao od udobnog ležanja do koketiranja sa smrću. Otrčao sam po sestru koja mu nikako nije mogla pomoći, a ona je pozvala liječnika. Drhtanje se nastavilo. Bilo je to kao da se ponavlja onaj napadaj, no Tag je bio posve svjestan i obuzet boli koja se činila beskrajnom. ”Ne dopusti da m-me s-s-spase, Millie. N-n-ne želim biti ppriključen na n-nešto što će n-netko morati, morati, morati is-ssključiti. N-ne želim to.” Tag je zamuckivao, stišćući čeljust u pokušaju da oblikuje riječi. ”Ob-bećaj m-mi da ćeš m-me p-ppustiti.” ”Dobro, Davide. Dobro. Obećavam. Obećavam”, Millie je promrsila, a oči su joj bile širom otvorene, kao da se muči vidjeti ga, kao da usredotočuje svu energiju na njega, kao da odbija prihvatiti ikakvu prepreku između njih, makar to bile njezine zatvorene oči. Okrenuo se na bok, a čelo mu je bilo prislonjeno na njezine grudi. Nije joj bilo lako držati ga, jer njegovi su je trzaji neprestano odgurivali, čineći da joj zubi cvokoću zajedno s njegovim. No nije ga pustila. U jednom je trenutku zatražio nešto što može zagristi, nakon što je počeo krvariti iz usta jer je grizao svoj jezik. No uspio je zadržati glavu na njezinim prsima dok mu se tijelo otimalo na uskome krevetu. ”Ovo se katkada događa”, liječnik je rekao bespomoćno, kada je napokon odgovorio. ”Kemoterapija napada rak. Upravo se odvija borba, a njegovo tijelo samo reagira na nju.”

~ 229 ~ Knjigoteka

dasha&anna Liječnik nije rekao hoće li Tag pobijediti u bitki ili neće. A četiri duga sata, nitko od nas to nije znao. U jednom sam trenutku morao izići iz sobe i sabrati se, nazvati Georgiju, učvrstiti svoje zidove. Ako će moj najbolji prijatelj umrijeti, nisam to želio znati. Nisam želio vidjeti njegovu mrtvu sestru uz njegovo rame, njegovu prabaku kako strpljivo čeka da prijeđe na onu stranu. Nisam želio ništa od toga. Nisam želio znati. Odbijao sam znati, jer nada je bila krucijalna. Nada je bila dragocjena. I nisam je namjeravao oduzeti svojem prijatelju ni djevojci koja ga je voljela. U jednom trenutku, pred jutro, kada se drhtanje smirilo, a najgore prošlo, Millie je otišla u kupaonicu, a ja sam zauzeo njezino mjesto pokraj Taga. Pogledao me i upitao: ”Vidiš li ih, Mojsije? Čeka li me Molly? Ako me čeka, obojica znamo što to znači.” ”Ne. Ne čeka te, čovječe. Sami smo - ti, ja i Millie. Mi smo jedini ovdje. Nije još vrijeme, Tag.” Nije to bila laž. Samo sam odbijao vjerovati išta drugo. Duboko je udahnuo i uhvatio me za ruku. ”Volim te, Mo.” ”I ja tebe volim.” Bio je to prvi put da sam rekao Tagu da ga volim, prvi put da sam išta takvo rekao ikomu osim Georgiji, a riječi su me silno zaboljele. Kada sam rekao Georgiji da je volim, nije me zaboljelo. No ovo? Ovo je bila agonija. ”Znao sam”, prošaptao je. I sa smirenim uzdahom Tag je utonuo u san, a ja sam zagrlio svojeg prijatelja, odlučan održati svoje obećanje i zadržati ga na zemlji. *

*

*

~ 230 ~ Knjigoteka

dasha&anna

25. poglavlje UDNO JE TO. Započeo sam s Tag Teamom jer sam znao da se u

Čringu, u oktogonu, nitko uistinu ne bori sam. Stojiš ondje, boreći se

sa suparnikom, no borba se doista odvija u tjednima i mjesecima, katkada i godinama koje prethode borbi. Budući da imaš tim, a taj tim računa na tebe, nitko ne želi odustati. U mješovitim borilačkim vještinama odustajanje je gore od poraza. Ako se boriš do kraja i izgubiš, nisi zaista izgubio. Ali ako započneš borbu i moraš odustati? To je za borca mnogo teže. Teško je za njegov tim. Za njegov moral. To znači da svojeg suparnika nisi shvatio ozbiljno, nisi napravio svoju domaću zadaću, nisi se pripremio, tvoj tim ti nije pomogao da se pripremiš i uhvaćen si nespreman. Ili znači da si se preplašio i nisi vjerovao svojim vještinama. Nisi vjerovao sebi. Nisi vjerovao svojem timu pa si odustao. A od toga je teško oporaviti se. Nitko se ne bori sam. To je bio moj moto za Tag Team, no vrijedio je za sve druge. Bio je to moj moto za članove mojeg tima, no nikada nisam sam vjerovao u nj. Ja sam bio tim, ja sam želio biti tim za sve druge. Rekao sam Millie prije borbe sa Santosom da se svi bore sami. Pretpostavljam da duboko u sebi nisam želio da se itko mora boriti za mene. Glupo? Očito? Možda. No ja sam takav. Ili sam barem bio. Moj sadašnji cilj? Nema odustajanja. Drži se. Ostani. Bori se. I kao što sam rekao Mojsiju, kada se zvono oglasi, oglasit će se. A zasad, moj me tim gura naprijed. Moj cijeli tim. Svi su dečki na moje vjenčanje došli u Tag Team majicama. Štoviše, svaka je prisutna osoba nosila takvu majicu na odijelo ili suknju. Nosili su ih čak i moji roditelji i moje dvije sestre, koji su me iznenadili svojom prisutnošću. Henry je svoju majicu nosio ispod sakoa smokinga i leptir-mašne. Mojsije je nosio sve crno, kao i inače, dodavši na to sunčane naočale koje nije nijednom skinuo, unatoč tomu što se ceremonija odvijala unutar Milliene najdraže stare crkve. Naočale su skrivale njegove oči, no ja sam znao da je plakao. I ja sam zaplakao, ali nisam osjećao potrebu da to krijem. Prostorija je bila prepuna ljudi za koje sam mario, ljudi koji su marili za mene, i bio je to neupitno najbolji dan u mojemu životu - dokaz da, čak i ako ti je dijagnosticiran rak, možeš imati najbolji dan. Možeš imati mnogo najboljih dana. Henry je dopratio Millie do oltara, a ona je nosila veo svoje majke i haljinu od bijele čipke koja se činila prikladnijom za neku drugu eru

~ 231 ~ Knjigoteka

dasha&anna - možda onu koju sam opisao kada smo se upoznali. Gledajući je kako mi prilazi u toj haljini, povjerovao sam u sudbinu i sva ona sranja za koja smo Mojsije i ja uvijek govorili da su glupost. A možda uopće to nije imalo nikakve veze s haljinom, možda je ona bila jednostavno predivna. Gledajući je, bio sam sretan što sam živ. No ona je uvijek imala takav utjecaj na mene. Prijam se održao u baru, no više je sličio kakvom after-partyju, a Millie i ja smo plesali dok nismo ostali bez daha, otišavši dok je slavlje još uvijek bilo u punom zamahu. Ja nisam smio voziti, stoga nas je Mikey odvezao do hotela, a s odbojnika su visjele boksačke rukavice, limenke i par Axelovih cipela veličine 45. Po Millienoj narudžbi treštala je pjesma ”Accidental Babies” dok smo se ljubili na stražnjem sjedištu. Kad smo kod slučajnih beba, doznali smo da je Millie trudna točno mjesec dana poslije vjenčanja. Zapravo uopće nije bilo slučajno. Millie i ja smo to željeli, mislim. Kad kemoterapija i zračenje započnu, neće biti malih Taggerta sve dok tretman ne dođe kraju - što god taj ”kraj” značio. Stoga smo se pobrinuli da se dogode prije. Ojačavala je tim, regrutirala nove članove, brinući se da imam dodatnu motivaciju zagristi. I dalje smo se držali onoga ‘sve ili ništa’. Proslavili smo vijesti odbijajući vidjeti divove koji su vrebali iz sjena, plašeći nas onime što nadolazi. Bilo mi je samo drago što neće moći još dugo plesati oko one proklete šipke. Nisam želio pokazati svojeg unutarnjeg neandertalca iako, budimo iskreni, moj se unutarnji neandertalac i ne skriva - no nije mi se odveć sviđala pomisao na to da drugi muškarci gledaju moju ženu dok pleše oko šipke. Predložio sam joj da umjesto toga u baru svira gitaru nekoliko večeri na tjedan, no činilo se da joj je bilo sasvim u redu nastaviti plesati u podrumu i dodati još koji tečaj prenatalne joge na raspored Tag Team fitnessa, na koji je uspjela privući čak nekoliko novih članova. Mojsijc se prilično trudio držati smrt što dalje, a ja sam mu dopustio da vjeruje da to i može. Došao sam dovoljno blizu tijekom one prve kemoterapije da znam da nije baš tako. Nitko je ne može odgoditi kada napokon dođe. I gledao sam je kako dolazi po mnoge koji su oko mene patili u istom centru za liječenje. Bio sam zahvalan za to što ih Millie ne može vidjeti. Na neki način, barem je toga bila pošteđena. Poslali su me u Huntsmanov institut za rak i prema daljnjoj analizi utvrđeno je da se tumor smanjio s glioblastoma četvrtog stupnja na anaplastični astrocitom trećeg stupnja. To su bile dobre vijesti. Nevjerojatne vijesti. Mijenjale su terminalnu dijagnozu u

~ 232 ~ Knjigoteka

dasha&anna dijagnozu isprepletenu nitima nade. No dobre su vijesti srezane u korijenu kada su žile tumora koji mi je uklonjen odbile umrijeti i mjesec za mjesecom rezultati mojeg MR-a jedva da su se mijenjali. No bile vijesti loše ili dobre, ipak smo slavili. Smijali smo se. Voljeli smo se. Ja sam nastavio pjevati, a Millie je nastavila plesati ako ni za koga drugoga, onda jedno za drugo. Rekla je da dokle god budem pjevao, neće me izgubiti. I činilo se kako to funkcionira. Trbuh joj je rastao, kao i moj posao, no Henry je rastao najviše od svega. Izrastao je rijekom ljeta i počeo nabijati mišiće uz pomoć trenera koje je uvijek mogao pronaći u dvorani. Kratke kose i izmijenjena tijela, jedva ga se moglo prepoznati kada je krenuo u prvi razred srednje škole. Prestao je tražiti divove iza svakoga ugla. Umjesto divova, tražili smo čuda. Neobično je to, što smo ih više tražili, više smo i pronalazili, a Henry je redovito bilježio naše pronalaske i svaki ih dan recitirao. MILLTENI SU TRUDOVI potrajali dugo. Predugo. No preživjeli smo. Svi smo preživjeli. Millie je to obavila poput pobjednice, što nije bilo čudno; bila je dobra u gotovo svemu čega bi se uhvatila. Dobili smo velikog dečka - četiri i pol kile, pedeset i pet centimetara i toliko nalik na mene da sam se mogao samo nasmijati... i zaplakati. Bio je posve ćelav, zbog čega mi je sličio još više. Gubio sam kosu od zračenja i otad sam je održavao kratkom. Henry je samo mudro kimnuo, kao da je naša sličnost neupitna. Millie je smatrala da bismo trebali dopustiti Henryju da smisli ime, a ja sam se pripremio na to da će mi se sin zvati po japanskoj govedini ili nečem jednako egzotičnom, što će zvučati smiješno na malome bijelome dečkiću. Umjesto toga, pažljivo je promislio i proglasio ga Davidom Mojsijem, s čime sam se složio. Zanimljivo, ali Millie, koja nikada nije privoljela moj nadimak, prozvala ga je Mo. Rekla je da sam ja njezin David, i da mališa treba vlastiti identitet u kući. Bila je sigurna da Mojsiju neće smetati podijeliti nadimak, a kada je Mojsije čuo novosti, rekao je da ga Mo slobodno može uzeti jer ga on ionako nije želio. Mrzio je kada sam ga zvao Mo. No znao sam da je potajno oduševljen. Mali je Mo možda bio velika beba, no još je uvijek bio tako malen da ga nismo ispuštali iz ruku puna tri dana iz straha da ćemo ga izgubiti spustimo li ga. Millie se slomila nekoliko dana prije nego što je rođen, govoreći mi kako se boji da se neće moći brinuti za njega, no ja nikada nisam sumnjao u nju. Takve su joj stvari jednostavno ležale. Ono što nije znala, prokužila bi, i to brzo. Majčinstvu je pristupila s

~ 233 ~ Knjigoteka

dasha&anna istim stavom s kojim je pristupala svemu, a dugo je bila majka Henryju. Ne može se reći da joj je to bilo nešto novo. Pitao sam se koliko slijepih majki postoji u svijetu. Znao sam da postoje, čak i ako ih nema mnogo. Zahtijevala je da opisujem i najmanji detalj dok je rukama prelazila preko njegova sićušna tijela, prstima prateći crte njegova minijaturna lica - njegov nosić, njegove uvinute usnice, njegove male uši i poput papira tanke kapke... Njegove prstiće, grbice njegove kralježnice, brdašce njegova trbuščića... Mnogo sam je puta otkad se rodio uhvatio kako ga nježno istražuje, kao da ne želi propustiti ni najmanju sitnicu. Srce me zaboljelo jer ga nije mogla vidjeti jer nikada neće vidjeti lice svojega sina. Nikada neće vidjeti ni moje lice, kad smo kod toga. No Millie je bila uvjerena, kad bi mogla vidjeti, da bi nas odmah prepoznala. Možda je bila u pravu. Možda nas je zapravo vidjela bolje jer je izdvajala vremena da nas dotakne, da nas osjeti, da nas pronađe, da nas upozna. Millie je sada spavala, a na blagoj mjesečini koja je padala kroz prozor na našu sobu, mogao sam vidjeti blijedu dužinu njezine ruke i tamnu kosu rasprostrtu na bijelome jastuku. Bila je radnica, moja Amelie, vrlo prikladno nazvana. Držala se svoje riječi, hodajući ukorak sa mnom i brinući se za mene jednako dobro kao što sam se ja brinuo za nju, ili čak bolje. Sjedio sam promatrajući svoju uspavanu suprugu, držeći svojeg dva tjedna starog sina u naručju, ruku držeći na njegovim sićušnim leđima, osjećajući podizanje i spuštanje njegova tjelešca dok je uvlačio život u svoja pluća, a onda ga ponovno ispuštao. Njegov bucmasti obraz ležao je na početku slova ”V” izreza moje majice i mogao sam osjetiti kako kapljice njegove sline cure po meni. Zaspao je dok ga je Millie hranila, a ja sam ga nježno preuzeo od nje kako bi podrignuo, da se ona može odmoriti, i da ga ja mogu primiti. Neprestano je jeo, a ja sam bio uvjeren da je to samo zato što je volio ono odakle mlijeko dolazi. Što je to s dečkima i sisama? Zaplakao bi kada bismo ga prisilno odvojili, a ja sam počeo govoriti ”Mo želi još”, što je nadahnulo slogan ”Mo želi još” koji sam namjeravao prodavati s linijom odjeće Tag Team. Možda ćemo pokrenuti i liniju dječje odjeće - Mo i prijatelji ili liniju trudničke odjeće, Millie i Mo. To mi se još više sviđalo. ”Mo uvijek želi još, zar ne, veliki?” prošaptao sam, poljubivši ga u njegovu meku glavicu. Mirisao je na sise. Drugim riječima, mirisao je na raj. I zvučao je poput raja, čak i kada je plakao. Millie je objavila kako je njegov žučni plač jedan od njezinih najdražih zvukova od onog trenutka kada je došao na svijet, derući se kao da mu je život gotov, a ne kao da tek počinje.

~ 234 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”I tatica želi još. Još, još i još”, mrmljao sam, još uvijek promatrajući njegovu majku. Počeo sam mu snimati kasete. Mogao sam se prebaciti na digitalni snimač. No kasete su mi bile draže. Sviđalo mi se to koliko su opipljive bile. Millie je rekla da će ih sve uzeti i sadržaj prebaciti na CD-e, a ja sam rekao da je to u redu. No nastavio sam snimati kasete i imao sam ih već hrpu, usmeni sažetak prošle godine, mojeg života, našeg zajedničkog života. A sada sam ih snimao za maloga Mo. ”Davide?” Millie je pospano upitala. Pažljivo je potapšala mjesto pokraj sebe. ”Imam ga. Vrati se u krpe, Blesava Millie.” Mislio sam da spava jer bila je tiha tako dugo. Oboje smo bili umorni. Iscrpljeni. Prošla je godina bila i raj i pakao. Glazba i očaj. Bitka nije bila laka, a još uvijek nisam bio posve oslobođen raka. No nisam ni gubio bitku. Možda ću izgubiti rat. U konačnici, možda izgubim. No nismo razmišljali o tome. ”Sada mi ona pjesma ne ide iz glave”, odjednom je rekla, uhvativši me na prepad. Trgnuo sam se, a Mo je napučio usne i ispustio najtužniji jecaj na svijetu. Millie i ja zajedno smo uzdahnuli; sinkronizirano ”ajooooooj” koje se podizalo na kraju prenosilo je naš zajednički osjećaj da je najslađe stvorenje u svemiru. Plač se pretvorio u panično sisanje, a njegova se glavica počela pomicati po mojim prsima, otvorenih usta tražeći nešto s čime mu ja nisam mogao pomoći, pa sam ga morao vratiti njegovoj majci. Millie me čula kako joj prilazim te je posegnula za njim, privivši ga uza se, dajući mu ono što je uvijek želio. ”Baš je razmažen”, prošaptao sam, legavši pokraj promatrajući ih jer su bili previše divni da bih svrnuo pogled.

njih,

”Nije razmažen, beba je”, Millie je prošaptala, a smiješak joj je zaigrao oko usana. ”Nisam govorio o njemu. Govorio sam o sebi”, odvratio sam. Nježno sam je poljubio, a ona je počela pjevati. ”Volim tvoje noge. Volim tvoje grudi, no ovo mjesto dolje, volim ja najbolje”, pjevušila je. ”Je li to pjesma koja ti ne ide iz glave?” tiho sam se zahihotao. ”Da”, požalila se šaptom. ”I treba mi još jedna kitica jer se ništa ne rimuje s David.” Ponovno sam se nasmijao.

~ 235 ~ Knjigoteka

dasha&anna ”Moje srce za te neizmjerno mari, voljet ću te i kad postanemo stari”, rimovao sam. ”E, to je bolje”, uzdahnula je. ”Volim te, mala, cijeli dan i noć”, zapjevao sam. ”Volim te i onda kad u ring želiš poć’”, smislila je sljedeći stih. ”Ali ja se volim boriti”, zadirkivao sam je. ”Znam”, odgovorila je, nježna glasa. ”I to zapravo najviše volim kod tebe.” Ponovno sam je poljubio, zaboravivši na pjesmu. Ljubio sam je dok joj kapci nisu postali teški, a Mo se počeo migoljiti između nas. Ponovno sam ga uzeo iz njezina naručja i pustio je da spava dok sam ja držao svojeg sina i pričao mu o svojoj prvoj borbi. Činilo se da ga to umiruje, a umirivalo je i mene, prisjećati se adrenalina, kakav je osjećaj bio ispraviti nepravdu, izravnati račune, izići kao pobjednik. Mo je nježno zahrkao u mojem naručju, a ja sam mu se nasmiješio, shvativši da ga moje bitke ne zanimaju pretjerano. Jedino što je volio bile su sise. Nisam ga mogao kriviti, no nadao sam se da ću se tu zadržati dovoljno dugo da mu pomognem otkriti i neke druge užitke. Morao sam mu pokazati kako udariti i kako primiti udarac. Htio sam mu pokazati kako pasti i kako se oporaviti kada gubiš. U životu nisam izgubio mnogo bitki. No istina je bila ta da nisam znao hoću li pobijediti u ovoj. Jednostavno nisam znao. Moja priča možda ne završi čudom. No nisam željan kraja, stoga ću biti zahvalan za sva čuda koja se dogode i preskočiti kraj. Shvatio sam da ne moram vidjeti što me čeka da bih mogao nastaviti. Millie me to naučila. To su vedre strane života sa slijepom djevojkom. *

*

*

~ 236 ~ Knjigoteka

dasha&anna

Epilog Mojsije

S

VI UMIREMO. U konačnici, priča tako završava za sve nas. Nema razlike. Nema iznimke. Svi umiremo. Mladi, stari, snažni, slabi. Svi odemo prije ili kasnije. Prihvatio sam tu činjenicu, možda bolje od ostalih, premda je nikada neću prigrliti.

Kada to vrijeme dopušta, volim prošetati grobljem na uzvisini koja gleda na dolinu južno od Levana. Nema se mnogo toga vidjeti nekoliko kuća uz rub grada, polja, autocesta i brda u daljini. Štoviše, pogled se jedva promijenio tijekom posljednjih četrdeset godina. Mnogi članovi moje obitelji ovdje su sahranjeni. Moja je prabaka ovdje sahranjena. I moja majka. Moj sinčić kojega nikada nisam upoznao također je ovdje sahranjen, Elijev sam grob najčešće posjećivao. Volio sam mu na nadgrobnoj ploči ostavljati sitnice. Sjajne kamenčiće i strelice, novi kist i malenog plastičnog konja. Iako su godine prolazile, darovi se nisu mijenjali jer se on nikada nije mijenjao. U mojem je umu i dalje bio dječačić, dječačić koji nije stario i koji je negdje čekao da mu se pridružim. Znao sam da mu stvari koje sam ostavljao ne trebaju. Znao sam da ih čak i ne želi. Ostavljao sam ih jer sam to trebao, jer sam trebao njega. Još uvijek. Iako sam nastavio živjeti bez njega, iako mi je život bio ispunjen voljenim ljudima, ništa nije ispunjavalo prostor koji je on trebao zauzimati. Imao sam još nekoliko takvih prostora - male, ožiljcima izbrazdane spilje koje nikada nisu izgledale isto. Neugodna mjesta koja nisam mogao ispuniti, gdje ništa nije htjelo rasti, gdje su zidovi odjekivali, a tišina vladala. A svaki sam taj prostor mogao spojiti s jednim nadgrobnim spomenikom na tom groblju. Levansko je groblje naraslo tijekom godina. Kada sam došao u Levan kao mladić, tražeći Georgiju, tražeći život, još je uvijek bilo nekoliko redova neiskorištenih mjesta, trakova trave koji su čekali izgubljene voljene. No ti su redovi sada bili ispunjeni, novi su redovi dodani, a groblje više nije bilo tako malo. Georgijini su roditelji preminuli, a prije nekoliko godina izgubila je i brata. Poginuo je i Axel. Stradao je u automobilskoj nesreći pet godina nakon što su se Millie i Tag vjenčali. Njegov nas je gubitak sve shrvao, a kada njegova obitelj u Švedskoj nije odgovorila na naših

~ 237 ~ Knjigoteka

dasha&anna nekoliko pokušaja da stupimo s njima u kontakt, dovezli smo ga ovdje, u Levan, i sahranili ga među obitelji jer njezinim je dijelom postao. Vidio sam ga jednom ili dvaput - i u smrti je bilo onako velik i plav i mišićav kakav je bio za života. Uvijek se smiješio i pokazivao mi slike, sjećanja na vrijeme provedeno u dvorani, vrijeme provedeno s Tagom i timom, djeliće i komadiće onoga što nisam uvijek razumijevao, ali sam uvijek uspijevao naslikati. Bile su to njegove dragocjenosti - njegovih pet sjajnih 12 - i ja ih nisam morao razumjeti. Život Tagovu timu nije bio lak, no život nikome nije lak. Prije nekoliko godina, Mikeyjeva je žena izgubila bitku s rakom i nakon toga Mikey je brzo potonuo. Djeca su im bila odrasla i Mikey je bio umoran. Bio je veteran, no nije želio ispraćaj uz vojne počasti. Izgubio je nogu u Iraku, ali je pronašao dom u Tagovu timu. Izrazio je želju da bude ovdje pokopan, pokraj svoje supruge. Pokopali smo ih u razmaku od šest mjeseci, nedaleko od Axela. Kada je Coryjev najmlađi sin preminuo od leukemije prije deset godina, i njega su doveli ovdje, želeći da i u smrti bude okružen ljudima koji bi ga voljeli za života, da su poživjeli, da je on poživio. Na njegovu malom spomeniku bilo je ugravirano drvo, a sahranili smo ga blizu Elija iako je mjesto odmah do Elija već bilo zauzeto kamenom na kojemu je bilo napisano moje ime. I Georgijino ime, s godinama našeg rođenja, crticom i praznim prostorom za datum koji će jednog dana odrediti smrt. Sada imam i unuke, nekoliko njih. Georgia i ja dobili smo još dvije kćeri - nakon Elija više nismo imali sinova - a sve su se naše djevojke udale, odselile i sada su odgajale vlastitu djecu. Tagov je dječak Mo postao marinac, naposljetku završivši u politici. Izgledao je baš poput svojega tate, velik i zelenook s jamicama na obrazima i vraškom bradom. No slušao je poput svoje majke i radio poput nje, a zahvaljujući Henryju imao je mozak poput enciklopedije za detalje. David Mojsije Taggert postao je uvaženi senator, a ljudi su počeli spominjati njegovo ime kada se govorilo o mogućim predsjedničkim kandidatima. Ja sam na to samo odmahivao glavom, nadajući se da nitko neće doći njuškati po Levanu i pokušati iskopati prljavo rublje njegove obitelji i prijatelja. Sviđala mi se tišina. Duboko sam udahnuo, ispunivši svoja pluća tišinom i slatkim zrakom, zastavši kako bih iščupao travku koja se poput kakvog nametljivca naselila uz moj dragocjeni niz kamenja. Kada sam se 12

Georgijina obitelj u teškim trenucima, radeći s djecom s poteškoćama imala je običaj navesti pet stvari zbog kojih je dan ipak sjajan ili zbog kojih je život sjajan. Mojsije je to s vremenom prihvatio.

~ 238 ~ Knjigoteka

dasha&anna uspravio, krajičkom oka uhvatio sam pokret, a kada sam se okrenuo, spazio sam Taga kako mi prilazi, ramena jakih kao uvijek, leđa jednako ravnih, osmijeha jednako široka. Njegovo mi se ime uspelo do usana, a srce je poskočilo u pozdrav starom prijatelju. Prošlo je neko vrijeme i nedostajao mi je. *

*

*

~ 239 ~ Knjigoteka

dasha&anna

Zahvale

K

AŽEM OVO nakon svake knjige, stoga to mora biti istina. Svaka je knjiga teža od one prije nje. Nikada ne osjećam da riječi teku same od sebe niti me likovi ponesu. Nikada se ne osjećam samopouzdano, nikada nisam sigurna u sebe. Nikada ne mogu predvidjeti što će se nekome svidjeti, a što neće. Nikada ne znam hoće li moji vjerni čitatelji prihvatiti knjigu. Nikada, ali nikada to ne znam. Rekavši to, ponosna sam na ovu knjigu. Ponosna sam na znoj i na suze. Drago mi je da nije bilo lako. Kad bi bilo lako, osjećaj postignuća ne bi bio isti. Težina zadatka taj zadatak čini važnim. A kada pišem, to mi nešto znači. Nadam se da i vama nešto znači. Ova je knjiga posvećena sljedećim osobama: Codyju Clarku, koji je preminuo prošlog siječnja nakon četverogodišnje borbe s rakom. Ti i ja nikada se nismo upoznali, no svejedno si me nadahnuo. Hvala ti što si se tako srčano borio i što ti nikada nije promaknulo reći ”volim te”. Obećavam da ću paziti na tvoju mamu. Stephenie Tomas, tvoja gracioznost i snaga nadahnjuju. Hvala ti što si svoje iskustvo s rakom tako graciozno podijelila sa mnom. Svijet treba više žena poput tebe. Dabogda nas nikada ne napustila. Nicole Rasmussen, slijepoj majci s četvero predivne djece i odanim suprugom. Hvala ti što si mi dopustila da učim od tebe, što si podijelila svoj život sa mnom i što si sjajan primjer odlučnosti i hrabrosti. Richardu Stowellu i ljupkoj Ann. Hvala vam za vašu dobrotu, za ljubav koju gajite jedno prema drugome i prema onima s kojima dolazite u doticaj. Hvala vam što ste me podsjetili da sve oluje prolaze. Iskrene zahvale i: Mojoj asistentici, Tamari Debbaut, koja je odana, predana, pametna i učinkovita te koja pati sa mnom. To je prava prijateljica. Mojoj djeci i suprugu, činite me boljom. Bez vas nikada ne bih predahnula. Blagoslivljate moj život i svakog me dana podsjećate na ono što je važno. Hvala vam što me volite. Želim najdublje zahvaliti i svojim roditeljima te braći i sestrama koji mi uvijek govore da me vole i da su ponosni na mene. Oni su moji najveći navijači. Tini Kleuker, hvala ti što si podijelila svoje talente sa mnom i Mandy Lawler, što si vjerovala u moje pisanje i pomogla mi pronaći put kroz labirint

~ 240 ~ Knjigoteka

dasha&anna publiciteta. Karey White, autorici i nevjerojatnoj urednici, hvala ti za sav tvoj rad i podršku. Hang Le - hvala ti za predivnu naslovnicu! Tako sam zahvalna što imam odraz tvoje genijalnosti na svojim projektima. Julie Titus iz JT Formatting, znaš da bih bila izgubljena bez tebe. Adamu Legasu i Riven Athletics, hvala vam što ste odgovarali na moja pitanja o svijetu mješovitih borilačkih vještina. Timu u agenciji Dysteland Goderich, hvala vam što pazite na mene. I napokon, čitateljima koji su me podržavali i u dobru i u zlu, i koji vjeruju u mene i moje priče - zahvaljujući vama sve je ovo moguće. Ne mogu vas sve imenovati jer ću vjerojatno izostaviti nekoga tko zaslužuje moje zahvale. Ali hvala vam. Zbog vas svakog dana plačem suze radosnice.

~ 241 ~ Knjigoteka

dasha&anna

A

MY HARMON najprodavanija je autorica prema najčitanijim američkim dnevnim novinama New York Times i USA Today. Amy je od rane dobi znala da se želi baviti pisanjem, a dok je odrastala, svoje je vrijeme dijelila između pisanja pjesama i priča. Odrastavši usred žitnih polja bez televizije, gdje su joj društvo pravile samo njezine knjige te braća i sestre, razvila je snažan osjećaj za ono što čini dobru priču. Njezine se knjige sada objavljuju u nekoliko zemalja, što je uistinu ostvarenje sna za djevojčicu sa sela, iz Levana u Uti. Amy Harmon napisala je osam romana - bestselere novina USA Today, Making Faces i Running Barefoot, kao i Mojsijev zakon, Infinity + One, Slow Dance in Purgatory, Prom Night in Purgatory i bestseler New York Timesa, A Different Blue.

~ 242 ~ Knjigoteka