Zena I Ptica

Bjese jednom jedna ptica.I bjese ukrasena parom savrsenih krila i svjetlucavim,sarenim i cudesnim perjem.

Najzad,bjese to zivotinja stvorena da leti slobodno na nebu,i da raduje svakog ko bi je posmatrao.

Jednog dana,jedna zena vidje pticu i zaljubi se u nju.

Posmatrase njen let usta otvorenih od cuda,dok joj je srce brzo lupalo,a oci sjajile od uzbudjenja.

Pozva je da lete zajedno,i obe putovase nebom u potpunom skladu.

Zena se divila,obozavala i slavila pticu.

Ali,onda pomisli:mozda ptica zeli da upozna daleke planine!

I zena se uplasi.Uplasi se da nikada nece osjetiti isto sa nekom drugom pticom.

I osjeti ljubomoru na sposobnost letenja koju je ptica imala.

I osjeti se usamljenom.

I pomisli:”Spremicu zamku.Cim se ptica sledeci put pojavi,nikada vise nece otici.”

Ptica,koja je takodje bila zaljubljena,ponovo dodje sledeceg dana,upade u zamku,i ostade zarobljena u kavezu.

Svakog dana gledala je pticu.Tamo bjese predmet njene strasti,i ona ju je pokazivala svojim prijateljicama koje primjetise:”Ti si osoba koja ima sve.”

U medjuvremenu,pocela je da se dogadja neobicna promjena:kako je pticu posjedovala,i vise nije imala potrebu da je osvaja,poce da gubi interesovanje za nju.

Ptica,ne mogavsi da leti i izrazi svoja zivotna osjecanja, poce da bledi,gubi sjaj,postade ruzna-i zena joj vise nije pokazivala niakvu paznju,osim dok ju je hranila i cistila kavez.

Jednog lijepog dana,ptica uginu.

Ona se duboko rastuzi i zivot je provodila misleci na nju.Ali,nije se sjecala kaveza,vec samo onog dana kada ju je ugledala prvi put kako leti zadovoljna medju oblacima.

I kada bi sebe osmotrila,shvatila bi da je ono sto ju je toliko dirnulo bila pticija sloboda,snaga krila u pokretu,a ne njeno fizicko tijelo.

Bez ptice,njen zivot izgubio je smisao,i smrt pokuca na njena vrata.”Zasto si dosla?”upita ona smrt.

“Da bi ponovo mogla da letis na nebu zajedno sa pticom”,odgovori smrt.

“Da si joj dozvolila da zauvijek leti,voljela bi je i divila joj se jos i vise;ali sada sam ti ja potrebna da bi je opet srela.”

Powered by: Principessa78 Tekst pozajmljen od: Paulo Koeljo,”Jedanaest minuta”