Teofan Zatvornik - Molitva

Sveti Teofan Zatvornik MOLITVA Život u molitvi zahtjeva strogi unutrašnji red. Izaberi sebi jedno određeno molitveno pravilo. Odredi njegov sadržaj i vrijeme ujutro, u podne i uvečer, tako da tvoja molitva ne bude podložna slučaju. Molitva zahtjeva određeni red. Dobro je da se naviknemo na molitvu i da u to vrijeme obavljamo određene molitve. Ovaj nas red navikava na unutrašnje povlačenje i zaštićuje molitvu od svake samovolje. Pretjeranost ili pomanjkanje, nemar kao i neumjerena revnost, škode molitvi i lako vode u hlađenje ili prenapetost snaga. Redovno moljenje u određenoj mjeri, hrani kao svakodnevno zalijevanje biljke molitvu i čini da ona jača. Svi veliki molitvenici su počinjali svoj molitveni život slijeđenjem pravila, izbora i redoslijeda molitava koje su propisali veliki Oci Crkve. Na taj način budi duh molitve. Izaberi na početku kratko molitveno pravilo, kako se tvoj nenaviknuti duh ne bi odbio. Ispunjavaj to pravilo uvijek sa strahopoštovanjem, brižljivo i pažljivo. Kasnije možeš da produžiš vrijeme molitve po mjeri tvoje potrebe i tvojih rastućih snaga. Molitve preuzmi iz molitvenika. Trudi se da prodreš u njihov duh; promisli prethodno o njima, doživi ih, nauči ih napamet i onda ih prinosi iz vlastitog srca Bogu. To je zakon koji čini suštinu prave molitve. Svekoliko pjevanje psalma i izgovaranje molitava služi samo kao sredstvo za naše oduhovljenje. To ispunjava molitvenika umiljenjem i budi u njemu ono osjećanje prema Bogu iz koga je pjesma prvobitno nastala. Iz prvih dana Kršćanstva postoji običaj, da se nauče napamet nekoliko psalma koji nas održavaju u molitvenom raspoloženju. Svako može da izabere među psalmima što njegovom srcu godi. Počni sa psalmom 51. On je psalam pokajanog srca; naročito nadahnjujuće djeluje u psalmi 103, 145, 23, 24, 116, 70. Oni istovremeno predstavljaju duhovno oružje i pomažu nam da se uključimo u molitvu i da odbacimo iskušenja. Kad stojiš na molitvi, brini se da se tvoj um ne rasijava i čuvaj svoja osjećanja od hladnoće i ravnodušnosti. Trudi se da stičeš budnost i toplo osjenčanje prema Bogu. U molitvi stoj pred licem Božjim; načini poklon nakon svake molitve u skrušenosti, ili se spusti na koljena. Molitve nikada ne čitaj žureći. I još nešto: potrudi se da molitve naučiš napamet. To veoma pomaže sabranosti molitve. I molitvi se treba učiti kao i svakom drugom poslu. Obrazac molitve neka bude jednostavan: Molitvu izgovaraj u skrušenom trepetu, tiho ili glasno – kao na uho Gospodu. Zahvaljuj Mu iskreno, priznaj mu skrušeno svoje grijehe, prinesi Mu tvoje molbe, i prepusti se Njegovoj ruci. To je najbolji način molitve(Sveti Ivan Ljestvičnik). Za jutro, podne i večer izaberi kratko molitveno pravilo, koje bi obuhvatilo čitanje Evanđelja, Apostolskih poslanica, nekoliko molitava iz molitvenika, kao i molitvu iz tvojih vlastitih riječi. Na jutarnjoj molitvi zahvaljuj se za san i osvježenje, i moli Gospoda za pomoć da sve što činiš bude na Njegovu slavu. Govori jednostavno, jednostavno, od srca: ˝Gospode ti vidiš moju nemoć i slabost, izliječi me i pomozi mi!˝ Kod večernje molitve ne zaboravi da u iskrenosti i skrušenosti srca ispovijedaš Duhu Svetome sve one grijehe kojima si se u toku dana prepustio. Samo nekoliko trenutaka toplog pokajanja, i – ti si rasterećen. Očišćen Duhom Svetim, čistiji si od snijega. Suze koje čiste srce neka poteknu iz tvojih očiju. Na tebi je odora Kristove istine, ti si sa Njim sjedinjen. Cilj molitve drži uvijek čvrsto u svijesti: svaka molitva je dobra, ako vodi tome da se predamo Bogu, sa željom: ˝Spasi me, kojim putem i načinom Ti hoćeš˝. Moli se kratko i po mogućnosti često. Pri tom je dobro da se navikneš na određenu molitvu koja brzo zagrijava duh. Zadržavaj se na sadržajima molitve koji diraju dušu. Ne povodi se za žurbom da svoje molitveno pravilo dovedeš kraju, nego teži da stvoriš unutrašnje molitveno raspoloženje, i obrati pažnju na topla osjećanja koja se u tvom srcu podižu. Moli se na prisan način, i

1

zaustavljaj se kad snažno osjećanje zahvati tvoju dušu. Ostani kod onih riječi molitve koje zagrijavaju tvoje srce, makar to uzelo sve vrijeme tvog molitvenog pravila. To, kao i sve što tvoje srce pokreće i zagrijava korisno je za duhovni život. Jer duhovni život počiva u unutrašnjoj bodrosti srca. Određeno molitveno pravilo ispunjavaj točno i postojano, ali dozvoli sebi i dužu molitvu, uvijek kad tvoje srce to zahtjeva. Moli se i vlastitim riječima. U onoj mjeri u kojoj naučiš da se moliš po molitveniku, oživljuj u tebi i vlastite molitve. Njih ne zapostavljaj i zadržavaj se na njima. Uvijek kad tvoja duša hoće da se moli vlastitim riječima, treba to da joj dopustiš. Daj joj tu slobodu. Tad se ti moliš od srca, i takva molitva se lakše uzdiže ka Gospodu. Vlastita molitva je plodnija od svih drugih. Naše molitveno mucanje, koje u vjeri i ljubavi potiče iz srca, Gospoda više raduje nego bilo što drugo. A i duša treperi pritom od radosti, zagrijava se, nadahnjuje, oživljuje. Često kod malo izgovorenih riječi doživljavamo takvo blaženstvo, kakvo ne susrećemo kod najdužih, najdirljivijih pisanih molitava koje vršimo po navici i stoga hladno. Vlastita molitva stoji bliže biću molitvenika. Stoga se trudi da je što češće koristiš. Kad pisane molitve u vrijeme pravila prestanu da diraju srce i ono počinje da bude hladno, treba se uhvatiti vlastite molitve, ili pak Isusove molitve (Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se!), i njima ispuniti svekoliko pravilo. Poslije nekoliko dana može se ponovo vratiti uobičajenom molitvenom pravilu iz molitvenika. Moli se. Ali ne sa osjećanjem da to činiš radi svoje duhovne koristi, nego u srdačnoj namjeri da proslaviš Gospoda. Njemu služi riječima, mislima i djelima. Imaj pritom uvijek na umu da pred Njim stojiš i da svoj duh kroz molitvu Njemu upućuješ. Saberi sve svoje misli, ostavi po strani sve svoje svakodnevne brige i poslove, i usmjeri svoj duh prema Kristu. Bez sabrane pažnje u unutrašnjosti srca ne treba nikada počinjati molitvu. Natjeraj sebe na neprekidnu revnost i uskoro ćeš dostići željeno. Uspostavit će se u tvojoj duši neprestano sjećanje na Boga, a sa tim sjećanje će se useliti i unutrašnji mir. Kažem uskoro, međutim ne za dan ili dva. Potrebni su možda mjeseci. A ponekad i čitave godine. Traži Gospoda i On će ti pomoći. Naučivši ovo biti ćeš sve naoružan molitvama. Ukoliko te spopadnu smučujuće misli kratkom molitvom požuri Gospodu ili pak uzmi da čitaš neki od psalma, naročito. ˝Bože, dođi mi u pomoć...!¨, i svi će se oblaci smutnje raspršiti. To vam je sve o molitvenom pravilu. No još jednom ponavljam: zapamtite sve su ovo samo pomoćna sredstva, a ono što je glavno to je – umno u srcu stajanje pred Bogom, sa trepetom i srdačno pripadanje k Njemu. OSNOVNO DJELO ŽIVOTA KRŠĆANSKOG Djelo molitve je prvo djelo u životu kršćanina. Ako već i u običnom životu vrijedi izreka ¨čovjek se uči dok je živ˝, ona je utoliko primjenjivija na molitvu, bavljenje kojom ne bi trebalo prekidati i čiji nivoi nemaju granica. Podsjetio bih na mudri običaj drevnih svetih Otaca, shodno kome su oni, pozdravljajući se prilikom susreta, pitali jedan drugog ne za zdravlje ili nešto drugo, nego za molitvu: ˝Kako ti ide ili kako djeluje molitva?!˝ Djelovanje molitve bilo je njihovim očima znak života duhovnog, te su molitvu i nazivali – disanjem duha čovjekovog. Ako tijelo diše, živo je, ako disanje prestane – prestaje i život. Tako je i sa duhom: kada ima molitvu, živi, a ako je nema, u duhu nema ni života. Ipak, nije svako vršenje molitve ili izgovaranje molitava – molitva. Stati pred ikonu, kod kuće ili u crkvi, i činiti poklone nije molitva, no svojstvo molitve. Izgovarati napamet ili ih čitati iz knjige, ili slušati drugoga kako ih čita – još nije molitva, no oruđe molitve, ili način njenog ispoljavanja. Sama molitva predstavlja podizanje u našem srcu jednog za drugim pobožnih osjećanja prema Bogu – osjećanja vlastite ništavnosti, i predanosti Bogu, blagodarenja, slavoslovljenja Boga, praštanja, usrdnog pripadanja, skrušenosti, poslušnosti Božjoj volji, i drugo. Sva briga naša treba da se odnosi na to kako u vrijeme moljenja , da nam ta i slična osjećanja ispune dušu, da – kada jezik izgovara molitve ili ih uho sluša, a tijelo čini poklone – srce naše ne bude prazno, nego da u njemu postoji kakvo bilo osjećanje prema Bogu ustremljeno. Kada takva osjećanja

2

postoje, naše molitvoslovlje je molitva, a kada ga nema – nije. Čovjeku se čini – što je jednostavnije i prirodnije za nas od molitve ili težnje srca ka Bogu? No, međutim, nju nemaju svi, a koji je imaju, nemaju je uvijek. Tu težnju treba pobuditi i pobuđenu je ojačati ili, što je isto, treba u sebi odgajati duh molitve. Prvi način njegovanje toga duha je čitanje ili slušanje molitvoslovlja. Usavršavaj to kako treba i neizostavno ćeš u sebi pobuditi i ojačati u srcu svome uzlaženje ka Bogu, steći ćeš duh molitveni. U našim molitvenicima nalaze se molitve svetih Otaca – Jefrema Sirijskog, Makarija Egipatskog, Vasilija Velikog, Ivana Zlatousta i drugih velikih molitvenika. Budući ispunjeni molitvenim duhom oni su to što im je taj duh u duši unio izrazili u riječima molitve i prenijeli nama. U njihovim molitvama diše velika molitvena sila i ko svekolikom pažnjom i usrđem u njih proniče, on će po zakonu uzajamnog djelovanja, neizostavno okusiti tu silu, u mjeri bliskosti svoga raspoloženja sadržaju molitve. Da bi izgovaranje molitvenog pravila za nas postalo stvarno sredstvo za njegovim molitvama u nama, ono treba da se obavlja tako da i misao i srce primaju u sebi sadržaj molitava koje ga čine. Ukazujući na tri najjednostavnija postupka: 1. moljenju ne pristupaj bez prethodne, ma i sasvim kratke, pripreme, 2. ne izvršavaj ga bilo kako, nego uvijek sa pažnjom i osjećanjem, 3. a po završetku molitava, ne prelazi odmah na uobičajena svoja zanimanja! Neka moljenje u našim očima i najobičnija stvar, ipak nikako ne može biti da ne zahtjeva pripremu. Što je za one koji znaju da pitaju i pišu prostije od čitanja i pisanja, pa ipak, kada sjednu da pišu ili čitaju, to ne čine odmah, već malo oklijevaju, bar toliko koliko im treba da se priberu. Utoliko je, dakle, neophodnije da čovjek, prije nego pristupi molitvi, izvrši neke pripremne ˝radnje˝, osobito onda kada se prethodno bavio nečim sasvim drugim, što je bez ikakve veze sa svijetom molitve. Dakle, pristupajući vršenju molitve, jutrom ili večerom, zastani malo, sjedni ili stoj na nogama, i potrudi se da u tim trenucima otrijezniš misao, odvlačeći je od svih zemaljskih poslova i predmeta. Zatim pomisli Ko je Onaj Kome se molitvom obraćaš, a ko si ti, koji sada treba da započneš svoje molitveno obraćanje Njemu, te onda u skladu sa tom sviješću, pobudi u duši raspoloženje da pred Bogom u srcu stojiš ništavan sa pobožnim strahom. U tome ti je sva priprema – da pobožno pred Bogom stojiš, nevelika je ali veoma važna. Njome se polaže početak molitve, a dobar početak je polovina posla. Utvrdivši se tako iznutra, stani zatim pred ikonu i, učinivši nekoliko poklona, počni uobičajno moljenje - ˝Slava Tebi, Bože naš, slava Tebi˝, ˝Care Nebeski, Utješitelju, Duše Istine koji si svugdje i sve ispunjavaš, Riznice dobra i Davaoče Života, dođi i useli se u nas i očisti nas od svake nečistoće i spasi, Blagi, duše naše˝ i drugo. Molitve izgovaraj polagano, proniči u svaku riječ i dovodi misao svake riječi do srca svog, prateći to poklonima. U tome ti je svakodnevno djelo molitve – ugodno Bogu i plodonosno. Proniči u svaku riječ i njenu misao dovodi do srca, drugačije rečeno – razumijevaj ono što izgovaraš (ili čitaš) i to što si razumio – proosjećavaj! Drugih ti pravila ne treba. Ova dva - ˝razumijevaj˝ i ˝proosjećavaj˝, i ako se ispune kako valja, ukrašavaju svako moljenje punim dostojanstvom i pridaju mu plodotvorno djelovanje. Kada, na primjer, govoriš - ˝otpusti nam dugove naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima svojim˝, - u duši svojoj svima oprosti i sa srcem koje je svima oprostilo prosi za sebe oproštaj od Gospoda. Kada govoriš - ˝neka bude volja Tvoja˝, i u srcu svoju sudbinu potpuno predaj Gospodu i bespogovorno izrazi spremnost da spokojno pođeš u susret svemu što Gospodu bude ugodno da ti pošalje. Ako budeš tako činio pri svakoj riječi svoje molitve, imat ćeš pravu molitvu. Da bi moljenje mogao da vršiš, na taj način evo što bi valjalo da radiš: 1. imaj molitveno pravilo sa blagoslovom svog duhovnog oca, ne mnogo veliko, nego takvo koje možeš da ispuniš bez žurbe, uz svoje tekuće poslove; 2. prije nego što staneš da se moliš, u slobodno vrijeme pročitaj molitve koje ulaze u tvoje pravilo, pojmi svaku riječ i osjeti je, da bi takoreći unaprijed znao što kod koje riječi treba da ti kuca u duši, a još je bolje ako naložene ti molitve naučiš napamet. Kada to budeš učinio,

3

biće ti lako da, za vrijeme moljenja, molitve osjećaš sa razumijevanjem. Preostače samo jedna teškoća: misao koja i inače svuda leti, svejednako će ti se otimati prema drugim predmetima! Evo što tu treba raditi: 3. Treba se svom snagom napregnuti radi očuvanja pažnje, znajući unaprijed da će nam misao bježati. Potom, kada se desi da, za vrijeme molitve, ona stvarno pobjegne – vrati je smjesta, i tako svaki put. A svaki put, također, ono što si čitao u trenu kada ti je misao pobjegla, i i pročitao, dakle, bez razumijevanja i osjećanja, ne zaboravi da opet pročitaš, makar ti misao i nekoliko puta na istom mjestu bježala, čitaj to mjesto sve dok ga ne pročitaš sa razumijevanjem i osjećanjem. Kada jednom tu teškoću nadvladaš, ona se, može biti, drugi put neće ni ponoviti, ili bar ne sa takom snagom. Tako treba postupati kada se misao otrgne i rasijava. Ali, može se dogoditi i to da neka riječ tako silno podjeljuje na dušu, a ona ne želi da ide dalje na druge molitve, da, iako ih jezik izgovara, misao svejednako bježi nazad ka onom mjestu koje je na dušu tako silan utisak ostavilo. 4. U svakom slučaju, zadrži se na njemu, ne čitaj dalje, nego zastani sa pažnjom i osjećanjem na tome mjestu, nahrani njime dušu svoju, odnosno onim mislima koje ti ono bude izazvalo. I ne žuri da se otrgneš iz toga stanja, no, ako ti vremena ponestane, bolje je i da pravilo ostaviš ne završeno, nego da to stanje duševno razbiješ. Ono će te, može biti, osjenjivati čitav bogovetni dan, kao neki Anđeo čuvar. Takva djelovanja blagodati Božje na dušu u vrijeme moljenja znače da je u dušu počeo da se ugnježđuje duh molitveni i da je, shodno tome, očuvanje toga stanja najpouzdanije sredstvo za njegovanje i jačanje molitvenog duha u nama. Na kraju, kada završiš moljenje, ne prelazi istog trena na kakav god druga bavljenja, nego također postoj malo i razmisli što si to upravo radio i na što se time obavezao, i trudi se, ako ti bude dano, da ono što si osjetio na molitvi sačuvaš i poslije nje. Uostalom, onaj ko duhovno ispravno završi svoje molitve, ni sam neće biti voljan da se brzo okrene brigama o poslovima zemnim. Takvo je upravo svojstvo prave molitve! Ono što su naši preci govorili na povratku iz Carigrada - ˝ko okusi sladost, neće gorčinu˝, zbiva se sa svakim ko se na svojoj molitvi dobro pomolio. I treba znati da je kušanje te molitvene sladosti i cilj moljenja i da ako ono odgaja u čovjeku molitveni duh, to biva upravo kroz to kušanje. (Činjenica je, međutim, da ni za kakvim uzvišenim stanjima na molitvi ne smijemo da težimo niti da ih, ne daj Bože, autosugestijom ili, podliježući demonskim zamkama, sami izazivamo – sladost duhovna uvijek je nezasluženi dar blagodati, do koga se dolazi kroz mnoge muke vlastitog duha, koji svoju gordost treba da stradanjem samelje u prah). Ako čovjek bude ispunjavao ova nevelika pravila, uskoro će ugledati plodove molitvenog truda... Svako moljenje ostavlja trag molitve u duši čovjekovoj, a njegovo neprestano produžavanje na ispravan način ukorjenjuje je u njoj, a trpljenje, koje pritom čovjek pokazuje usađuje mu u dušu duh molitveni. Neka vam taj duh molitveni podari Gospod, molitvama Prečiste Gospodarice naše Bogorodice! Ovim sam vam ukazao na prvi, početni način odgajanja molitvenog duha u sebi, izvršenje molitve istovjetno njenom naznačenju, kod kuće, ujutro i uvečer, i u crkvi. Ali, to još nije sve. Na drugi način, ako Bog pomogne, ukazat ću vam sljedećom prilikom. DUŠU TREBA UČITI DA STALNO VAPIJE BOGU... Prošlog puta pokazao sam Vam način da u sebi odnjegujete duh molitveni, upravo kako da moljenje vršite istovjetno njegovom naznačenju. Ali, time se samo postavlja početak umijeću molitve, potrebno je otići dalje . Sjetite se kako se, na primjer, uče jezici. S početka se napamet uče riječi i govori uzeti iz knjiga. Ali, samo se na tome ne ostaje čovjek se trudi da uz pomoć uspije i napokon, stvarno uspijeva da pravilno vodi dug razgovor na jeziku koji uči. Tako treba postupati i u djelu molitve. Mi smo, naime, naviknuti da se molimo molitvama iz molitvenika, dakle, posredstvom gotovih molitava, koje su nam predali Gospod i sveti Oci,

4

kojima je molitva išla od ruke. Ali, na tome se ne bismo smjeli zaustavljati. Potrebno je da se pružamo dalje – da, naviknuvši uhom i srcem da se Bogu obraćamo uz pomoć tuđih riječi, stječemo i vlastito iskustvo uzdizanja k Njemu, te da dospijemo do toga da naša duša vlastitim riječima stupi u molitveni razgovor sa Bogom i sama se ka Njemu uzdiže, u Njemu se samo otkriva i ispovijeda Mu što sve u sebi nosi i što želi. Tome treba učiti dušu. Ukratko ću Vam izložiti što treba činiti da bi se u molitvenom umijeću uspjelo. Ka moljenju Bogu vlastitim riječima vodi i navika da se pobožno, pažljivo i sa osjećanjem molimo i molitvama iz molitvenika. Jer, kao što se iz prepune posude voda samo izljeva, tako će – preko moljenja preispunjenog svetim osjećanjima – i iz našeg srca molitva sama početi da se otima ka Bogu. Ali, postoje i posebna pravila, usmjerena isključivo ka tome cilju, koja svako ko želi da u molitvi ima uspjeha, treba sebi da postavi i da ih ispunjava. Recite, zbog čega se događa da se ponekad i godinama molimo prema molitvenicima, a da molitvu u srcu ipak još uvijek nemamo? Između ostaloga, mislim, i zbog toga što ka Bogu nastojimo da se uzdignemo samo onda kada vršimo molitveno pravilo, dok se u ostalo vrijeme Boga ne sjećamo. Završimo, na primjer, svoje jutarnje molitve i mislimo da smo u odnosu na Boga time sve ispunili! Zatim, čitav bogovetni dan obavljamo sve neki posao za poslom a Bogu se i ne obraćamo, i tek nam uvečer padne na pamet da, eto, uskoro opet treba da stanemo na molitvu i da je obavimo. Tako biva da, kada Bog čovjeku i da neko dobro osjećanje ujutro, ono bude zaglušeno nemirom i dnevnom prezaposlenošću. Zato uvečer i nemamo želju da se molimo – čovjek nikako ne uspijeva da se svlada, da bi makar malo omekšao svoju dušu, i molitva mu uopće slabo napreduje i zrije. Ovu neispravnost (koja je gotovo sveopća?) i treba ispraviti, tj. Treba postići da se duša Bogu ne obraća samo onda kada čovjek stoji na molitvi, nego da se i tokom čitavog dana, ukoliko je to moguće, neprekidno uzdiže ka Bogu i prebiva sa Njim. Zato, u prvom redu, treba tokom dana često vapiti k Bogu kratkim obraćanjima, shodno potrebi duše i tekućim poslovima. Kada, na primjer, nešto počinješ, reci: ˝BLAGOSLOVI, GOSPODE!˝. Kada završiš, reci: ˝SLAVA TEBI, GOSPODE!˝. I ne samo jezikom nego i osjećanjem srca. Čim se u tebi podigne strast, reci: ˝SPASI, GOSPODE, PROPADAM!˝. Kada te pritisne mrak smučujućih pomisli, vapi: ˝IZVEDI IZ TAMNICE DUŠU MOJU!˝. Kada prijeti opasnost da počiniš neprilična djela i kada te grijeh ka njima vuče, moli se: ˝POKAŽI MI, GOSPODE, PUT!˝. Kada te grijesi guše i bacaju u očajanje, zavapi carinikovim glasom: ˝Bože, milostiv budi meni grešnom!˝. I tako u svakoj prilici. A možeš i prosto često da govoriš: ˝GOSPODE, POMILUJ! PRESVETA BOGORODICE, POMILUJ ME! ANĐELE, ČUVARU MOJ SVETI, ZAŠTITI ME! Ili nekim drugim riječima Boga da zazivaš! Samo te vapaje Bogu upućuj što češće, i trudi se da oni iz srca izlaze kao iz dubine iscijeđeni. Ako tako budemo radili, često ćemo Mu se obraćati, i ta učestalost pribavit će nam naviku da sa Bogom u umu razgovaramo. Ali, da bi duša tako počela Boga da zaziva, potrebno ju je prethodno i silom tjerati da sve obraća u slavu Božju, svako djelo svoje, i veliko i malo. To i je drugi način da se duša nauči da se u toku dana češće okreće Bogu. Jer, ako sebi kao zakon postavimo ispunjavanje one zapovijesti Apostolove (1. Kor. 10, 31, da sve u slavu Božju činimo, čak i da jedemo i pijemo, neizostavno ćemo se, prilikom svakog svog djela sjećati Gospoda, i sjećat ćemo Ga se ne prosto hladno, nego sa pažnjom i oprezom, da ne učinimo nešto što ne bi bilo pravedno i da Boga ničim ne ožalostimo. To će nas i tjerati da se Bogu obraćamo sa strahom i da molitveno od Njega ištemo pomoć i urazumljenje. Budući, pak da mi gotovo bez prekida nešto radimo, to ćemo se gotovo neprestano i Bogu molitvom obraćati, i sljedstveno, gotovo neprekidno vježbamo se i u umijeću molitvenog uzdizanja duše k Bogu. Ali, da bi i to, tj. Činjenje svega u slavu Božju, duša vršila kako treba, potrebno je upraviti je (nastrojiti) ka tome od rana jutra, od samog početka dana, prije nego što čovjek iziđe na posao svoj i na poslove svoje do večeri. To nastrojenje, pak, proizvodi se – bogomislijem. I to je treći način da se duša uči čestom obraćanju k Bogu. Bogomislije je pobožno razmišljanje o božanskim svojstvima i djelovanju Božjem i o tome na što nas znanje o njima kao i njihov odnos prema nama obvezuje, to je

5

razmišljanje o Božjoj dobroti, pravednom sudu, premudrosti, sveznanju, svemogućstvu, svugdje prisutnosti, o stvaranju i promišljenosti, ustrojenju spasenja u Isusu Kristu, o blagodati i riječi Božjoj, o svetim Tajnama, o Carstvu Nebeskom. Bilo o čemu od ovoga da razmišljamo, to razmišljanje će nam neizostavno ispuniti dušu pobožnim osjećanjem prema Bogu. Počni, na primjer, da razmišljaš o dobroti Božjoj, i vidjet ćeš da si i tjelesno i duhovno okružen milostima Božjim, i treba da budeš kamen, pa da zbog toga pred Bogom ne padneš na koljena u izljevu smjernih osjećanja blagodarnosti. Počni da razmišljaš o svugdje prisutnosti Božjoj i pojmit ćeš da se ti na svakom mjestu nalaziš – pred Bogom i da je Bog pred tobom, i nećeš moći da ne budeš sav ispunjen pobožnim strahom. Počni da razmišljaš o sveznanju Božjem, i uvidjet ćeš da ništa u tebi nije skriveno od oka Božjeg i zacijelo ćeš odlučiti da strogo paziš na pokrete srca svoga i uma, da ne ožalostiš čime god Svevišnjeg Boga. Počni da rasuđuješ, svako takvo razmišljanje ispunit će ti dušu pobožnim osjećanjima i raspoloženjima prema Bogu. To razmišljanje usmjerava čitavo biće čovjekovo pravo prema Bogu i zato predstavlja najjednostavnije sredstvo da se duša nauči da se uzdiže ka Bogu. Najpristalije i najpogodnije vrijeme za to je jutro, kada duša još nije opterećena mnoštvom utisaka i poslovnim brigama, upravo – poslije jutarnje molitve. Kada završiš molitvu, sjedni i sa mišlju prosvijetljenom kroz molitvu počni da razmišljaš, sada o jednom, sutra o drugom Božjem svojstvu i djelovanju i u duši stvaraj tome saobrazno raspoloženje. I sveti Dimitrije Rostovski pozivao je na pogružavanje u bogomislije i sam mišlju prelazio ili djela stvaranja i promisli Božje, ili čuda Spasiteljeva, ili Njegova stradanja, ili što drugo, i to bi mu dirnulo srce i on bi počeo da izljeva dušu svoju u molitvi. Tako svako može da čini. Truda ne staje mnogo, samo želje i riješenosti treba, a plodova je mnogo. Eto, to su tri načina da se, osim preko molitvenog pravila, duša nauči da molitvom uzlijeće Bogu. Znači, ujutro bar malo vremena valja posvećivati bogomisliju, svako djelo obraćati u slavu Božju, i često se kratkim vapajima obraćati Bogu. Kada ujutro bogomislije bude dobro, ono će u duši ostaviti duboko raspoloženje da misli na Boga. Misao na Boga nagonit će, ipak, dušu da svako djelo svoje i vanjsko i unutrašnje, obavlja sa pažnjom i u slavu Božju i često zazivanje Boga najdjelotvornija su oruđa umne i srdačne molitve. Svaka od njih uznosi dušu k Bogu. Ko odluči da se u njima vježba, taj će uskoro steći naviku da u srcu svom ulazi k Bogu. Trud u tome liči na uspinjanje na planinu. Što se neko više uspinje, to slobodnije i lakše diše. Tako i ovdje: što se neko više navikne na ukazano bavljenje, to više uzvišava dušu, a što se duša više uzvišava, to molitva u njoj djeluje slobodnije. Naša duša je po prirodi obitavateljka gornjeg božanstvenog svijeta. U njemu bi ona trebala da prebiva, ne napuštajući ga za mišlju i srcem ni za trenutak, ali teret zemaljskih pomisli i pristrašća (strasnih vezanosti) pritiskaju je i vuku dole.Načini uznošenja k Bogu na koje smo ukazali, ipak, otržu je od zemlje malo pomalo, a onda će je i sasvim od nje otrgnuti. A kada je budu sasvim od nje otrgnuli, duša će stupiti u svoju oblast i biće joj slatko da obitava gore – da se, sada srcem i mišlju, a poslije i samim bićem svojim, udostoji da prebiva pred Licem Božjim u zborovima Anđela i Svetih, čega neka bi vas sve Gospod udostojio Blagodaću Svojom. Amen. UM I SRCE NEPRESTANO OBRAĆATI BOGU Ukratko sam vam već objasnio dva vida ili dva nivoa molitve – molitvu koja se čita, kada se Bogu molimo tuđim molitvama, i vlastitu mislenu molitvu, kada se kroz bogomislije mislima uznosimo k Bogu, dakle, samo predavanje Bogu svim bićem i često vapijanje k Njemu iz sveg srca. Ali, to još nije sve. Postoji treći vid ili nivo molitve, koji i čini pravu molitvu, a za koji prva dva predstavljaju samo pripremu. To je upravo neprestano obraćanje čovjekovog uma i srca Bogu, koje prati unutrašnja toplina, takozvani Gorenje duha. To je granica do koje treba da dospije molitva, i cilj koji treba da ima u vidu svaki molitveni trudbenik, da se u djelu molitve ne bi uzalud trudio. Sjetite se kako se u zapisanoj riječi Božjoj govori o molitvi

6

˝bdijte i molite se˝ kaže Gospod (Mt. 26, 41). ˝Svakom molitvom i moljenjem molite se u svako doba duhom˝ (Ef. 6, 18), zapovijeda apostol Pavle, objašnjavajući na drugim mjestima zbog čega to treba da bude i je: zato, kaže ˝Što je život vaš skriven sa Kristom u Bogu˝ (Kol. 3, 3), i ˝Što Duh Božji živi u vama˝ (1Kor. 3, 16) i k Njemu zaziva ˝Abba Oče!˝. Iz ovih upustava i zapovjedi ne možete da ne vidite da molitva nije radnja koja se jednom izvrši i prekine, nego je – stanje duha, stalno i bez prestanka, kao što su u tijelu stalni i bez prestanka disanje i kucanje srca. Razjasnit ću vam ovo primjerom. Sunce stoji u sredini, a oko njega sve naše planete i sve te planete teže k njemu i neprestano su mu okrenute nekom svojom stranom. Što je, pak, u svijetu materijalnom sunce, to je u svijetu duhovnom Bog – umno Sunce. Prenesite se mislima na Nebo što će te tamo ugledati? Anđele koji, po riječi Gospodnjoj, svagda gledaju lice Oca svoga Nebeskog. Svi bestjelesni duhovi i svi Sveti na Nebu okrenuti su Bogu, i u Njega upiru oči svoga uma i ne žele da ih od Njega odvoje zbog neiskazanog blaženstva, koje izvire iz toga gledanja Lica Božjeg. To što Anđeli i Sveti čine na Nebu, to mi treba da se učimo da činimo na zemlji – da se navikavamo na Anđelopodobno neprestano stajanje pred Bogom u srcu svome. Samo, onaj ko to dostigne, postaje pravi molitvenik! No, kako se udostojati tako velikog dobra? Odgovorit ću vam kratko: treba se truditi u molitvi – neumorno, revnosno, i sa puno nade, uporno nastojeći da dostignemo to gorenje duha kao zemlju obećanu. Tako uvjerava sveti Makarije Egipatski, koji je na djelu podnio trud i okusio plod molitve. ˝Ako˝, kaže on, ˝nemaš molitvu, trudi se u molitvi i Gospod, vidjevši trud tvoj, po tvome trudu punom trpljenja, budući da usrdno priželjkuješ to dobro, daće ti ga˝ (Govor 10). Trud traje samo do određene granice. Kada se razgori oganj – za koji Gospod i kaže ˝došao sam da bacim oganj na zemlju i kako bih volio da se već razgorio˝ (Lk. 12, 49), - tada se trud prekraćuje i počinje ono lako i slobodno moljenje, koje čovjekovim bićem razlijeva utjehu radosti. Ne mislite da je ovdje u pitanju neko preuzvišeno, za ljude iz svijeta nedostižno stanje. Ne! Istina je da je to stanje uzvišeno stanje, ali je i dostižno za sve. Uostalom, svako u vrijeme molitve ponekad osjeća priliv topline i usrđa, kada se duša od svega odvezuje, duboko ulazi u sebe i plameno se moli Bogu. Eto, upravo to nadolaženje duha molitvenog treba učiniti svojim stalnim stanjem. Kao što sam rekao, sredstvo za ovo je molitveni trud. Kada se drvo o drvo tare, oba se zagrijavaju i daju oganj. Tako će i duša, trvena trudom molitvenim, dati, na kraju, oganj molitve. Molitveni trud predstavlja ustvari ispravno obavljanje onih dvaju vidova molitve o kojima sam već govorio vršenje običnih naših moljenja sa pobožnim trepetom, pa se često uznosi k Bogu kroz bogomislije, obraćenje svega u slavu Božju i česta zazivanja Boga iz srca. I se molimo ujutro i uvečer. Razmak je veliki. Ako se čovjek Bogu obraća samo u to vrijeme, ma kako se tada usrdno molio, u toku dana ili noći sve će se opet rastjerati, a i u vrijeme molitve duša će opet postati hladna i prazna, kao ranije. Neka se ti poslije i opet usrdno pomoliš, ako se opet rasiješ i ohladiš, kakva je korist? To znači – graditi, pa rušiti, graditi i iznova rušiti – samo isprazan trud. Ako, pak, sada sebi odredimo da pravilo vršimo ne samo ujutro i uvečer sa pažnjom i osjećanjima, nego da se, i mimo toga, svakog dana vježbamo u bogomisliju, i ako svako svoje djelo u slavu Božju obraćamo i često uzdišemo k Bogu kratkim molitvenim riječima, mi ćemo i taj dugački razmak između jutarnje i večernje molitve, i obrnuto, ispuniti čestim obraćanjima Bogu, čestim molitvenim radnjama. Neka to i nije neprestana molitva, molitva koja se vrlo često ponavlja, što se češće bude ponavljala više će se približavati molitvi besprestajnoj. U svakom slučaju, ovaj trud stoji na prijelazu prema onome posljednjem vidu molitve, kao neophodan stupanj. Pretpostavimo da ovaj trud ulažete svakoga dana – neizostavno, neumorno, pogledajte što bi trebalo da se desi u vašoj duši. Iz bogomislija će se roditi strah Božji. Jer, strah Božji po sebi je dostizanje pobožnom mišlju i čuvstveno uviđanje beskonačnih Božjih savršenstava i djelovanja. Iz obraćanja svakog našeg djela u slavu Božju rodit će se sjećanje na Boga ili hodanje pred Bogom a hodati pred Bogom znači – ma što da radite, sjećati se da se nalazite pred Bogom. Najzad, iz čestih zazivanja Boga, ili, drugačije

7

rečeno, iz čestih otimanja k Bogu pobožnih osjećanja srca, rodit će se jedno stalno tepanje i pomno, sa toplinom i ljubavlju, njegovanje preslatkog imena Gospoda svoga u srcu. Tada će se neizostavno u srcu razgorjeti i onaj oganj duhovni, o kome sam u početku govori, i donijeti sobom duboki mir, neprestano trezvenje, stalnu duhovnu budnost. Čovjek će tako doći u stanje od kojega mu nešto više na zemlji nije potrebno da želi i koje je istinska zametak vječnog blaženstva. Ovdje se na djelu ispunjava ono što je rekao Apostol ˝Život vaš skriven je sa Kristom u Bogu˝. Kada počnete da se u srcu osjećate kao tijelo sa svih strana obliveno toplinom, kad počnete pred Bogom da se ponašate kao običan čovjek pred nekom značajnom osobom, sa strahom i pažnjom, nastojeći da ga ne ožalostite čime, bez obzira na to što ste dobili dopuštenje da živite i radite slobodno, ili kada vidite da u vašem srcu u odnosu na Gospoda počinje da se zbiva ono što biva u nevjestinoj duši u odnosu na ljubljenog ženika, tada znajte da je skriveni Posjetitelj duša naših blizu, kod samih vaših vrata i da će ući i sa vama večerati. I ovo malo znakova, mislim, dovoljno je za rukovođenje revnosnim tražiteljima. Sve to rečeno je da bi oni, među vama koji usrdstvuju u molitvi, znali koja je krajnja granica molitve, i da pošto su se malo potrudili i nešto malo postigli, ne bi pomislili da su dostigli sve i da stoga ne bi oslabili u trudu te da time ne bi postavili prepreke svome daljem ushođenju stepenicama molitve. Kao što se po velikim putovima postavljaju stupovi, da bi oni koji pješače ili se voze znali koliko su prešli i koliko im još preostaje, tako i u našem duhovnom životu postoje svojevrsni znakovi koji određuju nivo savršenstva života i koji se i nazivaju zato da oni koji revnuje oko savršenstva znaju dokle su došli i koliko još imaju da pređu te da ne ostanu na pola puta i ne liše se tako ploda svojih trudova, koji im je, možda, nadohvat ruke, iza dva ili tri zavoja. Svoju riječ završavam usrdnom molitvom da vam Gospod daruje razum u svemu, da svi izrastete u čovjeka savršena, po mjeri rasta visine Kristove. Amen. DA SE MOLITVA U DUŠI KAO CVIJET RASCVJETA... U tri navrata govorio sam vam o moljenju: o onom kada se molitve čitaju sa pažnjom, o onome kada se sami uznosimo k Bogu umom i srcem, i o onome kada u gorenju duha neprestano stojimo pred Bogom. Razne nivoe i vrste molitve Gospod nam je pokazao da bi svako, po mjeri svojih snaga, mogao udjelovati u dobru molitve. Jer, djelo molitve veliko je djelo. Ono je, kako sam govorio, i svjedočanstvo duhovnog života i, ujedno, hrana njegova. Zato je i potrebno više od svega brinuti se o usavršavanju svome u molitvi. Kako napredovati u određenoj vrsti molitve djelomično sam vam spomenuo. Sada bih htio da iz predostrožnosti napomenem da je teško, čak i jedva moguće, uznapredovati u molitvi, ako se u isto vrijeme ne staramo za druge vrline. Ako molitvu usporedimo sa (tečnim) mirisom a dušu sa posudom za njega, uvjerit ćemo se da, kao što se u posudu koji ima rupe miris ne zadržava, tako se i u duši koja neposjedovanjem neke od vrlina gubi svoju cjelovitost, ne održava molitva. Ako onoga ko se moli upredimo sa cjelokupnošću sastava čovjekovog tijela, izvući ćemo sljedeći nauk: kao što čovjek bez nogu ne može hodati, premda je kod njega sve drugo zdravo, tako Bogu neće moći pristupiti niti će u molitvi do Boga stići onaj tko nema djelatnih vrlina. Pogledajte pouke Apostola i vidjet ćete da molitva kod njih nikada ne stoji sama, no uvijek u svezi sa čitavim nizom vrlina. Evo, kako apostol Pavle oprema kršćanina za duhovnu borbu i oblači ga u sve oružje Božje. Vidite koje je to sve oružje? Remen istine, oklop pravde, obuća blagoviještenja mira, štit vjere, kaciga spasenja, mač Duha koji je riječ Božja (Ef. 6, 14-17). Eto oruđa! I tek poslije svih njih, kao u neku tvrđavu, smješta on svog vojnika u molitvu, govoreći: ˝I svakom molitvom i prozbom molite se u Duhu u svako vrijeme˝(st. 18). I, naravno, samo molitvom moguće je pobijediti sve neprijatelje, ali da bi čovjek bio silan u molitvi treba da napreduje u vjeri, nadi, poznanju istine, pravednosti i svemu drugom. Na drugom mjestu Apostol kao nevjestu Kristovu ukrašavajući vjenčanim haljinama, kaže:

8

˝Obucite se, dakle, kao izabranici Božji... u milosrđe, dobrotu, smirenoumlje(smirenje), krotkost, dugotrpljivost, opraštanje uvreda, ljubav, mir, umudrenje riječju Božjom. I, potom, kao krunu vrlina stavlja molitvu, učeći se psalmima i slavopojima i pjesmama duhovnim, u blagodati (Kol. 3, 12-16). I na mnogim drugim mjestima riječi Božje molitva se predstavlja u nerazlučnoj svezi sa svim vrlinama kao carica njihova, za kojom sve one teže i koja ih sve vuče za sobom ili, još bolje rečeno, kao blago mirisni cvijet njihov. Kao što cvijetu, da bi se pojavio i privukao poglede, treba da prethode listovi i stablo sa granama i korijenjem, tako i molitva, da bi se kao cvijet rascvjetala u duši, treba da prethode i da je prate dobra duhovna raspoloženja i trud na polju molitve: korijenu odgovara vjera, stablu sa granama mnogo djelatna ljubav, listovima – svekoliki podvizi duhovno – tjelesni. Kada je u duši zasađeno takvo sveto drvo, na njemu će i jutrom i večerom i tokom dana, sudeći po svojstvu njegovom, biti slobodno cvijetu molitve da se otvara i miomirom ispunjava unutrašnji dom naš. Sve ovo navodim vam radi podsjećanja da tkogod od vas ne bi pomislio nešto u smislu ˝ja se trudim u molitvi i to je dovoljno˝. Ne, o svemu zajedno treba brinuti i revnovati i u svakoj vrlini napredovati. Istina je da se napredovati u vrlini bez molitve ne može, ali ipak truditi se u vrlinama treba i pri molitvi, da bi nam molitva sudjelovala u čemu god bilo. Treba se moliti i za napredovanje u molitvi, a u trudu molitve treba da bude kao u trudu vrlina. O svemu treba voditi brigu i u svemu sam biti ispravan. To biva kao i sa satovima. Kada satovi rade ispravno i pokazuju vrijeme točno? Onda kada u njima svaki točkić i svaki drugi djelić mehanizma stoji na svome mjestu i u svojoj sklopci. Tako je i sa unutrašnjim našim mehanizmom: ustremljenost duha biva prava kao u strijele – pravce usmjerene ka Bogu, onda kad svi drugi dijelovi duše kao cjeline, stoje u odgovarajućem činu, takoreći obrađeni u svoju vrlinu. A kojim vrlinama treba okružiti molitvu ili kakvim molitveno – vrlinskim životom kršćanin treba da ustroji u sebi, ukazat ću vam ne svojim riječju svetog epikopa Dimitrija Rostovskog, koji to ukratko oslikava u sljedećoj pouci: 1. Kada ustaneš iz sna, neka ti prva misao bude o Bogu, prva riječ i molitva k Bogu, Stvoritelju svome i Održatelju tvoga života, koji je moćan svagda umrtviti i oživjeti, poraziti i iscijeliti, spasiti i pogubiti. 2. Pokloni se i odaj blagodarnost Bogu, koji te je iz sna podigao i nije te pogubio sa bezakonjima tvojim, nego dugotrpljivo očekuje tvoje obraćenje. 3. Postavi početak za ono najbolje, govoreći sa psalmopojcem: ˝I rekoh; sada počeh˝ (Ps. 76, 10). Jer, put ka Nebesima niko dobro ne završava, osim onoga ko svakoga dana dobro počinje. 4. Od jutra budi u molitvi Serafim (= ˝plameni˝), u djelima Heruvim, u ophođenju Anđeo. 5. Vrijeme nipošto uzalud ne rasipaj, troši ga samo na nužno ispravljanje. 6. U svim djelima i riječima i u pomislima um drži u Bogu, ne upisuj um ništa drugo osim Krista, nikakav lik neka se ne dotakne srca čistog, samo obraz čist Krista Boga i Spasitelja. 7. Na ljubav Božju pobuđuj sebe na sve načine, koliko možeš, naročito ovo sa psalmopojcem u sebi izgovarajući: ˝U razmišljanju mome razgorjet će se oganj˝ (Ps. 38, 4). 8. Ako zahtijevaš da neprestano ljubiš Boga, u Njego Prisustvo uvijek pogledavaj unutrašnjim očima i toga radi od svakog djela zlog i riječi zle i pomisli prestani. Zato sve časno, smjerno i sa sinovskom bojazni tvori, govori i pomišljaj. 9. Krotkost neka ti bude za pohvalu, a smirenje čestito. 10. Riječ neka ti bude tiha i smirena, točna i korisna, šutljivost tvoja neka rasuđuje o riječima koje treba da izgovoriš. Prazna i gnjila riječ neka nipošto ne izlazi iz usta tvojih. 11. Ako se dogodi da te spopadne smijeh, dalje od smješka ne idi, i to ne često. 12. Lutnje, prgavosti i svađe kloni se. U gnjevu budi umjeren. 13. U jelu i piću čuvaj uzdržanje. 14. U svemu budi snishodiv i Bog će te učiniti blaženim, i ljudi će te hvaliti također. 15. Smrt je svemu kraj i za nju se svagda treba moliti (˝mirnu, nepostidnu, kršćansku...˝.

9

Vidite kako se veličanstvenim ukazuje život kršćaninu – molitveniku. Istina, ovdje se više govori o molitvi, tj. o umnom i srdačnom obraćenju Bogu, no tu su naznačene i razne vrline i sve one jesu takve da bez njih ne može biti ni molitve, što svako na djelu može da iskusi i pozna, samo neka počne da se bavi molitvom kako treba. Kako ćeš se moliti, ako si opterećen neuzdržanjem ili uznemiren gnjevom i ljutnjom ili ako ne prebivaš u miru sa nekim ili si rastresen brigama i rasijanošću i drugo.? Ako toga i nemaš u sebi, morao bi imati ono što je tome suprotno, tj. vrline. Zato sveti Ivan Ljestvičnik govori o molitvi da je ona mati i kći vrlinama. Neki će čuvši ovo pomisliti: ˝Kako su to veliki zahtjevi? Kako je to breme teško i veliko? Otkud nam snage za to i vremena˝ Ali, nadahnite se, braćo! Sasvim je malo potrebno, treba zaželjeti samo jedno: revnost u Bogu i spasenje u Njemu duše svoje. Duša po prirodi ima mnogo dobroga, samo je ono zatrpano svakom nečistoćom. Čim se u duši rodi revnost u pravcu spasenja i bogougađanja, istog trena svekoliko njeno dobro sabrat će se oko te revnosti i u duši će se odmah javiti ne malo dobra. Potom će revnost, ukrepljivana blagodaću Božjom, uz pomoć ovog početnog dobra, početi da zadobiva i svako drugo (dobro) i da se obogaćuje njime i sve će početi da raste postepeno. Sama revnost već ima zametke molitve. Ona se najprije hrani dobrotom koja se izgrađuje trudom, i rašće i jačat će i uzrast će i počet će da pjeva Bogu u srcu blagoglasnu i mnogo bujnu pjesmu molitvenu. Gospod neka nam pomogne da uspijemo u tome. Amen.

10