Tehnoloski I Okolinski Nivo Razvijenosti Prehrambenog Sektora U Bih

PREHRAMBENI SEKTOR U BIH TEHNOLOŠKI I OKOLINSKI NIVO RAZVIJENOSTI

Urednik: Priprema brošure: Priprema za štampu: Izdavač: Telefon: Fax: E-mail: Web adresa:

Irem Silajdžić Dragana Selmanagić, Jasminka Bjelavac Simone Milanolo Institut za hidrotehniku Sarajevo, ul. Stjepana Tomića 1 Bosna i Hercegovina ++387 33 212 466 ++387 33 207 949 [email protected] www.heis.com.ba

Brošura je štampana u okviru projekta "Jačanje kapaciteta za primjenu integralne prevencije i kontrole zagađivanja u BiH (IPPC-BiH)", financiranog od strane EC LIFE Third Countries Programa i distribuira besplatno svim zainteresiranim stranama.

Sadržaj

Uvod

3

Najbolje raspoložive tehnike u zakonu o zaštiti okoliša/životne sredine

3

Najbolje raspoložive tehnike u okolinskim/ekološkim dozvolama

5

Ključni okolinski problemi prehrambene industrije

7

Trenutni tehnološki i okolinski nivo razvijenosti prehrambene industrije u BIH

9

Trenutni nivo implementacije najboljih raspoloživih tehnika u prehrambenoj industriji u BIH

12

Proizvodnja piva i bezalkoholnih pića Klaonice i prerada mesa Uzgoj i prerada ribe Prerada mlijeka Prerada voća i povrća Naredni koraci

12 14 15 17 18

19

Uvod Industrijska postrojenja iz Bosne i Hercegovine, kao i ostalih zemalja s ekonomijama u tranziciji, suočavaju se s brojnim izazovima i promjenama na putu ka tržišnoj ekonomiji. U području reguliranja odnosa industrijskih aktivnosti i okoliša /životne sredine pred njih je postavljen ozbiljan zadatak pribavljanja okolinske/ekološke dozvole zasnovane na konceptu Direktive Europske unije o integralnoj prevenciji i kontroli zagađivanja (IPPC Direktiva). IPPC Direktiva predstavlja pomak od kontrole i obrade otpadnih tokova prema prevenciji njihovog nastanka. Ona je izraz modernogcjelovitog pristupa zaštiti okoliša/životne sredine i obvezuje na primjenu preventivnih postupaka, odnosno na sprječavanje nastajanja otpadnih tokova, a tek zatim, na primjenu neke od okolišno prihvatljivih tehnika za obradu otpada, onog čije se nastajanje nije moglo izbjeći.

potiče od širokog spektra industrijskih i drugih aktivnosti. Cilj je izbjeći "selidbu" zagađenja iz jednog okolinskog medija u drugi, te da se potakne primjena preventivnih mjera sprječavanja nastajanja otpad nih tokova na izvoru prvenstveno mjerama čistije proizvodnje i primjenom BAT- a (“Best Available Techniques” najboljih raspoloživih tehnika). Koncept integralne okolin ske/ekološke dozvole potiče da se otpad čije se nastajanje nije moglo izbjeći, reciklira ili obradi u skladu sa principom najboljih raspoloživih tehnika i zbrine na okolišno prihvatljiv način. Najbolje raspoložive tehnike uključuje pribavljanje, primjenu, stavljanje u pogon, održavanje i nadzor tehnologija koje su najpogodnije za namjeravanu svrhu. Najbolje raspoložive tehnike se razlikuje u zavisnosti o grani industrije, lokalnim okolnostima, te da li se radi o novom ili postojećem kapacitetu.

Cilj ovakve okolinske/ekološke dozvole je postizanje integralnog pristupa; sprječavanja i kontrole zagađ ivanja koje 3

U t om kontekstu najbolje raspoložive tehnike imaju sljedeća značenja: l 'tehnike' uključuju kako tehnologiju koja se koristi, tako i način na koji je postrojenje oblikovano, građeno, održavano, korišteno ili stavljeno izvan pogona, l 'raspoložive' tehnike znači one tehnike koje su razvijene do takvih razmjera koji dopuštaju njihovu primjenu u određenim industrijskim granama, u ekonomskim i tehnički održivim uvjetima, uzimajući u obzir troškove i prednosti, koriste li se te tehnike ili proizvode u državi, sve dok su razmjerno dostupne kori sniku,

l 'najbolji' znači najdjelotvorniji u postizanju visoke opće razine zaštite okoliša /životne sredine kao cjeline. Popis prihvatljivih tehnika za pojedine industrijske aktivnosti sadržani su u tzv. BREF dokumentima (Best Available Techniques REFerence document Referentni dokumenti o najboljim raspoloživim tehnikama). Referentni dokumenti o najboljim raspoloživim tehnikama sadrže iscrpno, do najmanjih detalja, opisane svaki od dijelova procesa, kao i cijeli proces, dopuštene emisije, potrošnju sirovina, vode i energije za čitav niz industrijskih aktivnosti, pa tako i za prehrambeni sektor. Treba napomenuti da unatoč preciznim mjerama koje se propisuju za pojedine pogone/postrojenja/zahvate , Referentni dokumenti o najboljim raspoloživim tehnikama predviđaju i mogućnost prilagođavanja “tehnike“ lokalnim uvjetima. Na taj način je omogućeno odstupanje od jedinstvenih mjera, ali samo ako su argumenti na liniji ukupnog smanjenja opterećenja okoliša/životne sredine i smanjenja utrošaka energije i sirovina.

Najbolje raspoložive tehnike u Zakonu o Zaštiti okoliša/životne sredine EU Direktiva o integralnoj prevenciji i kontroli zagađivanja implementirana je u Bosni i Hercegovini kroz Zakon o zaštiti okoliša/životne sredine koji je stupio na snagu 2002. godine u Republici Srpskoj, 2003. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine i 2004. godine u Brčko Distriktu. U zakonu o zaštiti okoliša/životne sredine najbolje raspoložive tehnike podrazumijevaju najefektniji i najnapredniji stepen razvoja djelatnosti i

njihovog načina rada koji ukazuje na praktičnu pogodnost primjena određenih tehnika (za obezbjeđenje graničnih vrijednosti emisija) u cilju sprječavanja i tamo gdje to nije izvodljivo, smanjenja emisija u okoliš/životnu sredinu. Zakoni predviđaju i pripremu provedbenih propisa kojim se regulira donošenje najboljih raspoloživih tehnika kojima se postižu standardi kvaliteta okoliša/životne sredine.

Najbolje raspoložive tehnike u Okolinskim/ekološkim dozvolama U skladu sa okolinskom regulativom brojne aktivnosti i industrijski procesi moraju pribaviti okolinsku/ekološku dozvolu. Jedan od uvjeta za dobivanje ovakve dozvole je da operatori pogona i postrojenja koriste najbolje raspoložive tehnike kako bi spriječili ili smanjili negativne utjecaje na okoliš/životnu sredinu.

Svi okolinski utjecaji moraju biti istraženi na potpuno integralan način.

5

Emisije u zrak, vodu i tlo moraju biti istovremeno ocijenjene, zajedno sa ostalim faktorima, kao što su potrošnja sirovina, potrošnja vode, minimizacija otpada, efikasnost korištenja energije, nastanak buke i vibracija, te prevencija akcidenata. Operatori moraju dokazati da njihovi pogoni i postrojenja funkcioniraju na način da se sprječava nastanak emisija u okoliš/životnu sredinu gdje god je to praktično moguće, ili smanjuju emisije do dopuštenog nivoa korištenjem najboljih raspoloživih tehnika. Sa druge strane najbolje raspoložive tehnike također

doprinose racionalnom korištenju energije i štednji prirodnih resursa, smanjuju rizik od akcidenata i omogućavaju da se lokacija nakon što industrija prestane s radom, lakše dovede u prvobitno stanje (sanira). Za ovakav integralni pristup kod pribavljanja okolinske/ekološke dozvole treba osigurati analizu velikog broja pitanja vezanih za zaštitu okoliša/životne sredine značajnih za rad industrije, pažljivo definirati prioritete uzimajući u obzir sveukupne troškove svake opcije za ovakve prilagodbe. Kod odabira najboljih raspoloživih tehnika treba također imati na umu da cijena bude primjerena ekonomskim mogućnostima korisnika.

Ključni okolinski problemi Prehrambene industrije Ve l i k a p o t r o š n j a v o d e predstavlja jedan od ključnih okolinskih problema u prehrambenom sektoru. Najveće količine vode koje se ne ugrade u finalni proizvod, završavaju kao otpadne vode. Općenito, neprečišćene otpadne vode iz prehrambenog sektora sadrže velike koncentracije HPK i BPK. U nekim slučajevima te koncentracije mogu biti i do deset puta veće nego u otpadnim vodama iz domaćinstava. Neprečišćene otpadne vode iz pojedinih prehrambenih sektora, npr. prerada mesa, prerada ribe, prerada mlijeka, te biljnih ulja sadrže izuzetno visoke koncentracije ulja i masti. Također, u velikom broju slučajeva, zbog strogih higijenskih zahtjeva, povećane su koncentracije deterdženata u otpadnoj vodi. Glavne emisije zagađujućih materija u zrak iz procesa u prehrambenoj industriji odnose se na plinove koji nastaju kao produkt sagorijevanja goriva u kotlovnicama, te u procesima termičke obrade proizvoda, prašinu, isparljive organske spojeve i mirise. U slučaju

akcidentnih situacija može doći i do ispuštanja u zrak rashladnih medija koji sadrž e amonijak i halogen. Emisije mirisa predstavljaju lokalni problem vezan za pojedine procese, te za skladištenje sirovina, nus-proizvoda ili otpada. U pojedinačnim slučajevima može se pojaviti i problem povećanja nivoa buke, koji je uglavnom vezan za manevrisanje kamiona i rad rashladne opreme. Čvrsti otpad iz pogona prehrambene industrije se uglavnom sastoji od nusproizvoda, ko-proizvoda i uobičajenog komunalnog otpada. Glavni izvori čvrstog otpada su curenja, prosipanja, prelijevanja, oštećeni proizvodi, itd.

7

Prehrambeni sektor ovisan je o energiji neophodnoj za brojne procese održavanja svježine i sigurnosti hrane. Mehanička i termička prerada predstavljaju najčešće upotrebljavane tehnike za preradu i čuvanje hrane. Obje zahtijevaju značajne količine energije. Za proces termičke prerade iskoristi se oko 30% ukupne energije, koja se potroši u prehrambenom sektoru. Za procese hlađenja i zamrzavanja utroši se otprilike oko 16% ukupne utrošene energije. U narednoj tabeli prikazani su ključni okolinski problemi za n eke o d sekt or a un u t a r prehrambene industrije.

Trenutni tehnološki i okolinski nivo razvijenosti prehrambene Industrije u BIH l Prehrambena industrija predstavlja granu industrije u BiH sa najvećim trendom porasta broja malih i srednjih preduzeća osnovanih nakon rata. Najveći doprinos ekonomskom razvoju zemlje daju industrije prerade mlijeka i mesa, gdje je zapažen najveći rast u broju osnovanih preduzeća u posljednjih 12 godina nakon rata. l Veliki broj industrija u prehrambenom sektoru, uključujući prijeratna i poslijeratna preduzeća, ima zastarjelu neadekvatnu opremu. Ukoliko se radi o prijeratnim preduzećima, jedino u slučaju privatizacije od strane stranog investitora se ulaže u modernizaciju proizvodnje, dok stari vlasnici uglavnom preferiraju rad sa postojećom opremom. Ukoliko se radi o poslijeratnim preduzećima, novi investitori se uglavnom odlučuju za kupovinu rabljene opreme do postizanja značajnijih rezultata u proizvodnji. Samo jedan mali broj srednjih preduzeća, za koja se

smatra da su po kapacitetu značajniji proizvođači u BiH, investiraju u novu i moderniju opremu koja omogućava efikasniju potrošnju sirovina, vode i energije. S obzirom da sistemi l upravljanja u skladu sa ISO standardima nisu zakonom obavezni, preduzeća uglavnom nemaju uvedene te sisteme. HACCP sistem je odnedavno postao zakonska obaveza, te se većina preduzeća odlučuje na uvođenje ovog standarda kao prvog. S druge strane, veće kompanije koje su orijentirane ka izvozu imaju neke od gore spomenutih standarda uvedene i certificirane ili su u fazi uvođenja.

9

l Zaposlenici u industrijama iz prehrambenog sektora nisu svjesni niti su obučavani po pitanju uticaja njihovih proizvodnih aktivnosti na okoliš /životnu sredinu , te njihovoj vlastitoj odgovornosti u procesu sprječavanja nastanka emisija. Ne očekuje se da se ovakva praksa promjeni u narednom periodu, iako preduzeća imaju obavezu dobivanja okolinske/ekološke dozvole i provođenje tamo propisanih mjera za koje će prvenstveno biti zaduženi zaposlenici. Nažalost, dozvola nije garancija da će preduzeće i njegovi zaposlenici postati svjesniji svog okolinskog učinka. Potrebno je napomenuti da je mali broj preduzeća (manje od 10 %) demonstrirao svoju brigu za okoliš/životnu sredinu i uveo sistem okolinskog upravljanja (EMS) prema standardu ISO 14001. l Vezano za potrošnju vode i energije, industrije ne vode evidenciju o njihovoj potrošnji. U slučaju da se vodosnabdijevanje vrši iz gradske vodovodne mreže, praksa je da se instalira samo jedan vodomjer na ulazu u

preduzeće kojim se mjeri zajednička potrošnja svih potrošača u krugu industrije. U takvim situacijama nije moguće saznati potrošnju vode niti procentualnu raspodijeljenost po proizvodnim linijama, odnosno identificirati velike potrošače, te djelovati preventivno na definiranim mjestima. Ista situacija je i sa potrošnjom energije. U slučaju da preduzeće jedan dio vode ili svu vodu crpi iz vlastitog bunara, nerijetko se dešava da se potrošnja uopće ne prati. Podaci o potrošnji vode iz bunara su većinom procjene tehnologa i drugih odgovornih lica u preduzeću. Količine čvrstog otpada l koje nastaju u prehrambenim industrijama su najčešće nepoznanica. Ne vodi se evidencija o količinama i vrstama otpada. Dok je vrste otpada lako identifikovati, količine su najčešće bazirane na procjenama i to na nivou ukupnih količina, a ne po vrstama. Otpad se uglavnom odlaže na postojeća registrirana odlagališta, dok jedan dio industrija ima svoja vlastita nekontrolirana odlagališta. To je posebno problem u slučaju otpada iz klaoničarske industrije. Iako tržište za reciklabilne materijale postoji u BiH (staklo,

papir, plastika) veoma male količine se zaista recikliraju, i to uglavnom papir i karton. U skladu sa Zakonom o l zaštiti zraka, od industrijskih zagađivača se zahtjeva godišnje mjerenje njihovih emisija. Kada je u pitanju prehrambena industrija, emisije se uglavnom odnose na one iz kotlovnica koje se koriste za proizvodnju tople vode, pare i grijanje. S obzirom da je ova obaveza uvedena nedavno, većina industrija nema istoriju mjerenja već se prva mjerenja rade upravo u svrhu izrade Planova aktivnosti koji se predaju za dobivanje okolinske /ekološke dozvole. Na osnovu nekoliko raspoloživih mjerenja, može se zaključiti da su emisije iz kotlovnica koje pripadaju industrijama iz prehrambenog sektora u granicama dozvoljenih, te da one ne doprinose značajnijem porastu zagađenja zraka u područjima u kojima se nalaze. Ključni okolinski problem l u prehrambenom sektoru predstavlja ispuštanje otpadne vode visokog organskog opterećenja, i to najčešće direktno u okoliš/životnu sredinu. Industrije većinom imaju izgrađene septičke jame koje nisu dovoljne i ne

predstavljaju adekvatan uređaj za tretman vode iz ove industrije. Stoga, skoro u devedeset posto slučajeva otpadna voda neprečišćena završava u okolišu/životnoj sredini. Neke od prijeratnih industrija imaju postrojenja za prečišćavanje otpadne vode (uglavnom samo predtretman), koja su slabo održavana i imaju zastarjelu elektro-mašinsku opremu. Može se reći da ni ta postrojenja ne tretiraju vodu do nivoa propisanog zakonskim propisima iz oblasti voda. Također se ne vodi ni evidencija o količinama otpadnih voda koje se ispuštaju u okoliš/životnu sredinu. Monitoring kvaliteta otpadne vode se radi jednom u dvije godine, kako je propisano zakonskim propisima iz oblasti voda, i to u svrhu plaćanja vodoprivrede naknade. Vezano za mjere l sprječavanja nastanka zagađ iva nja i upotrebi

11

najboljih raspoloživih tehnika, primijećeno je da preduzeća praktikuju veoma mali broj mjera, i to onih koje ne zahtijevaju značajna finansijska ulaganja. To su uglavnom jednostavne mjere kao što su instalacija odvoda sa rešetkama u podu kako bi se spriječilo dospijeće krupnih materija u otpadne tokove, upotreba mašina pod pritiskom za pranje, ugradnja automatskih lavaboa, prakticiranje suhog čišćenja prije pranja sa vodom, montiranje prskalica na

gumena crijeva, odvajanje krvi, kiselgura, sirutke i sl. iz otpadnih tokova, kompostiranje organskog otpada i stočnog izmeta i recikliranje reciklabilnih materijala iz otpada. Veoma mali broj preduzeća praktikuje ponovnu upotrebu i recikliranje vode. Primijećeno je da industrija prerade mlijeka i piva uglavnom imaju ugrađen CIP sistem pranja i praktikuju neke od mjera preporučenih evropskim najboljim raspoloživim tehnikama. Međutim, treba napomenuti da je primjena ovih mjera većinom vođena ekonomskim, a ne okolinskim motivima.

Trenutni nivo implementacije najboljih raspoloživih tehnika u prehrambenoj Industriji u BIH U nastavku je data usporedba postojećeg stanja u pojedinim granama prehrambene industrije u Bosni i Hercegovini u odnosu na zahtjeve koji su sadržani u Referentnom dokumentu Europske Unije (BREF) o najboljim raspoloživim tehnikama u prehrambenoj industriji.

Proizvodnja piva Postojeći pogoni za proizvodnju piva uglavnom imaju implementiran sistem upravljanja kvalitetom u skladu sa standardom ISO 9001, sistem okolinskog upravljanja u skladu sa ISO 14001 i standard HACCAP. Postoji organizirana obuka zaposlenika kako bi

postali svjesniji okolinskih aspekata poslovanja kompanija, te njihove osobne odgovornosti. Postrojenja su opremljena modernom opremom kojom se optimizira potrošnja vode i energije te minimizira nastanak škarta.

rešetkama u podovima kako bi se spriječilo dospijevanje organskih nečistoća u otpadne vode. Upotrebom automatskih l visokotlačnih mašina, pjenomata i prskalica za pranje pogona i dvorišta, omogućava se kontrola potrošnje vode. l Izdvajanje kiselgura i dijela pivskoga kvasca u posebne taložnike, tako da se isti ne ispušta u otpadne vode. l Upotrebom flotacijskih tankova za vodu koja se cijedi iz mašine za pranje. l Izdvajanje toplog i hladnog taloga u posebni taložnik, tako da se isti ne ispušta u otpadne vode. Svi električni vodovi se l razdvajaju po prostorijama i pogonima tako da ne dolazi do bespotrebnog korištenja električne energije.

Upotreba najboljih raspoloživih tehnika se sastoji od sljedećih tehnika: Prakticiranje suhog l čišćenja prije pranja vodom kako bi se uklonile eventualno organske nečistoće i trošilo manje vode. l Instaliranje sifona sa 13

Klaonice i prerada mesa U pogledu tehnološke opremljenosti na terenu je prisutan široki dijapazon od velikih proizvođača koji posjeduju izvrsno opremljena postrojenja i proizvode u skladu sa standardima Europske unije, do malih zanatskih pogona vrlo slabo opremljen ih. Veliki proizvođači usvajaju Dobre proizvođačke prakse i HACCP prakse (analiza opasnosti i kontrola kritičnih tačaka). Međutim, niko od njih ne posjeduje implementiran sistem okolinskog upravljanja (EMS) prema ISO 14001. Upotreba najboljih raspoloživih tehnika se sastoji od sljedećih tehnika: Postavljanje rešetki iznad l kanala za odvod tehnološke otpadne vode kako bi se spriječilo da čvrsti ostaci dospiju u otpadnu vodu. Kompanije redovno l primjenjuju suho čišćenje opreme i instalacija, prije čišćenja vodom. Klaonice obično primjel njuju tehnike za odvojeno prikupljanje krvi, mada ne

postoji poseban tretman ovako prikupljene krvi i ona završava na komunalnim odlagalištima. Đubre, sadržaj želudca i l crijeva, nejestivi proizvodi poput dlake, kostiju, perja i masnoće izdvojene iz otpadne vode pomoću mastolova, organska materija (ostaci mesa) se posebno prikupljaju i odvoze od strane komunalnog preduzeća za otpad na konačno odlagalište. Proizvodnja se odvija u l skladu sa zahtjevima tržišta tako da je nabavka sirovina i plasiranje gotovih proizvoda u skladu sa potrebama, te ne dolazi do dugog zadržavanja robe u skladištu.

nastajanje nepotrebnog otpada. Veličina i količina hrane se pažljivo prilagođava veličine ribe, kao i temperaturi vode. Ovim se također minimizira nastanak otpada i poboljšava kvalitet efluenta.

Uzgoj i prerada ribe Uzgajivači ribe koriste metode uzgoja koje zauzimaju velike površine, kao što su riblji kavezi i betonski bazeni za ribu. Ovo ujedno predstavlja i vrlo efikasan način uzgoja ribe, sa potencijalnim prinosom do 150 tona ribe po hektaru površine bazena ili kaveza. Ribogojilišta koriste dobre prakse hranjenja, međutim to je više povezano sa ekonomskom brigom nego sa brigom za okoliš/životnu sredinu. Većina ribogojilišta imaju instalirane automatske ili polu-automatske hranilice kojima se optimizira proces hranjenja i sprječava

Riblja hrana se uglavnom uvozi iz Danske i Holandije. Hrana je proizvedena u skladu sa EU standardima sa visokim stupnjem iskorištenja. Naime, većina ribogojilišta koristi približno 1,1 kg riblje hrane za uzgoj 1 kg ribe. Na ovaj način proizvođači minimiziraju upotrebu sirovina, te smanjuju teret zagađenja koji dospijeva u vodu. Navedena potrošnja hrane je u potpunosti u skladu sa najboljim raspoloživim praksama u sektoru uzgoja ribe. Ne postoji praksa ponovne upotrebe ili recirkulacije vode ili čvrstog otpada. Čvrsti otpad se odlaže

15

na deponijama za komunalni otpad, bez ikakvog prethodnog tretmana. Količine otpada trenutno nisu dovoljne kako bi se pokrili troškovi vezani za njegovu ponovnu upotrebu ili recikliranje. Potrebno je naglasiti da odlaganje zasigurno predstavlja loš izbor za materijale koji mogu poslužiti za druge namjene. Što se tiče okolinskog aspekta, odlaganje kako organskog, tako i neorganskog otpada od uzgoja ribe predstavlja posljednju od opcija u nizu. Postojeći pogoni za preradu ribe u Bosni i Hercegovini nemaju implementirane niti ISO 9001 niti sisteme okolinskog upravljanja. Upotreba najboljih raspoloživih tehnika se sastoji od sljedećih tehnika: Postavljanje rešetki iznad l kanala za prikupljanje tehnološke otpadne vode kojima se sprječava dospijevanje čvrstih čestica u otpadnu vodu. Kompanije primjenjuju l tehnike suhog čišćenja opreme

i pogona, uključujući i odmah nakon eventualnih prosipanja, prije čišćenja vodom. Za pranje se koriste l uređaji pod pritiskom kojima se štedi voda. Većina riblje utrobe se l vadi ručno i odlaže na posebna mjesta u okviru pogona. l Kompanije pažljivo planiraju svoju proizvodnju kako bi minimizirali nastanak otpada. Imajući u vidu činjenicu l da prerađivači u Bosni i Hercegovini uglavnom koriste sirovinu sa vlastitih ribogojilišta, time osiguravaju sirovinu visoke kvalitete, te na taj način minimiziraju nastanak otpada iz proizvodnje.

Prerada mlijeka Veće mljekare uglavnom imaju implementiran HACCP standard ili su u procesu uvođenja istog. Osim HACCP-a nije uveden nijedan drugi standard. Ti p i č n e m j e r e k o j e s e primjenjuju danas u mljekarama u BiH su one koje ne zahtijevaju visoke investicione troškove, osim u slučaju instaliranja CIP sistema za čišćenje koji je poznat po racionalnoj potrošnji vode. Ipak CIP sistem za čišćenje se može pronaći samo u većim mljekarama u BIH. Upotreba najboljih raspoloživih tehnika se sastoji od sljedećih tehnika:

l U nekim mljekarama rashladna voda se reciklira i koristi u procesu pasterizacije. l Korištenje automatskih ventila za zatvaranje na lavaboima i sudoperima. l Korištenje suhog čišćenja prije čišćenja vodom. l Postavljanje sifona sa mrežom što sprečava ulazak čvrstih materija u otpadne vode.

17

Prerada voća i povrća Postojeća preduzeća prerade voća i povrća uglavnom nemaju implementirane sisteme upravljanja prema standardima ISO 9001 ili 14001. Trenutačno, oni su u fazi njihove implementacije, kao i certifikacije HACCP standarda. Upotreba najboljih raspoloživih tehnika se sastoji od sljedećih tehnika: Lavaboi imaju automal tsko reguliranje redukcije potrošnje vode. Za procese čišćenja i l pranja upotrebljavaju se maši-

ne pod visokim pritiskom. Kompanije primjenjuju l tehnike suhog čišćenja opreme i pogona, uključujući i odmah nakon eventualnih prosipanja, prije čišćenja vodom. Sifoni i specijalni filteri sa l rešetkama su instalirani u podovima, kako bi se spriječilo dospijevanje sirovina u otpadne vode. l Organski otpad se odvaja i u nekim slučajevima kompostira. Općenito, mali dio ovog otpada se upotrebljava za ishranu životinja. Folija, papir i plastični otpad se odvaja posebno za reciklažu. Proizvodi se zaleđuju u tunelima za brzo hlađenje i zamrzavanje.

Naredni koraci Naredni logičan slijed koraka je izrada vodiča o najboljim raspoloživim tehnikama po pojedinim industrijskim sektorima i granama, koji bi odražavali stanje u privredi Bosne i Hercegovine i služili kao pomoć kako industriji, tako i nadležnoj administraciji u postupku ocjenjivanja zahtjeva za okolinsku/ekološku dozvolu i njenog izdavanja.

raspoloživih tehnika ne smije biti kočnica ili smetnja u razvoju privrede u Bosni i Hercegovini već akt kojim će se zaštiti okoliš/životna sredina i zdravlje ljudi.

Okolinska/ekološka dozvola bazirana na principu integralne prevencije i kontrole zagađivanja kroz primjenu najboljih 19