Tadeja - Pouke

POUKE OCA TADEJA Bog naš došao je među nas da opet dovede u prvobitno stanje one koje je stvorio. On je sve učinio da Ga čovjek može razumjeti. On je mogao da spasi čovječanski rod i drugim načinom, ali čovjek kad je pao, sam je poremetio sav unutrašnji umni aparat i onesposobio se za dobro. Potpao je u vlast duhova zlobe, dragovoljno im se predao u zarobljeništvo. Zlo koje postoji Bog nije stvorio. Zlo je od umnih, misaonih duhova koji su otpali od ljubavi božanske, koji su se okrenuli prema svojoj osobnosti i ostali nepokorni; počeli su umovati svoje umovanje, ali ma koliko se svaka umna sila koja nije sjedinjena sa izvorom života trudila da nešto dobro učini i govori, sve što ona radi posoljeno je smradom paklenim, jer je jedino Bog izvor mira i radosti, ljubavi i pravde i dobrote. Sva stvorena bića su ograničena, a ono što je ograničeno nije savršeno; nego im je dano da se usavršavaju. Međutim, pala su; prvo nisu sačuvali svoje dostojanstvo anđeli, pa poslije na zavisti tih duhova koji su pali i naši praroditelji Adam i Eva su pali. I evo, i u nama se isto ukotvila ta osobina - paklena zavist. Zavist ne preza od čega, i Bogu u lice govori protivno stalno, svagdje i na svakom mjestu. Bog je sav ljubav, a zavist ne trpi da se dobro nekome bližnjem učini. Jedan od bogonosnih otaca, sveti Nil Mirotočivi (javljao se monahu Teofanu, koji je u 18. vijeku živio u njegovoj pešteri) objašnjavao je mnoge tajne iz Carstva nebeskog. I kaže da je zavist žig antikrista na srce čovjeku. Kako je to za nas strasna stvar! A mi često puta zavidimo bližnjima svojim, čak i svojim najrođenijima nešto zavidimo. I ne obraćamo pažnju na to da se liječimo, da dođemo k sebi. Bog naš, Isus Kristos, je savršeni Bog i savršeni čovjek. On kao savršeni Bog sve obuhvaća ljubavlju, bezgraničnom ljubavlju. On je i kao savršeni čovjek mio svakoj duši koja mu pristupa. Nama sve nekako izgleda da nam je daleko ta ljubav Božja, da je Bog mnogo daleko od nas. Ustvari, mi se udaljavamo. A On ne može da se odvoji od nas jer je On život. On je sav ljubav. Kad bismo i mi imali prema Njemu takvu ljubav, pristupali Mu kao prema svom iskrenom prijatelju... Ali mi ne pristupamo na takav način, nego sve nekako izolirano, nekako bitno; i kad se molimo i kad nešto dobro činimo, sve nekako kao da smo suviše bitni. A On traži od nas da budemo prirodni. On nam je pokazao kako je među nama živio: prostodušno, smireno i krotko. Kakve nas je Gospod stvorio, takvi da Mu pristupamo. Kako dijete bezazleno da Mu pristupamo. Njemu, Gospodu, mila su dobra djela koja činimo. Milostinju i sve što činimo radi spasenja našeg, radi koristi bližnjih i svete Crkve, sve je dobro i milo Gospodu. Ali je Gospodu najmilija i najdraža ljubav bezazlena, prostodušna, djetinja, koja se tako priljubi k srcu Njegovom. Eto što je Gospodu najumivenije od nas što On traži. A to može svaka duša. I bogat i siromah, i star i mlad... Nekako se stalno vraćam na tu temu, uvijek bih to ponavljao, da se naučimo kako da se približimo svome Roditelju, kako da Mu se približimo srcem, cijelim svojim bićem; kako da Mu budemo omiljeni kao što su anđeli i sveti. Jer smo mi mnogo prljavi, nečisti. On ne gleda na našu prljavštinu i nečistoću kad Mu pristupamo od srca, prihvaća nas odmah. Kad se nešto ogriješimo o svoga Roditelja pa mu od srca pristupamo, sve nam prašta, kao da ništa nije bilo. On, Gospod nas, bezgraničan je u ljubavi, neiskazano. Trebalo bi da Mu pristupamo iskreno i da budemo stalno sa Njim, jer On je stalno sa nama. On pokreće naš život i želi da Ga razumijemo i shvatimo. Sav Njegov život na zemlji bio je prirodan, takav da ga čovjek može shvatiti; rekao je da je On ljubav, objasnio nam da je Bogu tako omilio svijet da je dao svoga Sina Jedinorodnoga radi spasenja čovjeka. Otkrio nam je tajnu, mnogo nam je otkrio. Uzvisio

1

nas je iznad svih stvorenja; priroda čovjekova uzdignuta iznad svih stvorenja ušla je u tajinstvo svete i životvorne Trojice. Pa što možemo mi kao ljudi više željeti od toga da budemo jedno sa svojim Bogom, sa svojim Roditeljem? Zato bismo trebali za to kratko vrijeme života da naučimo kako da Mu pristupimo. Pošto mi svoje vlastite snage nemamo, moramo da Mu pristupimo kao bezazlena, prostodušna djeca, od srca, da Ga molimo da nas nauči kako da budemo dobri, kako da Ga silno ljubimo kao što Ga ljubi Majka Presveta, anđeli i sveti. Neće nas Gospod ostaviti tako sirote ako Mu stalno budemo pristupali od srca. On očekuje da se naše srce, naša duša rasplamsa još jačom željom i čežnjom za Njim. Da nikada ne otpadnemo od Njega, od Njegove ljubavi. Često sa nama bivaju mnoge nevolje i teškoće ovdje na zemaljskoj kugli, a sve to jer se nismo još smirili. Kad se duša smiri i pokori volji Božjoj, onda prestaju za nas stradanja i patnje. Jer tada su i stradanja i patnje nekako mili srcu i duši. Sasvim se drugo razumijevanje života kod nas pojavljuje; ne mudrujemo više po ovome svijetu, kao što svijet mudruje. Shvaćamo drugačije. Sve što pogledamo, sve nešto blistavo, sve umiljeno. Sve nam je dobro zato što je Bogu sve omiljeno. Njegova smo stvorenja i sve što je stvoreno Njegovo je. I On je to stvorio radi sebe, dakle za sebe, da budemo učesnici u Njegovoj božanskoj ljubavi i božanskom miru i radosti. Eto, kao što vidite, treba da se lijećimo, da ne primamo zavist k srcu; zavist razara unutrašnji mir i pokoj duše. Na primjer mirni smo, tihi, i došao nam neki prijatelj i ispričao o nekome ko nas je nekad mnogo vrijeđao da ima puno uspjeha u životu, da je nešto postigao; i budući da mu nismo oprostili, odmah se kod nas pojavi duh zavisti. Eto kako ne obraćamo pažnju. Neprestano moramo biti na molitvi i ne primati prijedlog duhova zavisti. Sveti Oci kažu: ako se odbaci prijedlog duhova zlobe, pobjeda je dobivena bez borbe. Oni su to iz iskustva govorili. Ako se prijedlog odbaci, pobjeda je dobivena bez borbe. Duhovi pod nebom stalno pletu mislene zamke. Kad je prepodobni Antonije vidio što sve duhovi zlobe pod nebom mreže i postavljaju, uzdahnuo je i rekao: Bože moj, ko može od ovoga da bude spašen? I čuo je glas: Samo smireni i krotki prolaze. Štoviše, njih se to i ne dotiče. Vidite, kad se duša smiri, kad se pokori volji Božjoj, duhovi zlobe više nemaju vlasti nad njom. Jer je ona pod okriljem blagodati Svetoga Duha, ognjem božanskim skrivena. Zato, blago meni, da pripadnemo od srca Gospodu, da se molimo da nas nauči da budemo dobri kao što su dobri anđeli i sveti. Kako je dobro među dobrima biti, među onima koji svetim životom žive! Ovdje, na zemlji, ljudi treba da se potrude da ne primaju prijedlog duhova zlobe. Sv. Oci govore da treba dobro da pazimo, da budemo na straži, da znamo kako je svaka misao koja nam remeti unutrašnji mir od pakla upućena. I taj prijedlog da ne primamo, da ga odbacimo odmah! Ako se suglasimo i počnemo da besjedimo sa njim, uplitat će nas u mreže paklene. Od te jedne misli paklene naroje se mnoge i tek poslije čovjek vidi kuda je zašao i što učinio. Jedno zlo na drugo se nadoveže, pa poslije kad dođe sebi čovjek kaže: Što mi je sve to trebalo, bio sam miran, tih, i odjednom se sve pokvarilo. A pokvarilo se zato što nismo stražarili. Ljubav, radost i mir, to su božanski darovi, božanske osobine. One pojedinačno čuda mogu da stvaraju. Ljubav sjedinjuje sve u jedno; mir isto tako zrači iz čovjeka, daje tišinu; radost čini da se skine teret sa čovječje duše: kad dođe neka radosna duša kod tužne pa mu kaže kakve blage, tihe misli, odjednom kao da je svanulo. Znači, pojedinačno ljubav, mir i radost čine čuda, ali sjedinjeni u jedno mogu zapovijedati svim stvarima. Kad su sjedinjeni i učvršćeni u srcu, kuda god takva duša uputi misli javlja se mir, jer iz nje zrači mir. Sveti Oci kažu da može gore da premješta. Bivaju iscjeljenja, na primjer, Gospod je pokazao kako, i 2

kazao da ćemo to činiti Njegovom božanskom snagom. Biće takvi znakovi: na bolesne stavit ćemo ruke i iscijelit će se. To su istinite riječi Božje. Ali, mi smo izgubili dobrotu koju nam je Gospod dao, pa smo se misleno upleli kao pile u kucinu i nikako da se ispetljamo, da bude mir u našem srcu. Moramo obratiti pažnju da u naše srce ne ulazi ono što remeti mir. Sveti Oci prokrčili su nam put i pokazali kako treba da se potrudimo s Božjom pomoći. Gospod traži da po razumu, sa puno razumijevanja, odbacimo zlo i primimo Njega i Njegovo dobro u srce. Zato se moramo obratiti Gospodu, jedinom izvoru života. Da se srodimo s Njim, jer smo se odrodili. Mi se nekad odrodimo i od svojih najbližih. A često puta se i uz svoje najbliže osjetimo usamljeni, zbog toga što smo se udaljili od istinskog našeg Roditelja. Udaljili smo se misleno, umno-misleno. Duhovni život je umni i misaoni život. Zato moramo da obratimo pažnju na to što se u nama roji, da molimo danonoćno Gospoda da nas izbavi od svakog zla, da nas očisti i da nam snage da odbacimo prijedlog duhova zlobe. Ako primimo prijedlog, onda se nešto i suglasimo, odmah počinje borba, mi odbijemo jedno a oni predlažu drugo, treće, četvrto... I nemamo mira, nemamo pokoja. Onda da se srcem i umom obratimo Gospodu: "Gospode, evo nemam snage, nisam se naučio od mladosti, ostario sam u zlu, zlo moje sa mnom je ostarjelo, pa sad treba mnogo truda da se to izbaci i iskorijeni iz mene. Ali Ti si silan i moćan, nauči me da budem bezazlen, prostodušan, krotak i smiren. Nagradi me Tvojim božanskim osobinama, kao što nagrađuješ Tvoje anđele i Tvoje svete". I tako, stalno u prostoti srca i svojim riječima svaka duša da pripadne Gospodu. Zato nam je neophodna molitva, ma kako bila kratka, da čim ustanemo s kreveta, od sna, odmah blagodarimo Bogu što nam je dao svoju milost da proživimo noć. Kad dođe večer, da blagodarimo na svemu, jer Gospod je životodavac koji daje. Tu pokazujemo svoju ljubav prema Njemu i On će da nas priljubi k Sebi. Kad duša zavoli molitvu od srca, onda poslije ne može da se odvoji od svoga Roditelja. Stalno je sa Njim, bilo da razgovara s ljudima, bilo da je na poslu, na radu. Uvijek je sa Njim, i kreće se u prisutnosti Njegovom kao što se anđeli i sveti kreću. Eto to je zalog Carstva Nebeskog još ovdje na zemlji. Nijednom misaonom potezu iz duše ne smije biti centar neki od predmeta ovdje na zemlji. Misaoni centar ljubavi je Gospod i sa Gospodom ljubimo sve. Kroz Njega i u Njemu je sve. Ne smijemo da se vezujemo za predmete. Anđelski činovi se ne zaboravljaju misleno u tvarima. Oni gledaju tvar, ali se misleno u njoj ne zaboravljaju. Jer, njihov misaoni centar je zarobljen jedino silom božanskom, sa kojom sve ljube. A mi kad vidimo neku stvar nama privlačnu, prilijepimo se za nju. I ako duže tako ostane, ona nam postaje idol. Umjesto Boga, u našem srcu je tada taj predmet, bilo živ bilo mrtav. Božanska ljubav ne trpi egoizam. A čovjek kad je pao ispraznio se, i nema nikoga bližeg nego svoju osobnost. On se svojoj osobnosti okrenuo i čuva je: ne dozvoljava da ga neko vrijeđa, želi da se o njemu sve dobro misli, a pri tome ne obraća pažnju kakvim životom živi, što radi i kako radi. Ne obraća pažnju jer je sav koncentriran na svoju osobnost. Mi moramo sebe da prezremo za ljubav Gospoda, da tog "gospodina Ja" ne samo odbacimo, nego i - ubijemo. Ako on ne bude mrtav, ne možemo da se sjedinimo sa Gospodom, uvijek će da strši taj naš "gospodin Ja". Jer on je veliki gospodin i ne može da savije šiju, on je visoko. Gospod nam je pokazao kakvi treba da budemo: smireni, ponizni, pokorni volji Božjoj. Ali mi hoćemo sve da ustrojimo po našem mišljenju. Mučimo sami sebe, izmučimo se i - ništa nismo uradili! Neće ovaj svijet kako mi mislimo. I "gospodin Ja" se onda mnogo ljuti što nije onako kako on misli. A onaj ko se smirio ne razmišlja o sebi kao da je on nešto, znajući da je ništa, da je trulež. Ako nas ne bi Gospod čuvao, ako nas ne bi držao, ma ne bi bilo ništa od nas! Ništa, samo blato.

3

Srce je hladno kad je rasijano. Duša nije kod kuće, ona luta. Kad je kod kuće, onda ona zagrijava i srce. Čim izađe vani, odmah tuku. Van kuće tuku, misleno tuku. Jedna misao se prima, druga odbija, i srce se lomi i postaje hladno. A kad duša dođe sebi, kad se pomiri sa Gospodom, tad je Gospod u centru života, i tad je blago i toplo. Gospod gleda na dubinu srca, što ono tamo želi i čemu čezne. I ako duša ne može odmah da dođe sebi, Gospod će u svoje vrijeme opet sve očistiti i privući da dođe duša sebi, k centru, i duša će da se smiri. Ali ako u dubini srca ima nešto što nije raščišćeno, nešto što teži ovome svijetu i vezivanju za ovaj život, onda će naše lutanje biti dugotrajno i mnoge ćemo muke i nevolje imati. Više ćemo imati mi koji smo, eto, pobožni nego oni koji nisu. Zato što oni nemaju taj unutrašnji bol, ne razmišljaju o vječnosti, njima je sve ovozemaljsko: da se uživa, da se jede, pije... Tu je njihova pažnja, a mi smo podvojeni, hoćemo da smo sa Gospodom a nismo raščistili svoje materijalne prilike zemaljske, sa čime naše srce još ima mnogo veze pa je zarobljeno. Treba planove i želje zemaljske odbaciti od srca, tek onda mi možemo sa Gospodom ljubiti iskreno i bližnjega svoga. Inače se naša ovozemaljska ljubav prilijepi sad za jedno sad za drugo, a to je sve nepostojano, ništa nema od toga. I ta nepostojanost lomi, stalno nas lomi. Život ne primamo sa razumijevanjem, nego površno. Sve što planiramo da uradimo mora da bude sa jednom mišlju i jednom željom, jer Gospod to traži. Da svi budemo u jednomisliju. Molio se Gospod za to da budemo jedno. A mi se stalno podvajamo, i u svom porodicom krugu se podvajamo. Nije to dobro, opet to čovjek hoće da se izvrši njegova volja. Razumijem to onda kad je u kući domaćin ateista, a dogodi se da Gospod pozove nekog člana porodice. Ali ta duša koju Gospod pozove mora mudro da djeluje. Nikako ne smije misleno da ratuje sa svojim domaćinom, inače tu nema napretka. Ne smije da postane razbojnik koji ubija svoje najrođenije svojim mislima i željama. Druga je stvar ako se mi predamo Gospodu, a domaćin kaže: "Odrekni se!" Onda mi nisi roditelj, onda mi nisi ni bližnji. Ja ne mogu da se odreknem Gospoda, ja sam sjedinjen srcem sa Njim, ja sam Njegov i Njegov božanski život je u meni; ja ne mogu da se odreknem Gospoda, a ti kako hoćeš. Ali opet ne smijemo ništa uvrjedljivo da pomislimo u srcu jer i najmanja takva misao remeti nam mir. U nama se stanje pogoršava, a kod naših bližnjih zaoštrava. I najmanja misao koja nije zasnovana na ljubavi razara mir. U porodici u kojoj ima više članova dovoljno je da je samo jedna osoba nezadovoljna - ne mora ona to ničim da izražava, dovoljno je da počne da umuje kako se njoj nanosi nepravda i kako se sa njom ne postupa dobro - pa da se poremeti mir u toj porodici; ona to svojim mislima poremeti. I svi su nezadovoljni, a ne znaju otkuda to. Prema bližnjima treba imati podjednak odnos. Ne smijemo da dijelimo ljude: ovaj mi je simpatičan, ovaj antipatičan. Jer onda ste ovoj drugoj osobi objavili rat. I neće vas trpjeti. Iako vi u vanjštini niste dali povoda, ni riječima ni pokretom, u unutrašnjosti ste, svojim mislima, to izazvali. Mi kršćani smo se krštenjem obukli u Krista, obukli smo se u Boga, a Bog je ljubav. I kako to, sjedinili smo se sa Gospodom u krštenju, a ustvari ratujemo protiv Njega! Kako ratujemo? Mislima, upućujemo zlu misao našem bližnjem i daljnjem. Čim se u nama rodi jedna misao koja nije zasnovana na ljubavi, znajmo da smo primili uplive duhova zlobe. Primajući misao zla, primamo samoga vraga u tijelo. Duhovi nisu vidljivi, mi im dajemo tijelo da budu vidljivi. Zlim duhovima mi dajemo tijelo da budu vidljivi za ovaj svijet, da možemo da ih vidimo kako izgledaju. Ono zlo što se manifestira kroz čovjeka, to vidimo duha koji je okupirao dušu tog čovjeka i pokazuje se kroz njega, psuje... Ne vrijeđa Gospoda ta duša, ona je rođena kršćanska, nego onaj koji je nju okupirao i zauzeo poziciju, pa drma kako on hoće. I umjesto da razumijemo što je život, mi se protivimo i upućujemo zlu misao čovjeku. Tako i sami 4

postajemo zli. Koliko puta smo se prognjevili na one čiji je odnos prema nama bio nekorektan ili uvrjedljiv? Pomislimo mu zlo, znači ubijamo mu dušu! Jer se pred Bogom prima sve ono bilo dobro bilo zlo - što je sjedinjeno misleno sa osjećajima srca, i srca sa dušom. Zato treba sa razumijevanjem da opazimo zlo i sa razumijevanjem prihvatimo dobro. Da stalno budemo na straži i ne puštamo da u našu klijet uđu oni što ne misle dobro. "Molite se bez prestanka", naređuje apostol. Unutrašnja molitva, ona je trud samoga čovjeka. Jer kroz molitvu se čovjek približava srcem Gospodu, a pali duhovi gledaju da ga vežu za bilo kakav ovozemaljski predmet. U molitvi prvenstveno treba da se ima pažnja. Bez pažnje molitva ne vrijedi ništa, ali ako se sasvim ostavi, onda je još teže. Znači - trud! Ali, mi stalno skrećemo pažnju na nešto drugo. Sveti Oci su se molili da ih Gospod izbavi od zaborava molitve. U svaki posao da se unesemo sa Gospodom. Jer, neprijatelj stalno izvlači um: gdje smo bili, što smo radili, što ćuli, čak sve od djetinjstva; pa to onda vrazi sve kombiniraju, a mi mislimo da je sve to naše. Oni imaju čitav registar našeg života: što smo činili, kako se ponašali. Zato nam je potreban veoma veliki napor da se srcem približimo Gospodu i da stalno sa Njim boravimo. To je radna molitva. Pored radne, postoji i blagodatna molitva. Ona se dobiva kao dar od Gospoda. Vidjevši nas trud da želimo svim bićem svojim da se sjedinimo sa Njim, odbacujući sve ovo svjetske želje, On nas očišćava postepeno od briga ovoga svijeta, od privezanosti za zemaljske stvari, dovodi dušu u smirenje i prostotu, da ne prima k srcu uvrede, nego što god se događalo da se smiruje. Znači, postepeno se očišćava duša da primi božanski oganj da bi se neprestano molila Duhom Svetim. Bezazleni, prostodušni, neopterećeni brigama ovoga svijeta brzo primaju božanski oganj radi neprestane molitve. Ali mi koji želimo da saznamo što je ovo a što ono, mi smo se natovarili ovo svjetskim brigama i interesima. Treba toga da se oslobodimo, da se obnovimo. A ne možemo sami to, treba Duh Sveti da siđe u srce. Dok smo u prostodušnosti sjedinjeni sa Gospodom, mudrost ovoga svijeta ne ulazi u nas, nego istinitu mudrost i istinito znanje dobivamo od Gospoda. Ukoliko se duša postepeno smiri, utoliko joj se otkrivaju tajne nebeske. Smirenome i krotkome otkrivaju se tajne svega što nas okružuje, on shvaća mnogo dublje od onih koji su godinama studirali mudrost ovoga svijeta. Jer je u Bogu tajna, i sve dok oni misle da su nešto stekli i da nešto znaju, sve dotle ne može istinita mudrost božanska da uđe u njih, nego im se samo površno, prema trudu, daje otkrivenje, u medicini, fizici... U duhovnom svijetu misli su jasne kao govori, one se čuju. Zato je trud o duši dragocjeniji od svih darova u ovome svijetu. Ako se čovjek ne očisti pa pređe u vječnost sa lošim karakternim osobinama, neće moći da uđe među anđele i svete. Sve dok imamo neki mali oslonac u ovome svijetu, dotle mi malo povjerenja Gospodu dajemo. Sveti Oci su sve primali bilo dobro bilo zlo kao od Gospoda, pa su se smirili. Kad vidi da je duša pripremljena, Gospod je osjenjuje blagodaću Duha Svetoga i onda ona dobiva slobodu, mir, radost i utjehu, nema više straha. Ta duša vidi da sve strada zbog pada. Čim se okrene, odmah hoće da se zaplače za sve i da se moli za sve. Čovjek u ovome svijetu može mnogo da se trudi ulažući svoje snage za dobro drugih, a da ne očisti svoju dušu od grijeha. Može da pređe većinu mitarstava a da ga mislena vezanost za zemaljske stvari na mitarstvu milosrđa strovali u provaliju. Mogu se i mnogi spasiti njegovim trudom, na primjer gradnjom zadužbina, ali mu mislena vezanost za zemaljske vrijednosti neće dopustiti da uđe u svijet neprolaznih vrijednosti, koje samo čista duša može pojmiti. Bez đavola se ne možemo spasiti! Jer mi smo sinovi naših roditelja sa svim negativnim osobinama, koje se ne mogu lako očistiti. Treba mnogo bolova srca da se pretrpi, pa da se duša oslobodi. Naši neprijatelji nas napadaju i preko ljudi, i tako boreći se - po Gospodnjem promislu - mi postepeno dolazimo k sebi. Bez nevolje nama bogomolje.

5

Tako duša uviđa da svaki njen oslonac ovdje na zemlji nije ništa i kaže: nemam nikoga da me može razumjeti. Duša traži neizmjenljivu ljubav. Nema toga na zemlji. Jedino Gospod može da nas utješi. Po stupnju našeg oslobođenja od briga, Gospod nam daruje da osjetimo da je On sa nama. Gospod često dopusti i da nas iznenadi neprijatelj, pa se čudimo što je to sa nama. Ta dopuštenja od Gospoda su zato da uvidimo da smo ništa. Treba paziti da ono što mislimo i radimo bude milo Gospodu. Jer svaki je posao ovdje na zemlji božanski posao. Kad bismo ljubili Gospoda cijelim svojim srcem, ne bismo u vjekove sagriješili, jer On bi bio u nama. On je sila koja spaljuje svaku nečistoću, svaki grijeh, i ne bi u naše srce imalo pristupa ništa što nije sveto, što nije plemenito. Ali budući tjelesni i neočišćeni, kad hoćemo da ukažemo ljubav bližnjemu svome, odmah se tu upliće i tjelesna strast. Moramo odvajati ljubav od strasti. Na stranu strast, to vrag upliviše; nego da obratimo pažnju božanskoj ljubavi, koja ne pravi razliku. To nije egoistička, već sveobuhvatna ljubav, koja sve prašta i svemu se raduje. Bura misli i smućenost poslije ispovjedi i odgovora duhovnika znači da se poslušnik pogordio, da misleno ratuje protiv duhovnika, da se pouzdao u duhovnika kao čovjeka. Gospod je to primijetio i dopustio iskušenje. Kad čovjek izgubi blagodat, on to dugo ne shvaća, nego još uvijek misli da je ima. Jer u njemu još žive prijašnje misli i on ne shvaća da je ohladnio i izgubljen za vječni život. Smirenog i krotkog postavi i u pakao, njemu je dobro. Veliko iskušenje dolazi prije ili poslije dobra koje Gospod učini. Da bi duša ostala u smirenju. Dok je u tijelu duša je zaštićena, a kad izađe iz tijela onda je potpuno nezaštićena, naga i slaba, kao puž kad izađe iz svoje ljušture. Tek kad se dođe u dodir sa anđelima i svetima, shvaća se božanski svijet. Gospod to dopušta ponekad i običnoj duši; onda kad nema nikakve utjehe na zemlji, onda sam Gospod daje utjehu. Odbačenima, prezrenima, kad im je najteže... Na zemlji kruže svakakvi grijesi, osobine duhova koji su pali. Svaki grijeh je misao, mislena sila. Pali dusi se tješe: jedni u gnjevu, drugi u očajanju, treći u bludu - i među njima ima stepena zlobe. Ako je čovjek bio u njihovoj vlasti i slušao njihova naređenja dok je bio u tijelu, i poslije izlaska iz tijela mora da ih sluša. Treba ostati prirodan, neuobražen. Čim se neko uobrazi, vidi se od koga je to: od palih duhova koji kruže. Sveti Jakov Posnik kaže: "Cilj zlih duhova je baciti svetog čovjeka u tjelesni grijeh da bi tako izgubio darove iscjeljenja i čudotvorstva". Treba znati i ovo: iz svetog života su drugi padali i zato što još nešto treba da prečiste u sebi. Jedna djevstvjenica se pogordila i svi bračnici su joj postali mrski, odvratni. Ako duša ostane u smirenju, onda je Gospod sve više osvjetljava. Ima duša koje su tako sjedinjene u ljubavi sa Gospodom da se njihovog mislenog aparata ne dotiču nikakve nečiste misli. Filozofska čistoća traje dok je čovjek misleno obuzet filozofijom. Treba postići čistoću koja dolazi kao posljedica ljubavi prema Bogu. Mi smo mnogo razbijeni, poput ogledala koje je razbijeno i ocrtava stvarnost u komadićima. Sve dok sila Božja ne prikupi i sastavi, da se vjerno ogleda i vidi lik Božji. Kad tražimo i očekujemo od drugih poštovanje i pažnju, oni nam okreću leđa, a kad nam do toga nije stalo ili bježimo od poštovanja, oni jure za nama. Gospod neće da ispuni svaku našu molitvu, jer ako bismo dobivali uvijek kad zatražimo, ko bi nas mogao uvjeriti da na zemlji ima neko mudriji i umniji od nas, i od koga bi takav primao 6

savjet? Gospod nam ponekad otkriva u mislima odgovor na razna pitanja i tajne, a ponekad zataji da bismo se obratili ljudima za savjet i tako se smirili. Kad zli duh vidi da neki čovjek ugađa Bogu i postiže napredak u dobru, tada se uvlači u srca drugih ljudi i stvara njihovo neraspoloženje prema onom Božjem čovjeku. Oni osjećaju zavist prema njemu i pod utjecajem demona čine mu mnoge pakosti, raznose hrđave glasine o njemu i klevete, ometaju ga u poslu... Oni zavide svome bratu jer ne znaju da je duh zlobe zauzeo poziciju u njihovom srcu. Duh može zauzeti mnogo veći prostor nego ljudsko tijelo, ali isto tako i mnogo manji prostor od čovječjeg tijela, tako mali kao što je kubni centimetar. Otuda je moguće da u čovjeka uđe čitava legija palih duhova. Ti duhovi imaju veliku radost u tome da uđu u čovječje tijelo, zauzmu ga i tako se "utjelove". Zato, blago meni, želim vam svako dobro od Gospoda i Majke Presvete, koja je naša velika zaštitnica i pokroviteljica i zastupnica pred Bogom. Ona će umoliti Sina Svoga da nam da snage da budemo dobri, da slavimo Boga i ovdje na zemlji i u vječnosti. Amen.

7