Abba Agatona - Pouke

Abba Agatona POUKE

U broj velikih monaha, čuvenih podvižnika egipatskih pripadao je i otac Agaton. On se naročito odlikovao smirenjem i trpljenjem. Jednom prilikom dođu mu u posjetu nekoliko braće da doznaju da li je on zaista smiren i trpljiv kao što o njemu drugi govore. Zbog toga ga podvrgoše iskušavanju ovako: Oče Agatone, mi smo čuli da si gord, ponosit, da prezireš druge i da si bludnik? Tako je, na žalost, reče Agaton Braća: Čuli smo da rado ogovaraš druge? Agaton: Priznajem na sebi sve te poroke i ne mogu se ničim opravdati. Pri ovim riječima on ničice pade pred noge njihove s riječima: - Molim vas, braćo moja, molite se Gospodu Isusu Kristu za mene opterećenog nebrojnim grijesima, da bi mi ih Gospod preblagi oprostio. Braća: Oče, Agatone, čuli smo da si ti heretik? Agaton živo: To ne! Ja nisam heretik. Taj grijeh veoma je mrzak mojoj duši. Tada mu se braća pokloniše do zemlje i rekoše: Oče, molimo te kaži nam zašto se ti ni malo ne zbuni i ne uznemiri za one strašne poroke i grijehe, a pri riječi heretik sav si se uzbunio i odbio si to od sebe? Agaton: Prva okrivljavanja da sam grešan primio sam da smirim samoga sebe, a u jedno isto vrijeme da vi imate o meni mišljenja kao grešniku. Međutim okrivljivanje da sam heretik ne mogah primiti na se zato što je hereza - otuđenje od Boga. Heretik se odlučuje od živoga i istinitog Boga i stavlja se u društvo đavola. A ja nikako ne volim da budem odlučen od Gospoda moga. Pričaju o ocu Agatonu da je težio da ispuni svaku zapovijest Božju, pa čak i najmanju. Kad je imao goste sam je svojim rukama postavljao trpezu, jer je bio ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.

Kolika je bila njegova ljubav prema bližnjima vidi se iz ovog događaja: Idući jednom u grad da proda svoj ručni drvodjeljski rad, naiđe na jednog pre bolnoga stranca, na koga niko ne obraćaše pažnju. Starac se zadrža kod njega. Novcem od prodanih stvari kupi mu stan, a ostatak novca upotrebi na potrebe bolesnikove. On tu probavi četiri mjeseca dok stranac potpuno ne ozdravi. Tek tada se vrati svojoj ćeliji. Ni jedan duhovan ni pobožan čovjek ne smije sebi ništa dopustiti ni učiniti u čemu bi ga savjest ukorila. Bez ispunjavanja zapovijesti Božjih ni malo se ne može uspijevati u duhovnom životu. Starao sam se, veli Agaton, da nikada ne zaspim sa neraspoloženjem i ljutnjom protiv mene. Pričali su o ocu Agatonu da je tri godine nosio kamen u ustima da bi se naučio šutnji. Čovjek treba tako neprestano da se ponaša kao da stoji pred Sudom Božjim. Ako bi ko čak i mrtve uskrsavao a da njime vlada strast gnjeva takav je tuđin prema Bogu. Ako primijetim da me moj najmiliji drug ili prijatelj ili srodnik navlači na grijeh, ja odmah prekidam sa njim svako prijateljstvo. (Jedinstvena pouka, jer mnogi su i duševno i tjelesno propali i propadaju što se povode za drugima zbog toga što neće da mu se zamjere pa ma šta on zahtijevao). Od hrđavog druga koji te na zlo navodi bježi kao od žive vatre. Jednom prilikom išao je Agaton sa svojim učenicima putem, pa naiđoše na rukovet graha. Jedan od učenika, vidjevši to, upita Agatona: Ako blagosloviš ja ću to da uzmem. Starac ga začuđeno pogleda pa ga upita, a jesi li ti to ostavio? - Nisam, odgovori učenik. - Pa kad nisi kako možeš uzeti ono što ti sam nisi ostavio? Upitali su oca Agatona: Šta je korisnije za isposnika tjelesni trud ili duhovni?

Starac odgovori: Isposnik se može usporediti sa drvetom: tjelesni trud je lišće, a duhovni je plod. Sveto Pismo veli: Svako drvo koje ne rađa dobra roda sječe se i u oganj baca (Mt 3, 10). Iz ovoga izlazi da je za isposnika, a i za svakoga duhovnika, potrebno steći plod - imati duhovni trud. Ali kao što je drvetu potrebno lišće tako je i nama potreban tjelesni napor i rad. Ali ako se čovjek samo na njemu zadrži on postaje drvo bez ploda. Braća upitaše oca Agatona: Od svih podviga i napora koji je najteži? Ja mislim da je najteži i najmučniji podvig molitva. Kad se čovjek riješi da se Bogu pomoli tada đavoli sa svih strana navale na njega, jer je molitva najopasnije oružje protiv njih. Svaki drugi napor duhovni ima neku olakšicu, a molitva je do posljednjeg izdisaja sjedinjena sa naporom. Brat reče ocu Agatonu: Meni je dana zapovijest takva koja je vezana sa tugom: želim da je izvršim a međutim borim se protiv tuge. Sratac odgovori: Kad bi ti imao ljubavi ti bi i zapovijest izvršio i tugu pobijedio. Kada je otac Agaton bio na samrti, tri dana je ležao bez pokreta, otvorenih očiju upravljenih na jedno mjesto. Najzad ga braća gurnuše malo, rekavši: Oče gdje si ti? On odgovori: Stojim pred sudom Božjim. A zar se i ti plašiš? - upitaše ga oni. Istina, ja sam se iz sve snage starao da izvršim zapovijesti Božje, ali ja sam čovjek, pa ne znam da li su moja djela Bogu ugodna, reče on. Zar se ti nisi uvjerio da su tvoja djela Bogu ugodna? Upitaše ga opet braća. Na to sveti Agaton reče:

Meni je nemoguće da se uvjerim u to dok ne iziđem na sud pred Boga, jer drugo je sud Božji a drugo čovječji. Braća htjedoše još nešto da ga upitaju, ali ih on zamoli: Ljubazno vas molim ne govorite više sa mnom jer sam zauzet. Rekavši ovo on radosno izdahnu. Jedanput otac Agaton pođe u grad da proda ono što je u ćeliji izradio. Na putu vidje čovjeka uzetog koji je ležao. Uzeti ga upita kuda ide, na što mu sveti Agaton odgovori da ide u grad na pijacu. Uzeti zamoli da bude ondje gdje sveti Agaton bude prodavao svoje izrađevine. Kada sveti Agaton prodaše jednu stvar, uzeti ga upita pošto je prodao. Kada mu starac odgovori, uzeti ga zamoli da mu kupi jedan kruh. Kada starac prodaše drugu stvar, uzeti ga opet upita pošto je prodao i zamoli da mu kupi još kruha. Starac mu kupi kada je starac rasprodao sve i htio otići, uzeti ga ponovo zamoli da ga odnese na ono mjesto odakle ga je ponio. Agaton ga odnese. Tada uzeti reče: Blagosloven si Agatone od Gospoda na nebesima i na zemlji. Starac ponovo pogleda na uzetoga ali nikoga ne bijaše tu. To je bio anđeo Božji! Sveti oče Agatone, moli Boga za nas!