Svetista Predkeramickog Neolitika (religioznost U Prapovijesti

Kultni objekti pretkeramičkog neolitika Već u protoneolitičkom razdoblju nalazimo prve tragove kultnih objekata. Najstariji sakralni objekt uopće (svetište) zabilježen je u najdonjim slojevima Jerihona koji pripada natufijenskoj kulturi. Riječ je o vrlo jednostavnom objektu i teško je reći zašto je definiran kao svetište jer se ne može posebno izdvojiti od ostalih stambenih objekata. Ovaj objekt se veličinom razlikuje od ostalih objekata premda se u načelu ne razlikuje previše od njih. Riječ je o jednoj kružnoj građevini sa dobro nabijenom podnicom, premazanom sa kamenom supstrukcijom i zidovima od ćerpića kao što su obični standardni objekti. U njemu je pronađeno velik broj posebnih predmeta, ali zbog činjenice da nisu pronađeni standardni uporabni predmeti istraživači su ga interpretirali kao kultni objekt. U slijedećem horizontu pretkeramičkog neolitika Jerihona B imamo bolju situaciju. Tu su 3 objekta definirana kao sakralne građevine. Najpoznatiji objekt je pravokutna građevina potpuno prazna (bez žrvnjeva, alatki, jama za zalihe itd.) sa nišom na užoj stani i u njoj jedan stup od vulkanskog kamena koji nema nikakvo arhitektonsko značenje, što upućuje na to da ima nekakvo simboličko značenje. Zidovi su građeni od ćerpića i premazivani žbukom, pronađeni su i tragovi boje na zidovima. Osim ovog objekta imamo još dva objekta. Jedan od njih je imao tloris poput megarona, dakle jedna prostorija sa pretprostorom kojeg definiraju stupovi u pročelju, dakle možemo reći jedan od najstarijih prototipova megarona. Drugi objekt je bila jedna zgrada koja je bila znatno veća od ostalih dimenzija 6*4m, koja je imala na duljoj stranici imala dodatak poput apside (zakrivljeni aneks). Samim tim arhitektonskim elementom se odvaja od ostalih objekata. To su ta tri objekta koji se razlikuju od standardnih i kojima se pripisiva vjerska funkcija. Osim objekata pretkeramičkog neolitika Jerihona B pronađeno je još elemenata koji upućuju na kult kao što su ukopi tj. odnosi prema pokojnicima. Imamo slučajeve da je kosturima odvojena lubanja, nakon čega bi se odvojila donja čeljust od lubanje i pokopala u poseboj niši. Takvih ukopa ima u Jerihonu B gdje se prvi put susrećemo sa premazivanjem lubanja, tih modeliranih lubanja. Riječ je o stvarnim lubanjama koje se naknadno obrađuju. Kult lubanje je specifičan za čitavo područje Levanta, ali na drugačiji način (mumificiranje) i za čitavo područja Bliskog i srednjeg Istoka. Te lubanje se naknadno mumificiranju, premazuju se gipsom, bojaju se, crtaju se oči, umeću se školjke ili drago i poludrago kamenje itd. U Ain Ghazalu pronađeno je ukupno 7 objekata kojima se pripisuje kultni karakter, a pripadaju razdoblju kasnog pretkeramičkog neolitika B. Prvi tip su apsidalne građevine koje se već samom činjenicom da imaju apsidu izdvajaju od standardnih građevina. Ove građevine imaju vrlo male dimenzije tako da nisu mogle biti stambeni objekti. U sredini apside nalazio se veliki ortostat. Zatim imamo male, potpuno kružne objekte malih dimenzija čija cjelokupna površina ne prelazi 5m2. Dimenzije i kružni oblik ih izdvaju od standardnih objekata. Središnji otvor nalazi se u svakom takvom objektu, možda zbog stupa koji je nosio krovnu konstrukciju. Ispod podnice postoji sustav nekakvih kanala itd. Podnica je puno puta obnavljana i premazivana vapnom i žbukom zbog čega je jako dobro sačuvana do današnjih dana. Riječ je o posebnom objektu. Postoji pretpostavka 1

da su ovi apsidalni i kružni objekti pripadali pojedinim skupinama obitelji, odnosno da je svaka šira obitelj imala svoj mali kultni objekt za čije je upravljanje mogla biti izabrana jedna osoba. Postoji i treća kategorija kultnih objekata koji su veći pa možemo reći da i unutar sakralnih objekta postoji određena hijerarhija. Treća kategorija su velike ritualne građevine koje se nazivaju i hramovima. U horizontu kanog pretkeramičkog neolitika B su otkrivene dvije takve građevine od koji je jedna manja dimenzija oko 20m2, dok je druga veća, dimenzija oko 36m2 i ima dvije prostorije. Zanimljivo je da se te građevine nisu nalazile u središnjem dijelu naselja, već na perifernom dijelu koji naknadno nastaje na istočnoj obali rijeke prilikom ekspanzije stanovništva. Osim veličine, ovi objekti se izdvajaju zbog činjenice da se u njima nalaze svojevrsni oltari. U jednom objektu je pronađeno i popločano ognjište premazano crvenom bojom. Zatim se pronađena i kamenja u zidovima koja imaju antropomorfno obilježje, kao i unutarnja oprema objekta koja nije standardna oprema. Pretpostavka je da su ovi objekti okupljali čitavu zajednicu, dakle sve obitelji koji žive u naselju s obje strane riječne obale. U jednoj prostoriji većeg hrama, uz žrtvenik su pronađeni ostaci ognjišta premazani crvenom bojom što nije slučaj na ostalim lokalitetima ovog razdoblja. Analizom komada ugljena iz ovog većeg objekta dobiven je datum od 6130 g. pr. K., dakle pripadao bi samom kraju pretkeramičkog neolitika B, odnosno samom kraju egzistencije ovog naselja. Druga kategorija iz koje možemo iščitati religijsko ponašanje su ljudski ukopi, koji već od samog početka postojanja naselja u Ain Ghazalu pokazuju diferencijaciju u odnosu prema pokojnicima. Prema nalazima u Ain Ghazalu se mogu razlikovati 3 kategorije ukopa. Prva kategorija su tzv. „posebni ljudi“ premda se prije mislilo da su to obični ukopi. Riječ je o ukopima čitavih tijela pokojnika i to ispod podnica kuća. Jednu takvu kuću nalazimo u najstarijem sloju Ain Ghazala gdje ispod poda nalazimo ljudske ukope u jamama koje su iskopane na način da skelet stane u zgrčenom položaju, međutim glave nema. Malo iznad toga ili u drugim jamama okolo toga nađene su grupirane lubanje. Ispod ove podnice nađeno je 12 kostura bez glave i 4 lubanje. Nije nam poznato pripadaju li te lubanje nekim od ovih pokojnika ili su njihova tijela pokopana negdje drugdje. Moguće je da se radi o 8 ili 12 različitih individua. Ove lubanje su bile naknadno premazivane vapnom odnosno gipsom. U šupljini jedne lubanje pronađena je jedna životinjaska figurica. Neke od njih imaju školjke umjesto očiju itd. C-14 datumi iz ove kuće pokazuju da je ta kuća bila u upotrebi punih 400 godina, a znamo da se neprestano obnavljala prilikom čega su puno puta premazivani zidovi i podovi. Nemoguće je ustanoviti kriterij po kojem su se na ovaj način pokapali određeni žitelji zajednice jer su pronađeni kosturi u rasponu od dojenčadi do ljudi starijih od 40 godina. Druga kategorija je vjerojatno kategorija koja je prevladavala, odnosno ljudi koji nisu pokopani ispod podnica. Ne znamo što su radili sa većinom svojih pokojnika jer nije otkriveno niti jedno groblje izvan naselja na cijelom Bliskom istoku. Pretpostavlja se da su njihova tijela izlagana na otvorenom izvan naselja da bi vrijeme i lešinari učinili svoje. Postoji specifična vrsta ukopa tzv. „trash burial“ odnosno ukopi cijelih tijela ili pojedinih dijelova tijela u jamama za smeće. Tako je pronađen ukop djeteta sa gomilom životinjskih kostiju koje predstavljaju ostatke hrane, zatim slomljeni artefakti. U takvim ukopima nalazimo pokojnika različite 2

dobi od staraca do djece, pa je nemoguće ustanoviti kategoriju ljudi koji su bili najniže rangirani u zajednici da bi ih se pokapalo u jamu za otpadke. Dakle, kod ukopa su prisutna ova dva ekstrema: jedni su posebno tretirani i pokapani unutar naselja ispod podnica kuća, dok su drugi pokapani u jamama za smeće. Za većinu ljudi ne znamo na koji način su pokopani. U pretkeramičkom neolitiku C nema ukopi lubanja i nalazimo standardne cjelovite skeletne ukopa. Kult lubanje, odnosno umjetna obrada lubanje je široko rasprostranjen na području Levanta tijekom pretkeramičkog neolitika B i tragove takvog običaja možemo pratiti od sjevera do juga, dakle od onoga Tell Aramat u Siriji pa do ajjužnijeg lokaliteta Nahal Hemnara na suprotnom kraju Mrtvoga mora gdje je pronađena čitava ostava takvih lubanja što upućuje na to da je ovaj lokalitet bio značajno kultno središte čitave takve populacije. Ipak je moguće izdvojiti jedan kriterij kad se sagledava problem ukopa lubanja, a to je da sve lubanje pripadaju odraslim muškarcima. Tu nije prisutan raspon u godinama kao kod ostalih ukopa. To govori u prilog tome da te lubanje pripadaju kultu predaka, dakle da se kroz poseban odnos prema lubanji nastoji sačuvati najbolje od pretka koji je najsposobniji i najmoćniji. Situacija je vjerojatno izgledala ovako: najprije se cijelo tijelo pokapalo ispod podnica kuća određenog razdoblja priroda učini svoje, zatim se odvaja lubanja i to na način da se mandibula redovito izbacuje. Dakle većina pronađenih lubanja nemaju donju čeljust, a iz gornje čeljusti se vade zubi i vidi se da su ti zubi postmortalno izvađeni tijekom rituala. Onda se te lubanje obrađuju tako da se iznutra stavlja vapnenac, odnosno gips i to upravo taj dio na kojem je izvađena čeljust, zatim očne i nosne šupljine. Očne šupljine su ponekad potpuno ispunjene i oči izgledaju zatvoreno (kao da spavaju), a nekad se umeće kamenje ili školjke i onda oči izgledaju otvoreno. Prilikom odvajanja lubanja od tijela trebalo još skinuti ostatke tkiva na njoj što dokazuju tragovi struganja (ne naročito jaki i duboki) ustanovljeni na samim lubanjama. Postoji mišljenje da se ovakvom obradom lubanja zapravo htio pokazati starački izgled predaka, pa je tako nanošenje gipsa trebalo pokazati izborano lice, čupanje zubi je također trebalo pokazati da je riječ o predcima starim stotinama, tisućama godina i čiju snagu oni kane sačuvati kroz činjenicu da su uzeli muškarce u „najboljim godinama“. Osim toga pojavljuju se još neki zanimljivi elementi kao što su figure, odnosno statue od vapnenca, veličine 35-100cm ovisno o tome je li riječ o čitavoj statui ili samo o bistama. One su proneđene unutar dva rova ili skrovišta (odnosno u nečemu što izgleda poput ostave) ispod ostataka kuća koje su bile nanizane jedna do druge u nizu. Prva ostava je dala datume od 6750 g. pr. K., a druga je nešto mlađa 6570 g. pr. K. što znači da pripadaju razdoblju prosperiteta naselja u Ain Ghazalu. Statue su imale kostur načinjen od šiblja ili trstike nakon čega su bile premazane vapnencom, odnosno žbukom. Naglasak je na glavi jer je glava neproporcionalno velika u odnosu na tijelo i vrlo izražajna. Zanimljivo je da nema nikakvih spolnih obilježja. Osim toga figure su bile premazivane bojom, umjesto očiju su umetana kamenja, dok su bitumenom iscrtane konture lica. Vidljivo je da su na glavi oči jako naglašene i dimenzijama su znatno veće od usta. U drugom rovu su nađene i dvoglave statue. Ove figure su stilski jako slične, ali ipak postoje određene razlike. Jedne su više individualizirane i imaju individualni izraz lica, dok 3

su druge imaju više standardiziran oblik tijela i glave. Zanimljiva je činjenica je da ove statue jako dobro sačuvane (rađene su od žbuke, vapnenca koji su podložni propadanju). Pretpostavka je da su se najprije nalazile u nekom kultnom objektu koji je bio natkriven što ih je štitilo od oštećenja, ali da su u jednom trenutku nakon određenog vremena uporabe bile pokopane u te rovove. Pokapale su se na sličan način kao i pravi pokojnici što znači da su prilikom ukopa tretirane kao ljudi. One nisu iznimna pojava u Ain Ghazalu jer ih imamo i u pretkeramičkom neolitiku Jerihona B sa tri takve statue, ali su u Ain Ghazalu najbolje sačuvane. Osim statua imamo imitacije lubanja napravljene iz gipsa u koje su također umetane školjke umjesto očiju i tako su pokapane kao zamjena za prave lubanje. Nađen je još cijeli niz predmeta koničnih i valjkastih oblika napravljenih od sušene gline kojima nije poznata prava namjena, a pretpostavlja su mogli služiti za računanje. Također je nađena solidna količina životinjskih figurica. Većina tih figurica ne odražava stanje koje je zatečeno u ostacima faune jer su pronađeni ostaci koze dok većina tih figurica ne prikazuju koze. Zanimljivo je to da su figurice probodene kremenim sječivima što govori da je ona imala određenu magijsku funkciju, odnosno da se ritualno probadala kako bi se osigurao uspješan lov. Takvi prikazi pojavlju se još u špiljama gornjeg paleolitika gdje su naslikani bikovi probodeni strelicama i koji su protumačeni na isti način. U prvoj fazi srednjeg, pa i u tijekom kasnog pretkeramičkog neolitika B 50% osteoloških ostataka pripada lovnim životinjama kao što su gazele zečevi, divlje mačke, te neke vrste ptica. Postoje neke pretpostavke da su stanovnici ovog naselja čak u jednoj fazi domestificirali gazele, ali to je jako teško ustanoviti na osteološkim ostacima. Lov je očito imao veliko značenje što je vidljivo iz ostataka faune i figurica koje su ritualno probadane.

çatal höyük James Mellart bio je prvi istraživač lokaliteta i odredio je većinu objekata kao svetišta. Tamo se javljaju tipične pravokutne građevine sa kamenim temeljima, zidovi od ćerpića, ravni krovovi, ulazi preko krovova, unutrašnjost prostorije je raščlanjena različitim klupama, platformama, ognjištima, a ponekad i pilonima koji raščlanjuju zid. Zidovi su višekratno premazivani žbukom, u nekim objektima su oslikavani vegetativnim i jednostavnim geometrijskim motivima, te narativnim scenama (životinjski i ljudski likovi). U jednom svetištu donji dio zida oslikan je crno-crvenim geometrijskim motivima, na zidu je naslikan bezglavi čovjek i jednog lešinara, dok se u gornjem dijelu je sačuvan prozor kroz koji je ulazila svjetlost. U kategoriju religioznosti stavljaju se i ukopi. Ispod podignutih platformi pronađeni su ljudski ukopi koji brojčano variraju od objekta do objekta. Pokapali su se ljudi različite starosne dobi od novorođenčadi do starijih osoba. Djeca su se ponekad pokapalu u kontekstu ognjišta, dok su odrasli pokapani isključivo ispod platformi. Pokojnici su najčešće pokapani omotani nekom tkaninom i uvijek su u zgrčenom položaju. Zahvaljujući klimatskim uvjetima i karakteristici tla, te činjenici da su objekti nakon napuštanja bili zasuti čistom zemlje ostala je sačuvana većina organskih materijala (komadi tkanine, različitih koža, drvene posude). Nije jasno u kojem se trenutku pokojnici polažu ispod platformi. Očito je bio prisutno običaj izlaganje pokojnika na otvorenom, moguće izvan naselja, pa se kosti prikupljaju i pokapaju nakon što lešinari i vrijeme učine svoje. Uz 4

izlaganje pokojnika usko se veže kult lubanje. Također je očito da je postojala dvostrukost rituala pokapanja. Ovdje su prisutni ukopi kompletnih kostura, ali i dekapitiranih kostura koji su pronađeni u žabljem položaju zajedno sa ostacima daske kojom su bili prekriveni. Ispod kuće 1 pronađeno je ukupno 67 ukopa. Zanimljiv je iznimni ukop zgrčenca iz kuće 42 koji je držao lubanju u naručju. Lubanja je bila premazana s nekoliko slojeva žbuke od kojih su neki crveno obojani, što je također prisutno i na Levantu, ali nikada u kontekstu sa cjelovitim skeletnim ukopom. Također postoji slučaj gdje je lubanja položena na platformu ispod bukranija u kontekstu sakralnog objekta. Ne postoji jedinstveno pravilo oko toga što se radi s lubanjama nakon odvajanja od tijela, te modifikacije. Postoji mogućnost da su se te lubanje čuvale i prenosile iz generacije u generaciju što predstavlja vezu između zajednice i predaka ili da se s tom lubanjom prenose određena prava koja su ti preci stekli tijekom života u okviru zajednice. Drugi element koji je čest u gotovo svim tim objektima su životinjska rogovlja bilo da je riječ o pravim rogovima koji su inkorporirani u nekakve stupove ili je riječ o čitavim lubanjama. Najčešće se radi o lubanjama divljih goveda, ali pronađene su i ovnojske lubanje. Smatra se da ti elementi simboliziraju muško božanstvo, plodnost suprostavljenu ženskom liku velike božice majke. Zidovi objekata često su oslikani lešinarima koji predstavljaju simbol smrti i uvijek u kontekstu sa stiliziranim likom obezglavljenog čovjeka što govori u prilog mogućoj praksi izlaganja tijela pokojnika. S druge strane imamo stvarne lubanje položene na te platforme. Zidne slike su mnogobrojne i one su često rađene u više slojeva, tako da se kod obnavljanja objekata obnavljaju i slike. Ponekad se slikaju isti prizori, a ponekad nešto potpuno drugo. Na jednoj slici imamo scenu lova na kojoj su prikazani divlja svinja, jelen, bik, te ljudi sa posebnim spravama za lov kao što su mreže, zamke, lukovi, toljage itd. Zanimljivo je da na slikama nikad nisu prikazane domestificirane životinje (koza, ovca), već su stalno prikazivali divlje životinje i scene lova. U Ain Ghazalu imamo sličnu situaciju jer su figurice prikazivale samo divlje životinje. Dimenzije naslikanih životinja u çatal höyüku su goleme u odnosu na čovjeka. Vrlo vjerojatno se radi o tome da su bili fascinirani snagom i moći divljih životinja u usporedbi sa čovjekom. Na jednoj slici prikazan je jelen sa puno ljudskih bradatih likova duge kose koji predstavljaju muškarce, zbog čega postoji mišljenje da se tu možda radi o nekoj drugoj populaciji ljudi jer su ljudski likovi uglavnom jako stilizirani na ostalim slikama. Zanimljivo je da je u scenama lova uvijek prisutan jedan steatopigni ženski lik koji asocira na kipove velike božice majke. Također je interesantno da likovi često imaju točkaste odjevne predmete i pretpostavlja se da je to leopardova koža. Na slikama su prisutni i psi koji su u to vrijeme već domestificirani. Imamo čak i stvarne prikaze leoparda u reljefu, najčešće su prikazani u paru glavom okrenutom jedan prema drugome. Mellart tvrdi da se tu radi o paru, no drugi tvrde da je spolni dimorfizam jako naglašen u leoparda pa nije moguće govoriti o paru, dok treći misle da je to prikaz obe strane jednog leoparda. Imamo i prikaze velike božice majke kao jaše na leopardu, a ponekad su obučene u leopardovu kožu. Mellart je pronašao jedan kip velike božice majke koja sjedi na tronu sa dva leoparda. Ona ima steatopigno tijelo i 5

jako naglašene spolne atribute. Leopard je vrlo često prisutan u unutrašnjosti objekata bilo da se radi o reljefnoj izvedbi, ponekad u obliku skulptura, ali i indirektno preko leopardove kože. Budući da su ovi životinjski likovi stilizirani nije sigurno radi li se o leopardima ili drugim životinjama kao što su druge velike mačke, vepar, pjegavi psi, možda se radi o dekoriranoj lavici itd. Zanimljiva je činjenica da unatoč tako čestim prikazima leoparda, u cijelom naselju nije pronađena niti jedna leopardova kost, dok su prisutne lubanje lešinara. Dominantne su kosti ovce, dok su kosti koza prisutne u manjem broju, kao i goveda i bikovi. Kako se često prikazuje leopardova koža može se pretpostaviti da je leopardova koža štavljena, obrađena i to vjerojatno izvan naselja budući da nemamo sačuvane kosti ovih životinja. Leopard je vjerojatno pripadao mitu i predstavljao svetu životinju ovim ljudima. Dakle, leopard je prisutan isključivo putem reljefa i zidnog slikarstva na lokalitetu çatal höyük. Slikanje i reljefi spadaju u prve dvije kategorije umjetničkih dosega na ovom lokalitetu. Treća kategorija umjetnosti su nekakve vrste instalacija kao što su bukraniji i rogovi na zidovima, na stupovima, u nišama. Oni su vrlo često ugrađeni, odnosno uzidani pomoću žbuke, vapna. U tu kategoriju ulaze i kljove vepra, zubi jelena. U simbolici stanovnika ovog naselja prevladavaju divlje vrste što znači da lov zauzima istaknuto mjesto u ovoj zajednici. Moguće je da su se ti ljudi divili snazi i moći iskonskih, divljih životinja. Činjenica je da su isticali opasne dijelove tih životinja kao što su rogovi, zubi, kljove itd. što nas upućuje na zaključak da je postojao strah prema divljim životinjama. Čini se kao da u vjerskom poimanju ostaju prisutni tragovi osjećaja i uvjerenja ranije lovačko-sakupljačke zajednice. To potvrđiva da je ovdje riječ o prvim poljoprivrednim zajednicama koje su zadržale poimanja njihovih predaka. Ova faza gdje su izrazito prisutne slikarije i reljefi u çatal höyüku, pripada kasnijim fazama razvoja kada je prošlo već oko 1000 godina od uvođenja poljoprivrede, domestifikacije životinja, kultivacije biljaka itd. Vidljivo je da se određena duhovna tradicija sačuvala 1000 godina u ovom naselju. Jedna od najčešće prikazivanih ptica na zidovima su lešinari. U jednom slučaju je prikazan i ždral čije su kosti pronađene i neke druge vodene ptice. One nam zorno pokazuju močvarni okoliš te prapovijesne zajednice koji je bogat takvim močvarnim pticama. Dominantne kosti ptica koje su nalažene u naselju su kosti divlje guske i divlje patke, pa su ove životinje imale velik udio u njihovoj ishrani. U jednom slučaju su lešinari prikazani sa ljudskim nogama. To bi moglo upućivati na još jedan ritual u kojem su se stanovnici maskirali u lešinare i održavali rituale vezane uz smrt. Kip velike božice majke je stalno prisutan u različitim varijantama i često je prikazana kao simbol cikličkog kruga života i smrti. Jako su česti prikazi rađanja velike božice majke što je stavlja kao središnju točku tog cikličkog poimanja života i smrti. Možemo pretpostaviti i da je leopard simbol smrti. Prisutna je jedna slika naselja gusto zbijenih kuća s vulkanom za vrijeme erupcije. Vulkan je također bio jedna pojava koja je sigurno zastrašivala ljude od najranijih vremena. Vulkani su uvijek bili vezeni uz svijet božanstava, nebo. S druge strane, egzistencija tih ljudi je uvelike ovisila o trgovini opsidijanom koji je bio produkt vulkana. Opsidijan se upravo iz tih razloga prilagao u grobove (opsidijanska ogledala, noževi i sječiva). U ovom naselju je teško razlučiti koji su objekti 6

sakralni jer se u svima njima isprepleću svakodnevni i sakralni elementi, ali unutar njih se mogu izlučiti određeni konteksti. Tako postoji ideja o dva konteksta: sjeverni dio kuće predstavlja bijeli ili čisti kontekst koji je premazan žbukom. Taj dio je koncentriran oko platformi ispod kojih se nalaze grobovi. U grobovima su rijetki prilozi, a nalaze se sjekirice od škriljavca, maljeve i glinene pintadere. Ognjišta se obično pronalaze u južnom dijelu kuće, kao i kugle za koje se pretpostavlja da su služile za grijanje hrane, zatim keramičko posuđe (mahom tamno i neukrašeno), žrvnjevi, figurice, te čitave ostave oruđa od opsidijana. Sad ćemo se vratiti na neke starije lokalitete. Çayönü Tepesi je stariji lokalitet od çatal höyüka. U velikoj količini građevina na ovom lokalitetu razlikuju se tri objekta koja se razlikuju od standardnih građevina, pa se pretpostavlja da su imali kultnu svrhu. 1) Jedan od njih je zgrada pločastog kamena koja je jednim dijelom bila ukopana u južnu padinu tella tako da je i sam položaj ove građevine izniman u odnosu na druge objekte. Čitav pod je prekriven popločanim kamenjem i u sredini ožbukane podnice imala je samostojeće okomito usađene kamene ploče. Uz istočni, duži zid nalazila se kamena klupa. U njoj nisu pronađeni nikakvi tragovi svakodnevnih aktivnosti koji su prisutni u ostalim građevinama 2) Još je zanimljivija kuća lubanja u kojoj je pronađeno oko 90 ljudskih lubanja, te različitih kosti raznih dijelova tijela. 70% ljudskih ostataka pronađenih u okviru ovog naselja zapravo su otkriveni u ovom objektu. Ova građevina je poput ostalih imala nekoliko faza gradnje i obnove. U jednoj fazi je čak dodan i dvostruki apsidalni dodatak između kojeg je ostao duboki rov koji je bio ispunjen kamenom. U sredini je bila jedna duboka jama u kojoj su bili nabacani kosturi bez lubanja. Ta građevina isto pripada tipu građena sa ćelijama, pa su te lubanje uvijek bile pravilno raspoređenje po ćelijama i imale su svoju orijentaciju. U središtu je pronađena i kamena ploča koja je bila izdignuta kao da predstavlja žrtveni stol i prema riječima jednog od istraživača na njemu su ustanovljeni tragovi životinjske (divlje govedo) i ljudske krvi. U jednoj prostoriji pronađen je dugački kremeni nož koji je također možda imao tragove životinjske i ljudske krvi što upućiva na životinjska, ali moguće i ljudska žrtvovanja. No, treba uzeti u obzir činjenicu da su se ljudi mogli vrlo lako porezati koristeći oštri opsidijan. 3.) Treći objekt nosi naziv Terrazzon building iz razloga što je čitav pod potaracan, odnosno napravljen od komada vapnenca koji su pomiješani sa spaljenim vapnencom i željeznim oksidima što mu daje crvenu boju. Radi se o velikoj jednoprostornoj građevini sa unutarnjim pilonima koji vjerojatno nose krovnu konstrukciju. U kutu objekta nalazila se jedna plitko ukopana jama (promjera 1m) koja nije bila potaracana i ima jedan naglašeni obrub na kojima su moguće nađeni tragovi ljudske krvi što upućuje na mogućnost prinošenja ljudskih žrtava. Na samom lokalitetu pronađeno je oko 600-tinjak kostura ljudi u rasponu od male djece do odraslih, ponekad s nakitom (perlice, ogrlice sa privjescima životinjskih zuba ili komadića jelenskih rogova). Za razliku od Catal hoyuka ovdje je osteološki materijal slabo sačuvan zbog karakteristika tla. Nevali çori nalazi se na srednjem toku Eufrata u podnožju Taurus gorja. Ističe se kao jedan od najstarijih neolitičkih svetilišnih prostora. Prema litičkim tehnotipološkim karakteristikama taj lokalitet bi se smještao u treću fazu periodizacije, 7

odnosno u razdoblje između 7600-6600 g. pr. K. U kutu naselja pronađen je jedan sakralni kompleks sa zgradom koja je potaracanim podom čiji su donji dijelovi zidova građeni od kamena, a unutar je su pronalaženi visoki stupovi (visine do 3m) koje neki interpretiraju kao stilizirane ljudske likove. Pronađena je velika količina lubanja i zanimljivi dio kamene zdjele sa prikazom dva ljudska lika podignutih ruku kao da su u plesu, a između njih nalazi nekakav lik koji sliči kornjači (simbol vezan uz smrt). Na lokalitetu je nađena velika količina malih ljudskih kipića, a pretpostavlja se da je riječ o votivnim darovima. Tako imamo prisutnu figuricu ljudske glave sa zmijom. Göbekli Tepe je najstariji od ovih lokaliteta, dakle išli smo od najmlađih prema najstarijem. Datira se u 10 tisućljeće prije Krista što je pralelno sa pretkeramičkim neolitikom A. Ovaj lokalitet je jedinstven u usporedbi s ostalima jer je riječ isključivo o svetištu. Sastoji se samo od sakralnih objekata od kojih su do sada istražena 4, ali georadarskim istraživanjima se pokazalo da ih ima još oko 16. To je zapravo jedan tip megalitske građevine sa koncentričnim krugovima, koje nose monolitni stupovi, a prostor između tih stupova povezan nekvalitetno napravljenim zidovima koji čine te prstene. Dakle opet su u sredini nekakvi monolitni stupovi, ali nalazi se i cijeli niz stupova oblika slova T koji su često ukrašeni reljefima ili piktogramima. Najčešće se prikazuju različite životinje: lešinari, ždralovi, čaplje, škorpion, zmije, pauci, lavovi, bikovi, veprovi, lisice, gazele. Ležište kamena od kojeg su građeni ti stupovi dolaze iz neposredne blizine. Početkom 8 tisućljeća pr. K. lokalitet je napušten i namjerno je zasut. Clauss Schmidt smatra da je tu riječ o jednom hodočasničkom svetištu koje je služilo cijelom nizu okolnih zajednica koje su se tu okupljale u određeno doba godine i obavljale određene ritualne gozbe (pronađene razmesarene živ. kosti) u čast kulta mrtvih. Za sada nije pronađen niti jedan grob iako on misli da će ih biti. Osim toga nisu pronađeni nikakvi drugi objekti koji bi pripadali svakodnevnom životu. Zanimljive su ljudske figure koje podsjećaju na one sa lokaliteta Ain Ghazal. Ostaje pitanje tko je radio megalitske građevine, koje se više grade u kasnijem eneolitičkom razdoblju kad se javljaju razvijenija društva, kad dolazi do raslojavanja društva. Osnovna pretpostavka je da je ovdje riječ o egalitarnim zajednicama koje nisu nužno centralizirane. Sva ova naselja svojom strukturom, izgledom i koncepcijom objekata upućuje na važnost jedne uže zajednice, onosno šire obiteljske zajednice. Zapravo je riječ o nizu malih zajednice koje nastanjivaju taj široki prostor, za koje je moguće da imaju potrebu okupljati se u zajedničim kultnim središtima. Prema svemu ovome glavna poveznica svih ovih zajednica su preci što se vidi iz štovanja kulta predaka.

8