Struktura Prava - Skripta.docx

STRUKTURA PRAVA Prof. dr. Nikola Visković

1. PRAVNA NORMA  Deskriptivni i preskriptivni iskazi: Iskaz - misao koja se iskazuje jezikom. Dva su osnovna tipa iskaza u pravu: deskriptivni i preskriptivni iskazi. Deskriptivni iskaz je skup riječi kojim se tvrdi, opisuje ili objašnjava nešto što jest, ili nešto što je bilo, ili nešto što će biti, pa se zato u njemu upotrebljava „funktor“ (= izraz što označava funkciju iskaza) od glagola „biti“, „imati“, „postojati“... Pr. deskriptivnih iskaza u pravu: „neki ljudi oduzimaju tuđe stvari“ .. Preskriptivni iskaz je skup riječi kojim se od nekoga (tzv. adresat, pojedinac ili grupa) traži da izvrši neko ponašanje, činjenje ili nečinjenje. U njemu se upotrebljava funktor od glagola „trebati“, „morati“, „dugovati“. Međutim, preskriptivni iskazi se često izriču i putem deskriptivnih funktora, ponajprije radi „skrivanja“ njihove funkcije traženja ili pritiska na ponašanje pod bezazlenijim oblikom opisa. Pr. neprikrivienih preskriptivnih iskaza u pravu: „Petar je dužan platiti X poreza“ ... Pr. prikrivnih preskriptivnih iskaza (koje izriču državni organi ili ugovorne stranke) u pravu: „Petar se poziva na vojnu službu“. Glavna razlika između preskriptivnih i deskriptivnih iskaza je u njihovim društvenim funkcijama:  

Funkcija deskripcija jest da obavještavaju o činjenicama i da na taj način posredno utiču na ponašanje ljudi: Funkcija preskripcija je da neposredno utiču na ljudska ponašanja, potičući ih i usmjeravajući u određenom pravcu.

Preskriptivni iskazi: MOLBA, SAVJET, PREPORUKA, ZAHTJEV (nelegitimni zahtjev i legitimni zahtjev ili norma. Molbi, savjetu i preporuci je zajedničko da su to traženja koja za adresata nisu prisilna, jer ovisi samo o njegovoj volji da li će udovoljiti traženju, tj. adresat neće biti sankcionisan ako ne ispuni traženje. Zahtjev je preskriptivni iskaz koji je za adresata prisilan jer pored toga što traži neko ponašanje, činjenje ili nečinjenje ujedno prijeti i nekim zlom (sankcijom) ako se to ponašanje ne izvrši. (Z = T + S) Dva su osnovna tipa zahtjeva: legitimni i nelegitimni. Norma ili legitimni zahtjev je zahtjev što ga stvara subjekt kojem je jedna zajednica priznala ovlaštenje da izriče zahtjeve određenog sadržaja prema određenim osobama. Nelegitimni zahtjevi su od zajednice nepriznati, na višim normama neutemeljeni zahtjevi. Takav je npr. zahtjev bandita „novac ili život“.  Društvena norma: Društvena norma je jedna (jezična) poruka koja zahtjeva od nekih subjekata da u određeneim okolnostima nešto čine ili ne čine spram drugih subjekata, prijeteći snakcijom ako tako ne postupe. Norma se sastoji od sota dva bitna elementa koja su bitna kod zahtjeva – s 2

tim što su u njoj oba elementa legitimna ili društveno priznata: legitimno traženje i legitimna sankcija. (N = T + S) Nužne pretpostavke za postojanje norme: a) b) c) d)

Osobe koje stvaraju norme (adresanti, pojedinac ili grupa) Osobe kojima su norme namijenjene (adresati, pojedinac ili grupa) Razne mogućnosti ponašanja adresata u društvenim odnosima koji su predmet norme Vrijednosti i ciljevi zbog kojih norma postoji i koji se njome žele postići

Funkcija normi u društvu jest prisilno utjecanje na ljude kako bi se oni ponašali ujednačeno ili uniformno na način koji tvorci norme smatraju vrijednim, ispravnim, normalnim. Normativna prisila je nužna zbog: 1. Poreba pojednostavljenja složenih društvenih odnosa u kojim se ljudi mogu ponašati odviše različito 2. Potreba što racionalnijeg rješavanja sukoba interesa ljudi u društvenim odnosima Najvažniji način klasificiranja društvenih normi je onaj na običajne, moralne i pravne norme. Običajne, moralne i pravne norme dijele se još: 1. Prema vrstama odnosa koje norma usmjeravaju: normeo životu i zdravlju, o stanovanju, o proizvodnji, o vjerskim obredima, o politici, o jeziku; 2. Prema krugu adresata normi: opće i pojedinačne norme; 3. Prema sudjelovanju adresata u stvaranju i održavanju normi: heteronomne ili izvanjske i autonomne ili vlastite; 4. Prema vrstama i težini sankcije: norma s psihičkom i fizičkom prisilom, s lakšim i težim sankcijama; 5. Prema oblicima normativnog izražavanja: nepisane i pisane norme.  Običajne, moralne i pravne norme: Običajne norme – one koje zahtjevaju da mlađe osobe prve pozdravljaju starije. Moralne norme – one koje zahtjevaju da budemo pošteni, istinoljubivi i dobri prema drugim ljudima. Pravne norme – one koje zahtjevaju da vozimo desnom stranom ulice, da plaćamo određeni iznos poreza i sl. Lakše je razlikovati običajne norme s jedne strane od moralnih i pravnih normi s druge strane i to s obzirom na narav društvenih odnosa koje uređuju. Običajne norme imaju za predmet odnose koji su manje značajni za opstanak i dobro funkcionisanje određenog tipa društva, pa u kojima nastaju međuljudski sukobi slabije snage i manje opasnosti po zajednicu. Moralnim i pravnim normama zajedničko je to da imaju za predmet odnose koji su značajni za opstanak i dobro odvijanje određenog tipa društva, pa u kojima zbog toga nastaju snažni sukobi interesa što ugrožavaju zajednički život. Mnogi društveni odnosi istovremeno i u istom smislu su usmjeravani i moralnim i pravnim normama. 3

Razlika između moralnih i pravnih normi ( tabela: vidi knjigu str. 118.). -

-

Jedna od osnovnih razlika između moralnih i pravnih normi jest u tome št moralne norme zahtjevaju i određeno ponašanje subjekata i njegovu stvarnu namjeru u pogledu zaštićene vrijednosti, dok pravne norme traže određeno ponašanje i namjeru onoliko koliko se do nje može doći pravnim mehanizmima. Razlika između moralnih i pravih normi jest i u tome što sve pravne norme u jednom društvu imaju tedenciju i zaista u velikoj mjeri uspjevaju da budu međusobno neproturječne, dok moralne norme ne postižu takvu mjeru međusobne neproturječnosti. Naime, u državnom pravu postoji stroga hijerarhija normi i niže norme moraju biti sukladne višim ili se u protivnom pokreću procesi njihovog ukidanja. Samo u moralu je moguće da pojedinci imaju vlastite moralne norme, pa čak i razrađene individualne moralne sustave, koji mogu biti daleki i sukobljeni s normama drugih moralnih ustava, a koji zbog toga ne mogu biti ukinuti. Pluralizam pravnih normi ogranićen je moćnom i djelotvornom hijerarhijom viših i nižih normi, dok je pluralizam moralnih normi neograničen, sa slabijom i nedjelotvornijom hijerarhijom viših i nižih normi.

Moralne i pravne norme se mogu slagati i podržavati, mogu se sukobljavati, a mogu biti i sadržajno nevezane ili ravnodušne. Pravna norma je društvena norma (= legitimno traženje + sankcija) koja usmjerava jedan za društvo važan konfliktan i izvanjski kontrolabilan odnos, redovno nosi fizičku sankciju i veću mjeru heteronomije, obično je pisana, a stvara je i sankcionira na organiziran način lako odredljivi subjekt, državni ili društveni. Ukupnost svih običajnih normi – običajni poredak ili običaj. Ukupnost svih moralnih normi – moralni poredak ili moral. Ukupnost svih pravih normi – pravni poredak, pravni sistem ili pravo.  Materijalni izvori pravnih normi: važni i konfliktni društveni odnosi Pravo obuhvaća one društvene odnose koji su toliko važni za opstanak društva i u kojima nastaju toliko snažni međuljudski sukobi, a ujedno se mogu izvanjski kontrolirati, da ih je potrebno i moguće usmjeravati organiziranom i fizičkom, prvenstveno državnom prisilom. Takvi odnosi koje obuhvaća pravo se nazivaju materijalni izvori prava. Osnovni tipovi odnosa koji su od temljene važnosti za svako društvo i stoga su materijalni izvori pravnih normi u svim povijesnim epohama:   

Biološko – društveni odnosi (održavanje života, tijela slobode kretanja...) Ekonomski odnosi (stvaranje i upotreba novca..) Politički i kulturni odnosi (odgoj i obrazovanje mladih...)

 Idejni izvori pravnih normi: shvaćanja pravednosti 4

Pravednost je vrijednosno načelo raspodjele koje određuje koliko dobara i koliko tereta treba pripasti, kao ovlaštenja i kao obveza, subjektima pojedinih vrsta društvenih odnosa i društva uopće. To načelo najapstraktnije glasi: osobama koje su jednake treba dati jednako dobarai tereta, a osobama koje su nejednake treba dati nejednako dobara i tereta – i to razmjerno njihovoj nejednakosti. Ponašati se u skladu sa ovimnačelom znači biti pravedan, a ponašati se suprotno njemu znači biti nepravedan. Shavaćanja o pravednosti su ideologije, tj. interesno uvjetovani stavovi o tome kako treba raspodjeliti dobra i terete u društvu. Glavna ideološka shvaćanja pravednosti: A. Koncepcija položajne pravednosti koja nalaže da se dobra i tereti dijele tako da svako dobije onoliko kolike su njegove vrline i zasluge prema zajednici. Konzervativna političko – pravna ideologija argumentom „pravednosti“ opravdava održavanje postojećih odnosa društvenih nejednakosti. B. Koncepcija razmjenske ( prema Aristotelu komutativne) pravednosti koja nalaže da se dobra i tereti dijele ekvivalentno, tj. tako da svako dobije jednako dobra i zla koliko je on dobra i zla dao drugome. C. Koncepcija radne pravednosti suprostavlja se položajnoj pravednosti i ispravlja razmjensku pravednost zahtijevajući stvarnu ekvivalentnost između proizvoda rada i nagrade za rad. Prema njoj svako treba dobiti onoliko dobara koliko je svojim radom stvorio, a razmjerno tome i tereta (npr. poreza). D. Koncepcija solidarne pravednosti nastoji dopuniti ili ispraviti nedostatke rade pravednosti. Ona nalaže da oni koji u raspodjeli dobara dobivaju više zbog svojih većih radnih sposobnosti ustupe dio svojih dobitaka za uzdržavanje i unapređivanje položaja onih koji imaju slabije radne sposobnosti ili „startne pozicije“. E. Koncepcija egalitarističke pravednosti nalaže da svako dobije toliko dobara i tereta koliko treba da bi zadovoljio svoje osnovne materijalne i duhovne potrebe. Koncepcije pravednosti i ocjene o pravednosti pravnih normi su relativne: ne slažu se svi ljudi u tome koje je shvaćanje najbolje, najispravnij, itd.  Vrijednost mira u pravu Da bi nastalo pravo i da bi se u njemu mogla ostvarivati bilo koja ideologija pravednosti, nužno je najprije uspostaviti društveni mir. Mir je elementarna ili prvobitna vrijednost pravnog poretka, izvan koje nema prava i koja je pretpostavka da se dođe do vrijednosti pravednosti kao krajnjeg cilja svakog prava. Onemogućavanje privatnog i nekontroliranog nasilja od strane jednog subjekta koji monopolizira fizičku prisilu čini bit mira. Vrijednost mira nije moguća bez organiziranog legalnog nasilja političke vlasti protiv onih što čine ilegalno nasilje. Dakle, vrijednost mira ujedno zabranjuje jednu vrstu nasilja (prvatno) i opravdava, legitimira drugu (državnu). Mir je nepostojanje privatnog nasilja koje se osigurava javnim nasiljem. Ključno pitanje: Ko će (nas) čuvati (od) samog čuvara? Demokratska i pravna država. Nema pravnog poretka koji postiže potpuno okončanje ilegalnog nasilja, tj. potpuni mir. 5

Tijekom historije mir je bio sredstvo održavanja nehumanih odnosa vladavine jačih i nepravednih.  Vrijednost pravne sigurnosti Javlja se potreba predvidljivosti ili proračunljivosti ili drugačije rečeno, potreba povjerenja u budućnost. Ideal predvidljivosti budućih uvjeta života jest ono što se naziva „vrijednost sigurnosti“, a isti naziv nose i stvarna životna stanja u kojima se taj ideal ostvaruje. Jedna od prvih pretpostavki sigurnosti jest mir, elementarna vrijednost prava i života uopće. U pravu se sigurnost, nazvana pravna sigurnost, sastoji u tome da pravnim subjektima budu što više predvidljiva i trajna pravna ovlaštenja, pravne obaveze, određenja delikata i pravne sankcije, a to znači pravni odnosi što proizilaze iz pravnih normi. Pravna sigurnost postoji ako donošenje i promjena pravnih normi nisu samovoljni akti, tj. ako ne ovise o volji i interesima pojedinih osoba, nego o relativno trajnoj volji skupine ljudi, npr. parlamenta. Pravna sigurnost ili predvidljivost ponašanja u pravu zahtjeva da se pravne norme stvaraju i primjenjuju prema unaprijed propisanim postupcima koji jamče racionalnost i relativnu trajnost pravnih odnosa koji se njima ustanovljuju. Sredstva ili ustanove za zaštitu trajnosti i čvrstoće pravnih ovlaštenja, obveza, delikata i sankcija: 1. Opće pravne norme koje zahtjevaju istovrsna ponašanja od svih istovrsnih subjekata, jednako i relativno trajno; 2. Norme zakonodavnog, sudskog i upravnog postupka koje omogućuju pažljivo, javno o obrazložno donošenje zakona, dr. općih pravnih akata, presuda i rješenja; 3. Načelo zakonitosti koje prisiljava tvorce nižih pravnih normi da ove budu u skladu sa višim normama, čime se u velikoj mjeri sprječava samovolja subjekata pravnih ovlasti; 4. Pravni lijekovi kojima nezadovoljni subjekti mogu zahtjevati ponavljanje postupaka i preispitivanje akata od viših vlasti, čime se omogućuje nadzor zakonitosti i ispravljanje grešaka u odlukama; 5. Pravomoćnost – stanje konačnosti presude i rješenja kojim se prekida mogućnost propitivanja valjanosti tih akata putem pravnih lijekova i tako prekida neizvjesnost o pravnim ovlaštenjima i pravnim obvezama stranaka u sporu; 6. Stečena prava – načelo da se novim pravnim aktima ne smiju oduzimati valjano stečena ovlaštenja na temelju ranijih pranih akata; 7. Načelo neretroaktivnosti, zastara, dosjelost, zabrana analogije u krivičnom pravu, zabrana proširenog tumačenja pravnih izuzetaka, nezavisnost sudaca, odgovornost službenih osoba, svi rokovi u pravu, itd. – naročito za pravnu sigurnost bitne su opće osobine prava formalizam i proceduralnost.  Država i drugi tvorci pravnih normi 6

Najpoznatija osobina prava, po kojoj se ono razlikuje od morala i običaja, jest njegova bitna vezanost za državu. Ta vezanost je trostruka: 1. U svakom društvu država stvara najviše opće pravne norme radi prisilnog usmjeravanja važnih i konfliktnih međuljudskih odnosa u skladu sa dominantnim interesima i shvaćanjima pravednosti. Svi ostali državni organi, društvene organizacije i pojedinci moraju usklađivati svoje pravne radnje i pravne norme koje sami donose s tim najvišim državnim općim normama. 2. Druga bitna veza između države i prava je u izricanju i izvršavanju pravnih sankcija, tj. kazni. Protiv subjekata koji ne ostvaruju svoje pravne obaveze izriču konkretne sankcije državni sudski i upravni organi. Iako je država nužan uvjet prava, ona nije i dovoljan uvjet za postojanje prava. 3. Treća bitna veza između države i prava je u tome što se sama država konstituira putem pravnih normi. Taj proces pravnog ustanovljavanja države načelno je jednak kao i pravno ustanovljavanje svake druge organizacije kao pravne osobe. Koliko god bili država i pravo međusobno uvjetovani, pogrešno je svoditi cjelokupno pravo na državnu djelatnost. Međunarodno javno pravo ili sustav normi koje usmjeravaju političke, ekonomske, humanitarne, kulturne i dr. odnose između suverenih država, između njih i međunarodnih organizacija, a u nekim slučajevima između država i pojedinaca. Norme tog sustava stvaraju same države u njihovim međusobnim odnosima putem običaja i međunarodnih ugovora.  Pravni sistem i proceduralnost prava I moral i pravo su normativni sistemi. Sistem jest općenito skup pojava koje su sređene u relativno neproturječnu i potpunu cjelinu prema određenim kriterijima. Kao sitematizirani skupovi normi, moral i pravo imaju neke zajedničke osobine: 









Funkcija i morala i prava je da usmjeravaju međuljudska ponašanja koja su konfliktna i važna za opstanak određenog tipa društva radi ostvarivanja nekih vrijednosti ljudskog suživota – ljubavi, poštenja i sl. I moral i pravo teže potpunom obuhvatu važnih i konfliktnih odnosa koji su njihovi predmeti. Pretežno uspjevaju, ali u određenoj mjeri propuštaju normirati neke odnose. Tako u njima nastaje teškoća praznina ili manjka normiranja. I moral i pravo teže neproturječju normi od kojih se sastoje. To ugl. i postižu, no uvijek ima neusklađenosti i nesuglasica koje se u pravu nazivaju nezakonitosti i antinomije. I moral i pravo teže jasnoći i izvjesnosti, tj. što većoj razumljivosti i predvidljivosti njihovih normi. Uspjevaju u tome, ali uvijek opstaju elementi nejasnoća i neizvjesnosti. I moral i pravo su otovreni sistemi, jer se prilagođavaju vanjskim utjecajima i materijalnim i duhovnim promjenama u društvu.

Sve teškoće moralnog i pravnog sustava imaju za posljedicu povećenje njihove neefikasnosti i gubitka uticaja na društvne odnose, a u krajnjim slučajevima i njihov nestanak. 7

Najvažnije specifične osobine pravnog sustava su formalizam i proceduralnost prava. Formalizam prava sastoji se u tome da u njemu nisu važni samo sadržaji pravnih normi i pravnih ponašanja, već su također veoma važne i forme (oblici) pravnih normi i pravnih ponašanja. Za razliku od toga, u moralu su gotovo isključivo važni sadržaji normi i ponašanja, dok njihova forma nije toliko važna. Izrazito obilježje prava je i formaliziranost njegova jezika i njegovih pojmova: u pravu se ne samo mnogo govori i mnogo racionalno razmišlja, te je u njemu povlašten pisani jezik, već postoji i jako razrađen stručni jezik – s posebnim leksikom, sintaksom i stilistikom, kojim se precizno definiraju pravni pojmovi i koji pravni subjekti moraju znatnim dijelom obvezno govoriti da bi uspješno sudjelovali u pravnom životu. Zbog svih tih više ili manje obvezujućih formi što vladaju pravom se za pravo kaže da je jedan formaliziran sistem normi. Proceduralnost (postupovnost) je osobina nekih ljudskih radnji u pravu da su njihovi subjekti i načini izvođenja strogo normirani, te da samo one radnje koje su izvedene na propisani način postaju pravne radnje ili radnje koje izazivaju nastanak, promjenu i prestanak pravnih odnosa. Proceduralnost se ostvaruje putem proceduralnih pravnih normi nazvanih još i „formalne pravne norme“ – to su norme o formama pravnih radnji. Za pravni sistem su posebno važne procedure stvaranja, izmjene i ukidanja pravnih normi. One se postavljaju posebnim proceduralnim normama „normama o normama“. Kod tih „normi o normama“ nalazimo tri velike skupine proceduralnih pitanja: 1. Postoje proceduralne norme koje precizno i strogo propisuju koji pravni subjekti imaju isključivo pravo stvarati pojedine vrste normativnih pravnih akata odnosno pravnih normi. To su proceduralne norme o kompetenciji (nadležnosti) za stavranje pravnih normi. 2. Postoje proceduralne norme koje precizno i strogo propisuju vrste radnji i načine njihova obavljanja koji su potrebni za nastanak, promjenu i ukidanje pojednih vrsta normativnih pravnih akata odnosno pravnih normi. To su npr. proceduralne norme o predlaganju, izmjeni, stupanju na snagu ustava i zakona. 3. Postoje proceduralne norme koje propisuju ko, zbog čega, kako, od koga i u kojim rokovima može tražiti ispitivanje zakonitosti pojednih vrsta normativnih akat odnosno normi – ustavnih, zakonskih. To su proceduralne norme o tužbi, žalbi i dr. pravnim lijekovima.  Sastav pravne norme Pravna norma se sastoji od četiri osnovna značenjska dijela: od hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije. (PN = H + T + D + S) 1. Hipoteza je početni dio pravne norme koji opisuje subjekte kojima je norma upućena, tj. adresate norme, i situaciju u kojoj se subjekti moraju naći da bi se na njih primjenilo traženje iz pravne norme.

8

2. Traženje je središnji dio pravne norme, onaj koji je za cilj pravne norme najvažniji, a postavlja nekim subjektima (onima iz hipoteze) pravnu obavezu da izvrše neku radnju, činjenje ili nečinjenje, i ujedno postavlja drugim subjektima pravno ovlaštenje da takvo činjenje ili nečinjenje. Radnje činjenja ili nečinjenja, uključujui vrijednosti – predmete koji se njima daju, nazivaju se pravni objekti. Pravna obaveza i pravno ovlaštenje, uz pravne subjekte i pravne objekte, jesu sadržaji pravnog odnosa. 3. Određenje delikta je dio pravne norme koji spominje pravni delikt kao radnju suprotnu obveznoj radnji, tj. kao zabranjenu radnju, koja je uvjet za primjenu sankcije. Delikt je zabranjena radnja činjenja ili nečinjenja: zabranjena radnja nečinjenja ako je subjekat obavezan na činjenje, a zabranjena radnja činjenja ako je subjekt obvezan na nečinjenje. Određenje delikta ima istu funkciju kao i hipoteza pravne norme: oba dijela norme opisuju ili spominju neke situacije koje su, ako se ostvare, uvjeti da određeni subjekti steknu neke pravne obveze i pravna ovlaštenja. Zbog toga se određenje delikta može nazvati sekundarna hipoteza, dok se početni dio pravne norme može nazvati primarna hipoteza. 4. Sankcija je završni dio pravne norme kojim se jednom državnom organu pripisuje obveza i ovlast (nadležnost) da prisili na izvršenje obveze subjekta pravne obveze ili da mu izrekne određenu kaznu zbog počinjenog delikta. Sankcija je upućena prvenstveno državnom organu, najčešće sudu, ali ona djeluje i na subjekta pravne obveze – motivirajući ga da obvezu izvrši. Hipoteza i određenje delikta kao „sekundarna hipoteza“ jesu deskriptivni iskazi, dok su traženje i sankcija preskriptivni iskazi. Kao što pravna norma ima zapravo dvije hipoteze, kao dva deskriptivna iskaza, ona ima i dva traženja kao dva preskriptivna iskaza. (PN = H1 + T1 + H2 + T2) – zbog ovoga se tumači kao da postoje dva tipa pravnih normi: primarna pravna norma sastavljena od hipoteze i traženja, te sekundarna pravna norma sastavljena od određenja delikta i sankcije. Ove prve dvije hipoteze i dva traženja jesu sredstva izražavanja vrijednosnih opredjeljenja normotvoraca. To je aksiološki sadržaj pravne norme.  Delikt: protupravna radnja i krivnja Delikt je radnja suprotna pravno obveznoj radnji i kao takva je uvjet za primjenu sankcije. Postoje dva načina shvaćanja delikta, a i pravne odgovornosti koja ovisi o deliktu: 1. Za postojanje delikta dovoljna je radnja suprotna obveznoj radnji, tj. zabranjena radnja nečinjenja ili činjenja. Taka se radnja naziva protupravna radnja. Ovakvo shvaćanje delikta nazivamo delikt u objektivnom smislu, a odgovornost zbog njega objektivna odgovornost. 2. Drugo shvaćanje delikta i dogovornosti – ono je plod kulturnog napretka i svojstveno je razvojenijim pravnim sistemima, za postojanje delikta su načelno potrebna kumulativno dva elementa: prtupravna radnja i krivnja. To znači da delikt čini i za njega pravno odgovara samo subjekt koji je protupravnu radnju izvršio u stanju 9

krivnje.Ovakvo shvaćanje delikta nazivamo delikt u subjektivnom smislu, odgovornost zbog njega subjektivna odgovornost.

a

Krivnja je specifično stanje svijesti ili psihički odnos počinitelja protupravne radnje prema vlastitojradnji i njenim posljedicama. To je svijest subjekta o uzročnoj vezi između njegove radnje, koja je suprotna pravnoj obvezi, i posljedica te radnje. Mjeru psihičke zrelosti koja je u pravu uvjet za deliktnu sposobnost zovemo uračunljivost.Dvije glavne skupine psihički nezrelih ili neuračunljivih osoba: maloljetnici do određene dobi i osobe koje su trajno ili privremeno duševno poremećene. Postoje dvije osnovne vrste ili dva stupnja krivnje: umišljaj ili teža krivnja (dolus) i nehat ili lakša krivnja (culpa). U svim razvijenijim pravnim sustavima postoje neki razlozi zbog kojih se radnje koje su zabranjene, tj. suprotne pravnim obvezama, ipak ne smatraju skrivljenim ili ne smatraju protupravnim, pa se za njih ne odgovara pravno. Ti izuzeci od krivnje i od protupravnosti jesu: 1. Slučaj (casus) - štetna radnja koja od počinitelja nije skrivljena, ni umišljajem ni nehatom. 2. Zabluda (error) – štetna radnja koju je osoba učinila s pogrešnom sviješću o nekim činjenicama, a ne bi je učinila da je imala točnu svijest o tim činjenicama. 3. Viša sila (vis maior) – nepredvidljivi i neotklonjivi prirodni događaj (bolest) ili ljudska radnja (pobuna) koji onemogućuju subjekta da izvrši svoju obvezu. 4. Nužna obrana – pravno dozvoljena radnja kojom subjekt odbija istovremeni protupravni napad protiv sebe ili dr. osoba, nanoseći time napadaću manju ili veću štetu. 5. Krajnja nužda – dozvoljena radnja kojom se oštećuje tuđa imovina ili čak osobe ako je ta šteta nužno potreban da bi se od sebe ili drugih otklonila veća istovremena i neiskrivljena opasnost. 6. Činjenje štete uz pristanak oštećenoga – dozovljena radnja oštećenja druge osobe na koju je ova pristala, ali u granicama vladajućih moralnih normi i u dobrima kojima oštećeni ima pravo raspolagati. Pravni delikti i pravna odgovornost se klasificiraju ovisno o vrstama pravnih odnosa u kojima nastaju: krivični delikti ili krivična djela (ubistvo, krađa), prekršajni ili upravni delikti (remećenje javnog reda i mira), građanski delikti (oštećenje tuđe imovine), radni delikti (neizvršenje radne obaveze), međunarodni delikti (genocid)...  Odgovornost, sankcija i kazne Pravna odgovornost je pravni položaj subjekta koji je učinio delikt, tj. koji je učinio protupravnu radnju s krivnjom i koji zbog toga treba biti kažnjen onako kako za tu radnju određuje sankcija pravne norme. Postoje subjektivna, objektivna, individualna odgovornost, te kolektivna odgovornost.

10

U pravnom sustavu se najprije postavljaju apstraktne sankcije, s određenjem vrsta nadležnih organa i vrsta i raspona kazni za pojedine vrste pravnih delikata, a to se radi putem općih pravnih normi. Sporovi počinju tužbom: tvrdnjom jednog subjekta da je drugi subjekt učinio delikt određen općom pravnom normom i zahtjevom da se zbog toga kazni onako kako propisuje sankcija opće pravne norme. Tužbu prima i razmatra nadležni državni organ, sud ili upravi organ ovisno o vrsti delikta, ispituju sve važne okolnosti za slučaj, saslušaje strane u sporu. Ako sud odredi da je tuženi učinio delikt on donosi individualnu pravnu normu u vidu konkretne sankcije. Kazna je općenito jedno zlo, fizičko ili psihičko, što se nanosi subjektu koji je počinio delikt. Težina tog zla ovisi o vrijednosti dobra koje norme štite i koje delikt pogađa, te o stupnju krivnje počinitelja delikta. Pr. tipičnih pravnih kazni: oduzimanje života, naknada štete, sakaćenje, itd. Svrha kazne: 1. Kazne kroz historiju bile čin osvete ili odmazde. Prekršiteljima se vraća zlo za zlo, patnja za patnju koju su oni stvarno ili po mišljenju onih koji određuju kazne uzrokovali. 2. Smrtna kazna i lišavanje slobode služe također za trajno ili privremeno uklanjanje prekršitelja iz društva, da ne ponavlja delikte i da ne utječe negativno na ljude. Takvo shvaćanje kazne se naziva specijalna prevencija. 3. Kazne u pravu služe i za zastrašivanje dr. osoba. Takvo shavaćanje kazne naziva se generalna prevencija. 4. Vjeruje se da kazne mogu utecati i na promjenu ponašanja kažnjene osobe, bilo da se zastraši za ubuduće ili da se popravi za stalno.  Pravna norma i pravne odredbe Pravna norma je zahtijevajuća misao, sastavljena od opisanih elemenata, koja kao poruka stiže do svojih adresata putem jezičnih ili dr. znakova. Pojedine rečenice, jednostvne ili složene, kojim se pravne norme iskazuju, bilo usmeno ili pismeno, nazivamo pravne odredbe. Za razumijevanje odnosa između pravne norme i pravne odredbe najvažnije je znati da jedna pravna norma može bit izražena ili u samo jednoj odredbi, koja sadrži sva četiri elementa norme, ili češće, u dvije ili više odredaba od kojih svaka iskazuje pojedine elemente norme Drugo rješenje je češće. Pravna norma je složena misao, a pravna odredba je jezični izraz, koji obično iskazuje neke, a ne sve elemente norme.  Vrste pravnih normi Nekoliko najvažnijih načina razlikovanja pravnih normi: 1. Prema subjektima koji ih stvaraju postoje državne norme, norme drugih organizacija i norme građana; 11

2. Prema državnim djelatnostima i organima koji stvaraju državne norme: ustavne i zakonodavne norme, norme šefa države, norme vlade, sudske i upravne norme; 3. Prema određenosti adresata pravne norme su opće i individualne (pojedinačne). U općim normama adresati nisu određeni imenom i prezimenom već apstraktno kao skupine subjekata. Individualne norme su one u kojima su adresati određeni imenom i prezimenom. 4. Prema teritorijalnom načelu pravne norme su generalne i partikularne. Prve važe na teritoriju cijele države, dok partikularne važe na manjem dijelu državnog teritorija. 5. S obzirom na vrste društvenih odnosa koje usmjeravaju norme su ustavne, građanske, obiteljske, upravne, financijske, trgovačke, radne, socijalne, krivične i dr. 6. Često se kaže da se norme prema njihovom sadržaju dijele na naređujuće, zabranjujuće i ovlašćujuće, ali u se brkaju pojmovi „pravna norma“ i „pravna odredba“. 7. Prema mjeri slobode koju pravne normedaju adresatima razlikuju se stroge (kogentne, striktne) norme i disjunktivne norme. Stroge pravne norme jesu one što obvezuju na jedno čvrsto određeno ponašanje, koje normotvorac hoće bezuvjetno postići. Pr. norme s obvezama poštivanja života, tijela. U takvim normama obvezni subjekti nemaju mogućnosti izbora između dva ili više dopuštenih ponašanja. Disjuktivne pravne norme jesu one što daju obveznom subjektu stanovitu mjeru slobodnog ponašanja. Ima ih više vrsta: a) Alternativne pravne norme daju manju slobodu ponašanja: one daju mogućnost izbora između dva ili više ponašanja, koja su normotvorca podjednake vrijednosti; b) Dispozitivne pravne norme daju mnogo veću slobodu pravnim subjektima i karakteristične su za građanko i trgovačko pravo, gdje vlada načelo autonomije volje ili slobode raspolaganja s njihovom privatnom imovinom i radnjama c) Norme s diskrecionom (slobodnom) ocjenom jesu norme upućene državnim organima ili dr. subjektima javnih službi. d) Pravne norme s okvirno određenim elementima traženja daju slobodu adresatima da sami precizno odrede svoje obveze i ovlaštenja e) Pravne norme s okvirno određenim kaznama određuju apstraktne kazne s donjim i gornjim limitima  Normativni pravni akti Izrazom pravni akt označavaju se u teoriji i praksidvije različite stvari: pod pravnim aktima se često misli na pisane jezične oblike (tekstove) koji sadrže pravne norme – normativni pravni akti, a pod pravnim aktima se često misli i na ljudske radnje koje imaju razne pravne učinke – pravne radnje. Normativni pravni akti su tekstovi koji sadrže jednu, više ili mnogo pravnih normi. Sastoje se od jedne, više ili mnogo rečenica – odredbi, s kojima su ili cjelovite pravne norme, ili u pravilu, pojedini elementi pravnih normi. Norme se daju većinom u pisanom obliku zbog brojnih pravila. 12

 Opći normativni pravni akti Hijerarhija pravnih akata ovisi o moći subjekata, državnih i društvenih, koji ih stvaraju. Pravna snaga svakog pravnog akta je razmjena moći subjekta koji ga donosi, a ta je moć jedna socijalno – politička pojava koja se normativno iskazuje u ustavnim i zakonskim (proceduralnim) normama o kompetencijama. ustavotvorac

ustav

zakonodavac

zakoni

šef države

ukazi

vlada

uredbe

ministarstva

pravilnici; naredbe

općinske skupštine

općinske odluke

sudovi

presude

niži upravni organi

upravna rješenja

Pravna snaga svakog akta (jednako kao moć svakog državnog organa) je relativna. Svaki je pravni akt viši u relaciji s nekim drugim aktima, ali ujedno je svaki akt niži u relaciji s nekim još višim aktima. Opći pravni akti su pretežno viši akti, dok su konkretniji i individualni pravni akti većinom niži u hijerarhiji pravnog sustava. To je zato što konkretnije opće akte i individualne akte stvaraju češće državni organi i dr. subjekti niže društvene moći i jer su oni ugl. izvršujući u odnosu na više akte. Svi opći akti ili propisi – ustav, zakoni, uredbe, naredbe, statuti, kolektivni ugovori i dr. nazivaju se formalni izvor prava. Odnos nadređenosti i podređenosti između viših i nižih pravnih akata u hijerarhiziranom pravnom sustavu izražava načelo zakonitosti ili legaliteta. Načelo zakonitosti je temeljna norma pravnog sustava koja zahtjeva da svi pravni akti državnih i drugih subjekata budu formalno i materijalno usklađeni s višim pravnim normama koje reguliraju iste odnose, propisujući sankcije protiv pravnih radnji i pravnih akata koji taj zahtjev ne poštuju. Zahtejv zakonitosti ili usklađenost viših i nižih akata ima dva aspekta: formalna i materijalna zakonitost. Formalna zakonitost je zahtjev da sve niže pravne akte donose subjekti koji su u višim pravnim aktima određeni kao nadležni za njihovo donošenje da se svi oni donose po postupcima koji su također propisani višim aktima i da svi oni imaju tekstualnu formu propisanu višim aktima.

13

Materijalna zakonitost je zahtjev da se sadržaj nižih pravnih akata, tj. elementi hipoteze i traženja, delikta i sankcije pravnih normi u njima sadržanih, bude sukladan sa sadržajem viših pravnih akata koji reguliraju istu vrstu društvenih odnosa. Više pravne akte (norme) s kojima niži pravni akti moraju na ovakav način biti sukladni nazivamo materijalnim pravnim aktima (normama). Ako se u postupku ispitivanja zakonitosti utvrdi da je jedan pravni akt nezakonit, onda se taj akt ukida ili barem ispravlja, a u prvom slučaju to znači da on prestaje važiti. Ako se radi o težoj nezakonitosti akt se ukida s povratnim djevoanjem, tj. poništava od samog trenutka njegova donošenja (ex tunc, „od tada“ ukidanje) i brišu se sve njegove pravne posljedice. Kod blažih oblika nezakonitosti akt se ukida samo od trenutka pravomoćnosti akta kojim se on ukida (ex nunc, „od sada“ djelovanje ukidanja) što se naziva obaranje akta. Jedan pravni akt smatra se nezakonitim tek kada to utvrdi po propisanom postupku jedan viši državni organ koji je za takvo utvrđivanje nadležan.  Ustav (konstitucija) U najširem smislu riječi ustav (constitutio) označava temeljna pravna pravila koja uspostvalja politički i pravni poredak jednog globalnog društva. Svako političko društvo, nedemokratsko i demokratsko, ima ustav u tom širem smislu, tzv. materijalni ustav, sastavljen od pravila vlasništva, proizvodnih odnosa, političkih i pravnih statusa stanovnika, te sastava i djelovanja najviših državnih organa. -

Podjela vlasti: zakonodavna, izvršna i sudska Prvi republikanski pisani ustav: 1787. u SAD i 1791. i 1793. u Francuskoj

U ustavima, kao najvišim općim normativnim aktima, propisuju se temeljna politička i socijalna prava i slobode čovjeka i građanina, postavljaju se neke osnovne norme o ekonomskom sustavu, te nadsve se postavljaju norme o ustanovljvanju državne organizacije, tj. norme o ustrojstvu i djelovanju zakonodavnih, izvršno – političkih, sudskih i upravnih organa, norma o obliku vladavine, o državnom uređenju, itd. Sa ustavom kao normativnim temeljem države moraju prema principu ustavnosti biti formalno i materijalno sukladni svi ostali, državni i društveni, pravni akti. -

Tvrdi (teško se mijenjaju) i mehki (lahko se mijenjaju) ustav Stvaranje ustava funkcija suverenog državnog organa Oktroirani ustav – sam vladar ga donosi; pr. ustav kraljevine Jugoslavije iz 1931. Jugoslavija, 4 ustavna akta: Ustav iz 1946., Ustavni zakon iz 1953., Ustav iz 1963. I Ustav iz 1974.

 Zakon U pravničkom jeziku zakonom se naziva samo onaj poslije ustava najviši opći pravni akt što ga donosi skupština narodnih zastupnika (parlament) po jednom posebnom (zaonodavnom) postupku. To je tzv. zakon u formalnom smislu – koji zadovoljava stanovite uvjete prave forme ili procedure.

14

Narodna suverenost se u demokratiji izražava u vladavini zakona kao općih i prema svima jednakih normi (rule of law) i u pravnoj državi kao vlasti koja je podređena ustavu i zakonu. Jedan od uvjeta dobre države je da u njoj bude „suveren zakon“ jer ondje gdje ne vladaju zakoni nema ustavnog poretka. Najčešće zakoni sadrže veći br. Pravnih normi kojima se prisilno usmjerava jedno područje važnih društvenih odnosa. Zakon se od ustava razlikuje ne samo po nižoj pravnoj snazi nego i po užem premetu regulisanja. Ustav zahvaća sve vrste društvenih odnosa, a zakoni samo određene vrste društvenih odnosa. Mnogi zakoni, zajedno sa ustavom osnova su za stvaranje svih ostalih normativih pravnih akata, državnih i nedržavnih – što je izraženo načelom zakonitosti (i ustavnosti) kao gl. Mehanizmom hijerarhijskog sastava pravnog sustava. Zakonodavni postupak (prvi semestar – vidjeti na papirima). Ne smiju se miješati sa zakonima deklaracije i odluke koje donose suvremeni parlamenti, dok se općenito smatra da državni budžet i završni račun, što ih oni također donose, imaju karakter zakona.  Podzakonski akti Izrazom podzakonski akti nazivaju se svi državni opći akti niži od zakona koje donose izvršno – politički, upravni i lokalni samoupravni organi. To je skuni naziv za niz općih pravnih akata. Važniji podzakonski akti su: uredbe, pravilnici, naputci (uputstva, instrukcije), naredbe i odluke. -

-

Donose ih razni organi i imaju različite funkcije u pravnom sustavu Akte s istim nazivom mogu donositi različiti organi i onda je njihova pravna snaga veća ili manja, ovisno o hijerarhijskom položaju organa Zajedničko svim podzakonskim aktima: njihova je funkcija da radi ostvarivanja zakona prema potrebi razrađuju zakonske norme i propisuju tehnike njihove primjene od stanovništva i državnih organa Uredbe najviši podzakonski akti – vlada i šef države. Ima ih više vrsta, a najvažnije su: za razradu zakona, iz nadležnosti zakonodavca i uredbe za slučaj nužde

Odluka je naziv općih akata koje donose različiti organi, među njima parlament, vlada i ministarstva. Za lokalnu upravu samoupravu osobio su važne odluke općinskih skupština. Najviši normativni akt općine, odnosno dr. jedinica decentralizirane vlasti, kojim se uređuju ustrojstvo i rad općinskih skupština i njenih izvršnih organa je statut.  Opći akti društvenih organizacija Opći akti što ih donose razne društvene organizacije čine nedržavno, društveno ili više ili manje autonomno pravo. Temeljni njihov akt je statut.

15

 Običajno pravo Običajno pravo je specifičan skup općih pravnih normi i kao takav formalni izvor prava u odnosu na individualne prave akte. Običajno pravo čine opće pravne norme čija traženja i sankcije nastaju više ili manje spontano, tj. neorganizirano u dugotrajnom ponavljanju ponašanja iz najvažnijih i konfliktnih odnosa jednog globalnog društva ili posebnih ljudskih skupina, koje se izražavaju usmeno (ius non scripta) i zapisane u zbornicima, te ih država usvaja ili upućuje na njih dajući im sudsku i upravnu zaštitu.  Individualni pravni akti Individualni (pojedinačni) pravi akti su pisani tekstovi ili usmeni iskazi koji sadrže individualne (pojedinačne) pravne norme, tj. norme za konkretne odnose između imenom i prezimenom određenih subjekata. Četiri gl. tipa individualnih pravnih akata: 1. Ukaz je pravni akt kojim šef države donosi odluke iz svog djelokruga – npr. promulgira zakone. 2. Presuda je temeljna sudska odluka kojom se, uvijek na temelju zakona i dr. općih akata, rješava jedan sudski spor i određuje sankcija u određenom sudskom postupku. - sudski precedenti – pr. angloameričko pravo kada presuda dobija osobinu općeg pravnog akta te se koristi i u dr. slučajevima, za razliku od evropskog – kontinentalnog prava gdje je presuda pojedinačan pravni akt; - sudska praksa – presude vrhovnih sudova; 3. Upravno rješenje je pravni akt kojim državni upravni organi ili nedržavni organi kad djeluju na temelju javnih ovlaštenja odlučuju, na osnovi zakona i dr. općih akata, o individualnim stvarima iz njihova djelokruga 4. Pravni posao je privatni individualni pravni akt kojim pravni subjekti, pojednici ili pravne osobe, slobodno raspolažu vlastitom imovinom i sposobnostima u cilju ostvarenja željenih ciljeva koji nisu u sukobu sa strogim državnim normama i s moralom. Pravni posao je očitovanje volje jedne, dviju ili više osoba, kojom one, u granicama dopuštenim u pravnom smislu, slobodno zasnivaju, mijenjaju ili ukidaju neke pravne odnose, tj. neke pravne obveze i pravna ovlaštenja. Pravni poslovi se dijele na jednostrane i dvostrane ovisno o tome ko treba očitovati volju da bi pravni posao nastao. Jednostrani pravni poslovi – za njihov nastanak dovoljna izjava jedne osobe, npr. oporuka. Dvostrani pravni poslovi – za njihov nastanak potrebne suglasne izjave dva ili više subjekata, npr. ugovori. Dvostrani pravni odnosi ili ugovori mogu biti jednostrano obvezujući i dvostrano obvezujući. Iz prvih proizilazi pravna obaveza samo jedne strane, dok druga strana ima samo pravno ovlaštenje, npr. ugovor o darovanju. Iz drugih proizilazi i pravna obaveza i pravno ovlaštenje za svaku od dvije strane u osnovu.

16

Dvostrani pravni poslovi ili ugovori dijele se još na konsenzualne i realne. Prvi su oni što nastaju suglasnim očitovanjem volje ili dogovorom stranaka.  Važenje, pravednost i djelotvornost pravnih normi (akata) Važenje, pravednost i efikasnost su tri različita, ali povezana svojstva pravnih normi odnsosno pravnih akata koje norme sadrže. Važenje je osobina pravne norme da aktualno obvezuje unutar jednog pravnog sustava, a to znači da je stupila na snagu i da su njeni adresati dužni da se po njoj ponašaju. Izraz „važenje“ se upotrebljava za obvezatnost općih pravnih normi, dok se za obvezatnost presuda i upravnih rješenja upotrebljava izraz pravomoćnost. Pravna norma je važeća (pravomoćna) ako je stvorena od subjekta koji je za to nadležan i ako nije ukinuta od ovlaštenog subjekta. Da bi nastupilo važenje potrebno je da norma bude objavljena i da je istekao rok vacatio legisa odnosno rok za redovni pravni lijek. Važenje pravne norme odvija se nužno u određenim vremenskim, personalnim i prostornim okvirima. Norme uvijek važe u određenom vremenu, za određene osobe i na određenom teritoriju. Personalno pravna norma važi prema tome ko su njeni adresati. Najšire okvire personalnog važenja imaju međunarodne pravne norme. Teritorijalno pravne norme mogu važiti ili na teritorijama svih ili jedne skupine država – međunarodne pravne norme, ili na cjelokunom teritoriju jedne države, ili na dijelovima teritorija jedne države. Važeće pravne norme nazivaju se još i pozitivne pravne norme, a ukupnost važećih pravnih normi u jednom društvu čini pozitivno pravo. Pravednost je svojstvo pravne norme da se njen sadržaj, tj. njeno traženje i njena sankcija, slaže sa načelom pravednosti kao pravilom raspodjele dobara i tereta u društvu. Efikasnost (djelotvornost) jest svojstvo pravne norme da se značajna većina njenih adresata ponaša u skladu s njenim sadržajem, tj. s njenim traženjem i njenom sankcijom. Norma je primarno efikasna ako se većina adresata ponaša u skladu sa traženjem. Norma je sekundarno efikasna ako sudski i upravni organi odrede i primjene sankciju protiv većine prekršitelja pravne obveze, u protivnom je norma i primarno i sekundarno neefikasna.

17

18