Seminar Prd.docx

Učenje predškolskog djeteta

Dijete je već od rana kompetentno biće, prirodno zainteresirano i motivirano za istraživanje svijeta koji ga okružuje. Svako dijete ima svoj jedinstveni obrazac razvoja, određen specifičan interesima, osobnom strategijom i tempom učenja te ranijim iskustvom i socio – kulturnim kontekstom u kojem živi. Ono je bogato potencijalima, otvoreno, sposobno otkrivati i istraživati fenomene s kojima se susreće te svoja otkrića razmjenjivati s drugima kroz različite oblike ekspresije. Ono uči čineći i raspravljajući, što znači putem vlastitog iskustva. Stoga je odgovornost odgajtelja da sazna što dijete zanima, te koja znanja dijete već ima, kako bi mogao podržati stjecanje novih znanja djeteta. Interes djeteta za neki problem ili temu pomoći će djetetu da uloži napore i aktivno sudjeluje u nekoj aktivnosti, ne očekujući neku nagradu ili vanjsko priznanje. Interes je moguće povezati s pojmovima “intrizična motivacija”, “kontinuirana motivacija” ili “samousmjeravajuće učenje”. Istraživanja pokazuju da vanjsko nagrađivanje djeteta može voditi k smanjenju interesa djeteta za aktivnost u koju se inače uključilo spontano i dobrovoljno. Kvalitetan bi se predškolski kurikulum trebao bazirati na zadivoljavanju interesa djeteta, omogućujući mu sudjelovanje u aktivnostima za koje je prirodno i intrizično motivirano te izbjegavati umjetno potkrepljivanje djece koje bi imalo svrhu postizanja određenih vanjskih rezultata njihovih aktivnosti. Potrebno je stvoriti uvjete u kojima će povratnu informaciju dijete dobivati na osnovi vlastitog osjećaja zadovoljstva zbog sudjelovanja u nekoj aktivnosti, te zbog stalno rastućeg osjećaja kompetencije, ali ne od odgajatelja. Vođena prirodnom znatiželjom, djeca ulažu mnogo vremena i energije istražujući okruženje u kojem se nalaze, aktivno tragaju za značenjima, tj. teže razumijevaju svoja iskustva s materijalima, idejama i ljudima, dakle ono svoja znanja razvija, tj. konstruira (a ne prisvaja od odraslog) i to na osnovi osobne aktivnosti i iskustava, uz pomoć i podršku odgojitelja. Za djecu je prirodno da istražuju svijet oko sebe, da se svakodnevno susreću s problemima koji ih zanimaju, da postavljaju pitanja, o njima iznose svoje hipoteze, te nastoje objasniti što opažaju i kako to razumiju. Kakav će smisao za dijete imati neka ideja, predmet ili odnos s nekim, ovisit će o tome kako će dijete to iskustvo sebi objasniti, tj. kakvo će mu značenje pridati. Nošeno težnjom da pronađe, izgradi ili konstruira smisao, dijete postupno proizlazi od nepotpunog prema potpunijem, točnijem i cjelovitijem razumijevanju svog iskustva i svijeta oko sebe. Odgajatelj može pomoći djetetu u boljem razumijevanju svog svijeta jedino na način da mu osigura mnogo stvarnih životnih iskustava kako bi dijete djelujući i razmišljajući samo otkrivalo kontradikcije između svijeta kako ga ono razumije i onog koji ga okružuje. “SVE ŠTO SE MOŽE UČINITI ZA NEKOG UČENIKA NA PUTU OBLIKOVANJA VLASTITOG STAJALIŠTA JEST BITI NJEGOV SUPUTNIK NA TOM PUTOVANJU.” (Bruner, 2000, str 125.) bitne odrednice pri učenju djeteta: -dijete ima mogućnosti odabira teme ili problema koji će istraživati, načina na koji će istraživati, kao i smjera kojim će njegovo istraživanje ići -razumijevanju prethodi aktivna uključenost djeteta -djeca sakupljaju informacije, interpretiraju ih i nastoje ih povezati sa svojim ranijim iskustvom i ranijim znanjem -učenje djeteta je subjektivno i nelinearno -naglasak je na kooperaciji i kolaboraciji djece

-posebno se ističe ulogu samorefleksije, samoevaluacije, samoregulacije i promišljanja “što smo radili” , “zašto tako” i “jesmo li mogli i bolje” -važna je i emocionalna i socijalna komponenta; djeca uče brinuti se jedni za druge Učenje i razvoj djeteta odvija se kao kontinuirani process pa zahtijeva kontinuirano omogućavanje uvjeta, tj. okruženja u kojem će dijete stjecati nova iskustva.

*Suradničko učenje djece (su – konstrukcija znanja) Mnoge akcije djeteta se mogu razumijeti kao njegov odgovor na socijalno okruženje. Oni svoje iskustvno ne primaju pasivno, nego ga interpretiraju i izgrađuju, a to se najčešće događa u procesu zajedničke interakcije s drugom djecom ili odraslima. Učenje je i socijalni process koji se temelji na suradničkoj konstrukciji znanja, što znači da se znanje djece izgrađuje u socijalnoj interakciji. Stjecanje znanja i komunikacija su po svojoj prirodi krajnje međuovisni, zapravo nerazdvojni. Odgajatelj treba poticati djecu na iznošenje, uspoređivanje i suprostavljanje mišljenja, pregovaranje, slušanje tuđih točaka gledišta te ponovno formuliranje i revidiranje svojih početničkih pretpostavki. Odgajatelj također treba što više njegovati situacije koje stimuliraju ovakvu vrstu procesa učenja gdje se konflikti i pregovaranje djece javljaju kao sila koja ubrzava njihov cjelovit razvoj. To znači da bi on trebao u različitim situacijama in a različite načine poticati djecu da svoje ideje, teorije i saznanja komuniciraju s drugom djecom, da s drugom djecom dijele ono što rade i ono kako pritom misle, te da svoje ideje i otkrića korištenjem različitih oblika reprezentacije učine dostupnim, tj. vidljivim drugoj djeci i odgajatelju. Ovakav pristup učenju djeteta u potpunosti se razilazi s tradicionalnim pristupima u kojima djeca najbolje uče oponašanjem odraslih ili putem didaktičkog poučavanja od odraslih. Naprotiv, koncept suradničkog učenja stavlja naglasak upravo na učenje djece putem aktivnosti, diskursa, suradnje i dogovora. Jedan od pristupa jest zona slijedećeg razvoja koji se odnosi na mnoštvo intelektualnih nastojanja djeteta za koje ono u određenom trenutku još samo nije sposobno, ali koje može savladati uz pomoć odraslog ili nekog vještijeg vršnjaka. U konstruktivističkom pristupu učenju prepoznaju se i cijene posebnosti svakog djeteta, kao i specifičan doprinos koji svako dijete, s obzirom na različit razvojni stupanj, iskustvo i različitu socio – kulturnu pozadinu, može doprinijeti zajedničkom učenju i razvoju. Kako se ideja suradničke konstrukcije znanja uvelike oslanja na sposobnost članova skupine da uče jedni od drugih, tj. da slušaju jedni druge, diskutiraju, i prihvaćaju različite perspective, uloga odgajatelja u učenju djeteta je i da intenzivno podržava grupnu koheziju i potiče uzajamno razumijevanje među članovima skupine. Suradničko učenje događa se u situaciji u kojoj dvoje ili više ljudi rade zajedno da bi postigli zajednički cilj. Prednosti suradničkog učenja: -osigurava djeci mnogo zanimljivih načina istraživanja ideja i informacija s drugom djecom -omogućuje kognitivni razvoj -pomaže djeci razvijati vještine vođenja -doprinosi razvoju pozitivno odnosa djeteta prema vrtiću, određenim područjima i odgajatelju -potiče brigu i uvažavanje djece naspram druge djece -pojačava osjećaj pripadanja djece zajednici -pomaže djeci razviti vještine potrebne za uspješno surađivanje s drugima i izvan vrtića

-

Zajednica onih koji uče potječe od ideje cjeloživotnog učenja, tj. potrebe za permanetnim razvojem svih sudionika tog procesa. “Učenici mogu učiti jedino uz odrasle koji također uče, jer kad se nastavnik prestane razvijati, to se dogodi i s njegovim učenicima”.

Uloga odgajatelja u integriranom učenju djece Neke od važnijih uloga odgajatelja u konstruktivistički orijentiranom učenju su: -dobro upoznati individualne potrebe, sklonosti i potencijale djeteta -stvarati ozračje tople komunikacije -opskrbljivati proctor s mnogo različitog materijala za crtanje, pisanje i druge vrste izmjenjivanja poruka kako bi potaknuo komunikaciju -koncipiranje dijaloga tako da one mogu sadržavati što više svrhovitih dijaloga između njega i djece, te djece međusobno -praćenje i stalno procjenjivanje individualnog napretka djetetovih sposobnosti i novih uvida -primjenjivanje različitih strategija poučavanja i planiranja aktivnosti tako da se one mogu odvijati na različitim razinama složenosti -podržavanje učenja djeteta približavanjem potrebnih resursa