San Ili Java

Sinoć sam legao prilično umoran i usnuo čudan san. Stajao sam u mračnoj prostoriji sa još dvoje ljudi. Naša prostorija od iduće bila je odvojena zatamnjenim staklom kroz koji mi vidimo i čujemo što se događa u drugoj prostoriji, a oni nas niti vide niti čuju. Pomislio sam da se nalazim u filmu koji sam gledao prije spavanja. Međutim, u drugoj prostoriji nisu bili silovatelji, ubojice, lopovi već mala skupina sasvim običnih ljudi smještenih oko masivnog okruglog drvenog stola. ˝Ja mislim da bih ja bio dobar predsjednik!˝, najednom ustane čovjek sa dirigentskim štapićem u ruci. ˝A tko si pobogu ti da tako nešto misliš?˝ - upitao ga je Damir ( njegovo ime sam znao jer je iz nekog razloga imao ploćicu sa ispisanim imenom uredno zakačenu na džemper u blizini srca ). ˝Ja imam viziju kako ovoj zemlji donijeti blagostanje. Sredio bih sve vas i one u Saboru kao što sređujem orkestar ovim štapićem koji držim u ruci. Mito i korupcija van! ( zamahnuo je bijesno štapićem kao da će ga baciti ). Jadranki ću zagorčati život. Ja neću dozvoliti da ova zemlja utone u još dublje blato. Ja sam taj koji će pobijediti i koji će zemlju spasiti, a za tebe Milane, i tebe Andrijo pobrinuti ću se da platite što se uopće upuštate u borbu sa mnom! Nadane, ti si jadan. Dragane, tebe su i onako svi odbacili, a vi ostali koga zavaravate? A Damire? Reci?˝ - energično je iznio svoju viziju Ivo, čovjek iz susjedstva. Pomislio sam da je to tek početak, međutim kako je završio rečenicu sjeo je i zaspao. Djelovao mi je kao neko umorno mrtvo puhalo. ˝Dobro govori! Svaka čast!˝ - sa moje desne strane uzbuđeno je dobacio visoki čovjek čije lice nisam uspio razaznati od mraka. ˝Pajac!˝ - kao iz topa ispalila je dama sa moje lijeve strane. ˝Ti ćeš mene prozivati? Pa ja sam cijelu Istru unaprijedio! Ja sam Thompsonu stao na kraj! Ja sam taj koji godinama pljuje po vladajućima! Jel ti znaš koliko sam ja stranica teksta napisao dok sjedim i trulim u onim Saborskim foteljama u kojima se čak lijepo i spava? Nisi gledao vijesti?˝ - tu sam shvatio da možda to i nisu tako obični ljudi kada prozvani Damir spominje Sabor, ali sačekao sam i nadao se da će san potrajati da vidim kraj priče. ˝Tebi govorim! Probudi se!˝- urlao je na predhodnog govornika koji je sada već pomalo i hrkao. ˝Daj smješan si! Podsjećaš me na dvorsku ludu. Proćelavu dvorsku ludu. Nitko te nije slušao. Jesi li to primjetio? Ja se ne trebam predstavljati. Svi me znate. Ja sam Nadan.˝ - pomalo promuklim glasom na Damirov monolog reagirao je Nadan. ˝Ono što ovoj zemlji treba jest ekonomska stabilnost. Kako sam sredio svoju ekonomsku stabilnost tako ću srediti i stabilnost zemlje. Ja na Hrvatsku gledam kao na jedan veliki novčanik. Ali taj novčanik je sada prazan, a na vlasti su oni koji ga ne mogu ili neće napuniti. Uvjeren sam da je razlog taj što njihovi novčanici nisu dovoljno puni, pa dok napune svoje država ne može stići na dnevni red. Ja vam garantiram da je moj novčanik pun. A kada obavim svoj posao, novčanik države biti će pun, a moj još deblji. Kako ću to napraviti, pitate se? Oh, ne brinite. Jeste li primjetili kako sam napunio svoj? Niste. Bitno da je puno.˝ ˝Al ga ovaj može fantazirat! Kakav redikul! Treba ga izbaciti iz svega pod hitno!˝ - ljutita je promatračica sa moje lijeve strane. ˝Ajde ne seri!˝ - prekinuo ga je mali, vidno iscrpljeni čovjek koji je sjedio na najvećoj stolici u prostoriji. Valjda im je nedostajala jedna iz seta. ˝Krao si! Eto kako si napunio svoj novčanik! Kako ćeš napunit državni? Opet ćeš krasti? Imaš kakve švercerske rute već dogovorene ili

misliš krasti ljude? Ja radim svoj posao i nije me briga za kandidaturu. Ili možda je? Tko će ga znati? Ali da sam ja predsjednik takve kao što si ti strpao bih u zatvor. Ili možda nisi krao? Čekaj da malo razmotrim tko sam i što sam ja? Hmmm.... Pa naravno! Ja sam poštenjačina. Radim kao crv. Dan ima 24 sata, ja radim 23 sata i 58 minuta. Imam minutu dnevno da se istuširam i još minutu da odmorim prije idućeg radnog dana. Takav čovjek treba ovoj zemlji. Radnik! Lako je sjediti u fotelji i mahati prstom. Ajde se vi ovdje uhvatite motike. A ti Vesna možeš i metlu u ruke umjesto motike.˝ - objašnjavao je bijesno lamatajući rukama po zraku. Njegov monolog potrajao je još neko vrijeme, ali ništa novoga nije rekao. ˝E moj Milane. Što ja sve zbog tebe moram trpit. Najbolje da te istjeram napolje i riješim se briga...˝ - tužno je izjavio čovjek sa moje desne strane. Tako sam saznao da se mali bijesni radnik zove Milan. ˝Ja da uzimam metlu u ruke? Pa ja sam jedna dama. Ja sam prije bila....˝ - počela je bijesno kipiti Vesna. ˝Kokoš! A to si i sada!˝ - prekinuo ju je Andrija izazivajući smijeh svih prisutnih muškaraca i bijes jedne plave žene koja se iz protesta ustala i napustila prostoriju nazivajući ljude u prostoriji svakakvim ne pretjerano lijepim imenima. ˝Vesna, ostale su ti škare!˝- povikala je druga Vesna i potrčala za njom. Možda su samo pobjegle shvativši da nemaju šanse protiv skupine mačo muškaraca. ˝Sada kada smo ravnopravnost spolova riješili možemo prijeći na moj program.˝- svečano se ustao gospodin Andrija ogrnut dugim crnim kaputom i aktovkom u ruci. ˝Ja sam antifašista!˝ čim je to izgovorio svi osim gospođe sa moje lijeve strane prasnuli su u histeričan smijeh. ˝Ja vjerujem u ovu zemlju, vjerujem u seljake, vjerujem u banke, vjerujem u ljude. A nadasve vjerujem u ljude koji se bave mojom profesijom – doktore!˝ - ponovo su svi neobjašnjivo prasnuli u smijeh. ˝Vi ste jedna skupina neotesanih i nedovoljno duševno razvijenih neandertalaca. To ovoj zemlji ne treba, to je nešto što.....˝ - tu sam se nekako izgubio jer je u mojo prostoriji izbila žestoka svađa između gospodina sa moje desne i gospođe sa lijeve strane. Ne znam je li to posljedica čudnog sna ili odraza pravog stanja, ali njihove monologe i upadanja u riječ jedno drugome uopće nisam razumio. Puno su toga pričali, a zapravo ništa nisu rekli. Sigurno neki političari, pomislio sam. ˝Ja se ispričavam za ovu scenu...˝ - krenuo je gospodin nakon što je rasprava u susjednoj sobi završila, a upalila se svjetla u našoj. ˝Ja sam Zoran inače..˝ - predstavio se. ˝A ja sam Jadranka˝ - ugurala se između nas gospođa sa lijeve strane. I tu sam se probudio. ˝Hvala Bogu da je sve ovo bio samo san!˝ - bilo je prvo što sam pomislio nakon ustajanja. Upalio sam TV, podnevni dnevnik. Sranje, previše realan san.