Poezija, Almedin Mehonic

Da li si vidio cvijet trešnje u proljeće, poznaješ li izgled stabla osutog bjelinom, zar nisi pio miris šuma, kojima prolazi sunce? Ti – čiji dom su sive ulice, a misli - ptice kreštave što guše plamičke tuđih radosti, ti, koji u traženju sreće drugima nanosiš bol pogledaj trešnju u proljeće i znat ćeš, što si zauvijek izgubio. A umre li sreća, ja to neću primijetiti i dalje ću je tražiti misleći, da je samo meni uskraćena... Budi uz mene kad osjetim se izgubljeno na putu kojem znadem ime ali još ne nazirem cilj Kad sklupčam se u grču, uplakana od nemoći i neke mutne slutnje Jer vode prebrzo naviru mojim nemirom nošene Budi kraj mene nada mnom bdij za san i za buđenje Ovdje gdje me ima i tamo gdje jesam Sagradit ću dom anđelima U bistrini suze zvonjavi smijeha i središtu vatre Tamo gdje dospijem uvijek kad poletim predvorjem sna Na zgarištu srca kad žarom rastinja i potaknuta jutrom razbuđenim u izgubljeno sjećanje sramežljivo, sneno razbukti u plam... Oštru bjelinu dana budućih s nejasnom vizijom sreće luđačkim plamenom sprži i sagori do bola, do bijesa , do suza,..

K'o pepeo u vjetar, prosipam riječi,

Za mnom samo raznešeni prah. Ne brinem hoće li ikoga peći, Ne marim za tuđih osjećaja krah... Jer, što su mi ljudi, tek prolazna lica, I ono što za njima ostaje Su blijedi portreti, možda neka skica. Sve puki zaborav postaje. Ne znam dal sam naučio tako, Ili je oduvijek bilo u meni, Ali dok drage vas ne sretoh, bilo je lako, Bilo se dobro skrivat u sjeni. Ko melem za ranu, ti birane riječi Mrviš u zlatno svjetlucavi prah. Ti voliš stihovima utjehe teći, Ti znaš nadi povratiti dah. Jer, što su ti ljudi, lađe na moru, A tko da im noću pokrpa jedra? Tko da ih obali vrati pred zoru, Ako nečeš ti, vesela, vedra? Ti nisi mogla naučiti tako, To čovjek valjda nosi u sebi, I znam da mi nije vjerovati lako, Al pepelom te svojim posuo ne bi......