Ima Li života Poslije Smrti.docx

Što će se dogoditi s vama kad umrete? Ivica PuljakPrije 2 mjeseca 25

Foto:gapminder/ourworldindata, 123rf U PRETHODNE dvije kolumne u IndexLabu odgovorili smo na dva od tri vječna pitanja: “Što smo?” i “Odakle dolazimo?”. Sada je red odgovoriti na pitanje “Kamo idemo?”. No najprije da se podsjetimo odgovora na prva dva pitanja. U kolumni, pod naslovom “Zašto je potpuno nevjerojatno to što uopće postojimo?”, saznali smo da smo apsolutno jedinstvena i nevjerojatna nakupina od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma, koje je priroda sastavila od hrane koju smo naše majke i mi jeli i zraka koji smo udisali, u procesu koji je evolucija optimizirala u protekle tri i pol milijarde godina. I točno znamo kojih atoma: 65 % našeg tijela je, po masi, kisik, 18,5 % je ugljik, 9,5 % je vodik, 3,2 % je dušik i tako dalje, a u našem tijelu ima elemenata poput bakra, kobalta, željeza,

silicija, kositra, pa čak i cinka. U drugoj kolumni, pod naslovom “Odakle smo došli? Priča o postanku ljudi najromantičnija je od svih priča”, saznali smo da smo djeca Velikog praska i zvijezda. Mi se sastojimo od atoma, a ti atomi su najvećim dijelom došli iz zvijezda, bilo za vrijeme dok je zvijezda sjala ili u supernovi - spektakularno eksplozivnom događaju umiranja te zvijezde. Stoga je zaključak da smo svi zvijezde i da slobodno možemo zatražiti zvjezdani tretman. To je najmanje što možemo učiniti za atome u nama - oni nas na čudesan način povezuju s velikim praskom, središtima zvijezda u kojima je temperatura i po 100 milijuna Celzijevih stupnjeva ili s eksplozijama u kojima zvijezda na kratko nadsjaji cijelu galaksiju. Mi smo, dakle, djeca Velikog praska i zvijezda, a barem jedna zvijezda morala je umrijeti da se mi rodimo. Odgovor na pitanje “Kamo idemo?” ima četiri komponente: jednu apsolutno-super-hipermega-ultra tužnu, vjerojatno najtužniju priču ikad ispričanu, drugu malo-manje-tužnu-aliisto-super-tužnu, treću jako optimističnu, a četvrtu za nekoga tužnu, za nekoga ne, ali sigurno najpersonalnije povezanu s nama. Ova prva, spektakularno tužna vezana je za sudbinu cijelog svemira, super-tužna povezana je s ovim dijelom svemira, optimistična je u vezi bliske budućnosti ljudskog roda, a ova zadnja priča je o tome što nam se dogodi kad umremo. Priča o kraju svemira izuzetno je zastrašujuća. Stoga vas unaprijed upozoravam da, ako ste imalo osjetljivi ili na primjer ne volite gledati horor filmove jer vam je život bez njih ljepši, preskočite ovo i sljedeće poglavlje. Nemojte kasnije reći da vas nisam upozorio :-). Crna sudbina svemira Svemir je vrlo vjerojatno nastao u eksploziji koju nazivamo veliki prasak, prije oko 13,8 milijardi godina. Tada su nastali prostor i vrijeme kakve danas poznajemo, a cijeli svemir je vrlo vjerojatno nastao iz “ničega”. Ovo “ništa” je u navodnicima jer ono ne predstavlja uobičajeno ništa, nego se radi o takozvanom kvantnom vakuumu, punom virtualnih čestica i antičestica, koje neprestano nastaju i nestaju, u skladu s Heisenbergovim načelom neodređenosti, jednom od kamena temeljaca kvantne mehanike - osnovne teorije prirode. Idemo sada zajedno napraviti jedan mali eksperiment, koji će vam pomoći da bolje shvatiti kraj svemira. Uzmite neki mali objekt u ruku. Nešto poput kemijske olovke, male loptice, manje knjige ili slično, te ga lagano bacite vertikalno u zrak i ponovno uhvatite kada padne (doduše, ne morate ga uhvatiti, no bilo bi dobro :-)). Taj se predmet vratio jer ste ga bacili brzinom manjom od 11,2 km/s, odnosno zato što ga je cijela Zemlja svojom masom privukla prema dolje. Jezikom fizike, gravitacijska potencijalna energija Zemlje veća je od kinetičke energije koju ste dali predmetu kad ste ga bacili uvis. I to prvenstveno zato što Zemlja ima jako veliku masu. Slično je i sa svemirom. Stvoren je u eksploziji i sve galaksije danas se odmiču jedna od druge

velikom brzinom: svemir se širi. Razmišljajući o budućnosti svemira, postoje tri glavna scenarija: 1) svemir će se prestati širiti, na kratko zaustaviti i onda početi skupljati, slično kao što se predmet koji ste bacili uvis vratio u vašu ruku, 2) svemir će se nastaviti širiti, ali sve sporije i sporije i u konačnici zaustaviti, 3) svemir će se širiti sve brže i brže. Koji od ova tri scenarija je zaista realiziran ovisi o količini mase u svemiru. Ako ima jako puno mase, onda bi ona mogla prevladati i realizirao bi se prvi scenarij. Slično kao što se predmet vratio zbog ogromne mase Zemlje. Ali ako nema dovoljno mase onda su mogući drugi i treći scenarij. Stoga je za odgovor na pitanje kako će završiti svemir nužno znati koliko ima mase u svemiru. To smo izmjerili na razne načine. Zaključak je sljedeći: ako zbrojimo masu svih “vidljivih” objekata u svemiru, gdje pod “vidljivima” mislimo na svu materiju sastavljenu od atoma (u vidljivom svemiru ima oko 10 000 milijardi milijardi zvijezda i planeta, što je otprilike broj svih zrnaca pijeska na svima plažama na Zemlji!), zaključimo da je to samo 5 % svemira. Ostatak od 95 % je raspodijeljen na tamnu materiju (27 %) i tamnu energiju (68 %). Za tamnu materiju znamo da ima gravitacijski utjecaj na zvijezde i galaksije, ali ne znamo od čega se sastoji, dok za tamnu energiju nemamo ni dobru ideju što bi mogla biti. Jedino što znamo je da uzrokuje širenje svemira. Zamislite, mi danas ne znamo od čega se sastoji 95 % svemira i to predstavlja najvažnije pitanje moderne fizike. S obzirom na to da obične materije ima samo 5 %, zaključak je da je nema ni približno dovoljno za prvi scenarij u kojemu bi se svemir ponovo vratio u točku iz koje je nastao. A s obzirom na to da u svemiru prevladava tamna energija, koja uzrokuje širenje svemira, najvjerojatniji scenarij završetka svemira je ovaj treći, u kojem će se on nastaviti širiti sve brže i brže. Nakon milijardi godina najprije će nestati sve galaksije s neba, zatim će se naša galaksija raspasti, nakon toga će se raspasti i sve zvijezde i svi planeti. U konačnici, nakon milijardi milijardi i milijardi godina, svaki atom će biti beskonačno udaljen od svakog drugog atoma i nestat će bilo koji oblik inteligencije. Svemir će završiti u hladnoj smrti. I tome nema pomoći. Baš tužno, no kako stvari za sada stoje, to je konačna sudbina svemira. Ako ste došli do ove točke, vjerojatno vam je jasnije što sam mislio pod “najtužnija priča ikad ispričana”. Lijepo sam vas upozorio.

Tužna sudbina Sunčevog sustava Sada druga tužna priča: kako će završiti ovaj dio svemira. Sudbina ovog dijela svemira vezana je za sudbinu Sunca. Sunce je jedna prosječna žuta zvijezda, koja je nastala iz zvjezdane prašine nastale od prethodne generacije zvijezda, prije oko 4,5 milijardi godina. Od kada je nastalo, Sunce je uvijek iste veličine, što je prikazano na donjoj slici. To je posljedica činjenice da su dva procesa, gravitacija koja Sunce želi sažeti i fuzija koja Sunce želi rastaviti, u ravnoteži već 4,5 milijardi godina. No to neće zauvijek trajati. Nakon otprilike 1,75 milijardi godina od danas, Sunce će početi rasti i vrlo brzo će na Zemlji biti tako vruće da će se isušiti svi oceani, te će prestati uvjeti za život kakav sada poznajemo. Nakon toga će Sunce dalje rasti i nakon otprilike 5,5 milijardi godina pretvorit će se takozvanog crvenog diva, tako da će ili zauzeti pola sadašnjeg neba ili će možda čak i progutati Zemlju. Nedugo nakon toga odbacit će svoj vanjski omotač i stvoriti nešto što nazivamo “planetarnom maglicom”, a samo središte Sunca sažet će se i pretvoriti u ugaslu zvijezdu s oko pola mase izvornog Sunca, zvanu “bijeli patuljak”. Planetarna maglica raspršit će se za nekih desetak tisuća godina, a bijeli patuljak će se nakon tisuće milijardi godina potpuno ugasiti i postati hipotetski crni patuljak.

Dobra priča Ovo su bile najtužnije priče koje ste ikada čuli. Sada je vrijeme za dobre vijesti. One su vezane za blisku budućnost ljudskog roda. Vjerujem da u diskusijama s vašim prijateljima, poznanicima, kolegama, rodbinom ili susjedima primjećujete da je većina ljudi pesimistična kada se radi o skorijoj budućnosti. No za to nema nikakvog razloga. Gledajući kako danas svijet izgleda (prikazano na donjoj slici), jedini zaključak je sljedeći: svijet nikada nije bio bolji, a vjerojatno će se tako i nastaviti. Ovo nije jednostavan pogled na svijet jednog optimista, nego realno stanje svijeta temeljeno na svim dostupnim podacima*. Na primjer, oko 1800. godine očekivani životni vijek ljudi bio je oko 30 godina, dok danas ljudi u prosjeku žive duže do 70 godina. Prije 200-tinjak godina oko 95 % ljudi na svijetu živjelo je u ekstremnom siromaštvu, dok danas u takvim uvjetima živi manje od 10 % svjetskog siromaštva. Nikada u povijesti ljudskog roda u svijetu nije bilo manje ratova, nasilja, gladi ili diskriminacije. Ljudi žive sve bolje, zdravije, sretnije i dugovječnije, a tako će se vjerojatno i nastaviti. Ako ekstrapoliramo pozitivne trendove koji se danas odvijaju u svijetu, za oko 100-tinjak godina u svijetu više neće biti ni gladnih, ni siromašnih niti nepismenih ljudi. Naša djeca vjerojatno će živjeti u svijetu u kojem su dostignuti idealistički ciljevi svih sanjara i pjesnika koji su maštali o svijetu bez ratova, nasilja, gladi, siromaštva ili diskriminacije. Naravno, nitko ne govori da je u svijetu sve idealno i da se stvari ne mogu popraviti. Jedan gladan čovjek na svijetu, jedna osoba koja trpi nasilje je previše. No važno je shvatiti koji su nas procesi doveli do ovako dobrog stanja u svijetu i važno je nastaviti s tim procesima. Tri možda najvažnija temelja modernog svijeta, zbog kojih je svijet ovako dobar, razum su, znanost i humanizam. Od presudne je važnosti nastaviti i dalje razvijati svijet na tim temeljima, kako bi i dalje napredovali i dostigli sve ciljeve koji su prije samo par stotina godina izgledali potpuno nedostižni. Ovaj dio završio bih citatom iz izvanredne nove knjige Stevena Pinkera - Enlightement now, koju toplo preporučujem da je pročitate. Nakon nje ćete i vi postati optimisti, ili bolje rečeno realisti, s pogledom na svijet utemeljenom na podacima. “Većina ljudi slaže se da je život bolji nego smrt. Zdravlje je bolje od bolesti. Hrana je bolja od gladi. Obilje je bolje od siromaštva. Mir je bolji od rata. Sigurnost je bolja od opasnosti. Sloboda je bolja od tiranije. Ista prava bolja su od fanatizma i diskriminacije. Pismenost je bolja od nepismenosti. Znanje je bolje od neznanja. Inteligencija je bolja

od tupavosti. Sreća je bolja od bijede. Prilike za uživanje u obitelji, prijateljima, kulturi i prirodi bolje su od dosade, mučnog rada i monotonije. Sve ove stvari mogu se mjeriti. I sve su se povećale tijekom vremena - to je napredak. I znate što? Svijet se dogovorio o ovim vrijednostima. 2000. godine svih 189 članica Ujedinjenih naroda, zajedno s 20-ak međunarodnih organizacija, dogovorile su “osam ciljeva milenijskog razvoja” za 2015. godinu koji se poklapaju s ovom listom. A sada šok: svijet je napravio spektakularan napredak u svakoj mjeri ljudskog blagostanja. I još jedan šok: skoro nitko ne zna za to.” Dobra vijest za vas je da sada vi znate. Ja se na svojim predavanjima često šalim i kažem da vi, nakon što ste ovo saznali, postajete vjernici crkve svjetskog optimizma i da se sada očekuje da i vi širite sretnu vijest o dobrom stanju u svijetu, zahvaljujući razumu, znanosti i humanizmu, kako bi se razvoj svijeta i dalje nastavio.

Osobna budućnost Na kraju, s obzirom na to da je cijeli tekst o budućnosti, i da je to sve neizvjesno, ispričat ću vam priču o tome što će vam se sigurno dogoditi. O tome nema nikakve dileme.

Što će se dogoditi s vama kad umrete? Ako konzultirate svete knjige, mnoge od njih pričaju o životu nakon smrti, ili pričaju o tome kako ćete se vratiti u prah ili zemlju iz koje ste nastali. Život nakon smrti ne postoji. To znamo sigurno, jer nam znanost kaže kako nema nikakvog fizikalnog, kemijskog ili biološkog procesa preko kojeg bi se ovakav život kakvog imamo nastavio nakon smrti. Svijest je posljedica kemijskih procesa u našem organizmu i nakon što organizam prestane živjeti prestaje i svijest. A što se dogodi s atomima u našem tijelu? Tu je priču najbolje ispričati u svjetlu procesa kremiranja. Kremiranje je proces izgaranja na temperaturi od oko 800 do 1000 Celzijevih stupnjeva, u kojem u par minuta sve molekule vode ispare u atmosferu. Zatim sav ugljik, zajedno s kisikom, odleti u atmosferu u obliku CO2, a slično se dogodi i s atomima sumpora i dušika. Ono što ostane u krutom obliku, uglavnom kalcijev fosfat iz vaših kostiju, uz nešto malo natrijevih i kalijevih soli, vaša rodbina će dobiti za uspomenu na vas. No to nije vaš kraj. Sve molekule koje su odletjele u atmosferu, zbog vjetrova koji pušu, za nekoliko tjedana će se raspršiti po cijeloj kugli zemaljskoj. I ako tada bilo tko podigne pogled u zrak, u zraku bi mogao vidjeti trilijune vaših molekula. One će nastaviti padati na zemlju, dizati se u zrak, ponovo padati i dizati i na kraju će završiti na mnogim nezamislivim mjestima, poput jagoda, suza kornjače ili u vama dragim ljudima. A ako vam rodbina odabere fizičara da ih tješi na vašem pogrebu, on bi im mogao ispričati nešto u ovom stilu: “… ako pažljivo uzmete u obzir sve dokaze i, znajući kako je znanost pouzdana, možete se zadovoljiti činjenicom da je energija vašeg voljenog još uvijek tu. Prema Zakonu o očuvanju energije, niti najmanji dio njega nije zauvijek otišao, samo je manje uređen. Amen.**” Moju seriju od tri kolumne “Što smo?”, “Odakle smo?” “Kamo idemo?” završio bih mišlju jednog poznatog znanstvenika Lawrenca Kraussa: “Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Ima li svemir svrhu, namjeru, smisao? Je li svemir stvoren ili je nastao slučajno? Zašto postoji nešto, a ne ništa? - Do sada se smatralo da su ovo pitanja za filozofiju ili religiju. No, to su pitanja o prirodi i ona su u domeni znanosti.” * Neki od najbolje prikazanih podataka o stanju svijeta danas nalaze se na stranicama https://ourworldindata.org i https://www.gapminder.org. ** tekst Aarona Freemana *Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor. **Fizičar Ivica Puljak redoviti je profesor fizike na FESB-u u Splitu. Doktorirao je na sveučilištu Pierre i Marie Curie u Parizu. Vodio je grupu od više od 100 svjetskih znanstvenika unutar CMS kolaboracije koji su radili na otkriću Higgsova bozona. Bio je pridruženi znanstvenik na CERN-u i gostujući profesor na Ecole polytechnique, gdje je

predavao fiziku Higgsovog bozona. Član je kolaboracija MAGIC i CTA koje upravljaju teleskopima za astročestičnu fiziku. Trenutačno predaje na međunarodnim školama, član je odbora HEPP Europskog fizikalnog društva, član Programskog odbora za znanstvenu infrastrukturu za Obzor 2020 pri Europskoj komisiji i predsjednik savjetodavnog odbora CERN-ove škole znanstvenog računanja. Aktivni je popularizator znanosti i dobitnik brojnih domaćih i svjetskih nagrada.

Odakle smo došli? Priča o postanku ljudi najromantičnija je od svih priča Ivica PuljakPrije 6 mjeseci 2

Foto: Index/NASA/Wikipedija U PRETHODNOJ kolumni, pod naslovom “Zašto je potpuno nevjerojatno to što uopće postojimo”, odgovorili smo na pitanje “Što smo?”, jedno od vječnih pitanja ljudskog postojanja. Mi smo apsolutno jedinstvena i nevjerojatna nakupina od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma, koje je priroda sastavila od hrane koju smo naša mama i mi jeli te zraka koji smo udisali, u procesu koji je evolucija optimizirala u protekle tri i pol milijarde godina. No to nije sve: mi točno znamo koji su to atomi. 65 % našeg tijela po masi je kisik, 18,5 % je ugljik, 9,5 % je vodik, 3,2 % je dušik i tako dalje. U našem tijelu

ima elemenata poput bakra, kobalta, željeza, silicija, kositra, pa čak i cinka. U ovoj kolumni odgovorit ćemo na još jedno vječno pitanje: “Odakle dolazimo?” Kao što ćete vidjeti, odgovor je strogo znanstveni, ali istovremeno poetski i romantičan. A ako s nama ostanete do kraja ovog teksta, saznat ćete da ste zvijezda i da u skladu s time slobodno možete tražiti zvjezdani tretman. S obzirom na to da se mi sastojimo od atoma, pitanje odakle dolazimo u biti je pitanje odakle dolaze atomi. A to znamo. Za svaki atom u našem tijelu znamo odakle dolazi. Ukratko, neki od njih dolaze od najranijih trenutaka postanka svemira, praktički iz Velikog praska, dok većina drugih dolazi iz zvijezda. Na ovoj slici je prikazan periodni sustav elemenata s porijeklom elemenata prikazanim različitim bojama, a u nastavku teksta ćemo detaljno objasniti najvažnije procese kroz koje nastaju atomi.

Sve što vidimo oko nas, svi objekti u svakodnevnom životu, Zemlja, Sunce, svi planeti, sve galaksije u vidljivom svemiru - sve se sastoji od atoma. Oni se sastoje od jezgre i elektronskog omotača, jezgra se sastoji od protona i neutrona, a ovi se sastoje od kvarkova, kao što je prikazano na donjoj slici. Sastoje li se kvarkovi od nečega, jedno je od najzanimljivijih pitanja moderne znanosti, koje istražujemo na Velikom sudaraču hadrona (Large Hadron Collider, LHC) u CERN-u. Sadašnji rezultati kažu da su i kvarkovi i elektroni manji od 0,000000000000000001 metara ili manji od milijarditog dijela jednog milijarditog dijela jednog metra.

Da bismo odgovorili na pitanje kako i kada se stvaraju atomi, ovu sliku trebamo odvrtjeti unazad: kako se stvaraju kvarkovi, kako se oni ujedinjuju u protone i neutrone, kako oni tvore jezgru atoma i kako se oko njih organiziraju elektroni u elektronski omotač. Ukratko, postoje tri glavna procesa u kojima su se stvarali ili se i dalje stvaraju atomi: jedan dio njih stvorio se vrlo brzo nakon Velikog praska, jedan dio u zvijezdama dok su gorile, a jedan dio nakon što su zvijezde završile svoj život, u spektakularnim eksplozijama supernovama ili pri ujedinjavanju neutronskih zvijezda. Oko 10 % vašeg tijela nastalo je u Velikom prasku Kako bismo objasnili stvaranje atoma u Velikom prasku, počnimo s kvarkovima. Njih ima šest, s imenima koje su fizičari dali kako su ih otkrivali: dolje i gore, strani i šarmantni, dno i vrh. U vrlo pojednostavljenoj slici, da bismo napravili jedan proton ili neutron, trebaju nam tri kvarka iz skupine gore i dolje; preciznije - za proton dva gore i jedan dolje, a za neutron dva dolje i jedan gore. U malo kompleksnijoj slici (koju ovdje slobodno možete preskočiti), protoni i neutroni zapravo se sastoje od beskonačnog broja svih vrsta kvarkova i antikvarkova, te čestica koje ih vežu, tzv. gluona, a u svakom trenutku imamo tri kvarka iz skupine dolje i gore s tri različite vrijednosti specijalnog svojstva koje smo nazvali “boja”. Kvarkovi su nastali u samom početku svemira, praktički u Velikom prasku, i to iz “ničega”. Kako je moguće da u gradnji protona i neutrona zapravo ne sudjeluju samo tri kvarka već beskonačan broj, što je to “ništa”, zašto je ovdje u navodnicima, kako “nešto” može nastati iz “ničega” te kako je možda iz “ničega” nastao cijeli svemir, ostavit ćemo za neku drugu kolumnu. Za današnju vas molim, ako mi ne vjerujete na riječ, a ne morate, da ostavite mogućnost da je tako nešto moguće, prije nego što vas uvjerim da se to neprestano događa oko nas, u svakom trenutku. Postojanje svega oko nas, kao i nas samih, počiva upravo na tom fenomenu nastajanja nečega iz ničega, no, kao što rekoh, o tom drugom prilikom, uskoro. Svemir je, vrlo vjerojatno, nastao prije 13,8 milijardi godina u ogromnoj eksploziji koju nazivamo Veliki prasak. Tada je temperatura i gustoća energija bila izuzetno velika pa se u takvom svemiru tri kvarka nisu mogla ujediniti i napraviti proton ili neutron, a da ih nešto ne pogodi i razdvoji. Stoga u vrlo ranom svemiru još nije bilo protona ili neutrona nego se svemir sastojao od svojevrsne juhe kvarkova, gluona, fotona, neutrina, elektrona i još nekih čestica. No kako je vrijeme odmicalo, svemir se širio, postajao je sve veći i hladniji, dok je gustoća energija opadala. Kad je bio star par sekundi, stanje je

bilo takvo da su se tada tri kvarka mogla naći dovoljno dugo jedni kraj drugih, ujediniti se i napraviti protone i neutrone. Tada su nastali prvi protoni i neutroni. Neki od tih protona, u obliku jezgre atoma vodika, dio su i vašeg tijela. Stoga je otprilike 10 % vašeg tijela staro 13,8 milijardi godina. Sjetite se toga kada se ponekad osjećate staro i umorno, nije to sasvim neutemeljeno :-). Dakle, prvi protoni i neutroni, nastali u prvim sekundama nakon Velikog praska, u sljedećih 20-ak minuta ujedinjavali su se u jezgre deuterija, tricija, helija, litija i berilija, ili su ostajali kao pojedinačni protoni, tj. jezgre vodika. Iz osnovnih principa fundamentalne fizike možemo točno izračunati koliko je kojih jezgara atoma nastalo u tim trenucima, a zaključak je da se tada svemir sastojao od 76 % jezgara vodika, 24 % jezgara helija -4 (dva protona i dva neutrona), između 0,001 % i 0,01 % helija -3 (2 protona i jedan neutron), tricija (jedan proton i dva neutrona) i deuterija (jedan proton i jedan neutron) te još manjih količina litija i berilija. Upravo je ovo predviđanje - količina lakih elemenata u ranom svemiru - i njegova precizna provjera mjerenjima, jedan od najspektakularnijih uspjeha i potvrda u prilog teorije prema kojoj je svemir nastao u Velikom prasku. Na donjoj slici prikazano je predviđanje evolucije proporcija lakih elemenata u odnosu na količinu vodika, u funkciji gustoće materije u svemiru. Vertikalna linija predstavlja mjerenje koje se u potpunosti slaže s predviđanjem teorije Velikog praska.

Nakon navedenih prvih 20-ak minuta nije se događalo ništa spektakularno par stotina tisuća godina. Svemir se širio i hladio, ali je i dalje bio pun energije, jako gust i neproziran, elektroni još nisu bili vezani za jezgre i još nije bilo atoma. No kada je

svemir bio star oko 380 000 godina, odjednom se sve promijenilo: elektroni su se počeli hvatati za jezgre i to onoliko elektrona koliko ima protona u jezgri. Za vodik je to jedan elektron, za helij dva elektrona, za litij tri elektrona itd. Tako su nastali prvi atomi. Svemir je tada postao proziran, a dio elektromagnetskog zračenja koji je tada nastao i dan danas se, u obliku fotona (prijenosnika elektromagnetskog zračenja), širi svemirom. Sljedeći put kad izađete van, razmislite o ovome: kad je svemir bio star 380 000 godina nastali su neki fotoni, putovali su svemirom 13,8 milijardi godina bez da se s bilo čim sudare, te padaju na vas, na vašu kožu i sudaraju se s vama. To je možda najromantičnija spoznaja za koju osobno znam. Da na nas padaju fotoni koji su glasnici vremena kad je svemir bio star samo 380 000 godina. No, osim što padaju na nas, padaju i na naše instrumente, pa smo pomoću njih izmjerili kako je izgledao svemir u tom trenutku. Ta slika svemira spada u najljepšu znanstvenu sliku svih vremena, kao i u jednu od najljepših znanstvenih priča o spoznavanju svemira, a ispričat ćemo je u jednoj od sljedećih kolumni. Sada prelazimo na zvijezde. Svi atomi do željeza nastali su u procesu izgaranja zvijezda Kako se svemir širio i postao sve rjeđi i hladniji, oko mjesta u kojima je bilo malo više materije gravitacija je počela nagomilavati atome, koji su se pod utjecajem te sile sve više skupljali, sažimali i, kad su došli dovoljno blizu jedni drugih, počeo je jedan čudesan proces - nuklearna fuzija - koju mi vidimo kao isijavanje zvijezda. To se prvi put dogodilo kad je svemir bio star 550 milijuna godina i predstavlja rođenje prvih zvijezda. Jedan od procesa isijavanja, ili izgaranja zvijezda, kroz koji se stvaraju novi atomi, prikazan je na sljedećoj slici.

U ovom procesu, koji se neprestano odvija u našem Suncu, četiri protona (jezgre vodika) ujedinjuju se (fuziraju) u jezgru helija -4 i pri tome još stvaraju dva fotona, dva neutrina i dva pozitrona (anti-elektrona). Zanimljivo je da ovim fotonima treba oko 100 000 godina da se probiju do vanjskih granica Sunca, da bi potom do Zemlje stigli za samo 8 minuta. S druge strane, neutrinima treba ukupno samo 8 minuta da izravno dođu od središta Sunca do nas jer materija ne predstavlja zapreku za njihovo putovanje. Mjerenjem ovih neutrina, što je tehnološki izuzetno kompleksan proces i odvija se u napuštenim rudnicima na par tisuća metara dubine u ogromnim tankovima vode i super osjetljivim fotodetektorima, možemo praktički zaključiti što se događa u samom središtu Sunca. Zanimljivo je također da Sunce u ovom procesu pretvara masu u energiju, kroz famoznu Einsteinovu relaciju E = mc2, te svake sekunde 4 milijarde kilograma pretvori u energiju. Zamislite, svake sekunde je Sunce lakše za 4 milijarde kilograma. Ali s obzirom na to da je masa Sunca oko 2 000 milijardi milijardi milijardi kilograma, sudbina Sunca neće biti potpuno pretvaranje svoje mase u energiju nego će prije toga doživjeti puno spektakularniju sudbinu. Kakva je to sudbina, saznate ćete u sljedećoj kolumni, kroz odgovor na pitanje: “Kamo idemo?” U sličnom procesu ujedinjavanja (fuzije) jezgara nastaju jezgre težih elemenata, dušika, kisika, ugljika, silicija, sumpora, argona, kalcija itd. sve do nikla - najteža jezgra koja može nastati u ovom procesu. Jezgra nikla se nakon nekog vremena raspada na jezgru kobalta, a ova na jezgru željeza, pa željezo predstavlja najteži element koji se stvara u procesu nuklearne fuzije u zvijezdama.

U vidljivom svemiru ima oko 100 milijardi galaksija, a svaka ima oko 100 milijardi zvijezda. To znači da je ukupan broj zvijezda u vidljivom svemiru oko 10 000 milijardi milijardi. Ovaj broj je toliko fantastično velik, skoro pa nezamislivo velik. Ako pokušamo procijeniti koliko zrnaca pijeska ima na svima plažama na Zemlji, dobit ćemo sličan broj, pa je zaključak da zvijezda u vidljivom svemiru ima otprilike kao i zrnaca pijeska na svima plažama na Zemlji. Sjetite se ovoga kad sljedeći put odete na neku plažu i u ruku zagrabite malo pijeska. Zvijezde dolaze u raznim veličinama, od najmanjih smeđih i crvenih patuljaka, preko crvenih divova do plavih superdivova. Stvaranje atoma do željeza odvija se u masivnim zvijezdama, koje na kraju svog životnog ciklusa izgledaju kao crveni luk (ili po dalmatinski kapula), sa slojevima atoma, počevši od vodika i helija u vanjskim slojevima, pa sve do nikla i željeza u centru, kao što je prikazano na donjoj slici. A onda se dogodi nešto zaista spektakularno. I to spektakularno na kozmičkoj skali!

Barem jedna zvijezda morala je umrijeti da biste se vi rodili Dok zvijezde gore i pretvaraju jedne jezgre atoma u druge, u njima su balansirane dvije sile: gravitacija koja ih želi sažeti i pritisak uslijed fuzije jezgri atoma koji zvijezdu pokušava raširiti i rastaviti. U Suncu su ova dva procesa u ravnoteži već skoro 5 milijardi godina, a bit će tako još par milijardi godina. Kada zvijezda iscrpi sve svoje gorivo, više nema procesa fuzije, ništa se više ne suprotstavlja sažimanju uslijed gravitacije i zvijezda se počne urušavati. U tom procesu sažimanja, koji se može odvijati i brzinama do 70 000 km u sekundi, temperatura i gustoća zvijezde dostiže izuzetno velike vrijednosti. Ako se sjećate prošle kolumne, tamo smo naučili da se atom sastoji od 99,999999999999 % praznog prostora. Pri urušavanju zvijezde nestaje sav taj prazan prostor i elektroni se nađu praktički na samoj jezgri atoma. Protoni tada hvataju

elektrone i pretvaraju se u neutrone, a temperatura poraste oko 6000 puta. Pri tome se stvaraju jezgre bogate neutronima koje nemaju vremena raspasti se na protone u tako gustoj i vrućoj okolini. Tako nastaju jezgre od oko 270 neutrona, a ako im je broj veći od toga, one se raspadaju u procesu nuklearne fisije i oslobađaju mnogo energije. Sve ovo odvije se u nekoliko sekundi, pri čemu se oslobađa izvanredno velika količina gravitacijske energije, koja uzrokuje jedan od najspektakularnijih događaja u svemiru: eksploziju zvijezde nazvanu supernova. U toj eksploziji, koja je tako spektakularna da jedna zvijezda u tom trenutku zasja sjajem cijele galaksije (a galaksija ima oko 100 milijardi zvijezda), zvijezda odbaci jezgre stvorene u procesu urušavanja, koje se onda raspadaju na jezgre s manjim brojem neutrona, ali većim brojem protona, pa nastaju najteže stabilne jezgre u svemiru, jezgre olova-204, s 82 protona i 122 neutrona. Stvaranje atoma u zvijezdama jedno je od najaktivnijih područja modernih istraživanja. Prije par tjedana znanstvenici iz NASA-inog Chandra X-ray opservatorija detaljno su analizirali ostatke supernove Kasiopeja A, ostatka zvijezde koja je eksplodirala oko 1680. godine i par tjedana bila sjajnija nego sve zvijezde u našoj galaksiji zajedno. Kasiopeja A je udaljena od nas oko 11 000 svjetlosnih godina (oko 110 milijuna milijardi kilometara) i baš zato što je tako blizu, i tako nedavno je eksplodirala, predstavlja izvanredan objekt za proučavanje kako zvijezde proizvode elemente i što se događa kada eksplodiraju. Evo što su znanstvenici saznali: eksplozija te zvijezde u svemir je poslala količinu sumpora koja odgovara masi oko 10 000 puta većoj od Zemlje, oko 20 000 masa Zemlje silicija, oko 70 000 masa Zemlje željeza i oko milijun masa Zemlje kisika. U prethodnim istraživanjima pronađen je dušik, ugljik, vodik i fosfor te kombinacijom s ostalim pronađenim elementima zaključujemo da su tijekom eksplozije u svemir razasuti svi sastavni dijelovi molekule DNA. Sav kisik u Sunčevom sustavu mogao je doći iz ovakve eksplozije, kao i na primjer polovica kalcija i 40 % željeza. Ostatak ovih elemenata vjerojatno je došao iz manjih eksplozija zvijezda. Ostatak supernove Kasiopeja A, prikazan na donjoj slici, kako ga vidimo danas, ima veličinu od oko 100 milijardi kilometara, a širi se brzinom od oko 5 000 kilometara u sekundi. Nastavit će se širiti još tisućama godina, na radost svih sadašnjih i budućih astronoma.

Kasiopeja A, ostatak eksplozije zvijezde koju zovemo supernova. Slika: NASA/CXC/SAO Prošle godine otkriven je i sljedeći fenomen: dvije neutronske zvijezde, masa oko 1,5 puta većih od Sunca, a promjera oko 20 kilometara (neutronska zvijezda tako je gusta da jedna žličica njenog materijala ima masu oko 900 puta veću od Velike piramide u Gizi), udaljene od nas oko 130 milijuna svjetlosnih godina (jedna svjetlosna godina je oko 10 000 milijardi kilometara) uhvaćene su u svom konačnom “ljubavnom zagrljaju” nakon stotinu milijuna godina kruženja jedna oko druge. U tom ujedinjenju dogodilo se nešto zaista spektakularno: izračili su gravitacijske valove snagom većom od snage zračenja svih zvijezda u toj galaksiji zajedno, zatim se dogodila eksplozija “kilonove” kroz koju je u prostor izbačeno teških elemenata oko 16 000 puta više od mase Zemlje, a na kraju su izračene gama zrake energije veće nego što Sunce izrači u nekoliko milijardi godina. Svi ti signali putovali su 130 milijuna godina i stigli na Zemlju 17. kolovoza prošle godine. Otprilike u isto vrijeme NASA-in svemirski teleskop koji se nalazi u orbiti oko Zemlje detektirao je gama zrake, a LIGO/VIRGO detektori gravitacijskih valova u Americi i Italiji detektirali su gravitacijske valove. Vrlo brzo nakon toga o događaju su obavijestili cijelu astronomsku zajednicu na planetu pa je u kratkom

vremenu čak 70 teleskopa i drugih instrumenata na Zemlji i u orbiti oko nje detektiralo signale u raznim područjima elektromagnetskog spektra. Bila je to jedna od najzanimljivijih kampanja promatranja jednog nebeskog fenomena u povijesti znanosti. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da se, na primjer, u ujedinjenju ovih neutronskih zvijezda proizvelo zlata i platine mase oko 10 puta veće od mase Zemlje. Sljedeći put kada vam netko pokloni zlato, sjetite se da je taj vrijedni poklon proizveden u spektakularnom sjedinjenju dviju neutronskih zvijezda. S druge strane, ako vi odlučite nekome pokloniti zlato, slobodno mu možete reći da ste za njega “skinuli zvijezde s neba”. Ako ste uspjeli doći do kraja ovog teksta, zaslužili ste nagradu u vidu zaključka. Dakle, mi se sastojimo od atoma, a ti atomi su najvećim dijelom došli iz zvijezda, bilo za vrijeme dok je zvijezda sjala, ili pak u supernovi - spektakularno eksplozivnom događaju umiranja te zvijezde. Stoga je zaključak da ste i vi zvijezda i da slobodno možete zatražiti zvjezdani tretman. To je najmanje što možete učiniti za atome u vama - oni vas na čudesan način povezuju s Velikim praskom, središtima zvijezda u kojima je temperatura i po 100 milijuna stupnjeva Celzijevih ili s eksplozijama u kojima zvijezda na kratko nadsja cijelu galaksiju. Vi ste djeca Velikog praska i zvijezda, tako se i osjećajte :-). *Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor. ****Fizičar Ivica Puljak redoviti je profesor fizike na FESB-u u Splitu. Doktorirao je na sveučilištu Pierre i Marie Curie u Parizu. Vodio je grupu od više od 100 svjetskih znanstvenika unutar CMS kolaboracije koji su radili na otkriću Higgsova bozona. Bio je pridruženi znanstvenik na CERN-u i gostujući profesor na Ecole polytechnique, gdje je predavao fiziku Higgsovog bozona. Član je kolaboracija MAGIC i CTA koje upravljaju teleskopima za astročestičnu fiziku. Trenutačno predaje na međunarodnim školama, član je odbora HEPP Europskog fizikalnog društva, član Programskog odbora za znanstvenu infrastrukturu za Obzor 2020 pri Europskoj komisiji i predsjednik savjetodavnog odbora CERN-ove škole znanstvenog računanja. Aktivni je popularizator znanosti i dobitnik brojnih domaćih i svjetskih nagrada.

Zašto je potpuno nevjerojatno to što uopće postojimo Ivica PuljakPrije 8 mjeseci 0

Foto: Index Fizičar Ivica Puljak, jedan od uglednih hrvatskih znanstvenika koji su odnedavno postali kolumnisti Indexa, odlučio je da će se u nekoliko svojih prvih tema pozabaviti odgovorima na neka od najvažnijih pitanja života. U prvoj kolumni predstavlja odgovor na pitanje 'Što smo' iz perspektive fizičara koji se na najpoznatijem institutu na svijetu, CERNU-u, bavi istraživanjem elementarnih čestica.

PITANJA "Što smo?", "Odakle smo?", "Kamo idemo", "Koji je smisao života?", "Ima li života nakon smrti?" i slična možda su najvažnija pitanja ljudskog postojanja. Sigurno ste ih sami sebi puno puta postavili, a vjerujem da na njih imate barem radne verzije odgovora. Ili ste odabrali da ih nećete ni postavljati, jer ste tako nekako mirniji. Puno ljudi smatra da su ovo pitanja na koja odgovore trebaju dati filozofija ili religija, no ja mislim da su to pitanja u domeni znanosti. Danas ću odgovoriti na prvo pitanje, a u sljedećim kolumnama i na ostala od ovih vječnih pitanja. >> Šestero vrhunskih znanstvenika postaju kolumnisti Indexa >> Dosad objavljene kolumne: Index LAB Što smo? Kad su jednog od najvećih znanstvenika svih vremena, američkog fizičara Richarda Feynmana (1918. - 1988.), pitali da razmisli o jednoj, jedinoj rečenici koja bi sadržava najviše ljudskog znanja, on je jednostavno odgovorio: “Sve se sastoji od atoma!”. Zaista, sve što vidimo oko nas, svi objekti u svakodnevnom životu, Zemlja, Sunce, svi planeti, sve galaksije u vidljivom svemiru - sve se sastoji od atoma. Oni se sastoje od jezgre i elektronskog omotača, jezgra se sastoji od protona i neutrona, a ovi se sastoje od kvarkova, kao što je prikazano na donjoj slici. Sastoje li se i kvarkovi od nečega, jedno je od najzanimljivijih pitanja moderne znanosti koje istražujemo na Velikom sudaraču hadrona (Large Hadron Collider, LHC) u CERN-u. Sadašnji rezultati kažu da su i kvarkovi i elektroni manji od 0,000000000000000001 metara ili manji od milijarditog dijela jednog milijarditog dijela jednog metra.

Sazdani uglavnom od praznog prostora U dimenzijama atoma krije se možda jedna od najspektakularnijih spoznaja koje ste čuli u svom životu. Dimenzija jezgre atoma vodika je oko 0,000000000000001 metara ili milijunti dio milijarditog dijela jednog metra, a dimenzija elektronskog omotača je oko 0,0000000001 metara ili deseti dio milijarditog dijela jednog metra, što je oko 100 000 puta veće od jezgre. Za ilustraciju, da jezgru napušete na dimenzije balona za pilates, koji ima promjer oko jednog metra, i stavite ga u središte Zagreba, elektronski omotač bio bi negdje u Sisku. Između sićušne jezgre u sredini atoma i elektronskog omotača nalazi se prazan prostor. Drugim riječima, atom se sastoji uglavnom od praznog prostora, tj. pojednostavljeno: atom se sastoji od ničega. Ili kako bi profesorice

hrvatskog inzistirale: atom se sastoji ni od čega. S obzirom da je sve oko vas napravljeno od atoma u biti je sve oko vas samo prazan prostor. Sve što vidite oko sebe, uključujući i vas same, je, što se materijalnog sadržaja tiče, čista iluzija. Stvari oko sebe vidite i osjećate radi sila u prirodi, ali ne radi njihovog materijalnog sadržaja. Više atoma u tijelu nego zvijezda i planeta u svemiru U makroskopskim stvarima oko nas nalazi se kolosalno veliki broj atoma. Možda se sa satova kemije ili fizike u školi sjećate jednog od najljepših brojeva kojega smo ikad otkrili. Zove se Avogadrov broj, po talijanskom znanstveniku Amedeu Avogadru (1776. 1856.), a iznosi: 602 214 179 000 000 000 000 000 ili približno 6 iza kojeg slijede 23 nule. To je broj atoma u 22,4 litre bilo kojeg plina na normalnom tlaku i normalnom volumenu. Sad zamislite: najprisutniji plin oko vas je zrak. Izgleda nevidljivo. Ispružite ruke ispred sebe i malo ih razmaknite, kao ja na donjoj slici. Između vaših dlanova nalazi se oko 22,4 litre zraka. U tom volumenu nevidljivog zraka nalazi se oko 600 tisuća milijardi milijardi molekula zraka. A izgleda nevidljivo. Iz škole se možda sjećate jedne druge definicije: Avogadrov broj odgovara broju atoma u 12 grama ugljika C-12. Toliko ugljika ima otprilike u ulošku jedne obične školske olovke. Zamislite: u toj maloj olovci ima otprilike oko 600 tisuća milijardi milijardi atoma ugljika. Ako sada zamislite koliko vi imate kilograma, možete procijeniti da ljudsko tijelo ima otprilike oko 7 000 000 000 000 000 000 000 000 000, tj. 7 iza kojeg slijedi 27 nula ili 7 milijardi milijardi milijardi atoma. To je apsolutno-hiper-super-ultra-kolosalno velik broj, veći od broja svih zvijezda i planeta u vidljivom svemiru plus broj svih zrnaca pijeska na svim plažama na Zemlji, sve zajedno. Sad stanite, malo razmislite i zapamtite ovaj broj i ovu spoznaju: vi ste nakupina od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma.

Nevjerojatna sreća postojanja Kad ja malo razmislim o ovome, padnu mi napamet dvije misli. Prvo: dok je naša mama bila trudna i mi rasli u njenom trbuhu, ona je jela i udisala zrak, a priroda je u devet mjeseci sve te milijarde milijardi milijardi atoma iz hrane i zraka malo po malo sastavljala i napravila nas. Neki od nas se čude kako su Egipćani napravili piramidu, dok na primjer svaka građevinska firma danas može bez velikih problema napraviti piramidu, a čudo evolucije - spontano oživljavanje nežive materije - gotovo se svakodnevno odvija ispred naših očiju, a mi nismo niti malo začuđeni. Druga stvar koja mi pada na pamet je spoznaja da je samo jedna kombinacija od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma moja malenkost, a da su sve druge kombinacije netko drugi. A ovih drugih kombinacija ima toliko puno, da je vjerojatnost da se tih 7 milijardi milijardi milijardi atoma sastavilo u mene, a ne u nekog drugog toliko mala, da sam ja, a i svi vi, najsretniji čovjek u povijesti cijelog svemira. Samo zato što postojim. Toga se sjetite svako jutro kad se probudite: vi ste apsolutno jedinstveni i potpuno je nevjerojatno što uopće postojite. Uzimajući u obzir odnos mogućnosti da se rodite i da se ne rodite, vi ste jedno od malobrojnih supersretnih stvorenja u svemiru.

Ali to nije sve: mi točno znamo koji su to atomi. 65% našeg tijela, po masi, je kisik, 18,5% je ugljik, 9,5% je vodik, 3,2% je dušik i tako dalje. U našem tijelu ima elemenata poput bakra, kobalta, željeza, silicija, kositra, pa čak i cinka. Na sljedećoj slici je popis atoma i njihov postotak u ljudskom tijelu:

Zanimljivo je razmisliti što se s tim atomima događa na primjer kada udišemo zrak: mi napravimo oko 30 000 udisaja u 24 sata, pri čemu se troši oko 3% energije vašeg metabolizma. Trilijuni molekula zraka tada su zarobljeni u vašim plućima, a količina zraka kojeg udahnemo dnevno ekvivalentna je oko 40 punih kada za kupanje. Osim plućima dišemo i očima. Mi udišemo kisik, a izdišemo ugljični dioksid, dok biljke rade suprotno, udišu ugljični dioksid, a izdišu kisik. To znači da mi neprestano izmjenjujemo atome s biljkama oko nas. Ili drugim jezikom govoreći, vi ste na poseban način povezani s vašim omiljenim biljkama oko vas. Ne samo to, nego neprestano izmjenjujemo atome s okolinom. Prema nekim procjenama, koje doduše treba uzeti s malo rezerve, većinu atoma iz našeg tijela izmijenimo u roku od oko sedam godina. Kad bi malo pretjerali s ovim argumentom, mogli bismo reći da nakon sedam godina mi više nismo iste osobe. Tko zna, možda bismo to mogli koristiti i na sudu :-). Ovo je, dakle, odgovor na pitanje ”Što smo?”: mi smo apsolutno jedinstvena i nevjerojatna nakupina od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma, koje je priroda sastavila od hrane koju je naša mama jela i zraka kojeg je udisala, u procesu kojeg je evolucija optimizirala u proteklih tri i pol milijarde godina.

U drugoj kolumni slijedi odgovor na pitanje “Odakle dolazimo?”. Vidjet ćete, to znamo, a odgovor je strogo znanstveni, ali istovremeno i poetski i romantičan. Svidjet će vam se. Sad kad ste došli do kraja, da ipak malo smanjim doživljaj: naravno da mi nismo “samo” nakupina atoma. Život je kompleksna pojava, svijest i inteligencija još kompleksnija, koja na neki način nastaje interakcijom atoma u našem organizmu. Mi danas ne znamo ni kako je nastao život na zemlji, tj. kako i kada je neživa materija postala živa materija, niti znamo što je to svijest niti kako je nastala. Ali ono u što smo uvjereni je da ćemo jednog dana odgovoriti na sva ova pitanja na isti način na koji smo odgovorili na bilo koje pitanje povezano s prirodom: znanstvenom metodom. To je metoda koja se sastoji od postavljanja hipoteza, dizajniranja i izvedbe eksperimenata, skupljanja i analize podataka i konačnog zaključivanja. U tom procesu, koji je u temelju cijele naše moderne civilizacije, izuzetno je važan kritički um, promišljanje i kritiziranje svega i svačega, neprestano preispitivanje i kontrola svih procesa i rezultata, ali uz neophodnu suradnju i zajednički rad svih nas Zemljana, pripadnika jedinstvene rase ljudi, životinja i biljaka na Zemlji. *Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor. ****Fizičar Ivica Puljak redoviti je profesor fizike na FESB-u u Splitu. Doktorirao je na sveučilištu Pierre i Marie Curie u Parizu. Vodio je grupu od više od 100 svjetskih znanstvenika unutar CMS kolaboracije koji su radili na otkriću Higgsova bozona. Bio je pridruženi znanstvenik na CERN-u i gostujući profesor na Ecole polytechnique, gdje je predavao fiziku Higgsovog bozona. Član je kolaboracija MAGIC i CTA koje upravljaju teleskopima za astročestičnu fiziku. Trenutačno predaje na međunarodnim školama, član je odbora HEPP Europskog fizikalnog društva, član Programskog odbora za znanstvenu infrastrukturu za Obzor 2020 pri Europskoj komisiji i predsjednik savjetodavnog odbora CERN-ove škole znanstvenog računanja. Aktivni je popularizator znanosti i dobitnik brojnih domaćih i svjetskih nagrada.

"RAJ JE BAJKA" Evo što je Hawking govorio o vlastitoj smrti, vjeri i bogu Nenad Jarić DauenhauerPrije 4 mjeseca 0

Foto: 123rf/Freepik/Permobil SLAVNI fizičar Stephen Hawking, koji je u srijedu umro u 76. godini života, svojim je djelima, teorijama, idejama i izjavama desetljećima plijenio pozornost. >> Kako je govorio Hawking, "najsjajnija zvijezda na nebu znanosti"

>> Hawking je utjecao i na život malog Romana, Ivica Puljak objasnio kako >> STRANI MEDIJI O HAWKINGU Čovjek snage, znanja i humora To nije ni čudo jer je glasio za jednog od najvećih fizičara 20. stoljeća, a također je bio i autor Kratke povijesti vremena, jedne od najprodavanijih znanstveno-popularnih knjiga na temu svemira. Budući da je bolovao od amiotrofične lateralne skleroze, koja uzrokuje progresivno propadanje neurona, a time i otkazivanje mišića, komunikacija mu je bila sve teža. Posljednjih godina komunicirao je preko posebnog sučelja koje mu je dizajnirao Intel. No kad god bi nešto rekao, to bi osvanulo na naslovnicama medija. Posebno to vrijedi za njegova razmišljanja o bogu, raju, religiji i životu poslije smrti. Ni to ne treba čuditi jer je bog jedna od nekoliko tema koje ljude najviše intrigiraju, osobito ako o njoj govori jedan od najpametnijih ljudi na svijetu. Od nejasnoća do otvorenog ateizma Hawkingova razmišljanja o bogu nisu uvijek bila sasvim jednoznačna. Bilo je vremena, tekstova i izjava iz kojih se moglo zaključiti da vjeruje da religija i znanost mogu zajedno. U spomenutom bestseleru Kratka povijest vremena iz 1988. u više je navrata izrazio upravo takav stav. Osim toga, knjiga je bila ilustrirana brojnim slikama i opremljena komentarima koji su potaknuli rasprave o mogućnosti da je na neki način možda čak i religiozan. ''Ako otkrijemo jedinstvenu teoriju, bit će to konačan trijumf ljudskog razuma jer ćemo shvatiti um boga'', napisao je tada Hawking. S druge strane, u brojnim razgovorima tvrdio je da ''nije religiozan u uobičajenom smislu te riječi'' te da vjeruje da ''svemirom upravljaju zakoni znanosti''. ''Postoji suštinska razlika između religije, koja se temelji na autoritetu, i znanosti, koja se temelji na promatranju i razumu. Znanost će pobijediti jer funkcionira'', rekao je. Sve otvorenije izražavanje stava da bog ne postoji Čini se da su njegova ateistička uvjerenja bila sve snažnija ili barem da ih je sve otvorenije izražavao. Tako je primjerice 2008. izjavio: ''Bog je možda uspostavio zakone, međutim bog ne intervenira kako bi prekršio zakone.''

2010. objavio je knjigu The Grand Design, čiji je naslov stvorio dojam da se poigrava idejom o dizajnu i dizajneru. No u njoj je prvi put vrlo izravno objavio da Veliki prasak nije bio neki rijedak događaj kojemu je trebala božanska intervencija nego, naprotiv, neizbježna posljedica zakona fizike. Ne treba isticati da je knjiga izazvala veliku uzbunu u svijetu, osobito među vjernicima. U Velikom dizajnu osporio je uvjerenja svojeg sunarodnjaka Isaaca Newtona prema kojima je svemir morao stvoriti bog jer je previše dobro uređen da bi mogao nastati iz kaosa. Objasnio je da se nakon otkrića brojnih planetarnih sustava sličnih Sunčevom, s uvjetima sličnima onima na Zemlji, ideje da je Zemlja brižljivo stvorena za zadovoljstvo ljudi čine daleko manje uvjerljivima. Hawking je u Velikom dizajnu iznio uvjerenje da nove spoznaje boga čine nepotrebnim u fizikalnom tumačenju stvaranja svijeta, baš kao što je darvinizam potrebe za stvoriteljem uklonio iz sfere biologije. "Ne postoji ni raj ni zagrobni život" ''Budući da postoje zakoni poput gravitacije, svemir može i hoće nastati sam od sebe, ni iz čega'', piše Hawking pa dodaje: ''Spontana kreacija je razlog zbog kojeg nešto postoji. Nije potrebno pozvati boga da teatralno pokrene svemir.'' 2011. godine, kada je govorio u prvoj epizodi TV serije Curiosity kanala Discovery, izjavio je sljedeće: ''Svatko je slobodan vjerovati što želi, no ja smatram da je najjednostavnije tumačenje da bog ne postoji. Nitko nije stvorio svemir i nitko ne upravlja našom sudbinom. To me vodi do uzvišene spoznaje. Vjerojatno ne postoji raj, niti zagrobni život. Imamo ovaj jedan život da cijenimo veliki dizajn svemira i na tome sam ekstremno zahvalan.'' "Ne bojim se smrti, raj je bajka za one koji se boje mraka" U intervjuu za The Guardian 2011. izjavio je da je ideja o raju mit, da ne vjeruje u raj ili zagrobni život te da su takve ideje bajke za ljude koji se boje mraka, odnosno smrti. Pojasnio je da nakon što prestanu posljednje aktivnosti u mozgu nema više ničega. ''Već 49 godina živim s prognozama da ću umrijeti prije vremena. Ne bojim se smrti, no ne žuri mi se umrijeti. Toliko toga bih htio učiniti prije toga'', rekao je. ''Mozak smatram računalom koje će prestati raditi kada njegovi dijelovi otkažu. Ne postoji raj ili zagrobni život za pokvarena računala; to je bajka za ljude koji se boje mraka'', dodao je. U rujnu 2014., kao glavni govornik na festivalu Starmus, posvećenom znanosti, otvoreno se deklarirao kao ateist. U razgovoru za El Mundo iste je godine rekao: ''Prije

nego što smo razumjeli znanost, bilo je prirodno vjerovati da je bog stvorio svemir. Međutim, znanost nam sada daje uvjerljivija tumačenja. Kada sam rekao da bismo spoznali um boga, zapravo sam mislio da bismo znali sve što bi bog znao kada bi ga bilo, no njega nema. Ja sam ateist."