2.iunp.važnosti Znanja.docx

VAŽNOSTI ZNANJA (IUNP 2) Sve zajednice uzimaju znanje kao najveću vrijednost, i kao nužan uslov za napredak jedne zajednice. Šta je ono što znanje čini tajo bitnim? Da li je znanje cilj ili sredstvo tj.metodološka vrijednost? Znanje nikako nije i ne smije biti cilj samo sebi. Neki ljudi ulože cijeli život u sticanju znanja koje su odredili kao cilj samo sebi. Nauka nije larpurlartistički sistem, već je znanje neophodna energija i vrijednosni sistem da bi se ostvario cilj. Tretirajući znanje kao metodološku vrijednost dobijamo mogućnost da ga mjerimo kao poređenje sa tim u kojoj smo mjeri ostvarili cilj. Npr: Iako fudbaler koji je fantastičan dribler može na momente oduševiti publiku svojim marifetlucima, ipak bi ga svi izviždali ukoliko bi došao do protivničkog gola i okrenuo se ponovo ka svojem golu da nastavi sa svojim besciljnim performansima. Dok dobar gol-geter će svoj tim dovesti do boljeg položaja i u konačnici do trofeja. U islamskoj kulturi postoji dova koja se jasno distancira od znanja koje je samo sebi cilj : „ Utječem se Bogu od znanja koje ne koristi“, a to je upravo ono znanje koje nije vezano za cilj. Na pogrešnom shvatanju ovog načela su utemeljeni i mnogobrojni pogrešni savjeti raznih profesora njihovim učenicima, među kojima je i profani „ Čitaj bilo šta“. Iako je čitanje bilo čega može u početnoj etapi služiti kao koračanje koje nas odvaja od inercije, ipak čitanje bilo čega ne smije nikako da bude stav. Jer kada se izgradi jasna relacija sa ciljem, tada se dešava i jasna selekcija pri čitanju onoga što najviše servisira cilju. ŠTA JE CILJ? Svaki čovjek ima listu prioriteta, bio je svjestan ili ne. Kako da najvjernije saznamo šta su naši prioriteti? Odgovor na ovo pitanje možemo naći u svakoj situaciji u kojoj se nađemo u dilemi šta treba uraditi. Ono čemu tada damo prednost jeste naš prioritet. I svako od nas pojedinačno može analizirati sebe pod uslovom da budemo objektivni. Kroz listu prioriteta zaključujemo mnogo toga o samoj ličnosti: moralne i etičke kvalitete ličnosti, duhovni kvalitet kao i svijest o Bogu, vaspitanje i sl. U ovom smislu, naši prioriteti definišu svrhu našeg puta traženja znanja. To

nas najbolje otkriva. Iz odnosa studenta prema znanju zaključujemo kakvi su im prioriteti u životu. Jer svako( a i svako djelovanje) je podređeno cilju. Svako podređuje znanje ono što je za njega najveća vrijednost. Po ovom kriterijumu se svi tragaoci za znanjem mogu gradirati u 3 sloja : 1. Materijalisti Oni podređuju znanje da bi postigli materijalne stvari, u krajnjem smislu, hedonistička uživanja. Raskorak , zbunjenost i neminovan apsurd kod onih iz ove kategorije se desi onda kada shvate da sticanjem novca i materijalnih vrijednosti preko znanja, ne postižu sreću, već nasuprot, postižu pustoš u cijelom biću; i takođe, bolno saznanje da neki polupismen čovjek više zarađuje od njega. 2. Karijeristi i oni koji imaju statusnu ambicijuJedan od najjačih motiva koji pokreće ljude na djelovanje, čak više nego i novac jeste težnja za sticanje priznanja. Čak mnogi preko novca teže da dođu do statusa, ugleda i poštovanja. Međutim, istinsko poštovanje se ne može kupiti, mogu mu se samo diviti banalno, ali suštinski i ontološki poštovanje ne postoji. To su oni koji hoće da se za njih kaže da su načitani, iako načitan ne znači naučen, niti učen, a pogotovo ne učenjak. Karakterističan lik koji je utjelovljenje osobina ovakvih karaktera je Don Kihot, koji je praktično „ usisavao“ knjige radi samog kvantiteta pročitanog, bez da ima mehanizam preko kojeg bi razlučivao korisno od beskorisnog znanja. Svakako da posledično, ovi ljudi nisu sposobni da prenesu svoje znanje na druge. Zato što da bi neko na najbolji način prenio svoje znanje, misao i ideju prenio drugima, najprije mora organizirati svoj um, svoj misaoni „magacin“ , da bi vrlo brzo našao sve što mu treba. Zašto bi neko uređivao magacin? Opet je to vrlo usko povezano sa ciljem. Jer nije poenta da se ponosimo kvantitetom koji se nalazi u magacinu, već kvalitetom i organizacijom. Stoga, ne postoji učen čovjek u pravom smislu, a da ne zna da prenese i iskaže svoje znanje. Jer, da bi se imala čista, jasna, zdrava i estetizirana rečenica, njoj mora da prethodi čista i ranije finalno proizvedena misao. Dakle za jasnu rečenicu je potrebno mnogo truda koji će biti uloženi u proizvod, pakovanje i zapamćivanje gdje smo je ostavili u našem

umnom „magacinu“. I zato se talenat izražavanja i retorike, kao i svaki drugi, mora vježbati i razvijati. Za cilj su nam potrebni tehnika, metodologija i metodika zajedno. Kao jasnu posljedicu neusvajanja ovog pricnipa tj.zbog haosa i konfuzije u „magacinu“ imamo pojavu da neki „inelektualci“ jos više zamrse svoju misao kao odbrambeni mehanizam i skrivanje neznanja, i tako lažno stvaraju utisak kod drugih da su „genijalci koje niko ne može shvatiti“. Zaključićemo jasno time da je osnovni pedagoško-metodički princip – GOVORITI JEZIKOM KOJIM TE SLUŠALAC RAZUMIJE. 3. Oni koji traže istinu kao najveći cilj Istina je jedini cilj koji je vrijedan da mu se posveti sav trud i znanje. Prema zapadnjačkoj koncepciji znanja, koja se dijelom otkriva iz same etimologije riječi EPISTEME, imamo da je znanje moć. Dok sa druge strane, po islamskoj koncepciji znanja, etimološki ILM, imamo da je znanje najveći stepen odgovornosti. Zastupamo stav da se ove dvije koncepcije mogu pomiriti. Jer kad god smo imali znanje kao moć bez svijesti o odgovornosti, dobijali smo katastrofalne posljedice. Stoga znanje mora posjedovati objediniteljski karakter između moći i odgovornosti, kako bi tako servisiralo humanostičkim vrijednostima. Pošto je istina najuzvišenija vrijednost od Boga data ljudima, zato je i znanje kao metodološka vrijednost najuzvišenija. Jer tako uzvišena metodološka vrijednost kao što je znanje ne može servisirati banalnostima kao što je užitak ili status. Svi ljudi žele biti srećni , i stoga traže sreću. Ali samo elita je traži kroz istinu. Jer nema sreće bez istine. I na ovoj raskrsnici su napravljena najgora skretanja ljudi koji traže sreću bez istine, kroz hedonizam i kratkoročne ugođaje. Jer priroda životinje je da traži sreću preko užitka. Ali čovjek, kao uzvišenije biće, kada krene tražiti sreću kao što to čine životinje, ne samo da ne dolazi do sreće, jer mu je priroda drugačija, već dolazi do totalne nesreće. Ljudi koji zakonitostima životinje pokušaju doći do sreće, nikada neće dostići sreću. Novac i užitak su bitni samo dok ih nemate, jer su potreba, a ne veća sfera sreće. U pozadini ovako određene konstelacije samih metoda stoji fascinantna

mudrost koja je utkana u samu prirodu sreće. Naime, svako zadovoljstvo je materijalno(biološko) , a materijalno je zemaljsko, a zemaljsko je privremeno i zemaljsko je prizemno. Tako je sada i više nego jasno koliko je materijalizam postavio zamki prilikom izvratanja cjelokuponog sistema vrijednosti. Jer na kraju ovako realizovanog puta ne nalazimo sreću, već ogromnu prazninu kao jedan dokaz da se tu ne nalazi sreća. Zakonitost sreće je da ona stanuje u duši, jer je duša trajna i uzvišena. U islamskoj kulturi, ravnoteža između duše i materije je smisao. Tako su sva zadovoljstva dozvoljena, pod uslovom da su u okvirima koje je Bog odredio, a koja su opet u skladu sa humanističkim vrijednostima čovjeka, zato što su ona istinita a u istini je pravda. Kada se preko istine ostvaruju novac i zadovoljstvo, i tada se postiže sreća. Takođe je važno spomenuti i da je ovako postavljeno znanje, ne samo implicitna i metodološka vrijednost, već je vrijednost sama po sebi. Jer je tada erupcija sreće,radosti i zadovoljstva prilikom saznanja još jedna propratna blagodat darovana čovjeku. Znanje oslobađa čovjeka, gradi njegove vrline i dostojanstvo. I jedino ako je znanje posvećeno najvećem cilju ono se ne može korumpirati.