Ljermontov, Mihail

NE, TI SAD NISI... Ne, ti sad nisi više ona - koja Osvajaše me nekad; nit' ljepota Privlači mene! To je - bol života I izgubljena zalud mladost moja. I kad, ponekad, očaram se tobom, Gledajuć željno u oči ti sjajne, Ja tada vodim razgovore tajne, Ali ne s tobom već sa samim sobom. Sa slikom one drugarice mlade, Čije se crte u tvom liku skriše, S ustima koje ne govore više I sa očima - blijeskom mrtve nade! STJENA Oblak zlatni zanoćio Na grudima đžina - stjene; A jutrom rano otplovio Azurom vaseljene... Al' stjena vlažna postala je... Sve dane i sve noći Tuži - jer sama ostala je Plačuć u samoći. RASTALI SMO SE Rastali smo se. - No lik lijepi taj I još u srcu nosim svom, Ko lijepih dana odblijesak i sjaj, Ko ljubav - dušu miluje mi njom. Strastima drugim predadoh se sam... Al' vječno ja se sjećam lika tvog: Napušten hram je ipak osto hram. Odbačen idol ipak osta - bog!