Krypton 02 Final

Ne razumem

Užasno bi me pogodilo kad bi neki psiholog naučno dokazao da su slike koje ostaju iz ranog djetinjstva tek randomly pobacani capture frame-ovi bez ikakvog smisla i značaja. Ovako živim srećan u ubjeđenju da svaka od njih ima značaj, koji će mi se blagovremeno otkriti tokom životnog putešestvija. E, pa, ova slika me je kopkala dugo i bojim se da konačno postajem svjestan značenja. Igrali smo se tog dana ’93. „prodavaca“ (Clercksa, reko bi Kevin Smith). Ne vole ljudi tu ’93., kraj rata se nije nazirao, a ni početak Avramovog dinara. No, neko ko ima 5 godina i igra se “prodavaca” znao je to da iskoristi. Inflatorni dinar nije mnogo služio u prodavnicama, a kvalitet papira nije pogodovao da bi se njime brisalo dupe. I dok se neko američko dijete igralo „prodavaca“ iskuljučivo po principu trampe i mijenjalo kao Tom Sojer tek ispali zub za čigru, ja sam, fino, sa štosem neupotrebljivog novca, iskušavao principe robo-novčane privrede. (Eh, eh, dok on golim rukama, ja srebrnom viljuškom, boc!) Prosta igra – jedan prodavac, jedan kupac, nema mnogo smisla, no u tim lijepim pretending igrama petogodišnjaci i ne traže puno smisla. Na tezgi svašta. Potpomognuti činjenicom da je te ’93. vladalo fino pravilo da je iz propadajuće društvene firme grehota nešto ne uzeti, ma koliko nepotrebno bilo, tvrdim odgovorno da je lokalni mini-market sa svojim praznim rafovima bio jedva raznovrsniji od tezge u dvorištu komšijske kuće. U slici mog djetinjstva ja sam bio kupac, a komšinica Sanja (6 godina) prodavac. Ja pitam koliko su kliješta, ona kaže 10 miliona, a drvene bojice, 50 miliona. Nema cjenkanja. Evo, kunem se sad, da mi je u tom trenutku, sa 5 godina, bilo malo čudno kako to ona odredi koliko je nešto, a ja se ništa ne pitam; a ništa nisam znao o monopolu, oligopolu, klackalicama ponude i potražnje, inflatornom padu (čuo sam bio za inflaciju). No, pušti đa’ola, starija je od mene, a ionako baš rijetko ’oće da se igra. Sad će reći neko – e vala si baš to fino izmislio, samo da mog’o kakvu poentu da izvučeš. Tako ono Branislav Nušić u „Autobiografiji“ fino izmisli da se kao dijete igrao Vlade, pa se sit nasprda tadašnjoj i svim budućim vladama. Jeste da cijenim g. Nušića, ali moraćete da mi vjerujete (jbg, ja pišem) da ne bih zarad poente falsifikovao sopstveno djetinjstvo. Da se vratimo u praskozorje Velike Ekonomske Krize (po analogiji sa svjetskim ratovima, ne bi me začudilo da je za 50 godina zovu Prva Ekonomska Kriza). U međuvremenu je prošlo 17 godina, ja izučio škole, upoznao se sa osnovama ekonomije, shvatio kako bi to trebalo da funkcioniše: ako nema potražnje, padne cijena; ako padnu troškovi sirovina, opet padne cijena; ako je kriza i nema novca, pada inflacija, što znači da opet pada cijena. Ali, džaba, ne razumem, pa ne razumem. Kad vidim da pada potražnja u svim marketima, a niko ne pokušava da nižom cijenom privuče kupce, ja pretpostavim da će prodavačica prestati da se igra sa mnom ako počnem da gunđam, pa ja fino kupim. Kad kupujem mjesečnu kartu za GSP, uopšte se više ne čudim što je iste cijene, iako se gorivo pojeftinilo duplo. Šta znam, možda bi mi se vozač naljutio pa bih morao pješke do kuće. Na krupnije stvari sam odmah prestao da se iščuđavam. Pitanje kako ćemo da se izvučemo iz krize sitnim preduzetništvom ako gotovo nema kredita kod banki ili su zelenaške kamate, izaziva istu količinu čudjenja kao činjenica da bih se ponekad zakleo da sam zakopčao šlic, a opet se svi smješkaju kad me vide. Najljepše je fino reći da ne razumem, kad nisam razumio sa 5 godina neću ni sa dvadeset i dvije. Meni je bitno da sam ja razriješio još jednu sliku iz djetinjstva. Sad je na redu ona o Dejanu koji je stalno pobjeđivao na krosevima. Svakom. Od 1. do 8. razreda. Zašto imam osjećaj da će mi se objasniti krajem ove nedjelje? Radovan Bogojević Želiš da nam uputiš neku toplu ili (daleko bilo) šporku riječ? Misliš da imaš tekst koji bi mogao biti objavljen u Kryptonu?* Piši nam na: [email protected]

*Za sve objavljene tekstove trudićemo se da autore častimo parom.

KRYPTON is brought to you by: ART DEPARTMENT Adriana Gvozdenović

Igor Komnenić EXECUTIVE PRODUCER Lazar Obradović SECURITY COORDINATOR Jelena Obradović PRINTED BY Fotokopirnica GEMELLI CHIEF EDITOR

IZLAZI ČET VRTKOM _ 26.03.2009. 26.03. 2009.

Fotokopirnica

GEMELLI

020 665 261 067 237 483 069 509 841 Trg Republike 1 Podgorica

English Pub

NAGS HEAD Bokeška 12, Podgorica

Za sve on e

koji ne zn aju

gdje će...

DESAVANJA.ME je sajt koji nastoji da vam pomogne sa informacijama o predstojećim žurkama, koncertima i ostalim interesantnim dešavanjima u Crnoj Gori...

Za predstojeće dane DESAVANJA.ME preporučuju: 27.03.2009. PG / Ambis - Karaoke Žurka . 25.03.2009. PG / Klub OGП DJ Chevalier 25.03.2009. PG / Kamelot -Veče starogradske muzike Za detaljnije informacije o ovim i drugim događajima posjetite DESAVANJA.ME. DESAVANJA.ME

PROSTOR ZA

VAŠU REKLAMU

[email protected] 069 680 944

Od 26.03.2009. do 1.4.2009. u podgoričkim bioskopima prikazuju se sljedeći filmovi: » Ti ga prosto ne zanimaš » Sedam života » Marli i ja » Miloš Branković (Who the fuck is Miloš Branković) » Čudovišta protiv vanzemaljaca » Zamjena » Žene Za detaljne informacije o filmovima i terminima projekcija posjetite DESAVANJA.ME DESAVANJA.ME.

Posjetite: http://www.desavanja.me Ili sa mobilnog: mob.desavanja.me

BROJ BROJ BROJ

2

S obzirom da se trudimo da budemo nenaporni, ovo nije osvrt na to kako nam tehnologija svakodnevno uništava mlade, studentske živote. (Dobro, s druge strane, Wikipedia jeste majka seminarskih radova.) Palo mi je na pamet da bi moglo da bude tako dok sam po holu fakulteta nedavno jurila sjenku Asistenta ne bih li izmolila povraćaj šake bodova što mi je misteriozno nestala sa spiska na oglasnoj. Nije bila u pitanju fatamorgana, nego živ čovjek, pa dobih informaciju o proceduri o kojoj nijesam imala pojma – sve žalbe se prosljeđuju isključivo elektronskom poštom u tačnom vremenskom roku od trenutka uočavanja štete. Na pitanje koje su i najvažnije ličnosti istorije umjele da postave u odsudnom trenu („Pa šta ja sad da radim?!“), dobijam odgovor: - Pa pošaljite mi e-mail! Ali odmah, odmah sad! Okrećem se i grabim krupnim koracima ka čitaoni, predanošću Harisona Forda u jurišu na posljednju generaciju replikanata. I da tamo redovna postava kolega nije obavljala redovne Facebook dužnosti na ama baš svim računarima, ko zna da li bi mi sinulo da se ja to upravo spremam da pišem nekome s kim maloprije govorih na hodniku. Ali, i Ford se osvijestio u jednom dramatičnom momentu tog filma. Okrećem se (opet) i jurim natrag (Harison Ford u pomenutom jurišu zaboravlja četkicu za zube), pa ljubazno kucnem i još ljubaznije upitam: - A da mi to ipak ovako, usmeno, završimo...? I završili smo sve u miru, a u veselju se i razišli. Jeste da popričasmo sasvim nedigitalno i da nijesam dobro izložila svoj subject, ali socijalna mreža za uveseljavanje srećom bješe zatvorila sve prozore u svijet. (Podrazumijeva se da je ova priča izmišljena, i da nema nikakve veze s tim što nam iza leđa forma, ponekad, guta suštinu studija. Dio koji se tiče Facebooka je tačan u cjelosti.) Ljubica

crta: Adi piše: O´Lurry

Starogradska muzika

Sve je počelo „šetajući pored Ljubovića“, tačnije, pored Čepuraka, ili, da budem još preciznija, u čuvenoj konobi Buena Vida. Neko iz konobe se dosjetio da dokaže da starogradska muzika nije u potpunosti dio prošlosti. Da još uvijek znamo da „niko nema tako lijepe dragane“ i da „bol boluje lijepa Anka“. Da tradicija i dobar provod mogu da budu jedna stvar. Onda je neko shvatio da ta ideja nije samo primamljiva, već i isplativa, i tako je krenulo. Lokal neutvrđenog imena (na vratima piše Cvetić, na plakatima Cvijetić, u svakom slučaju, neko nikako nije mogao da strefi da se kaže Cvjetić) u Njegoševoj ulici subotom pruža zaista interesantnu atmosferu. Bend Štimung zabavlja goste do sitnih jutarnjih časova. A ko su gosti? Uglavnom oni ljudi koje biste smjestili negdje između grupe „mladih“ i grupe „malo starijih“. U 12 uveče lokal je taman pun, a opet imate prostora da se normalno krećete, što je, po mom mišljenju, najbolja varijanta. Osim vidno neraspoloženih konobarica, apsolutno ništa ne kvari ugođaj u ovom lokalu nepoznatog imena. U istoj ulici Naša stvar već postaje prilično popularna po starogradskoj muzici. Četvrtkom jedan harmonikaš i jedan gitarista (čija imena, na žalost, ne znam) zaista daju sve od sebe da ispune sve muzičke želje i stvore što bolju atmosferu, i to im, uglavnom, dobro ide. Ipak, ima nekoliko stvari koje osjetno remete ugođaj. Na primjer, nema prostora za muzičare, već oni šetaju po lokalu tako da ih na momente slabije čujete. U kratkim pauzama DJ pušta malo starogradske a malo narodnjaka (ako mene pitate, veliki minus). Za razliku od Cvetića, ovdje izlazi nešto mlađa ekipa i za nijansu šminkerskija. Camelot u Ulici Slobode se proslavio po karaokama, tako da starogradska muzika koja trešti iz lokala srijedom i ne prvilači toliko pažnje koliko čuvene karaoke. To, naravno, ne znači da ove žurke nisu posjećene. Luka Radunović, jedan od redovnih mušterija Camelota kaže: „Tamburaši stvaraju zaista fenomenalnu atmosferu. Camelot nije prepun, ima taman idealan broj ljudi za pravi provod. Ljubazno osoblje i odlična interpretacija starogradske muzike stvaraju provod koji se ne zaboravlja. Preporučio bih Camelot srijedom veče svakome.“ Ono po čemu su do sad pomenuti lokali u prednosti u odnosu na Camelot jesu cijene – Camelot je ipak malo skuplji. Ispostavlja se da MTV i Grand produkcija ipak nisu dovoljni za dobar provod. Falila je Ksenija Cicvarić. Na kraju krajeva, ovo je Balkan. Ništa bez čaše dobrog vina i dobre stare pjesme. Jelena Megi Obradović

PROSTOR ZA VAŠU REKLAMU! [email protected]

069680944

(upotrebljavati na sopstvenu odgovornost)

Priručnik za studente