Joyce, James

Irska, trinaestog u januaru Prije šezdeset godina, 13. januara 1941, u jeku Drugog svjetskog rata, u Zürichu je umro James Joyce. Izbijanje rata ga je uznemirilo jedino zbog toga što se brinuo kako će se to odraziti na čitanost njegovih knjiga. Jedan je njemački esejist Joycea nazvao piscem o kojem se najviše priča, no kojeg se najmanje čita. Nedavne milenijske ankete kao da ga demantiraju. Sve relevantne ankete o najboljoj knjizi dvadesetog stoljeća ukazuju na Joyceov magnum opus, na Uliksa. U svakom slučaju, vrijedi se prisjetiti pisca koji je u kovačnici svoje duše skovao neskovanu svijest svog naroda Izreka ka‍e kako je Bog izmislio viski da bi spriječio Irce da zavladaju svijetom. No i pored viskija niko ih nije uspio spriječiti da zavladaju svijetom knji‍e- vnosti. Najveći pisci proteklog stoljeća u svim ‍anrovima bijahu Irci: pjesnik Yeats, prozaik Joyce te dramatičar Beckett. Joyce je napisao jednu knjigu pjesama (Komorna glazba) te jednu dramu (Izgnanici), no besmrtnost mu je osigurala proza. Dvanaest članova porodice Joyce (otac, majka i desetero djece) bili su Dablinci. Sin James rodio se 1882. godine. Školovao se u isusovačkim institucijama, no kao dvadesetdvogodišnjak (1904.) zauvijek će napustiti Irsku. Oproštaj je samo fizički, literarno će zauvijek ostati vjeran irskim, tačnije dablinskim temama. Joyce nije otišao sam. Poveo je sa sobom svoju ‍ivotnu dru‍icu Noru Barnacle, koju je upoznao 16. juna 1904. Kasnije će od tog datuma načiniti najva‍niji dan svjetske knji‍evnosti. Nora je bila neobrazovana sobarica i zasigurno nije bila osoba za koju bi neko pomislio da će cijelog ‍ivota biti praktički jedina Joyceova ljubav. Ustvari, niko sem Jamesovog oca. Kad je čuo za prezime Jamesove prijateljice (barnacle je engleski naziv za školjku koja se lijepi za brodsko dno), kazao je: "Nikad je se neće riješiti." Učitelj u Puli Joyce je ‍elio biti štošta: operski pjevač, studirati medicinu u Parizu, no morao je nekako izdr‍avati sebe i Noru - ‍ivio je s njom cijelog ‍ivota, ali ju je o‍enio tek 1933, kako u jednom pismu ka‍e, iz testamentranih razloga - te se počeo baviti, danas bi se reklo, TEAFL-om (Teaching English As Foreign Language). Uskoro su došla i djeca (jedno 1905, a drugo 1907. godine). Predavao je engleski jezik u Berlitzovoj školi stranih jezika - prvo u Puli, a zatim u Trstu. U Trstu je prijateljevao sa jednim od utemeljitelja moderne italijanske proze Italom Svevom. Punih se osam godina Joyce natezao sa izdavačima i urednicima oko objavljivanja svoje prve prozne knjige, zbirke pripovjedaka Dablinci. Dva puta je rasturan slog knjige, a nekoliko puta urednici su ucjenjivali Joycea da promijeni ili izbaci dio teksta. Danas, stotinjak godina kasnije, nevjerovatno zvuči da se tadašnjim urednicima riječ bloody (krvavo) činila silno skarednom te da su objavljivanje knjige uslovili izbacivanjem ove riječi. Jedan je pak izdavač odbio publicirati knjigu zbog jedne jedine rečenice: "‫ب‬ovjek koji je gradio mostove i pisac koji ih je s nečuvenom strašću opisivao umro je na vrijeme. Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebalo vidjeti." Ipak, 1914. godine knjiga će napokon biti objavljena. Zbirka je to od petnaest pripovjedaka, pisanih u prilično realističnom stilu, o Dublinu i njegovim stanovnicima na prelazu dvaju stoljeća. (U jednom pismu bratu napisao je kako prije njega nijedan umjetnik nije Dublin ponudio svijetu.) Posljednja priča u zbirci - Mrtvi (po kojoj će John Huston snimiti svoj posljednji film), zasigurno je jedna od

najljepših priča u cjelokupnoj svjetskoj knji‍evnosti i najbolji dokaz da je Joyce već s prvim proznim djelom veliki svjetski pisac. U vrijeme publikacije Dablinaca Joyce već završava svoj kratki roman prepun autobiografskih elemenata: Portret umjetnika u mladosti. No ove dvije knjige samo su priprema za najveće Joyceovo djelo, njegov magnum opus, za Uliksa. Knjiga decenije Uliksa je Joyce pisao desetak godina: od 1914. do 1924. godine. U jednom pismu iz 1921. ka‍e kako je samo dotad na pisanje Uliksa utrošio oko dvadeset hiljada sati. A šta je ustvari Uliks? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti beskonačan. Uliks je roman dug oko osam stotina stranica (ima više od dvije stotine i šezdeset hiljada riječi i vokabular od oko trideset hiljada) čija se cjelokupna radnja zbiva u Dublinu, od osam ujutro 16. juna 1904. (koji je te godine pao u četvrtak) do tri sata poslije ponoći sutradan, 17. juna. Radnja se koncentriše na tri glavna lika: sredovječni bračni par Jevreja - Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te na mladog pjesnika Stephana Dedalusa, glavnog junaka Joyceovog prethodnog romana Portret umjetnika u mladosti. Va‍no je ovo spomenuti jer su i neki epizodni likovi iz Portreta i iz Dablinaca prisutni u Uliksu. No zašto se izvanredno istinita i realistična freska Dublina od prije stotinjak godina zove tim homerskim naslovom? Ovako ka‍e Joyce: "Lik me Odiseja uvijek opčinjavao, čak i kao dječaka." Mnogi kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold Bloom tokom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji parodično predstavljao Uliksa, njegova brakolomna ‍ena Molly čednu Penelopu, a Stephan Telemaha. Ovom se sna‍no suprotstavlja Vladimir Nabokov govoreći da u knjizi postoji tek vrlo mutan i uopćen homerski eho. U prilog mu ide činjenica da se sam Joyce odrekao pseudohomerskih naslova poglavlja koji su postojali u prvoj verziji, dok je roman izlazio časopisno u nastavcima. No mnogi kritičari i danas se slu‍e ovim naslovima u svrhu dokazivanja svojih teza. Nemoguće je nabrojati sve stilske inovacije i otkrića koje je Joyce prezentovao u ovom djelu. I dan se danas pisci širom svijeta napajaju sa njegovog izvora. Ipak, Uliks nije dočekan sa fanfarama. Knjiga je dva puta bila pred sudom, Joyce je nazivan "prljavim pornografom spram kojega je Rabelais vrlo pristojan pisac", primjerci trećeg izdanja su javno spaljivani. Oni obdareni suptilnijim umjetničkim čulom odmah su, meًutim, spoznali istinsku vrijednost djela. Već desetak godina nakon objavljivanja knjiga je bila klasična i kanonska. Početkom tridesetih godina Joyceovo se financijsko stanje ponešto popravilo. To ne znači da ga je pratila sreća: stara boljka (gubljenje vida) sve je više napredovala, a kćerka Lucija do‍ivjela je nervni slom kao prvi simptom šizofrenije, od koje će uskoro oboljeti. Jednostavnost Za svakoga prevodioca Uliks je pravi izazov. Knjiga prepuna jezične maestrije, interjezičnih igara, jako je teška za prevoًenje. No prevod je ipak moguć. (Na našim jezicima postoje dva prevoda: jedan Zlatka Gorjana i drugi Luke Paljetka.) Meًutim, posljednji Joyceov roman Finnegans Wake nije ni moguće prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica označava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol odnosi se na buًenje. Roman je pisan sedamnaest godina. Joyce ga je smatrao svojim najboljim djelom i preporučivao ga "idealnom čitatelju sa idealnom nesanicom". Većina ipak misli kao i T.S. Eliot: "Divim se geniju svog prijatelja Joycea, pisca nenadmašivog Uliksa, mislim da je Finnegans Wake mo‍da i veće djelo, ali, na‍alost, nisam ga uz najbolju volju mogao dočitati." Danilo Kiš na jednom mjestu navodi kako su Joycea pred kraj ‍ivota pitali da li bi nešto

mijenjao u svom djelu, a da je on rekao kako bi se više okrenuo jednostavnosti. ‫ب‬injenica je, ipak, da je vjerovatno u pitanju specifična d‍ojsovska ironija. Teško da je on ‍elio bilo šta mijenjati. Njegovo ga je beskompromisno slu‍enje knji‍evnosti pretvorilo u istinsku umjetničku ikonu. Interesantno je zato spomenuti Joyceov (literarni) ukus: cijenio je Dantea, Blakea, Ibsena te Tolstoja (tvrdio je da je Tolstojeva pripovijetka Koliko zemlje treba čovjeku najbolja literatura napisana otkako postoji svijet), nije podnosio Prousta, Freuda, Junga, D.H. Lawrencea. Volio je knji‍evnost, Noru i Irsku. Svoju je domovinu definirao riječima koje mo‍da pašu svim domovinama: "krmača koja pro‍dire svoj okot". Bloomsday Šesnaesti junski dan, vrijeme radnje Uliksa, meً Joyceovim je fanovima širom svijeta poznat kao Bloomsday, Bloomov dan. U cijelom svijetu, u Irskoj, a naročito u Dublinu, organiziraju se brojne manifestacije u čast Uliksa. Dablinci i turisti šetaju rutom Leopolda Blooma, jedu i piju u kafanama u koje je on zalazio šesnaestog junskog dana 1904. godine. Naravno, d‍ojsovci all over the world organiziraju i javna čitanja Uliksa. U prošlih nekoliko godina stale su se koristiti i blagodati interneta pa tako na majci svih mre‍a članovi d‍ojsovskih asocijacija sa cijele planete glasno čitaju dijelove Uliksa. Prošle je godine jedan odlomak pročitala i irska predsjednica Mary Robinson.

A flower Given to My Daughter Frail the white rose and frail are Her hands that gave Whose soul is sere and paler Than time's wan wave. Rosefrail and fair -- yet frailest A wonder wild In gentle eyes thou veilest, My blueveined child. Cvijet dan mojoj kćeri Nježna je bijela ruža i nježne su Njene ruke da daju Bilo kojoj suhoj i blijedoj duši Nego je vrijeme blijedi val. Krhka i lijepa ruža – već je krhkija Čudna divljina U plemenitim očima tebe najzaklonjenije