Jane Ashford - Opatija Erland.pdf

~ 1 ~

JANE ASHFORD

~ 2 ~

Jedan Gospođica Joanna Rowntree veoma je uspravno sjedila u salonu očeve kuće blizu Oxforda, pogledom tjeskobno fiksirajući uru iznad kamina. Ništa u izgledu veoma lijepe ure nije objašnjavalo zabrinutost njezina lica, niti je soba otkrivala neki trag. Elegantna, udobna prostorija za koju bi Londonac mogao ustvrditi da nije baš po posljednjoj modi, ipak je namještena ukusno i dovoljno raskošno da bi ukazivala na dobrostojeću obitelj. Krem zidovi, tamnoplave draperije i francuski namještaj činili su ugodan kontrast valovitim zelenim poljima vani. Vitka djevojka ukočeno je sjedila ispred kamina i ignorirala poznato okruženje. Sitna brineta, gospođica Rowntree krupnim je smeđim očima zurila u sat koji je upravo pokazivao šest minuta do jedanaest. Čvrsto stisnutim rukama gužvala je ružičastu jutarnju haljinu i jedan joj je blistavi smeđi uvojak pao na rame, ali ona ništa od toga nije opazila. Joanna se pomaknula tek kad su se otvorila vrata salona i ušla je njezina majka. No čak je i tada samo neznatno okrenula glavu i potom nastavila zuriti u sat. Možda je njezino lice postalo mrvicu sjetnije i kršila je ruke u krilu, ali ništa nije rekla. Gospođa Rowntree, također veoma privlačna brineta, zadržala je figuru kroz dvadeset godina braka i troje djece. Lagano se mrštila i stisnutih usana promatrala svoju kćer. Doimala se neodlučnom, ali je na koncu rekla: - Joanna. - Njezin je ton iziskivao trenutnu djevojčinu pozornost. Joanna se okrenula, a oči su joj se doimale još krupnijima. - O, mama - odgovorila je tihim čeznutljivim glasom. - Nisam čula kad si ušla. - Doista? - reče njezina majka. - Zacijelo si također zaboravila da si jutros trebala pomoći gospođi Harwood oko posteljine? Tražila te cijelih pola sata. Joanna je zapanjeno zurila u nju. - Posteljine? O, mama, još su samo tri minute do jedanaest. Već su sada u crkvi, a ti mi govoriš o posteljini? Oborila je pogled i sklopljene ruke podigla na prsa. Gospođa Rowntree je uzdahnula i u očima joj se pojavilo suosjećanje. Zaustila je da nešto kaže, predomislila se i sjela kraj kćeri. Uzela je Joanninu ruku i potapšala je, ali je progovorila odlučnim tonom. - Joanna, ponašaš se budalasto. Ova potištenost nikome ne koristi, vjeruj mi. Molim te, prestani. Idem u Longton. Pođi sa mnom pa ćemo vidjeti možemo li kod Quentina naći materijal za novu haljinu. ~ 3 ~

- Longton! - djevojka ponovi s gnušanjem spram susjednoga sela kakvo nikad ranije nije pokazivala. - Mama, kako možeš biti tako bezosjećajna! - Ura je odbila jedanaest i Joanna se grčevito trgnula. - Peter se u ovom trenutku ženi, a ti želiš da idem u Longton gledati materijal za haljine. O, mama! Na licu gospođe Rowntree opet se vidjelo suosjećanje, ali je samo odgovorila: - Pa, znaš, draga moja, zapravo nisi bila zaručena s Peterom. Joanna je podigla glavu. - Nisam bila zaručena? Podrazumijevalo se da ćemo se vjenčati još otkako smo bili djeca. Zapravo, prije nego je u ožujku otišao u London, rekao mi je da ćemo se vjenčati kad se vrati. Njezina je majka stisnula usne. - Pogriješio je kad je to obećao ništa ne rekavši tvojemu ocu. I ti si pogriješila kad si ga slušala. Vidiš kamo vodi takvo ponašanje. Mladom se čovjeku tijekom londonske sezone štošta može dogoditi. Bolje bi bilo da si mu rekla da ćeš razmisliti o tome kad iduće godine i sama odeš u grad. - O, sad neću ići - reče Joanna i zagleda se kroz prozor, izbjegavajući majčin pogled. Uspjela joj je skrenuti pozornost. - Nećeš ići? Ići ćemo, naravno. Prije dva mjeseca navršila si osamnaest godina, Joanna. Prirodno je da te iduće sezone predstavimo u Londonu. Ustvari, odvela bih te sada da već nije lipanj. - Mama, ne bih mogla. On je tamo. Sa svojom... ženom. - Pa, rekla bih da će oboje veoma brzo biti ovdje, kad smo već kod toga - nimalo ohrabrujuće odgovori njezina majka. - Bolje da se navikneš na ideju da ćeš ih sresti. - Ovdje? - užasnuto će djevojka. - Da, svakako. Peter će joj zacijelo željeti pokazati svoju kuću. Joanna skoči na noge. - O, što da radim? Moraš me odvesti odavde, mama. - Besmislice. Petera i njegovu ženu dočekat ćeš mirno i dostojanstveno. Želiš li da cijelo susjedstvo priča? Svladaj se, Joanna, i prestani izigravati žrtvu. - Ali, mama, ja ga volim! Njezina se majka skeptično nasmiješila. - Ne voliš ga, znaš. Ne znaš što je ljubav, nimalo bolje od Fredericka. - Frederick! Zaboga, on je samo... musav mali školarac. Gospođa Rowntree mirno kimne, bez prigovora prihvativši taj opis svojega najmlađega djeteta. ~ 4 ~

- On... on je običan mulac - nastavi njezina kći, gotovo mahnita od ogorčenja. - Kako možeš moje osjećaje uspoređivati s njegovima? Volim Petera, volim! - Udarila je nogom o pod. Usne starije žene lagano su se trznule. - Znam da to misliš, Joanna, ali ćeš za nekoliko tjedana shvatiti da si se samo zavaravala. Mladenačka zanesenost. Dražesno rumenilo na Joanninim obrazima malo je potamnjelo. Još je jednom kanila strastveno braniti svoje osjećaje kad su se opet otvorila vrata i ušla je sluškinja. - Oprostite, gospo - rekla je gospođi Rowntree neki je džentlmen doveo kući gospodina Fredericka. Prekriven je blatom i ozlijedio je gležanj. - Zaboga - reče njezina gospodarica i ustane. - Pitam se što je ovoga puta izveo. - Ostavivši gnjevnu kćer, brzo je izišla iz sobe. Joanna je cijelu minutu stajala i lupkala nogom, sve dok znatiželja nije pobijedila. Izišla je na odmorište i pogledala dolje u predvorje. Njezin je trinaestogodišnji brat doista bio prekriven blatom, a na licu mu se vidjelo da trpi bolove. Upravo ga je podigao lakaj i krenuo uza stube. Majka je razgovarala s neznancem u hlačama od jelenje kože i smeđem kaputiću. Joanna je prezirno zavila nosom. Njegov je izgled bio daleko od modernoga pa nije mogla zamisliti gdje je kupio odjeću. Čak i u Oxfordu ima krojača koji bi to bolje izveli. - Dođite gore, molim vas - govorila je majka. Joanna se brzo vratila u salon. Uskoro potom ušli su ostali. - Ovo je Jonathan Erland, Joanna - reče gospođa Rowntree. - Zamisli, on je naš novi susjed u opatiji. Gospodine Erland, moja kći Joanna. Džentlmen se prilično nezgrapno naklonio dok mu se u očima vidjelo da se divi Joanninoj nježnoj ljepoti. Promatrala ga je s više zanimanja nego ranije. Opatija je najveća kuća u susjedstvu, mada sad žalosno zapuštena. Otkako je prošle zime umro njezin vlasnik, uvelike se nagađalo kome će pripasti. Gospodin Erland bio je mlad čovjek otvorena lica, malo iznad prosječne visine. Imao je rumenu put, smeđu kosu i bistre sive oči. Nije se prenemagao poput pomodnih gizdelina, ali nešto u njegovu držanju Joanni se činilo nepoznatim, gotovo stranim. Mogao je imati oko dvadeset pet godina. - Reci gospodinu Rowntreeu da imamo gosta - njezina je majka govorila sluškinji. - Zamoli ga da dođe gore. - Svi su sjeli i gospođa Rowntree nastavi: - Rekla bih da ste tek nedavno stigli u naš kraj, gospodine Erland. Moj bi vas muž sigurno posjetio da smo znali. ~ 5 ~

Džentlmen se nasmiješio i njegovo se prilično obično lice šarmantno razvedrilo. - Baš ovaj tjedan. Tek sam nedavno saznao za stričevu smrt, kao i za smrt moga bratića. Bio sam prilično daleko. Joanna je zaustila da pita gdje je bio, ali ju je majka preduhitrila. - Još vam jednom zahvaljujem što ste spasili Fredericka. Nije baš dolično upoznavanje s našom obitelji. - Ništa zato - odgovori Erland. - Frederick se doima kao momak koji obećava. Veoma je odvažan. Gospođa Rowntree odmahne glavom. - To svakako. - Što mu se dogodilo? - upita Joanna. - Zamorni je dječak odlučio neovlašteno ući u opatiju. Pao je s ruševnoga zida i uganuo gležanj. Poslala sam dadilju da ga pogleda. Gospođa Rowntree opet se okrene gostu. - Ne smijete me smatrati bezosjećajnom, gospodine Erland. Frederick često dolazi kući ozlijeđen. Zaključila sam da je neuništiv. Čovjek se nasmijao. - U svakom slučaju, sigurno je žilav. Veoma je nezgodno pao. - Pa, ako će se penjati na sve što vidi, sigurno će pasti - strogo će Joanna. - Zašto je uopće želio čeprkati po ruševinama opatije? - Kaže mi da se naokolo priča da je moj stric Thomas negdje ondje zakopao svoje bogatstvo - odgovori Erland. - Volio bih da je to istina. Gospođa Rowntree se nasmiješila. - Svi dječaci čeznu za takvom prilikom. No sve su to besmislice, naravno. Iskrivio je lice. - Bojim se da imate pravo, što je veoma loše za mene. Mjesto se urušilo i propalo otkako sam ga prije deset godina vidio i očito je potrebno bogatstvo da ga se dovede u red. Volio bih da ga je moj stric ostavio. - O, ali bio je takav škrtac. Zar nije ostavio bogatstvo? - bez razmišljanja upita Joanna. Porumenjela je kad ju je Erland pogledao. - Joanna! - reče majka. - Ne, ne, sve je u redu. Volio bih da svi znaju u kakvoj sam situaciji. Ništa ne želim skrivati. Stric mi je ostavio imanje i dohodak, ništa više. Silno bih želio obnoviti opatiju, ali sumnjam da će to biti moguće. Nadam se da se susjedstvo neće razočarati. - Opet se nasmiješio. - Veoma čudno - reče Joanna. - Uvijek smo bili sigurni da je veoma bogat. Kako se čovjek može prevariti. - Ta ju je misao podsjetila na njezinu melankoliju pa je utonula u mračne misli. Majka je nešto htjela reći, ali su se polako otvorila vrata i ušao je visok mršav čovjek svijetlo-smeđe kose i odsutnih sivih očiju. - Zdravo, ~ 6 ~

dragi - reče gospođa Rowntree. - Ovdje je Jonathan Erland, novi stanovnik opatije. Gospodine Erland, moj muž George Rowntree. Gospodin Erland ustane i nakloni se. Gospodin Rowntree nešto je nerazumljivo mrmljao i stajao kraj otvorenih vrata kao da je zbunjen. Tada je skupio obrve i šakom udario u dlan druge ruke. - Naravno - odlučno reče - sulfat amonijaka. - Oči su mu zasjale te se okrenuo kao da će izići. Jonathan Erland zbunjeno pogleda gospođu Rowntree. - George - odlučno će ona - dođi sjesti, dragi. Gospodin Rowntree se trgne i okrene. - Emma - reče, kao da je iznenađen. - Riješio sam ga, problem koji sam ti objašnjavao za doručkom. To je sulfat amonijaka. Vidiš... - To je divno, dragi. Veoma sam zadovoljna. Ali ovdje je Jonathan Erland koji te želi upoznati. Upravo je došao živjeti u opatiji. Gospodin Rowntree kao da je prvi put vidio njihova gosta. - U opatiji, je li? - reče bez ikakva znaka nelagode zbog svoga nekonvencionalnoga ponašanja. - Sjajno. Možda vas uspijemo uvjeriti koliko je važno dokumentirati sadržaj onih ruševina. Znate, od vitalne je važnosti znanstveno istražiti takva mjesta. Nemarni znatiželjnici svakodnevno uništavaju brojne stvari. Već je sada mnogo toga posve uništeno. Čovjek mora imati metodu i red, inače je sve izgubljeno. Zasigurno se slažete? - Pa, ovaj, da - reče Erland - ali nisam siguran da ja... - Izvrsno! Stari me Tom Erland nikad nije htio slušati. Zadrt i uskogrudan, takav je bio. Imao je jednu ili dvije ideje i njih se držao, ma kakva šteta iz toga proizišla. Nepopustljiv. Možda je to najgora mana. Pogled mu se promijenio. - Sljedeći četvrtak možemo okupiti ekipu za kopanje. Mladi će Templeton biti presretan. Zacijelo će i Carstairs željeti sudjelovati, mada ne zna razmišljati. - Glas mu je zamro dok se mrštio od koncentracije. Gospodin Erland doimao se pomalo izgubljenim. - Tako nam je drago da ste došli u opatiju - dometne gospođa Rowntree. - Bit će ugodna promjena sad kad je ondje mlad čovjek. Imate li obitelj? Zahvalno se okrenuvši k njoj, Erland je počeo govoriti, ali je gospodin Rowntree podigao glavu i uzviknuo: - Jonathan Erland. Starčev nećak? Njihov je gost kimnuo, nekako zabrinuto. - Upoznali smo se, zar ne? - nastavi Rowntree. - Rekao bih da je prošlo deset ili petnaest godina, ali vi ste mladić koji je trebao otići u kolonije, niste li? Ili možda postoji još neki nećak? ~ 7 ~

- Ne, gospodine. To sam bio ja. Gotovo sam deset godina živio u Kanadi. - Okrenuo se i nasmiješio gospođi Rowntree. - Nisam imao vremena razmišljati o braku. Bio sam previše zaokupljen nastojanjem da se obogatim. Neuspješno, bojim se, mada je bilo zabavno. - Opet je pogledao domaćina. - Zacijelo smo se upoznali dok sam boravio u opatiji prije nego sam otputovao, gospodine Rowntree. Imao sam tek petnaest godina kad me stric predstavljao u susjedstvu. - Naravno, naravno - rastreseno će Rowntree. - Dakle, Kanada. To je veoma zanimljivo, veoma. U kojem ste području boravili? Mlađi se čovjek opet nasmiješi. - U svim područjima, gospodine, u različitim razdobljima. Posredovanjem moga strica neko sam vrijeme imao posao u istočnim naseobinama. No posljednjih sam nekoliko godina živio na sjeverozapadu. Gospodin se Rowntree nagne naprijed i spoji ruke na koljenima. Stvarno! Na sjeverozapadu, kažete, fascinantno. Znači, bili ste član istraživačkih ekipa? Erland kimne. - Bio sam s Thompsonom. Domaćinove su oči blistale i činilo se da jedva uspijeva ostati sjediti. Thompson! Zaboga, pa on je jedan od najvećih živućih istraživača. Vi ste putovali s njim? Morate mi ispričati sve o tome, sve. Gospodin Erland se nasmijao. - To bi potrajalo. No priznajem da sam iznenađen. Vjerujem da je malo Engleza čulo za Thompsona, a još ih je manje koji bi bili zainteresirani. - Moj muž je znanstvenik - reče gospođa Rowntree. Odmahnuvši na njezino objašnjenje, Rowntree reče: - Pričajte nam o Thompsonu. - Rado ću vam ispričati što god želite. Silno poštujem Davida Thompsona i veoma mu se divim. Naučio me više nego itko drugi u mojem životu. Upravo je završio s dugotrajnom ekspedicijom na jednoj rijeci na sjeverozapadu, znate. Imao sam privilegiju da putujem s njim. Nikad nisam vidio takvu zemlju. Bili smo usred Stjenjaka. Rowntreeu su oči blistale. - Doista. Jeste li možda napokon pronašli Sjeverozapadni prolaz? - Ne - nasmijano će Erland. - Sumnjam da će itko pronaći taj mitski put. Ipak treba ploviti na sjever ili jug, u led ili oluje. Ali našli smo riječni put u unutrašnjost kontinenta, premda naporan, i vidjeli mnogo veličanstvenih stvari. Thompson je prijatelj domorodačkih plemena u tom području i oni mu pomažu da nađe put, razumijete. - Indijanci - dahne Joanna, napokon se zainteresiravši. - Da - odgovori Erland i toplo joj se nasmiješi. ~ 8 ~

- Znate li... - Pričajte mi o zemlji - reče njezin otac. - Je li šuma crnogorična? Erland je kimnuo i pomalo se nevoljko okrenuo od Joanne. Uglavnom. - Zastao je i oči su mu postale sanjarske. - Rijeku kojom smo putovali domoroci su zvali Kootenay. Ne sjećam se što to znači. Nažalost, nisam dobro upoznao domorodački jezik. Ali voda se razlikovala od svega što možete vidjeti u Engleskoj: svijetlozelena zato što se spušta s ledenih polja i glečera. Na nekim se planinama tijekom cijele godine zadržava led i snijeg, a doline su prekrivene bujnim zelenilom. - Uzdahnuo je. - Uistinu je prekrasno. Joanna je također uzdahnula. Gospodin Rowntree mudro je kimnuo. - Uzvisine - promrmlja. - Da - složi se mlađi čovjek. - Planine se gotovo okomito uzdižu s visoravni na istoku, čudesan prizor, a rijeka teče između njih. Ne mogu to točno opisati. Čovjeku zastaje dah od te ljepote. Volio bih da možete vidjeti Thompsonove dnevnike. On sve tako dobro opisuje. - Ah, to bi bilo sjajno - uzvikne domaćin. - Moram vam reći, gospodine Erland, da su ideje glavna radost moga života. Doista bi bilo uzbudljivo razmijeniti mišljenja i zapažanja s takvim čovjekom. Kao uvijek kad bi njezin otac krenuo tim putem, Joanna je osjećala dosadu. Mislima se vratila u London. Već je skoro podne, Peter se oženio i sad su na svadbenom doručku. Pitala se kakva je njegova žena te je li lijepa. Nadam se da nije jako visoka i plavokosa, mislila je. Ako jest, uz nju će izgledati kao pokisli miš i još će se gore osjećati. Veoma je malo znala o ženi koju je Peter Finley izabrao umjesto nje. Vijest su saznali preko objave u Morning Pustu. Znali su samo da je Adrienne Denby, sad gospođa Finley, sestra sir Rollina Denbya, čovjeka kojeg je jedan od njihovih susjeda opisao kao »nepoželjno društvo«. Dodao je da gospođica Denby ima velik miraz i da je u tom smislu mladi Peter jako dobro prošao, mada bi ipak mogao požaliti zbog svoje odluke. Joanna se namrštila. Nije razumjela zašto je to rekao, mada je nekoliko ostalih, koji su tada bili nazočni, razmijenilo značajne poglede. No ogorčeno je odbacila pomisao da se Peter oženio radi novca. Nije ga briga za takve stvari. Nije li bio spreman oženiti nju, koja gotovo uopće nema miraza? Joanna je uzdahnula. Ne, Peter ju je jednostavno prestao voljeti kad je upoznao drugu koja mu se više sviđa. Mada je to bilo teško podnijeti, nadala se da će biti veoma sretan. Ona sama zacijelo će postati usidjelica, čuvat će djecu svoga brata i možda plesti. Moram naučiti plesti, zaključila je. Na licu je namjestila patnički izraz i malo se uspravila da vidi svoj odraz u zrcalu. Bio je veoma dirljiv. Opet je uzdahnula i tada opazila da je gospodin Erland gleda s osmijehom na usnama. Porumenjela je i oborila pogled. ~ 9 ~

Njihov gost ustane. - Moram ići - reče. - Žao mi je, ali bio sam sa svojim upraviteljem imanja kad sam čuo da Frederick zove upomoć. Bit će nestrpljiv. Gospođa Rowntree odmah ustane. - Vi imate posla, a mi vas zadržavamo. Niste to smjeli dopustiti. No nadam se da ćete uskoro doći na večeru. Gospodin Erland se zahvali na pozivu. - Stara domaćica moga strica nije osobita kuharica. - Gospođa Smith? - nasmije se gospođa Rowntree. - Rekla bih da nije. Kako se slažete s njom? - Tjera mi strah u kosti - odgovori Erland i svi se nasmijaše. Svaki bi drugi otac pitao zašto je njegov najmlađi sin dozivao upomoć, ali gospodin Rowntree samo reče: - Dođite kad god želite. Govorio je veoma uljudno. - Vi ste sjajan dodatak susjedstvu. Inteligentan čovjek. Morate doći na jedan od mojih sastanaka. Nedavno sam osnovao Filozofsko društvo koje raspravlja o temama od općeg interesa, znate. Dolazi nekoliko profesora s oksfordskih fakulteta. Moj najstariji sin ove godine nastoji dobiti profesuru na Magdalenu. Veoma pametan momak, mada to ja kažem. Ima neke sjajne ideje. Četvrtkom uvečer. Samo dođite. - Zašto ne biste ovaj četvrtak došli na večeru? - upita njegova žena. Kasnije možete ostati na sastanku. - Nasmiješila se. - Ili ne. Baš kako želite. - Jasno da će nam se pridružiti - reče gospodin Rowntree. - Sjajna ideja. Svakako dođite. Gospodin Erland se naklonio, zahvalio i prihvatio, a zatim se oprostio. Kad je otišao, gospodin Rowntree reče: - Krasan mladi čovjek. Uopće nije kao većina površnih mladića koje ovih dana zanima samo vozilo s previše opruga ili visina ovratnika. Odobravam. - Okrene se k vratima. - Moram se vratiti u radnu sobu, draga. Radim na veoma zanimljivom problemu, doista veoma zanimljivom. Njegova žena kimne. - Naravno, George. Sulfat amonijaka. Naglo se okrenuo. - Što? Što si rekla? - Sulfat amonijaka? - ponovi gospođa Rowntree. - Rekao si kad si... - Tako je! Uzvikne njezin muž. - Sulfat amonijaka! - Izjurio je iz salona i ostavio vrata otvorena. Gospođa je Rowntree nakratko izgledala iznenađeno, a tada se nasmijala i odmahnula glavom. Opet je sjela na sofu kraj svoje kćeri. Slažem se s tvojim ocem - reče - mada, bojim se, iz drukčijih razloga. Naš je novi susjed veoma ugodan mlad čovjek. Zar ti ne misliš tako, Joanna? ~ 10 ~

Djevojka je šutke slegnula ramenima. - Stvarno, Joanna. - Majka ju je namršteno gledala. - Bila si veoma tiha. Trebala bi nastojati više razgovarati kad imamo goste. Joanna ju je prijekorno pogledala, ali starija žena to nije opazila. Doimala se zamišljenom. - Možda ćemo prirediti svečanu zabavu da mu poželimo dobrodošlicu u opatiju. Mogao bi odjednom upoznati sve susjede i dolično bismo ga dočekali. Da, mislim da bi to bilo lijepo. Pogledala je svoju kćer. - To bi ti se svidjelo, zar ne, Joanna? Možemo pozvati nekoliko mladih ljudi i možda organizirati ples. Na kraju krajeva, na proljeće ulaziš u društvo. Trebala bi naučiti kako ćeš se ponašati u mnoštvu. - Ne bih mogla plesati - dramatično će Joanna. - Molim te da to ne tražiš od mene, mama. - Ne budi smiješna. Obožavaš plesanje. - Više ne. - Djevojka obori pogled i odmahne glavom. - Više nikad neću plesati. Njezina majka ozlojeđeno uzdahne. - Nemam strpljenja za tvoja romantična raspoloženja, Joanna. Preklinjem te, pokušaj naći malo zdravog razuma. Nemoj cijeli dan besciljno lutati po kući. Idi u šetnju, ili jaši poljima na svojoj kobili. Moram ići pogledati kako se dadilja snalazi s Frederickom. - Joanna je opet ostala sama. Ponovno se zavalila na sofi. Ali više nije imala razloga za promatranje ure, i doista je bio lijep lipanjski dan. Kroz otvoreni je prozor dopirao miris ranih ruža. Za nekoliko je minuta ustala i otišla po suncobran. Prošetat će uz potok i gledati lopoče. Oni će savršeno odgovarati njezinoj sjeti.

~ 11 ~

Dva Idući je dan bila nedjelja i premda je Joanna pokušala uvjeriti majku da se osjeća previše loše za odlazak u crkvu,gospođa Rowntree nije htjela ni čuti. U devet je s roditeljima krenula laganom kočijom. Stigli su do seoske crkve u Longtonu baš kad su svi ulazili. Prije mise nisu stigli čavrljati, na čemu je Joanna bila zahvalna. Iako je većina njihovih prijatelja vidjela objavu Finleyevih zaruka, i mnogi su znali za neodređenu nagodbu između njezine i njegove obitelji, Joanna se nekako osjećala gore sad kad se on oženio. To je sve činilo konačnim. Strepila je od suočavanja sa susjedima nakon crkve. Propovijed velečasnog Willistona Joanni se činila žalosno kratkom, što nikako nije uobičajeno, i obitelj se prerano opet našla ispred crkve. Njezin je otac zastao da rektora podsjeti na sastanak u četvrtak, a gospođa Rowntree upustila se u razgovor s jednom prijateljicom. Nestale su sve Joannine nade da će požuriti ravno do kočije i odmah se odvesti kući. Dok je uz majku nestrpljivo prebacivala težinu s jedne na drugu nogu, netko ju je povukao za rukav. Okrenula se i iza sebe ugledala najbolju prijateljicu, Selinu Grant, te se s njom udaljila nekoliko koraka. - O, Joanna - tiho i dramatično reče Selina - jesi li dobro? Jučer sam cijeli dan mislila na tebe. Željela sam doći, ali majka me cijeli dan gnjavila učenjem i zadacima. Joanna je potišteno oborila glavu. Selina, romantična djevojka godinu dana mlađa od nje, upoznala je sve njezine osjećaje tijekom ove kušnje. Upravo je njezinim suosjećajnim ušima Joanna povjeravala sve svoje muke i tjeskobe. Selina joj je stisnula ruku kad je vidjela kako je pokunjena. - Pa, ja mislim da je sve to veoma glupo - reče čvrst glas iza njih. Okrenule su se i vidjele da ondje stoji Georgiana, Selinina mlađa sestra. Mladu damu od samo četrnaest ljeta zasad su slabo zanimala pitanja srca, pa ju je zamaralo sestrino prenavljanje. - Na kraju krajeva, tko bi se želio vjenčati? Dvije su je starije djevojke prijekorno gledale i Selina reče: - Molim te, Georgiana, govori tiše. - Ha - posprdno će Georgiana. Selina povuče Joanu nekoliko koraka dalje. - Joanna, moramo razgovarati - šapne. - Imam vijesti. - Kakve vijesti? - upita Joanna. ~ 12 ~

Selina joj opet stisne ruku. - O, draga moja! Kad bi to bar mogla podnijeti. - Kakve besmislice - reče Georgiana koja ih je bezbrižno slijedila. Znaš, Selina, mama kaže da će te na godinu dana poslati u privatnu školu gospođice Rich ako uskoro ne prestaneš s tim mušicama. Ondje će ti utuviti pamet u glavu. Prošli sam tjedan čula kako to govori našoj teti. Koga je uopće briga ako će Peter Finley doći kući, pitam se? On je običan tupan. Čak ne zna ni dobro jahati. Sjećate se kad je tijekom lova pao u korito? On... - Dolazi kući? - prekine je Joanna. - Ovamo? Selina mrko pogleda sestru i kimne. - Tek smo sinoć čule. Naša je domaćica prijateljica njegove. Dobila je upute da pripremi kuću. Dolaze ovaj tjedan. Joanna rukom pokrije usta. - O, ne. Selina suosjećajno kimne. - Mislila sam da ćeš odmah željeti znati. Da se pripremiš, znaš. - Kakve gluposti! - uzvikne Georgiana i s gnušanjem se udalji. Gledajući za njom, Selina odmahne glavom. - Ne shvaćam kako mogu imati tako bezosjećajnu sestru. Misliš li da je podmetnuta? Joanna nije razmišljala o Georgiani. - O, Selina, što ću sad? Sigurno ću ih sresti, prije ili poslije. Ovo je tako maleno mjesto. Kako se mogu suočiti s njim? Selina je sklopila ruke pred sobom. - O, znam kako se osjećaš. Ali moraš biti jaka. Ne smiješ pokazati osjećaje. Kažu da je ona veoma ponosna i neugodna, znaš. Sigurno bi bila nepristojna prema tebi kad bi znala za Peterovu privrženost. - Privrženost - ponovi Joanna i neveselo se nasmije. - Bio ti je privržen - ustvrdi njezina prijateljica. - To je svatko mogao vidjeti. Sigurna sam da ga je nekako uhvatila u klopku. Rekla bih da će Peter biti nesretan u tom braku. - Na njezinu se licu vidjelo zadovoljstvo. - O, ne - tiho će Joanna. - Nikad to ne bih poželjela. - Pa, sam je kriv. Kažu da ima oštar jezik i navikla je da bude po njezinu. Vidjet ćemo. - Izgledala je mudro. - Tko kaže? Gdje si sve to čula? - Moj ujak William. Zar ti nisam rekla? Ne, nisam te vidjela od njihova posjeta prošli tjedan. Kanila sam doći u petak, ali je majka zahtijevala da odem s njom po nekakvom glupavom poslu u Oxford. Prekasno smo se vratile. I zatim jučer, rekla sam ti... - Ali što je rekao? - nestrpljivo upita Joanna. ~ 13 ~

- Pa, uglavnom sam ti rekla. Moj ujak kaže da su Denbyi bili veoma bogata obitelj. Njezin je otac bio nabob, u Indiji, znaš. Ondje je zgrnuo gomilu novca, u nekakvoj trgovini. - Selina je pokušala bahato uzdići nos. Dobro je opskrbio svoje dvoje djece. Ali njegov sin, sir Rollin, prokockao je sav novac. I kažu da mu sestra uopće nije htjela pomoći. Zadržala je za sebe svoj dio. - Kako grozno! - uzvikne Joanna. - Ako bi Geraldu ili Fredericku zatrebao novac, odmah bih im dala. - Zamislila se kako to čini, osjetivši se veoma velikodušno. - Naravno da bi - složi se Selina. - Ali ona je veoma ponosna i tvrda, znaš. Moj ujak kaže da je najmanje tri godine tražila muža. Starija je od Petera. - Ne! - šokirano će Joanna. - Koliko joj je godina? - Dvadeset pet ili šest, kaže moj ujak. Nitko u Londonu nije ju želio oženiti zato što je tako neugodna. Sigurna sam da je nekako podlo smotala Petera. - Tvoj ti je ujak sve to ispričao? - zgranuto upita Joanna. Selina porumeni. - Pa, ne baš - prizna. - Čula sam kako razgovara s mamom. Nenamjerno. Vrata salona bila su širom otvorena i glasno su govorili. Joanna je to zanemarila, odmahnuvši glavom i mrmljajući: - Dragi, jadni Peter. Selina je kanila nastaviti kad im se pridružila Constance Williston, vikarova kći. Constance je nekoliko mjeseci starija od Joanne i školovala se u Bathu. Možda zbog toga, ili zato što je visoka i vitka plavuša, antipatična je Joanni i niskoj pjegavoj Selini. Constance se prije mjesec dana vratila sa školovanja i one su odlučno ignorirale njezine pokušaje približavanja. - Dobar dan - ljubazno će Constance. - Nije li krasno vrijeme? - Da, doista - brzo reče Selina i primakne se Joanni. - Uopće nije vruće. - Ne. Zapravo, danas popodne mislila sam prošetati, gledati cvijeće u polju. Biste li pošle sa mnom? Kasnije možemo popiti čaj kod mene. - Žao mi je - reče Selina - danas ne mogu. Joanna se lagano namršti na taj neljubazni odgovor, ali također reče: - Ovaj, ni ja ne mogu. Obećala sam mami da ću joj pomoći, uh, oko nečega. - Porumenjela je i osjetila se krivom. Constance obori pogled. - Ah, šteta. Možda drugi put. - Okrene se i ode. ~ 14 ~

- Uh - reče Joanna. - Možda bismo trebale ići. - Zašto? Samo bi brbljala o ovom ili onom korovu. Ako je ona s nama, ne možemo razgovarati o ničemu važnome. Ne, moramo ozbiljno popričati i odlučiti što nam je činiti. - Ništa ne možemo učiniti - uzdahne Joanna. Prije nego se Selina uspjela pobuniti, prekinuo ih je muški glas. - Dobro jutro, gospođice Joanna - reče Jonathan Erland. - Lijepo jutro, nije li? Joanna se okrenula k njemu, složivši se bez osobita entuzijazma. Gospodin Erland danas je odjenuo drukčiji, noviji kaputić od fine tamnoplave tkanine, ali teško da je bio moderniji od prijašnjega. Sve na njemu ukazivalo je na provinciju. Selina se primaknula pa ju je Joanna predstavila. Njezina je prijateljica uzdigla obrve kad je čula tko je neznanac. - Živjet ćete u opatiji? - uzvikne. - O, kako možete? Sigurna sam da ima duhova. Sve one ruševine straga. Jonathan se nasmijao. - Pa, u ruševinama možda ima duhova. To bi mogli biti stari fratri, ili redovnice. Nisam posve siguran tko je ondje boravio, ali možda se još ljute zato što su ih izbacili. No, sumnjam da dolaze u kuću. Strašno je neudobna, pa nijedan razuman duh ne bi onamo zakoračio. - Simpatično se nasmiješio djevojkama, ali su ga one samo tupo gledale. Tada Selina zadrhti. - Ne razumijem kako itko može živjeti s toliko ruševina praktički u stražnjem dvorištu. Pitam se zašto to nitko nije raščistio. - Što? I pokvario ugođaj tajanstvenosti? - upita Erland i dalje se smiješeći. Seline kao da se to dojmilo. - Zar? Da, valjda. No ipak, svi oni stari zidovi i jame. Ne prođe li vas jeza dok to svakodnevno gledate? - Bojim se da je moj senzibilitet previše otvrdnuo - odgovorio je. - No možda će vam gospodin Rowntree ispuniti želju. Koliko sam shvatio, namjerava okupiti skupinu za raščišćavanje. - Erland se okrene Joanni. Ili će barem sve tako temeljito kategorizirati da nijednom duhu neće ostati ni centimetar prostora. Nije li tako, gospođice Joanna? - O, ja... ne znam - zamuckivala je Joanna. - Planira to napraviti. Možda ćete se uključiti? Kutovi Joanninih usta okrenuli su se nadolje. - Neće me pozvati. Otac me smatra posve nemarnom i budalastom. U glasu joj se osjećao tračak gorčine. ~ 15 ~

Erland trepne. - Ah. Pa, rekao bih da će to biti prljav i dosadan posao. - Osjetivši nelagodu, promijenio je temu. - Vjerujem da je vaša majka spomenula da volite jahati, gospođice Rowntree? Joanna kimne. - I ja - nastavi Erland. - Možda ćete mi se jednoga dana pridružiti i pokazati mi najbolje staze za jahanje. Bio bih vam zahvalan. Dojadile su mi one koje poznajem. Joanna slegne ramenima. - Dobro - prilično neprijazno reče - ako mama dopusti. - U sebi je mislila da neće. Nikad je nisu puštali na takve izlete. - Naravno. Vi nam se također morate pridružiti, gospođice, ovaj, Grant. - Mrzim jahanje - odlučno će Selina. - Ah. - Selina - iza njih dovikne Georgiana - odlazimo. Njezina se sestra okrene s ljutitim uzdahom, a zatim slegne ramenima i pozdravi. - Posjetit ću te kasnije tijekom popodneva, Joanna reče na odlasku. - Vidim da su i vaši roditelji spremni za odlazak - rekao je Erland kad je Selina otišla. - Smijem li vas otpratiti do njih? - Ponudio joj je ruku i Joanna ju je prihvatila, no u mislima je bila jako daleko. Pitala se kad Finleyevi dolaze kući i kako će ih makar donekle smireno pozdraviti. Erland se naklonio kad su stigli do kočije. - Želim vam ugodan dan. Nadam se da nećete zaboraviti, gospođice Joanna? - Zaboraviti? - Naše jahanje. - Oh... neću. Dok se kočija udaljavala, Jonathan Erland ju je promatrao s kombinacijom zabavljanja i ironije na licu. Selina Grant stigla je u kuću obitelji Rowntree oko tri popodne. Dvije su djevojke odmah otišle na jedno od svojih omiljenih mjesta, u sjenicu obraslu bijelim ružama u stražnjem dijelu vrta. Tu su se igrale svojim lutkama i sjedile tijekom dugih ljetnih poslijepodneva. Razgovarale su, čitale ili pisale pisma. Ondje su ovoga proljeća uzbuđeno počele planirati Joannino vjenčanje. Ovog sunčanog lipanjskog dana sjenicu su ispunjavali mirisi ruža i zujanje pčela. - O, Joanna - reče Selina - dolaze ovaj tjedan. Možda čak sutra! - Što, tako brzo nakon vjenčanja? ~ 16 ~

Selina kimne. - Ona želi vidjeti kuću kako bi je odmah počeli preuređivati. Tako domaćica kaže. Služinčad je zabrinuta, pitaju se kakve će promjene unijeti. Joanna uzdahne. - Majka će me natjerati da idem s njom kad je posjeti. Znam da hoće. Ona uopće ne razumije. - Zar se ne bi mogla pretvarati da si bolesna? - Ne bi mi vjerovala. Djevojke su nekoliko trenutaka u tišini razmišljale o toj kušnji. Potom Selina reče: - Ja ne bih medeni mjesec provodila na selu. Peter je pravi tupan. Ja bih otišla u Pariz. Joanna se trgne. - Rekla bih da je sve to bila njezina ideja - žurno doda Selina. - Želi čim prije preuzeti kućanstvo. - Uslijedila je kratka stanka. - Nikad se u životu nisam tako iznenadila kao kad nam se jutros pridružio gospodin Erland - nastavi. - Kad je stigao u opatiju? Nisam imala pojma. Joanna bezvoljno ponovi ono što je saznala tijekom njegova posjeta. - Nema novca! - uzvikne Selina. - Kakva prevara. Nakon škrtarenja staroga gospodina Erlanda, očekivala bih hrpe novca. - Joanna nije odgovorila, pa je dodala: - Misliš li da je naočit? Trgnuvši se, Joanna je zurila u nju. - Gospodin Erland? - Da. Ima nekako energično držanje, zar ne? Joanna je trenutak ostala bez riječi, a zatim izlane: - Energično? Selina, o čemu ti uopće razmišljaš? On uopće nema stila. Njegovi kaputići izgledaju kao da su sašiveni za nekoga drugoga. Mislim da nikad nije ni bio u Londonu. - Pa, jasno da se ne može usporediti s muškarcima koji prate modu žurno odgovori Selina. - Kako bi mogao ako je godinama bio u inozemstvu? Samo sam mislila da se doima kao ugodan čovjek lijepih manira. - Lijepih manira nekoga tko se nikad nije kretao u visokome društvu - bahato će Joanna. Selina se počela hihotati. - O, Joanna, trebala si vidjeti svoje lice dok si to govorila. Slika i prilika prezira, baš kao moja teta Arabella iz Londona. Primjedba nije uvrijedila Joannu. - On je sasvim u redu - nastavila je odmjerenim tonom - no propustio je otmjenije stvari u životu i nikad se neće posve kultivirati. - Zar ćeš doista izjahati s njim? - upita Selina. - Misliš da će ti majka dopustiti? ~ 17 ~

Joanna se mrštila. - Ne znam. Jučer je rekla da bih mogla plesati na svečanoj zabavi. Sljedeće sezone ulazim u društvo u Londonu, znaš. Odjednom se sjetivši, doda: - Ili sam trebala ući u društvo. Sad je to nemoguće, jasno. - Kakvoj svečanoj zabavi? - uzbuđeno upita njezina prijateljica. Ignorirala je Joanninu muku, za promjenu. - O, mama je kani prirediti kao dobrodošlicu gospodinu Erlandu. - S plesom? - Da. Selina je spojila ruke. - O, kad bi mi mama barem dopustila da plešem. - Lice joj se snuždilo. - No ne vjerujem da hoće. Uvijek me grdi da sam živahna i drska. - Iskrivila je lice. - Kako mrzim to što još nisam ušla u društvo! Joanna je gledala u vrtni zid i kao da ju nije čula. - Ali ti, Joanna, ti ćeš plesati. To znači da si praktički već ušla u društvo. Na sve će te pozivati kad se to pročuje. Baš imaš sreće. - Neću ući u društvo - tužno će Joanna. - Što! - zgranuto uzvikne Selina. - Nećeš ući u društvo? Kako to misliš? Joanna odmahne glavom. - Moje su nade uništene. Postat ću usidjelica kao gospođica Snell u Longtonu. - Pa, da, naravno. Ali da ne ideš u London? Joanna! Prije nego je Joanna uspjela prijateljici objasniti zašto je nemoguće da ode u London, čak i ako ondje nema Petera Finleya, prekinuo ih je dolazak njezina brata. Frederick je šepao stazom uz pomoć očeva štapa. Stigao je do njih i sjeo. - Što želiš, Frederick? - nestrpljivo upita Joanna. - Razgovaramo. - Vidio sam - odbrusi momak. - Zato sam izišao. Unutra je prokleto dosadno. Nemam što raditi, osim čitati. - Kako si ozlijedio nogu? - upita Selina, a Joanna je mrko pogleda. Neće se riješiti Fredericka ako mu bude postavljala pitanja. Frederick je entuzijastično započeo priču o svojoj pustolovini u opatiji. - Hodao sam po vrhu staroga zida u prednjem dijelu ruševine kad su se dva kamena odlomila pa sam pao. Glupa nezgoda. - Pogledao je svoj gležanj. - Liječnik kaže da ću tjednima šepati. Grozno. - Ali zašto se želiš penjati po zidovima ruševina? - upita Selina i zadrhti. - Meni se ondje ne sviđa. ~ 18 ~

Frederick ju je prezirno pogledao i potom se zavjerenički nagnuo naprijed. - Tražio sam blago - šapne. Selina je raširila oči. Trenutak je zurila u njega i tada reče: - Kakvo blago? - Blago starog Erlanda. Kladim se da je u ruševinama, mada Jack Williston misli da je u kući. Mogao sam ga baš onoga dana naći, a sad će proći vječnost prije nego opet krenem u potragu. Vjerojatno će ga netko naći prije mene. Selina se nagnula unatrag i snishodljivo nasmiješila. - Valjda ne vjeruješ da je u opatiji doista zakopano blago: To je previše smiješno. Frederick se uspravio. - Što je u tome smiješno? Stari je Erland bio najveći škrtac. Zašto ne bi sakrio svoj novac? Škrtice to rade, znaš. - Ali nekome bi rekao prije smrti. Dječak odmahne glavom. - Ne on. Takvi to nikad ne rade. Ne mogu podnijeti pomisao da će se itko drugi dokopati novca. Znam da je ondje. Tražio sam prekopano mjesto. Naći ću ga kad moj prokleti gležanj zacijeli. - Pa, ne bi smio zadržati blago, čak ni kad bi ga našao - prasne Joanna. - Frederick, idi potražiti mamu. Sigurno će odigrati neku igru s tobom. - Ne ga zadržati! - ljutito uzvikne njezin brat. - Zašto ne? Ako ga ja nađem, po pravu pripada meni. - Besmislice. Pripalo bi imanju. Frederick je izgledao prkosno. - Onda nikome neću reći kad ga nađem. Opet ću ga sakriti i koristiti kad budem stariji. Kupit ću vlastitu kočiju. Joanna je ozlojeđeno uzdahnula i okrenula se, ali su se Selina i Frederick još neko vrijeme vatreno prepirali o relativnim prednostima njegova plana. Kad su završili, već je bilo pet sati i Selina je morala otići. Stoga dvije djevojke nisu imale priliku razraditi plan i Joanna je morala sama otkriti kako će se suočiti s novom gospođom Finley.

~ 19 ~

Tri Joanna više ništa nije čula o Finleyima do četvrtka kad je Jonathan Erland trebao večerati kod Rowntreea. Dok se odijevala za večeru, opet se pitala kad će oni stići. Čekanje da se to dogodi je gore, mislila je, nego što bi sam događaj mogao biti. Majka je ušla u sobu dok je slagala svoje smeđe uvojke nad ušima. O, Joanna - odmah je rekla - ne plavu haljinu. Tako je stara. Moraš odjenuti novu od bijelog muslina sa žutim vrpcama. Joanna je zurila u nju. - Novu haljinu? Ali, mama, rekla si da ću je nositi samo u posebnim prilikama. Gospođa Rowntree obori pogled. - Pa, ovo jest posebna prilika, nije li? Kako često imamo gosta na večeri? I kasnije će doći prijatelji tvog oca. Presvući se, Joanna. Joanna se namrštila i potom se okrenula da joj majka otkopča plavu haljinu. - Mislila sam bijelu nositi na našoj svečanoj zabavi - rekla je dok se skidala. - To mi je najbolja haljina. No valjda je i onda mogu nositi. - O, ne. Za to moraš imati novu haljinu. Joanna je blenula. - Još jednu novu haljinu? Njezina se majka nasmijala. - Trebat će ti mnogo novih haljina za ulazak u društvo, draga moja. Moraš se na to naviknuti. Joanna se opet namrštila, počela govoriti i potom se okrenula da iz ormara izvadi bijelu haljinu. Petnaest minuta kasnije sišla je u salon. Njezini su roditelji već bili ondje. Majka je sjedila na sofi ispred kamina i sjajno izgledala u tamno ružičastom. Otac, čiji su plavi kaputić i svijetložute hlače izgledali pomalo neuredno, sjedio je za stolićem u kutu. Naginjao se nad nekakvim papirom i razgovarao sam sa sobom. Kad je Joanna ušla, gospođa Rowntree je nasmiješeno podigla glavu. - Veoma lijepo, draga moja - reče. - Žute su vrpce bile dobar izbor. Nije li Joanna dražesna, George? Njezin muž nije odgovorio dok nije ponovila pitanje. Tada je neodređeno pogledao prema Joanni i promrmljao: - Ah, da, baš tako. Gospođa Rowntree se nasmiješila i kretnjom pozvala Joannu da sjedne kraj nje. Djevojka joj je udovoljila, ali se nije smiješila. - Gdje je Frederick? - upita. ~ 20 ~

- Mislila sam da bi danas trebao večerati u svojoj sobi. Hoda naokolo pa mu gležanj neće ozdraviti onako brzo kako bi trebao. Rekla sam dadilji neka ga večeras zadrži u krevetu. Ako to itko može, onda može ona. Joanna je rastreseno kimnula i opet je zavladala tišina. Njezin je otac nastavio gunđati. Čula ga je kako govori: - Podijeljen na tri i zatim šest dijelova. Jedan se spoji s kalijevim nitratom, drugi sa sumporom i tako dalje. - Trenutak ga je promatrala čeznutljiva lica. Gospođa Rowntree zamišljeno je gledala svoju kćer, kao da i sama pokušava riješiti neki zakučasti problem. Kad je ura iznad kamina odbila sedam, sluškinja je u salon uvela Jonathana Erlanda. Opet je na sebi imao plavi kaputić, a šal oko njegova vrata Joanni se činio smiješnim. Vezan gotovo jednako nespretno kao i očev. Gospodin Rowntree stigao je iz svoga kuta te su svi zajedno sjeli. - Kako je ovo udobno - odmah će Erland, s uzdahom se zavalivši u naslonjaču. - Ne možete zamisliti kakav sam tjedan proveo. Ne vjerujem da u opatiji postoji dimnjak koji se ne dimi, kut koji nije krcat prašine i paučine, ili pristojan komad mesa ili boca vina. Gospođa Smith tjera mi strah u kosti kad pokušam prigovoriti. Ne razumijem kako je moj stric trpio tu ženu. - Nasmiješio se kako bi iz svojih riječi uklonio žalac, ali je bilo jasno da tako misli. Gospođa Rowntree uzvratila mu je smiješak. - Vjerujem da je vaš stric imao ograničeno i neobično mišljenje o dužnostima domaćice, gospodine Erland. Samo je želio smanjiti troškove. Mislim da je gospođa Smith izvrsna u tome. - Itekako - složio se njihov gost. - Mislim da kupuje pokvareno meso koje se daje u bescjenje. I znam da je pokušala prevariti pekara jer mi se požalio. Tu nema pomoći. Morat ću je poslati u mirovinu i naći novu domaćicu. Ne mogu dalje ovako. - Ne, doista - neočekivano doda gospodin Rowntree. - Muškarca ne smiju ometati kućanski problemi. To je fatalno za logičke sposobnosti. Čovjek mora biti okružen dobro vodenim kućanstvom da bi i njegov um dobro funkcionirao. Gospođa Rowntree se kratko nasmijala, a Erland se sa smiješkom složio. Samo je Joanna šutjela. Pogledavši je, Erlanda je iznenadio gotovo uvrijeđen izraz njezina lica. - Pričajte nam još o vašim putovanjima Kanadom - veselo će Rowntree. Joanna se rezignirano pomirila s dosadom do večere. Razgovor tijekom večere sastojao se od Erlandovih pohvala hrani i njegovih odgovora na pitanja gospodina Rowntreea o divljini. Joanni je laknulo kad je na majčin znak ustala i vratila se u salon. Prkosno je mislila ~ 21 ~

da joj je već mučno od Kanade te se nadala da će gospoda, umjesto da im se pridruže, otići ravno u knjižnicu gdje se u devet sastaje očevo društvo. Kad je majka primijetila kako je šteta da Gerald večeras nije mogao doći, Joanna je samo rekla: - Hmm. Želja joj se napola ispunila. Njezin se otac nakon večere nije pojavio. No Erland je stigao u salon brzo poslije njih i sjeo na sofu kraj njezine majke. Opet joj je čestitao na večeri, a zatim se okrenuo Joanni. Držao se poput čovjeka koji se kani bolje upoznati. - Nisam zaboravio vaše obećanje, znate - vedro reče. - I kanim vas držati za riječ čim nađem malo vremena. - Obećanje? - tupo ponovi Joanna. - Da. Zar ste zaboravili da ćemo zajedno jahati? - Oh. O, ne. Nasmiješio se i sive su mu oči zasjale. - Mislim da možda jeste. No kao što rekoh, držim vas za riječ. Možda u subotu? - Pa, nisam sigurna... - Joanna pogleda majku. Gospoda Rowntree kimne. - Zvuči kao dobar plan. Cijeli tjedan nisi izvela svoju kobilu, Joanna. - Dakle, dogovoreno. Morate ići. Vašoj kobili treba kretanje. Zagledao se u njezine oči. - A meni treba vodič. Znam da ovdje ima krasnih staza za jahanje, ali već sam se četiri puta izgubio dok sam ih tražio. Morate mi pokazati. Joanna se nasmiješila na pomisao da se Erland izgubio na poljima. Dobro - reče, mada nije bila sigurna da doista želi ići. Erland je otvorio usta da još nešto kaže, ali je tada ušla sluškinja i najavila: - Gospodin i gospođa Finley, gospo, i sir Rollin Denby. - Joanna i njezina majka samo su uspjele zapanjeno raširiti oči i tri su gosta već ulazila u sobu. Joanna je nesvjesno najprije pogledala Petera. Dok je stajao između dvoje neznanaca, izgledao je nekako maleno i prilično nelagodno. U Londonu je ošišao svijetloplavu kosu i češljao je u modernu frizuru. No Joannu je zapanjila njegova odjeća. Petera je moda uvijek zanimala pa je izluđivao svoje oksfordske krojače stalnim zahtjevima za najnovijim londonskim stilovima. Joanna se uvelike divila njegovu odijevanju. Ali nikad nije vidjela ništa tako veličanstveno kao komplet što ga je sad nosio. Imao je svijetloplavi kaputić i svijetložute hlače - izvrsno krojene. Zadivili su je visina ovratnika košulje, neobičan uzorak prsluka, visok sjaj njegovih čizama. Lagano se zanjihala i jedva je uspjela nešto promucati kad ih je majka pozdravila i obavila upoznavanja. ~ 22 ~

Joanna je opet sjela i otrgnula pogled s Petera kako bi proučila njegovu ženu. Kad su posjetitelji ušli, stekla je dojam visine. Sad je vidjela da je Adrienne Finley visoka, kao što se bojala. Zapravo, činilo se da je malo viša od vitkoga Petera. Lijepo građena, izgledala je veličanstveno u plavoj večernjoj haljini, osobito uz prekrasnu ogrlicu od safira. No kad je pogledala lice gospođe Finley, Joanna je osjetila lagano olakšanje. Žena nije bila ljepotica, i zapravo nije bila plavuša. Imala je svijetlosmeđu kosu, baš kao i ten, te izbočene zelene oči. Trgnuvši se, Joanna je shvatila da i gošća proučava nju. Oborila je pogled i Adrienne Finley se nasmiješila. Dok je Joanna gledala u pod, Peter je pozdravio njezinu majku i nervozno se ispričao zbog nenajavljena posjeta. - Samo smo bili u prolazu, znate - zamuckivao je. Izbjegavao je njihove poglede. - Peter, dragi - dubokim nemarnim glasom reče njegova žena. - Baš možeš reći i istinu. - Blistavo se nasmiješila gospođi Rowntree. - Isključivo sam ja kriva za naš dolazak. Jedva čekam, znate, da upoznam sve Peterove susjede, sad naše susjede, kako bi sve bilo ugodno i jasno. - Joanna se trgnula jer je naglasila posljednju riječ. Kad je mlađa djevojka nervozno podigla pogled, otkrila je da je gospođa Finley i dalje promatra. Opet je oborila oči. Gospođa Rowntree nešto je nerazumljivo odgovorila. - Doista smatram važnim da se susjedi međusobno razumiju, ne mislite li? - ljupko nastavi Adrienne. - Kad netko živi tako blizu, nesporazumi mogu biti veoma mučni. Joannina se majka dotad pribrala pa se neutralno složila, ignorirajući oštrinu u gošćinu glasu. Gospođa Rowntree je vješto skrenula razgovor na London i opet se obratila Peteru. Ukočenost njezinih usta otkrivala je što misli o ovoj neobičnoj situaciji. Adrienne se uključila u razgovor i mada je nastavila iznositi čvrste stavove, činilo se da je zadovoljna jer je rekla svoje. Joanna je nešto kasnije opet mogla podići pogled. Pomalo je radoznalo pogledala trećega gosta. Sir Rollin Denby i njegova sestra imali su malo sličnosti. On je bio visok muškarac s ramenima i držanjem sportaša. Posjedovao je nehajnu aroganciju nekoga tko obično provede svoju volju. Imao je crnu kosu i tamnu put, gotovo garavu, te svijetlosmeđe oči. Joanna je isprva mislila da je Peter bolje odjeven, no kad je bolje pogledala, shvatila je da je kroj sir Rollinova tamnoplavog kaputića daleko suptilniji i kompleksniji, manje upadljiv šal mnogo elegantniji, a prsluk čudo nenametljive mode. Opet je podigla pogled i vidjela da je on gleda. Nasmiješio joj se tako da je protrnula. Nikad ranije nije vidjela takvog čovjeka. ~ 23 ~

- Da - govorio je Peter - tek smo sinoć stigli. Kuća nije pripremljena, ali Adrienne... svi smo odmah željeli doći ovamo. - Mislim da služinčad mora što prije shvatiti što se od njih očekuje kada dođe do promjena - doda Adrienne. - Slažete li se, gospođo Rowntree? - Uvijek je mudro biti otvoren - hladno odgovori starija žena. Joanna se divila majčinoj uljudnoj distanciranosti. - Znači da ćete neko vrijeme ostati na selu? - nastavi domaćica. - O, da - brzo će Adrienne. - Kućanstvo iziskuje mnogo posla. Neženje nikad ne znaju upravljati poslugom. - Pogledala je Petera ispod oka, a on se istodobno nasmiješio i lecnuo. - Vi ćete također ostati ovdje, sir Rollin? - upita gospođa Rowntree nastojeći u razgovor uvući trećega gosta. - Zapravo ne znam - odgovorio je dubokim rezonantnim glasom. Nemam fiksne planove. Ustvari, snosim dio krivnje za naš večerašnji dolazak. Peter nam je mnogo pričao o vašoj dražesnoj obitelji, znate, pa sam insistirao da odmah svratimo. Možda ću morati skratiti svoj posjet, pa sam vas želio što prije upoznati. - Opet se nasmiješio. Joanna se odjednom sjetila kuharičine mačke, opake zvijeri, mada nije znala zašto. - Zacijelo idete u vlastitu kuću - reče majka, bez vidljiva entuzijazma. Sir Rollin nehajno mahne rukom. - Najvjerojatnije ne. Otići ću u Brighton. Prinny očekuje da mu tijekom ljeta stojim na raspolaganju. Joanna glasno uzdahne. - Princ regent? - promrmlja i porumeni. Sir Rollin kimne i razmijeni smiješak sa sestrom. - Dakle - Peter se umiješa srdačnošću koja je zvučala lažno - vi ste novi vlasnik opatije Erland. Drago mi je da sam vas upoznao. Kad ste stigli? - Nedavno - odgovori Jonathan Erland. Joanni je čudno zvučao njegov miran, nezainteresiran ton. Gotovo je zaboravila da je nazočan. - Doista mi je drago - nastavi Finley. - Moram reći da je vaš stric bio loš kućevlasnik. Svi će se radovati novom čovjeku u opatiji. Erland se uljudno nakloni, ali ništa ne reče. - Je li opatija ona velika kuća kraj koje smo prošli na putu ovamo? upita Adrienne. Kad je dobila potvrdan odgovor, ljubazno se nasmiješila Erlandu i rekla da mora doći na večeru kad se smjeste. Dotad nije obraćala pozornost na neupadljivog mladog čovjeka u kutu. Vrata salona naglo su se otvorila i ušao je gospodin Rowntree. Erland - reče - dođite. Gotovo su svi stigli i spremni smo započeti. - Tada je opazio ostale, nezainteresirano ih pogledao i okrenuo se svojoj ženi. ~ 24 ~

- To je Peter Finley, dragi - reče gospođa Rowntree. - Vratio se iz Londona sa svojom suprugom i njezinim bratom, sir Rollinom Denbyem. Njezin muž se namrštio kad je opet pogledao goste. - Suprugom? ponovio je kao da je zbunjen. Peter se nelagodno meškoljio. Adrienne je uzdigla obrve i promatrala gospodina Rowntreea. Sir Rollin se cinično nasmiješio. Domaćin se trgnuo. - Pa, nije važno. Jeste li spremni sići, Erland? Jonathan Erland pogledom preleti lica oko sebe. - Uskoro - reče. Počnite bez mene pa ću vam se kasnije pridružiti. Rowntree se namrštio. - Veoma je teško pratiti raspravu od sredine, znate. Najbolje da odmah dođete. - Samo nekoliko trenutaka - odlučno odgovori Erland. Domaćin slegne ramenima i okrene se. - Kakvu raspravu? - upita sir Rollin. Rowntree ga je pogledao kao da se ne može sjetiti tko je on, ali je gorljivo objasnio svoje društvo i njegovu svrhu. - Večeras je tema odnos prirodoslovlja i etike - zaključi. Dobrodošli su svi zainteresirani. - Upitno pogleda sir Rollina. - Bojim se da je to previše komplicirano za mene - odgovori džentlmen. - Možda drugi put. No Rowntree ga je već zaboravio i zaputio se k vratima. Sir Rollin se ironično nasmiješio i pogledao svoju sestru. Razmijenili su podsmješljive poglede i Adrienne je jedva zamjetljivo odmahnula glavom. Joanna je opet porumenjela. Odjednom je, pod ciničnim sir Rollinovim pogledom, dosad nepogrešiva oca vidjela kao ekscentrična i pomalo smiješna. Zavladala je tišina. Gospođa Rowntree doimala se razdraženom i nije ju pokušala prekinuti. Peter kao da je uzalud tražio nekakvu primjedbu. Adrienne i sir Rollin sve su ih podsmješljivo promatrali. Jonathan Erland je također promatrao skupinu, ali oštrim očima. Kad je susreo sir Rollinov pogled, reče: - Je li ovo i vaš prvi posjet ovom području? Živite u Londonu, koliko sam shvatio? - Da, na oba pitanja - lijeno će sir Rollin. - Iskreno, ne mogu zamisliti život negdje drugdje. - Volite gradski život. Denby uzdigne obrve. - Zar postoji neka druga vrsta? Erlandov je smiješak bio pomalo podrugljiv. - Pa, mislim da postoji, jasno, ali ja nisam stručnjak zato što nikad nisam živio u gradu. ~ 25 ~

- Doista? To teško mogu vjerovati. - No sir Rollinove oči, dok je polako odmjeravao Erlanda od glave do pete, govorile su suprotno. Joanna je raširila oči, očekujući da će mu mlađi čovjek ljutito odbrusiti. Denby ga je očito želio uvrijediti. No na sveopće iznenađenje, osobito sir Rollinovo, Jonathan Erland prasnuo je u smijeh. Zapravo ga je to toliko zabavljalo da je potrajalo dok se nije pribrao. Joanna, Peter i Adrienne s nevjericom su zurili u njega, a Adrienne kao da je sumnjala u neznančev zdrav razum. Gospođa Rowntree u početku se lagano mrštila, a potom se nasmiješila. Sir Rollin je stisnuo oči i pozornije pogledao drugog čovjeka. Erland se postupno pribrao, mada mu se u očima vidjelo da se još zabavlja. - Ispričajte me - na koncu reče. - Moram sići i pridružiti se gospodinu Rowntreeu - reče domaćici. - Hoću li vas vidjeti kasnije? Joannina majka ustane i odmahne glavom. - Georgeove rasprave dugo traju. Mi ćemo mnogo prije na spavanje. - Šteta. Onda ću se sad oprostiti. Gospođice Joanna, nemojte zaboraviti naše jahanje. - Naklonio se. - Drago mi je da sam vas sve upoznao. - Tada je izišao. Svi su načas zurili u vrata. - Kako neobičan mladić - promrmlja Adrienne. Joanna se vidljivo trgnula kad su se vrata opet otvorila, ali to je samo Mary donijela čaj, što je svima skrenulo pozornost. Gospođa Rowntree je poslužila čaj i započela odlučan monolog o ljepotama područja. Njezina je mišljenja mlako potvrđivao Peter, njegova je žena tu i tamo nešto rekla, a sir Rollin je slušao s očitom dosadom. Gospođa Rowntree je kasnije s očitim olakšanjem ustala da ih isprati. Kad se vratila na sofu, glasno je uzdahnula. - Kako neugodna večer - reče svojoj kćeri. - Gdje je Peteru bila pamet da ovako upadne k nama? Krajnje monstruozno. - Možda ga je ona natjerala - reče Joanna. Gospođa je Rowntree otvorila i zatvorila usta. Potom reče: - Možda. - I sir Rollin - doda Joanna. - Da, svakako. Vjerojatno se nadao da će uzbuditi duhove. Čini se da je to njegov stil. - Smatraš li ga naočitim? - Sir Rollina? - Majka ju je oštro pogledala. - Ne osobito. Previše je taman. ~ 26 ~

- Da - polako će Joanna - ali je veoma otmjen, zar ne? Kakvo držanje. Nikad nisam vidjela elegantniji kaputić. Gospođa Rowntree se zavalila na sofi i podigla ruku da izmasira čelo. - Peter izgleda veoma moderno, naravno - nastavi Joanna - ali sir Rollin ima mnogo više, ovaj, stila, zar ne? - Da, istina - s mukom se složi njezina majka. - Nikad nisam upoznala nekoga sličnog njemu. - Ne. Joanna se odjednom sjetila svoga slomljenog srca. - Bilo je veoma teško opet vidjeti Petera, naravno. Mislila sam da će mi srce stati kad su ga najavili. Promijenio se. Čini se mnogo, ovaj, tišim. Ne misliš li? I njegova žena nije ono što sam očekivala. Gospođa Rowntree slegne ramenima. - Zacijelo ćemo je morati posjetiti? - Svakako. - Pa, nisam sigurna da će mi se ikad sviđati. Ali bit ću uljudna. - Svakako - ponovi njezina majka. - Misliš li da će sir Rollin dugo ostati? Gospođa Rowntree uzdahne. Ne vjerujem - reče. - Čini se kao čovjek kojemu će veoma brzo dosaditi naš seoski život. Joanna kimne. - Da. Rekla bih da će otići u Brighton. - Uzdahne. Princ regent - ponovno promrmlja. Gospođu Rowntree obuzela je potištenost.

~ 27 ~

Četiri Joanna je idućega jutra ustala na vrijeme. Čim se odjenula i doručkovala, krenula je preko polja do kuće Seline Grant. Staza kroz valovite ograđene livade bila je dobro utabana. Ona i Selina gotovo su je svakodnevno koristile više od deset godina. Joanna nije morala gledati dolje dok je brzo hodala. Razmišljala je o sinoćnjem susretu. Uopće se nije dogodilo kako je očekivala, ali je bilo dovoljno neugodno. Kakvo je grozno stvorenje Peterova žena! Stigla je do Seline za samo pola sata te je uskoro sjedila u vrtu i sve pričala prijateljici. No Selina se nije iznenadila kako je očekivala. - O, da reče - znala sam da su ovdje. Jučer poslijepodne posjetili su vikara te ostavili posjetnice kod Townsenda i ovdje. Ona sigurno ne gubi vrijeme i svima se pokazuje. Joanna kimne. - Ali ti je nisi upoznala? Selina sa žaljenjem odmahne glavom. - Bili smo vani. Majka je željela posjetiti staru gospođu Ives. Je li veoma grozna? - Mrska žena koja manipulira ljudima. - Nisam li ti rekla! - pobjednički uzvikne Selina. - Smotala je Petera da je oženi i sad će biti veoma nesretan. - Selina, nemoj - reče Joanna. - Pa, sam je kriv. Kakav je brat? Je li i on odbojan? Joanna skrene pogled. - O, ne. On je, pa, veličanstven. Nikad nisam vidjela nekoga poput njega. - Moj ujak kaže da je veoma privlačan ženama - doda njezina prijateljica. - Kaže da se mnoge djevojke zaljubljuju u sir Rollina. Ali on traži bogatu ženu pa s njima samo očijuka i potom ih ignorira. - Spustila je glas i pogledala naokolo kako bi se uvjerila da njezina majka nije izišla. On je... razvratnik - šapne. Joanna je raširila oči, ali je pokušala izgledati nadmoćno. - Zacijelo reče. Selina je blenula. - Zar je očijukao s tobom, Joanna? Druga djevojka uzdigne obrve. - Zar bi to bilo tako zapanjujuće? - Pa, ne, ali... no je li? Joanna je bila u iskušenju, ali je morala reći: - Ne, zapravo nije. Moja je majka bila ondje, znaš, i ostali. ~ 28 ~

- Da, to je sreća. Moramo paziti da ne ostanemo nasamo s njim, nikada. - Ta pomisao kao da ju je istodobno uzbuđivala i godila joj. - Zašto? - Pa, zato što... - Selina je ušutjela jer nije znala što bi rekla. - Zašto ne bih malo očijukala? - prkosno upita Joanna. - Na kraju krajeva, moj je život uništen. Zašto se ne bih malo zabavila nakon onakvog razočaranja? - Ali... Joanna - zamuckivala je Selina - on je opasan. Moj je ujak rekao... - Besmislice. Što bi nam ovdje mogao napraviti? - Gestom je pokazala vrt koji je doista izgledao veoma mirno i sigurno. - Govorim o malo očijukanja. - Ali on je razvratnik. - Što ti znaš o razvratnicima? - Joanna odgovori tako glasno da se njezina prijateljica trgnula. - Ništa - odbrusi Selina - a ne znaš ni ti, pa ne moraš izgledati tako bahato. Ali moj ujak zna i rekao je mojoj majci... - O, dosta mi je tvog ujaka i onoga što govori - uzvikne Joanna i skoči na noge. - U svakom slučaju, rekla bih da se vara. Tako je antipatično ukočen i pun sebe, ali je samo prišipetlja na dvoru. Čula sam da to kaže gospodin Townsend. - Joanna! Joannu je iznenadio i prilično posramio vlastiti ispad, ali je iz nekog razloga osjećala da prijateljičinu pozornost mora skrenuti s pitanja karaktera sir Rollina Denbya. - Rekao je to - ponovi. Više je zvučala kao mrzovoljno dijete nego kao mlada dama od osamnaest ljeta. - Pa, to je bilo grozno zločesto i zlobno od njega, a i od tebe jer si ponovila. Joanna je ustala. - Ako tako misliš, možda je bolje da odem. Okrenula se i zaputila k vratašcima prema polju. Očekivala je da će je svakog trenutka pozvati natrag, ali Selina je šutjela. Brzo hodajući stazom, Joanna je osluškivala hoće li čuti korake iza sebe. Selina nikad nije dopustila da svađa među njima traje više od dvije minute. No ovog je puta nije slijedila i kad je Joanna bila na pola puta do kuće, shvatila je da neće. Usporila je i oborila glavu. Bila je nepristojna, pomisli, i nerazumna. Zašto je to rekla? Razmišljajući o njihovu razgovoru, Joanna doista nije znala. Što ju je tako naljutilo? Doista se ponijela budalasto. Ali zar Selina nije shvaćala da ona ne želi slušati glupe tračeve njezina ujaka? ~ 29 ~

Hodala je sporije, rastrzana između kajanja i prkosa, zureći u travu pred svojim nogama. Nije vidjela osobu koja je s njezine desne strane brala cvijeće dok ju nije zazvala. Okrenula se i ugledala Constance Williston. - Duboko si se zamislila - reče Constance. - Nadam se da te ne ometam. - Ne - odgovori Joanna, ali ne osobito ljubazno. Starija djevojka lagano porumeni. - Brala sam poljsko cvijeće - doda i pokaže joj košaricu cvjetova. - Moja ga majka silno voli. No previše je zauzeta oko djece da bi ga tražila. Zato katkad nastojim napraviti buket za njezinu sobu. Nježni plavi i žuti cvjetići u košari ipak su privukli Joannu. Sagnula se da ih pomiriše. - Doista je ljupko. Constance se nasmiješila i njezino se usko lice razvedrilo. - Nije li? Našla sam jedan zvončić kraj potoka. Veoma je kasno procvao, ali zato je još ljepši, ne misliš li? - Izvadila je i podigla taj cvijet. Joanna je šutke kimnula. - Ideš li kući? - upita Constance. - Putem moram svratiti k staroj gospođi Rouse da joj odnesem ljekovitu tekućinu što ju je majka za nju spravila. Mogla bih s tobom. - Zvučala je gorljivo i nesigurno. Joanna je trepnula. Otkako se Constance vratila sa školovanja, o njoj je malo razmišljala, osim što joj je zavidjela na samouvjerenosti i gracioznoj visini. Sad je ton djevojčina glasa naveo Joannu da je pozornije pogleda. Constance je izgledala poput nekoga tko očekuje odbijanje, ali se ipak nada. Joanna je odjednom shvatila da je Constance zasigurno veoma usamljena. Ona i Selina jedine su djevojke njezinih godina. Sve su Constanceine sestre mnogo mlađe. A njih su je dvije posve isključile. Nestao je dio Joannine zavisti te je rekla: - Svakako, možemo zajedno. Jutros sam veoma glupa i upravo sam se svađala. Moraš mi oprostiti. Namrštila se čim je to izustila. Nije željela reći da se posvađala sa Selinom. No Constance samo reče: - Sjajno. - Uhvatila je korak s Joannom i odmah počela bezazleno pričati o cvijeću. Joanna je slušala pozornije nego inače, misleći da Constance mnogo zna. Postavila je nekoliko pitanja o poljskom cvijeću oko njih, a druga je djevojka odgovarala s iznenađujućim znanjem. To je trajalo nekoliko minuta kad je Constance naglo ušutjela i potom rekla: - Ne smiješ mi dopustiti da ovoliko brbljam. Otac kaže da sam luda po pitanju cvijeća. Nisam ti željela dosađivati. - Nisi mi dosađivala - posve iskreno reče Joanna. - Uistinu mnogo znaš o poljskom cvijeću. Jesi li to naučila u školi? ~ 30 ~

Starija djevojka kimne i obrazi joj porumene. - Učiteljica me zainteresirala za tu temu i ja... nastavila sam sama. Sigurno me smatraš veoma budalastom. Joanna raširi oči. Iznenadila ju je pomisao da bi tu superiornu djevojku mogla smatrati budalastom. - Nikako. Samo bih željela da sam se i ja školovala. No otac me želio sam obrazovati. - Uzdahnula je kad se sjetila dugih predavanja u njegovoj radnoj sobi, pri čemu je razumjela možda četvrtinu onoga što je otac govorio. - O, ti si imala sreće - brzo odgovori Constance. - Moj otac kaže da je tvoj otac jedan od najbriljantnijih znanstvenika koje je ikad upoznao. Zasigurno si naučila mnogo onoga što mi ostali nikad nećemo imati priliku znati. Joanna se skrušeno nasmiješila, ali nije razuvjerila djevojku koja je zvučala ushićeno. Nije joj smetalo da je samouvjerena Constance smatra mudrom. Zavladala je tišina, ali prije nego je postala neugodna, Joanna se odjednom nečega sjetila. - Vjerujem da su Finleyevi svratili u župni dvor reče. Constance se trgne. - Da. - Iskosa pogleda Joannu. - Posjetili su i nas - reče Joanna. - Gospođa Finley doima se umišljenom. - D-da. Čini se da je veoma sigurna u sebe. - Constance je zvučala čeznutljivo. - Da, pa, ona je starija. Constance je zurila u nju, naoko nesposobna smisliti odgovor. Joanna je opazila njezin izraz lica i nastavila: - Zacijelo si čula da se nekoć pričalo kako ćemo Peter i ja biti par. Doista je uvijek bio jedan od mojih najboljih prijatelja. Iskreno se nadam da će biti sretan. - U glas je unijela tračak sumnje. Constance se doimala impresioniranom. - Velikodušna si promrmlja. - Nadam se da bih i ja to mogla biti. - No, dobro - neodređeno će Joanna osjećajući se veoma plemenito. Jesi li upoznala i sir Rollina Denbya? Druga djevojka skupi nos. - Da. No moram reći da mi se nije osobito svidio. - Zar nije? - Ne. Ima ono podrugljivo, nehajno držanje koje smatram nepodnošljivim. U Londonu ima mnogo takvih ljudi. Takva je moda, ali meni se ne sviđa. ~ 31 ~

Joanna ju je pogledala. Zvučala je tako sigurno. Znala je da je Constance već provela tri tjedna u Londonu kod svoje tete. Trebala bi se vratiti sljedeće sezone kad će i Joanna zacijelo biti u gradu. - Zašto ne? - upita. Constance se namrštila. - Dobro pitanje. Vjerujem da se sir Rollinov tip muškarca često smatra veoma privlačnim ženama. Mislim da je to zato što im nedostaje dobrote i ljudskosti. - Zastala je i smeteno se nasmijala. Barem se meni tako čini. No ja sigurno nisam stručnjak po tom pitanju. To je istina, mislila je Joanna. - Možda ih treba dobro upoznati da bi se vidjela njihova dobrota - nesigurno reče. Constance sagne glavu. - Moguće. Mislim da mnogi od njih imaju veliki krug muških prijatelja. I ne želim osuđivati neznanca. - Pogledala je naokolo. Već su stigle u blizinu Joannine kuće. - Ovdje skrećem za gospođu Rouse. Veoma mi je drago da smo razgovarale, Joanna. Nadam se da ćemo to ponoviti. - U glas joj se vratila plahost. - I ja se tome nadam - toplo odgovori Joanna. - Neka to bude uskoro. Constance se radosno nasmiješi. - Da, molim te. - Okrenula se i veselo mahnula. Joanna je zamišljeno ušla u predvorje. Činilo joj se da se tijekom jutra mnogo toga dogodilo. Još nije ni vrijeme ručka, a ona je možda za samo nekoliko sati izgubila jednu i stekla drugu prijateljicu. Kad ju je majka pitala nešto o šivanju, morala je ponoviti pitanje prije nego ju je djevojka čula.

~ 32 ~

Pet Joanna je do idućega jutra odlučila da će se ispričati Selini. Zaključila je da je doista bila nerazumna i njezino se ponašanje sad doimalo poremećenim. No dok je stavljala šeširić za izlazak, u njezinu je sobu ušla sluškinja i rekla joj da je gospodin Erland došao po nju radi jahanja. Razdraženo uzviknuvši, Joanna je odložila šeširić. Posve je zaboravila na taj dogovor. Pomislila je da bi to mogla odgoditi, ispričati se glavoboljom ili nečim sličnim, ali je slegnula ramenima i počela otkopčavati jutarnju haljinu. Izvadila je jahaću odjeću iz ormara i odjenula se. Za deset minuta je krenula dolje. No dok je silazila, njezino je lice više pokazivalo rezigniranost nego iščekivanje. Jonathan Erland razgovarao je s njezinom majkom u salonu. Ustao je kad je Joanna ušla. U njegovim se sivim očima vidjelo divljenje, a Joanna je doista dražesno izgledala u roza kompletu za jahanje. Oči su joj se doimale gotovo crnima i krupnima na srcolikom licu. Već su doveli njezinu kobilu te su odmah krenuli. Pratio ih je Erlandov konjušar. Dan je bio topao, ali ne vruć, i zrak su ispunjavali mirisi ljeta. Joannu je uskoro počeo radovati boravak vani i jahanje seoskim stazama te se vedro nasmiješila svojemu pratitelju. - Ah, to je bolje - rekao je. - Počeo sam se bojati da ipak ne želite jahati. - O ne, obožavam jahanje. Erland se nasmiješio. - Doista? To se ne bi reklo po izrazu vašega lica kad ste ušli u salon. Izgledali ste kao dijete koje obavlja neku tešku obvezu. Joanna je lagano porumenjela. To je bilo preblizu istini. - Besmislice vedro reče - samo sam razmišljala o nečemu drugome. - Hvala Bogu na tome. Mrzio bih pomisao da sam ja uzrok takvom izrazu. Joanna nije navikla na tu vrstu zadirkivanja. - Zašto? - upita. Erland se nasmijao, zabacio glavu i spustio ruke. - U Engleskoj još nisam sreo tako bezazlenu djevojku - glasio je njegov odgovor. - Znate, nakon života u Kanadi, čovjeku se većina engleskih djevojaka čini ukočenima i uštogljenima. Ali vi niste takvi. To mi se sviđa. - Zar su ondje djevojke toliko drukčije? Kakve su? ~ 33 ~

- Ah, sad sam se uhvatio u vlastitu zamku. - Erland se nasmiješio. Pa, nisu sve iste, naravno. Pogrešno je generalizirati, osobito kad uopće nisam stručnjak za tu temu. No ipak mislim da žene koje su imale hrabrosti prijeći ocean pokazuju slobodniji duh. - Zamišljeno je zastao. – To ne zvuči posve ispravno. Nikoga ne želim kritizirati. - Odmahnuo je glavom. - Stvarno sam se zapleo. Recimo samo da se djevojke koje sam ondje upoznao doimaju manje licemjernima i ne sputavaju ih glupava ograničenja. Premda uopće nisu nedolične, doimaju se slobodnije. - Opet se nasmiješio. - Time se morate zadovoljiti, gospođice Joanna, zato što bolji odgovor ne mogu dati. Joanna se zainteresirala. - Zacijelo imaju drukčiji život. Uzbudljiv i opasan. - Možda, nekolicina. Ali većina muškaraca nikad ne bi svoje žene i kćeri odvela u pravu divljinu. Ne govorim o domorocima, naravno. Djevojka raširi oči. - Zar ste upoznali i Indijanke? Oko Erlandovih su se očiju pojavile sitne bore. - Da, može se tako reći. Premda se ne može baš upoznati indijanske djevojke. - Joanna ga je upitno pogledala pa je nastavio: - U šumi nema formalnih upoznavanja, gospođice Joanna. - Nešto kao da ga je zabavljalo te se opet nasmijao. Teško je vama objasniti taj svijet. No katkad sam razgovarao s Indijancima oba spola. - Kakvi su? - Koliko vi pitanja postavljate. Iskreno, ne mogu odgovoriti na to pitanje. Sumnjam da na zapadu ima pet osoba koje bi to mogle. Znam tek dovoljno da budem svjestan činjenice da ja ne mogu. - Oh. - Djevojka je razmislila o tome. - Valjda je sve složenije no što izgleda. To mi otac uvijek govori kad nešto ne razumijem ili ne mogu objasniti što želim reći. - Upravo tako - zadovoljno se složio Erland. - No razgovarajmo o vama. Pričajte mi o sebi. Joanna se nasmiješila. - Pa, barem to nije složeno. Začas ću biti gotova. Upitno ju je gledao. - Zapravo se nema što pričati - nastavi Joanna misleći na Petera. Nisam putovala niti se bavila uzbudljivim stvarima kao vi. - Nije sve u putovanjima. Vjerujem da je vaš otac preuzeo vaše obrazovanje. To je sigurno bilo zanimljivo. Što vas je najviše zanimalo? Joanna se namrštila. - Ništa - gotovo je prasnula. - Zašto svi očekuju da ja budem znanstvenica samo zato što je to moj otac? Nisam. Uzdigao je obrve. - Zar svi? Baš sam trapav. Ispričavam se. ~ 34 ~

- O, nisam mislila, to jest, bili ste na jednom od njegovih sastanaka. Vidjeli ste kako to izgleda. Erlandove su oči poigravale. - Kako izgleda? Zacijelo jesam, ali priznajem da nisam siguran što želite reći. - Je li vam se sastanak sviđao? - s nevjericom upita Joanna. - Pa - skrušeno je odgovorio - bojim se da jest. No dopustili su mi da mnogo govorim, znate, što nesumnjivo objašnjava moje mišljenje. Djevojka je uzdahnula i pogledala preko kobiline glave. - Ako je tako, nikad nećete razumjeti. Bit ćete baš kao i Gerald. Erland je prikrio smiješak. - Kako to možete reći prije nego me iskušate? Siguran sam da ću razumjeti bolje od, ovaj, Geralda. To je vaš brat? Joanna kimne. - Gerald misli da sam glupa. - Onda se apsolutno protivim vašoj usporedbi. Ja ne mislim ništa takvoga. Iskosa ga pogledavši, Joanna nije vidjela znakove podrugljivosti. Teško je objasniti - s oklijevanjem reče. - Molim vas. - Pa, svi se uvelike dive mojemu ocu. - Zar im to možete zamjeriti? Meni se on čini briljantnim. - O, ne - brzo će Joanna. - I ja mu se divim. Mislim da je sjajan. Ali ja uopće nisam poput njega, znate. Kad ljudi očekuju da budem veoma učena i mudra samo zato što sam njegova kći, pa, to je veoma neugodno, jer ja to nisam. Nikad ne razumijem pola onoga što tata govori i uvijek je tako, ma koliko marljivo učila. - Izgledala je potišteno i kao da je zaboravila na njega. - Veoma sam ga razočarala. - Nije moguće da je to rekao. Joanna se trgne. - Ne, naravno - žurno reče, šokirana svojim povjeravanjem. - Uvjeren sam da on tako ne misli. Čini se da uopće nema predrasuda u tom smislu. Moj se um sigurno ne može uspoređivati s njegovim, a ipak je pozorno slušao moja mišljenja. - O, da. - Joanna je iz nekog razloga osjećala da mora dodati: - No trebali biste ga čuti kako razgovara s kćeri Canona Weylanda. Ona je veoma učena. Čita na latinskom i grčkom te vjerojatno zna i mnoge druge jezike. - Joanna uzdahne. - Mrzila sam latinski. Tata misli da je ona... preteča budućnosti. - Doista? - upita Erland. - Na koji način? Joanna je nabrala nos. - Pa, ne razumijem sasvim. On vjeruje da bi svatko trebao dobiti obrazovanje ~ 35 ~

kakvo želi. Čula sam ga kako to kaže gospodinu Grantu. Georgiana se želi školovati. - Jeste li vi dobili željeno obrazovanje? - O, da - osjećajno će Joanna. - No, dakle. - Nasmiješio se. Djevojka se namrštila, zatim kimnula, ali činilo se da ju nije uvjerio. Erland se nastavio smiješiti dok ju je promatrao. Tada reče: - Vodite me natrag kraj opatije. Sjećate se, obećali ste da ćete mi pokazati druge staze. Podigavši glavu, Joanna je vidjela da su doista stigli do opatije Erland. Njezin se ruševni kameni zid pružao uz desnu stranu ceste i pred njima je bila velika zahrđala željezna kapija. Joanna je odjahala do nje i pogledala prema kući. Opatija je izgrađena od smeđega kamena i sva je obrasla bršljanom. Njezini su se obrisi jedva nazirali kroz grmlje i visoke brijestove uz kolni prilaz. - Nije baš lijep prizor, zar ne? - upita Jonathan Erland zaustavivši se kraj nje. - Moj je stric sve šokantno zapustio. I sad ja ne mogu popraviti svu štetu. - Godinama nisam bila u parku - sjetno će Joanna. - Ovdje sam se katkad igrala kao dijete. Sva su djeca iz susjedstva istraživala ruševine, mada nas je vaš stric običavao tjerati ako bi nas uhvatio. - Zar? Volio bih da sam to vidio. Joanna se nasmiješi. - To se rijetko događalo. Maurice, vaš bratić, puštao nas je unutra kroza stražnju kapiju. - Onda ste dobro poznavali Mauricea? Ja nisam. Joanna odmahne glavom. - Bio je četiri godine stariji. Otišao je na školovanje kad sam bila malena. No Gerald ga je poznavao. - Opet se zagledala u park. - Uvijek sam vjerovala da će mi se u ruševinama dogoditi nešto tajanstveno i romantično. Odavde se jedva vide. - Ali nikad nije? - Ne - sa žaljenjem odgovori djevojka. - Pa, morat ću vidjeti što mogu učiniti po tom pitanju - reče Jonathan, ali kao da ga nije čula. Okrenuli su se kad su čuli da se približava još jedan konj. Vidjeli su da sir Rollin Denby jaše cestom na veličanstvenu vrancu. Podigao je ruku. - Dobijesa - izusti Erland. - Što? - Ništa, ništa. ~ 36 ~

Sir Rollin je zaustavio konja kraj njih. - Prava je sreća sresti nekoga poznatoga u ovom kraju - mirno reče. - Hoćete li razgledati opatiju? - Ne - reče Joanna. - Gospodinu Erlandu pokazujem dobre staze za jahanje. - Stvarno? Dobro za mene. Baš to i ja želim. Smijem li vam se pridružiti? Joanna se složila, mada je Erland šutio, te su se svi troje vratili na cestu. - Vodite nas - reče sir Rollin. - U vašim smo rukama. Potisnuvši poriv da se nasmije, Joanna je usmjerila kobilu do puteljka malo dalje i povela ih preko polja. Uskoro su stigli do vrha brežuljka odakle se vidjela cijela opatija, ruševine iza nje i lijepa slika živica i polja. - Ovo je dražesno - reče sir Rollin. - Sam to nikad ne bih našao. Ostajem vaš dužnik, gospođice Rowntree. Joanna ga je krišom pogledala. Njegove blistave visoke čizme i elegantni kaputić posve su zasjenili sirotoga gospodina Erlanda. Ranije to nije opazila, ali Erlandovo jahaće odijelo bilo je izlizano i staromodno. - Što kažete na galop? - predloži mlađi čovjek. Kao da je osjetio promjenu Joannina raspoloženja. Više ništa ne rekavši, odjurio je poljem. Primijetila je da veoma dobro jaše. - Kako energičan mladić - promrmlja sir Rollin. Nije ni pokušao podbosti svoga konja. Joanna je pomalo nervozno gledala Erlanda. Činilo se podjednako nepristojnim ostati sa sir Rollinom i odjuriti za Erlandom. Sir Rollin joj je s osmijehom promatrao lice. Kad se okrenula k njemu, on reče: - Bilo nam je drago što smo upoznali vas i vašu obitelj, gospođice Rowntree, osobito mojoj sestri. Mnogo je čula o vama. Joanna uzdigne bradu. - Zar doista? - O, da. Peter vas neprestano hvali. Joanna udahne. Nije razumjela tog čovjeka, ali instinktivno hladno odgovori: - Uvijek smo bili dobri prijatelji, kao brat i sestra. Zajedno smo odrasli, znate. - Jako dobro, gospođice Rowntree. Podigla je glavu i nakratko srela sir Rollinov pogled prije nego je opet oborila oči. - Kako molim? - reče. - Čestitao sam vam na prisebnosti - reče on. - Iskreno, nisam to očekivao. Osjećajući se izgubljeno, Joanna je šutjela. ~ 37 ~

Sir Rollin ju je kratko promatrao. Zamišljeno je prstom prešao po donjoj usni. U očima mu se pojavio ironičan sjaj te se nasmiješio. Vjerujem da još niste bili u Londonu, gospođice Rowntree? - upita. Laknulo joj je kad je čula to neutralno pitanje. - Ne, još nisam. - Ali ćete ići, nadam se. Kimnuvši, Joanna mu je ispričala o majčinim planovima. - Ah, dobro. Znači da se mogu radovati ponovnom susretu. Smijem li vas zamoliti za vaš prvi ples u Almack’su? Joanna se nasmiješi. - Zadirkujete me, gospodine. Denby raširi ruke. - Zašto to kažete? - Proći će više od osam mjeseci prije nego odem u grad. - Pa? Samo želim preduhitriti legije mladih kicoša koji će vas nesumnjivo okružiti kad stignete. Već sam prestar da se nadmećem s mladićima. Ta je vrsta razgovora bila posve nova za Joannu. Shvatila je da joj se sviđa, ali nije uspjela smisliti odgovor. Sir Rollin promijeni pristup. - Mislim da će vam se London svidjeti. Počeo joj je pričati o glavnim razbibrigama društva i mjestima kamo zalaze. Time je brzo opčinio Joannu. Ushićena prikazom Almack’sa, Hookham’sa, Rotten Rowa i Vauxhalla, zaboravila je na svoje prijašnje tvrdnje da neće ići u grad. Raširenih očiju i rastvorenih usana slušala je kako sir Rollin vješto opisuje prizore u svakom od tih mjesta i oživljava ih za nju. - O - uzdahnula je kad je zastao - zvuči divno. Nasmiješio se. - Katkad je doista divno. Joanna ga plaho pogleda. - Vi ste prinčev prijatelj, sir Rollin? Iz nekog je razloga napravio grimasu, ali je rekao: - Da, imam tu čast. Opet je uzdahnula. - On je doista divan. Majka ga je jednom vidjela na balu pa mi je rekla. Denbyeva su se usta trznula. - O da, Prinny je najdivniji među nama. Rekao bih da je bio još divniji kad ga je vaša majka vidjela. Joanna se trgnula na njegov ton. - Zar vam nije drag? - šokirano upita. Uzdigao je obrve. - Ali prirodno, draga gospođice Rowntree. ~ 38 ~

Joanna ga je pogledala u oči i on je cijelu minutu zadržao njezin pogled. Gotovo se osjećala kao da joj je zgrabio zapešće. Nije mogla skrenuti pogled sve dok se on nije zagledao preko polja. - Ah - rekao je - vraća nam se naš energični prijatelj. Jonathan se zaustavio kraj njih i počeo ih nagovarati da mu se pridruže. Ovog je puta Joanna pristala prije nego je sir Rollin progovorio. Odmah je podbola svoga konja. Uskoro su svi troje letjeli livadom. Sir Rollin je jahao jednako dobro kao Erland, a Joanna se također dobro držala u sedlu pa su neko vrijeme jahali jedno uz drugo. Tada je Denby odmaknuo naprijed jer je njegov vranac očito bio najsnažniji. No dok se približavao živici na kraju polja, Erland je potjerao svoga riđana kao da je želio sustići sir Rollina. Dva su muškarca nakratko divlje jahali jedan uz drugoga. Joanna je vidjela da se obojica smiješe od uha do uha. Fascinirana, i pomalo prestrašena zbog njihove žestine, usporila je svoju kobilu. Veoma su brzo stigli do živice i oba su konja istodobno skočila i preletjela preko. To su besprijekorno obavili i Joanna je zadivljeno dahnula prije nego je i sama preskočila grmlje. Čekali su je na drugoj strani. Erland je izgledao ushićeno, ali i malo razočarano. Sir Rollin je pokazivao uobičajeni cinizam. Ostatak jahanja prošao je bez mnogo razgovora. Joanna je džentlmenima pokazala razne staze i prečice, na čemu su joj bili dolično zahvalni. No veći je dio vremena bila duboko zamišljena. Pitala se zna li sir Rollin za njezine zaruke s Peterom. Na trenutak je doista zvučao kao da zna. Kad je Joanna počela razmišljati o Peteru, posve je zaboravila na Erlanda. Obojica su je otpratili kući, ali nisu ušli. Kad je sjahala i popela se stubama do ulaznih vrata, okrenula se i gledala kako se zajedno udaljavaju. Ušla je u kuću tek kad su nestali iza zavoja. Tada je bila tako rastresena da čak nije opazila majčin oštar pogled kad je potrčala stubama na kat da se preodjene.

~ 39 ~

Šest U nedjelju se Joanna ispričala Selini i među njima je opet sve bilo u redu. Selina se vratila kući s obitelji Rowntree da ondje provede popodne i čuje priču o Joanninu jahanju. Smatrala ju je veoma uzbudljivom. - Znači, zajedno su preskočili živicu? - više je puta pitala. - Kako uzbudljivo. Prava si sretnica, Joanna. - Zašto? - Pa, samo zato što si bila ondje. - Selina se naslonila na zid sjenice, gdje su opet sjedile, i uzdahnula. Njezino se pjegavo lice nabralo. - Kad bi se bar meni takvo što dogodilo! Zavladala je tišina dok je Selina sanjarila, a Joanna promatrala vrt. Selina se postupno vratila u stvarnost. Trepnula je i tada iznenada reče: - Joanna, kanila sam ti to najprije reći. Jesi li čula što je ona sad napravila? - Tko? - Ona. Peterova žena. - Ne, što? - s više zanimanja upita Joanna. Selina raširi oči i nagne se naprijed. - Otišla je velečasnom Willistonu i zahtijevala da je postavi na čelo dobrotvornog povjerenstva. Rekla mu je da želi zauzeti svoje mjesto kao »glavna ledi susjedstva« i odradi svoj dio u pomaganju drugima. Možeš li vjerovati? Glavna, da ne bi. Pitam se što će na to reći gospođa Townsend i tvoja majka? Premda šokirana, Joanna je nastojala biti pravedna. - Pa, istina je da je Peterova kuća najveća u susjedstvu, osim opatije, naravno, mada se to sad ne računa. Nije li Peterova majka bila na čelu povjerenstva? - Valjda. Možda ima pravo, Joanna. Ali otići župniku i to reći! Mislim da je vulgarna. Na kraju krajeva, što se može očekivati od kćeri jednog trgovca? Joanna se počne hihotati. - Bahata je - reče. Selina je izgledala ogorčeno, ali se i ona nasmijala. - Pa, ipak mislim da je to bilo grozno. I jasno, velečasni Williston je tako popustljiv da se odmah složio. Gospođa Williston mora joj se maknuti. Joanna odmahne glavom. - Gdje ti sve to čuješ, Selina? Uvijek znaš sve što se događa. Selina lagano porumeni. - Naša domaćica... - počne. ~ 40 ~

- Je prijateljica Willistonove domaćice - nasmijano dovrši Joanna. Prava je sreća da je gospođa Jenkins tako srdačna duša. Druga djevojka pomalo kivno reče: - Danas si veoma vesela, Joanna. Što se dogodilo s tvojim slomljenim srcem? Joanna se uspravi i namršti. - Ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam se šalila. - Trenutak razmisli i potom doda: - Znaš, pitam se je li moje srce slomljeno? - Joanna! - zgranuto će njezina prijateljica. - Pa, pitam se. Ne vjerujem da jest jer više ne osjećam da je moj život završio, ili da više nikad neću biti sretna, ili išta od toga. Katkad sam posve sretna. I često se satima uopće ne sjetim Petera. Selina sklopi ruke. - Je li moguće da si pogrešno shvatila svoje srce? - Možda. Znaš, kad sam vidjela njegovu ženu, samo sam nekako sažalijevala Petera. Nije mi se svidjela, jasno, ali je nisam ni mrzila. Misliš li da moja majka ima pravo i ja ću se oporaviti sad kad se oženio? Selina se namršti. - Čini se tako, pa... Joanna kimne i obje se djevojke zamišljeno zagledaše u vrt. Još nisu riješile problem kad im se pridružila Joannina majka. Izišla je iz jutarnje sobe kroz francuska vrata i prišla im s listom papira u ruci. Ona se također mrštila. - Joanna - rekla je kad je stigla do sjenice - kako se zove Townsendov sin? Smiješno je, ali ne mogu se sjetiti. - Jack - odgovori Joanna. - Naravno. Neobjašnjivo je kako čovjek zaboravlja. Nisam se mogla sjetiti. - Okrenula se kao da će se vratiti u kuću. - Je li to popis gostiju za vašu zabavu? - izlane Selina. Gospođa Rowntree podigne pogled. - O, zdravo, Selina - reče. - Mislila sam da si otišla. Da, upravo pripremam pozivnice. Bit će ovaj tjedan u utorak. - Okrene se Joanni. - Tvoj otac počinje organizirati iskopavanje u opatiji i stoga to mora biti uskoro, inače će sve propasti. Uskoro će ga to previše zaokupiti da bi trpio ikakve smetnje. - To je tako uzbudljivo - uzvikne Selina. - Nadam se da će me majka pustiti. Gospođa se Rowntree nasmiješi. - Ne vidim zašto ne bi. To neće biti formalna večer. Možda malo plesa s prijateljima iz djetinjstva. - O, gospođo Rowntree, reći ćete joj to, zar ne? - reče djevojka. - Ako je vi pitate, sigurno će odobriti. - Reći ću joj što planiram - nasmije se žena - i ona će sama odlučiti. ~ 41 ~

- Da barem smijem doći - ponovi Selina. - Plesanje! U tom je trenutku gospodin Rowntree zazvao svoju ženu i ona se vratila u kuću. Selina je također ustala. - Moram ići - sa žaljenjem reče. Obećala sam da ću doći na čaj. - Otpratit ću te dio puta - reče Joanna. Nakon što su stavile šeširiće i šalove, dvije su djevojke krenule. Šetale su preko polja i lijeno čavrljale. Kad su stigle otprilike na pola puta, Joanna se zaustavila i oprostila. Okrenula se da se vrati kući kad ju je netko zazvao. Vidjela je da im s druge strane prilazi Constance Williston. - Zdravo - dovikne Constance. Ideš li kući? Opet moram do gospođe Rouse. Dvije su djevojke čekale da im priđe. Selina se doimala iznenađenom i pomalo razdraženom. - Baš dobro - nastavila je Constance kad je stigla do njih. - Upravo sam razmišljala kako mi predstoji dosadna šetnja. Ili ideš u drugom smjeru? - Ne, idem kući - reče Joanna. - Samo sam ispratila Selinu. - Odlično. Zavladala je tišina. - Pa, doviđenja, Selina - doda Joanna. - Vidjet ćemo se uskoro. - Mogla bi doći k meni na čaj - odjednom će Selina. - Majci će sigurno biti drago da te vidi. - Ne mogu - iznenađeno odgovori Joanna. - Očekuju me kod kuće. - Mogli bismo poslati poruku. Zbunjena prijateljičinom upornošću, Joanna odmahne glavom. Danas ne mogu. - O, neka bude - obrecne se Selina, okrene se i ljutito ode. Dvije su djevojke zurile za njom. Constance je šutjela, ali Joanna reče: - Što li je njoj? Neko su vrijeme hodale u tišini. Tada Constance primijeti da je dan krasan i obje su se složile da savršeno vrijeme ne može potrajati. Banalne su primjedbe popravile ugođaj i uskoro su opušteno čavrljale. Joanna je pitala Constance o njezinu školovanju i saznala kako je bilo. Constance se pak raspitivala o nekim mladim ljudima u susjedstvu. Poznavala ih je kao dijete, jasno, ali Joanna je tijekom protekle četiri godine gledala kako rastu pa je imala što pričati. Iznenadila se kad je shvatila da Constance ima živahan smisao za šalu. - Sjećaš li se - upita Constance - kad su tvoj brat Gerald i Gregory Townsend uzeli radnoga konja s Townsendove farme i pokušali ga natjerati da preskoči zid opatije? Nikad se u životu nisam toliko smijala. ~ 42 ~

Konj je bio tako velik i trom, zainteresiran samo za travu kraj ceste, a Gregory i Gerald uporno su uzjahivali i tjerali ga da preskoči zid. - Svladao ju je smijeh. Joanna se nasmiješi. - Zaboravila sam. Baš su bili budalasti. Svatko je mogao znati da taj konj nikad neće skakati. - Da - dahne Constance - ali im je zabranjeno korištenje konja za lov zato što je Falcon stradao na drugom zidu. Nikad neću zaboraviti njihovu ozbiljnu raspravu o tome odnosi li se njihova »riječ« i na radne konje. Obećali su da dva tjedna neće jahati, sjećaš se? Joanna odmahne glavom. - Kakvo pamćenje imaš. Ja sam sve to zaboravila. No sad se sjećam da se stari konj na koncu vratio u konjušnicu, nakon što se najeo trave. Constance kimne suznih očiju i djevojke prasnuše u smijeh. Kad su došle do daha, Constance reče: - Gerald je još na Oxfordu? - Da, nastoji dobiti profesuru, a Gregory je otišao u vojsku. Sve se to čini tako davnim. - On, ovaj, proučava klasike? - Što? O, Gerald? Da, klasike. Možeš li zamisliti kako je to dosadno? Constance obori pogled. - No sreća je da je tako blizu. Možeš ga posjetiti. - Ja? - iznenađeno će Joanna. - Ne bi se previše obradovao da me vidi u svojim odajama, rekla bih. Smatra me veoma glupom. Constance porumeni. - Mislila sam da s vremena na vrijeme može posjetiti obitelj i... i maknuti se od znanosti. - Kao da bi to želio. Ali da, dolazi posjetiti tatu i na sastanke njegova Filozofskoga društva. Satima raspravljaju o apsurdnim stvarima. Constance je šutjela i uskoro su stigle do mjesta gdje je trebala skrenuti sa staze. Pozdravile su se, a Joanna je u sebi mislila da joj se Constance sviđa mnogo više no što je očekivala. Pozvala ju je da idući tjedan dođe na čaj i ona je spremno prihvatila, zadovoljna što će produbiti poznanstvo s tom simpatičnom djevojkom. Kad je Joanna stigla do svoje kuće i ušla u predvorje, umalo se sudarila s Jonathanom Erlandom koji je izlazio iz radne sobe. - O, zdravo iznenađeno reče. Lagano se naklonio. - Dobar dan. S vašim sam ocem raspravljao o planovima za moje imanje. Opsežni su. Bojim se da ću vam se u narednim tjednima često plesti pod nogama. - Ah, dobro - samo je rekla. - Hoćete li doći gore? - doda. - Majka je vjerojatno u salonu. ~ 43 ~

- Hvala na pozivu - odgovori Erland. - Možda samo nakratko. Popeli su se stubama, ali gospođa Rowntree nije bila u salonu. Joanna se osjećala veoma nelagodno. Skinula je šeširić, ali nije znala kamo bi ga stavila. Nervozno je gledala naokolo i na koncu ga spustila na stol kraj vrata. Opet je oklijevala i tada sjela na sofu. Pitala se zašto ga je uopće pozvala gore? Erland joj se pridružio. - Vaš otac jedva čeka da počne - reče. - Želi prijeći kompletnu ruševinu, raščistiti je i katalogizirati sadržaj svakoga dijela. - Zašto? - bez razmišljanja upita Joanna. Lagano je porumenjela. Nasmiješio se. - Možda nered vrijeđa njegov senzibilitet znanstvenika - reče. Joanna ga je sumnjičavo pogledala, a potom se nasmijala i odmahnula glavom. - Želi vidjeti što je ondje ostalo i možda saznati nešto o životu redovnika. Usput rečeno, bili su redovnici. Jedan od džentlmena s Oxforda to je nepobitno utvrdio. Zapravo, za cijeli je plan uvelike zaslužan njegov entuzijazam. Poznajete ga? Zove se Templeton. Joanna je opet odmahnula glavom. - Ah, možda i bolje. - Oči su mu svjetlucale kad joj se nasmiješio. - Zašto? - opet upita Joanna, iskreno mu uzvrativši smiješak. - Uvijek želite znati zašto, zar ne? Mislim da ste sličniji ocu no što mislite. Mladi je Templeton posve zaokupljen znanošću. Piše knjigu o životu u Engleskoj u vrijeme Elizabete I. Koliko mi je poznato, samo o tome razmišlja. Ne bi obraćao doličnu pozornost ljupkoj mladoj djevojci. Siguran sam da bi satima pričao o španjolskoj diplomaciji i ekonomskim ciljevima kraljevskih postupaka. Joanna je lagano porumenjela na kompliment, ali se sad glasno nasmijala. - Koji su bili? - Koji su bili, što? - Pa... ekonomski ciljevi. Erland je šaljivo slegnuo ramenima. - Nemam pojma. Moram priznati da sam ga ostavio kad je počeo o tome. Morate pitati vašega brata Geralda. Vjerujem da on sluša Templetona. Joanna je to smatrala veoma vjerojatnim. - Ne podnosim studente reče. Nasmijao se. - Doista? Zašto? - Tako su mladi i budalasti. Nitko od njih ne zna se uglađeno ponašati. Mada se to zacijelo može očekivati od džentlmena koji nikad ~ 44 ~

nisu bili u Londonu, ipak je nezanimljivo. - Osjećajući se veoma odraslo, Joanna zabaci glavu. Erlandov je smiješak gotovo nestao. - Mislite da je boravak u Londonu od vitalne važnosti? - O, da. Bez toga nitko ne može biti doista elegantan i samouvjeren. - A to je važno? Govorio je čudnim tonom pa se Joanna zagledala u njega. - Naravno. Odjednom se sjetila da gospodin Erland nikad nije bio u Londonu. - Sad kad ste se vratili u Englesku - ljubazno doda - imat ćete priliku vidjeti o čemu govorim. - Nema sumnje. - Skrušeno se nasmiješio. - Mada mislim da je putovanje u grad veoma skupo. Joanna se nagne naprijed. - Ali prijeko potrebno. - Doista. Uslijedila je stanka. Malo posramljena vlastitom žestinom, Joanna se pitala što će dalje reći. Erland se doimao veoma zamišljenim. Kao da mu je nešto novo palo na pamet. No na koncu je podigao pogled. - Kad već govorimo o modi, gospođice Joanna, želio sam vas pitati savjet o nečemu. Joanna je uzdigla obrve, ali prije nego je uspio nastaviti otvorila su se vrata salona i žurno je ušao gospodin Rowntree. - Erland, hvala nebesima! - uzvikne. - Mislio sam da ste otišli, ali mi je sluškinja rekla da ste gore. Upravo sam se nečega sjetio. Mlađi čovjek ustane i uljudno odgovori: - Da, gospodine? Rowntree rastreseno prođe prstima kroz rijetku smeđu kosu i reče: Lopate. Joanna i Erland trepnuše. Vidjevši da nisu razumjeli, Rowntree ponovi: - Lopate. I, rekao bih, zidarske žlice, grablje te svakojake druge stvari. Gdje ćemo ih nabaviti? Erlandovo se lice razvedrilo. - Ah, mislite za kopanje. - Naravno. Sad mi je to palo na pamet. Zacijelo će nam trebati mnogo oruđa i nekoliko radnika. Mi možemo iskopavati, ali ne sve. - Namrštio se i odmahnuo glavom. - U šupi u opatiji nalazi se cijela hrpa vrtlarskog alata - reče Erland. Čini se da su davno imali vojsku vrtlara. Nešto je zahrđalo, ali rekao bih da će odgovarati. - Sjajno - uzvikne gospodin Rowntree. - Što se tiče radnika, to je teže. Valjda će nam povremeno pomagati stari Ernst, moj vrtlar, a možda i vaš čovjek. Ali osim toga, ne znam. ~ 45 ~

Možda bismo mogli platiti nekoliko radnika? - Ovo posljednje izgovorio je upitnim tonom. Rowntree se opet mrštio. - Ne, ne, to ne možemo. Zasad moji drugi pokusi iziskuju sva dodatna sredstva. - Kratko je razmišljao i potom nehajno odmahnuo rukom. - Pa, jednostavno ćemo morati sami kopati reče. - Nema druge. Rekao bih da će nam to svima koristiti. - To zaključivši, okrenuo se i izišao. Kad je otišao, Erland se ironično osmjehnuo. - Pitam se kako će se to sviđati Templetonu - reče. - Nije mi se činio kao mlad čovjek koji voli kopati. Pitam se je li ikada držao lopatu. - Jeste li vi? - upita Joanna. Pogledao ju je i njegov je smiješak nestao. - Ustvari jesam. Zar ste zaboravili da sam bio u kolonijama? Držao sam i koristio lopatu, sjekiru, pušku i drugo nimalo otmjeno oruđe. Kladim se da ću biti glavni kopač vašega oca. - Pogledao ju je ravno u oči. Joanna se, iz nekog razloga, osjećala nelagodno pod mirnim pogledom njegovih sivih očiju. - Otac nije mislio... - počne. Erland podigne ruku. - Veoma poštujem gospodina Rowntreea. Joannu nije zadovoljio taj odgovor, mada nije znala zašto. No on je nastavio prije nego je uspjela išta reći. - I sad želim vaš savjet. Zurila je u njega. Dosad nitko nije tražio njezin savjet. - Vaša mi je majka pričala o toj zabavi koju planira, znate. Zvuči divno i ja sam veoma zahvalan. Zapravo, želio bih uzvratiti njezinu gostoljubivost i možda ugostiti svoje susjede. Zato sam smislio plan. - Što? - upita Joanna kad je zastao. Nasmiješio se. - Mislio sam u opatiji prirediti piknik, možda sljedeći mjesec. Mogli bismo lutati ruševinama, znate, i jesti dok sjedimo na mahovinom prekrivenu kamenju. - S iščekivanjem ju je gledao. - Što mislite? - Ja? - Joanna se smela. - Da. Želim vaše mišljenje. Mislite li da je to dobra ideja? Hoće li biti prikladno? Unutrašnjost kuće je veoma zapuštena pa ondje nikoga ne mogu primiti. Ovo mi se činilo pravim rješenjem. No je li u redu? - O, da. Zvuči divno. Sumnjičavo ju je promatrao. - Ne morate biti pristojni, znate. Dugo sam bio u inozemstvu pa ništa ne znam o modernim zabavama. - Iskrivio je lice. - Iskreno rečeno, nikad nisam ni znao. Zato želim znati je li piknik dobra zamisao. Joanna se oporavila od iznenađenja. - O, da - uvjeravala ga je. - Sad je to veoma moderno. Svima će se itekako sviđati. ~ 46 ~

Erland je polako kimnuo. - Dobro. Počet ću s organizacijom. Gospođu Smith će vjerojatno uhvatiti histerija. Joanna se nasmijala, jasno zamislivši kako će domaćica vjerojatno reagirati. - Točno - reče Erland - ali bez brige, izvojevat ću pobjedu. - Kad će to biti? - Pa, vjerujem da vaša majka priređuje zabavu sljedeći tjedan. Moja će biti otprilike dva tjedna nakon toga. Ne želim da se ljudi previše sjećaju savršeno vođenog kućanstva vaše majke. Bojim se da bi kontrast bio šokantan. Dakle, recimo sredinom srpnja. - Možda će u ruševinama biti svježe - primijeti Joanna. - Upravo tako. To ću napisati na moje pozivnice. - Kako ste apsurdni. - Ja? - Glumio je zapanjenost. - Nikako. Ja sam sasvim običan čovjek. Joanna je samo odmahnula glavom i Erland je ustao. - Moram ići reče. - Jutros sam već zanemario mnoge neugodne dužnosti i sad se moram pozabaviti nekima od njih. Joanna je također ustala pa su se zaputili do vrata. - Usput rečeno - nastavio je kad su stigli do vrata - zasad ne želim razotkriti svoje planove za piknik. Najprije moram vidjeti je li to izvedivo. Može li to neko vrijeme ostati naša tajna? Joanna nakrivi glavu. - Ako želite. Nasmiješio se. - Morate mi pomoći oko organizacije. Kad sve dovršimo, razotkrit ćemo plan svijetu. Djevojka nije točno znala kako bi to primila. Pitala se bi li njezina majka odobrila da ona planira zabavu neženje. No nije znala što bi odgovorila, pa samo reče: - Neću to spominjati. Erland se lagano naklonio i potom otišao. Joanna je gledala kako lagano trči niza stube, a zatim je uzela šeširić i odnijela ga u svoju sobu.

~ 47 ~

Sedam Idućih je nekoliko dana Joanna bila veoma zauzeta. Imala je malo vremena za sebe dok je majci pomagala u pripremama svečane zabave, vrpoljila se na probama nove haljine i duge sate slušala Selinine žalopojke. Njezina je majka odlučila da ne može ići na zabavu obitelji Rowntree zato što ima tek sedamnaest godina i još nije ušla U društvo. Selina tu odluku nije dobro primila. Zapravo je bila ogorčena i svaki Joannin slobodni trenutak koristila za izražavanje svoje emocije. Do dana zabave ta je tema uvelike dojadila Joanni. Radovala se večeri ne samo radi zabave, već i završetka Selinina prigovaranja. Dok se odijevala za večer, Joanna je razmišljala o Peteru i njegovoj ženi koje su morali pozvati. Donekle je iznenađeno shvatila da ništa posebno ne osjeća pri pomisli da će ih vidjeti. Što s njom nije u redu? Dok je na zapešće učvršćivala srebrnu narukvicu, majčin dar, mislila je o trećem članu kućanstva. Večeras će biti nazočan i sir Rollin Denby. Obećao je da će doći. Prisjetila se divlje jurnjave s Jonathanom Erlandom koja je završila skokom preko živice i osmjehnula se. Bit će uzbudljivo opet vidjeti sir Rollina. Obrazi su joj dražesno porumenjeli. Ustala je i okrenula se ispred zrcala iznad toaletnoga stolića. Nova je haljina savršena: svijetlo-žuti muslin sa sićušnim nabranim rukavima i jednim volanom duž ruba. Ukrašena tamnijim žutim vrpcama, činila je divan kontrast njezinoj tamno-smeđoj kosi i tamnim očima davala jači sjaj. Majka joj je također kupila odgovarajuće kožne cipelice, kao i narukvicu. Joanna je kosu počešljala u masu uvojaka vezanih žutim vrpcama. Sve u svemu, nikad se nije osjećala tako elegantno i odraslo kao u tom trenutku. Djevojka koja ju je gledala iz zrcala mogla bi biti londonska gospođica, mislila je, spremna za izlazak u Vauxhall ili Almack’s. Njezin se odraz nasmiješio i rumene su se usne izvile prema gore. Ovo će zasigurno biti večer za pamćenje. Zaboravivši na svoje odluke o vječnoj samoći, Joanna je skakutala niza stube da se s majkom sastane u salonu. Gospođa Rowntree također je veoma lijepo izgledala. Nosila je tamnocrvenu haljinu i ogrlicu od rubina svoje bake. Tamnu je kosu skupila u punđu na tjemenu i pustila da joj nekoliko uvojaka pada preko ušiju. Mogla je biti Joannina sestra, a ne majka, i izgledala je gotovo jednako uzbuđeno kao i djevojka. Obitelj Rowntree rijetko priređuje zabave jer je gospodin Rowntree posve nezainteresiran za takve ~ 48 ~

frivolnosti, a njegova se žena pomirila s tom činjenicom. No prije udaje veoma je voljela zabave i ples pa su joj sad oči blistale od iščekivanja. - Savršeno, Joanna - rekla je kad je njezina kći ušla. - Haljina je lijepa. Joanna se zavrtjela pred njom. - Jako mi se sviđa - odgovori. Njezina je majka nasmiješeno kimnula, ali vrata su se otvorila prije nego je dospjela još nešto reći. Ušao je gospodin Rowntree. Izgledao je prilično nezgrapno i nelagodno u večernjoj odjeći. Šal oko vrata kao da mu je bio previše stegnut, a ovratnik košulje previsok. Čovjek istinski zainteresiran za modu ne bi dvaput prezirno pogledao ni jedno ni drugo. - Emma, ovo je nepodnošljivo - reče i prstom prijeđe oko vrata. Zašto moram ovako izigravati budalu? Imam posla, važnoga posla, a znaš da u ovakvim prilikama od mene nema koristi. Njegova se žena opet nasmiješila. - Ako želiš biti u dobrim odnosima sa susjedima, George, katkad ih moraš viđati. Gospodin Rowntree žalosno je uzdahnuo i sjeo za svoj stol u kutu. Previše mi je neudobno da bih se prepirao - reče i rukama uhvati glavu. Neka dođu. Gospođa Rowntree razmijeni pogled s kćeri. - O, ali divno izgledaš, tata - laskavo će Joanna - i večeras dolazi Gerald. Moći ćeš razgovarati s njim i njegovim prijateljima. - Gospođa Rowntree pozvala je nekoliko studenata s Oxforda da popuni popis gostiju. Gospodin Rowntree podigne glavu i okrene se da odgovori kćeri, ali zastane otvorenih usta. Nekoliko je trenutaka samo zurio u nju. Joanna se nervozno pomakne. - Što ne valja, tata? Pribrao se, ali je zbunjeno odmahnuo glavom. - Drukčija si, Joanna. Valjda si odrasla. - Ta pomisao kao da ga je zapanjila i oneraspoložila. Joanna pogleda majku. - Ljupko izgleda, zar ne, George? - reče gospođa Rowntree. Nastavio je promatrati svoju kćer, mršteći se, i njegova je žena morala ponoviti pitanje. - Eh? - trgnuo se. - Što? O, da. Ljupko. - Čelo mu se razvedrilo pa je toplo dodao: - Lijepa si, Joanna. Ne znam zašto to ranije nisam opazio. Slika i prilika tvoje majke kad sam je upoznao. Večeras ćeš nam oboma služiti na čast, mada sam siguran da ja nisam za to zaslužan. Rastreseno je rukom prošao kroz rijetku smeđu kosu i nasmiješio se. Njegovo se mršavo, prilično strogo lice smekšalo i Joannu je dirnula spoznaja koliko je njezinu ocu do nje stalo. - H-hvala, tata - zamuckivala je. - Nastojat ću da bude tako, uvijek. ~ 49 ~

Ušla je sluškinja i rekla im da je stigla kočija pa je obitelj otišla na odmorište da dočeka svoje prve goste. To su bili gospodin i gospođa Grant, ali ih je Joanna smušeno pozdravila. U ušima su joj još odzvanjale očeve pohvale. Salon se popunio do osam i trideset. Samo još Finleyevi nisu stigli. Joanna je stajala s Constance Williston u kutu sobe i promatrala goste. Njezin je brat Gerald bio njima sučelice, s ocem i skupinom mladih ljudi. Svi su istodobno govorili. Majka je na drugom kraju sjedila s Grantovima i drugim susjedima. Druga skupina mladih ljudi čavrljala je malo dalje na istoj strani gdje je Joanna stajala. Okrenula se Constance koja je lijepo izgledala u haljini od svijetlozelenog muslina s izvezenim tamnozelenim lišćem oko struka i duž ruba. - Postaje vruće, zar ne? - reče Joanna i dotakne svoje blistave obraze. Constance se trgnula i skrenula pogled sa suprotne strane sobe. Što? - upita i porumeni. Joanna je ponovila svoju primjedbu i Constance se složila. - Ne shvaćam kako ćemo plesati - nastavi Joanna. - Rastopit ćemo se na ovoj vrućini. - U londonskim je salonima još toplije - rastreseno će Constance. Djevojke se katkad onesvijeste zbog zagušljivosti. - To ti vjerujem. Ne mogu zamisliti... - No prekinuo ju je dolazak bračnoga para Finley i sir Rollina. Ispričavali su se zbog kašnjenja. Adrienne Finley prodornim je glasom optuživala svoga brata. - Nije htio požuriti. Rekla sam mu da seoska zabava uopće nije kao u Londonu. Ne može se ući u bilo koje doba i očekivati dobrodošlicu. No Rollin je navikao da ga svi tetoše. Domaćice su ga razmazile. Tako im je drago kad ga vide da ulazi u njihove salone da mu opraštaju najnemarnije ponašanje. - Dok je govorila, Adrienne je oštro gledala naokolo. Kimala je ljudima koje je poznavala, a ostale pomno proučavala. Gospođa Rowntree je prišla i započela s upoznavanjima. Većina se gostiju već poznavala, ali samo je nekolicina upoznala novu gospođu Finley. Adrienne je uživala u središtu pozornosti i njezin je glas odzvanjao prostorijom dok su hodali naokolo. Nekoliko je razgovora prekinuto. Drago mi je. Da, ovaj smo se mjesec vjenčali i odmah došli ovamo. Lijepo mjesto. Tako rustikalno. Drago mi je. Prava ljubavna priča, da, sve u prvim tjednima sezone. Drago mi je. - To je potrajalo neko vrijeme. Joanna nestrpljivo mahne rukom. - Zar mora tako glasno govoriti? razdraženo promrmlja. ~ 50 ~

Constance pogleda naokolo, ali nitko nije bio u blizini. - Možda je nervozna - reče. Dvije su djevojke gledale Adrienne koja je velečasnom Willistonu pričala o vrhunskom propovjedniku kojeg je slušala u Bathu. Divno je izgledala u smaragdnoj svili s mnoštvom svijetlozelenih vrpci. Držala je zeleno-zlatnu lepezu. - Zar doista to misliš? - skeptično upita Joanna. Constance je gledala kako Adrienne prelazi na gospodina Townsenda i počinje ga zadirkivati zbog prsluka s cvjetnim uzorkom. Rekla je da je gotovo jednako upadljiv kao onaj što ga je vojvoda od Cumberlanda nosio u Londonu prošle sezone. Gospodin Townsend očito je bio rastrzan između samodopadnosti i ogorčenja. - Pa, možda ne - složi se Constance. Kiselo se osmjehne. - Poželim da nisam odjenula zeleno doda. - Ona će me posve nadmašiti. - Besmislice - vatreno će Joanna. - Kako se ona ikome može sviđati? - Tko? - lijeno reče glas iza njih. Obje su djevojke osjetile krivnju i trgnule se, naglo se okrenuvši. To je bio sir Rollin Denby. - Ja... nisam vas čula da dolazite - promuca Joanna. - Očito - reče sir Rollin - inače ne biste ogovarale. Nikad nije zabavno ako vas netko čuje. No recite mi, tko se nikome ne može sviđati? - Zloban bljesak u njegovim očima otkrivao je da već zna odgovor. Joanna nije znala što bi rekla. Nervozno je progutala slinu. - Govorile smo o staroj gospođi Rouse - mirno će Constance. - Veoma žalostan slučaj. Treba joj pomoć, ali tako je neugodna da je malo tko želi posjetiti. - Mirnim je plavim očima gledala u sir Rollinove. Joanna ju je začuđeno i zahvalno pogledala. - Ah - reče Denby i šire se nasmiješi. - Ali ne mogu vjerovati da to vrijedi za vas, gospođice Williston. Vi niste od onih na koje utječe takva površnost. - Nadam se da nisam - odgovori Constance, uzdigavši bradu. - A vi, gospođice Rowntree? - podrugljivo je pitao. - Zacijelo niste tako velikodušni? - Ja... bojim se da nisam - promuca Joanna poželjevši da je negdje drugdje. - Šteta. Kivnost može izazvati veoma neugodne posljedice. - U glasu mu se osjećala oštrina pa su ga obje djevojke iznenađeno pogledale. Odmahnuo je rukom i nasmiješio se. - Otkrio sam da je uvijek najbolje oprostiti i zaboraviti. Constance uzdigne obrve. - Naravno. ~ 51 ~

Na golemo Joannino olakšanje, u tom ih je trenutku prekinula njezina majka. Željela je da nekoliko parova zapleše u jednom dijelu salona. Osim Joanne i Constance, ondje su bile još dvije djevojke te mnogo mladića, zahvaljujući fakultetima. Guvernanta Townsendovih pristala je svirati. - Dođi, Joanna - reče gospođa Rowntree - ti i Constance možete započeti. Mladi Townsend želi plesati i... - I ja - prekine je Rollin. - Hoćete li mi ukazati čast, gospođice Rowntree? Joannina majka nije se doimala osobito zadovoljnom takvim razvojem događaja, a djevojka je osjetila nelagodu. Ipak, morala je prihvatiti. Uskoro je stajala sa sir Rollinom, spremna za narodni ples, Constance i Jack Townsend kraj njih, te druge dvije djevojke s Jonathanom Erlandom i jednim od oksfordskih studenata. Iza njih je došlo do nekakva komešanja. Tada je Joanna čula kako Adrienne Finley uzvikuje: - Zaboga, ne, gospodine Townsend, tvrdim da neću plesati. Sad sam stara udana žena. - Džentlmen je rekao nešto što Joanna nije čula, te Adrienne nastavi: - Pa, ako insistirate, ali doista protestiram. Što će Peter misliti? - Peter očito ništa nije mislio i uskoro se novi par pridružio plesu. Klavir je zasvirao. Joanna je prvih nekoliko minuta promatrala svoja stopala. Sad je prvi put plesala u javnosti i mada je znala korake, bila je pomalo nervozna. No na koncu je vidjela da neće pogriješiti ili gaziti partnerove noge pa je podigla pogled. Sir Rollin se nasmiješio. - Večeras ste veoma ljupki, gospođice Rowntree - reče. - Hvala - odgovori Joanna. Sir Rollin je također sjajno izgledao u tamnom večernjem kaputiću i svijetlim hlačama. Zapravo, bio je najelegantniji muškarac u sobi i Joanna je osjećala neku vrstu strahopoštovanja. Nije se radilo samo o njegovu otmjenom izgledu, već je imao naviku govoriti krajnje uznemirujuće stvari. Nastojala je smisliti što će reći. No sir Rollin nije dopustio da stanka potraje. Kad su to pokreti u plesu dopuštali, ležerno je čavrljao i djevojka se postupno opustila. - Iskušao sam neke od jahaćih staza koje ste nam pokazali - rekao je nešto kasnije - i veoma uživao. Dobro ste izabrali. Jučer sam odjahao do vrha Brent Hilla. Pogled je predivan, osobito na Erlandove ruševine. Ima ih poprilično, zar ne? - Da. Vjerujem da je to veoma velika opatija. - Na žalost Henrika VIII. - Kako molim? - Ništa. - Osmjehnuo se. ~ 52 ~

Uslijedila je stanka. Osjećajući se nelagodno, Joanna upita: - Idete li uskoro u Brighton? Denbyev smiješak kao da se ukočio. - Doista ne znam, gospođice Rowntree. To ovisi o mnogim stvarima. - Zasigurno vam ovdje na selu nedostaju vaši otmjeni prijatelji. Uzdigao je obrve. - Nema sumnje. No nedostajem li ja njima? Zacijelo ne. Joanna nije razumjela njegov ton te se namrštila. - Brighton je, draga gospođice Rowntree, čudno mjesto - nastavio je i nadasve skupo. Ukoliko čovjek nema prijatelja koji ima kuću, doista je previše skupo. Barem za nekoga poput mene. Zato ću neko vrijeme ostati ovdje. - Usne su mu se trznule. - Moja sestra želi moje društvo - dovrši. Joanna se osjećala neugodno i nekako joj se činilo da je napravila društvenu grešku, mada nije točno znala kakvu. Do kraja plesa uglavnom je šutjela. Sir Rollin je zurio preko njezine glave, kao da su njegove misli daleko zanimljivije od društva u kojem se našao. Kad je ples završio, uslijedila je stanka dok su mladi ljudi mijenjali partnere. Sir Rollin se udaljio, a Jonathan Erland prišao je Joanni. Adrienne Finley pozvala je svoga muža koji se pomalo nevoljko uključio u ples. Constance se primaknula kutu sobe, do mjesta gdje su razgovarali gospodin Rowntree i oksfordski studenti. Izgledala je nelagodno. Joanna joj je prišla. - Imaš li partnera? - upita. Constance se trgnula i odmahnula glavom. Joanna je pogledala naokolo. Jack Townsend plesao je s drugom djevojkom, njegov se otac vratio do svoje stolice, a sir Rollin nije bio na vidiku. Okrenula se skupini u kutu. - Znam - reče - dovest ću Geralda. Možeš mu reći da se sjećaš njegove psine s konjem. - Udaljila se pa nije čula tihi zvuk što ga je Constance izustila. Gerald Rowntree stajao je kraj svoga oca i obojica su slušali drugog mladića. Kao gospodin Rowntree, Gerald je bio visok i mršav, svijetlosmeđe kose i plavih očiju. Nemarno je nosio večernju odjeću, ali mu je lice sjalo od zanimanja dok je slušao prijateljeve argumente. - Geralde - reče Joanna i povuče ga za rukav. Nestrpljivo se okrenuo da je pogleda. - Dođi plesati, Geralde. Ovdje je Constance Williston, sjećaš se. Njezin brat nije pogledao vitku plavokosu djevojku koja se lecnula dok je Joanna govorila. - Nemam vremena za takve besmislice, Joanna. Ovdje vodimo važnu raspravu. ~ 53 ~

- Ovo je večernja zabava, Geralde - uporno će Joanna - a ne sastanak tatina društva. Dođi plesati. Znaš da mama to želi. Posljednja je tvrdnja izgleda djelovala i Joanna se iznenadila kad se njezin otac okrenuo i podržao je. - Da, idi malo plesati, Geralde - reče. Tvoja će majka biti zadovoljna. Rezignirano slegnuvši ramenima, Gerald je popustio. Dotad je Constance porumenjela do korijena kose. Joanna je dovela brata do nje i ponovila: - Sjećaš se Constance Williston, Geralde. - Naravno - reče Gerald i uljudno se nakloni. No vidjelo se da se ne sjeća. Bio je četiri godine stariji od Joanne i veći je dio života proveo na školovanju. Constance je jače porumenjela. - Dođite - nestrpljivo će Joanna. Gerald je bio nemoguć pa je požalila što ga je nametnula svojoj novoj prijateljici. Pridružili su se Jonathanu Erlandu kad je započela glazba te su njih četvero zaplesali. Joanna se mrštila. - O čemu tako mrko razmišljate upita njezin partner. - Braća! - uzvikne Joanna s gnušanjem u glasu. Nasmiješio se i uzdigao obrve. - Oni su najiritantnija stvorenja - djevojka doda kao objašnjenje. - Jesu li? Nemam braće pa nisam opazio. - Pa, jesu. - Joanna se okrene i pogleda Geralda. Iznenađeno je vidjela da živahno razgovara s Constance, čak griješi u koracima. - Dakle, kako čudno - reče. - Što? - Moj brat. - Joanna odmahne glavom. - To je baš njemu slično. Morala sam ga odvući iz rasprave da bi plesao, a sad kao da se lijepo zabavlja. Nemoguće ga je razumjeti. Erland se nasmijao gnušanju na njezinu licu. - Možda mu je gospođica Williston ipak šarmantna. - O, da, ali Geraldu to ne bi bilo važno. Zanimaju ga samo latinski, grčki i staromodna poezija. Samo se nadam da Constance ne dosađuje s Vergilijem. Kad nas je zadnji put posjetio, pričao je o njemu tijekom cijele večere. Pogledavši drugi par, gospodin Erland nije vjerovao da se itko dosađuje pa je bez problema iz uma izbacio tu brigu. - Zanimat će vas, nadam se, da moj plan za piknik dobro napreduje - reče. - Da? - Apsolutno. Bit će za dva tjedna. Sutra kanim poslati pozivnice. ~ 54 ~

- Gospođa Smith nije prigovarala? - zadirkivala ga je Joanna. - Naprotiv. Nadam se da će zbog toga dati otkaz. Bijesna je. Joanna se nasmijala. - Smijem li sad pričati o vašem planu? Kimnuo je. - Jeste li to doista zadržali u tajnosti? - Naravno da jesam. - Joanna se uvrijedila. Erland se ispričao i ostatak plesa razgovarali su o njegovim planovima - gdje će biti stolovi, što će se poslužiti, hoće li biti igara. Za svaku je pojedinost tražio njen savjet i Joanna se do kraja plesa osjećala veoma superiorno i mudro. Gospođa Rowntree u blagovaonici je poslužila hladnu večeru pa su mladi ljudi uskoro onamo slijedili starije. Joanna se iznenadila kad je vidjela da su Constance i Gerald zajedno ušli i sjeli, i dalje gorljivo razgovarajući. Iskrivila je lice. Constance neće dobiti večeru bude li očekivala da će joj je Gerald donijeti. Ona i Erland pridružili su se Jacku Townsendu i njegovoj partnerici. Večera je protekla bučno i veselo. Nakon što je pojela, Joanna je nešto obavila za majku i potom se vratila u salon. Mnogi su gosti još bili u blagovaonici pa je soba bila napola prazna kad je ušla. Dok je oklijevala na vratima, čula je da je netko tiho doziva. Okrenula se i ugledala Petera Finleya koji je tiho stigao iza nje. - Peter! - Joannino je srce odmah brže zakucalo. Mada je, začudo, gotovo zaboravila Petera tijekom ove večeri, susret licem u lice vratio je poplavu uspomena i smušenih emocija. - Kako si, Joanna? Zurila je u njega, fascinirana njegovim licem i modernim plavim kaputićem. To je čovjek za kojeg se kanila udati. Čudno se osjećala. - Ddobro - promuca. - Kanio sam ti pisati - brzo je nastavio. - Znam da sam trebao, ali bilo je... - Peter - uzvikne slatko otrovan glas iz salona. - I gospođica Rowntree. Baš dobro. Istodobno su se okrenuli i zagledali u Adrienne. Peter je izgledao razdraženo i pomalo nelagodno. - Peter, čini se da sam izgubila lepezu - nastavi žena. - Hoćeš li biti tako ljubazan i pogledati u blagovaonici? Možda sam je ostavila ondje na stolu. Peter kratko kimne i bez riječi se okrene. Njegova žena pogleda Joannu. - Tako budalasto s moje strane - promrmlja. - Uvijek gubim stvari. Joanna je šutjela. Ton gospođe Finley jasno je otkrivao da je nezadovoljna. Premda Joanna ništa nije učinila, osjećala je laganu nervozu. ~ 55 ~

- Pa, gospođice Rowntree, lijepa mala zabava. Moram čestitati vašoj majci. - Hvala - pomalo ukočeno reče Joanna. - I vama. Dražesno izgledate u toj slatkoj haljinici. - Smiješak koji je pratio tu primjedbu bio je tako snishodljiv da Joanna nije željela odgovoriti. Počela se ispričavati, ali ju je starija žena zaustavila dodavši: Vjerujem da sljedeće sezone idete u London, gospođice Rowntree? Joanna kimne. - Ah, vaša prva sezona! Kako vam zavidim. Imam tako lijepih sjećanja. - To je bilo prije dosta godina? - dražesno će Joanna. Gospođa Finley uzdigne obrve i priprijeti joj prstom. - No, no, to ne smijete pitati staru udanu ženu. - Hrpe svijetlozelenih vrpci na njezinoj haljini zalepršale su kad se pomaknula. - Ako želite, mogu poslati pisamce jednoj od mojih prijateljica u gradu. Važno je stvoriti poznanstva, znate, a ne biti posve nepoznata. - Nasmiješila se. - Previše ste ljubazni - Joanna procijedi kroza zube. - Srećom, nekoliko starih majčinih prijateljica živi u gradu pa vas nećemo time gnjaviti. To je izazvalo poplavu pitanja o tome tko su te prijateljice, gdje žive i odakle ih njezina majka poznaje. Premda nisu bila drska, pitanjima je zabadala nos, a Joanna nije posjedovala društvene vještine da ih izbjegne. Međutim, znala je da se majčinim prijateljicama ništa ne može prigovoriti i vjerojatno su otmjenije od Adrienneinih. Zadovoljno je vidjela da se žena doima impresioniranom. Kad je saznala ono što ju je zanimalo, naglo je promijenila temu. Zacijelo poznajete Peterovu domaćicu? - upita Joannu. - Da. - Dobra žena, ali strašno staromodna. Otkako sam stigla, nekoliko sam puta morala s njom oštro razgovarati. Joanna je nešto neodređeno promrmljala. - Cijelo je imanje krajnje zastarjelo, vjerujte - nastavi Adrienne, ne obazirući se na Joannin izraz lica. - Ali neženje su tako bespomoćna stvorenja. Nikad ne unose promjene u kući gdje su odrasli, mada mislim da je Peter to mogao. Njegova je majka godinama mrtva. - Slegne ramenima. - Ali ne bih se trebala žaliti. Tako ja imam više posla i sjajno se zabavljam. Kanimo sve preurediti po posljednjoj modi. Kao da je očekivala odgovor. - Stvarno? - reče Joanna. ~ 56 ~

- O, svakako. Posebno me zanima park. Strastveno volim vrtlarenje, a Peterov je vrt posve zastario. Sve one ravne staze i pravokutne cvjetne gredice! Sve ćemo prekopati i posaditi zanimljivu guštaru. Grmlje također mora otići. Tako je stiješnjeno i mračno. Poznati su vam Reptonovi planovi, naravno? Pomislivši da je u tom grmlju i vrtu kao dijete provela nebrojene radosne sate i nikad im nije našla zamjerke, Joanna odmahne glavom. Adrienne uzdigne obrve. - Ne? Ali svi o njima pričaju. - Opet slegne ramenima. - Ja ih smatram previše savršenima. I odlučila sam nabaviti pustinjaka. Oni su posljednji krik mode, znate. - Pustinjaka? - zbunjeno ponovi Joanna. - O, da, draga gospođice Rowntree. Zar ni o tome niste čuli? Tako su moderni. Kanimo izgraditi umjetnu spilju, a nema ničeg zanimljivijeg od pustinjaka koji bi ondje živio. Gosti ga samo katkad opaze, znate, dok se on bavi svojim poslom. Veoma dirljivo. Vojvoda od Devonshirea ima jednoga. - Ali... pustinjak, to jest, gdje se može naći pustinjak? Adrienne se zvonko nasmijala. - O, draga moja, tako ste zabavni. On nije pravi pustinjak, naravno. Treba angažirati nekog mještanina da ga odglumi. Rekla bih da u susjedstvu ima dosta staraca koji bi rado prihvatili to mjesto. Joannu je ideja zapanjila. - D-doista? - slabašno reče. Adrienne nehajno mahne rukom. - Prirodno. Na kraju krajeva, kakvog posla imaju? Nije baš da je to teško raditi. Čovjek samo mora nositi prikladnu odjeću i hitati po imanju. - Namrštila se. - Morat će pustiti bradu, jasno, i dugu kosu, ali to ćemo mu nadoknaditi. - Pogleda Joannu. Poznajete li nekoga tko bi želio to mjesto? - Ja? O, ne, ne vjerujem. - Pa, nije važno. Peter će nekoga naći. Joanna je pokušala zamisliti kako Peter pita jednog od radnika iz susjedstva, recimo staroga gospodina Jenkinsa, da preuzme takvu ulogu. Nije uspjela. - A u kući ću, naravno - nastavi Adrienne - imati nove sagove i draperije. Mislim da ću srušiti zid između dva skučena prednja salona i pretvoriti ih u sobu za bilijar. To je daleko otmjenije. To će značiti da neko vrijeme uopće nećemo moći ugošćavati, ali to mi nije važno. Rekla bih da će naši susjedi razumjeti, a kad završimo, priredit ćemo gala dan da pokažemo sve što smo dodali. Kako će to biti krasno! - Zastala je i uživala u toj ideji, a zatim je još gotovo četvrt sata nastavila na isti način. Joanni je podrobno opisala svoje planove. ~ 57 ~

Mladoj je djevojci to bilo dosadno. Također ju je zapanjila opsežnost i narav tih planova, pa je malo što rekla. Silno joj je laknulo kad ih je njezina majka prekinula. Došla je s namjerom da opet započne ples. Gospođa Finley se topila oko nje, nesumnjivo razmišljajući o njezinim londonskim vezama. Joanna je iskoristila priliku za bijeg. Opazila je Constance i prišla joj, jedva čekajući da iznese barem dio ogorčenja što ga je osjećala. - Kakva grozna žena - tiho je rekla kad je stigla do Constance - malo je nedostajalo da joj to kažem. - Što? - sanjarski će Constance. Joanna je pogleda. Constance očito nije slušala. Kao da je gledala nešto u daljini, no kad je Joanna pogledala u tom smjeru, nije vidjela ništa neobično. - Zar nešto nije u redu, Constance? - upita. - Nije u redu? O, ne - djevojka odgovori tako naglašeno da Joanna nije znala što bi mislila. - Pa, doimaš se rastresenom. Constance se okrenula k njoj, ali ju zapravo nije vidjela. - Hvala ti, da - reče i polako se udalji. Joanna je namršteno gledala za njom, ali joj je u tom trenutku prišao Jack Townsend i zamolio da mu bude partnerica u sljedećem plesu. Dok su zauzimali položaje za ples, zaboravila je na Constance. Do ponoći, kad su gosti počeli odlaziti, bilo je još nekoliko plesova. Joanna je zadnji ples opet otplesala s Jonathanom Erlandom. On je veoma entuzijastično govorio o večeri. - Nikad se u Engleskoj nisam tako lijepo zabavljao - rekao je. - Vaša je majka najbolja domaćica. - Ah, ali morate je pokušati nadmašiti - našali se Joanna. - To mi nije ni nakraj pameti. Samo se nadam da ću joj uzvratiti gostoprimstvo i možda je malo zabaviti. Joanna rastreseno kimne. - Hoćete li opet izjahati sa mnom, gospođice Joanna? - nekako naglo reče njezin partner. - Veoma sam uživao u našem izletu prošli tjedan. - Ako želite - reče Joanna. - Možda bi gospođica, ovaj, Williston također išla s nama? Možemo se lijepo družiti. Joanna se više zainteresirala. - Ne znam jaše li Constance. Valjda jaše. - Pitat ćemo je. Ples je tada završio i majka je pozvala Joannu da se pozdravi s Grantovima. Dok su razgovarali, prišli su im Finleyi da se i oni oproste. Sir Rollin se pojavio s mjesta gdje je proveo drugi dio večeri, ma gdje to bilo. ~ 58 ~

Izgledao je gorko i cinično. Dok se Adrienne pozdravljala s njezinom majkom, Joanna je pogledala Petera. Nisu zajedno plesali i jedva su uopće razgovarali. To se činilo veoma čudnim. Od djetinjstva su bili nerazdvojni na svakom druženju u susjedstvu. Sad je provela savršeno ugodnu večer bez njega. Peter ju je gledao odozgo. - Žao mi je da nismo mogli više razgovarati - izlane. - Kanio sam. Joannu je iznenadila njegova smušenost. Petera je uvijek smatrala veoma uglađenim džentlmenom. No kraj sir Rollina Denbya doimao se poput dječaka. - Da - mirno je odgovorila. Impulzivno je ispružila ruku. Možda drugi put. Peter je kimnuo, ali je nervozno pogledao svoju ženu. Joanna je zurila. Kako je mogla vjerovati da je zaljubljena u njega? Adrienne se brzo oprostila, povukla Petera i izišla, dobacivši oštar pogled Joanni. Sir Rollin se naklonio nad rukom gospođe Rowntree, na njezino čuđenje, i potom se okrenuo Joanni. - Cime ste tako uzrujali Adrienne? - tiho upita. - Ja? Nasmiješio se. - Tako nedužna. Kladim se da oboje znamo. Mladi Peter nije vrijedan bitke, znate. - Pogledao ju je. - Da, mislim da znate. Rumenih obraza, Joanna izlane: - Kamo ste otišli? - Potom se ukorila zato što je zvučala budalasto. Denby uzdigne obrvu i opet se nasmiješi. - Nažalost, nisam bio uzoran gost, zar ne? Priznajem da sam izišao u vrt. - U vrt? - Da. Prepustio sam se mračnim mislima o svojim greškama. Djevojka se pomalo nesigurno nasmiješi. - Ne valjda? - Istina. Mračne su misli dobre za dušu, znate. - Mislila sam da je obrnuto. - Zacijelo ovisi o kojoj je duši riječ. Joanna je gledala njegovu visoku elegantnu figuru i nije znala bi li se nasmijala. Prije nego je odlučila, oprostio se i slijedio sestru iz kuće. - Kako je neobičan - Joanna reče sebi u bradu. Nije shvatila da je to glasno izgovorila dok nečiji glas nije rekao: - Svakako nastoji stvoriti taj dojam, bajronovska agonija. Joanna se okrenula i ugledala ironičan osmijeh Jonathana Erlanda. - Koliko sam shvatio, to neodoljivo privlači neke žene - dodao je. ~ 59 ~

Joanni se nije osobito sviđao način na koji ju je gledao dok je to govorio, pa je samo rekla: - Odlazite, gospodine Erland? Kimnuo je. - Da, ali ja... - Zastao je. - Da. Laku noć. - Laku noć. Pozdravio je i njezinu majku te izišao. Sad je ostala samo skupina oko gospodina Rowntreea. Joannina ih je majka sa smiješkom promatrala. - Oni će još satima razgovarati. Mi možemo u krevet, Joanna. Djevojka kimne. - Jesi li umorna? Joanna razmisli. - Ne - reče - nimalo. Njezina se majka nasmijala. - Pa, ja jesam. Hajde, idemo. - Rukom pod ruku popele su se stubama i zaputile se u svoje sobe.

~ 60 ~

Osam Joanna se idućega jutra nakon doručka vratila u svoju sobu i sjela kraj prozora, zamišljeno se zagledavši preko polja. Od sinoć je razmišljala o sebi, zbunjena vlastitim reakcijama. Uvijek joj se činilo da jako dobro razumije svoje osjećaje. No sad više nije bila sigurna. Je li moguće da je njezina majka ipak imala pravo? Zar zapravo nikad nije voljela Petera? Kad je sinoć nakon mnogo tjedana opet s njim razgovarala, zapanjila ju je vlastita relativna ravnodušnost. Nakon trenutka uzbuđenja i nelagode, gotovo ništa nije osjećala. Žalila je Petera i željela mu dobro, ali to je bilo sve. Ta ju je spoznaja dovela do druge, ne tako ugodne. Ako je po tom ozbiljnom pitanju tako pogriješila, može li vjerovati vlastitoj procjeni svojih drugih osjećaja? Mogućnost da zapravo ne poznaje sebe izazvala je veliku nelagodu u Joanni. Pokušala je o tome razgovarati sa Selinom kad ju je poslijepodne posjetila, ali mlađa je djevojka samo željela čuti pojedinosti o propuštenoj zabavi. - Sve mi ispričaj - zahtijevala je dok su sjedile u sjenici. - Moja majka nije opazila ništa važno, zamisli. Cijelu je večer provela u razgovoru s gospođom Townsend. Joanna joj je ispričala što se zbivalo i s kim je plesala. - Najprije sa sir Rollinom - uzdahne Selina. - Je li bio veoma elegantan? Joanna kimne. - Najmoderniji od svih nazočnih muškaraca. Druga djevojka sklopi ruke. - Povesti ples s najmodernijim od svih uzdahne. - Je li Jack Townsend stavio šal na točkice? - Kad je Joanna odmahnula glavom, Selina se nasmiješila. - Znala sam da će mu otac to zabraniti. Jack je tvrdio da je to posljednji krik mode, ali njegov otac kaže da izgleda kao konjušar. Znala sam da je neće nositi, ma što rekao. Joanna slegne ramenima. - Je li ona plesala? - mračno će Selina. Joanna kimne. Nije morala pitati na koga misli. - Nekoliko puta. Najprije s gospodinom Townsendom, a kasnije s gospodinom Erlandom i Jackom. Selina iskolači oči. - Je li bila veoma raskošna? Zacijelo se previše svečano odjenula i sigurno ne zna plesati dobro kao ti, Joanna. ~ 61 ~

Joanna je razmislila. - Odjenula je smaragdnu svilu s vrpcama. Možda malo previše ukrasa. No moram reći da jako dobro pleše. Selina slegne ramenima. - Sigurna sam da si ti bila mnogo ljepša u žutome. Kako je to lijepa haljina. Željela bih istu takvu. Pomislivši da žuto ne bi pristajalo njezinoj prijateljici svijetle kose, Joanna kimne. - Da, doista je lijepa. Sirota je Constance izabrala zelenu pa se pokunjila kad se i gospođa Finley pojavila u zelenom. Mada se meni njezina haljina činila ukusnijom - velikodušno doda. Selina podrugljivo reče: - Sirota Constance, stvarno. Joanna nije opazila otrov u njezinu glasu. - Znaš - nastavi - Constance je zapravo veoma draga. Počinje mi se sviđati. Danas idem na čaj u župni dvor. Već je gotovo četiri. Moram se pripremiti. Selina se narogušila. - Čaj u župnom dvoru? Ali mislila sam da ćemo zajedno popiti čaj. Možda ovdje u sjenici, kao nekada. - To bi bilo krasno, ali danas ne mogu - odgovori Joanna, još uvijek ništa ne opazivši. Selina ustane. - Pa, sigurno te ne želim zadržavati. Ne opterećuj se sa mnom. Odmah idem. Joanna ju je zapanjeno pogledala: - Zaboga, u čemu je problem, Selina? - Molim te, ne razmišljaj o tome - dramatično će djevojka. - Sigurna sam da moji osjećaji uopće nisu važni. Smetena, Joanna također ustane. - Jasno da jesu. Ali u čemu je problem? - Ako ti moje prijateljstvo tako malo znači da to sama ne vidiš ustvrdi Selina - onda se više nema što reći. - Okrenula se da ode. - Ja ću otići. - Nećeš otići - reče Joanna, pomalo se naljutivši na prijateljicu. - Sjest ćeš i reći mi što ne valja. - Zauzeta si. Moraš izići. - Tek za pola sata. Dođi sjesti. Selina nevoljko sjedne na sam rub sjedala. - Pa, sigurno se ne želim uplitati u tvoja druga, važnija prijateljstva - razdražljivo reče. - Kakva druga prijateljstva? Govoriš besmislice, Selina. - Zar? - uzvikne Selina. - Ako želiš moje prijateljstvo zamijeniti onim Constance Williston, valjda bih se trebala tiho povući i više te nikad ne gnjaviti? - Opet je ustala. - Pa, hoću. ~ 62 ~

Joanna je zurila u nju. - Selina, ovdje nitko nikoga ne zamjenjuje. Zar se ovako ponašaš zato što sam rekla da mi se Constance sviđa? Budi razumna. Selina brizne u plač. Zapanjena i preneražena, Joanna joj priđe. - Selina! Ti si moja najbolja prijateljica i to si uvijek bila. U to nema nikakve sumnje. Molim te, ne plači. Selina proguta jecaj. - Onda n-nećeš ići? - Neću ići? Misliš na čaj? Naravno da hoću. Selina... No mlađa je djevojka iznova briznula u plač i potrčala iz vrta. Joanna je zbunjeno gledala za njom. Činjenica da joj Constance postaje simpatična nema nikakve veze sa Selinom. Što je njoj? Dok je razmišljala o incidentu, Joanna se počela ljutiti. Selina se doista budalasto ponaša. Zacijelo će to i sama shvatiti prije nego stigne kući i sutra će sve biti u redu. Slegnula je ramenima i zaputila se u kuću da se preodjene. Odjevena u prugastu haljinu od muslina i sa slamnatim šeširom, Joanna je odmah iza četiri i trideset stigla u župni dvor. Constance ju je dočekala na vratima i činilo se da joj je veoma drago što je vidi. Gospođa Williston čekala ih je u salonu. Uskoro su im se pridružili ostali članovi obitelji, uključujući četvero djece koja još nisu na školovanju. Constanceini su roditelji ljubazno primili Joannu. Velečasni Williston raspitivao se o njezinu ocu, a gospođa Williston prijazno je čavrljala o Londonu i vjerojatnosti da će se sljedeće sezone vidjeti u gradu. No kad su popili čaj i Constance je pozvala Joannu u svoju sobu gdje će moći nasamo razgovarati, rado je pristala. - Nije li zabava bila divna? - uzviknula je Constance čim su stigle u njezinu sobu. - Mislim da se nikad nisam tako zabavljala. Malo iznenađena njezinim ushićenim tonom, Joanna kimne. Nešto na njezinu licu kao da je zaustavilo Constance. - Zar se ti nisi dobro provela? - upita. - O, da - reče Joanna - naravno. - Da - uzdahne Constance. - Nikad to neću zaboraviti. Joanna je sad već bila posve zbunjena i prilično zaintrigirana. Constance je smatrala veoma rezerviranom, možda čak prilično hladnom djevojkom, ali sad je govorila nevjerojatno vatreno. Joanna se pitala što je tome razlog. - Što ti se najviše sviđalo? - upita u pokušaju da bude suptilna. - O, plesanje - bez oklijevanja odgovori Constance - i razgovori i, oh, sve. - Plave su joj oči blistale. ~ 63 ~

- Moja se majka posebno potrudila oko večere - reče Joanna. - Je li ti prijala? - O, da! - Što ti je bilo najbolje? - O, pa, ovaj... - Constance je izgledala zbunjeno i tada se glasno nasmijala. - O, Joanna, tako sam se divno zabavljala da se čak ne sjećam što sam jela. Ali sve je bilo izvrsno. Joanna je zapanjeno promatrala svoju novu prijateljicu jer se ona sjećala da je Constance otišla na večeru s Geraldom. Da je Joanna morala jesti u društvu svoga brata, dosada bi je natjerala da svu pozornost obrati hrani. Zapravo, još zadrhti kad se sjeti da je nasamo večerala s Geraldom kad su putovali k teti. Cijelo je vrijeme pričao o nekom drevnom Grku i mada je imala jedva deset godina, još može nabrojiti sve što je jela. Nadam se da te Gerald nije zamarao pričanjem o svojim istraživanjima oprezno reče. - Zamarao? - uzvikne Constance. - Ni slučajno. Uvijek mogu slušati o tome. Jesi li znala, Joanna, da Aristofanove komedije sadrže mnoge odjeke Eshila? To je mali detalj, svakako, ali čovjek ga ne bi uočio ako čita prijevode. Gerald kaže... - Ušutjela je, porumenjela i dodala: - No rekla bih da to tebe ne zanima. Oprosti. Joanna je nesvjesno otvorila usta i ostala bez riječi kad je navrlo nekoliko zapanjujućih ideja. Iznenađujuće je i to da je Constance istinski zainteresirana za ono što bi ona bez oklijevanja proglasila najdosadnijom temom. No počela je shvaćati nešto još nevjerojatnije. Doista se činilo da je Constance više nego zainteresirana za njezina brata Geralda! Posve je nova pomisao da se on može sviđati bilo kojoj djevojci, ali da se sviđa vitkoj superiornoj Constance Williston posve je nepojmljivo. Constance se nervozno meškoljila pod Joanninim pogledom. - Mene je, ovaj, uvijek zanimala klasična književnost - posramljeno promrmlja. Joanna se pribrala. Počela je govoriti, ali je odlučila da neće izazivati dodatnu djevojčinu nelagodu ponovnim spominjanjem Geralda. Možda se ne poznaju dovoljno dobro za tu vrstu povjeravanja. Ali kasnije... Joanna se nasmiješila. - Zar doista? - upita oprezno neutralnim glasom. - Priznajem da sam ja veoma glupa po tom pitanju. Više volim romane, mada znam da su manje vrijedni. Constance kao da je laknulo te je brzo rekla da i ona voli čitati romane. Živahno su raspravljale o knjizi koja se objema svidjela i nelagode je nestalo. ~ 64 ~

Kad je uslijedila stanka, Joanna je promijenila temu i ispričala Constance o pikniku koji se planira u opatiji. - Gospodin Erland odlučio je organizirati streličarstvo i igre - rekla je - i ručak će biti grandiozan. Nasmijala se. - Osim, naravno, ako stara gospođa Smith ne stvori takvu zbrku da sve propadne. Kaže da je već sad bijesna zbog te ideje. Constance se nasmiješila. - Mislim da se sjećam gospođe Smith. Nije li bila domaćica staroga gospodina Erlanda? - Da. Sad izluđuje novoga gospodina Erlanda, kako on kaže. Ponovila je Constance neke priče što ih je od njega čula. Djevojka se počela smijati. - Stvarno je bacila tavu na pekarova momka? Ne zadirkuješ me? Joanna odmahne glavom. - Pekar se zakleo da joj više neće nositi kruh. Jedan od slugu mora ga donijeti iz sela. Constance se opet nasmijala. - Što će gospodin Erland napraviti? - Želi je poslati u mirovinu i naći novu domaćicu, jasno, ali kaže da joj se boji to reći. Zajedno su se smijale. - Sviđa mi se Jonathan Erland - tada reče Constance. - Odnosno, sviđa mi se ono malo što sam vidjela. Zacijelo je veoma razuman, dobar čovjek. - O, da. - Joanna slegne ramenima. - Šteta da je tako velik dio života proveo u kolonijama. Constance uzdigne obrve. - Zašto? - Pa, nikad nije bio u Londonu, a rekla bih da ima barem dvadeset pet godina. Nije imao priliku kultivirati se ili usvojiti manire otmjena čovjeka. Druga je djevojka razmislila o tome. - Valjda imaš pravo. No što se mene tiče, njegovo je ponašanje sasvim prihvatljivo. Mnogi takozvani otmjeni ljudi mogli bi nešto naučiti iz njegova obzira prema drugima. Sad je Joanna izgledala upitno. - Stvarno - zamišljeno nastavi Constance - mislim da mi se više sviđa manjak uglađenosti što ga vidim kod gospodina Erlanda. Priznajem da nemam povjerenja u muškarca, ili bilo koju osobu, koja katkad ne pokazuje malo nesigurnosti. To je obično znak nepodnošljive umišljenosti ili posvemašnje gluposti. Joanna trepne. - Nema živog stvorenja koje katkad ne muči nelagoda ili nespretnost - sigurnije nastavi Constance. - Licemjerno je pretvarati se da nije tako, zar ne? Osjećajući da tome nije sasvim dorasla, Joanna kimne. Ono što je Constance rekla zvučalo je istinito. Međutim, nije se s time slagala ako to znači da se nekome više mora sviđati nemarni gospodin Erland od ~ 65 ~

londonskoga kicoša. No Joanna svoje osjećaje nije znala formulirati tako lako kao Constance. Promijenila je temu. - Znaš li da gospođa Finley kani angažirati pustinjaka? Constance se izgubila u mislima, ali ju je ovo naglo vratilo u stvarnost. - Što? - s nevjericom upita. Joanna kimne. - Zeli izgraditi umjetnu spilju i naći starca koji će ondje glumiti pustinjaka. Druga je djevojka trenutak tupo zurila, a zatim je prasnula u smijeh. Nikad u životu nisam čula ništa apsurdnije - jedva je izustila. Po tom su pitanju imale isto mišljenje pa su provele ugodnih pola sata raspravljajući o planovima bračnoga para Finley o uređenju imanja i njihovim očitim nedostacima. Joanna se opet zabavljala. Već je bilo gotovo šest, vrijeme da se Joanna vrati kući. To je rekla i, premda je Constance protestirala, uskoro su stajale u predvorju gdje je Joanna vezivala šeširić. Na odlasku je ispružila ruku i rekla: - Mnogo ti hvala što si me pozvala. Doista sam se sjajno provela. - O, i ja - odgovori Constance. - Nadam se da ćemo to uskoro ponoviti, i često. - Na licu su joj se jasno vidjele iskrene emocije. - I ja se nadam - reče Joanna, ponovno polaskana djevojčinim zanimanjem. Čak i ako je to dijelom zbog onoga što Constance osjeća za Geralda, u što je Joanna sad čvrsto vjerovala, vidjela je da to nije jedini razlog. Doista se čini da je Constance draga, i zacijelo je prilično usamljena. - Uskoro možemo opet u šetnju - reče. - O, da - složi se Constance i dvije su se djevojke zadovoljno oprostile.

~ 66 ~

Devet Joanni su brzo prošla dva tjedna do piknika Jonathana Erlanda. Bila je posve zauzeta smirivanjem Seline i razvijanjem prijateljstva s Constance Williston. Duge tople srpanjske dane ispunjavale su šetnje, čajevi i povjerljivi razgovori. Često je viđala i Erlanda pa je znala sve pojedinosti njegova plana. Opet su izjahali, ovoga puta bez sir Rollina, i nikad nije znala kad će se pojaviti u njezinoj kući. Pozivao ga je njezin otac da razgovaraju o planovima za iskopavanje, ili je dolazio majku pitati savjet o nekoj krizi u kućanstvu. Polako su razvili ležeran prijateljski odnos. Malo su viđali Finleyeve. Joanna je srela sir Rollina kad se jednog popodneva vraćala od Seline. Jahao je poljima na svojemu vrancu i zaustavio se da je kratko pozdravi. No činilo se da je zbog nečega uzrujan pa je brzo odjahao dalje. Finleyevi su ostajali kod kuće, prema glasinama, posve zaokupljeni renoviranjem. Kad se nije pričalo o predstojećoj zabavi u opatiji Erland, odakle godinama nisu stizale pozivnice, tema su bile čudesne promjene u rezidenciji Finleyevih. Počela je Adrienneina potraga za pustinjakom, s katastrofalnim posljedicama kad su se obratili starom gospodinu Jenkinsu. Maleni se društveni krug beskrajno zabavljao promatrajući njezine neuspjehe. Georgiana Grant tvrdila je da je to dobro kao predstava. Svi su jedva čekali da vide Adrienne na pikniku i možda saznaju nešto više o njezinim planovima. Dan što ga je Erland izabrao svanuo je svjež i vedar. Gosti su pozvani u dva i obitelj Rowntree se petnaest minuta nakon punog sata vozila kočijom u opatiju. Gospodin Rowntree izgledao je nestrpljivo. Samo ga je obećanje da bi mogao lutati ruševinama i planirati sljedeći korak svojega projekta izvuklo iz radne sobe. Njegova je žena sjedila kraj njega u kočiji, mrmljala umirujuće odgovore na njegove prigovore i smiješila se kćeri i sinu koji su joj sjedili sučelice. Svježa i dražesna u bijelom muslinu s plavim vrpcama i sa slamnatim šeširićem, Joanna joj je uzvratila smiješak. Iskosa je pogledala starijega brata da vidi shvaća li on šalu. Naravno, on nije obraćao pozornost, već je naslonio bradu na šaku i zurio kroz prozor. Lagano odmahnuvši glavom, Joanna se okrenula i gledala van na drugoj strani. Nikad neće razumjeti Geralda. Očekivala je da će odbiti poziv na piknik, ali to nije ni pokušao. Zapravo, ovog ih ljeta posjećuje daleko više nego inače, pa se pitala nije li mu učenje konačno dosadilo. Kad su ušli kroz kapiju opatije, Joanna se nagnula van da vidi tko je stigao prije njih. Odmah je opazila da je netko obrezao stabla uz kolni ~ 67 ~

prilaz i park je izgledao urednije nego prijašnjih godina. Vidjela je da se obitelj Townsend iskrcava iz kočije pred kućom, a drugo se vozilo upravo približavalo konjušnici. Dakle, nisu prvi stigli. Jonathan Erland ih je dočekao kad su se zaustavili pred ulaznim vratima. Najprije je pomogao majci da siđe, a potom Joanni. Kad su se i muškarci iskrcali, pokazao je kuću. - Mislim da je lakše proći predvorjem reče. Ušli su, ali tu su se promjene manje vidjele. Dugi hodnik od ulaza do knjižnice u stražnjem dijelu kuće možda je bio malo čišći. Kad su stigli do knjižnice, Joanna je pomislila da izgleda udobnije i korištenije nego ranije. No opatija je ostala mračna tmurna kuća, puna starinskog namještaja i prašine. Međutim, kad su kroz francuska vrata izišli na terasu, taj je dojam nestao. Joanna je zadovoljno uzviknula. Na popločanoj je terasi pripremljen ručak, s naokolo razmještenim stolovima i jelima složenim na širokoj ogradi. Nekoliko mladih ljudi iz sela čekalo je da počne posluživati goste. Odande se pružao lijepi pogled na ruševine stare opatije koje su se pružale niz blagu nizbrdicu iza kuće. Na lijevoj je strani pripremljen teren za streličarstvo i druge igre. Na desnoj, kraj ukrasnog jezerca, podignuta je tenda za one kojima je prevruće na suncu. Te su pogodnosti zasjenile zapuštene cvjetne gredice, razbijenu fontanu, pa čak i slabašan vonj plijesni iz kuće. Joanna se okrenula i vidjela da joj se Erland smiješi. - Odobravate? upita. - O, da, svakako. Nisam očekivala da će biti tako lijepo. Pogledao je naokolo. - Pa, možda nije lijepo, ali je golemo poboljšanje. - Čuo je da dolazi još jedna kočija i dodao: - Ispričavam se. Vratio se u kuću. Joanna je krenula u razgledavanje. Stolove su očito uzeli iz raznih dijelova kuće, ali ih je Erland dao prekriti bijelim stolnjacima i ukrasiti buketićima cvijeća. Ispod tende, u ugodnoj hladovini, bilo je nekoliko stolica. Baš je gledala u jezerce, nastojeći vidjeti dno kroz mutnu vodu, kad joj je žurno prišla Selina. - Nije li divno? - uzviknula je dok joj je uzbuđenje plamsalo u svijetloplavim očima. Selina je bila u ekstazi otkako je majka popustila njezinim molbama da joj dopusti doći na ovu zabavu. - Nije li sve savršeno? Jesi li vidjela mete? I žetone za igre? Jedva mogu vjerovati da sam ovdje! Joanna se nasmiješeno složila i dvije su djevojke opet krenule u obilazak da Selina sve vidi izbliza. Zatim su se vratile na terasu gdje je ~ 68 ~

domaćin pozivao na ručak. Stigli su Willistoni, tri druge obitelji iz susjedstva i nekoliko mladih ljudi s Oxforda. Samo Finleyevi nisu došli, ali su zvukovi iz predvorja najavili i njihov dolazak. Erland je svoje goste raspoređivao za stolove. Joanna se našla za stolom s Jackom Townsendom, Constance i Geraldom, što sama zacijelo ne bi izabrala. Dok ju je vodio za stol, Erland se tiho ispričao. - Smjestio bih vas za svoj stol, ali moram biti uljudan prema starijim damama. Hoćete li kasnije prošetati sa mnom? - Nakon što ste me smjestili s mojim dosadnim bratom? - našalila se. - Ne bih rekla. Nasmijao se. - Ne, ne, to mi ne smijete zamjeriti. Sjetite se da u ovome uopće nemam iskustva. - Pa, vidjet ću. Nasmiješeno se udaljio. Ručak je bio izvrstan. Bilo je hladnog mesa i sira, svježega kruha i maslaca, ukiseljenog povrća i priloga. Damama i gospodi ponuđene su čaše limunade i vrčevi piva. Za desert, ponuđene su sočne, svježe narezane breskve u slatkom soku, te raznovrsni kolači. Erland je dobio mnogo komplimenata na koje je dobrodušno odgovarao. Joanna je uživala u obroku, ali ne i u razgovoru za stolom. Jack Townsend gotovo je cijelo vrijeme pričao o konju kojeg je kupio, a Gerald je neku dosadnu pjesmu objašnjavao Constance koja je stalno izgledala ushićeno, poprilično iznerviravši Joannu. Bilo joj je veoma drago kad je stigao desert pa se mogla radovati ustajanju od stola i razgovoru s nekim drugim. Upravo je pojela breskve kad ju je oštar uzvik straga naveo da se okrene. Selina je stajala i ubrusom uzalud brisala veliku ljepljivu mrlju na svojoj ružičastoj haljini. - Zaboga! Zaboga! - bespomoćno je uzdisala. Gospođa Grant je ustala i prišla kćeri. - Prolila sam, sve sam prolila po novoj haljini. - Selina reče majci i brizne u plač. Gospođa Grant ju je obujmila oko ramena i povela u kuću. Joanna je lagano porumenjela, suosjećajući s prijateljicom, osobito kad je opazila da je sir Rollin Denby razmijenio osmijeh sa sestrom. - O, jadna Selina - izusti Constance. Pitajući se treba li ići i pokušati pomoći da se haljina očisti, Joanna je nesigurno ustala. Možda bi Selina radije ostala sa svojom majkom? Prije nego je odlučila, prišao joj je sir Rollin. - Zar ste i vi završili, gospođice Rowntree? - upita. - Nezgoda mlade dame kao da je službeno označila završetak ručka. Želite li malo ~ 69 ~

prošetati? Siguran sam da mi možete sve ovo objasniti. - Zamahnuo je prema parku. - Ja... kanila sam otići do Seline - promrmlja Joanna. Sjetila se njegova podrugljiva osmijeha na račun prijateljice. - Siguran sam da ona to ne bi željela - mirno će čovjek. - U takvim trenucima čovjek ne želi publiku, znate. - Pa... - Stvarno. - Ponudio joj je ruku. Joanna nije znala kako ga odbiti, pa ju je prihvatila. Sišli su niz tri stube s terase na tratinu. - Ovo mjesto svakako iziskuje opsežne popravke - primijetio je sir Rollin kad su prošli kraj razbijene fontane i neurednih cvjetnih gredica. Vrtovi godinama nisu propisno uređivani. Joanna kimne. - Gospodin Thomas Erland sve je zanemario. - Adrienne je u zanosu. - Okrenuo se i vidio da njegova sestra živahno razgovara s Jonathanom Erlandom. Jednu je ruku spustila na njegovu podlakticu dok je nešto naglašavala. - Rekao bih da sirotom Erlandu govori što treba napraviti da se ovo mjesto dovede u red, sve u skladu s Reptonom i najnovijom modom, naravno. Njegov je podrugljiv ton bio tako očit da Joanna nije znala kako odgovoriti. - Vaša sestra unosi mnoge promjene u svoj novi dom - na koncu reče. Sir Rollin je zabacio glavu i glasno se nasmijao. - Veoma blago rečeno, gospođice Rowntree. Moja je sestra posve poludjela po tom pitanju. Nema tako bizarne novotarije koju ona ne želi. Da nema buke i radnika koji se neprestano motaju po kući, silno bi me zabavljale Adrienneine ludorije. Uslijedila je stanka dok je Joanna tražila prikladan odgovor. - Naša vam malena zajednica zacijelo djeluje veoma dosadno nakon Londona na koncu reče. - Točno pogađate. - Sir Rollin se opet oštro nasmijao. - Smatrajte se sretnom, gospođice Rowntree, zato što ste tako malo putovali. To vam dopušta da budete zadovoljni. - Kraj usta su mu se pojavile duboke bore i kad ga je pogledala, Joanna se na trenutak gotovo prestrašila. Tada se opet nasmijao. - Ali gdje mi je pristojnost? - podrugljivo reče. - Vjerujem da sam trebao reći da nijedna zajednica u kojoj ima tako šarmantnoga društva ne može biti dosadna. Što je ono, gospođice Rowntree? Gledajući kamo je pokazao, Joanna s olakšanjem odgovori: - Stari samostan. - Zbunjivalo ju je čovjekovo ponašanje. No potom je nastavio s neutralnim pitanjima o ruševinama oko njih pa se postupno opustila. ~ 70 ~

Tada su naišli na njezina oca i skupinu gostiju koji su stajali kraj nedavno iskopane rupe. - Ovdje se vidi temelj zida - govorio je njezin otac. - Temelji su od kamena, a ovdje su uklesana tri križa. - Rukom je prešao po njima. Joanna je porumenjela kad je vidjela da mu je kaputić neuredan i jedan rukav prljav. - Poučno - promrmljao je sir Rollin dok ju je vodio dalje. - Kakva predanost. Jače je porumenjela. Kad su opet stigli do terase, Selina se vratila i Joanna joj je prišla da je utješi. Selina je bila veoma posramljena i potištena. Kao da je čvrsto odlučila ostatak poslijepodneva ostati uz majku. Joanna je neko vrijeme sjedila s njima, a zatim otišla razgovarati s drugim gostima. Dok je hodala preko terase, vidjela je da Constance šeće s Geraldom i nasmiješila se. Bili su tako zaokupljeni razgovorom da zacijelo nisu bili svjesni nikoga drugoga. Njezina je majka sjedila ispod tende sa starijim damama. Sir Rollin se pridružio Jacku Townsendu, Finleyima i ostalim mladim ljudima na drugom kraju terase. Nakon kratkog oklijevanja, Joanna se zaputila onamo. Jonathan Erland ih je sve nagovarao neka se okušaju u streličarstvu. Nagovorio je Jacka koji je zdušno podržavao njegova nastojanja. No činilo se da nitko od ostalih neće pristati. Adrienne je govorila: - O, gospodine Erland, bojim se da ćete mene morati ispričati. Uopće nisam vješta u igrama. No njezin brat reče: - Draga moja Adrienne, kako to možeš reći? Znaš da izvrsno gađaš. - Cinično se nasmiješio kad ga je mrko pogledala. - Sjajno - uzvikne Jak Townsend. - Morate povesti, gospo, mada tvrdim da će vam Sophie biti konkurencija. - Sophie je dražesno porumenjela kad je nastavio: - Dođite, podržat ću je u nadmetanju s vama. - Ah, oklada - promrmlja sir Rollin. - Dođite - ponovi Jack i nezainteresiranu skupinu povede prema metama. Joanna se trenutak zadržala, gledajući kako silaze stubama i počinju proučavati opremu. - Ne sviđa vam se taj sport? - upita Jonathan Erland iza nje. Joanna slegne ramenima. - Nije toliko riječ o tome da... - Već o društvu - dovršio je umjesto nje. - Razumijem vaš stav. Iskrivio je lice dok je gledao za ostalima. - Trebao sam pustiti da se svi sami snalaze, ali zacijelo i dalje moram glumiti domaćina. - Počeo se udaljavati. - Vi ne morate onamo ako vam se ne sviđa. ~ 71 ~

- O, pa... - Počela je Joanna, ali ju je prekinuo tresak iz kuće. - Nebesa, što je to bilo? - uzvikne. - Ne znam. - Erland se zaputio do francuskih vrata knjižnice. Joanna ga je znatiželjno slijedila. Činilo se da drugi gosti nisu čuli buku. Kad je ušla u sobu, zapanjeno je vidjela da iza pisaćeg stola stoji njezin brat Frederick. Skrušeno je gledao veliku knjigu koja je očito maločas pala na pod. - Frederick, što radiš ovdje? - uzvikne djevojka. - Nisi pozvan. - Ha - odbrusi Frederick. Istodobno je izgledao prkosno i posramljeno. Joanna je opazila da je izvučeno nekoliko ladica stola čija je površina bila veoma neuredna. - Što si radio? - užasnuto upita. - Ništa - neuvjerljivo odgovori Frederick. Zgužvao je papir što ga je držao u ruci. - Nije mi jasno zašto su pozvani svi osim mene. Došao sam vidjeti zabavu. No znam kad nisam poželjan. - Okrenuo se prema vratima, ali zapeo je nogom o knjigu i tresnuo na sag. Iz ruke mu je ispao papir i spustio se pred Joannu. Brzo se sagnula da ga podigne. - Jesi li dobro? - upita Erland, priđe dječaku i pomogne mu da sjedne. - Da - mrzovoljno će Frederick. Oslonio je bradu na šaku i s gnušanjem uzdahnuo. - Da barem nisam bio tako trapav i srušio onu knjigu - promrmlja. - Što je ovo? - uzvikne Erland sagnuvši se nad stolom. - Izgleda kao tajna ladica. Frederick opet uzdahne. - Opruga pokreće ploču. - Pogledao je dolje, razdraženo odmahnuo glavom i počeo udarati nogu stola. Joanna je oštro uzviknula i Erland ju je pogledao. - Ovo je vaše - reče i pruži mu papir. - Od vašega strica. Dok joj je prilazio da ga uzme, Frederick izlane: - Nije pošteno. Ja sam ga našao! Zašto bih ga se morao odreći? On ga nikad nije tražio. - O, šuti, Frederick - oštro će Joanna. - Odmah ću pozvati mamu pa ćemo vidjeti što će ona reći o tvojem dolasku ovamo. - Opet je pogledala Erlanda koji je čitao i sve se više čudio. Pročitao je i pogledao Joannu, odmahnuvši glavom. - Ovo je nevjerojatno - reče. Joanna kimne. Ona je također pročitala. ~ 72 ~

- Pa, mislim da bi polovica blaga trebala pripasti meni - dometne Frederick. - Na kraju krajeva, ja sam našao trag. - Joanna ga je mrko pogledala pa je ušutio. Erland je još bio zbunjen. - Stričev rukopis - reče zureći u papir. - To ne osporavam, ali je zasigurno riječ o nekakvoj šali. Nije moguće da je tako mislio. - Bio je čudan starac - primijeti Joanna. Erland se mrštio. - Da, ali ostaviti svoje bogatstvo, ako takvo nešto doista postoji, na ovaj način? - Opet je pogledao pismo i glasno ga pročitao: Dakle, nećače, napokon si našao pismo? Pitam se koliko ti je trebalo da otkriješ ladicu? Jesi li još mladd? Ili si star kao ja sada? To bi bilo zabavno. Rado bih to vidio. Ali neću, naravno. Znaš da sam kod tebe uvijek poticao poduzetnost. Čovjek bi trebao biti sposoban sam se snaći u životu, bez pomoći svojih starijih, kao ja. Prilično si uspio u životu i nemam ništa protiv da ti naslijediš opatiju. Bit ćeš bolji no što bi bio onaj moj nevrijedni sin. Ali ostavljam ti još jedan test. Imat ćeš mjesto, ali ne i novac, osim ako ga sam ne pronađeš. Ovdje je, vjeruj mi. Više no što si ikad zamišljao, rekao bih. Ali neću ti previše olakšati. Naći ćeš ga ako se sjetiš svojih obiteljskih tradicija. Inače neka ostane gdje jest dok ga ne nade netko drugi. Erland trepne. - Je li moguće da je bio lud? - Nema sumnje - odgovori glas s vrata, svi su se okrenuli i na pragu ugledali sir Rollina Denbya. - Ispričavam se - doda. - Ne podnosim streličarstvo. Zavladala je tišina. Na koncu Frederick izlane: - Što to znači, »tradicija«, znate li? Gorljivo se nagnuo naprijed. No Erland je odmahnuo glavom. - Nemam pojma. - Namrštio se. Zapravo, uvjeren sam da su ovo besmislice, neslana šala moga strica. - Pa, bio je veliki škrtac - nesigurno će Joanna. Erland se mrštio dok je prstom lupkao po pismu. - Isplati se tražiti bogatstvo - zamišljeno doda sir Rollin. Opet su ga svi pogledali. - Ah, ispričajte me. Bojim se da smetam. - Lagano se naklonio i izišao. Erland je gledao kako hoda tratinom. - Što ćete napraviti? - upita Frederick. - Stvarno nemam ideju - odgovori Erland. - Zacijelo ništa. ~ 73 ~

Frederick puhne kroz nos. - Dakle, to je najgluplje što sam ikad čuo. Morate ga tražiti. Zar ne želite blago? Ja ću vam pomoći. Erland je trenutak promatrao Joannu koja se mrštila na brata. - O, želio bih bogatstvo - reče - itekako. - Pa, onda ga moramo tražiti. - Frederick ustane i priđe Erlandu. Opet zaviri u pismo. - Imate li neke poznate obiteljske tradicije? - Što? - Erland se zagleda u Frederickovo tjeme. - Tradicije? Razmislio je. - Nijedna mi ne pada na pamet. - Ali nešto mora biti. Zašto bi to inače napisao? Erland kimne. - Da, to je istina. Moj stric nije običavao govoriti besmislice. Možda to ipak nešto znači. - Naravno da znači - prezirno uzvikne dječak. - Moram razmisliti o tome. - Jonathanove su oči počele svjetlucati. - Tako mi svega, trebali biste, i ja ću vam pomoći. - Frederick je pogledom preletio police iznad njih. - Možda će pomoći neke od ovih starih knjiga. - Frederick, ovog časa ideš sa mnom k mami - prekine ga Joanna, ljutita na bratovu ležernost nakon njegova neoprostivog ponašanja. - To jest, nakon što se gospodinu Erlandu ispričaš zbog provaljivanja u njegov stol. Brat je blenuo u nju. - Da se ispričam zato što sam našao trag do blaga? Ne budi blesava, Joanna. Erland se nasmijao. - Ima pravo. - Kako ga možete ohrabrivati? Raširio je ruke. - Čini se da mi treba pomoć. - Vrhunski! - uzvikne Frederick. - Ali znaš - doda Erland - mislim da je bolje da što manje ljudi zna za ovo. Velika je šteta da je naišao sir Rollin. Zamolit ću ga da šuti. - Ta ga misao nije osobito usrećila. - I ako nemate ništa protiv, isto ću zamoliti vas dvoje. - Ja neću reći - odlučno će Frederick - časna riječ. - Ali Joanna hoće. Cure uvijek brbljaju. Joanna se podbočila. - Ma je li? Pa, znam čuvati tajnu kao i svi ostali, ali to me neće spriječiti da te odvedem mami. - Zgrabila je brata za nadlakticu i povukla ga na terasu. Neko su se vrijeme čuli njegovi prigovori. Erland je još nekoliko minuta ostao u knjižnici, duboko zamišljen. Kad se na koncu vratio svojim gostima, pomno je promotrio prizor. Nije ~ 74 ~

se osobito iznenadio kad je vidio da se sir Rollin Denby pridružio skupini koja je slušala gospodina Rowntreea.

~ 75 ~

Deset Dan nakon piknika kod gospodina Erlanda ljudi su posjećivali jedni druge i komentirali događaj. Činilo se da cijelo susjedstvo ili prima posjete ili odlazi u posjet. Joannu i njezinu majku ujutro su posjetili Grantovi. Selinu je još mučila posramljenost zbog vlastite nespretnosti. Joanna je primila pisamce od Constance kojim ju je pozvala na čaj u župni dvor. No ta je zbivanja zasjenio popodnevni posjet sir Rollina Denbya i njegove sestre. Obitelj Rowntree malo je viđala Adrienne otkako je stigla. Nakon njezina prvog posjeta i njihove večernje zabave. uglavnom ih je ignorirala. Zato su se Joanna i njezina majka iznenadile kad ih je sluškinja obavijestila da su stigli Adrienne i njezin brat. - Samo gospođa Finley i sir Rollin? - upita gospođa Rowntree. - Peter nije s njima? - Samo njih dvoje, gospo. Gospođa Rowntree pogleda kćer, a ona slegne ramenima. - Pa, pošalji ih gore, Mary. - Sluškinja iziđe. - Pitam se što žele? - promrmlja gospođa Rowntree. To se nije razjasnilo kad su gosti ušli. Adrienne je krasno izgledala u jutarnjoj haljini od jantarne tkanine ukrašene pletenicom. Elegancija kompleta njezina brata bila je nenadmašna. No posjetitelji kao da nisu imali što reći. Adrienne je sjela kraj gospođe Rowntree i počelo bezvoljno čavrljati o pikniku. - Tako dražesno - lijeno je govorila. - I ona kuća! Sir Rollin se smjestio kraj Joanne, prebacio ruku duž naslona sofe i rekao: - Dakle, jeste li se oporavili od jučerašnjih uzbuđenja, gospođice Rowntree? - Uzbuđenja? Uzdigao je obrve. - Zar vi ne biste tako rekli? Priznajem da mene uzbuđuje otkrivanje traga do blaga. Joanna je pomalo zabrinuto pogledala majku. Poslušala je molbu Jonathana Erlanda i nikome nije spomenula otkriće. Sir Rollin se nasmiješio. - Ne slušaju. Bez brige, neću otkriti veliku tajnu. Njegov je glas bio tako podrugljiv da je Joanna porumenjela. Gospodin Erland želi da otkriće zasad ostane u tajnosti. ~ 76 ~

- Veoma mudro s njegove strane, nema sumnje. Zacijelo bi ga opsjedali lovci na blago kad bi se to pročulo. Što kani? Pitanje je oštro postavljeno, ali onako smućena, Joanna to nije opazila. - Ne znam. Teško je vjerovati da doista postoji zakopano blago. Tako je čudno. - Zar Erland misli da je zakopano? - brzo upita Denby. Joanna ga je iznenađeno pogledala. Nasmiješio se. - Vidite kako ta ideja čak i mene uzbuđuje. Doista je neodoljivo. Drago mi je da imam barem nekoga s kim o tome mogu razgovarati. - Zagledao se duboko u Joannine oči. Ushitila ju je pomisao da je sir Rollinova pouzdanica. Drhtavo mu se nasmiješila i oborila oči. Njegov ju je pogled smućivao. Okrenula se na drugu stranu i zbunjeno shvatila da Adrienne zuri u nju neprijateljskim očima. Joanna je opet brzo spustila pogled. - Draga gospođice Rowntree - hladnim i lomnim glasom reče Adrienne - upravo sam vašoj majci pričala o najnovijem dodatku našoj kući. Spilja je gotovo dovršena. - Je li? - upita Joanna. - Kako krasno. - Da, ali ljutim se na gospodina Erlanda. Pretekao me svojim piknikom. Kanila sam ga prirediti u našem parku kad radovi završe. - Pa, sigurno bi svi uživali u još jednome - reče djevojka. - Sjajno su se zabavili. Adrienne se hihotala. - Ponoviti zabavu. Nikako. - Adrienne kani zapanjiti društvo nekom novom poslasticom podrugljivo će sir Rollin. S mirnim je cinizmom susreo gnjevan sestrin pogled. - Doista doživljavamo društveni vrtlog - reče gospođa Rowntree. - Ne sjećam se tako aktivnoga ljeta u ovom kraju. Adrienne je to odlučila shvatiti kao kompliment sebi i njezino se lice smekšalo. - Vjerujem da se ljudi na selu mogu zabavljati gotovo jednako dobro kao u Londonu - velikodušno reče. - Ako se sve pravilno organizira, jasno. - U tome se oslanjamo na tebe, draga moja - primijeti sir Rollin, opet naljutivši sestru. Kako brat i sestra mogu tako razgovarati, pitala se Joanna. Gotovo se činilo da je sir Rollin podbada. A ona ga je strijeljala otrovnim pogledima. Nelagodno je pogledavala jedno pa drugo. Ona i Gerald možda se uvelike razlikuju, ali on joj se nikad ne bi tako obraćao. ~ 77 ~

- Jeste li opet jahali, gospođice Rowntree? - upita sir Rollin i prekine njezino razmišljanje. - Nekoliko dana nisam - odgovori Joanna. - Popodneva su prevruća. - Ali u srpnju treba jahati ujutro, naravno. Hoćete li mi ukazati čast i izjahati sa mnom, možda sutra ujutro? Jašem svaki dan, ali priznajem da mi je dosadno samome. - Oh. O, da. - Joanna je pogledala majku. Mada se gospođa Rowntree nije doimala zadovoljnom, ništa nije rekla. - Odlično. Svratit ću po vas oko deset. Joanna kimne. Svi su se okrenuli kad je Adrienne prigušeno uzviknula. - Umalo sam zaboravila - reče. - Imamo važan zadatak u Longtonu. Moramo ići. - Sir Rollin se osmjehne. Ispratile su goste do odmorišta i gledale kako silaze stubama. Gospođa Rowntree odmah se vratila u salon, ali Joannu je nešto zadržalo kraj vrata. Odozdo je čula dio razgovora. - Ne shvaćam zašto si danas želio doći ovamo - Adrienne reče bratu. Pogriješili smo, odavde nema nikakve prijetnje. I strašno je dosadno posjećivati te seljakuše. - Je li? - promrmlja džentlmen. - Jest, što neprestano govoriš. - Adrienne je govorila oštrim tonom. Nadam se da ne kaniš očijukati s tim suhoparnim djetetom, Rolline. Kao prvo, to neće valjati, a kao drugo, izludjela bi me njezina blizina. Kakva mala glupača! Trebao bi otići u Brighton. Gotovo si osigurao svoj položaj kod Susan Chudley i to bi trebao što prije zacementirati. Joanna nije čula što je sir Rollin odgovorio, ali se odgovor njegove sestre čuo čak s tratine. - Nećeš oženiti Susan? Sigurno si lud! Upozoravam te, Rolline, ako profućkaš taj imetak, ne možeš se oslanjati na mene. Katkad mislim da se želiš uništiti. Sir Rollinov je odgovor opet bio nerazumljiv. No Joanna je na vrijeme prišla prozoru u hodniku i vidjela da je Adrienne istrgnula ruku iz njegove i sama požurila do kočije. Sir Rollin se smijao dok ju je slijedio. Joanna je još razmišljala o tom incidentu kad je u četiri hodala do župnoga dvora. Nehotično je prisluškivanje pokrenulo bujicu novih misli, pa uopće nije žalila da ih je čula. Hoće li sir Rollin očijukati s njom? Zar zato ne želi otići u Brighton i gospođici Susan Chudley? Pomisao da bi joj veličanstveni sir Rollin Denby mogao udvarati izazvala je treperenje u Joanninim prsima. ~ 78 ~

Također ju je uznemirila pomisao da bi mogla predstavljati »prijetnju« za Adrienne. Sad je jasno da su Denbyevi znali za njezinu vezu s Peterom. Joanna je porumenjela kad je to pomislila. Tada je rumenila nestalo jer se sjetila kako je Adrienne o njoj govorila. Mala glupača, je li? Suhoparno dijete? Pokazat će toj groznoj ženi da ona nije takva. Možda će navesti njezina brata da se zaljubi u nju i zaboravi bogatu gospođicu Chudley. Joanna se zabavljala slikom sir Rollina opčinjenog njome. Na usnama joj je poigravao osmijeh. Te je misli prekinuo povik iza nje. Okrenula se i vidjela da joj se preko polja približava jahač. To je bio Peter i brzo je jahao. Uskoro se zaustavio kraj nje. - Zdravo, Joanna - zadihano reče. - Peter. - To je više bilo pitanje nego pozdrav. - Nadao sam se da ću te danas uhvatiti. Znam da često šećeš ovuda. Ranije nisam imao priliku. Joanna ga je namršteno gledala odozdo. Peter se smeo. - Možda to zvuči čudno. Neću pokušavati objasniti. U posljednje sam vrijeme bio, ovaj, zauzet. - Da, uza sve one radove u tvojoj kući - reče Joanna. Prvi put u životu osjećala se neugodno u Peterovu društvu i nadala se da će skrenuti razgovor na svakodnevne teme. No Peter samo reče: - Da. - Sjedio je na konju i gledao je odozgo. Joanna je prebacivala težinu s jedne noge na drugu. Nije znala što bi rekla. Peter, prijatelj iz njezina djetinjstva, odjednom se doimao gotovo kao stranac. Ipak, njegova ju je nazočnost dovodila u nepriliku kakvu nikad ne bi povezala s neznancem. Nelagodno ga je pogledala. Zašto ništa ne govori? Skupila je obrve. Peter je bio blijed i u njegovim se svijetloplavim očima nazirala potištenost. Raskuštrani plavi uvojci i nemarna jahaća odjeća uopće nisu bili svojstveni čovjeku koji je od svoje šesnaeste godine bio gizdelin ovoga područja. - Kamo ideš? - odjednom je izlanuo. - U župni dvor, na čaj. Kimnuo je. Tada je hitro sjahao i prebacio uzde preko ruke. - Otpratit ću te. Joanna se smutila. - Ne trebaš. To jest, nije daleko. Kasnim. Moram žuriti. Peter je gledao u tlo. - U redu. Neću te zadržavati. Ali moram razgovarati s tobom, Joanna. Na to nije imala što reći pa su krenuli jedno uz drugo. Peter je neko vrijeme šutio. Činilo se da ga muči ono što je želio reći. ~ 79 ~

Na koncu, kad su se približili župnom dvoru, reče: - Joanna, kanio sam ti pisati. Doista jesam. I znam da sam trebao, ali, pa, uz ovo i ono, nisam. Želio sam se ispričati zbog toga. Reći ti da mi je žao. - U redu je - promrmlja djevojka gledajući stazu. - Ne, nije. Znam da sam se ružno ponio. No sve se tako brzo događalo, znaš, i ja... pa, to nije važno. Žao mi je. Želio sam da to znaš. To sam ti pokušao reći na zabavi tvoje majke. - Joanna otvori usta, ali on odmahne glavom. - Ništa ne moraš reći. To je sve. Moram se vratiti. - Želim ti sreću, Peter - izlane Joanna. Kanio je uzjahati, ali se sad okrenuo. - Ti si divna osoba, Joanna. I ja tebi želim sreću. I nadam se da ti... nije važno. - Popeo se na konja. - Nisam tako umišljen da kažem da mi je žao što sam te povrijedio. Samo ponavljam da mi je žao. - Okrenuo je konja i odjahao. Joanna je krupnim očima zurila za njim. Peter je zvučao potišteno i, ne baš nesretno, ali zamišljeno. Ranije uopće nije bio takav. Što ga je učinilo toliko starijim, pitala se. Skrenuvši prema župnom dvoru, nastavila je razmišljati o razgovoru. Nije se baš uzrujala, ali se zamislila. Prošla je kraj vrtnih vrata Willistonovih pa se morala vratiti da uđe u vrt. Constance je ondje čitala. Ustala je čim je ugledala Joannu. - Zdravo. Stigla si točno na vrijeme. Upravo sam kanila ući. Joanna joj je rastreseno uzvratila pozdrav i dvije su djevojke ušle u kuću. Obitelj je upravo sjela uz čaj pa su im se pridružile kad je Joanna skinula šeširić. Živahno su razgovarali tijekom obroka. Mladi Willistoni uvijek imaju mnogo toga za reći. No Joanna je malo sudjelovala. Dvaput su morali ponoviti njoj upućenu primjedbu i često se isključivala iz razgovora. Kad su kasnije otišle na kat, Constance ju je otvoreno pitala: - U čemu je problem, Joanna? Mlađa ju je djevojka pogledala. Nije bila sigurna treba li ikome spomenuti Peterovu ispriku. - Kako to misliš? Constance slegne ramenima. - Ne želim zabadati nos i ne moraš mi reći. Ali vidim da te nešto muči. Otkako si stigla, jedva si riječ izustila. Joanna je trenutak razmišljala. Znala je da može vjerovati Constance. I godilo bi joj povjeriti se prijateljici koja ima razumijevanja. Sve joj je ispričala. ~ 80 ~

Constance se nije iznenadila. - Ono što je rekao bilo je veoma dolično. Zavrijedila si ispriku. Možda bi bolje postupio da ti je odmah pisao, ali nije, pa je ovo drugo najbolje rješenje. - Bilo je tako čudno - reče Joanna. - Vjerujem. - Constance je plaho pogleda. - Nadam se da nije bilo previše neugodno. Tvoji osjećaji prema Peteru... - Ušutjela je jer nije znala što bi rekla. Joanna je razumjela i kimnula. - U posljednje sam vrijeme mnogo razmišljala - reče. - Mislim da zapravo nikad nisam razumjela svoje osjećaje za njega. Uvijek smo bili zajedno, znaš, i svi su govorili da ćemo se vjenčati. Jednostavno sam uzela zdravo za gotovo da ga volim. Namrštila se. - I voljela sam ga. Ali počinjem shvaćati da to nije vrsta ljubavi kakvu osjećaš za muža. - Možda ti je bio kao brat - reče Constance. - Sjećam se da ste se uvijek zajedno igrali. - Da - složi se Joanna - valjda jest. Gerald nikad nije imao vremena za mene, a Frederick je bio tek beba. Možda mi je Peter više bio poput brata nego oni. - Nasmiješila se. - Čini se da sam bila veoma budalasta. U Peterovu mi je društvu bilo jako ugodno pa sam mislila da bi bilo jednako lijepo kad bih se za njega udala. No sad mislim da je brak posve drukčiji. Constance joj uzvrati smiješak. - Vjerujem da imaš pravo. Za to je potrebna posve drukčija vrsta muškarca. - Porumenjela je. - Ne mislim drukčija od Petera, već netko prema kome gajiš drukčije osjećaje. Odmahnula je glavom. - Sva sam se zbrkala. - Ne, razumijem što misliš. Dvije su se djevojke pogledale u oči i opet nasmiješile. - Pa - doda Joanna - sresti Petera nije bilo onako teško kako sam očekivala. Osjećam da sam proteklih tjedana mnogo naučila. Kao da sam godinama starija. Constance se nasmijala. - Kao da ti je praktički trideset. - Zar sam zvučala tako afektirano? - nasmijala se Joanna. - Ne trideset. Možda devetnaest. Ili čak dvadeset. Obje su se nasmijale. - No Peteru sad samo želim da bude sretan. Nadam se da jest. - Na Joanninu se licu vidjela sumnja. Constance je kimnula jer na to nije imala što reći. Joanna udahne. - Nemojmo više razmišljati o tome. Reci mi, je li ti bilo lijepo na pikniku gospodina Erlanda? Danas svi o tome govore. - Istina. Jutros su ovdje bili Townsendi. Lijepo sam se provela. A ti? ~ 81 ~

Joanna kimne. Pitala se treba li Constance reći za otkriće pisma o blagu, ali je zaključila da ne treba. Jonathanu Erlandu obećala je da nikome neće reći. - Silno sam uživala. Gerald me vodio kroz ruševine i pokazao mi što ondje rade. Fascinantno. - Constance se vragolasto nasmiješi. - Jesi li čula da je gospodin Templeton uzeo instrukcije za rukovanje lopatom? To je Joanni skrenulo misli. - Instrukcije? Constance nasmiješeno kimne. - Da. Angažirao je vrtlara da ga poučava. - Ne. To si izmislila da me zadirkuješ. Nije moguće. - Ali jest. I prema posljednjim izvještajima, dobro napreduje. Nada se da će se uskoro pridružiti iskopavanju. Joanna prasne u smijeh. - Gerald kaže da je poučno gledati kako se Templeton trudi na cvjetnim gredicama ispod svojih odaja. Prošli je utorak tako marljivo radio da je dobio žuljeve na rukama. Domaćica mu je morala staviti ljekovitu mast i zavoje. Joanna se presamiti od smijeha. - Rekao je da će prijeći na zidarsku žlicu kad svlada lopatu - dovrši Constance. - Prestani, prestani - dahne Joanna. - Znam da je sve to izmišljeno, ali dosta. - Nije izmišljeno - odbrusi Constance. - Gerald mi je sve ispričao. Vidio je vlastitim očima. - Smiješila se od uha do uha. - Sjajno me zabavljao opisom cvjetnih gredica. - Doista. - Joanna je pokušala zamisliti kako njezin ozbiljni brat priča takvu priču. - Voljela bih da Gerald i mene tako zabavlja. Kod kuće nikad ne priča smiješne priče. Constance lagano porumeni. - Pa, ali sigurno, to jest, možda ne shvaća... Joanna se osmjehne. - Možda mu društvo nije tako ugodno. Constanceini su se obrazi žarili. - O, ne mislim... - Pa, ja mislim. Očito je da se Geraldu sviđaš, Constance. Constance tjeskobno pogleda Joannu. - Misliš? Doista tako misliš? - Da. I to mi je veoma drago, mada ne shvaćam kako se Gerald ikome može sviđati. - Slegnula je ramenima. - Ali on je tako pametan, pun znanja, te usto i drag. Ne shvaćam kako... ~ 82 ~

- Dosta! - uzvikne Joanna. - Neka ostane na tome da mi je veoma drago. Constance opet porumeni, nasmiješi se i obori pogled. - Jasno, u tome nema ničega. Katkad mislim da mu se sviđam, ali nisam sigurna. Sve je upitno. - Pa, nikad nisam vidjela da je Gerald tako zainteresiran za nekoga. U posljednje nas vrijeme mnogo češće posjećuje, znaš. - Zar doista? Plaha gorljivost u Constanceinu glasu opet izmami Joannin smiješak. - Da. Ne brini, Constance, pomoći ću ti koliko god mogu. Rado bih te imala za sestru. Starijoj se djevojci ovlažiše oči. - Hvala ti. Ali nećeš napraviti ništa... - Bit ću izrazito diskretna. To ih je obje nasmijalo. - Kako je čudno - nastavi Joanna - tako razmišljati o Geraldu. Ne mogu zamisliti da se netko želi udati za nekoga poput njega. Constance se nasmiješi. - No već smo vidjele što se osjeća za braću, zar ne? Joanna se opet nasmijala. - Jesmo. Osjećaš li ti isto kad je riječ o tvojima? - Apsolutno. Oni su nemoguća stvorenja. - Prava je sreća da o njima ne moramo razmišljati - nasmijano će Joanna. - O, Constance, tako je zabavno s tobom razgovarati. Tjednima se nisam toliko smijala. Druga se djevojka prestane smiješiti. - Stvarno, Joanna, veoma mi je drago da u tebi imam prijateljicu. Kad sam se vratila sa školovanja... Zastane. Joanna lagano porumeni. Nije željela razmišljati o tome kako se ranije ponašala prema Constance. - Pa, samo sam jako sretna da smo prijateljice - žurno doda Constance. - I ja - složi se Joanna. Razmijenile su osmijehe. - Dođi - reče Constance - idemo malo sjediti u vrtu. Ondje je hladnije. - Dvije su djevojke sišle stubama, veoma zadovoljne svojim novim bliskim odnosom.

~ 83 ~

Jedanaest Sir Rollin je idućega jutra stigao točno u deset. Spremna za jahanje, Joanna je naglo udahnula kad joj je uzeo ruku da je pozdravi, sjetivši se razgovora što ga je dan ranije čula. Nakratko ga je pogledala u oči, a on joj se nasmiješio toplije nego ikad ranije. Trepnula je i oborila pogled. Doveli su njezinu kobilu i sir Rollin ju je podigao u sedlo. Njegov je konjušar krenuo za njima dok su kasali stazom ispred kuće. Sunce je grijalo, ali još nije bilo vruće i lišće hrastova treperilo je na povjetarcu. Krasan dan - reče Denby. - Doista - složi se Joanna. - Divno izgledate, gospođice Rowntree. - Oči su mu svjetlucale dok ju je proučavao. - Moram reći da vam ta ružičasta boja lijepo stoji. Joanna ga iskosa pogleda. - To niste rekli kad smo zadnji put zajedno jahali - primijeti. - Zar nisam? Ipak, sigurno sam kanio. Znam da sam to pomislio. Možda me vaša ljepota ostavila bez riječi. Djevojka se nakratko zbunila i potom nasmiješila. - Ne vjerujem da ikad ostanete bez riječi. Sir Rollin se nasmijao. - Ne vjerujete? Joanna ga pomalo napeto pogleda. Nikad ranije nije imala priliku očijukati i to joj se činilo veoma uzbudljivim. Kao uvijek, sir Rollin je besprijekorno izgledao. Nije našla zamjerke hlačama od jelenje kože i visokim čizmama, a maslinasto zeleni kaputić savršeno je pristajao njegovim širokim ramenima. Zadivljeno je proučavala njegov komplicirano vezan šal. Zahvaljujući ranijim Peterovim nastojanjima, znala je kako je teško vezati tako kompleksan čvor. Zadovoljno uzdahnuvši, rekla je sebi da očijuka s čovjekom bez premca. Sir Rollinov se smiješak proširio. - Hoćemo li galopirati? - upita. Sad su već stigli do otvorenog polja. - O, da - odgovori Joanna. Podbola je kobilu pa su jurnuli naprijed. Osjećajući povjetarac na licu, zabacila je glavu i nasmijala se. Kao da su iz njezine glave izletjele sve uznemirujuće stvari iz proteklih tjedana pa joj se činilo da nema baš nikakvih briga. Zaustavili su se dva polja dalje. Joanna je brže disala, obrazi su joj dobili gotovo boju njezine odjeće i tamne su joj oči blistale. - Jako dobro jašete - reče sir Rollin zaustavivši konja kraj nje. - Lovite li? ~ 84 ~

- Malo, ali nemam često priliku. Pođemo li ovim putem, proći ćemo kroz Longton. - Joanna je pomislila na znance iz toga sela. Bilo bi krasno pozdraviti ih dok jaše uz sir Rollina. - Ne, idemo onim putem - reče sir Rollin pokazujući u suprotnom smjeru. - Nisam jahao tim dijelom ceste. Mrvicu razočarana, ali susretljiva, Joanna okrene kobilu. Prešli su još jedno polje i stigli do prolaza između živica. Sir Rollin je opušteno čavrljao. Bio je pažljiviji nego ranije. Nije govorio ništa čime bi izazvao Joanninu nelagodu ili zbunjenost i očito je aktivirao svoj šarm. Govorio je o lovu u Leicestershireu i ispričao zabavnu priču o svojoj neprilici zbog jedne drvene kapije. Potom je prešao na jahanje u Hyde Parku i nekim ludostima koje se ondje čine u ime mode. Brzo je uspio nasmijati i opčiniti Joannu. Nakon dvadesetak minuta stigli su do stražnje granice parka opatije. - Ah - reče Denby - stigli smo do Erlanda. Nisam znao da ta staza vodi ovamo. Hoćemo li pogledati kako napreduje istraživanje vašeg oca? Joanna se namrštila. Trenutno nije željela vidjeti oca. - Nisam sigurna da je tata danas ovdje - reče. - O, jest. Pogledajte onamo. - Denby je jahaćim bičem pokazao skupinu ljudi u ruševinama. Prije nego je Joanna uspjela još nešto reći, krenuo je prema njima. Morala ga je slijediti. Skupinu su činili njezin otac i braća, Jonathan Erland, Templeton i još jedan student kojega nije poznavala. Njezin je otac držao komad blatnjave lončarije, okretao ga s jedne na drugu stranu i glasno razmišljao. - Možda kalež, ili relikvijar. Da. Rekao bih da je relikvijar. Vidite ovaj zaobljeni dio. Templeton ga je zadivljeno promatrao. - Da, gospodine - promrmlja. Gerald se nemirno vrpoljio. - Znaš, oče – reče - meni se čini kao obična ocakljena glina. Valjda bi relikvijar imao više ukrasa? - Možda. - Gospodin Rowntree podigao je komad prema svjetlu i škiljio. - Neka sam proklet ako ne izgleda baš kao noćna posuda moga bratića - progunđa drugi student. Templeton se okrene i mrko ga pogleda. - Klipane... - počne. No gospodin Rowntree ga prekine uzviknuvši: - Tako je! Upravo tako izgleda. Imate dobro oko, Carstairs. Noćna posuda. Veoma zanimljivo. Zabilježi to, Geralde. Noćna posuda u ćeliji. Možda je po jedna u svakoj. Vidjet ćemo. Carstairs se zbunio, a sir Rollin je prigušeno uzviknuo. No kad ga je Joanna pogledala, njegovo je lice izražavalo mirno zanimanje. Kad se ~ 85 ~

Gerald sagnuo do velikoga pergamenta raširenog na kamenoj ploči, Denby reče: - Dobar dan. Zar izrađujete nacrt ruševina? Gospodin Rowntree se trgne i okrene. - Ah, Joanna. I, ovaj, da. Dobar dan. Nisam vas čuo. - Izrađujete nacrt stare opatije? - ponovi sir Rollin. - Da. Da, svakako. Zabilježit ćemo sva naša otkrića. - Rowntree pokaže papir na koji je Gerald nešto zapisao. Ondje je bio nacrtan veliki pravokutnik, a nekoliko je mjesta popunjeno manjim pravokutnicima i bilješkama. Rowntree pokaže lijevo. - Ondje je, vidite, refektorij. To smo utvrdili. - Pokazao je mjesto na karti. - To je ovdje. Tu je samostan, a ondje kapelica. Jutros kopamo po ćelijama redovnika. - Uspravio se. - Ovo treba raditi metodički. - Istina. - Sir Rollin je pomno proučavao kartu. - Jeste li našli neke podzemne odaje ili išta takvoga? Joannin se otac namršti. - Mislite na crkvenu kriptu? Ne. Mada je to veoma korisna ideja. Podzemna je odaja mogla ostati netaknuta, čak do danas. - Opet se sagne do karte. - Zacijelo bi trebala biti otprilike ovdje, ako postoji kripta. - Prstom je dotaknuo kartu. Sir Rollin je pozorno promatrao. - Da, doista. Sjajna ideja. Pokušat ćemo, možda sutra. Dobro razmišljate, gospodine, ovaj, da. Što mislite, Templeton? - Svakako. Jonathan Erland se lagano mrštio. Nije se doimao zadovoljnim otkako su Joanna i sir Rollin stigli, a sad je oprezno pogledavao Denbya. - Možda bih vam se mogao pridružiti? - upita Denby. Gospodin Rowntree protrlja ruke. - Naravno, naravno. Kad god želite. Uvijek je dobrodošla još jedna glava. Zašto ne sada? Sir Rollin pokaže Joannu. - Vaša je kći ljubazno pristala danas izjahati sa mnom. Ne mogu je tako nepristojno napustiti. - Ja mogu gospođicu Rowntree otpratiti kući - ponudi Erland - ako vi želite ostati ovdje. Denby se osmjehne. - Nikako. Ne mogu se odreći našega jahanja. No ako smijem doći sutra? - Naravno - odgovori gospodin Rowntree. - Joanna, i ti bi mogla doći. Kanio sam te pozvati. Erland me maločas podsjetio. Joanna se zapanjila. Otac ju nikad nije pozvao da se pridruži njegovim znanstvenim projektima. - Ja? - promuca. Njezin otac kimne. - Mogla bi Geraldu pomoći oko bilješki i crteža. Uvijek si bila vješta u tome. Taj je kompliment Joannu sveo na zgranutu šutnju. ~ 86 ~

- Zašto ne, gospođice Rowntree? - dometne Erland. - Možda nađemo nešto zanimljivo, znate. Sir Rollin se nasmiješi. - Ne smijemo dosađivati gospođici Rowntree. Ako ne želi kopati... Joanna pronađe svoj glas. - O, ali želim. Mislim, rado bih pomogla. Doći ću sutra ujutro, i mogu nacrtati kartu. Imala sam stotine satova crtanja. - Ostala je bez daha i ušutjela. Erland se nasmiješio, kao i Gerald. - Odlično - reče gospodin Rowntree. - Onda se vidimo sutra. - Okrene se komadiću lončarije i odmah zaboravi da su Joanna i njezin pratitelj ondje. - Hoćemo li dalje? - trenutak kasnije upita Denby. Joanna se trgne i pristane. Pozdravili su se i okrenuli konje od ruševina. Erland je gledao za njima dok se iza zavoja nisu izgubili iz vida. - Nešto novo - rekao je sir Rollin kad su se vratili na stazu. Fascinantno. Nikad nisam naišao na nešto poput pothvata vašeg oca. Iskreno, pomalo se dosađujem u sestrinoj kući. Govori samo o promjenama i umjetnim spiljama, a čovjek ne može cijeli dan izlaziti u dražesnom društvu. - Smiješio se Joanni dok je to govorio. Lagano je porumenjela. - Ovo je uistinu miran kraj, mada smo ovog ljeta imali više zabave nego inače. Sigurno vam nedostaju Brighton i prijatelji. Sir Rollin iskrivi usta. - Još nisam stigao do toga - promrmlja. Kad se sjetila što je rekla njegova sestra, Joannini su se obrazi zažarili. Govori li Denby o gospođici Susan Chudley? Barem ne može znati da ga ona razumije. No protrnula je pri pomisli da on ipak ne želi otići u Brighton. - Postaje vruće - tada reče sir Rollin. - Hoćemo li natrag? Joanna kimne. U tišini su jahali natrag, a tada Denby reče: - Čini se da Erlanda zanima iskopavanje. Opet je kimnula. - Pitam se zašto? Iznenađena, djevojka razmisli. - Pa, to je ipak njegova zemlja. Zanima ga što će naći. - Svakako. Zacijelo mogu pronaći nešto sasvim nevjerojatno. - U toj hrpi? Sir Rollin je pogleda. - Nikad se ne zna. ~ 87 ~

- Pa, sumnjam. Ruševine tu stoje stotinama godina i za sve to vrijeme nitko nije našao nešto vrijedno. - Rekao bih da imate pravo. Sir Rollin vješto skrene razgovor na lakše teme. Vratili su se do Joannine kuće prije ručka, ali je odbio njezin uljudan poziv da uđe. Rekao je da želi odvesti konja u konjušnicu prije sparine. Pomogao je Joanni da sjaše i pristojno čekao da se popne stubama do ulaznih vrata, podigavši ruku na pozdrav kad se okrenula. - Doviđenja, gospođice Rowntree. Vaš sam dužnik. Krasno jahanje. Nadam se da ćemo to ponoviti. I vidjet ćemo se sutra. Joanna nasmiješeno kimne i zatvori vrata za sobom, a on ponovno uzjaše vranca. Trenutak je stajala leđima naslonjena na vrata, sanjarski se smiješeći. Što ako se sir Rollin doista u nju zaljubi, pomisli. Kako bi to bilo nevjerojatno. Još je o tome razmišljala kad je stigla skupina iz ruševina i svi su pozvani na ručak. Nakon obroka, Joanna je uzela knjigu i otišla u salon, ali joj je priča kratko zaokupljala pozornost. Uskoro se opet prepustila ugodnu sanjarenju. Stoga se namrštila kad je u sobu doskakutao Frederick i sjeo joj sučelice. - Zdravo, Joanna - reče. - Želiš li danas popodne tražiti blago u opatiji? - Tražiti blago? Na što misliš? Iskopavanje? Mislila sam da će tata popodne ostati kod kuće. - Hoće. Nije riječ o kopanju. Nešto drugo. - Izgledao je zavjerenički. - Što si naumio? - Ništa! Joanna ga je namršteno gledala. - Pa, imam pametnijeg posla od puzanja po ruševinama s tobom i... - Rekao sam mu da nećeš htjeti doći - prekine je brat, očito zadovoljan. Počeo se okretati. - Kome si rekao? - Gospodinu Erlandu. Rekao je da te moram pitati, ali ja sam tvrdio da djevojke ne zanimaju takve stvari. - Frederick napravi grimasu. - Baviš se budalastim stvarima umjesto da se zabavljaš. Joanna se mrštila. - Gospodin Erland želi da dođem? Njezin se brat namršteno zamisli. - Pa, to ne znam. Valjda je samo bio uljudan zato što si bila ondje kad smo našli pismo. - Ali pozvao te da dođeš? To nije neki tvoj plan da mu opet kopaš po kući? ~ 88 ~

Frederick je izgledao uvrijeđeno. - Pozvao me. Naravno. Čula si da sam mami obećao da više neću ići onamo bez poziva. Što ti misliš o meni? Joanna se žurno ispriča. - Znači, stvarno ćete tražiti blago? - doda. Gospodin Erland misli da postoji? Njezin brat umorno odmahne glavom. - Što sam ti govorio? Cure! Nikad ništa ne razumiju. - Podigne ruku i pretjerano pojednostavljeno reče: - Gospodin Erland me danas pozvao natrag da tražimo blago. Zato zasigurno vjeruje da postoji. Ja idem. Rekao je neka te pitam želiš li i ti doći. - Znaš, mislim da hoću - reče Joanna ignorirajući njegov ton. Pronalaženje onoga pisma prilično ju je zaintrigiralo. Frederick se doimao iznenađenim i ne osobito zadovoljnim. Vjerojatno ćemo puzati po tavanima i podrumima - upozori. - Bit će prašnjavo, a možda će biti i pauka. Njegova se sestra nasmiješi. - Onda se moram preodjenuti, zar ne? Poražen, Frederick se okrene stubama. - Kanim odmah krenuti - reče preko ramena. - I neću te čekati. Otac je rekao da mogu uzeti laku kočiju. Joanna iznenađeno reče: - Zar si ocu rekao za blago? Dječak ispusti nepristojan zvuk. - Zar me smatraš praznoglavim? Osim toga, obećali smo da nećemo reći, sjećaš se? Mada mislim da si ti rekla. Cure su takve brbljavice. Ako si rekla Selini Grant, do kraja dana znat će cijelo selo. - Nikome nisam rekla - s hladnim dostojanstvom odgovori Joanna. Podigne skute i krene do stuba. - Bit ću spremna za pet minuta. Nimalo impresioniran, Frederick odbrusi: - Pobrini se da budeš. Gurne ruke u džepove i iziđe, fućkajući. U dva su se zaustavili ispred opatije, usred prepirke zbog Frederickova rukovanja uzdama. Joanna je tvrdila da ide prebrzo i umalo su se prevrnuli pred kapijom. Njezin je brat tvrdio suprotno. Vjerovao je u svoje vještine. Još su se prepirali kad je Jonathan Erland izišao da ih pozdravi. Smiješio se dok je pomagao Joanni da siđe. Opazivši to, djevojka prasne: Vama je to smiješno, ali na zavoju smo se umalo prevrnuli. Mogli smo stradati zbog Frederickove lakomislene vožnje. - Ha - uzvikne Frederick. Joanna zabaci svoje pomalo raskuštrane uvojke i bahato uđe u kuću. Erland je potisnuo još jedan smiješak kad je Frederick skočio s kočije. Došao je konjušar i preuzeo kočiju, a oni su slijedili Joannu. - Dođite u knjižnicu - reče Erland. - Želim vam nešto pokazati. ~ 89 ~

U knjižnici je vladao popriličan nered. Knjige su skinute s polica i nemarno vraćene ili ostavljene naokolo. Hrpe prašnjavih starih izdanja gotovo su prekrivale stol. - Sjednite ovamo - predloži domaćin i pokaže stolice kraj prozora, obasjane popodnevnim suncem. Kad su se smjestili, opet je izvadio stričevo pismo. - Razmišljao sam o ovome - reče, uglavnom se obraćajući Joanni. - Isprva sam mislio da je to nekakva šala, ali što sam više razmišljao o stricu i o tome kakav je čovjek bio, to sam više vjerovao da može biti istina. Upravo bi ga takav ludi plan zabavljao. Sjetivši se staroga gospodina Erlanda, Joanna kimne. - Dakle, počeo sam se pitati što mi je činiti. Pomislio sam da bih to mogao pokazati odvjetnicima i možda angažirati radnike za potragu, ali to mi se ne čini ispravnim. Možda se ipak nema što naći i ja bih ispao budala. - Nasmiješio se. - Ionako ne želimo da se ovuda mota mnogo neznanaca - reče Frederick. - Kladim se da bi netko zbrisao s blagom, kad bismo ga našli. - Postoji i ta mogućnost - složi se Erland, mada se njegov smiješak proširio. - Tada sam se sjetio kako je pismo sročeno. Moj stric kaže da ću naći blago ako se sjetim obiteljskih tradicija. To me dovelo do ovoga. Pokazao je hrpe knjiga. Pretražio sam knjižnicu. Ovo su knjige koje imaju veze s obitelji i njezinom poviješću. Nažalost, meni nisu poznate. Nisam smatrao potrebnim. Ja sam se trebao snaći u Kanadi, a Maurice je trebao naslijediti ovo. - Ima ih mnogo - uzvikne Joanna, pomalo obeshrabrena debelim knjigama. - Ima, doista - kiselo će Erland. - Većina je nezanimljiva kako izgleda, bojim se. Zato sam vas zamolio za pomoć. Iznenađeno ga je pogledala. - Mislio sam da biste mi vi i Frederick mogli pomoći da ih pregledam. Ne želim da se o tome pročuje, no kako vi već znate, mislio sam da ćete biti voljni pomoći. - Sivim je očima gledao u tamne Joannine. - Možete biti sigurni da hoćemo - uzvikne Frederick. Skočio je na noge i prišao stolu. Uzeo je golemu staru knjigu u kožnom uvezu i odnio je do stolice. - Nemojmo gubiti vrijeme. - Odlučno je otvorio knjigu pa ga je obavio oblak prašine. Počeo je kašljati dok se spuštala po njegovu licu i kaputiću. Joanna i Erland se nasmijaše. - Hoćete li mi pomoći? - upita čovjek i opet pogleda Joannu. - Da - odgovori, pa i ona ustane. - To bi me veoma radovalo. ~ 90 ~

Dva sata kasnije sve troje bili su prašnjavi i obeshrabreni. Svatko je sjedio na stolici ravna naslona, okružen hrpicom knjiga. Erland je zastao i rupčićem obrisao čelo. Iskrivio je lice kad je vidio kako je prljav. Joanna se mrštila nad knjižicom punom sitnoga rukopisa. Frederick je s gnušanjem ispustio svoju. - Još jedna knjiga recepata - uzvikne. - To ih je već šest! Zar su ti stari Erlandi mislili samo na hranu? Neki su odvratni. - Opet je podigao knjigu. - Evo, kuhani češnjak. Biste li vi to jeli? Ja sigurno ne bih. - Pa, ja imam još jednu knjigu računa - reče Joanna. - Jedan od vaših predaka pomno je sve bilježio tijekom velike turneje - reče Erlandu. Zapravo je zanimljivo. Ovdje je popis svega što je potrošio u Parizu. Pitam se što ovo znači? »Potrošio pedeset gvineja u Kući gospođe Lavalle u ponedjeljak i petak.« To ne može biti pansion, previše je skupo. Erland uzdigne obrve i ispruži ruku. - Da vidim. - O, koga je briga - nezainteresirano će Frederick. - To ne može biti trag. - Potišteno je promatrao gomilu knjiga. - Među ovima ga nikad nećemo naći. Erland zatvori knjižicu i spusti je kraj sebe. - Ne budite obeshrabreni, na kraju krajeva, barem smo ove eliminirali. - Pokaže veliku hrpu u kutu. - No jasno je da nećemo sve obaviti u jednome danu. Predlažem da sad prekinemo i popijemo čaj, ili možda limunadu. Vruće je. Joanna se složila. - Valjda ne odustajete? - uzvikne Frederick. - Samo privremeno. - Baš je šteta. Toliko posla, a nema rezultata. - Frederick ustane i priđe stolu. - Nikad nisam vidio dosadniju zbirku knjiga. - S gnušanjem je gurnuo najvišu hrpu koja se polako počela rušiti. - Frederick! - uzvikne Joanna. - Nisam ih namjerno srušio - odbrusi njezin brat dok su drevne knjige jedna po jedna padale. Posljednja, veoma debela, pala je na hrbat i ispucana se koža raspala, odvojivši se po sredini. - Zaboga - reče Joanna i potrči da je podigne. - Uništio si je. - Bezuspješno je pokušala spojiti polovice, ali kad je podigla jednu stranu, ispala su tri debela pergamenta i pala na pod. - Oh nastavi - stranice se odvajaju. - Nije važno - reče Erland podigne jednu da joj je pruži. No tada zastane. - Ne, ovo nisu stranice knjige. - Raširi pergament. - To je nekakva karta. ~ 91 ~

- Da vidim - uzvikne Frederick. Progurao se ispod Erlandova lakta da pogleda papir. - Izgleda kao nacrt kuće. - Mislim da jest. - Erland podigne druga dva papira. - Ovo je nacrt zemljišta. Treći je čudan, izgleda starije. - Podigne glavu. - Možda smo ipak nešto našli. - Hura! - reče Frederick. - Ja sam našao trag. Erland se nasmiješi. Doista se čini da si nadaren za traženje blaga - reče. - Pogledajmo ga. No Erland je presavio papire i okrenuo se. - Kasnije ćemo ih podrobno proučiti. Mislim da nam sad treba umivanje i odmor. Pogledajmo možemo li gospođu Smith nagovoriti da napravi limunadu. Dođite, zajedno smo jači. Nakon mnogo protestiranja, Frederick se složio. Joanna je objeručke prihvatila prijedlog nakon što je u zrcalu u kutu vidjela svoj odraz. Zaboga - reče. Na nosu je imala mrlju prašine, te nekoliko na svojoj žutoj haljini. Uvojci su joj ostali raskuštrani još od vožnje ovamo i ruke su joj bile prljave. - Da, mislim da se svi moramo oprati. Poslat ću gospođu Smith da vam pokaže put. Dođi, Frederick. Dječak ga je gunđajući slijedio hodnikom. Kasnije su, u malo boljem stanju, proučavali karte. No Joanna nije razumjela ispresijecane crte i načrčkane bilješke uz njih. Frederickovo je mrštenje jasno pokazivalo da ni on ne vidi ništa više. - Mislim da ovo iziskuje dugotrajno proučavanje - na koncu će Erland - ako želimo pronaći važne činjenice. - Dosadno - reče Frederick. - Bolje da pretražimo kuću. Erland se nasmiješi. - To možemo kasnije. No najprije želim ovo proučiti. Moglo bi itekako pomoći. Frederick napravi grimasu. - Meni se čini - nasmijano nastavi Erland - da blago, ako doista postoji, mora biti u kući ili u ruševinama. Nema drugog mjesta povezanog s obiteljskim tradicijama. - Pokazao je tratinu. - Osim ako moja obitelj, nije imala žaljenja vrijednu naviku zakopavati stvari na livadama. Joanna se nasmijala. - Valjda nije. - Nadajmo se. Dakle, želim pregledati nacrte i potražiti moguća skrovišta. - To će trajati cijelu vječnost - pobuni se Frederick. ~ 92 ~

- U svakom će slučaju potrajati. Žao mi je. Frederick je utonuo u mrzovoljnu tišinu, a Joanna i Erland nasmiješili su se jedno drugome. Naći ćete ga - rekla je. - Vaše me povjerenje ohrabruje. - Toplo ju je gledao. Joanna je bila zamišljena kad su se kasnije toga popodneva vozili kući. Njezin je brat neprestano brbljao o blagu, o tome kako je Erland dobar čovjek jer mu je dopustio da pomaže, te što kani s dijelom što će mu ga Erland sigurno dati. Joanna je slušala s pola uha. Ona je također razmišljala o Erlandu, ali ne na isti način. Mislila je kako je simpatičan unatoč nedostatku uglađenosti i manira što ih je uvijek smatrala neophodnima u muškarca. U mislima ga je uspoređivala sa sir Rollinom Denbyem kojega je također danas vidjela. Zapravo je mnogo lakše razgovarati s gospodinom Erlandom, kao i zabavnije. Uz njega se ne osjeća strašno mladom i nespretnom, niti joj se on smije. Umjesto toga, danas su se nekoliko puta zajedno smijali nekim apsurdnim stvarima u starim knjigama. Joanna se počela pitati nesu li Constanceine riječi točnije no što je tada mislila. Premda gospodin Erland nikad neće nadmašiti sir Rollina, dodala je u sebi. Ovaj drugi uvijek će biti uzbudljivije i grandioznije društvo. No njihov bi novi susjed mogao postati ugodniji prijatelj, možda više kao brat. Joanna skupi nos. Još jedan brat! Kad su u pet stigli kući, obitelj je pila čaj u salonu pa su im se Frederick i Joanna pridružili. Njihova se majka doimala iznenađenom kad je čula gdje su bili i mrštila se na njihovu neurednost, ali nije prigovorila. Gospodin Rowntree pričao je svojoj ženi o jutarnjem iskopavanju. Gerald se pripremao da odjaše natrag u Oxford. Joanna se zapanjila kad je sjeo kraj nje prije nego je izišao. - Želio sam razgovarati s tobom, Joanna - reče. Pogleda ga. To je novi početak. Gerald se zagleda u svoje ruke. - Malo je nezgodno. Ne znam kako bih počeo. Joanna se mrštila, krajnje iznenađena. Tada joj je nešto palo na pamet. Želi li Gerald razgovarati o Constance? Ali on izlane: - Riječ je o onom čovjeku, Denbyu. - Sir Rollinu? Gerald kimne, ponovno oborivši pogled. - Stvar je u tome, Joanna, jedan od onih koji su jutros bili s nama živi u Londonu i zna za Denbya. Čini se, to jest, prilično je dobro poznato da je on, pa, nepoželjan tip. Joannino iznenađenje i zabavljanje dok je gledala kako njezin brat traži riječi ustupilo je mjesto ljutnji. - Pa? - reče. ~ 93 ~

- Dovraga, Joanna, sigurno shvaćaš što želim reći. Pokušavam te upozoriti, znaš. Denby jednostavno nije, pa, vrsta čovjeka s kojim bi se trebala družiti. - Želiš li reći da je raskalašenik? - smiono će Joanna nadajući se da će ga šokirati pa će ušutjeti. Odakle Geraldu, koji ju je godinama praktički ignorirao, pravo da određuje koga će ona viđati? No Geraldu je laknulo. - Tako je. Carstairs kaže da je to dobro poznato. Majke drže svoje kćeri podalje od njega. Bio je upleten u svakojake skandale. Čini se da mu nije stalo ni do čega i ni do koga, pa ni do njega samoga. Osmjehnuvši se, Joanna se pitala vrijedi li to još uvijek. - Kažeš mi neka ga se klonim? - ratoborno upita. - O, nemam to pravo - brzo će Gerald. Činilo se da mu je veoma nelagodno zbog neuobičajena uplitanja u njezine stvari. - Ali tata neće opaziti, znaš, a majka možda nije čula o njemu, pa sam mislio da bih trebao s tobom razgovarati. Kada to želiš, Joanna, ti si pametna cura. Znat ćeš kako postupiti. Mada se još uvijek ljutila na njega zato što se upliće, takva ju je Geraldova pohvala ušutkala. - H-hvala - na koncu promrmlja. - Dobro. - Ustao je. - Moram ići. - Oprostio se od obitelji i izišao, već zaboravivši sir Rollina i Joannu. Djevojka je nekoliko minuta nepomično sjedila. Nije kanila obraćati pozornost na Geraldove kritike, ali se čudila što se uopće potrudio nešto joj reći. I Gerald, Gerald ju je nazvao pametnom curom! Gdje je tome kraj?

~ 94 ~

Dvanaest Kad je idućega dana Joanna sišla na doručak, našla je oca veoma uzrujana. - Dječaci! - ozlojeđeno je govorio majci. - To Erland misli i zacijelo ima pravo. Nepodnošljivo je, Emma. Kako se može znanstveno prići nekom problemu ako postoji takvo uplitanje. Dječaci, doista! Pokazao bih im ja što je uplitanje kad bih znao tko su. - Krajnje neugodno - promrmlja gospođa Rowntree. - Što je bilo? - upita Joanna. - Zar se nešto dogodilo? - Nešto? - ljutito će njezin otac. - Rekao bih da jest. Sinoć je netko ušao u razvaline opatije, nakon što smo mi otišli. Baš kod crkve, gdje smo danas trebali raditi. Cijeli je zid oštećen, gotovo se ruši! Erland je sinoć čuo tresak. Izišao je da vidi što se zbiva i prestrašio nitkove pa su pobjegli. Ali to je nepodnošljivo. Ne mogu raditi uz takva ometanja. - No, no, George - dometne gospođa Rowntree - pobrinuo si se da se to više ne dogodi. Licem njezina muža preletio je izraz zadovoljstva pa se kratko nasmijao. - Istina. Mastif mladoga Carstairsa pobrinut će se da više ne bude uljeza. Tijekom razgovora u Joanninu se umu rodila sumnja. U tom su se trenutku otvorila vrata i ušao je Frederick, a ona ga je ljutito pogledala. Frederick joj je uzvratio pogled s očitim iznenađenjem u okruglim plavim očima. Nisu nastavili razgovor kad su sjeli za doručak. Mada je njezin otac katkad nešto progunđao sebi u bradu, više nije bilo riječi o opatiji. Čim je pojela, Joanna je ustala i izišla. No umjesto da se vrati na kat, čekala je Fredericka u hodniku i okomila se na njega. - Frederick, sinoć si se vratio u ruševine opatije, zar ne? Nakon obećanja mami. Trebao bi se sramiti! Njezin se brat namrštio. - Ne znam o čemu govoriš. Zar si poremećena, Joanna? Djevojka je ponovila ono što je otac rekao. - Sigurno si to bio ti, Frederick. Uvijek istražuješ ruševine. Tko bi drugi mogao biti? I dalje se mršteći, Frederick odgovori: - Ne znam, ali možeš biti sigurna da kanim saznati. Ako se Johnny Townsend šulja naokolo i pokušava bez mene naći blago, dobro ću ga prebiti. ~ 95 ~

Joanna je zastala kad je čula njegov uvjerljiv ton. - Stvarno nisi bio ti? - upita, i dalje sumnjičava. - Rekao sam da nisam, ne? Zašto bih se šuljao po mraku kad mi Erland dopušta da mu pomažem u potrazi? Stvarno me smatraš budalom. Joanna razmisli. - Ali tko je to mogao biti? - reče drukčijim tonom. Frederick iskrivi lice. - Vidjet ćemo. - Bljesak u njegovim očima nije ništa dobra obećavao onome tko je bio toliko drzak da se upliće u njegovo područje. Joanna više nije imala vremena baviti se tom zagonetkom. Njezin je otac spreman krenuti u opatiju, a danas će ga ona pratiti. Dok je žurila u svoju sobu po pribor za crtanje, osjećala je uzbuđenje. Bit će zanimljivo skicirati njihova otkrića, i usrećila ju je pomisao da će možda doista pomoći ocu. Ranije to nikad nije mogla. Jonathan Erland, Templeton i Carstairs bili su ondje kad su stigli. Stajali su kraj srušenog zida i pomno ga proučavali. Carstairs je držao ogrlicu velikoga psa opaka izgleda. - Dobro jutro - reče gospodin Rowntree. - Je li ovo mjesto koje su budale oštetile? Trebali bismo pozvati redara. Sramota je da itko tako ometa znanstveni rad. - Prišao je da pogleda. - Zaboga, netko je ovdje kopao! Erland kimne. - Mislim da se zid zato srušio. Kopali su preblizu i podrovali ga. - Da, da, vidim. - Gospodin Rowntree zaobiđe rupu. - To samo pokazuje kakve su budale. Apsurdno mjesto za kopanje, nimalo sigurno. Počet ćemo ovdje kada dođemo do kripte. - Pokazao je mjesto dalje od srušenoga zida. - Sjajno! - uzvikne Templeton. - Vi uvijek znate što treba, gospodine. Mada se njezin otac na to nije obazirao, Joanna znatiželjno pogleda mladića. Prije ovoga zapravo nije ni opazila Templetona i Carstairsa. No sad, kad će s njima svakodnevno raditi, počela se pitati kakvi su to džentlmeni. Templeton je bio vitak, crnomanjast i revan, a svaki je pokret njezina oca promatrao s divljenjem u očima. Nikad se nije obratio Joanni pa se sad pitala hoće li to ikad učiniti. Kao da nije opazio da je danas i ona došla. Okrenuvši se Carstairsu, Joanna je otkrila da je taj mladić već promatra. Kad su se njihovi pogledi sreli, malo je porumenio i promrmljao pozdrav. Carstairs je bio punašan, smeđe kose i pametnih plavih očiju. Doimao se veselim, poput nekoga tko voli udobnost. Joanna nikad ne bi očekivala da će ga zanimati projekt njezina oca. Nasmiješila se ~ 96 ~

i krenula prema njemu. No Frederick je bio brži. - Hej, to je krasan mastif reče Carstairsu. - Vaš? - Da. - Carstairs pogleda dolje i potom Joannu, uzvrativši joj smiješak. - Zove se Valiant. Imam ga tek nekoliko mjeseci. Frederick je kleknuo kraj životinje, izmamivši upozoravajuće rezanje. - Pazi - reče Carstairs. - Tek je napola dresiran, a čini se da se ne može naviknuti na nepoznate. Na fakultetu stvara gomilu problema. - Zar smijete imati psa? - iznenađeno upita Joanna. Mladić se nasmiješi. - Pa, strogo govoreći, ne. Zato ga moram što prije dresirati. I zato ću ga neko vrijeme rado ostaviti ovdje da čuva opatiju. Netko je nadstojniku rekao za Valianta pa ga sada traži. - Kladim se da je sjajan pas čuvar - reče Frederick. - Nisi li, momče? Češkao ga je po ušima, što je životinja otrpjela samo iskesivši zube. U tom je trenutku Gerald stigao preko tratine. Malo kasnije nego inače, pa je žurio i već je uzeo lopatu iz šupe. Nehajno ju je nosio na ramenu. Valiant se na taj prizor trenutno nakostriješio. Žestoko lajući, jurnuo je na Geralda. Carstairs se tako iznenadio da je pustio ogrlicu i pas je krenuo u napad. - Pazi! - vikne Joanna. Svi su se okrenuli da vide u čemu je problem. Gerald je zapanjeno gledao kako mu se mastif približava. Činilo se da ne zna što mu je činiti. No na koncu se pribrao kad je vidio Valiantove iskešene zube i čuo rezanje. Podigao je lopatu za obranu. - Valiant! - vikne Carstairs. - Dolje, sjedni, dolje! - Potrčao je za psom. Zbunjen tom naredbom, ali i dalje duboko svjestan lopate, Valiant se malo okrenuo ustranu. Skljocao je zubima na lopatu, ali nije napao. Carstairs je opet uhvatio ogrlicu i ispričavao se Geraldu. Nakratko je zavladala zbrka, ali su na koncu Geraldu ispričali što se dogodilo. Nakon što je objašnjena njegova nazočnost, Valianta su odveli u konjušnicu da se odmori prije večerašnjeg posla. - Životinja itekako zadovoljava - reče gospodin Rowntree. - Više nitko neće ometati naš rad. - Protrlja ruke. - Počnimo. Jutros smo već potratili dosta vremena. Joanna je uskoro shvatila da Jonathan Erland i Gerald obavljaju najveći dio pravoga posla na tom projektu. Fredericku je brzo dosadilo samo kopanje pa je za nekoliko minuta krenuo u vlastito istraživanje. Templeton nije ni pokušao pomoći, već je stajao i razgovarao s njezinim ocem. Carstairs je povremeno pokušavao pomoći, ali očito mu to nije išlo ~ 97 ~

pa ga je brzo zamijenio jedan od druge dvojice. Joannin otac, mada više nego voljan uzeti lopatu, više je ometao nego pomagao. Joanna je našla relativno prikladan ravan kamen i sjela da gleda dok je ne pozovu da nešto nacrta ili obavi neki drugi zadatak. Erland i Gerald su kopali. Gospodin Rowntree je promatrao i davao upute. Sunce se podiglo na nebu i dan je postao vruć. Progunđavši ispriku, Carstairs je otišao »pogledati Valianta«. Joanna se počela dosađivati. Mislila je da će često pronalaziti uzbudljive drevne predmete i zamoliti je da ih nacrta. No puna se dva sata ništa takvo nije dogodilo. Dovršavali su iskopavanje dugoga zida, započeto prije nekoliko dana, prije nego prijeđu na temelje kapelice. Činilo se da tu neće naći ništa zanimljivo. Glava joj se počela spuštati. Sparina ju je uspavljivala. Zato nije čula korake iza sebe pa se naglo trgnula kad je sir Rollin Denby rekao: - Dobro jutro. Kad se okrenula k njemu, dodao je: - Jesam li vas prestrašio? Žao mi je. Joanna je trepnula pri pogledu na besprijekornu visoku figuru. U otmjenoj jutarnjoj odjeći, sir Rollin je usred ruševina izgledao apsurdno. No kao da to nije primjećivao. Držao se spokojno kao uvijek. Joanna ustane. - D-dobro jutro - reče. - Bojim se da kasnim. Vi ste svi ranoranioci. - Pogleda Erlanda i Geralda, sada do bokova u jami. - I takva marljivost. Impresioniran sam. Nije zvučao impresionirano. Joanna je nešto nerazgovjetno promrmljala. - Nisu se premjestili? - upita Denby. - Shvatio sam da bi danas trebali početi raditi na crkvi, ali možda sam pogriješio? - Tata je najprije želio ovdje završiti - odgovori Joanna. - Tada će se preseliti. - Ah. Vaš je otac pohvalno metodičan. Dovršava ono što počne ma kako, ovaj, zamorno bilo. - Ispod spuštenih je vjeđa gledao sve širi jarak. Joanna proguta slinu. Sir Rollin kao da se dosađivao. Smišljala je što će reći. - Netko je sinoć provalio u ruševine - na koncu izlane. Denby uzdigne obrve. - Provalio? - ponovi gledajući naokolo. - Pa, ne baš to. Otvorene su, naravno. Ali netko se motao ovuda. - Sve mu je ispričala. - Odsad nadalje na straži će biti mastif gospodina Carstairsa - dovrši. Sir Rollin se mrštio, ali ju je pogledao kad je završila. - Doista. Erland smatra da treba čuvati ovo kamenje? Možda se nada da je njegovo blago ovdje? ~ 98 ~

Joanna je zabrinuto pogledala naokolo, ali nitko ih nije slušao. Mislim da je to bila očeva ideja - reče. - No gospodin Erland misli da je novac ili u kući ili u ruševinama. To su jedina dva moguća mjesta. - Zar misli? - Pogledao je Erlanda koji se u tom trenutku uspravio i obrisao čelo. Kad je spustio rupčić, pogledao je prema njima, ali je brzo nastavio kopati. - Da - nastavi Joanna, zadovoljna što može prenijeti zanimljive informacije. - Našli smo nacrte kuće i zemljišta pa ih proučava. - Nacrte? - oštro upita Denby. Iznenađena njegovom žestinom, Joanna kimne. Susrevši pogled njezinih krupnih smeđih očiju, sir Rollin se nasmiješi. - Fascinantno. Ali gospođice Rowntree, danas sam posebno želio razgovarati s vama. Silno sam uživao u našem jahanju i to sam vam želio reći. Joannini se obrazi zažare. - Hvala. - Obori pogled. - Zapravo, usudio sam se nadati da ćemo to uskoro ponoviti. Razmišljao sam o okupljanju društva da idući tjedan odjašemo do Oxforda. Mogli bismo pozvati gospođicu Williston, i možda gospodina Townsenda. Odjednom me obuzela želja da nakon deset godina vidim svoj stari fakultet. - To... zvuči primamljivo - odgovori Joanna. - Odlično. Vidjet ću što mogu organizirati za, recimo, sljedeći utorak. Po ovoj vrućini treba rano krenuti. Mislite li da je devet prerano? - O, ne. - Onda u devet. - Nasmiješio se. - Jasno, vi ste mnogo puta vidjeli Oxford, ali nadam se da će naše društvo biti ugodno pa se nećete dosađivati. - Sigurna sam da neću. Opet se nasmiješio. - Onda je dogovoreno. Možda bismo sada trebali pogledati kako napreduje iskopavanje. - Mada bih mnogo radije razgovarao s vama, možda je nepristojno ako ne razgovaram s vašim ocem. - Ponudio joj je ruku i Joanna ju je ushićeno prihvatila. Nijedan drugi džentlmen koga poznaje to ne bi učinio za tih nekoliko metara. Radili su do jedanaest razotkrivajući sve više staroga zida. Na koncu je gospodin Rowntree procijenio da se dovoljno vidi i zamolio Joannu da sve pomno nacrta. Sjela je te izvadila olovke i notes, odlučivši da će svoj prvi zadatak savršeno obaviti. Erland i Gerald otišli su po vodu, a sir Rollin se uskoro udaljio. Činilo se da mu je sve to jako dosadno. Nekoliko minuta kasnije vratio se Frederick, gdje god da je bio. Zgužvane i ~ 99 ~

prašnjave odjeće, čučnuo je kraj Joanne. - Prešao sam sve razvaline - reče - i nisam otkrio tko je sinoć bio ovdje. Nema otisaka stopala ni ičega. Koncwntrirajući se na svoj crtež, Joanna promrmlja: - Pa, tlo je veoma tvrdo. - Znam. Šteta što u posljednje vrijeme nije pala dobra kiša. Frederick se ispružio kraj nje na travi. - I još nešto, Joanna. Tražio sam mjesta gdje je netko drugi možda kopao, ali nema ničega. - Kako to misliš? - Pa, ako je stari Erland ovdje negdje zakopao svoj novac, morao bi postojati nekakav znak. Nije to mogao napraviti prije više od godinu ili dvije, zar ne? Želim reći, trebao mu je novac dok je bio živ. Stoga bih trebao naći to mjesto, ako je kopao. Ali ne mogu. Zato mislim da je blago u kući. Mora biti. - Zašto mora biti? - upita glas iza njih i Erland sjedne kraj Fredericka. Dječak ponovi svoju priču. - Da, shvaćam - složio se Erland kad je završio. - Možda imaš pravo. Jasno, moj je stric mjesto mogao pokriti kamenjem. - Pokazao je hrpe kamenja oko njih. - Sjetio sam se toga. Gledao sam ispod manjih hrpa misleći da nije mogao micati veće. Našao sam samo travu, i jednu zmiju. - Hmm. - Erland zamišljeno pogleda naokolo. - Moramo pretražiti kuću - uporno će Frederick. - Mora biti ondje. Jeste li nešto našli na onim starim nacrtima? - Ne, još nisam. - Pa, onda jednostavno moramo početi unutra. Što je s tavanom? Erland zastenje. - Jesi li vidio tavan u toj staroj kući? Golem je, i krcat svakakvog smeća. Trebat će tjedni da se sve to pregleda. - Ja sam spreman - reče Frederick, nimalo zastrašen. - Ne sada - reče Joanna. - Uskoro će ručak. Gledaj, otac se sprema otići. Frederick se počne buniti, ali Erland doda: - I ja sam umoran od kopanja. Moraš mi dati vremena da se odmorim, Frederick. - Ha - prezirno će dječak. - Ovim ga tempom nikad nećemo naći. - Pa, nisam isključio tavan - reče Erland - mada ne vjerujem da bi moj stric išta sakrio u onom kaosu. Ima i drugih mjesta. Podrumi, primjerice. Vjerujem da su prostrani. Moramo razraditi plan prije nego počnemo. Frederick je izgledao tvrdoglavo. - O, neka bude - progunđa. - Frederick, Joanna, idemo - dovikne gospodin Rowntree. ~ 100 ~

Joanna doda još jednu crtu na svoj crtež i počne pospremati svoje stvari. - Ovako ćemo, Frederick - doda Erland. - Popodne mi možeš pomoći planirati. Tvoj je otac zauzet drugdje i danas više neće doći ovamo. Možemo zajedno tražiti. Dječakove su oči bljesnule. - O, vrhunski. Doći ću odmah poslije ručka. - I vi ste dobrodošli, gospođice Joanna - s nadom će Erland. - Nisam sigurna - reče i nastavi se pripremati za odlazak. - Moram vidjeti treba li me mama. Erland pogleda u tlo. - Naravno. Gospodin Rowntree ih je opet zazvao pa su mu se pridružili. Uskoro su se vozili natrag kući, a Joannin je otac pričao samo o tome koliko su jutros napredovali. Kad su ušli u kuću, Selina je čekala Joannu u salonu. - Gdje si bila, zaboga? - upita mlađa djevojka. - Došla sam te posjetiti pa me tvoja majka pozvala da ostanem na ručku. - Krupnim je očima promatrala Joannino zamrljano lice i prašnjavu haljinu. - Zdravo, Selina - Joanna reče bez previše entuzijazma. Nije joj bilo do čavrljanja. Jedva je čekala da hladnom vodom opere lice i preodjene haljinu. - Moram ići gore i urediti se. - Idem s tobom - mirno će Selina. Joanna se bez riječi okrene i pođe do stuba. Znala je da nema smisla reći Selini da ne želi društvo. - Gdje si bila? - opet je pitala Selina dok su se penjale stubama. - Sva si slijepljena od prašine, Joanna. Nikada te takvu nisam vidjela. Zar si šetala po ovoj vrućini? - Selinin se glas izoštrio kod posljednjega pitanja. - Bila sam u opatiji i pomagala ocu u iskopavanju. Selina je blenula. - Zašto, zaboga? - Zamolio me i željela sam pomoći. - Joanna je žurno nastavila prije nego je Selina postavila drugo pitanje. - Užasno mi je vruće, prljava sam i nimalo raspoložena, Selina. - Stigle su u Joanninu sobu. Prišla je stalku i ulila vodu iz vrča u lavor. Bila je mlaka, ali je počela zapljuskivati lice. Selina slegne ramenima i sjedne na krevet. - Pa, jasno, ako si kopala. Ali, Joanna, došla sam ti reći zapanjujuću vijest! Joanna je ručnikom brisala lice pa joj je glas bio prigušen. - Što? - Nešto krajnje čudno. Ili možda ne čudno, već... tužno, ili... ne znam. ~ 101 ~

- Što? - pomalo nestrpljivo ponovi Joanna. Selina spoji ruke i širom otvori svijetloplave oči. - Jučer sam vidjela Petera - reče uzbuđenim glasom. Joanna uzdigne obrve, odloži ručnik i priđe ormaru da izvadi čistu haljinu. - Pa, zašto je to vijest? On ipak ovdje živi. Često čemo ga viđati. Selina se nagne naprijed. - Da, ali, Joanna, bio je sam, kao i ja. Hodala sam poljem do Townsenda, znaš, i on me sustigao na konju. - Malo ste čavrljali? Poznajete se cijeli život, Selina. - Joanna - prijekorno će Selina. - Znam to, jasno. Zašto me ne slušaš? - Pa, slušam, ali ne vidim ništa posebno u onome što si dosad rekla. Selina je izgledala povrijeđeno. - Oprosti - nastavi Joanna kad je vidjela izraz njezina lica. - Rekla sam ti da nisam raspoložena. Što mi želiš ispričati? Samo djelomice umirena, Selina odgovori: - Željela sam ti ispričati da smo razgovarali o tebi, Peter i ja. - Trijumfalno ju je pogledala. - O, zaboga - reče Joanna. - Ne možeš zamisliti ništa romantičnije - nastavi Selina. - Naravno, pogriješio je, što sam od početka znala. - On je to rekao? - Joanna se zgranula. Kako ju je prijateljica mogla dovesti u tako neugodnu situaciju? - Nije morao reći. Znala sam. Razdražena, mada joj je laknulo, Joanna iz ormara izvadi čistu haljinu. - Besmislice, Selina. - Nisu. Osjetila sam to po njegovu tonu. On zna, naravno, da ja uživam tvoje puno povjerenje. Bilo je dirljivo, Joanna. Da si čula kako izgovara tvoje ime! - Pa, nisam čula - obrecne se Joanna, mučeći se da zakopča haljinu na leđima. - I ja sam nedavno vidjela Petera. Selina je zurila u nju. - Nisi mi rekla! - Nije se imalo što reći. Kratko smo razgovarali i poželjela sam mu sreću. To je sve. Mlađa se djevojka nagne naprijed. - Suzdržavao se i nije vjerovao sebi. Ali on te još voli, Joanna. Znam to! Joanna je zaprepašteno zurila u nju. - Voli te - defanzivno ponovi Selina. Počela se kolebati pred gnjevom u prijateljičinim očima. - Jesi li ikome drugome rekla nešto tome slično? - oštro upita Joanna. - Ne, ne, nikako. To je samo između tebe i mene... ~ 102 ~

- Dobro. Moraš obećati da niti nećeš. I moraš razumjeti da je između Petera i mene sve gotovo. Molim te, nemoj mu govoriti o meni. - Ali, Joanna... - Zadrhtim od pomisli što si mu možda rekla. Više to nikad, nikad ne smiješ ponoviti. - Ali nisam... - Zar ne shvaćaš, Selina, koliko bi nedolično bilo da je ono što si upravo rekla istina? Nije istina, naravno, ali ostali to ne znaju. Da me Peter doista voli, što nije istina, to bi bilo grozno! Selina se doimala kao gromom ošinuta. - Mislila sam da je romantično. - Uopće nije. Pomisli kako bi bilo neugodno živjeti u susjedstvu i neprestano ga viđati. - Da. - Selina se zapanjila. - Zato se nadam da ćeš na to zaboraviti, kao što sam ja zaboravila svoje zaruke s Peterom. To je bio samo djetinjasti nesporazum, koji je završio. Sad shvaćam da Peter nikad nije bio muškarac kakvome bih se istinski divila. Nakon što sam ušla u društvo i upoznala drugu gospodu, jasno mi je kakvu sam grešku umalo počinila. Selina ju je zapanjeno gledala. - Kakvu drugu gospodu? Joanna obori pogled. - Pa, svakakvu. Sir Rollina Denbya, primjerice. On je posve drukčiji. Tako samouvjeren, savršeno poznaje modu. - Počela je raščešljavati uvojke pred zrcalom. - Opet ćemo izjahati sljedeći tjedan. - Joanna! S njim? Ne bi smjela - šokirano će Selina. - Besmislice - reče Joanna, još razdražena. - Ali on je, znaš, ono što sam ti rekla. - Zlobni tračevi, Selina. Više ih ne želim slušati. Već sam jahala s njim, samo u pratnji konjušara, i bio je savršeno uljudan i zabavan. - Jesi? Doista? - uzvikne Selina. Optužujuće ju je gledala. - Nisam znala. - Pa, zaboravila sam spomenuti. Vidiš kako je bilo bezazleno. - Joanna pogleda u pod. Nije rekla Selini zato što je željela izbjeći baš ovakav razgovor. - Ali, Joanna, dva jahanja. On očijuka s tobom! - Besmislice. Rekla bih da mu je ovdje dosadno i želi malo zabave. Praviš slona od muhe. - Ali, Joanna... - Selina, molim te! Dođi, moramo sići na ručak. ~ 103 ~

Mlađa je djevojka zastala, doimajući se tjeskobno i nesigurno, a potom se okrenula. - Sada te jedva poznajem, Joanna - promrmlja lomnim glasom. - Posve si se promijenila. - Nisam, Selina. - Jesi. Običavala si mi sve pričati i... u svemu dijeliti moje osjećaje. Sada te nije briga što ja mislim i ti si... o, ne znam, drukčija. Pomalo iznenađena, Joanna razmisli o tome. - Pa, sad kad sam ušla u društvo, valjda se jesam malo promijenila. - Potpuno si se promijenila - zacvili Selina, žalosno gledajući prijateljicu. Joanna se nestrpljivo okrene i počne silaziti u prizemlje. - Mislim da pretjeruješ zbog sitnica. Selina uzdahne i požuri za njom. - Pa, žao mi je, Joanna. Sigurno se nisam željela gurati onamo gdje sam nepoželjna. - Nije dobila odgovor pa doda: - Doista sam pokušala pomoći. - Znam - reče Joanna. Zurila je u sag na stubama. Selina je tjeskobno promatrala njezino lice. - Ne ljutiš se? - Ne, ne. Valjda sam još neraspoložena. - Nisam kanila... - U redu je, Selina. Nemojmo više o tome. Mlađa je djevojka ušutjela pa su zajedno ušle u blagovaonicu.

~ 104 ~

Trinaest Sparina je potrajala i sljedeći tjedan, usporavajući njihovo iskopavanje, te ga dvaput čak zaustavivši. Štoviše, nije bilo osobitih uspjeha koji bi ublažili teret vrućine. Gospodin Rowntree nije točno procijenio položaj kapelice pa su na nekoliko mjesta iskopali duboke jame, ali ništa nisu našli. Erland i Gerald izgubili su volju. Erland je Rowntreeu pokazao pronađene nacrte u nadi da će naći pravo mjesto. Joannin otac, oduševljen tim dokumentima, vratio se u svoju radnu sobu gdje ih je proučavao i vodio bilješke. Rano ujutro na dan predviđen za jahanje Joanna je nesigurno stajala pred svojim ormarom. Mislila je da po ovoj vrućini neće moći nositi jahaću odjeću od ružičastog baršuna, ali njezina jedina druga haljina za jahanje bila je stara i ofucana, od svijetloplave tkanine. Ima je od svoje petnaeste godine i uopće nije prikladna za jahanje sa sir Rollinom. Prišla je prozoru, pogledala van i uzdahnula. Savršen dan bez oblačka i povjetarca. No zrak je čak i sada topao, samo sat nakon svanuća. Opet će biti vruće i baršun će je gušiti. Rezignirano je uzela plavu haljinu i počela se odijevati. Dala ju je izglačati, predvidjevši ovu nesretnu okolnost. Izgledala je onoliko dobro koliko je to moguće za tri godine staru i često korištenu odjeću. Rastreseno je pojela doručak razmišljajući o ljupkoj jahaćoj haljini boje breskve što ju je prošli tjedan vidjela na modnoj stranici. Sir Rollin će je smatrati zapuštenom provincijalkom i zacijelo požaliti što ju je pozvao. - Molim te, Joanna, pazi da se danas ne premoriš - reče gospođa Rowntree. Djevojka se trgne. - Što? Njezina majka ponovi savjet. - Oh, dobro. Gospođa Rowntree trenutak je oštro promatrala svoju kćer, počela govoriti i potom se predomislila. - Ideš u devet? - samo upita. - Da. Zapravo je već vrijeme. - Joanna ustane. - Moram reći da mi dovedu Sybil. Majka je gledala kako žurno izlazi. - Kad bih barem znala što mi je činiti - promrmlja. - Eh? Što je bilo? - Gospodin Rowntree proviri iza novina i upitno pogleda svoju ženu. ~ 105 ~

- Ništa, dragi. Samo sam glasno razmišljala. Nastavio je čitati, a gospođa Rowntree zurila je u stražnji vrt. Sir Rollin je stigao na vrijeme, u društvu Constance Williston i Jacka Townsenda, te su odmah krenuli prema Oxfordu. Sir Rollin se nenametljivo smjestio uz Joannu pa su Constance i Jack prepušteni jedno drugome. Na Constanceinu se licu vidjelo da je ne zanima Townsendov entuzijastičan opis novoga konja što ga je kupio samo dan ranije. - Dakle, gospođice Rowntree - reče sir Rollin. - Dakle? - Da. Joanna se nasmiješi. - Što želite reći? - Pa, ništa. Samo sam tako rekao da se priberem od ushićenja što ste nam se pridružili. - Ha - reče Joanna. Uzdigao je obrve. - Ne volite komplimente? - Ne tu vrstu. Razmislio je. - Ne tu vrstu - zamišljeno ponovi. - Kakvu vrstu volite? Joanna je očekivala da će je pitati na kakvu vrstu misli, pa ju je pitanje iznenadilo. Nije odmah odgovorila, pa je dodao: - Razumijem što mislite, naravno. To je bio konvencionalan kompliment, možda malo pretjeran. Opet je razmislio. - Da, definitivno pretjeran. Zapravo nisam promislio. Ali morate mi reći kakvu vrstu volite da bih se mogao iskupiti. Joanna prasne u smijeh. - Stvarno ste nemogući. - Ja? Niste li mi upravo rekli da vam se ne sviđa moj kompliment? - Ne vjerujem da bi vas moglo uzrujati išta od onoga što ja kažem. - Zar je to vaš cilj? Očajan sam. No ako to želite, potrudit ću se da me vaša sljedeća primjedba uzruja. - Previše ste apsurdni. Sir Rollin je skupio obrve, kao da se koncentrira. Tada mu je licem preletio izraz zlovolje. - Eto - reče. - Što? - Uzrujao sam se. Zar niste vidjeli? - Obori pogled. - Valjda to nisam svladao. Joanna se opet nasmijala. - Morate vježbati. - O, ne. Radije ne bih. Ali niste mi odgovorili na pitanje. - Koje? ~ 106 ~

- O tome kakve komplimente volite. - Oh. - Joanna lagano porumeni. Sir Rollinov način razgovora bio joj je nov i zanimljiv, ali nije znala kako bi odgovorila. - Pa, volim iskrene komplimente. - Zar nisam bio iskren? - S vama je to teško procijeniti. - Brzo je nastavila prije nego je uspio nešto reći. - Volim i one koji su istiniti. Nikoga ne mogu ushititi u ovoj staroj odjeći. Denby ju je zadivljeno promatrao, njezine blistave tamne oči, rumene obraze i vitko uspravno tijelo. - Zar doista? Joannini su obrazi dobili malo tamniju boju. - Ne, ne ushititi. - Ah, možda sam trebao reći šarmirati. Djevojka obori pogled. Nije znala kako dalje. - Zapamtit ću - nastavi sir Rollin. Na Joannino olakšanje, promijenio je temu. - Zacijelo ste mnogo puta bili u Oxfordu, gospođice Rowntree? Joanna je potvrdila njegovu pretpostavku. - Ja godinama nisam bio ondje. Ustvari, rekao bih da nakon završetka školovanja nisam više od dva puta kročio onamo. Svakako ću svratiti do svojega starog fakulteta. - Nasmijao se. - Koji je? - zbunjeno upita Joanna. Njezin otac stalno posjećuje fakultete. - Christ Church. - O, moj otac je bio na Magdalenu. Kao i Gerald. Stigavši u gradić, okrenuli su konje u Broad Street te kasom jahali uz građevine Clarendon Building i Divinity School. Constance i Jack su ih sustigli, a djevojka se očito željela uključiti u njihov razgovor. - Hoćemo li se popeti u kupolu Sheldoniana 1? - upita. - Volim gledati preko krovova. - Kasnije - promrmlja sir Rollin i nehajno odmahne rukom. - Najprije želim do Christ Churcha. Kako je ovo zabavno. Constance je izgledala uvrijeđeno i više ništa nije rekla. Jahali su kraj Sheldonian Theatrea na uglu Broad Streeta. Sir Rollin je lijeno komentirao mjesta kojih se sjećao. - Knjižara Blackwells. Vjerujem da sam jednom ili dvaput bio ondje. Hoćemo li? Ali ne, knjige baš i nisu prikladna zabava za društvo na izletu. - Okrenuo je konja te su krenuli dalje, prošavši High Street i Bear Lane. Denby je odjednom zastao. - The Bear - uzvikne. - Kad sam ga se zadnji put sjetio? Ostavimo konje ondje i nastavimo pješice. Gostionica nije ništa posebno, ali mi je prirasla srcu. 1

Sheldonian Theatre - dvorana za svečane ceremonije u Oxfordu ~ 107 ~

Nitko se nije bunio pa su skrenuli u Bear Lane i odjahali do puba. Ondje je čovjek pomalo nevoljko preuzeo njihove konje, ali ga je sir Rollin ignorirao. Poveo je društvo kroz jedno zgradama okruženo dvorište do Tom Quada 2 fakulteta Christ Church. Zaustavio se u sredini. U tijeku su dugi ljetni praznici pa se vidio tek poneki student. Ondje se zadržavaju samo oni slični Geraldu, koji rade na nekom posebnom projektu. - Dražesno, dražesno - mrmljao je sir Rollin gledajući naokolo. Ostali su stajali iza njega. Odjednom se počeo podrugljivo smijati. - Prošećimo gradićem - reče. To su i učinili. Prošli su kroz fakultete Oriel i Ali Souls, vidjeli knjižnice Radcliffe Camera i Bodleian, te opet stigli do Broad Streeta. Sir Rollin je cijelo vrijeme bio čudno raspoložen. Katkad se činilo da uživa, ali njegove su primjedbe najčešće bile sarkastične. Nije se obazirao na njihove želje po pitanju razgledavanja, već je išao kamo je on želio i zadržavao se koliko je htio. Constance je počela stiskati usta, a Joanna se zbunila. Kad su se ponovno našli u Broad Streetu, Constance odlučno reče: Sad se želim popeti u Sheldonian. - Izraz u njezinim očima kao da je izazivao sir Rollina da joj to uskrati, ali nije ni pokušao. Hodali su dvoranom i razgledali unutrašnjost, a zatim su pazikuću zamolili da ih pusti na stube za kupolu. Uskoro su se našli na vrhu i promatrali oksfordske tornjeve. Constance je bila veoma zadovoljna. Požurila je do otvora i počela Jacku pokazivati razne znamenitosti. Vidite, ondje je toranj Magdalena - reče. Jack je progunđao nekakav odgovor, a Joanna je prišla drugom otvoru. Već je bila ovdje, ali ne često, i obožavala je pogled s vrha zgrade. Pod njima su se rasprostirali oksfordski krovovi, jedan maštovitiji od drugoga. Ovdje je jedan ukrašen grotesknim figurama i neobičnim izljevima oluka, ondje vitki izrezbareni tornjevi strše u nebo. Možda je najzanimljivija raznolikost. Svaka zgrada ili fakultetsko dvorište ima vlastiti osebujni stil. Vidjelo se i nekoliko ograđenih vrtova gdje je cvijeće jarkih boja blistalo na suncu. Zadržali su se neko vrijeme. Osim sir Rollina, svi su uživali u pogledu i pokušavali pronaći poznate im građevine. Denby se naslonio u kutu i s ciničnim izrazom lica slušao njihov razgovor, ali se nije uključio. Činilo se da ga Oxford više ne zanima. Bilo je gotovo jedan kad su sišli i na ulicama je vladala sparina. Povjetarac u kupoli prikrio je vrelinu dana. - Mislim da je vrijeme za osvježenje - reče Denby. - Hoćemo li se vratiti u The Bear? Nekoć su posluživali podnošljivo hladno meso. 2

Tom Quad - najveće pravokutno dvorište fakulteta Christ Church ~ 108 ~

Nitko nije imao prigovora pa su se vratili onamo odakle su došli, brže i s manje skretanja. Kad su stigli do gostionice, Joanni je bilo veoma vruće i jedva je čekala da uđe i opusti se. Pojeli su lagan ručak od hladnog mesa i voća, uz velike vrčeve limunade i piva da se rashlade nakon šetnje. Razgovor je uglavnom vodila Constance koja je mnogo znala o povijesti gradića. Ostali su malo govorili pa je s njima podijelila svoje znanje. Iz gostionice su otišli sredinom popodneva. Bilo je sparno. Odlučili su neko vrijeme sjediti u hladovini jednog od vrtova prije nego odjašu kući, ali kad su izišli, Jack Townsend opazio je oblake na obzoru. - Oluja reče. Zato su odmah poslali po konje, ne želeći da ih uhvati pljusak. Za manje od četvrt sata jahali su Catte Streetom i izlazili iz gradića. Brzo su se kretali i malo govorili, povremeno se osvrćući da vide jesu li se oblaci približili. Prošli su ugao ulica Catte i Broad i jahali kraj Trinity Gardena kad je Joanna čula da je netko zove. Okrenula se i vidjela Geralda kako stoji na pločniku i maše joj. Zaustavila se i on joj je prišao, ali mu reče: - Zdravo, Geralde. Nisam očekivala da ću te vidjeti. Razgledavali smo Oxford, no sad žurimo kući. Približava se oluja. Gerald je držao njezine uzde. - Istina. Imat ćete sreće ako na vrijeme stignete kući. - Pa, onda me pusti - odbrusi Joanna. - Da, svakako. Tada im je prišao ostatak društva. Gerald se lagano trgnuo kad mu se Constance obratila. - Pusti - oštrije ponovi Joanna. Gerald je zurio u nju kao da je u transu, a tada se žurno odmaknuo. Svakako - opet reče. - Vidjet ćemo se u četvrtak - Joanna dovikne preko ramena. Nije željela biti neuljudna prema bratu. Gerald neodređeno mahne, pogledom slijedeći skupinu koja se udaljavala. Ubrzali su kad su izišli iz gradića. Mračni su oblaci već pokrivali dobar dio neba i vidjelo se da će uskoro kiša. Sir Rollinu kao da je posebno smetala pomisao da će se smočiti. Imao je snažnijega konja i polako se probio do čela skupine. Zatim se odmaknuo naprijed za nekoliko dužina. Ostali su se držali zajedno. Kad su bili otprilike na pola puta do kuće, iza sebe su čuli zloslutnu grmljavinu. Oblaci su prekrili sve osim tanke crte na suprotnom obzoru i oluja im je bila veoma blizu. Joanna je vidjela kako nekoliko velikih kapi podiže prašinu na cesti. ~ 109 ~

- Počinje - Denby dovikne preko ramena. - Najbolje da prijeđemo u galop, inače ćemo se posve smočiti. - Ne čekajući njihov pristanak, potjerao je vranca i odmaknuo naprijed. Jack Townsend se lagano namrštio, ali se složio. - Ima pravo. Hoćemo li? Joanna kimne, a Constance doda: - Valjda moramo. - Constance je dobra jahačica, ali ne ide u lov i preferira mirniji tempo. Potjerali su konje u galop. Mada su životinje već bile umorne, činilo se da jednako gorljivo žele pobjeći pred olujom. Dok su jurili cestom, povremeno su pred sobom vidjeli sir Rollina. Njegov se snažan konj sve više udaljavao. Prešli su još četvrtinu puta kad je Constance odjednom uzviknula. Joanna se brzo okrenula i vidjela da se njezin konj spotaknuo i očajnički pokušava uspostaviti ravnotežu. - Podignite mu glavu - uzvikne Jack Townsend. Constance je to hrabro pokušala, ali je u idućem trenutku pala nasred ceste, zajedno sa svojim konjem. Joanna se već zaustavila, skočila s kobile i potrčala do Constance, držeći uzde. No mada je bila brza, Jack ju je preduhitrio skočivši s konja prije nego se zaustavio. Prvi je stigao do Constance. Uzeo joj je ruku i nagnuo se nad njome. - Dobro sam - drhtavo će Constance - samo natučena. Baš sam nespretna. - Niste vi krivi - kratko će Jack - ovdje je cesta izlokana. Stigla je Joanna i Jack joj je prepustio Constance, otišavši do njezina konja. Pomogao mu je da ustane i rukama prešao po njegovim nogama. Joanna je pomogla Constance da ustane. Čim je lijevo stopalo spustila na tlo, kriknula je i opet bi pala da ju Joanna nije pridržala. - Moj gležanj reče Constance. - Sigurno sam pala na njega. Jack podigne pogled. - Možete li hodati? Constance je pokušala, oslanjajući se na Joannu. - Jao! Ne. Žao mi je. - Glupost - reče Joanna. - Uopće nisi ti kriva. Svakome se moglo dogoditi. Djevojka se kiselo osmjehne. - Ali nije, zar ne? Svi jašete bolje od mene. Jack im je prišao. - Pa, morat ćete jahati moga konja - reče. - Vaš je iščašio rameni zglob i ne smije se jahati. - Pogledom je potražio svoga sivca i u tom su trenutku svi shvatili da je Jackov konj nestao. Nije zadržao uzde kad je skočio. ~ 110 ~

Dok su bespomoćno gledali duž ceste, nastojeći vidjeti je li negdje blizu, počela je oluja. Po njima su padale velike kišne kapi nošene jakim vjetrom. - Dovraga! - uzvikne Jack, zaboravivši na ispriku. Svi su okrenuli leđa vjetru i kiši koristeći dva konja kao štit. Već su bili mokri do kože. - Constance može jahati sa mnom - reče Joanna, ostavši bez daha pod hladnom vodom. - Čini se da će morati - složi se Jack. - Ja ću njezina konja voditi kući. - O, ne - uzvikne Constance. - Ne smijete. Mladić slegne ramenima. Pa, ionako moram hodati zato što sam glupavo pustio uzde. Thunderbolt je moj najnoviji konj i neće se znati vratiti. Ako već hodam, mogu voditi vašega. - Munja i grom brzo su uslijedili jedno za drugim. Djevojke su poskočile. - Sir Rollin će vidjeti da nas nema i vratiti se - reče Joanna. - Moći ćete jahati s njim. Svi su pogledali cestu, ali su vidjeli samo kišu. Jack je izgledao sumnjičavo. - Naravno - reče Constance, ali ni ona nije zvučala uvjereno. - Pa, morate krenuti - na koncu će Jack. Podigao je Constance na Joannina konja, a ona je pomagala koliko je mogla. Zatim je pomogao Joanni da uzjaše iza nje i pružio joj uzde. - Morat ćete se sporo kretati doda. - Blato će biti sklisko i vaša je kobila preopterećena. Pazite. - Hoćemo - reče Joanna. Dvije su ga djevojke gledale odozgo. - Idite. - Ostaviti vas ovdje... - počne Constance. No Jack nestrpljivo odmahne rukom. - Nikakve koristi od toga da svi stojimo usred oluje. Idite. Joanna nategne uzde. - Poslat ćemo vam sir Rollina čim ga sretnemo reče. - Vjerojatno nas traži. - Dobro - odgovori Jack. Podigao je uzde Constanceina konja i krenuo naprijed. Životinja je polako šepala cestom. - Pa, doviđenja - reče Joanna. - Da, da. Idite. Joanna dotakne kobiline sapi i životinja krene. Kretale su se jedva malo brže od hodanja, ali su ipak ostavile Jacka za sobom. Obje su se djevojke skutrile na oluji, sagnuvši glave i vjerujući da će se kobila držati ceste. ~ 111 ~

Mada preostala udaljenost nije bila velika, takvom se činila. Constance je malo govorila i Joanna je bila uvjerena da je gležanj boli. Vjetar im je nosio kišu u leđa. Ljepljivo im se cijedila u ovratnike. Uskoro su počele drhtati. Bilo je mnogo hladnije nego ranije. Stigle su u župni dvor, ali nikoga nisu vidjele na cesti. Joanna se načas pitala kamo je nestao sir Rollin, ali je na to zaboravila kad je pred sobom ugledala kuću. Zaustavila je konja i oprezno kliznula na tlo. Okrenula se i pomogla Constance da siđe. Dok joj se Constance svom težinom oslanjala na ruku, polako su se popele do ulaznih vrata. Srećom, nisu bila zaključana. Čim su ušle, Constance se srušila na stolicu. - O, hladno mi je - reče. Joanna je zatvorila vrata. - Potražit ću tvoju majku. - No nije morala tražiti jer se u tom trenutku u predvorju pojavio batler koji je čuo ulazna vrata. Uzviknuo je kad je ugledao mokre djevojke te odmah počeo zvoniti i izdavati naredbe. Dvadeset minuta kasnije Constance i Joanna sjedile su u sobi ispred pucketave vatre. Njihovu su mokru odjeću odnijeli da je osuše i obje su imale kućne haljine. Gospođa Williston pregledavala je kćerin gležanj, a Joanna je zurila u sve mračniji dan. - O, nadam se da su našli Jacka - reče po treći put. - Sigurno jesu - umirujuće odgovori gospođa Williston. - Pa, mislim da nije slomljen, Constance. Ali si ga gadno iščašila. Pozvat ćemo liječnika. - O, osjećam se tako glupavo - reče Constance. - Eno konjušara s tvojom kobilom - uzvikne Joanna s prozora. Sigurno su ga našli. Ali gdje je? - Rekla bih da je otišao svojoj kući - reče starija žena. - Nije daleko. - Da, naravno. - Joanna je došla sjesti kraj vatre. - Tako mi je drago da više ne hoda po toj kiši. Valjda je i moja majka dobila poruku. - Svakako. - Gospođa Williston ustane. - Ako kiša ne prestane nakon večere, poslat ćemo te kući zatvorenom kočijom, baš kako smo joj poručili. - Pogleda kroz prozor. - Ne vjerujem da će prestati. - Tada je izišla. Constance nasloni glavu na naslon stolice i uzdahne. - Boli li te gležanj? - suosjećajno upita Joanna. - Samo malo. Ali osjećam se čudno umorno. - Da, i ja sam umorna. Ovo je bio dug dan. - Ustala je i opet prišla prozoru. - Što li se dogodilo sa sir Rollinom? Nadam se da nije zalutao u oluji. ~ 112 ~

Constance iskrivi lice. - Zacijelo je suh i siguran stigao kući. Trebao je, s obzirom na brzinu kojom se kretao. - O, ne. Sigurno nas je tražio. Constance uzdigne obrve i slegne ramenima. - Constance! Tražio nas je. Nitko nas ne bi ostavio u toj oluji. Druga djevojka opet slegne ramenima. - Pa, ja znam da bi nas tražio. Nadam se da nije zašao u neki prolaz i zalutao. Ne poznaje ovaj kraj. - Joanna se opet zagleda u kišu nošenu vjetrom. - Zacijelo nema smisla nekoga poslati da ga potraži. Constance se namršti, zausti i potom se predomisli. - Dosad je već sigurno našao put kući - suho reče. - Gotovo je šest. - Da, valjda. Constance ju je trenutak gledala, a potom odmahnula glavom i odustala od te teme.

~ 113 ~

Četrnaest Jedini član Joannine obitelji uzbuđen pričom o njezinoj pustolovini bio je Frederick. Njezina je majka, nakon što se uvjerila da je Joanna prošla bez ozljede, sve zanemarila, mada je stisnula usta kad je čula kakvu je ulogu odigrao Denby. Gospodin Rowntree jedva je slušao dok je prepričavala dnevna zbivanja, ali Frederick je bio očaran i postavljao je brojna pitanja. Idućeg je jutra rano ustao i otišao k Townsendima da vidi svoga prijatelja Johnnya Townsenda i čuje više o Jackovoj ulozi u tome. Joanna je provela mirno jutro. Kasno je ustala, malo šivala i čitala. Mada se sasvim dobro osjećala, napori prijašnjega dana iziskivali su mirovanje. Nebo je ostalo oblačno i povremeno je kišilo, ali je zrak bio hladniji nego proteklih tjedana. Zbog vlage nisu mogli kopati. Frederick se vratio oko jedanaest i otišao ravno u salon potražiti Joannu. Sjedila je ondje sama i čitala roman. - Jack Townsend jako se prehladio - rekao je Frederick čim je ušao. - U krevetu je. - Dječak kao da je u tome uživao. - O, ne - uzvikne Joanna i odloži knjigu. - Moram ići vidjeti kako mu je. - Ne možeš - samodopadno će dječak. - Nitko ne smije k njemu. Joanna se namršti. - Pa, onda ću poslati poruku. - Ustane i priđe pisaćem stolu u kutu. - Johnny kaže da kašlje i hropće kao starac - doda Frederick. Ignorirajući ga, Joanna počne pisati. - Hodao je sve do kuće i vodio kobilu doda dječak. Njegova sestra sagne glavu. Frederick slegne ramenima i priđe prozoru. Kiša je jače padala pa je promatrao kako kapi klize niz okno dok Joanna nije dovršila i zapečatila pisamce. Kad ga je odnijela lakaju i vratila se, Frederick je sjeo kraj nje na sofu i povjerljivo se nagnuo naprijed. - Znaš li što sam još danas otkrio? - upita. - Nešto mnogo važnije. - O, Frederick, pusti me na miru - ljutito će Joanna. Uvrijeđeno se odmaknuo. - Pa, možda i hoću. I možda ti neću reći vijest o blagu. Joanna ga pogleda. - Kakvu vijest? Njezin brat ustane, gurne ruke u džepove i opet priđe prozoru. - Ne mogu reći. Moram te pustiti na miru. - Opet pogleda van i počne fućkati iritantnu melodiju. Joanna iskrivi lice. - Oprosti, Frederick. O čemu je riječ? ~ 114 ~

Dječak se spremno okrene i plave mu oči bljesnuše. - Otkrio sam da nikakvi »dječaci« nisu njuškali po ruševinama opatije, eto o čemu. Pitao sam svih, kao i njihove prijatelje. Niti jedan one večeri nije otišao onamo. Joanna ga s gnušanjem pogleda. - To je sve? Rekla bih da se boje reći ti da su bili ondje. To nije vijest, Frederick. - Zar nije? Pa, nisam blentav kako ti misliš. Nisam ih otvoreno pitao. Bio sam oprezan. Nije bilo dječaka. - Kakve to veze ima? Frederick se zapanjio. - Kakve veze? Zar ne shvaćaš? Ako nisu bili dječaci, morao je biti netko drugi. - Pa? Ne shvaćam... - Glupačo! - prasne Frederick. Opet se nagne prema njoj. - Sigurno netko drugi traži blago. Zar ti to nije jasno? Mi ga prvi moramo naći. - Umišljaš stvari. Uvijek to radiš. Možda je to bio neki skitnica koji je tražio sklonište preko noći. - Pa je kopao? - s nevjericom će njezin brat. - Oh... pa... Frederick se podboči i s gnušanjem je pogleda. - Ti si stvarno glupa, Joanna. Što ako prvi nade blago? Pobjeći će s njim i mi nikad nećemo vidjeti ni novčića. - Nema njega. Sve je to plod tvoje mašte. Njezin se brat okrene. Dobro. Vidjet ćemo. Ali kanim čuvati stražu. I danas popodne idem u opatiju da gospodinu Erlandu kažem što sam saznao. On će shvatiti koliko je to važno. - Pozvao te? - Uvijek sam dobrodošao. Rekao je tako. - To je samo uljudnost, Frederick. Prečesto ideš onamo. Sigurno mu je već dosta toga. - Nije! Misliš da sve znaš, Joanna, ali tu si posve u krivu. Joanna se namršti. Nije vjerovala da gospodinu Erlandu nisu dojadili posjeti školarca. - Idem s tobom - reče. Sama će se uvjeriti. - Ti? Zašto? - Nisam li pomagala u potrazi za blagom? - U posljednje vrijeme nisi. Bila si zauzeta očevim iskopavanjem ili jahanjem naokolo s kicošima. - Frederick je malo afektirano hodao i podrugljivo se naklonio. Joanna se nasmijala. - Kako si grozan. No ipak idem s tobom. ~ 115 ~

Frederick se također nasmijao, oraspoložen tim pokazivanjem zanimanja. - Dobro. Ali krećem točno u dva. Budi spremna. Vidjet ćeš, Joanna. Naći ćemo blago, potpuno i netaknuto. Joanna je na to mudro šutjela i, nakon što ju je opet upozorio neka ne kasni, Frederick je veselo izišao. Lakom su se kočijom odvezli u opatiju Erland. Kiša je gotovo prestala, ali su se oboje obavili plaštevima da se zaštite od vlage i blata. Joanna je zahtijevala da pošalju poruku o svom dolasku, pa su Erlanda našli kako ih čeka kod kuće. Činilo se da mu je drago što ih vidi, čak se doimao uzbuđenim. Vjerujem da sam nešto otkrio - rekao je dok su hodali do knjižnice. - Ne blago? - zabrinuto uzvikne Frederick. - Ne, ne to. Ali možda trag. - Ah, i ja sam nešto otkrio. Kad su sjeli, Frederick je ispričao svoje. - Dakle, vidite - dovrši sigurno još netko traži blago. Moramo paziti. Erland pomalo sumnjičavo kimne. - Moguće je, mada je to moglo biti nešto drugo, ili je netko tražio malo uzbuđenja. Frederick se počeo buniti, ali ga je Joanna preduhitrila. - To sam i ja rekla. Apsurdna je pomisao da bi netko drugi kopao u opatiji. Tko bi to mogao biti? Netko od susjeda? Besmislice. - Da - polako odgovori Erland. Činilo se da nije siguran ni u njezinu tvrdnju. Dječak puhne kroz nos. - Pa, ako to nije krajnje glupo. Ima mnogo ljudi koji su o tome mogli čuti. Možda u Ox£ordu. Jedan od očevih studenata. Kladim se da je sir Rollin Denby svima rekao. - Nije - vatreno odbrusi Joanna prije nego je Erland išta rekao. - Ne bi to učinio. Frederick opet puhne kroz nos. Erland je gledao Joannu s tjeskobnim izrazom u sivim očima. Uslijedila je stanka. Frederick se okrenuo, a Joanna se mrštila na njega. Erland tada pročisti grlo i reče: - Pa, to je gotovo, znate. I više nije bilo uljeza. Reći ću vam što sam otkrio. To bi moglo značiti da svatko može kopati koliko želi i to nam uopće ne bi smetalo. Frederick se odmah okrene. - Što? - I Joanna se doimala zainteresiranom. Erland otvori ladicu stola i izvadi nacrte što su ih našli prije nekoliko dana. - Proučavao sam ih s vašim ocem - reče. Frederick ispusti neartikuliran zvuk. - Jasno, nisam mu rekao za našu potragu. On o ~ 116 ~

povijesnim dokumentima zna mnogo više od mene pa je bio od velike pomoći - Erland raširi jedan pergament. - Po nekim oznakama ovdje i vjerojatnim datumima bilješki, zaključili smo da su neki od mojih predaka možda bili Jakobiti. Joanna ga je s nerazumijevanjem gledala. Njezin se brat mrštio, čekao pojašnjenje i tada rekao: - Kakve to veze ima? Moguće da su bili, ali kako su Jakobiti povezani s blagom? - Znaš tko su oni bili? - upita Erland. Frederick je izgledao bahato. Naravno. Željeli su pretendente na prijestolje, Stuarte. Sve je to bilo prije nekoliko stotina godina. - Malo se pokolebao. - Ili barem jako davno. - Točno - složi se Erland, a samo je iskra u njegovim očima pokazivala što misli o tome kako su mladi članovi obitelji Rowntree primili njegovu vijest. - No važno je da je oko toga bilo nekoliko zavjera i pobuna. Mnogo je puta na duže vrijeme trebalo skrivati ljude od vlasti. Najstariji od ovih nacrta sugerira, veoma neizravno, da je opatija Erland bila jedno takvo skrovište. Joanna se mrštila. - Mislite - polako reče - da postoji nekakva tajna soba? - Mislim. Moguće je da je to obiteljska tradicija koju je moj stric spomenuo. - Tajna odaja - promrmlja Frederick u čijem se glasu osjećalo golemo zadovoljstvo. - Vrhunski. Gdje je? Erland se nasmiješi. - U tome je problem. Ako postoji takva soba, to je očito skrovište za novac. Ali na nacrtima se ne vidi njezina lokacija. Pogledajte. Frederick i Joanna skočili su na noge i prišli stolu. - Vidite da je ovdje - reče Erland pokazujući - nekoliko neobičnih linija na nacrtu, sa strane kuće koja je najbliža ruševinama. Vaš otac misli da ukazuju na neku vrstu dograđena skrovišta, ali ne znamo točno gdje. Upute su namjerno obmanjujuće. Kršili su zakon, razumijete, i morali su biti oprezni. Odaja može biti bilo gdje u tom krilu. Zavladala je tišina dok su svi troje razmišljali o ogromnoj staroj kući i svim kutovima u njoj. Pretraživanje samo jednoga krila bio bi golem zadatak. - Pa, jednostavno moramo sve pretražiti - spokojno će Frederick. - Ja sam spreman. Erland se nasmijao. - Vidim da jesi. No bilo bi bolje najprije razraditi plan. ~ 117 ~

- Ha. Kažem, odmah počnimo. - Frederick je svoje riječi popratio akcijom. - Uzet ću fenjer. Neke su sobe zacijelo mračne. - Potrčao je iz sobe. Erland se opet nasmijao. - Pun je entuzijazma. No Joanna se mrštila. Previše. Strašno je nepristojan, mada nenamjerno. - Znam. - Ne smijete mu dopustiti da vas tako gnjavi. - Ne gnjavi me. Naprotiv. Godi mi živahno društvo u ovoj mračnoj kući. Joanna ga pogleda. - Ne sviđa vam se ovdje živjeti? - Nije riječ o tome. - Jonathan pogleda naokolo. - Doista mi je drago ovo staro mjesto. Ali potrebno je tako mnogo popravaka koje si ne mogu priuštiti. To me muči i katkad deprimira. - Pa, moći ćete kad nađete stričevo blago. Kiselo se osmjehnuo. - Zar doista vjerujete da postoji blago, gospođice Joanna? Raširila je oči. - Vi ne vjerujete? - Ne znam. Želio bih da postoji, jasno, iz mnogo razloga, ali nekako se ne mogu natjerati da u to vjerujem. - Frederick vjeruje - reče Joanna jer nije znala što bi drugo rekla. Erland je izgledao umorno i malodušno. Nasmiješio se. - Uistinu vjeruje. Ako itko može naći blago, onda je to on. - Naći ćete ga. Znam da hoćete - impulzivno će Joanna. Erland ju je pogledao ravno u oči i potom je uslijedila tišina. Joanna je shvatila da iz nekog razloga zadržava dah. - Mislite? - na koncu je rekao i ona je opet mogla disati. - To mi jest važno. - Mogli biste popraviti opatiju - složila se. - Da, i mogao bih razmišljati o braku, obitelji, što sad ne mogu. Promatrao ju je. - Nikad nisam razmišljao o takvim stvarima prije nego sam došao ovamo. No sada to često činim. Joanni je odjednom nešto palo na pamet pa se nesvjesno trgnula. Erland je to vidio i gorko se nasmijao. - Sve je to smiješno, naravno. Blago. - Govorio je posprdnim tonom. - Zapravo ne vjerujem da postoji, ali hvatam se za slamke. Izraz u njegovim očima naveo je Joannu da ustane. Opet je ostala bez daha i smućivale su je emocije. Mada Erland ništa izravno nije rekao, izraz u njegovim očima i način na koji je govorio sugerirali su da ga ona posebno zanima. Iznenadila se i smutila, sigurna da ne želi nastaviti ovaj razgovor. ~ 118 ~

- Ne - oštro je rekao kad se okrenula. Joanna ga je nervozno pogledala. - Mislim, nisam kanio ništa reći. Znam da još ne mogu... to jest, nemam pravo... zaboga, kakva zbrka. Trenutak je bio užasno neugodan. Joanna je otkrila da se ne može pomaknuti pa se mahnito pitala što joj je činiti. Željela je pobjeći, ali kao da nije mogla. Erland se prvi pribrao. - Gospođice Rowntree, moram se ispričati počne. No prekinuo ga je glasan zveket iz donjega dijela kuće, a potom ljutito povišeni glasovi. - Što je to? - automatski uzvikne djevojka. - Pogledajmo. - Zajedno su požurili iz sobe. Oboma je laknulo. Slijedeći zvukove, krenuli su hodnikom i sišli uskim stubištem, a buka je postajala sve glasnija. Stigli su u kuhinju gdje ih je dočekao Frederick koji je brzo trčao, sagnute glave. Za petama mu je bila gospođa Smith. Mahala je metlom i neprestano ga grdila. - Fenjeri, je li? - čuli su je kako gunđa. - Fenjeri i zatim petrolej, a onda možda i malo kruha s maslacem ili kriška torte. Torte! Kao da u svojoj kuhinji držim takve besmislice. Odmah zatim, čim okrenem leđa, posuda za mlijeko na podu i sve uništeno. Pokušao si doseći policu, je li? Pokazat ću ti ja policu. Dječaci! Neću ih ovdje. Gori su od štakora. Tijekom tog monologa gospođa Smith je metlom lovila Fredericka, jednom ga uspjevši dohvatiti. Dječak je na koncu ugledao njih dvoje na vratima i hitro se sakrio iza Erlanda. - Luda je - dahnuo je i, više se ne osvrnuvši, jurnuo uza stube te nestao. Gospođa Smith je također opazila svoga poslodavca. Spustila je metlu i nije ni pokušala slijediti Fredericka. No izraz u njezinim očima bio je zastrašujući. - Gospodine Erland! - reče prije nego su oni otvorili usta. Neću dječake u svojoj kuhinji. Nisam na to navikla i neću to trpjeti. - Ton kojim je izgovorila riječ dječake implicirao je da bi doista preferirala štakore umjesto Fredericka. - Prevrnuo je posudu s mlijekom i sad je propalo. Neće biti mlijeka za vaš doručak. Takve se stvari nisu događale u gospodarevo vrijeme. - Prekrižila je ruke i gledala ga. Gospođa Smith se nikad nije riješila navike da Thomasa Erlanda zove »gospodar«. On je za nju to ostao i nakon smrti, a njegov mladi nećak samo je gospodin Erland. - O, tako mi je žao - promuca Joanna. No Erland ju je hitrom kretnjom ušutkao i uzdignutih se obrva okrenuo gospođi Smith. - Siguran sam da nije namjerno srušio mlijeko, gospođo Smith. Frederick će se ispričati. Običan incident pretvarate u velik problem. I morate se naviknuti da će u kuću dolaziti moji prijatelji. - Neću dječake, i neću raditi za dječake - neumoljivo će žena. ~ 119 ~

Erland je izgledao još odlučnije. - Bit ćete uljudni prema svim mojim gostima, nadam se, ili ćemo se posvađati. Gospođa Smith tražila je riječi. Na koncu progunđa: - Više maslaca, pečenka dvaput tjedno, obrisati prašinu u kutovima, prozračiti draperije, i sada... sada DJEČACI! - Njezin je ton postajao sve ogorčeniji dok je govorila. - Neću to trpjeti - na koncu uzvikne. - U gospodarevo vrijeme nikad nije bilo tako. - Nažalost, moj je stric mrtav, gospođo Smith - hladno odgovori Erland. Gospođa je Smith prtljala po uzicama svoje pregače. Na koncu ih je odvezala i bacila mu je pred noge. - Možete raditi što god hoćete - bijesno se obrecne - ali je neću ostati i to gledati. Ovog trena dajem otkaz. Rekavši to, ljutito se udaljila. Stajali su šutke i slušali kako zamiru njezini teški koraci. Erland je bio malo okrenut od Joanne pa mu nije vidjela lice, ali se činilo da obuzdava uzrujanost. - O, žao mi je - reče. - Sve je to Frederickovo maslo. On je kriv. Dobro ću ga izgrditi. Erland se okrenuo i Joanna je iznenađeno vidjela da se smije. - Izgrditi ga? - reče. - Prije ću ga lijepo nagraditi. Oslobodio me najgore domaćice u okrugu. Neprestano sam razmišljao kako ću je natjerati da ode, a on je to obavio za tri minute. Gdje je? Moram mu zahvaliti. - Okrenuo se i počeo se penjati stubama. To je bilo tako apsurdno da se i Joanna morala nasmijati. Zadirkujete me - rekla je dok su se penjali. - Znam da vam se gospođa Smith nije sviđala, ali ne možete biti zadovoljni što ste ostali bez domaćice. - Ne mogu? Više sam nego zadovoljan. Rekao bih da ja kuham bolje od nje. Joanna se opet nasmijala. - Ne vjerujete mi? Ali mnogo sam puta skuhao obrok u kolonijama. Dobro kuham. Ah, evo ga. - Stigli su u predvorje, a Frederick je virio iza stubišta. Izišao je kad je vidio da su to oni, mrzovoljna lica. - Nisam namjerno srušio mlijeko - reče. - Žao mi je. Pokušao sam joj to reći. Petrolej za fenjer nalazio se odmah iznad mlijeka. Čudno mjesto za držanje petroleja, mislio sam. Okliznuo sam se kad sam ga pokušao dosegnuti. Nije imala razloga da me onako progoni. - Frederick, momče - reče Erland i prebaci mu ruku oko ramena - ne moraš se ispričavati. Gospođa Smith me napustila i nikad me ništa u životu nije tako usrećilo. ~ 120 ~

Frederick ga sumnjičavo pogleda. - Šalite se. - Ne. Frederick pogleda Joannu, koja se još smiješila, a potom opet Erlanda. - Hura! - uzvikne. - Sad možemo tražiti koliko god želimo. - Sjurio se natrag stubama po fenjer, a pratio ga je Erlandov i Joannin smijeh.

~ 121 ~

Petnaest Toga dana zapravo nisu tražili. Joanna je tvrdila da je vrijeme za povratak kući, a Frederick se složio kad je dobio obećanje da sutradan može tražiti koliko mu srce želi. Joanna je jedva čekala da odu. Nakon što je izblijedjelo uzbuđenje izazvano odlaskom gospođe Smith, vratila se prijašnja nelagoda iz knjižnice pa nije željela ostati u opatiji. Činilo se da se Erland s time slaže. Dok su se vozili kući, Joanna je bila previše zaokupljena čak i za uobičajene kritike Frederickove mahnite vožnje. Njezine su se emocije uzburkale. S jedne strane, uzbudljivo je i laskavo kad znaš da neki muškarac gaji osjećaje prema tebi. S druge strane, osjećala je nelagodu i tjeskobu jer je bila prilično sigurna da mu ih ona ne uzvraća. Ono što ju je još više smućivalo bilo je to da nije posve sigurna. Prije nego joj se Erland obratio, bez oklijevanja bi rekla da ga smatra samo dragim prijateljem. No u onom nelagodnom trenutku u knjižnici morala ga je gledati u drugom svjetlu, a tada se nešto promijenilo. Nije točno znala što. Sad je samo željela samoću svoje sobe i vremena za razmišljanje. Ta joj želja nije ispunjena. Kad je Frederick zaustavio kočiju ispred vrata, odmah se vidjelo da imaju goste. - Uh - reče dječak. - Odvest ću konje u konjušnicu. Ti možeš biti fina u salonu. To ti se sviđa. Joanna je uzdahnula, ali ništa nije rekla. Frederick je odvezao kočiju, a ona je prišla vratima. Što prije uđe, to će prije završiti i moći će se povući u svoju sobu. U salonu je našla čudnu skupinu. Majka je sjedila na sofi i površno čavrljala sa sir Rollinom. Sučelice njima, Selina Grant i Constance Williston sjedile su u naslonjačima i ukočeno razgovarale. Svima je laknulo kad je Joanna ušla. Sir Rollin je ustao i lagano se naklonio. - Došao sam vidjeti kako ste prošli nakon one nezgode - reče - i srećom, ovdje našao gospođicu Williston. Kanio sam svratiti i u župni dvor, naravno. Joanna je krajičkom oka vidjela Constanceinu grimasu i žurno rekla: - Kako ljubazno. Bilo je grozno, zar ne? Jeste li se i vi smočili? - Jesam. - Sir Rollin se kiselo osmjehne. - Zapravo, baš sam se proslavio. Ne samo da me uhvatila oluja, već sam se izgubio na stazama i morao pitati upute. Čovjek s kojim sam razgovarao jasno je pokazao da me smatra ludim. ~ 122 ~

Joanna se nasmijala. - Znala sam da je nešto takvo. - Obradovala ju je sir Rollinova priča. Činilo se da previše ljudi misli da ih je jednostavno napustio. Nije mogla odoljeti pa je značajno pogledala Constance. - Ah, zar ste mislili da sam vas napustio? - ironično upita sir Rollin. - Ne, naravno. - Joanna ga pogleda. Kao obično, bio je slika i prilika otmjenog Londonca. Shvatila je da uspoređuje njegovu nemarnu eleganciju s jednako nemarnom zapuštenošću Jonathana Erlanda. Nema sumnje da sir Rollin blista u toj usporedbi. Odjednom je podigao glavu, svjetlucavim svijetlosmeđim očima pogledao njezine tamnije i nasmiješio se. Joannino je srce brže zakucalo. - Dođite sjesti ovamo - rekao je, očito je udaljavajući od ostalih. To baš nije bilo pristojno, ali Joanna nije odoljela. Kao da ju je držao svojim očima. - Mnogo sam vam toga želio reći tijekom jahanja - nastavi Denby - i zatim me zaokupilo razgledavanje gradića pa ništa nisam rekao. Možete li mi oprostiti? - Ja... naravno - promuca Joanna. Shvativši da je to isprazan odgovor, reče: - Želim reći... - Ne, ne, neka ostane na tome. Nemojmo više o mojoj nespretnosti. Joanna pomisli da sir Rollin nikad ne bi mogao biti nespretan, ma što se dogodilo. - Tako mi je drago da niste stradali - mirno je nastavio. - Stvarno sam bio pravi jadnik dok sam teturao kroz blato i kišu. Volio bih da sam vam svima mogao pomoći. Gospođica Williston spomenula je pad. Joanna kimne i ispriča kako su se vratili kući. - Srećom, ozljeda njezina gležnja nije onako teška kako smo se bojali. Već može hodati. Kimnuo je, kratko zastao i potom pitao: - Kako napreduje iskopavanje? Proteklih nekoliko dana nisam uspio svratiti. - Ne osobito dobro. Ne možemo naći crkvu, mada je tata bio siguran da zna gdje se nalazi. No gospodin Erland mu je dao nacrte ruševina. Vjerujem da će je uskoro naći. - Ah da, tajanstvene karte. Kanio sam vas pitati o njima. Tako ste ih pametno našli. Jesu li pomogle? Joanna kimne. - Gospodin Erland misli da jedna prikazuje tajnu odaju. Njegovi su preci bili Jakobiti. - Ponosna na svoje znanje, Joanna se uspravila. Dakle, smatra je pametnom? - Fascinantno. Zacijelo su ti, ovaj, Jakobiti skrivali prijatelje u tajnoj sobi? Joanna opet kimne, malo razočarana njegovom brzinom. Kanila je od toga napraviti cijelu priču. ~ 123 ~

- Zapanjujete me. Jeste li našli tu odaju? - Ne, to je nezgodno. Na karti se ne vidi gdje se točno nalazi. Gospodin Erland nam je pokazao nekakve oznake na strani kuće blizu ruševina, ali ništa nisam otkrila. Nitko nije. - Šteta. Možda bi vaš otac mogao pomoći? - Već ih je proučio. Mislim da ga više zanima drugi nacrt, onaj koji prikazuje ruševine. - Ah, sigurno. No Erland zacijelo misli da je stričevo bogatstvo skriveno u toj tajnoj sobi? Govorio je tako lakomim tonom da ga je Joanna pogledala u oči. Nasmiješio se. - Morate mi oprostiti. Erlandov lov na blago gotovo je jedino uzbuđenje u ovom području. Užasno bih se dosađivao da nema toga. - Stavio je ruku na njezinu. - Toga i još nečega, naravno. - Opet joj se zagledao u oči. Joanna porumeni i sagne glavu. - Najviše sam uživao - doda čovjek - dok sam s vama raspravljao o tom fascinantnom događaju. Veoma golicava kombinacija: blago u tajnoj odaji i zanosna djevojka. - H-hvala - promuca Joanna. - Erland stvarno misli da je blago ondje? - U tajnoj sobi? Da. - Ah. - Denby se okrene i pogleda po salonu. Obje mlađe gošće zurile su u par u kutu pa je načas uhvatio Constancein pogled. - Vaše se prijateljice doimaju nezadovoljnima - reče sir Rollin. - Možda bismo im se trebali pridružiti, nažalost. - Oh - reče Joanna, razočarana, ali osjetivši i krivnju - o, da. Ustali su i vratili se do skupine ispred kamina. Selina je krupnim plavim očima otvoreno zurila u njih. Constance je skrenula pogled, ali je čvrsto stisnula usta. Gospođa Rowntree, koja se bolje kontrolirala, zadržala je neutralno lice. - Jeste li čuli da se Jack Townsend jako prehladio? - odlučno upita Constance kad su sjeli. - Stvarno je bolestan. Vrativši se u sadašnjost, Joanna je bila puna suosjećanja. - O, da. Žao mi je. Poslala sam mu pisamce, mada ga to zacijelo nije briga. Kad je netko bolestan, sigurno ne želi čitati. - Siroti Jack - reče Selina nastojeći se uključiti u razgovor. No primjedba ga je okončala jer se nije imalo što drugo reći. U sobi je zavladala tišina. ~ 124 ~

Uskoro je opet progovorio sir Rollin. – Danas sam došao s još jednim ciljem. Moja je sestra napokon spremna prirediti svoju gala zabavu jer je kuća gotovo dovršena. Kad je čula da kanim doći ovamo, dala mi je ovo za vas. - Pružio je omotnicu gospodi Rowntree. - Pozivnica. Tu je jedna i za gospođu Williston. Hoćete li me smatrati nepristojnim ako je pošaljem po vama, gospođice Williston? - Nikako - bezbojno će Constance i ispruži ruku. Njezino lice i ton nisu potvrđivali ono što je rekla. Sir Rollin se samo nasmiješio. - Ispričajte se u moje ime, molim vas. To je obavio i ustao. - Bojim se da sad moram ići. Ionako sam se previše zadržao u nadi da ću razgovarati s vama, gospođice Joanna. Joanna je pogledala u pod i nešto nerazumljivo promrmljala. Gospođa je Rowntree ustala i ispratila gosta. Kad je otišao, okrenula se trima djevojkama. - Selina, Constance, znam da ćete me ispričati. Moram razgovarati s kuharicom, što sam već previše odgađala. - Izišla je iz salona. Zavladala je tišina. Možda prvi put u životu, Joanna je svim srcem željela da njezine prijateljice odu. Još je bila smućena, više nakon što je vidjela sir Rollina. No nijedna nije pokazivala namjeru da ode. Zapravo su se pogledavale, odlučne da ostanu. Na koncu Constance reče: - Posve si se oporavila, Joanna? - O, da, sasvim se dobro osjećam. A tvoj gležanj? - Gotovo je zacijelio. Uvijek brzo ozdravim. - Joanna je veoma osjetljiva - dometne Selina. Joanna je zurila u nju. No odmah se vidi, gospođice Williston, da ste vi veoma žilavo građeni. Zacijelo ste bili i krupno novorođenče. Joanna je jače raširila oči. Constanceine su se usne trzale. - Zapravo nisam - odgovori. - Neobjašnjivo. - Osobno sam veoma podložna prehladama - nastavi Selina. - Silno suosjećam s Jackom. Veoma je neugodno bolovati ljeti. Zimi to nije važno, naravno. Ionako je tmurno. Ali ljeti čovjek želi biti vani. - Istina - promrmlja Constance. - Dakle, gospođa Finley će konačno prirediti zabavu - izlane Joanna. Moram priznati da me zanima kuća. Djelomice im je uspjela skrenuti pozornost. Selina se hihotala. - O, da. Domaćica kaže da se kuća tako promijenila da je jedva poznaje. I ne nabolje. - Gospođa Finley svakako ima osebujne ideje - složi se Constance. Pitam se je li našla pustinjaka? ~ 125 ~

Joanna je slegnula ramenima, ali je Selina bila upućenija. - Jest. Ne znam koga, ali kažu da je to neki čovjek iz dobrotvorne ustanove u Oxfordu. Oko toga se doista namučila. - Selina se opet hihotala. - Kažu da je stari gospodin Powers imao što reći kad su ga pitali. Umalo ih je izbacio iz svoje kućice. Žao mi je da to nisam vidjela! Obje su se djevojke nasmiješile pa su načas sve tri u tišini zamišljale taj prizor. Tada Selina doda: - No kuća je sad veoma moderna. Imaju sobu za bilijar i tratinu za kroket. - Pa, meni je draži stari stil - reče Constance. Ta procjena, mada ne usmjerena protiv nje, navela je Selinu da se sjeti ranijega neprijateljstva. - Naravno - reče - vama se sviđaju svakojake drevne stvari. - Okrene se Joanni i naoko bezazleno upita: - Usput rečeno, dugo nisam vidjela Geralda, Joanna. Kad bi trebao doći? Constance porumeni i zagleda se u pod. Iznenađena neočekivanom Selininom pronicavošću, Joanna reče: - Zar nisi? Prošli je tjedan bio ovdje. - Ustala je prije nego je itko dospio odgovoriti. - Nebesa, skoro je vrijeme za čaj. Doista moram gore da ostavim šeširić. Constance je shvatila mig i također ustala, zahvalno pogledavši Joannu. Selina je nevoljko slijedila njezin primjer. - Hoćemo li se sutra vidjeti, Selina? - upita Joanna. Vidjela je da druga djevojka neće otići ako nešto ne dogovore. - Mogle bismo u šetnju. - Danima nije izišla sa Selinom i osjećala se krivom. Selinino se lice razvedrilo. - O, da. Osim ako bude kišilo. No u svakom ću slučaju doći ovamo. - Sad je bila spremna otići pa je brzo stavila šeširić i šal. Constance joj je stisnula ruku na odlasku, mada nisu ništa planirale. Joanna je uskoro ostala sama. Uzdahnula je i popela se stubama. Konačno će imati malo vremena za sebe. U svojoj se sobi spustila u naslonjač kraj prozora i zurila van. Umom joj se istodobno vrtjelo tako mnogo misli da nije znala što osjeća. Joanna nekoliko dana nije bila raspoložena za izlaske. Prošetala je sa Selinom i u nedjelju otišla u crkvu, ali je inače boravila kod kuće. Proteklih se tjedana mnogo toga dogodilo pa je osjećala da joj treba vremena da o svemu promisli. Nije išla u opatiju s ocem, čak ni nakon što su krajem tjedna napokon pronašli kut stare crkve. Obećala mu je da će uskoro doći da to nacrta, ali nije. Malo se iznenadila što tijekom tih dana nije vidjela sir Rollina Denbya. Bio je tako pažljiv kad su se zadnji put vidjeli pa je očekivala da će je opet posjetiti. Ali nije. Uopće se nije javio. Uskoro je zaključila da je ~ 126 ~

pomagao sestri oko predstojeće zabave, ali ju je ipak čudila njegova šutnja. Ni Jonathan Erland nije se pojavljivao. Ali tome se Joanna nije nimalo čudila. Mislila je da mu je, nakon njihova posljednjeg susreta, jednako neugodno kao njoj. Nije znala što će mu reći kad se sljedeći put vide. Bilo joj je drago da ih ne posjećuje, čak je propustio očev sastanak četvrtkom uvečer. Frederick ju je dvaput nagovarao da pođe s njim u opatiju. Rekao je da se on i Erland sjajno zabavljaju dok traže tajnu odaju. No Joanna je odbila. Najprije mora posve shvatiti svoje osjećaje po pitanju tog čovjeka. Ne može se udati za njega, jasno. Uopće nije vrsta muškarca za kakva se uvijek kanila udati - otmjena muškarca. No iz nekog mu razloga to nije željela reći. Shvaćala je da je pogrešno dopustiti mu da se nada, ali svaki put kad bi zamišljala kako mu to govori, nešto se u njoj pobunilo. Govorila je sebi da ga ne želi povrijediti, ali nije bila posve zadovoljna tim objašnjenjem. U ta se razmišljanja neminovno upleo i sir Rollin Denby. Što bi bilo da je on govorio o braku, više se puta pitala Joanna. Kakva bi tada bila njezina reakcija? Drhtala je od uzbuđenja samo razmišljajući o tome. Pomisao na udaju za sir Rollina! Njegova bi žena zasigurno bila itekako otmjena, okružena vrtlogom londonskih zabava. Uz sir Rollina, Jonathan Erland je očito... no tu bi Joanna uvijek zastala. Gospodin Erland je očito što? Kad ga je prvi put vidjela, svrstala ga je medu seljačine. No sad o njemu više nije tako razmišljala. Kad je pokušala usporediti dvojicu muškaraca, shvatila je da ne može. Kao da pripadaju posve različitim kategorijama. Joanna se počela osjećati veoma mlado i neiskusno. Nije shvaćala kako život može biti kompliciran kad si primoran donositi vlastite odluke. Ovoga se puta ne može obratiti majci, što je činila s mnogo drugih problema. Njezina majka nikad ne bi razumjela. Rekla bi da je Jonathan Erland bio neodgovoran kad je tako govorio, s obzirom na svoje okolnosti. I Joanna je imala osjećaj da je sir Rollin majci antipatičan pa bi pokušala obeshrabriti sve veće kćerino zanimanje za njega. Sve je prepušteno njoj i situacija ju je silno opterećivala. Iz tog je razloga ostajala kod kuće i držala se rezervirano. Činilo se da mora donijeti nekakvu odluku. No dani su prolazili, a ona ništa nije odlučila.

~ 127 ~

Šesnaest Dan gala zabave Finleyevih stigao je prije nego je Joanna razriješila svoje dvojbe. Mrštila se dok se pripremala za taj događaj. Jasno, bit će nazočni i sir Rollin i Erland. Što će reći Erlandu? I što će Denby reći njoj? Takva su je pitanja istodobno uzbuđivala i plašila. Zabava će početi u jedanaest. Vrijeme im je išlo na ruku: raspršili su se oblaci i kiša od proteklih nekoliko dana pa je dan bio sunčan, ali ne prevruć. Kad je Joanna sišla u salon, dražesna u bijelome muslinu ukrašenom sićušnim žutim cvjetićima i sa slamnatim šeširom, samo ju je majka čekala. Gospođa Rowntree s odobravanjem se nasmiješila kad je ugledala kćer. - Tvoj je otac odlučno odbio doći na zabavu, Joanna. Bojim se da je ovog ljeta bilo previše pozivnica. Morat ćemo ići same. Ljupko izgledaš, dušo. - Da ostanemo kod kuće? - nesigurno upita Joanna. Mogućnost nije bila posve neugodna. Ako ne vidi gospođu, neće razbijati glavu što će im reći. - O, ne. To su naši susjedi. Osim toga, nema razloga da ne iziđemo bez tvoga oca. Stalno ćemo to raditi sljedeće sezone u Londonu. Gerald dolazi iz Oxforda. Ondje ćemo se naći s njim. U kočiji su malo govorile. Joanna je bila duboko zamišljena, a majka kao da je uživala u krajoliku, mada je više puta oštro pogledala svoju kćer. Promjene što ih je Adrienne unijela na imanju Finley vidjele su se čak i prije nego su stigle do kuće. Put koji vodi do kuće, nekoć između drevnih hrastova, sad je posve gol. Mada se Joanna više puta žalila na ta stabla, tvrdeći da njihove krošnje put čine tmurnim i mračnim, sad se užasnula. Otvoreni pogled sve do kuće činio joj se opustošenim. Kad su se zaustavile pred vratima i u kuću ih je uveo bahati londonski batler, još se više zgrozila. Predvorje je nedavno oličeno u boju breskve, a namještaj uopće nije prepoznala. Stari je prednji salon nestao. Srušeni su zidovi da se dobije soba za bilijar, a zeleni je stol izgledao poput uljeza. Čak se i knjižnica na drugoj strani predvorja doimala drukčijom, mada Joanna ne bi znala reći zašto. Prošle su kroz kuću i Adrienne ih je srdačno dočekala na stražnjoj terasi. Joanna je pustila da majka odgovara za obje dok je s nevjericom zurila u vrt. Nekoć poznato mjesto posve se promijenilo. Ništa nije prepoznala. Nestala je stara sjenica, svježa i skrovita ljeti te puna grožđa kasnije u godini, kao i jednostavne gredice tratinčica i lavande. Na njihovu ~ 128 ~

se mjestu nalazio ružičnjak, guštara, a u stražnjem dijelu imanja, umjetna spilja. Sve je bilo veoma moderno, ali se Joanni nekako nije sviđalo. - Divite se vrtu, vidim - prela je Adrienne. Peter ih je došao pozdraviti pa ga je posesivno uhvatila pod ruku. - Bilo je puno posla, ali priznajem da sam silno zadovoljna. Jeste li vidjele sobu za bilijar? Nadamo se da ćemo je danas iskušati, mada ju je moj brat već krstio, da tako kažem. - Hihotala se. Gospođa Rowntree promrmljala je neodređeni kompliment pa su se odmaknule da domaćini pozdrave novoga gosta. Joanna je poput mjesečara zurila naokolo. - Doista se promijenilo - reče gospođa Rowntree. - Ruže su lijepe. - Nije zvučala uvjerljivo. - Promijenilo? - uzvikne Joanna. - Itekako. Sve je uništeno. - Tiho, dušo. Prirodno je da su željeli preurediti mjesto, učiniti ga svojim. - Valjda. Ali mi se ne sviđa. - Pa - dobrodušno će gospođa Rowntree - nisam sigurna ni da se meni sviđa, ali to nije osobito važno, zar ne? Ah, ondje su Grantovi. Prešle su tratinu do mjesta gdje su gospođa Grant i Selina razgovarale s drugim susjedima. Selina je odmah uhvatila Joannu pod ruku i povukla je odande. - Nije li grozno? - šapne. - Kad pomislim koliko smo se često igrale u ovom vrtu. Sad ne prepoznajem niti jedan kutak. A kuća! Ružne nove draperije u salonu i gospođa Townsend kaže da je soba za bilijar obična pretencioznost. Joanna se zamislila kad je čula taj odjek vlastitih misli. Selina je zvučala veoma zlobno. - Valjda se žele okružiti vlastitim stvarima - reče. - Ne shvaćam zašto - podsmješljivo će Selina. - Njihove su stvari grozne. - Selina! - To je istina. - Ljudima se sviđaju različite stvari - primijeti Joanna. - Zar želiš reći da ti se ovaj vrt sviđa? - ogorčeno će Selina. - I kuća? - Ne - polako odgovori Joanna. - Pa, eto vidiš. - Selina se doimala zadovoljnom. Spokojno je promatrala terasu i mnoštvo. - O, gledaj, ondje je Jack Townsend. Tako mi je drago što ga vidim. Nisu znali hoće li danas doći. Zacijelo se oporavio. Idemo ga pozdraviti. Prišle su skupini mladih ljudi oko Jacka i uskoro se udubile u razgovor. Adrienne je pozvala sve obitelji u krugu od petnaestak kilometara, pa su vidjele susjede koje su sretale samo jednom ili dvaput ~ 129 ~

godišnje. Nastojanja da saznaju vijesti i obnove poznanstva neko su vrijeme zaokupljala skupinu. Zbog toga Joanna nije vidjela kad je stigao Jonathan Erland, niti je imala vremena pitati se gdje je sir Rollin. Bilo je malo čudno što ih nije dočekao zajedno sa svojom sestrom, ali je sad na to zaboravila. Do podneva su svi stigli i uskoro potom Adrienne je stala na terasu te doviknula: - Dragi gosti. Molim vas, poslušajte! Potrajalo je dok nije privukla svačiju pozornost jer su previše uživali u razgovorima. No na koncu je zavladala tišina i ona je opet progovorila. - Imam iznenađenje. Sve vas molim da slijedite Petera i mene pa ćete ga vidjeti. - Uhvatila je Petera pod ruku i sišla s terase na tratinu. Njih su dvoje krenuli prema guštari u stražnjem dijelu vrta. - Što to može biti? - pitala se Selina dok su ih slijedili. Nitko joj nije odgovorio. Svi su prošetali do guštare i ondje našli puteljak koji je kroz nju vijugao. Adrienne i Peter hodali su malo ispred ostalih. - Nije li čudesno reče Constance Williston koja se maločas pridružila Joanni i Selini - da su za tako kratko vrijeme sve to napravili? Gdje li su našli ta stabla? Joanna je otvorila usta da se složi, ali su u tom trenutku izišli iz guštare pa je samo blenula. Usred guštare nalazila se čistina i na njoj najmekša trava. Na sredini se uzdizao sićušan grčki hram s kupolom i stupovima, posve nov. Oko njega su postavljeni stolovi. Očito će ovdje poslužiti ručak. Sir Rollin Denby, mračno naočit, stajao je na stubi hrama i podrugljivo se smiješio društvu. - Zaboga! - izusti Constance. Svuda oko njih čulo se zapanjeno mrmljanje. Neki su gosti bili iznenađeni i impresionirani, druge kao da je to zabavljalo. Opazivši bratovo lice, Joanna je znala da je barem jedan ogorčen. - Ovo je naše iznenađenje - veselo dovikne Adrienne. - Gospodin Erland mora priznati da sam ga nadmašila, premda me svojim piknikom preduhitrio. S druge strane skupine Erland odgovori: - Priznajem da sam posve nadmašen. Malo izvivši vrat, Joanna ga je vidjela. Dobrodušno se smiješio i izgledao kao da se sjajno zabavlja. Adrienne napravi grandioznu gestu. - Neka bude glazbe i slavlja uzvikne. Svi su se opet zapanjili kad se začula glazba. Sve su se glave istodobno okrenule. Nedaleko su ugledali četiri glazbenika smještena među stablima. Adrienne se nasmijala. - Bit ćemo baš kao Grci - doda. Gostit ćemo se na proplanku. ~ 130 ~

Constance je nešto prigušeno uzviknula i Joanna je vidjela kako se Gerald gnjevno mršti. Uhvatila je njegov pogled pa im je hitro prišao. - Ta žena o Grčkoj zna manje od nekog kukca - prosikće. - Ovo je sramotno. Constance je obuzdavala smiješak. - Jest - složila se. - Ali je i pomalo smiješno. Odakle joj ta ideja? Gerald ju je pogledao. - Mislite da je smiješno? - Zamišljeno se mrštio. - Dođi, Joanna - reče Selina i povuče je za ruku. - Idemo pogledati hram. Joanna je dopustila da je odvede, ostavivši Constance i Geralda same. Ona i Selina popele su se do malene građevine tri stube iznad tla i ovalnog oblika. Dok je Selina rukom prelazila po jednom stupu, sir Rollin je sišao stubama. Činilo se da će proći kraj njih, pa Joanna reče: - Zdravo. Okrenuo je glavu, uzdigao obrvu i nemarno kimnuo na pozdrav. Joanna se zbunila. - Ovdje ste čekali? - budalasto je dodala. - Silno sam želio vidjeti reakciju svih na ludoriju moje sestre. - Ludoriju? - nesvjesno ponovi Joanna. To se činilo preoštrim. - Tako se to zove, nevinašce moje. - Pogledao je naokolo. - Ako biste me sad ispričali... Joannini su obrazi porumenjeli. Činilo se da ga nimalo ne zanima razgovor s njom. Zar ga je nečim uvrijedila? Ali kako? Danima ga nije vidjela. - Gledaj, Joanna - dovikne Selina - na podu je mozaik. Joanna se s olakšanjem okrenula da pogleda hram. Ondje je doista bio mozaik napravljen od komadića raznobojnih kamenčića. - Što je, sir Rollin? - upita Selina. Čovjek se okrenuo da ode, ali im je sad očito nestrpljivo prišao. - To je Dafne koja se pretvara u stablo kako bi izbjegla Apolonovo udvaranje. Moja je sestra izabrala temu. - U glasu mu se osjećala oštra podrugljivost, što je izazvalo jaku Joanninu nelagodu. Nije znala ruga li se samo svojoj sestri ili i njima. - U stablo? - reče Selina. - Kako čudno. - Vidim da ne proučavate klasike - odgovori sir Rollin. Selina je blenula u njega, ali prije nego je uspjela nešto reći, čula je da je majka zove kako bi je upoznala s nekim udaljenim susjedom. Djevojka je oklijevala, nelagodno pogledala Joannu i žurno se udaljila. ~ 131 ~

Zavladala je tišina. Adrienne Finley vodila je većinu gostiju duž ruba proplanka i pokazivala im svoju kreaciju. Ostali su stajali kraj glazbenika, čavrljali i komentirali glazbu. Joanna i sir Rollin ostali su sami, djelomice skriveni iza stupova hrama. Pomaknuo se kao da će otići, a Joanna skupi hrabrost i reče: - Sir Rollin? - Da? - nezainteresirano odgovori i opet se okrene k njoj. - Smijem li razgovarati s vama? Uzdigao je obrve. - Razgovarate sa mnom. - O, u čemu je problem? - izlanula je. - Jesam li vas nečim uvrijedila? Pitanja je izgovorila glasnije no što je kanila. Denby je pogledao naokolo da vidi je li ih netko čuo, a Joanna je porumenjela. Ali nitko na njih nije obraćao pozornost. Adrienne je sad imala publiku na drugoj strani proplanka gdje je pokazivala skriveni puteljak. Ostali su je slijedili. Sir Rollin se popeo uza tri stube i stao veoma blizu Joanni. Nervozno ga je gledala. Proučavao ju je slično kako njezin otac proučava jedan od svojih zakučastih znanstvenih problema, lagano namrštena čela. - Uvrijedili? - na koncu reče. - Kako biste me mogli uvrijediti, gospođice Rowntree? - Ja... ne znam. Opet je pogledao naokolo i pomaknuo se dublje u sjenke stupova, povukavši je sa sobom. Sad su stajali još bliže jedno drugome i Joanna se osjećala veoma neugodno. Zurila je u njegovu iglu za kravatu, ni deset centimetara od njezinih očiju, pitajući se što da radi. - Ljepota me nikad ne vrijeđa - nastavi čovjek i sagne glavu. Osjetila je njegov dah na obrazu i lagano zadrhtala. Glas mu je zvučao čudno, gotovo kao da ga nešto zabavlja, ali nije ga mogla pogledati u oči. Odjednom je osjetila kako joj njegova ruka klizi oko struka. Privukao ju je na svoja prsa. Tako se zapanjila da se nije mogla maknuti. Sir Rollin joj je prstom podigao bradu i vješto je poljubio. Pribravši se, Joanna se odmaknula. - Sir Rollin! - Povukla se natrag nekoliko koraka. - Netko će vidjeti! Nasmiješio se. - Ah, možda biste radije nastavili kad nitko ne vidi? Krupnim je očima zurila u njega. Njezine su emocije bile tako kaotične da nije uspijevala smisliti odgovor. Zar on doista misli to što je rekao? Je li ovo neka vrsta nekonvencionalne prosidbe? Pogledavši u njegove razigrane oči, znala je da nije. Sir Rollin trenutno ne misli na brak. Njezini su obrazi dobili tamniju boju. - Ne, ne bih - reče. ~ 132 ~

ja.

- Odjednom postajete šiparica? Kakva šteta. Znate da ste uživali kao i

Rukama pokrivši plamteće obraze, Joanna je zurila u njega. Um joj je bio kaotičan. No jedno se jasno isticalo - pogriješio je. Ona nije uživala u poljupcu, nimalo. Ta ju je činjenica zbunjivala kao i sve ostale. Mislila je da želi da se sir Rollin zaljubi u nju. Uzbuđeno je zamišljala kako bi bilo da je njegova žena. No sad se čini da je opet pogriješila. Kad ju je zagrlio, samo se bojala da će ih netko vidjeti i silno je željela pobjeći. Htjela mu je to reći, ali je Adrienne baš tada najavila ručak i Selina je dozivala Joannu da se pridruži njihovu društvu. - Moramo zajedno sjesti, Joanna - reče. - Dođi. - Mlađa je djevojka brzo otišla osigurati stol za šestero. - O, ne - promrmlja Joanna. Nije znala kako će se sad suočiti s ostalima. - Hrabro - reče sir Rollin. U glasu mu se opet jasno osjećala podrugljivost. - Smijem li? - Ponudio joj je ruku. Mada to nije željela, Joanna ju je prihvatila. Bila je previše potresena da bi se ponosno udaljila preko travnjaka, mada je to svim srcem željela. Sad je bilo najvažnije uspostaviti kontrolu nad emocijama. Još mora izdržati sate do povratka kući. Selina je za stolom okupila Jacka Townsenda i Jonathana Erlanda, te jednu svoju prijateljicu. Kad su stigli Joanna i sir Rollin, ona reče: - Eto, ima nas šestero. Sjednimo prije nego nas netko pokuša rastaviti. Sir Rollin je izgledao ozlojeđeno, ali sad nije mogao pobjeći ako nije želio ispasti krajnje nepristojan. Jonathan Erland se toplo nasmiješio Joanni i pridržao joj stolicu, a ona je odmah sjela. Bila je previše zaokupljena mislima da bi se sjetila svoje nervoze zbog ponovnog susreta s njim. Sir Rollin je preko volje zauzeo mjesto s njezine druge strane i svi su sjeli. Selina je bila presretna svojim položajem između Jacka i Erlanda. Poskakivala je na stolici kad su sluge počeli donositi hranu i pokazivala sve znakove zloslutna uzbuđenja. Joanna se zabrinula kad je vidjela da uzima čašu šampanjca s ponuđenog pladnja i uzalud je pokušavala uhvatiti njezin pogled. Malo je zaboravila na vlastite brige dok se pitala kako će upozoriti Selinu neka se obuzda. Treba li spomenuti njezinu nezgodu na Erlandovu pikniku? Ne, to bi bilo neljubazno. - Još uopće nismo razgovarali - tada reče Jonathan Erland. - Kako ste? ~ 133 ~

Njegov je ugodan glas Joannu nekako ispunio golemim olakšanjem. Ne bi znala reći zašto, ali njezini su se problemi odjednom doimali manje važnima. Zahvalno mu se nasmiješila. - Dobro sam. Pozornije ju je pogledao kad je čuo njezin ton, ali je samo rekao: - Vaš otac danas nije ovdje? Joanna se šire nasmiješila. - Ne. Nije mogao podnijeti još jednu zabavu. Erland se nasmiješio. - Ah. Onda ću ga vidjeti sutra u opatiji. - Našli ste nešto? - oštro upita Denby, nagnuvši se naprijed, ispred Joanne. Erland ga bezizražajno pogleda. - Kako to mislite? Denby se povuče. - Ništa, ništa. - Dakle! - odjednom uzvikne Jack Townsend. - Što je ono bilo, dovraga? Svi su iznenađeno podigli glave. Jack je veoma glasno govorio. Slijedili su njegov pogled, ali su vidjeli samo stabla. - Vidio sam lice kako zuri u nas - reče Jack. - Zastrašujuće. Kao da je posve obraslo kosom. Skrušeno se okrenuo i pogledao svoju čašu šampanjca. - Nije moguće da mi se pričinilo. - Nikako, Townsend - reče sir Rollin. - To je bio pustinjak moje sestre. Jack ga zabezeknuto pogleda. - Kako molim? - Zar niste čuli? Adrienne je angažirala pustinjaka. - A-angažirala? - Jack očito nije shvaćao. Bespomoćno je pogledao ostale. - O, kako bih željela da sam ga ja vidjela! - uzvikne Selina. - Vidjet ćete ga - suho će Denby. - Dobio je upute da se svakih nekoliko minuta pojavljuje duž rubova čistine. Zacijelo je to zamorno za jadnika. - I ja mislim - reče Jonathan Erland. Zvučao je iskrenije od Denbya. - Ali... sva ta kosa i brada - reče Jack. - O, da, tjednima ih je puštao. Adrienne je jako zadovoljna. Joanna se lecnula na ton sir Rollinova glasa. U tom im je trenutku prišla Adrienne. - Svi se lijepo zabavljate? - upita. - Treba li vam nešto donijeti? - Sjajno se zabavljamo, draga - odgovori njezin brat. - Townsend je vidio tvoga pustinjaka pa sam svima pričao o njemu. - Izrugivanje je bilo tako očito da je Adrienne porumenjela. ~ 134 ~

- Doista? Pa, nadam se da se gospodin Townsend nije prestrašio. Željela sam da to bude iznenađenje, ali znam da je bio bolestan. Jeste li se posve oporavili, gospodine Townsend? Jack kimne. - Drago mi je. Ono je bila gadna oluja. Rollin je imao veliku sreću kad je stigao kući prije pljuska. - Oštro i trijumfalno pogledavši brata, Adrienne ode do drugoga stola. Joanna pogleda sir Rollina, a potom se okrene. Jasno joj je rekao da se izgubio u oluji. On ništa nije rekao i kao da je bio potpuno nesvjestan da nešto treba reći. U tom je trenutku Selina kriknula: - O, vidjela sam ga, jesam! Zamahnula je rukom. - Vidjela sam pustinjaka, baš ondje! - Nažalost rukom je zahvatila svoju punu čašu šampanjca tako da je poletjela preko stola. Tekućina je pogodila Erlandovo rame, zapljusnula Joannino lice i završila u krilu sir Rollina Denbya. Svi su se trgnuli unatrag. - Oooo - dahne Selina. - O... oprostite. Joanna rukom dotakne mokar obraz. - O, kako sam nespretna - zastenje Selina. - Kako sam mogla biti tako neoprezna? Uopće nisam vidjela čašu. - Nije to ništa - reče Erland. Iz džepa izvadi veliki rupčić i pruži ga Joanni. - Samo nekoliko kapi. Začas ćemo to obrisati. - Nije obraćao pozornost na svoj vlažni kaputić. Joanna je zahvalno obrisala obraz i počela umirivati Selinu, ali je sir Rollin skočio na noge. - Kapi! - obrecne se. - Teško. - Njegov prsluk i hlače bili su posve mokri. - Vašu nesposobnost nadmašuje samo vaša priprostost, gospođice Grant. - Rekavši to, okrenuo se i ljutito otišao. - Zaboga - reče treća djevojka za stolom. - Kako nepristojno. - To svakako - složi se Jack Townsend. - Najradije bih otišao za njim i pozvao ga na red. - Mrštio se, ali nije ni pokušao ustati. - O, ne - reče Selina. - Ne smijete. Bila sam grozno nespretna. - Bila je na rubu suza. Erland je uzeo rupčić iz Joannine ruke i počeo brisati svoj kaputić. To se svakome moglo dogoditi - reče. - Dok se onaj pustinjak šeće naokolo, čudio bih se da danas ne bude još prolivenih pića. - Da, doista - spremno će Jack. - I ja sam umalo srušio svoju čašu kad sam ga vidio. Stvarno me iznenadio. - Da - složi se Joanna. - Nisi ti kriva, Selina. I nema nikakve štete. Nisam čak ni mokra. ~ 135 ~

- Ali gospodin Erland jest - promrmlja Selina, posve malodušna. - I... i sir Rollin. O, najradije bih u zemlju propala kad je on... - Ne mislite na to - reče Erland. - Samo se uzrujao. Zacijelo će se kasnije ispričati. - To je rekao srdačno, ali ne osobito uvjerljivo. - Taj neće - oštro će Jack Townsend. Tada uhvati Erlandov pogled i doda: - Ili, to jest, da, naravno. Obična sitnica, Selina. To će se brzo zaboraviti. - Pogledajte onamo - reče Erland. - Imat ćemo sladoled. Gospođa Finley me doista u svemu nadmašila. Taj je pokušaj da se svima skrene pozornost djelomice uspio. Selina se ipak vidljivo razvedrila kad je Joanna dodala: - Sigurno ima četiri ili pet vrsta. - Idem ga zgrabiti od onog momka ondje - reče Jack pokazujući konobara s velikim pladnjem. - Trebat će mu cijela vječnost da dođe do nas. Ta je ideja dobila pljesak i Erland je ponudio svoju pomoć. Do trenutka kad su se vratili i donijeli sladoled, Joanna je uspjela posve smiriti Selinu. Čak se smijala njihovim lakrdijama dok su im posluživali sladoled. Uživali su i svatko je pojeo dva ili čak tri sladoleda. Obrok je veselo završio dok je Erland opisivao svoja nastojanja da nabavi sladoled u Kanadi, kad je jednoga dana nostalgično za tim čeznuo, te svoj potpuni neuspjeh. Društvo je ustalo od stola oko dva i trideset. Sir Rollin se više nije pojavio i očito nikome nije nedostajao. Adrienne nije planirala igre za poslijepodne. Okupila je sve mlade ljude i nastojala ih nagovoriti da zaplešu. No u to je doba bilo prilično vruće i njezini su gosti radije šetali vrtom, čavrljali i očijukali. Uskoro je razdraženo slegnula ramenima i odustala. Selina je otišla razgovarati sa svojom majkom, požaliti se kako se opet osramotila, a Joanna je ostala s Jonathanom Erlandom. Ponudio joj je ruku i predložio šetnju. Joanna se tek sad sjetila svoje nelagode pa se malo nećkala. No Erland je tijekom ručka bio veoma galantan i nije mogla odbiti. Čim su se udaljili od ostalih, izrazila je svoju zahvalnost. - Bili ste tako ljubazni prema Selini. Hvala vam! Nasmiješeno je slegnuo ramenima. – Samo sam rekao istinu. Na kraju krajeva, nije to bila nikakva tragedija. - Ne, ali jadnoj je Selini bilo silno neugodno. A sir Rollin... - Joanna zastane. Nije željela govoriti o sir Rollinu. Njegovo je ponašanje cijeli dan neoprostivo i još je bila previše uzrujana da bi o tome razmišljala. ~ 136 ~

- Pa - vedro će Erland - da je moja odjeća elegantna kao njegova, zacijelo bih se i ja naljutio da se smoči. Pitam se hoće li se vratiti? Već se sigurno preodjenuo. Joanna ništa nije rekla pa joj je laknulo kad je Erland promijenio temu. Prošli su kroz guštaru do druge strane i šetali oko ruba, diveći se cvjetnim gredicama uza zid parka. Kad su izišli iz zavoja, naišli su na Constance Williston i Geralda. Sjedili su na rustikalnoj klupi i, Joanna je bila sigurna, držali se za ruke. Brzo su se odmaknuli kad su ih ugledali. - Zdravo - reče Gerald. - Morali smo se maknuti od onog monstruoznog hrama. Zato smo... pa, došli smo ovamo. - Pomalo se skrušeno nasmiješio. - Zar ga smatrate monstruoznim? - upita Erland, također se smiješeći. Geraldove su oči plamtjele. - Što drugo? Kako mogu sagraditi grčki hram? To je... to je... blasfemično! - O, ne - uzvikne Constance. - Pa, ne, ne baš to, ali veoma blizu. Ne mogu ga gledati. - I ne morate - mirno će Constance. - Možete gledati cvijeće. Pokazala je prema zidu. - Da. - Gerald se okrene sestri. - Joanna, jesi li znala da Constance, gospođica Williston, zna sve o cvijeću? Upravo mi je pričala. Joanna se nasmiješi i kimne. Constance je lagano porumenjela, ali je izgledala veoma sretno. - Pa, stvarno je fascinantno. - U tom slučaju, nećemo prekidati vaš razgovor - reče Erland. - Kanili smo razgledati vrt sa strane. - Da - nasmiješeno će Joanna. - Vidjet ćemo se kasnije. Nastavili su šetnju. Nešto kasnije Erland reče: - Mislim da će to biti dobar par. Joanna ga iznenađeno pogleda. - Opazili ste? Rekla bih da imate pravo. To je divno. Mislila sam da se Gerald uopće neće oženiti. - Pravi je sretnik. Mislim da će si savršeno odgovarati. - O, da. Constance zanimaju sve njegove dosadne ideje. Nasmijao se. - Nisam mislila... - počne Joanna. ~ 137 ~

- Znam - reče Erland. - Točno znam. Joanna pomalo sumnjičavo nakrivi glavu, ali je opet osjetila isto toplo olakšanje kao kad je sjela za ručak. Gospodin Erland stvarno je dobar prijatelj. U tom su trenutnu stigli do manjeg vrta i ondje našli nekoliko drugih gostiju. Njihov je privatni razgovor završio. Ostatak poslijepodneva brzo je prošao. Sir Rollin se više nije pojavio i nije bilo novih katastrofa. Gospođa Rowntree je u četiri pozvala njihovu kočiju i Joanni nije bilo žao što odlazi. Imala je o mnogočemu razmišljati te je bila spremna za povratak kući. Gerald se vratio na čaj s Willistonima. Kad su se oni odvezli, gospođa Rowntree reče: - Tako mi je drago. - Da - reče Joanna. - I meni. - Nasmiješile su se jedna drugoj dok se njihova kočija udaljavala od kuće Finleyevih.

~ 138 ~

Sedamnaest Kad je Joanna idućega jutra sišla na doručak, otac ju je nagovarao neka uzme svoj blok za crtanje i pođe s njim u opatiju. Pristala je te su krenuli za manje od pola sata. Pratio ih je samodopadni Frederick. U posljednje je vrijeme svaki slobodan sat provodio u kući ili ruševinama. Mada zasad nije našao ništa važno, silno se zabavljao i sprijateljio se s Carstairsovim mastifom. Kad su stigli u opatiju, ondje su našli Carstairsa. Uz čaj i tost, razgovarao je s Erlandom. Frederick je odmah nekamo nestao, a ostali su se zaputili do razvalina da započnu s poslom. Gerald i Templeton stigli su iz Oxforda dok je gospodin Rowntree objašnjavao zadatak. - Danas ćemo govorio je - iskopavati pod crkve. Našli smo kut građevine pa sad znamo gdje smo. Pod je sljedeći korak. Kad ga raščistimo, moći ćemo utvrditi postoji li ispod kripta. - Pokazao je razrušeno kamenje i travu kraj kuta crkve što su ga pronašli. - Počet ćemo u kutu i raditi prema van. Muškarci u skupini, osim Templetona, bez entuzijazma su gledali pokazano mjesto. Unutrašnjost kuta ispunjavala je hrpa zidarskoga materijala koju će biti teško maknuti. Carstairs je iskrivio lice. - Zar ne bismo mogli ondje početi? - sa smiješkom upita Erland pokazujući raščišćen dio na lijevoj strani. Carstairs s nadom pogleda gospodina Rowntreea. - Ne, ne. To je potpuno krivo. Moramo početi u ovom kutu. Carstairs se pokunjio, a Erland je filozofski slegnuo ramenima. - No reče - danas nemamo pomoćnika pa bismo nas dvojica trebali po lopate, Carstairs. Carstairs je malodušno kimnuo i njih su dvojica krenuli u šupu. - Zar doista mislite da ćemo ovdje nešto naći? - uzbuđeno upita Templeton. - Već tako dugo radimo, a ništa značajno nismo otkrili. Joanna je odmahnula glavom, pomislivši da se Templeton barem nije previše namučio. - Morate imati strpljenja, John - odgovori gospodin Rowntree. - To je vaš grijeh kao znanstvenika, premalo strpljenja. Čovjek mora biti spreman posvetiti godine izabranome projektu, bez očekivanja velikih otkrića. ~ 139 ~

Templeton se namrštio, a Gerald je razmijenio pogled s Joannom. Čak joj se učinilo da se nasmiješio. Ohrabrena time, Joanna mu je prišla. - Je li ti bilo ugodno na čaju u župnome dvoru? - upita. - Mislile smo da ćeš kasnije svratiti kući, ali valjda si se odmah vratio u Oxford. - Pa, zapravo su me Willistoni pozvali na večeru - odgovori Gerald. Kasno sam otišao. Sinoć sam kanio malo raditi te sam požurio natrag u svoje sobe. - Kako ljubazno od njih - nedužno će Joanna. - Sigurno si se lijepo proveo. - Jesam. - I meni se sviđaju Willistoni. - Da, oni su veoma dragi, obrazovani ljudi. - I Constance. Mislim da je dražesna djevojka, nije li? - Joanna je ispod oka promatrala brata. - Constance je najinteligentnija djevojka koju sam u životu upoznao gorljivo je odgovorio. Malo iznenađena, Joanna je šutjela. To nije zvučalo osobito romantično. No kad je bolje razmislila, shvatila je da bi Gerald baš to rekao ako mu se neka djevojka sviđa. Činilo se da ga uopće nije briga za ljepotu ili elegantne haljine. Kad je opet promislila, zaključila je da Constanceina ljepota možda ipak ima veze s Geraldovim mišljenjem. Nasmiješila se. Carstairs i Erland vratili su se s oruđem te su, uz Geraldovu pomoć, počeli uklanjati kamenje i zidarski materijal s odabranog mjesta. Joanna je izvadila svoje stvari i sjela da nacrta već razotkriven dio zida. Još nije bilo vruće, ali su tri mlada čovjeka uskoro dahtali i skidali kaputiće. Gospodin Rowntree povremeno im je pomagao. Nije tako star da ne može maknuti poneki kamen, veselo im je rekao. No često bi odlutao u mislima i zaboravio podići sljedeći kamen. Templeton je stajao sa strane i gledao, katkad iznoseći neki prijedlog. Rekao je da još ima previše žuljeva na rukama i ne može raditi. Bilo je gotovo deset kad su raščistili to mjesto. Joanna je završila crtež i gledala što rade. Carstairs je izgledao iscrpljeno. Lice mu je pocrvenjelo i glasno je dahtao. Zato je Gerald uzeo drugu lopatu i pridružio se Erlandu u kopanju. - Vi ste stvarno pravo čudo, Erland - rekao je kad su počeli. - Zar se nikad ne umorite? ~ 140 ~

Čovjek se nasmiješi. - Naravno. No zacijelo sam ovakve stvari radio češće od vas ostalih. Navikao sam. Gerald baci lopatu zemlje na sve veću hrpu. - Pa, volio bih da i ja imam više snage. Umorim se za deset minuta. Otac me trebao poslati u kolonije s vama ako je želio da radim ovu vrstu posla. - Bolje da vas ne čuje - nasmije se Erland. - Još bi vas mogao poslati. Gerald se iznenadio, a potom nasmijao. - Mogao bi, kad bih ja išao. Tlo ispod kamenja bilo je mekano i vlažno, lakše za kopanje nego šljunak na koji su naišli drugdje u ruševinama, pa se jama brzo produbljivala. Za manje od pola sata bila je duboka šezdesetak centimetara i Erlandova je lopata udarila u nešto tvrdo. Gospodin Rowntree odmah je skočio u jamu s njima. - Ah, tu smo - uzvikne. - Ovdje je nešto. - No kad se sagnuo da prouči pronalazak, nije znao o čemu je riječ. - Kopajte na ovu stranu - reče im. - Siguran sam da je to razina poda. Dva su mlađa čovjeka proširila rupu na toj strani. Za nekoliko se minuta pojavio dio staroga kamena. Gerald se sagnuo. - Ovo izgleda kao pod - reče. Gospodin Rowntree radosno protrlja ruke. - Da, doista. Baš kako sam mislio. Sad ćemo nešto vidjeti. Joanna je prišla da vidi i Carstairs je ustao s trave. Svi su se naginjali nad jamom kad su iza sebe čuli glas. - Našli ste nešto važno? - upita sir Rollin Denby. Svi su se iznenađeno okrenuli. Odjeven uobičajeno otmjeno, sir Rollin je s osmijehom na licu stajao iza njih. - Prava sreća što sam vam se jutros odlučio pridružiti - doda. - Znate li da sam umjesto toga umalo odjahao u Oxford? Mlađi su ljudi šutjeli, ali gospodin Rowntree neodređeno kimne i reče: - Ah, da, gospodin... ah, prava sreća. Otkrili smo pod kapelice. Zanimljivo. - Pod kapelice? - Denby pođe naprijed i pogleda. - Ah, vidim. Fascinantno. Zacijelo katolička crkva, Erland, budući da su vaši preci bili tako fanatični Jakobiti? Jonathan Erland doimao se iznenađenim. Oštro je pogledao Joannu i potom opet Denbya. - Nema sumnje - suho odgovori. Denby se nasmiješi. - Da, istina, veoma zanimljivo - reče gospodin Rowntree. - Moramo razotkriti veći dio da ga Joanna može nacrtati, zabilježiti svaki detalj. Zatim možemo pogledati što je ispod. - Mislite da ispod ima nečega? - upita sir Rollin. ~ 141 ~

- O, da. To bi bilo prirodno, zar ne? Trebale bi biti kripte i možda riznica. Joanna se trgnula na ovo posljednje. Pogledala je Erlanda, ali on je zurio u sir Rollina. - Fascinantno - promrmlja sir Rollin. - Doista napredujete. Joannin je otac izgledao zadovoljno. - Da. Sve je to metoda i organizacija. Čovjek mora raditi metodički. - Svakako. - Nastavimo, Geralde, gospodine Erland. Proširite iskopavanje u ovom smjeru. - Gospodin Rowntree pokaže. - Crkva se zasigurno tu nalazila. - Divno - uzvikne Templeton. Zamahnuo je rukama i počeo hodati oko jame. - Ovdje su redovnici hodali, meditirali, molili se dok je veliki Henrik sjedio na prijestolju i u Španjolskoj se pripremala armada. Duboko je uzdahnuo. - No, dakle, Templeton, tu činjenicu nismo utvrdili - ispravi ga gospodin Rowntree. - Mada vjerujem da imate pravo. Nastavimo. Erland i Gerald razmijenili su osmijehe i Gerald je opet prionuo kopanju. - Možda biste željeli pomoći, Denby? - upita Erland. - Kad vas ovo otkriće tako fascinira. - Ni u snu ne bih zauzeo vaše mjesto na vašem imanju - mirno odgovori Denby. - Otkrića prepuštam vama. - Veoma ljubazno - reče Erland pa i on prione kopanju. Joanna se odmaknula. Shvatila je da uopće ne želi nasamo razgovarati sa sir Rollinom. Nakon zabave njegove sestre mnogo je o njemu razmišljala, nimalo povoljno. Jučer se odvratno ponašao. Sve u svemu, počela je shvaćati da je sasvim pogrešno procijenila čovjekov karakter. Stajali su ondje u tišini promatrajući kako se Erland i Gerald naprežu s lopatama. Joanna je ponovno uspoređivala sir Rollina i gospodina Erlanda, ali je ovoga puta došla do posve drukčijih zaključaka. Za pola sata raščistili su veliki dio popločena poda. Sve je bilo od sivoga kamena, velike ploče složene jedna do druge. Tada su se gospoda odmaknula, a Joanna je namjestila sklopivi stolac i pripremila pribor za crtanje. Ugljenom je napravila obrise kamenih ploča, zahvalna da ima što raditi. - Koliko će ti trebati, Joanna? - upita njezin otac. - Ne dugo, tata. Možda petnaest minuta. ~ 142 ~

- Ah. Onda ćemo se vratiti na prijašnje mjesto kopanja i malo istraživati. Pozvat ćeš nas kad završiš? - Da, tata. - Sjajno. Dobra djevojka. - Gospodin Rowntree se okrene i povede skupinu do drugoga dijela ruševina. Joanna se sagnula nad svojim crtežom. Neko je vrijeme vladala tišina. Joanna se koncentrirala na popločen pod, želeći ga što točnije nacrtati. Tako zaokupljena poslom, ništa nije čula dok joj glas kraj uha nije viknuo: - Bu! Naglo se trgnula, ugljenom napravivši krivulju na papiru, i okrenula se. - Frederick! Životinjo! Kako si to mogao napraviti kad crtam za tatu? - Ah, baš. Nije to ništa. Ali ja sam našao trag! - Oh, odlazi. Moram ovo obrisati i završiti. - Pokušala je gumicom obrisati krivulju. - Zar ne razumiješ, našao sam nešto stvarno važno. Ne ovo glupo staro kamenje i lončariju. - Sagnuo se bliže. - Trag do pravoga blaga šapne. - Kako to misliš? - Ššš. Ne želim da itko čuje. U podrumu sam našao mjesto gdje je pod ostrugan i netko je radio na zidu. - Zar je to sve? Vjerojatno samo stari popravci. Moram ovo završiti. Svi čekaju. Ostavi me na miru, Frederick. Bijesno se okrenuo da ode. - Budi sigurna da hoću. Više ti ništa neću govoriti. Joanna ga nije slušala dovršavajući crtež. Oprezno je dodavala detalje dok joj se nije činilo da je sve vjerno prikazala, a tada je otišla po oca. Našla ga je kako gleda mlađe ljude koji su skupljali hrpu razbijene lončarije iz jedne od ranije iskopanih jama. Kraj njega je stajao sir Rollin i govorio: - Vi ste stručnjak za čitanje tih starih nacrta, niste li? Impresivno. Vjerujem da su često veoma tajnoviti. - Da, svakako - sjetno se osmjehne Rowntree. - Nacrti što ih je Erland našao dobar su primjer. Jasan plan opatije prekriven je kasnijim dodacima i irelevantnim primjedbama. Netko je čak nacrtao linije na sjeveru, prema mjestu gdje se sad nalazi kuća. Mada, jasno, tada ondje nije bilo kuće. Apsurdno. Čovjek mora znati odbaciti takve kasnije dodatke. Čak je bilo i nekih zapisa, očito napisanih rukopisom osamnaestog stoljeća. Ne razumijem kako itko može nagrditi takav dokument. - Uistinu? - reče sir Rollin. - Što su napisali? Čovjek ne može zamisliti. ~ 143 ~

- Doista. Neke besmislice poput »ovdje leži ulaz«. Čiste gluposti. Gospodin Rowntree sagne se nad jamom pred njima. - Ondje je još jedan komad - reče Geraldu. - Nemoj ga ostaviti. - Završila sam, tata - iza njih reče Joanna. Gospodin Rowntree se odmah okrene. – Jesi li? Sjajno. Sad možemo dalje raditi na onom podu, možda izvaditi jednu kamenu ploču. Mladi su ljudi izišli iz jame. Erland i Gerald izgledali su umorno. Gerald je brisao znoj s čela. - Predlažem da najprije ručamo, oče - reče. Tvoji su radnici posve iscrpljeni i treba im okrepa. Gospodin Rowntree doimao se iznenađenim i potom zabrinutim. Naravno, naravno. Doista ste naporno radili. Kad bismo samo... ali ne, bit će vremena popodne. Napravit ćemo stanku za ručak. - Neodređeno je pogledao naokolo. - Zar Frederick danas nije došao s nama? Kamo je nestao? - Kladim se da je u konjušnici, kod Valianta - reče Carstairs. - Moga mastifa - susretljivo doda jer je gospodin Rowntree i dalje izgledao zbunjeno. - Ah. Ah, da - reče stariji čovjek. - Pas. Čini se da ga više zanima ta životinja nego naša istraživanja. Moramo po njega. - Mogu vam ovdje ponuditi ručak - reče Erland - ako ćete se zadovoljiti hladnim mesom i malo čim drugim. Još nisam našao novu domaćicu. - Ne, ne, ne smijemo iskorištavati vašu ljubaznost - reče Rowntree. Ići ćemo kući i kasnije se vratiti. - Idem po Fredericka - reče Joanna. Njezin otac kimne. - Pomoći ću vam - reče Erland i ponudi joj ruku. Joanna je oklijevala, a potom se nasmiješi i prihvati. - Dok ga oni traže - reče njezin otac - možemo samo još jednom pogledati ovaj pod. Vjerujem da sam opazio pukotinu veću od ostalih. Bila je na samom rubu... - Glas mu je zamro kad su se udaljili. - Vaš je otac neumoran - reče Erland dok su hodali kroz razvaline. - Sve ga to silno zanima, znate - Joanna reče kao da se ispričava. - O, ne kritiziram ga. Samo mu se divim. Ipak bih želio imati jače mišiće. Moje kopanje moglo bi biti i bolje. - Treba vam pomoć. - Joanna ga uznemireno pogleda. - Ne morate... Ali Erland podigne ruku. - Pogrešno ste me shvatili. Sjajno se zabavljam. Šutjeli su dok su prelazili posebno neugodan dio ruševina, gazeći preko velikoga kamenja i hrpi zidarskog materijala. Kad su konačno stigli ~ 144 ~

do tratine, Erland reče: - Denby se jako zanima za naš projekt. Čudno, zar ne? Ne bi se očekivalo da takvoga čovjeka zanima znanost. Joanna porumeni. Sve se više ljutila na sebe zato što je podlegla sir Rollinovu nehajnu očijukanju. - Da, jest - kratko reče. Erland pogleda njezino ukočeno lice. - On je privlačan muškarac, valjda. Spomenuli ste mu naše spoznaje o tajnoj odaji? Joanna kimne. Zatim, pomislivši da mu to smeta, doda: - Već je znao za pismo vašega strica, pa sam mislila da je to u redu. Erland sagne glavu. - Naravno. - Zastane i potom nastavi: - Sviđa vam se? Joanna ga pogleda u oči. - Sir Rollin? - Pokuša se nasmijati. - Pa, on baš nije vrsta muškarca koja se nekome sviđa, zar ne? Erland se namrštio jer nije znao kako shvatiti tu primjedbu. Trenutak joj je promatrao lice i tada slegnuo ramenima. - Evo konjušnica. Joanni je laknulo, ali se i naljutila. Zašto je tako lako odustao od razgovora? Poželjela mu je reći što doista misli o sir Rollinu Denbyu, kako ju je posve razočarao. No bilo je prekasno. Erland ju je ostavio da pogleda u konjušnicu. - Čini se da ipak nije ovdje - rekao je kad se vratio. - Nisam to ni očekivala - odgovori Joanna. - Zato sam sama htjela ići po njega. Bojim se da je u kući. Erland se nasmiješi. - Traži blago? Skrušeno je kimnula. - Žao mi je. Nebrojeno sam mu puta rekla... - Nije važno. Neka slobodno traži. Nadam se da će nešto naći. Meni to nije pošlo za rukom. Zapravo, sad mislim... - Namrštio se i ušutio. Joanna ga je znatiželjno pogledala, ali ništa nije rekla. Ako joj Erland ne želi reći što misli, ona nema pravo pitati. Nasmiješio se. - Baš mogu i reći. Sad mislim da najvjerojatnije nema blaga. Bojim se da mi je moj stric priredio okrutnu psinu. - O, ne. Slegnuo je ramenima. - Pretražio sam kuću od vrha do dna. Ostala mi je samo nada da nije u kući. - Kako to mislite? Pogledao ju je, oklijevao i tada odgovorio: - Radije ne bih rekao. Vjerojatno sam u krivu. Nakon toga, Joanna je jedino mogla odustati od teme. No pitala se ljuti li se Erland na nju zbog sir Rollina. Ta ju je misao tako potresla da je umalo izlanula ispriku, mada ne bi znala zbog čega. ~ 145 ~

Ušli su u kuću kroz knjižnicu i stigli do predvorja. - Gdje je, što mislite? - upita Erland. - U podrumu. Čovjek zastenje. - Naravno, očekivano. Ondje je kao u labirintu, sićušne prostorije povezane užasno prašnjavim prolazima. Trebat će nam sat vremena da ga nađemo. Kad sam istraživao podrume, čak sam se nakratko izgubio. Sjetivši se što joj je Frederick ranije rekao, Joanna upita: - Jeste li ih pomno pretražili? - Koliko sam mogao, s obzirom na prašinu i smeće ondje dolje. No činilo se da godinama nitko nije dirao tu prašinu. - Nasmiješio se. - Želim Fredericku sreću, ali iskreno, ne vjerujem da je moj stric ikad sišao u podrume. Ni vi ne biste trebali. Uništit ćete haljinu. Ja idem za njim. - Ne, ne. On je moj brat, i prava gnjavaža. Naći ću ga. Vi čekajte ovdje. - Besmislice. Ne možete dolje bez vodiča. Stigli su do podrumskih vrata i Erland je posegnuo na policu lijevo. Bila je prazna. - Frederick ima fenjer - reče. - Čekajte ovdje. Donijet ću drugi. Uskoro se vratio s upaljenim fenjerom pa su sišli stubama. Doista je bilo prašnjavo, što se pogoršalo kad su stigli do dna. Joanna je podigla skute i nelagodno se pitala ima li pauka ili štakora. Erland se nasmiješio izrazu njezina lica. - Vratite se gore - reče. - Upozorio sam vas. Ja ću ga naći. - Ne - odlučno će Joanna - posve mi je dobro. - Kako kažete. Prošli su jedan prašnjavi hodnik i stigli do drugoga, povremeno dozivajući Fredericka. Joanna je malo kašljala zbog prašine što su je podizali dok su hodali. Zavirivali su u mračne sobičke, uglavnom krcate razbijena namještaja i drugih odbačenih stvari. - Vaša obitelj zacijelo nikad ništa ne baca - primijeti Joanna. Upravo su vidjeli željeznu nogu oklopa na hrpi drugih otpadaka. - Nikad - odmah odgovori Erland. - Nikad se ne zna kad čovjeku nešto može zatrebati, znate. Joanna se nasmijala. - Da. Primjerice, možda poželite nositi oklop na jednoj nozi. - Točno. - Stvarno ste apsurdni. Odmahnuo je glavom. - Još jedna obiteljska mana. Čini se da je i moj stric bio apsurdan. ~ 146 ~

Konačno su dobili odgovor na dozivanje i u daljini ugledali slabašno svjetlo. - Eno ga - reče Erland i Joanna odahne od olakšanja. Dojadilo joj je ovo mračno prašnjavo mjesto. Stigli su do svjetla i našli sićušnu prostoriju gotovo posve ispunjenu odbačenim predmetima. Isprva su vidjeli samo zrake svjetla kroz nered, ali tada se Frederick provukao ispod stola s dvije slomljene noge i pitao što žele. - Vrijeme je da idemo kući na ručak - odgovori Joanna. - I ne bi se smio ovuda provlačiti s fenjerom, Frederick. Mogao bi izazvati požar. Pažljivije ga je pogledala. - Da i ne spominjem uništavanje odjeće. Izgledaš kao klošar. Frederick je na to nezainteresirano odmahnuo rukom. Sad se činilo da želi što prije otići. - Otkrio si blago? - vedro je pitao Erland dok su se vraćali do stuba. Frederick se trgne i namršteno pogleda Joannu. - Kako to mislite? Erland uzdigne obrve. - Mislio sam da ga tražiš. Frederick ga pozorno pogleda i zatim nevoljko kimne. - Pa, tražio sam. - Ne vjerujem da ćeš u ovoj prašnjavoj rupi nešto naći. - Jeste li pogledali? - brzo upita dječak. - Dao sam sve od sebe. No bojim se da sam zaobišao prostorije poput ove gdje si ti sad bio. Nije mi se dalo micati toliko smeća. Frederick se opustio. - Da, prava gnjavaža. I iza toga nikad ničega nema. - Nisi li mi rekao da si nešto vidio? - upita Joanna. Brat ju je mrko gledao. - Ne, to ipak nije bilo ništa. - To se i meni dogodilo - reče Erland. - Ah, evo nas opet kod stuba. Podigao je fenjer da Joanni osvijetli put i njih su se troje vratili na svjetlo dana.

~ 147 ~

Osamnaest Gospodin Rowntree i njegova ekipa idućeg su dana opet radili na popločenom podu. No premda su razotkrili veću površinu, pronalaženje puta do odaja za koje su se nadali da se nalaze ispod pokazalo se težim no što su očekivali. Gospodin Rowntree predvidio je da će doći do nekakva otvora, stuba ili vratašaca u podu. To se napokon dogodilo pri kraju dana i nakon mnogo kopanja. Međutim, otvor je bio posve zakrčen kamenjem i zemljom, utabanom i tvrdom. Gerald je priznao da mu se ne sviđa pomisao na kopanje kroz to i Jonathan Erland se složio. Kako su oni najviše radili, a Templeton i Carstairs to nisu željeli promijeniti, njihove su želje prevladale. Odlučeno je da će naći neki drugi način za probijanje poda. Do narednog je jutra gospodin Rowntree zaključio da je najbolje podići jednu od kamenih ploča i tako napraviti vlastiti ulaz. No mada su cijeli dan pokušavali, nisu uspjeli. Kamene su ploče bile deblje no što su izgledale, pružajući se u zemlju i više od pola metra. Na koncu su shvatili da će morati naći pomagače ako jednu od njih žele podići. Trebat će odstraniti svu žbuku i napraviti nekakav sustav konopaca i kolotura. Odustali su kasno poslije podne, obećavši jedni drugima da će se sljedeći dan vratiti. Joanna je bila umorna kad je stigla kući. Mada je malo što radila, otkrila je da je veoma zamorno stajati ondje, gledati druge kako rade i slušati njihove beskonačne prepirke o metodama. Kad je malo prije čaja stigla u svoju sobu, zarekla se da će sutradan ostati kod kuće, što je sir Rollin danas učinio, te neće misliti na kamene ploče i kripte. Večera je mirno prošla. Frederick je bio neobično tih, ali je Joanna to pripisala umoru. Cijeli je dan bio vani, nesumnjivo tražeći neuhvatljivo blago. Nakon večere sjedila je s majkom u salonu, bavila se dugo zanemarivanim šivanjem i povremeno čavrljala. U devet je već bila tako umorna da se ispričala i otišla u svoju sobu. Malo je čitala i potom legla. Paradoksalno, opet nije mogla zaspati. Vrtjela se s jedne na drugu stranu, a jastuk joj je bio topao i neudoban. Opet je razmišljala o nedavnim zbivanjima. Mada to nije željela, razmišljala je o sir Rollinu Denbyu. Ako je s njom očijukao, s tim je očito završio. Joanna je opet osjećala ljutnju. No sad se ljutila isključivo na sebe. Kako je mogla biti tako glupa i pomisliti da je on voli? Dovoljno su je često upozoravali na toga čovjeka. Opet se sjetila kako se ponašao na sestrinoj zabavi i porumenjela. Odakle mu ~ 148 ~

uopće pomisao da ona želi njegove poljupce! I neoprostiv je način na koji je ponizio jadnu Selinu. Neizbježno, ta ju je misao dovela do Jonathana Erlanda. Njegova je reakcija na onaj incident bila posve drukčija, mnogo ljubaznija. Opet je razmislila o onome što je Constance rekla o dvojici muškaraca. Čini se da je Constance mnogo razumnija od nje. Odmah je shvatila kakvi su to ljudi. Joanna je uzdahnula. Zar nikad neće točno procjenjivati? Što je starija, to je manje sigurna u sebe, umjesto da bude obratno. U tom je trenutku pomislila da nikad neće postati sigurna samouvjerena osoba kakva želi biti. Opet je uzdahnula. Oči su joj se napokon sklapale. Ugasila je svijeću i zavukla se ispod pokrivača. No baš kad je počela tonuti u san, netko je tiho otvorio vrata njezine spavaće sobe. Joanna se odmah trgne i uzvikne: - Tko je to? Tko je ondje? - Ššš - ozlojeđeno će Frederick. - Sve ćeš probuditi. Ja sam. - Frederick? Što radiš ovdje? - Joanna je posegnula za svijećom na noćnom ormariću, ali prije nego ju je upalila, Frederick je pokazao fenjer što ga je držao. U prigušenom je svjetlu vidjela da je posve odjeven, ali veoma neuredan. Na licu i odjeći imao je blatnjave mrlje. - Ne budi tako glasna - reče. - Gdje si bio? Zašto si odjeven? Sad smo usred noći. - Tiho, kažem ti! Joanna tiše ponovi svoje prvo pitanje. - Bio sam vani i nema koristi od grdnje. Ništa ne možeš napraviti. - Mogu reći mami. Kako si izišao? Sva su vrata zaključana. Frederick se nasmiješi. - Imam vlastite načine ulaženja i izlaženja. Što je dobro jer sam večeras stvarno nešto vidio. Nešto što će jako zanimati oca. Znatiželjna, Joanna upita. - Što? - Ne bi li željela znati? - Frederick, zar si me probudio samo zato da budeš nemoguć? Ako je tako, odmah se vraćam na spavanje. Brat i sestra dugi su se trenutak mrko promatrali. - O, neka bude - reče Frederick. - Ionako sam ti kanio reći. Netko je večeras pokušao ukrasti blago! Joanna naglo sjedne. - Što? Dječak je izgledao samodopadno. - Mislio sam da će te to potresti. - Smjesta mi reci što se dogodilo! ~ 149 ~

Frederick se nasmiješi. - Sad nisi previše zauzeta? Možda želiš spavati? Ne bih te trebao gnjaviti. Joanna podigne jastuk i zaprijeti mu. - Frederick. Nasmijao se. - Dobro. - Nagnuo se naprijed i govorio još tiše. - Netko je pokušao provaliti kroz ono mjesto gdje ste kopali. Vidio sam ga! - U ruševinama! - Da. - Napravio je grimasu. - A ja sam cijelo vrijeme mislio da je blago u kući. Nakon što sam našao ono mjesto... - Naglo je ušutio i namrštio se. - Da vidim jesam li te razumjela: netko je pokušao provaliti kroz pod crkve gdje smo kopali? - Upravo sam ti rekao, da! Netko misli da je blago ondje. Joanna se namršti. - Kako je to moguće? Ondje nitko nije kopao prije nas. Frederick se trgne. - To je istina. Kako čudno. - U svakom slučaju, kako to znaš? Zašto si bio vani? Spokojno se smiješeći, dječak priđe Joanninu naslonjaču i sjedne. Doimao se spremnim ispričati dobru priču. - Večeras nisam mogao spavati - počne. - Ne znam zašto. Odlučio sam ustati i otići do opatije. Katkad to činim, razgledavam dok nikoga nema. Joanna je otvorila usta da nešto kaže, ali se predomislila. Njezin se brat smiješio. - U svakom slučaju, kad sam stigao do ruba razvaline, čuo sam zvukove. Pucanje kamena i lupanje. Jasno ti je da sam požurio prema zvuku. No Valiant je bio brži. - Valiant? O, pas gospodina Carstairsa. - Njegov mastif. Čuo sam ga kako laje, zatim mnogo buke, zveketa i takvih stvari, iz istog smjera kao ranije. Potrčao sam, ali dok sam onamo stigao, Valiant je već potjerao uljeza. Vidio sam ga kako trči preko tratine. Valiant je zgrabio rub njegova kaputa. - Dječak se nasmijao. - Kako je to dobar pas. - Ali čovjek je pobjegao? Frederickovo se lice malo snuždilo. - Da. Nečim je udario Valianta. Jahaćim bičem, mislim. Stigao je do svoga konja koji je bio skriven izvan zidina. Kad sam vidio da je odjahao, pozvao sam psa natrag. Nisam želio da se izgubi u potjeri za konjem. Taj bi ga čovjek ubio da je bio dovoljno daleko. - O, Frederick. ~ 150 ~

- Stvarno bi ga ubio. Nisam ti rekao što sam još našao. - Što? - Pa, odveo sam Valianta natrag u konjušnicu da mu očistim ogrebotinu. Taj ga je nitkov dobro zahvatio. Kraj vrata konjušnice našao sam otrovano meso. Ostavljeno je da ga on pojede. - Ne! Kako si znao? Dječak je izgledao ljutito. - Pogledao sam, naravno. Znam gdje se i kada hrani Valiant. Provjerio sam njegovu posudu. Pojeo je večeru. Ovo je bilo nešto posve drukčije, u sredini napunjeno otrovom za štakore. Razrezao sam ga da vidim. - Pobjednički ju je pogledao. - Ali to je užasno! Frederick zadovoljno kimne. - Tko bi mogao napraviti nešto takvo? Zadovoljstvo na njegovu licu pretvorilo se u gnjevno mrštenje. - To i ja želim znati. I kanim saznati. Nikakav lopov neće mi oteti blago. Napravio je velike rupe u kamenu. Otišao sam pogledati. Sigurno je imao nekakvo oruđe. - Na koju je stranu odjahao? - Nisam vidio. - Frederick uzdahne. - Bio je iza zida, a mene je zabrinjavao Valiant. Joanna je razmišljala. - Pitam se je li gospodin Erland čuo? - Trebao je. Bilo je dovoljno buke. Ali nije izišao da vidi. Možda je njegova soba previše daleko. - Sutra mu moraš reći, čim prije. - To i namjeravam. I tati, mada će me zacijelo temeljito izgrditi zbog izlaska. - Što je s onim mjestom o kojemu si mi ranije pričao? Jesi li ga spomenuo gospodinu Erlandu? Na licu njezina brata pojavio se izraz tvrdoglavosti. - Rekao sam ti da sam se zabunio. Joanna ga je namršteno gledala. - Jesi li siguran? Frederick pogleda u pod. - Tako sam rekao, zar ne? Osim toga, kakve veze ima ako je blago u ruševinama. Ono mjesto, ono što sam mislio da sam našao, to je u podrumu. Ne može... - Prekinuo se kad mu je nešto palo na pamet. - Što ne može? Frederick, vjerujem da si nešto pronašao! - Šuti - obrecne se njezin brat - razmišljam. - Neću šutjeti! Gospodinu Erlandu moraš reći za sve što si našao. Mrko ga je gledala. - Nije moguće da još uvijek misliš da blago možeš zadržati za sebe, je li, Frederick? Zato što ne možeš. ~ 151 ~

- Znam to - prezirno odgovori. - Nikad nisam tako mislio. Odnosno, samo nakratko. Znam da bi me netko otkrio i primorao da ga vratim. No to ne znači da me Erland ne bi nagradio kad bih ga doista našao. - Ali, Frederick, ako se naokolo mota lopov... - Onda ću ga zaustaviti - vatreno će dječak i potom se nasmiješi. - I možda sam smislio način kako ću to izvesti. - Kako to misliš? - počne Joanna, ali on je već izišao. Kad je je Frederick idućega dana sve to ispričao, reakcije nisu bile baš onakve kakvima se nadao. Otac, zaokupljen jednim od svojih nacrta, jedva ga je čuo. Jonathan Erland kao da je smatrao dobrom šalom to što netko želi provaliti u njegove ruševine. Priču o otrovanom mesu odbacio je kao plod mašte, a Frederick je gorko požalio što je meso s gnušanjem bacio u jezerce. Gospođu Rowntree, prirodno, više je zabrinjavalo Frederickovo noćno lutanje nego neki neuhvatljivi lopov. Izgrdila ga je, ali su oboje znali da će to imati malo učinka kad on opet poželi izići. Zbog zabrinutosti za njega, njegova majka nije mogla podrobnije razmišljati o vjerodostojnosti njegove priče. Frederick je kasno toga popodneva naišao na sestru u vrtu, bacio se na travu kraj njezine stolice i počeo se žaliti. - Ljudi su tako glupi - izlane. Nitko na mene ne obraća pozornost, a mislim da će se taj tip vratiti i svima pred nosom odnijeti blago. - Mrgodio se. - Barem će tada shvatiti da sam imao pravo. - Ne misliš li - reče Joanna - da bi gospodin Erland mogao biti u pravu? Možda je to ipak bio neki znatiželjnik, netko tko je čuo o iskopavanju i želio je vidjeti. Frederick je svoje gnušanje usmjerio na Joannu. - Zašto onda nije došao danju, kad ste svi bili ondje? I zašto je pokušao otrovati Valianta? Ili napraviti rupu u kamenu? Da bi to napravio, čovjek bi morao biti jako znatiželjan. - Ljutito ju je gledao. - I ako mi ti počneš govoriti da je onaj otrov plod moje mašte, Joanna, povući ću te za kosu. Osim toga, svatko može vidjeti tragove na kamenu. Samo ne žele priznati da su novi. Ali ja znam! Svi misle da sam glup samo zato što sam mlad. Ali nisam! Znam što sam vidio. - Uzdahnuo je. - Nikad si neću oprostiti što sam bacio ono meso. - Ali ako gospodin Erland misli da si pogriješio, možda... - Dakle, to je bilo čudno - prekine je Frederick. - Uopće nisam siguran u to. - U što? ~ 152 ~

- Da misli da sam pogriješio, naravno. Neobično se ponašao. - Kako to misliš? - Pa, doimao se stvarno zainteresiranim kad sam mu to prvi put ispričao, u njegovoj radnoj sobi. Postavljao mi je svakakva pitanja. No kad smo izišli da pogledamo to mjesto i prišli su nam ostali, nasmijao se i sve pretvorio u šalu. To me stvarno naljutilo. - Namrštio se. Joanna se zamislila. - Možda ne želi da svi o tome pričaju - reče. Frederick iznenađeno podigne glavu. - Ha... to mi nije palo na pamet. - Zabezeknuto je otvorio usta. - Ili možda ne želi da lopov zna da mi on vjeruje. - Pa, ne shvaćam... Njezin brat skoči na noge. - Kanio sam motriti na opatiju i uhvatiti tog zlikovca. No možda to ipak neću morati sam raditi. - Počeo se okretati. - Frederick, znaš što je mama rekla. Noću ne smiješ sam izlaziti. - Ha! Bit ću oprezan. Osim toga, ondje će biti Valiant. Majka ne razumije koliko je ovo važno. - Da, ali... Ljutito gunđajući, Frederick doda: - O, sve ste vi žene jednake. Potom se udalji prema stražnjim vratima. Kad je otišao, Joanna je nepomično sjedila i mrštila se. Frederick ju je zabrinjavao. Mada je često naporan i nemilosrdno je zadirkuje, ipak je on njezin mlađi brat. Sigurno nije željela da mu se nešto loše dogodi. Ako se lopov doista kreće naokolo, Fredericka mu treba maknuti s puta. Ali nije imala pojma kako to izvesti. Ona ga ne može slijediti kroz prozore i preko zidova. Namršteno je razmatrala taj problem. Morat će zamoliti za pomoć.

~ 153 ~

Devetnaest Narednoga su dana skratili vrijeme rada u ruševinama. Bio je četvrtak i gospodin Rowntree morao je ranije otići da se pripremi za večernji sastanak Filozofskoga društva. Nisu dovršili uklanjanje žbuke oko velikoga kamena u podu što su ga izabrali. Činilo se da će proći barem još jedan dan prije nego ga pokušaju podići. Sir Rollin je opet došao gledati i ustvrdio da su grozno spori u radu. Time je zavrijedio srdite poglede Geralda i Erlanda. No nitko se drugi nije doimao osobito zabrinutim. Svi su željeli vidjeti ima li nečega ispod kamenih ploča, ali se nikome nije toliko žurilo da bi još jedan dan bio važan. Kad su rano popodne prestali s radom, Gerald je, mrmljajući da je pozvan na čaj, otišao u župni dvor. Joanna je nasmiješeno gledala za njim. Ovih dana kod kuće uopće nisu viđali Geralda, ali je vjerovala da u selu provodi mnogo više vremena nego ranije. - Zar vaš brat udvara vikarovoj otmjenoj kćeri? - upita sir Rollin iza nje. Joanna je stisnula usne i šutjela. - Savršen par kad je riječ o karakteru - doda Denby gledajući za Geraldom - ali ne osobito povoljan. Jasno, mala će Williston dobro proći. Vaš će brat jednoga dana zacijelo naslijediti imanje. Joannine su oči bljesnule. - Mislim da će i Gerald jako dobro proći. Constance je divna osoba. Iznenađeno ju je pogledao. Zatim se cinično nasmiješio. - O, svakako. Glasno sam razmišljao. Joanna se okrenula da ode, umalo se sudarivši s Jonathanom Erlandom. Očito je čuo tu razmjenu i znatiželjno ju je gledao. Ostali su također uskoro otišli. Templeton i Carstairs zaputili su se natrag u Oxford, a Denby je odjahao do kuće svoje sestre. Joannin se otac ukrcao u kočiju, ali je Joanna čekala da joj iz konjušnice dovedu kobilu. Jutros je dojahala ovamo upravo zato da može s Erlandom nasamo razgovarati. - Ideš li, Joanna? - upita gospodin Rowntree i dohvati uzde. - Da, tata, uskoro. Upravo mi dovode konja. Rowntree zbunjeno pogleda naokolo. - Ah, da. Jutros si jahala. Zaboravio sam. - Samo ti idi, tata. Sustići ću te. Kimnuo je i potjerao konja. Laka je kočija polako krenula. Erland je gledao za njom. - Hoće li je zadržati na cesti? - upita. - Čini se kao da uopće ne upravlja konjem. ~ 154 ~

Joanna se osmjehne. - Ne, ali taj će se konj sam vratiti kući. Kao uvijek. Erland ju je pogledao u oči. Joanni je srce brže zakucalo zbog načina na koji se smiješio. - Gospodine Erland - reče - željela sam s vama o nečemu razgovarati. Namjerno sam se zadržala. Doimajući se zadovoljnim, Erland odgovori: - Naravno. Hoćete li ući? - Ne, neće dugo trajati. Stvar je u tome... - Oklijevala je i zatim brzo nastavila. - Zabrinuta sam za Fredericka. - Fredericka? Što nije u redu s njim? - Ne baš da nije u redu. To jest, pa, tvrdi da će motriti na lopova jer vjeruje da ga je vidio. Opet se kani iskrasti i doći ovamo, znam. Bojim se da ne strada: - Ah.. - On je tek dječak, znate, mada se smatra odraslim. Ipak ne razumije neke stvari. - Stvari? Joanna se namršti. - Ako Frederick kaže da je našao otrovano meso, onda je to istina, znate. On ne izmišlja činjenice i veoma dobro zapaža. Ne znam što to znači, ali sam zabrinuta. Erland kimne. - Da, vidim. - Kratko zastane i potom reče: - Njegovu sam priču shvatio ozbiljnije no što on misli. Razgovarat ću s njim. - O, dobro. Je li vam ikad spomenuo mjesto u podrumu gdje se nešto radilo? - Što? - Tako sam i mislila. Rekao mi je da je nešto našao, a zatim je tvrdio da se zabunio. Ne znam što je tu istina. Erland se zainteresirao. - Svakako ću s njim razgovarati. - Bila bih vam silno zahvalna. Malo se ironično nasmiješio. - To je samo po sebi dovoljan razlog. - Tako ste ljubazni. Doista jeste. Bili ste dobri prema Selini na zabavi, a sad pomažete meni. Ne znam kako bih vam zahvalila. Pogledao ju je. - Ljubazan, da. - Kratko se nasmijao. - Nije osobito romantično, biti ljubazan. - Što? - Ništa, gospođice Rowntree. ~ 155 ~

Pogledala ga je krupnim upitnim očima. Izgledala je tako ljupko da ju je nesvjesno uhvatio za ruku. - Vi ste... - počne. No u tom je trenutku prodoran glas s druge strane ceste zazvao: - Joanna! Joanna! Nije uspjela odmah skrenuti pogled s Erlandovih očiju, no tada je trepnula i okrenula se prema zvuku. Pustio joj je ruku i također se okrenuo. Selina Grant stajala je u majčinoj kočiji, mahala suncobranom i opet zazvala Joannu. Bila je sama, ako se izuzme kočijaš, i iskorištavala rijetku priliku da viče koliko joj srce želi. - Joanna! - To je Selina - nepotrebno reče Joanna. - Doista. Bolje da odete k njoj prije nego si ozlijedi grlo. Joanna ga oštro pogleda, ali u njegovu osmijehu nije bilo zlobe. - Da reče - ali najprije vam moram još jednom zahvaliti. - Nema potrebe. Sviđa mi se Frederick. - Stvarno ste ljubazni. - Joanna priđe svojoj kobili i Erland joj pomogne da uzjaše. Još ga je jednom pogledala prije nego je odjahala. Mislim da je dobrota jedna od najvažnijih osobina - impulzivno doda. Dosad to nisam shvaćala, ali je istina. - Tada se udaljila, ostavivši Erlanda da zbunjeno gleda za njom. - O, Joanna - uzviknula je Selina kad se približila kočiji. - Prava je sreća da sam te vidjela. Vraćam se iz tvoje kuće, znaš. Svratila sam onamo, ali te nije bilo. U posljednje si vrijeme stalno vani, uvijek u ruševinama sa svojim ocem. Ovaj se tjedan gotovo uopće nismo vidjele. - Zvučala je mušičavo prijekorno i Joanna uzdahne. - Žao mi je, Selina. Znaš da pomažem tati. - Da, ali zašto? Ne mogu zamisliti nešto dosadnije. - Nije dosadno, znaš. Mislila sam da će mi dojaditi, ali nije. Selina slegne ramenima. - Ideš li sad kući? Idem s tobom. Veži konja za kočiju i sjedni sa mnom, da možemo razgovarati. Joanna joj je polako udovoljila. Poželjela je da Selina nije naišla baš u tom trenutku. Tijekom vožnje natrag Selina je neprestano brbljala - uglavnom prenoseći tračeve. Joanna je rastreseno odgovarala, ali Selini je to bilo dovoljno. Zadovoljno se iskrcala pred ulaznim vratima kuće obitelji Rowntree. - Sad ćemo lijepo čavrljati u vrtu, baš kao nekad - reče. Sjele su u sjenicu i čim su se smjestile, Selina se nagne naprijed, blistavih očiju. - Sada ti mogu reći - šapne. - Nisam željela u kočiji gdje je John mogao čuti. - Što mi možeš reći? ~ 156 ~

Selina lizne donju usnu. - Znaš li što je ona sad napravila? - uzbuđeno upita. - Tko? - Adrienne Finley. Znaš li što je učinila? Joanna odmahne glavom. Trijumfalna izraza lica, Selina se odmaknula. - Prodala je Lucy! Joanna raširi oči. - Peterovu nagrađivanu kuju? Selina kimne, veoma zadovoljna učinkom svoje vijesti. - Ali Peter uvijek lovi s njom, kaže da je najbolja u njegovu čoporu. Zaboga, čak nikome drugome nije dopuštao da je hrani. - Znam, i sad je bijesan. Pokušava je dobiti natrag, ali kažu da je čovjek koji ju je kupio ne želi dati. - Frknula je nosom. - Ne shvaćam zašto. Meni se nikad nije osobito sviđala, uvijek je njuškala oko gležnjeva. Nikad nisam razumjela zašto je smjela u kuću. No oko toga se podigla velika graja. Čula sam da je Peter vikao na nju, stvarno vikao - s užitkom je ponovila. - Zaboga. - Jasno, tako joj i treba, mrska nametljivica. - Selina, ne smiješ govoriti takve stvari. - Ali to je istina! - Siroti Peter. Mislim da je stvarno volio tu životinju. I mrzi svađe. Selina slegne ramenima. - Pa, kažu da ju je on ovoga puta započeo. - Gdje čuješ sve to, Selina? Tako mi svega, uvijek sve znaš. - Druga sluškinja Finleyevih... - Prijateljica je vaše domaćice. Trebala sam znati. Selina opet slegne ramenima. Vladala je tišina dok je Joanna razmišljala o Peterovoj situaciji. Doista je to prava šteta. Dok su tiho sjedile, čule su otvaranje stražnjih vrtnih vrata i približavanje glasova. - Tko to može biti? - promrmlja Selina. Nagne se naprijed i proviri oko ruba sjenice. - Pa, to je Gerald - iznenađeno reče - i s njim Constance Williston. Kako čudno. Joanna nije mogla odoljeti pa se i ona nagnula naprijed. Dok je gledala, Gerald je uzeo Constanceinu ruku i primaknuo je svojim usnama. Constance je dražesno porumenjela. Selina dahne: - Dakle, zaboga! Par je hodao puteljkom prema njima. Ako idu u kuću, proći će točno kraj sjenice. ~ 157 ~

- Najradije bih... - ogorčeno počne Selina. No Joanna joj je dala znak neka šuti. Mada to nije sasvim dolično, željela je čuti što Gerald i Constance govore. - Najprije idemo majci - govorio je Gerald. - Bit će veoma sretna. Otac možda neće ni razumjeti našu vijest. Bit će zaokupljen ovim ili onim. Ali slušat će ako majka s nama pođe k njemu. - O, nadam se da će biti zadovoljni - promrmlja Constance. Gerald se na to zaustavio. On i Constance stajali su točno kraj sjenice, pola metra od mjesta gdje su sjedile Joanna i Selina. - Zadovoljni? - uzviknuo je. - Bit će oduševljeni. Zar bi moglo biti drukčije? - Pa, ali Geralde, ja nemam veliki miraz i nisam... - Ti si savršena. Prava žena za mene i moji su roditelji toga svjesni, vjeruj mi. - Gerald se tiho nasmijao. - Zapravo, jako ću se iznenaditi ako me majka ne pita zašto sam toliko odugovlačio. - Misliš da je sumnjala? - Siguran sam. Dođi, idemo vidjeti. Nastavili su dalje i nestali iza zavoja puteljka. Uslijedila je tišina. - Dakle! - tada reče Selina. Kao da je od iznenađenja i bijesa gotovo ostala bez riječi. - Dakle! Joanna se široko smiješila, pomalo vlažnih očiju. - Nije li to divno? Selina se zablene u nju. - Divno? - podrugljivo reče. - Pa, valjda ti to moraš reći. Ali ja u svojoj obitelji ne bih željela tu veliku nespretnu nazovi intelektualku. Joanna se posve uspravila i oči su joj plamtjele od gnjeva. - Više mi nikad nemoj tako o njoj govoriti, Selina. Constance je divna osoba. Draga mi je i poštujem je, te mi je jako, jako drago što će mi biti sestra. Razumiješ? Selina se narogušila, ali je ustuknula pred izrazom u Joanninim očima. - D-da, da, naravno. - I budeš li ikad tako podla da širiš tračeve o njoj, više nikad neću s tobom razgovarati! - Ne, ne, ne bih. Oprosti, Joanna. - Selina, zgranuta Joanninim neobičnim bijesom, brzo je smirila prijateljicu. - Sad kad će ući u tvoju obitelj, znaš da ne bih. Umirena, Joanna kimne. - Moraš pokušati prihvatiti Constance, Selina. Uistinu je veoma simpatična. ~ 158 ~

Izgledajući kao da u to ne vjeruje, djevojka kimne. Joanna ustane. Moram u kuću da im kažem koliko mi je drago. Ideš i ti? - Ne. Mislim da neću. Moram ići. I ne želim smetati u obiteljskoj prilici. - Njezin je ton otkrivao da je uvrijeđena, ali se Joanna na to nije obazirala. Bila je previše uzbuđena. Dvije su djevojke požurile puteljkom do kuće. Joanna je donijela Selinin šeširić i pozdravila je, a zatim potražila ostale. Nisu bili u salonu ni u jutarnjoj sobi, ali se na koncu sjetila pogledati u očevu radnu sobu. Čula je glasove dok je prilazila vratima. - Brak? - govorio je njezin otac. Zvučao je zbunjeno. - Da, dragi - odgovori gospođa Rowntree - Gerald i Constance. Nije li to divno? Uslijedila je stanka i tada njezin muž promrmlja: - Ali kad su se vjenčali? Ne sjećam se... Gerald se nasmijao. - Ne, tata, tek ćemo se vjenčati. Došli smo vam reći. - O, vjenčat ćete se? No, dakle. To je jako dobro. Vrijeme je da se oženiš. Sjajno. - Pa, tata, morao sam čekati da nađem savršenu djevojku za mene. - Da, da, to svakako. Veoma pametno. Gospođica Williston. Joanna je zavirila unutra i vidjela da njezin otac pomno proučava Constance. - Vikarova kći, da, naravno. Veoma inteligentna djevojka. Ja se sjećam. Gerald se opet nasmijao. - Najveći kompliment, Constance. Primljena si s počastima. Gospođa Rowntree također se nasmijala, a njezin je muž izgledao zbunjeno. Joanna uleti u sobu. - O, tako mi je drago - uzvikne. - Jako sam sretna. Svi su je pogledali. - Što, već si čula? - našali se Gerald. - Glasine putuju brže no što sam mislio. - Bila sam u vrtu. Prošli ste kraj mene. - Ah. - Tako mi je drago - ponovi Joanna. Zagrlila je Constance i, nakon kratkog oklijevanja, Geralda. - Bit ćete jako sretni. Gerald se nasmiješi. - I mi to mislimo. - Kad ćete se vjenčati? - To ovisi o Constance. ~ 159 ~

Djevojka lagano porumeni, ali reče: - U listopadu, mislim. Mama kaže da treba vremena za pripreme. I želim da stojiš uz mene, Joanna. Presretna, Joanna se ozareno smiješila. - Djeveruša! O, oduvijek sam željela biti djeveruša. Gerald se nasmijao. - Rado ćemo ti udovoljiti. Nikakva žrtva nije prevelika za sreću moje sestre. - Idiote - nasmije se Joanna. - O, kako je sve to divno. - Predlažem malo serija - reče gospođa Rowntree - da proslavimo ovaj važni događaj. Pozvonila je Mary. - Prvi brak u obitelji. Mogla bih zaplakati. Muž je zabrinuto pogleda, a Gerald uzvikne: - O, nemoj, mama. - Neću, ali bih mogla. Jako sam sretna. - Nasmiješeno je zagrlila Constance. - Ne mogu zamisliti bolju snahu. Constance joj je drhtavo uzvratila smiješak. - Istina, da - doda gospodin Rowntree. - Nije li mi Gerald rekao da znaš latinski? Možeš nam pomoći oko glosara Katula što ga pripremamo. Svi su se od srca nasmijali, posve zbunivši gospodina Rowntreea, a gospođa Rowntree sve ih je povela u salon na šeri.

~ 160 ~

Dvadeset Te se noći podigla oluja i kad se Joanna sutradan probudila, dočekala ju je ustrajna kiša. Bilo je jasno da se neko vrijeme neće raditi u opatiji. Činilo se da će to biti jedna od onih engleskih kiša koja traje danima. Prestaje samo nakratko da budalaste osobe izmami van i zatim ih promoči do kože. No Joanni nije bilo žao što će istraživanja nakratko prestati. Nedavna su zbivanja bila tako uzbudljiva da ni na što drugo nije mogla misliti. Odlučila je što prije posjetiti Constance. Prethodnoga dana nisu imale priliku razgovarati u četiri oka, a Joanna joj je opet željela reći koliko joj je drago. Cijela je obitelj bila na doručku kad je Joanna sišla, što nikako nije uobičajeno. Gospodin Rowntree žalio se na kišu, baš kao i Frederick. Danas smo mogli završiti s onom kamenom pločom - reče prvi. - Siguran sam da smo uklonili gotovo svu žbuku. Možda bismo je već danas podigli. Ali jasno, nitko neće htjeti pokušati po ovoj kiši. - Ne, naravno - složi se njegova žena. - Što je sasvim ispravno. Svi biste se prehladili. - Okrene se mlađem sinu. - Kao i ti, Frederick, ako iziđeš. To ti strogo zabranjujem. Dječak pogrbi ramena. - Majko, moram ići. Jako je važno. I neću se vani zadržati više od nekoliko minuta. - Kamo ideš? Townsendima? - Ne, pa, to jest, ja... ne baš. - Nego kamo? Frederick je izgledao prkosno. - Možda ću ići Townsendima. Gospođa Rowntree ga pogleda, uzdahne, te se okrene svojoj kćeri. Što ćeš ti danas raditi, Joanna? - Kanila sam svratiti u župni dvor i posjetiti Constance. Njezina majka kimne. - Da, i ja namjeravam posjetiti gospođu Williston. Možemo zajedno. Gospodin Rowntree je nakon doručka zlovoljno krenuo u svoju radnu sobu, a njegova je žena sišla razgovarati s kuharicom. Frederick je ustao i zaputio se iz sobe za doručak, ali ga je Joanna pozvala natrag. Sumnjičavo joj je prišao. - Kamo ideš danas, Frederick? - upita ga Joanna. - Nisi zavarao mamu, znaš. Jasno je da planiraš neku vragoliju. ~ 161 ~

- Nije točno! - Izgledao je ogorčeno. - Zar uvijek moram govoriti kamo idem i kad ću se vratiti, kao da sam dječarac? - Pa, u posljednje nam vrijeme sigurno nisi dao razloga da ti vjerujemo. Iskradao si se usred noći. - Tako sam vidio lopova! - Da, i mogao si stradati. Kamo to danas ideš, a ne želiš reći? Dječak se mrgodio. - Frederick. - O, dobro. Idem u opatiju. - Joanna otvori usta, ali on doda: - Pozvao me gospodin Erland. - Stvarno? - Da, i rekao je da želi nasamo sa mnom razgovarati, samo nas dvojica. - Sad je izgledao samodopadno. - Ah. - Joanna je zahvalno pomislila da Erland ispunjava obećanje koje joj je dao. - Ali kako ćeš onamo po ovoj kiši? Kočija treba mami i meni. - Pa, uzet ću onu manju. Bez brige, stavit ću debeli plašt. - Onda je valjda u redu, mada ne razumijem zašto to nisi rekao mami. Njezin brat tvrdoglavo reče: - To bi trebao biti privatan razgovor. Nitko za to ne treba znati. Joanna se nasmiješi. Sigurno nema razloga za brigu ako je Frederick s Jonathanom Erlandom. - U redu. Lijepo je od gospodina Erlanda da te pozvao. - O, lijepo! Zacijelo želi da mu još pričam o uljezu. - Frederick je izgledao tajanstveno. - A možda i o drugim stvarima. - Možda. Ali on jest ljubazan. Njezin brat slegne ramenima. - Pa, moram se pripremiti za izlazak. Ideš li i ti uskoro? - Odmah nakon tebe. - Frederick se naceri. Joanna se nasmijala i krenula do stubišta. Pola sata kasnije dame iz obitelji bile su spremne za polazak. - Mislim da ćemo se smočiti čak i u zatvorenoj kočiji - rekla je gospođa Rowntree kad su se našle u predvorju. - Sve jače pada. Joanna pogleda kroz uski prozor kraj vrata. - Da, prava oluja. No bit ćemo dobro ako potrčimo do kočije. Njezina se majka nasmiješi. - Veoma si zadovoljna Geraldovim izborom, zar ne, Joanna? - O, da. Constance mi je postala veoma draga, i zanima je sve ono što Gerald voli. - Skupila je nos. - To je teško shvatiti, ali je istina. - Doista - nasmijala se majka. - O ukusima se ne raspravlja. ~ 162 ~

Joanna se također nasmijala. - Ne, ali Constance je stvarno divna i oni se doista vole. To je najvažnije. Raznježena lica, gospođa Rowntree se složila. Doveli su kočiju pa su požurile kroz kišu da se ukrcaju. Tijekom kratke vožnje razgovarale su o vjenčanju i kakvo će biti. Joannu je još uzbuđivala pomisao da će biti djeveruša. U župnom su dvoru vidjeli da se kočija zaustavlja i vrata su se širom otvorila dok su trčale stazom. Dočekala ih je gospođa Williston i pomogla im da skinu mokre stvari. - Silno mi je drago da ste došle usprkos kiši - reče. - Upravo sam govorila Arabelli da bih vas danas trebala posjetiti. Pruživši šeširić sluškinji, gospođa Rowntree pogleda drugu ženu. Morale smo doći, naravno, da vam kažemo koliko smo svi sretni. Gospođa Williston se nasmiješi. - Kao i mi. Dvije su se žene načas uhvatile za ruke i razmijenile rječite poglede. Potom ih je gospođa Williston uvela u jutarnju sobu gdje su Constance i njezine sestre šivale. - Joanna - uzvikne Constance. Ustala je da ih pozdravi. Dvije su se djevojke zagrlile i zatim se Joanna odmakne. - Izgledaš posve isto - reče. Kako čudno. - Kako to misliš? Joanna se nasmiješi. - Pa, mislila sam da će zaručena žena izgledati drukčije od nas ostalih. - Gusko - nasmije se Constance. Dvije su starije žene sjele na sofu i zadubile se u razgovor. - Dođi, idemo gore. Joanna se spremno složila pa su otišle u Constanceinu sobu. - Tako sam sretna - reče Constance i sjedne na krevet, a Joanna se spusti u naslonjač. - Osjećam se kao da su mi se ispunili svi snovi. Druga se djevojka nasmijala. - Teško mi je zamisliti da je Gerald nečiji san, ali sam ipak sretna zbog vas. Constance se također nasmijala, ali je i porumenjela. - Pa, jest. Sviđa mi se otkako sam bila djevojčica. Joanna kimne. - Pričaj mi o vjenčanju - doda i dvije su se djevojke začas izgubile u planiranju haljina, cvijeća i svadbenih doručaka. Već je bilo gotovo vrijeme ručka kad su Joanna i njezina majka otišle iz župnoga dvora. Pozvali su ih da ostanu, ali je gospođa Rowntree željela otići kući i pobrinuti se da njezin muž štogod pojede. Tijekom vožnje natrag vladao je ugođaj mirnog zadovoljstva. Za to se kratko vrijeme činilo da je sve u redu. ~ 163 ~

Kad su ušle u kuću, kod gospodina Rowntreea našle su Jonathana Erlanda. Rekao im je da je pozvan kako bi opet proučili nacrte ruševina. - Pa, obojica morate prestati i doći za stol - reče gospođa Rowntree. Ručak će biti poslužen za pet minuta, a rekla bih da vam treba okrepa nakon rada. Erland je rado pristao, a gospodin Rowntree ne baš tako rado. Uskoro su sjedili oko stola. - Gdje je Frederick? - upita gospođa Rowntree. - Taj je nemogući dječak izišao po kiši, mada sam mu to zabranila. - Vidio sam ga ranije - reče Erland. - Mislim da je otišao k Townsendima. - Pa, nećemo ga čekati. Može biti i bez ručka. - Gospođa Rowntree dala je znak Mary neka počne posluživati. Erland pogleda Joannu. Laganim kimanjem pokazao joj je da je nešto poduzeo po pitanju Fredericka. Joannu je zagrijala ta pomisao. - Danas sam vidio Finleya - odjednom će gospodin Rowntree. Veoma čudno. Mladi se Peter posve promijenio. Njegova se žena lagano namrštila, iskosa pogledavši Joannu, ali reče: - Kako to misliš? - Gospodin Rowntree veoma rijetko primjećuje ljude pa se svaka njegova primjedba prima s velikim zanimanjem. - Izgledao je deset godina stariji - nastavi domaćin. - Mrzovoljno stisnuta usta. Ne razumijem. Peter je uvijek bio prijazno otvoren momak. Na to nitko nije imao komentar i gospodin Rowntree uskoro nastavi: - Rekao bih da je to zbog one njegove žene. Svi su ga zapanjeno gledali. Obitelj i susjedi prihvaćali su činjenicu da George Rowntree jedva razlikuje ljude te da nikad ne zapaža ništa izvan svoje radne sobe. Ipak, katkad bi ih sve zaprepastio nekom ovakvom primjedbom, dokazujući da je sposoban dobro zapažati, kad je za to raspoložen. Opazio je kako zure u njega. - Logično je - doda. - Žena koja šefuje. No imam osjećaj da će mladi Peter to uskoro promijeniti. Dame su nastavile zuriti. Erlandove su se usne trznule. - Doista, gospodine? - upita. - Zašto to mislite? - Izraz oko njegovih usta - mudro zaključi Rowntree - po tome se uvijek vidi. - Nastavio je jesti, blaženo nesvjestan zapanjenosti što ju je izazvao. - Dakle - na koncu će gospođa Rowntree. Erland se nasmiješi. - Prodala je njegovu kuju - omamljeno promrmlja Joanna. ~ 164 ~

- Što? - upita njezina majka. - Peterova žena. Prodala je Lucy. - Ne! Joanna je kimnula, a Erland je prasnuo u smijeh. Obje su ga žene pogledale. - Oprostite - dahnuo je i ubrusom pokrio usta. Tada se i gospođa Rowntree nasmiješila i uskoro su se svi troje veselo smijali, na čuđenje gospodina Rowntreea. Njihov gost podigne čašu. - Za Petera - reče. - Neka uspije u svemu što pokuša. - Ispili su, smiješeći se s različitim stupnjevima ironije i razumijevanja. Jonathan Erland otišao je kući brzo nakon ručka. Gospodin Rowntree povukao se u svoju radnu sobu, a njegova se žena pozabavila kućanskim dužnostima. Joanna je ostala sama u salonu sa svojim šivanjem i novim romanom. Pokrpala je tri volana i tada uzela knjigu. Jedva je pročitala četiri stranice kad su se oprezno otvorila vrata i Frederick je zavirio unutra. - Frederick! - uzvikne djevojka. - Gdje si bio? Propustio si ručak. Jesi li jeo kod Townsenda? Vidjevši da je sama u sobi, Frederick je ušao i zatvorio vrata. - Nije važno. Kuharica mi je maločas nešto dala, ali, Joanna, nešto sam našao! - Gdje? - upita njegova sestra odmjerivši ga od glave do pete. - U jarku? - Frederick je doista bio veoma prljav. Odjeću mu je prekrivala prašina koju je kiša ponegdje pretvorila u blato, a čak je i u kosi imao prašine. Nos i obrazi bili su mu zamrljani, a šake posve crne. Dok joj je prilazio, ostavljao je tragove na sagu. - Ne u jarku, budalo. U opatiji. - Opatiji? Zar nisi bio kod Townsenda? - Rekao sam ti da idem u opatiju. - Znam, ali gospodin Erland je rekao... - Oh. - Frederick je bio toliko pristojan da izgleda krivo. - Pa, istina je da sam mu rekao da idem onamo, ali nisam išao. Sišao sam u podrum. - Kako to misliš? U podrum opatije? Kimnuo je. - Ali, Joanna, našao sam nešto stvarno važno! Osjećala je da bi ga trebala ukoriti, ali morala je pitati: - Što? Plave su mu oči svjetlucale. - Prolaz - šapne - tajni prolaz. - Nalazi se iza zida ondje gdje izgleda kao da je netko radio. ~ 165 ~

Uslijedio je trenutak posvemašnje tišine i tada Joanna duboko udahne. - Tajni prolaz - promrmlja. Frederick se smiješio, zadovoljan učinkom svoga otkrića. - Sigurno vodi do tajne odaje o kojoj je gospodin Erland čitao, i do blaga. Treba još nešto raščistiti i tada ću vidjeti. Joanna se nagne naprijed. - Gdje se točno nalazi? Frederick se uspravi i posprdno osmjehne. - To ti neću reći, jasno. Ne želim da svi dođu do blaga prije mene i sebi pripišu zasluge. Ja ću ga prvi naći i svima pokazati. - Moraš reći gospodinu Erlandu. To je ipak njegova kuća, i njegovo blago. - Da, to znam. Ne moraš izgledati tako zabrinuto. Namjeravam mu reći. Jutros je bio veoma ljubazan prema meni. Barem ne ismijava ono što netko vidi. Ali ja ću prvi stići do blaga. To je pitanje... časti. Joanna se namršti. - Trebao bi mu sad reći. Priznao bi ti tvoje zasluge. - Nije baš vjerojatno - skeptično će Frederick. - Ali, Frederick, to može biti opasno. Mogao bi stradati. Dječak je oštro pogleda. - Misliš na onog lopova kojega smo otjerali? On ne može ući u kuću kao ja. On te ne treba zabrinjavati. Joanna, koja je baš na to mislila, reče: - Pa, ali taj prolaz može biti opasan. Mogao bi se urušiti i zakopati te. Nikad te ne bismo našli. Nasmiješio se. - Nikako. Posve je čvrst. - Okrene se prema vratima. Moram se oprati prije nego me mama vidi. Samo sam ti želio javiti. - Ali, Frederick! - O, prestani gnjaviti! - samo je rekao i izišao. Joanna je neko vrijeme nepomično sjedila i zabrinuto se mrštila. Činilo se da je »razgovor« gospodina Erlanda imao slab učinak na njezina brata. Sad nije znala što da radi. Činilo joj se pogrešnim izdati Frederickovo povjerenje, ali ako je on u opasnosti, čega se bojala, trebala bi odmah nekome reći. Joanna je imala jaku želju i taj teret prebaciti na ramena gospodina Erlanda. No treba li? Nije mogla odlučiti.

~ 166 ~

Dvadeset jedan Prema očekivanjima, kiša je padala još nekoliko dana. Gospodin Rowntree se ljutio, ali u ruševinama se nije moglo raditi. Svuda su se stvorile mlake i kiša je iritantno neumorno padala. Što se Joanne tiče, ta je žalosna situacija imala jednu dobru posljedicu: gospodin Rowntree je zaključio da je tijekom svojih istraživanja sramotno zanemario Frederickovo obrazovanje. Redovito ga je veći dio dana zadržavao kod sebe u radnoj sobi. Stoga je Joanna bila sigurna da nije imao vremena šmugnuti u opatiju i otvoriti tajni prolaz. Willistoni su krajem tjedna najavili večeru u čast Constanceinih i Geraldovih zaruka. Iduće srijede uvečer četiri su se starija člana obitelji Rowntree kočijom zaputila u župni dvor. Geraldova očita sreća uvelike je doprinijela mirenju njegova oca s činjenicom da će večer provesti u društvu susjeda. U skladu s ranijim dogovorom, prvi su stigli. Gerald je odmah sjeo kraj Constance, a gospodin Rowntree smjestio se kraj vikara. Započeo je znanstvenu raspravu gotovo prije nego su se svi međusobno pozdravili. Tako su dame prepuštene gospođi Williston te su ugodno čavrljale dok nisu počeli pristizati ostali gosti. Grantovi, Townsendi, Finleyevi i gospodin Erland činili su ostatak društva. Pozvani su svi najbliži susjedi i svi su se odazvali, osim sir Rollina Denbya koga je njegova sestra prilično ukočeno ispričala. Joanna je promatrala Adrienne dok je govorila, te joj se činilo da vidi znakove napetosti. Peter očito nije bio ležeran kao inače. Oko usta je dobio nove bore. Za stolom je Joanna sjedila između gospodina Erlanda i Jacka Townsenda, što joj je sasvim odgovaralo. Tijekom prvoga dijela obroka razgovarala je o Jackovu novom lovačkom konju. Bolje rečeno, slušala je kako Jack o njemu razgovara, što je njemu bilo dovoljno. Kad mu je dama s druge strane privukla pozornost, Joanna se okrenula Erlandu. Smiješeći se, toplo ju je gledao. Joanna je već gotovo tjedan dana razmišljala treba li Erlandu reći za Frederickovo otkriće. Više puta mu je umalo poslala poruku. No činjenica da je Frederick ostajao kod kuće dala joj je vremena za kolebanje. No sad je odlučila. - Željela sam razgovarati s vama - reče Erlandu. Njegov se smiješak nije pokolebao, ali je uzdigao obrve na ozbiljnost njezina glasa. - O čemu je riječ? - O Fredericku. Ne znam što da radim. ~ 167 ~

- Što je ovoga puta izveo? Joanna je pogledala naokolo, ali se činilo da ih nitko ne sluša. Malo se nagnula k njemu. - Sjećate se da sam vam rekla za ono mjesto što ga je našao u vašem podrumu? - Da. Pitao sam ga o tome. Rekao je da ondje nema ničega. - Pa, bojim se da on... nije rekao cijelu istinu. Erland se nasmiješi. - Cijelu istinu? Joanna je govorila još tiše. - Sad kaže da je ondje skriven tajni prolaz u zidu. Misli da je našao skrovište vašega strica, skrivenu odaju. - Novac je ondje? - Još nije raščistio to mjesto. Sigurna sam da nije. Motrila sam na njega i nije imao vremena. - Ali gdje je to? Zašto mi nije rekao? - Ne znam - zacvili Joanna, malo preglasno. Trgnula se i pogledala naokolo. Nitko to nije opazio. - Nije mi htio reći. Uporno želi prvi naći blago, sam. Erland se uozbiljio. - Mislim da to nije osobito mudro. - Jasno da nije! Mogao bi stradati. Prolaz bi se mogao urušiti na njega. Ili, ako doista netko drugi traži po opatiji... - Joanna ušuti. - Da. Ako postoji netko drugi. Pitam se. Joanna je slegnula ramenima na to pitanje bez odgovora. - Moramo ga zaustaviti. Ne mogu uvijek vidjeti kad odlazi iz kuće. Šmugne kraj svih nas. Možda je sad u opatiji! Erland se namrštio, pogledao oko stola, te opet Joannu. - Slažem se da nešto moramo poduzeti - reče. - Morate ga uhvatiti u opatiji i primorati da vam kaže gdje je to mjesto. Erland se opet nasmiješi. - Težak zadatak, odnosno dva. Pronaći ga i onda ga navesti da mi se povjeri. - Vi to možete. - Laska mi vaša vjera u mene, ali nije baš opravdana. Frederick mi se čini kao momak koji točno zna što hoće. - Da, ali vama bi rekao kad biste mu pokazali da znate da je sve sam izveo. To ga muči, znate. Mrzi kad se prema njemu ophode kao prema djetetu. - Potrudit ću se, svakako. Pazio sam hoće li se pojaviti, kako sam vam obećao, ali bojim se da me uvijek nekako izbjegne. ~ 168 ~

Joanna nasmiješeno kimne. - Stvarno je lukav dječak, mnogo lukaviji no što je bio Gerald, koliko se sjećam. Možda će i on biti veliki znanstvenik. Erland se nasmijao. - Zašto sumnjam u to? Možda zato što Frederick u mojoj nazočnosti nikad nije pokazao zanimanje za knjige. - Ne, stvarno čudno. Ne zanimaju ga. - Zamislila se. - Pitam se čime će se u životu baviti? - To je lako: bit će veliki istraživač. Provodit će dane u istraživanju područja kamo nikad nije kročio civiliziran čovjek. Joanna se ushićeno nasmijala. - I bit će prekriven blatom. Da. - Njezin je smiješak izblijedio. - Sve je to krasno, ali još je samo dječak. Jako me brine. - Znam. Sutra ću s njim razgovarati. - Hoćete li? O, to bi bilo divno. - Moramo ga držati podalje od nepodopština. - I naći blago! - kategorički doda Joanna, iznenadivši i samu sebe. Erland uzdigne obrve. - Svakako. Ako postoji i ako uspijemo. No vi ste veoma optimistični. Joanna se zagledala u njegove sive oči, a potom je oborila pogled i progutala slinu. Nije razumjela što ju je snašlo. Trenutak je promatrao njezino tjeme, počeo govoriti i potom se okrenuo svojoj večeri. Trenutak kasnije, reče: - Ova je kiša dosadna, zar ne? Bili smo tako blizu probijanja onoga poda. Joanna je zahvalno raspravljala o radu u ruševinama i vremenu dok joj se ponovno nije obratio Jack Townsend. Erland se uljudno okrenuo dami sa svoje druge strane. Nakon večere slušali su glazbu i još razgovarali. Gospodin Williston otvorio je nekoliko boca šampanjca pa su svi nazdravljali zaručnicima. Joannu je pomalo razočarao prvi gutljaj šampanjca - nekako je očekivala da će imati okus po limunadi, ali je bio nekako oštar - ali je hrabro pijuckala na zdravice. Selini je očito prijao. Popila je dvije pune čaše, čekala da se njezina majka okrene i žurno zatražila još. Prišla je Joanni kad su zdravice završile. - Nije li ovo divno? - veselo reče. - Obožavam šampanjac! - Blijedo joj se lice zarumenjelo, oči su joj blistale. Joanna se nasmiješila. Selina je širom otvorenim očima gledala naokolo. - Eno je - reče. Idemo s njom razgovarati. - S kim? ~ 169 ~

- S njom. - Selina uhvati Joannu pod ruku i povuče je preko sobe. Moram saznati. Prije nego se Joanna uspjela pobuniti ili je zaustaviti, Selina ju je dovela točno do Adrienne Finley koja se nalazila na drugoj strani. - Dobra večer - nasrtljivo će Selina. Adrienne se malo iznenadila, nimalo zadovoljna, ali je uzvratila pozdrav. Joanni je bilo nelagodno pa je nešto nerazumljivo promrmljala. - Kako je vaš pustinjak? - upita Selina, preglasno za Joannin ukus. Adrienne se malo ukočila i obrazi su joj potamnjeli. Joanna se odjednom sažalila nad njom. Nešto u njezinim očima sugeriralo je da su njezina arogancija i afektiranje potreseni. - O, čuli ste? - nehajno reče. Da, otišao je. Posao mu se ipak nije sviđao. - Stvarno? - uzvikne Selina. No bilo je jasno da je već čula tu vijest. Prava šteta. Jeste li našli drugoga? Adrienne trepne. - Ne, nisam sigurna da ćemo... to jest... - Prekinula se, ostavši bez riječi prvi put otkako ju je Joanna upoznala. - Što ćete? - nemilosrdno će Selina. Adrienne pogleda u pod. Joanna to više nije mogla podnijeti. Rekla je prvo što joj je palo na pamet. - Zacijelo zbog kiše. Obje su je pogledale. - Možda mu se nije sviđalo boraviti vani po kiši. Stvarno bih željela da prestane kako bismo nastavili s poslom. Je li vam brat pričao o našem iskopavanju u opatiji, gospođo Finley? Adrienne oprezno kimne. - Naravno, on vjerojatno misli da smo svi pomalo ludi po tom pitanju, ali zacijelo je i njemu zanimljivo jer često dolazi. Gdje je on večeras? Joanna je požalila čim je to rekla. Posve joj je svejedno gdje je sir Rollin i ova je primjedba bila pogrešna, mada je samo pokušala promijeniti temu. Adrienne je uzdigla bradu i stisnula čeljust. - Večeras je zauzet vlastitim poslovima - hladno odgovori. - Ah - bespomoćno će Joanna. - Stvarno? - doda Selina. Nije se baš usudila pitati kakvi su to poslovi, ali je njezin ton očito bio upitan. - Da - odgovori Adrienne, bez prijašnje nelagode. - Možda će uskoro otići pa prije toga mora obaviti neke stvari. - Otići? - Ne obazirući se na Adriennein neljubazan ton, Selina je uporno nastavila. - U Brighton, valjda? Podsjetivši ih na svoje prijašnje držanje, starija ju je žena ošinula pogledom. - Doista nemam pojma. Moj mi se brat ne povjerava. Samo je ~ 170 ~

rekao da odlazi. Ako biste me ispričale, mislim da me muž traži. - Udaljila se prije nego je Selina uspjela još nešto reći. Selina je gledala za njom. - Dakle, pustinjak je ipak otišao promrmlja. - Znala sam. Joanna se okomila na nju. - Selina, bila si krajnje nepristojna prema gospođi Finley. I mislim da si popila previše šampanjca. Djevojka ju je zapanjeno pogledala. - Nepristojna. Prema njoj? Ali ona je... - Ona je naša susjeda, i Peterova žena. Tvoje ponašanje je bilo nedostojno! Selinino se lice snuždilo. - O, Joanna. S nelagodom shvativši da je Selina sasvim sposobna pred svima briznuti u plač, Joanna se počela ispričavati. No jedva je izgovorila dvije riječi kad ju je prekinulo komešanje pred vratima salona. U idućem je trenutku Frederick, prljaviji i neuredniji nego ikad, uletio unutra i treptao na svjetlu. - Frederick! - uzvikne. Vidjela je da je njezina majka krenula prema njemu, a i ona je koraknula naprijed. No Frederick je pogledom nekoga tražio. Uskoro ga je našao. Gospodine Erland - reče. - Ustrijelio je Valianta. Vidio sam ga. Imao je pištolj ispod plašta i pucao mu je u glavu. Pojurio sam za njim, ali mi je pobjegao. Jonathan Erland dođe naprijed i rukom obujmi Frederickova ramena. - Što je ovo? Posve si mokar. Dječak na to nestrpljivo odmahne rukom. - Znam, pada kiša. Ali moramo za njim. Ustrijelio je Valianta. - Da, da. Ali najprije moraš skinuti sve to mokro sa sebe. - To svakako - složila se gospođa Rowntree kad im je prišla. - Dođi, Frederick, gospođa Williston naći će ti nešto da se preodjeneš. Frederick stisne šake. - Zar me nitko ne sluša! Moramo ići za njim. Možda se već vratio u opatiju. - Sigurno nije ako si ga otjerao - umirivao ga je Erland. - Idi se preodjenuti pa ćemo tada razgovarati. Majka je odvela Fredericka koji je protestirao. Joanna je zabrinuto prišla Erlandu. - Može li to biti istina? - upita. Slegnuo je ramenima. - Očito. Situacija postaje ozbiljnija. - Ali zašto bi netko ustrijelio psa? Da provali u kuću? Ako je blago... ~ 171 ~

Erland podigne ruke. - Dovraga i to blago. Kako bi taj neznanac znao gdje se nalazi? Moj je stric bio senilna stara budala kad je tako ostavio novac. Uslijedila je kratka tišina i tada Erland uzdahne. - Oprostite. Nisam trebao tako govoriti, ali strašno me ljuti što je stričevo apsurdno blago dovelo Fredericka u opasnost. Joanna kimne i dotakne mu ruku. Pogledao ju je pa su dugi trenutak tako stajali. Tada se Frederick vratio, suh i bijesan, pa su se posvetili njemu. - Najradije vam ništa ne bih rekao - prasne Frederick kad su mu se Erland i Joanna pridružili. - Taj je nitkov dosad zacijelo provalio i zbrisao sa svime. Tako vam i treba. Osmjehnuvši se, Erland reče: - Tiho. - Okrene se skupini gostiju koji su se primaknuli kad je Frederick stigao. - Hoćete li nas ispričati? Izgleda da se ovo tiče samo opatije. - Ostali su se morali udaljitij mada je Jake Townsend izgledao jako razočarano. Joanna je ostala. Neka je pokušaju maknuti! No nisu pokušali. Erland je poveo Fredericka do sofe uza zid pa su svi sjeli. - A sada - reče Erland - ispričaj nam sve po redu, i polako. Frederick se zagleda u pod. - Pa, nakon što su večeras svi otišli, bez mene, odlučio sam otići u opatiju i raditi na... to jest, provjeriti situaciju. Prkosno ih je pogledao, ali Erland se samo nasmiješio. - Tako, pa, bio sam... - Zastane. - Možda si otišao provjeriti podrume? - neutralno će Erland. Frederick ga mrko pogleda, zatim Joannu, ali na koncu prizna. - Da, pa, jesam. Izišao sam nakratko da, ovaj, nešto uzmem. Tada sam jasno čuo hitac. Erland kimne. - I zatim? - Pa, istrčao sam da vidim što se događa, naravno. I... i tada sam našao Valianta. - Progutao je slinu. - Ti si hrabar momak, Frederick - reče Erland - ali možda ne osobito mudar. - Uistinu, mogao si poginuti - doda Joanna. - Ha! Ja nisam siroti pas da me tek tako ubije. Ne bi se usudio! - To je zacijelo točno - složi se Erland. - Jesi li ga vidio? Frederick kimne. - Ali ne baš jasno. Opet je bio na onome mjestu u ruševinama, gdje ste radili. Imao je nekakav golem čekić i pokušavao ~ 172 ~

probiti ploču. Povikao sam i on je pobjegao. No možda se već vratio. Dječak pokuša ustati. - Moramo ga zaustaviti! - Ako to radi - reče Erland - nema žurbe. Ja sam se danima mučio na tim kamenim pločama, Frederick. Nitko ih ne poznaje bolje od mene, a ja ti kažem da ih samo jedan čovjek ne može probiti, čak ni da je Herkul. Zato nisam odmah odjurio onamo kad si došao s tom viješću. - Oh. - Frederick razmisli o tome. - Možda imate pravo. No ipak me strašno ljuti što po volji može onuda haračiti. I Valiant! - Opet zastane. U grlu su ga gušile suze koje je nastojao prikriti. Erland mu stisne rame. - Pravi nitkov. I uhvatit ćemo ga, bez brige. Joanna ih je trenutak obojicu promatrala, osjetivši kako i nju steže u grlu. - Nije pokušao ući u kuću? - tada upita Erland. Dječak ga pogleda. - Ne. Očito vjeruje da je novac ispod crkve. Čovjek ga pogleda. - Misliš li da ima pravo? - U početku nisam, ali sada... - Nesigurno je zastao. - Doista. - Erland se zamislio. Joanna je pogledavala jednoga pa drugoga. - Znao sam da će se vratiti - izlane Frederick - ali nitko me nije slušao. - Imao si pravo - reče Erland. - Svi smo bili glupi. To je Fredericku izmamilo osmijeh. - Pa, ja nisam. Ali nisam ga sam mogao uhvatiti. - Ne, to ćemo morati zajedno. - Erland je ponovno obujmio Frederickova ramena. Dječak ga je s nadom pogledao i on se nasmiješio. Promatrajući ih, Joanna je osjetila val nježnosti. Moraju naći to blago i sve dovesti u red. Moraju! Obojica su tako... Nije uspjela dovršiti rečenicu, niti prepoznati snažan osjećaj koji je u tom trenutku njome prostrujao. Erland je baš tada podigao glavu i njihovi su se pogledi sreli. - Što je to, što je to? - uzvikne netko iza njih. - Još jedan vandal. Zašto mi odmah niste rekli? - Gospodin Rowntree im je žurno prišao, ogorčen zbog novog uljeza. - Frederick, što se dogodilo? Jasno i odmah. Dječak je spremno ponovio svoju priču. - Sramotno! - reče gospodin Rowntree kad je završio. - Takve se stvari doista ne smiju tolerirati. Ne možemo metodički raditi ako netko prtlja po našem nalazištu. To mora prestati. - Nastavio je gunđati, ali nije dao prijedlog. ~ 173 ~

Nešto kasnije Erland počne: - Mogli bismo... No Rowntree ga prekine, ne obazirući se na njegove riječi. - To je presudilo. Sutra nastavljamo raditi, po kiši ili suncu. Malo vlage nikome neće nauditi. Moramo završiti trenutna iskopavanja. - Ustao je i otišao razgovarati s Geraldom, više ih ne pogledavši. - Stvarno se čini da je to najbolje - zamišljeno će Erland. - Ne pada mi na pamet bolji način da se osujeti lopova. - Pogleda dolje. - No prije toga, Frederick, ti i ja moramo ozbiljno razgovarati. Dječak ga pogleda. - Nisam želio... - počne. - Znam to, i razumijem zašto. No sad je situacija malo drukčija. Frederick razmisli. - Valjda. Nakon onoga što se dogodilo Valiantu. Zadrhtao je. - To, i druge stvari. Dječak se namršti i potom kimne. - Da, imate pravo. - Dođi, sad ću te odvesti kući pa putem možemo razgovarati. - Ustali su. - Što je sa mnom? - upita Joanna. Željela je čuti taj razgovor. - Bojim se da vas moramo ostaviti kako biste nas ispričali Willistonima. No vjerujem da će se društvo uskoro razići. Ako ćemo sutra kopati i vaditi kamene ploče po kiši, svi će se željeti naspavati. - Ha - dometne Frederick. - Pa uopće nije hladno. - Tada su se udaljili. Joanna je ustala i gledala za njima, ozlojeđena jer su je izbacili iz svojih planova. Nakon svega što je napravila, zar će je na kraju isključiti? To nije pravedno!

~ 174 ~

Dvadeset dva Kao da je popustila pred njihovom odlučnošću, kiša je prestala u ranim satima prije zore. Dan je svanuo oblačan, ali bez padalina. Članovi obitelji Rowntree su odmah nakon doručka stigli u opatiju gdje ih je Erland već čekao. - Mladi ljudi iz Oxforda brzo će doći - reče im. - Poslao sam im poruku. Gospodin Rowntree odmahne rukom. - Ne možemo čekati. Dođite, dođite. Tlo je bilo blatnjavo i svuda su se vidjele lokvice, pa i blizu mjesta gdje će raditi. Dva su ih mlađa čovjeka gledali bez imalo entuzijazma. - Što ste učinili s Valiantom? - Frederick tiho upita Erlanda. - Konjušar ga je dobro zamotao. Čekam da pitam Carstairsa što bi želio - jednako tiho odgovori Erland. Frederick kimne. - Evo nas - reče gospodin Rowntree. - Na posao. - Kleknuo je kraj kamene ploče koju su pokušavali osloboditi i počeo uzaludno kuckati po žbuci. Gerald je uzeo dlijeto i pridružio mu se, a Erland je potražio veće oruđe. Joanna je pogledom potražila neko suho mjesto da sjedne, ali nije ga našla. Uzdahnuvši, raširila je plašt na mokar kamen i sjela. Danas se osjećala prilično beskorisno. Nije mogla kopati i neće imati što crtati, barem ne dok ne podignu kamen. Bila je i razdražena. Frederick je bio samodopadan nakon »razgovora« s Jonathanom Erlandom. Nije joj htio reći što su govorili ili odlučili, kao ni išta o prolazu što ga je otkrio. Iskrivila je lice dok je gledala kako se Erland i Gerald naginju nad kamenom. Doista nije u redu da je sad isključe. Dok je mrzovoljno promatrala kako muškarci uklanjaju žbuku, krajičkom je oka opazila pokret sa strane. Frederick se udaljavao kroz ruševine u smjeru kuće. Joanna je hitro ustala i krenula za njim. - Frederick! - zapovjednički ga je zazvala. Dječak se trgnuo i okrenuo kad ga je sustigla. - Što je? - Kamo ideš? - Brzo ću se vratiti. Moram nešto pogledati. - U kući? Što? Tvoj prolaz? ~ 175 ~

- O, Joanna, kad bi bar bio. Vratit ću se za... Joanna odlučno stisne čeljust. - Idem s tobom. - Ne možeš! - O, ne mogu? Zašto? Ovdje nemam što raditi. Posve sam slobodna i mogu ti pomoći. Hoćeš li raščistiti onaj prolaz? Brat ju je mrko gledao. - Nije važno što ću raditi. Ne želim te. - Pa, možda ću se vratiti i ostalima reći sve o tome. Otac bi sigurno rado pogledao što si našao. Frederick uzdahne. - Radi što hoćeš. Nije me briga. Ali gospodin Erland će biti paklenski bijesan ako sad sve pokvariš. - Zna li on kamo ideš? - malodušno će djevojka. - On zna sve o tome. Kao da to želi potvrditi, u tom ju je trenutku Erland zazvao. Gospođice Rowntree, možete li nam malo pomoći? Vratila se do njega, polako i nevoljko. Činilo se da ništa nije opazio, no bila je sigurna da ju je namjerno pozvao kako bi Frederick mogao otići. Dakle, kane li je isključiti iz najuzbudljivijega dijela potrage za blagom? Joanna uzdigne bradu. To će se tek vidjeti! Toga je dana rad bio krajnje dosadan. Gerald i Erland polako su uklanjali žbuku oko kamene ploče, a gospodin Rowntree im je povremeno pomagao. Carstairs i Templeton stigli su oko jedanaest pa je uslijedila stanka dok su oplakivali Valianta i birali njegovo posljednje počivalište. Tada je već bilo vrijeme za ručak, a kako gospodin Rowntree nikako nije želio kući, Erland im je u blagovaonici opatije poslužio hladno meso i voće. Bilo je jedva dovoljno za njih sedmero, osobito s Frederickom koji nije vodio računa o ostalima. U dva su se vratili u ruševine - svi osim Fredericka koji je uspio šmugnuti unatoč Joanninu oprezu. Tlo se donekle osušilo i Carstairs se pridružio uklanjanju žbuke. Joanna se ponadala da će danas stvarno završiti. Doista, kasno popodne uklonili su svu žbuku te su svi stajali naokolo i gledali golemu kamenu ploču, sad ogoljenu. - Velika je - sumnjičavo će Joanna. Točno je procijenila: dugačka barem metar i osamdeset i široka gotovo devedeset centimetara. - Zabrinjava me dubina - reče Erland. - Debela je četrdeset pet centimetara, ako ne i više. Sigurno je teška stotine kilograma. - Kako ćemo je podići? - gorljivo će Templeton. - To je kao Stonehenge. Erland iskrivi lice. - Konopac, valjda... i potpornji. Bolje da ih potražimo. ~ 176 ~

- Pogledajmo u vašem podrumu - slatko će Joanna. - Ondje sam vidjela obilje drvene građe. Erland je oštro pogleda. - Mislim da će šupa biti dovoljna - reče. Bliže je. - Nije mi teško otići do kuće - odgovori Joanna. - Hvala, ali nema potrebe. - Onda idemo - dometne gospodin Rowntree. - Pogledajmo u šupu. Svi su krenuli u potragu. Ono što je Erland zvao šupom zapravo je bila manja staja. Prekopavali su po hrpama smeća i polomljenog namještaja, dovikujući se kad bi netko naišao na prikladan komad drva ili konopca. Trebalo im je gotovo sat vremena da skupe potrebnu opremu, a dotad su svi bili prekriveni prašinom. Već im je dojadila kamena ploča, kao i njezina povijest. Bolje rečeno, svima osim gospodinu Rowntreeu i Templetonu. Oni su uživali stojeći po strani i usmjeravajući ostale. Požurivali su ih natrag do ruševina čim su sve skupili. Kad su u četiri i trideset izišli, Joanna je bila umorna. Čeznula je za umivanjem i šalicom čaja, ali ih je odlučno slijedila preko tratine. Kad su opet stigli do popločanog poda, iznenađeno su vidjeli da ondje netko stoji. Čovjek se sagnuo i proučavao njihov rad, ali se brzo uspravio kad ih je čuo da dolaze. - Napredovali ste - reče im sir Rollin Denby. - Čestitam. Tek sam sad čuo da opet radite. Ako je to trebao biti prijekor, nitko se nije obazirao. Sir Rollin ih je pomalo cinično promatrao. Joanna je odjednom postala naglašeno svjesna svoje prljave haljine i raskuštranih uvojaka. - Vidim da ste se dobro pripremili - dodao je. - Zar danas kanite podići kamen? - Kanimo - odgovori gospodin Rowntree. Užurbao se oko kamene ploče. Sir Rollin pogleda mlađe ljude. - Bit će zahtjevno - reče. - Očekivao bih da ćete to ostaviti za sutra. - Osmjehne se. - Izgledate izmoždeno. Carstairs se nelagodno prebacivao s jedne na drugu nogu, ali Jonathan Erland vedro reče: - O, ne. Sad ne možemo odustati. Tako smo blizu. - Odnio je namotani konopac do gospodina Rowntreea. Stariji ga čovjek pogleda. - Mislim da ga najprije moramo malo podići polugom, da možemo zavući konopac. Onda će biti lako. - Erland se nasmiješi. - Treba nam nešto usko i čvrsto da zavučemo ispod kamena - reče Gerald. ~ 177 ~

- Postoji željezna šipka koja bi mogla odgovarati - reče Erland. Donijet ću je. Uskoro se vratio s gotovo dva metra dugom metalnom šipkom. - Evo je. - Prava stvar - reče gospodin Rowntree. - Gurnite je ovamo. Pokazao je najširu pukotinu između kamenih ploča. Erland je uvukao šipku i gurnuo što je dublje mogao. Zatim su je on i Gerald svom težinom pritisnuli. Kamen se nije pomaknuo. Carstairs im se pridružio, a gospodin Rowntree uhvatio je vrh šipke. - Još jednom - vikne. Svi su gurali: ništa. Frederick se u tom trenutku vratio, gdje god da je bio. Kad je vidio što rade, progurao se naprijed. - Dajte da i ja pomognem. - Uvukao se usred skupine i objema rukama obuhvatio donji dio šipke. - Hajde. No čak ni nastojanja sve petorice nisu pomaknula golemu kamenu ploču. Gospodin Rowntree se odmakne. - Hmm - reče. - Treba vam par volova - ironično će sir Rollin. Stajao je po strani, besprijekorno otmjen kao uvijek, s jedva zamjetljivim osmijehom na licu. - Možda biste pripomogli? - odbrusi mu Gerald. - Da - složi se Joanna. - Zašto ne pomognete umjesto što tu stojite i odvratno ste sarkastični. To ih je sve iznenadilo. Erland ju je oštro pogledao. Uzdigavši obrvu i kao da ga to zabavlja, Denby odgovori: - Nažalost, moji mladi prijatelji, bojim se da sam u životu samo promatrač. Činilo se da na to nemaju što odgovoriti. - Što je s vama, Templeton? - reče Erland. - Naravno, naravno. - Templeton im priđe i podigne ruke. - Kako to treba držati? Promatrao sam vas i pokušavao shvatiti kako se to radi. Bespomoćno pokaže šipku. - Samo je čvrsto uhvatite i povucite - odgovori Erland. - Da, svakako. Ali, ovaj, ne znam točno... - Templeton je oprezno uhvatio šipku, pomaknuo ruke gore, zatim dolje, te na koncu slabašno povukao. - O, dakle, stvarno je zapeo, nije li? - Zadihano se odmaknuo. - Treba nam veća snaga poluge - odlučno će gospodin Rowntree. Predlažem da vežemo šipku i onda svi vučemo konopac. Nakon kratke rasprave, prihvatili su tu ideju. Namjestili su šipku i za njezin gornji kraj vezali čvrst konopac, pazeći da ne sklizne. To je potrajalo. Odavno je prošlo vrijeme za čaj kad je konopac napokon ~ 178 ~

namješten tako da gospodin Rowntree bude zadovoljan. Joanna je silno žudjela za šalicom toploga čaja. Konačno je sve bilo spremno. Erland, Gerald, Carstairs, gospodin Rowntree i Frederick uhvatili su konopac i odmaknuli se tako da se konopac nategnuo. Tada su, na znak gospodina Rowntreea, snažno povukli. Zastrugavši, kamena se ploča neznatno pomaknula. - Evo ga - uzvikne gospodin Rowntree. Pomaknula se bar dva centimetra. Pokušajmo opet. Povukli su i kamen se ponovno pomaknuo za dva centimetra, a potom pao natrag. - Dođite, Templeton - reče Joannin otac. - Morat ćete nam pomoći. Templeton je nevoljko prišao. Svi su ponovno povukli i kamen se iritantno polako podigao, najprije dva centimetra, zatim četiri, te odjednom tridesetak i više centimetara. - Potporanj! - vikne Frederick. - Joanna, potporanj! Podmetni ga. Užasno se bojeći da će napraviti nešto pogrešno ili da će je zgnječiti opasno nakrivljen kamen, Joanna je ipak potrčala naprijed. Zgrabila je komad drva što su ga pripremili i pokušala ga ugurati između kamenih ploča. - Previše je dugačak - očajnički uzvikne. - Umetni ga postrance, idiotkinjo - odgovori Frederick - i požuri! Joanna je postrance ugurala drvo u pukotinu. Muškarci su odahnuli i pustili konopac, a kamen se spustio na drvo. Komad drva škripao je i malo se spljoštio pod težinom, ali je izdržao. Pukotina je ostala dvanaestak centimetara široka. - Bravo - iza njih reče sir Rollin. Frederick ga s gnušanjem pogleda. Gospodin Rowntree pođe naprijed trljajući ruke. - Sjajno. Ostalo će biti mnogo lakše. Možemo ga obaviti konopcem i napraviti sustav kolotura. Sasvim jednostavno. - Da, doista - složi se Jonathan Erland. No pogleda sunce na zalasku i doda: - Možda bismo to trebali ostaviti za sutra. Svi smo iscrpljeni. - I ja se moram vratiti u Oxford - dometne Carstairs. - Imam dogovor. - Besmislice, besmislice - reče gospodin Rowntree. - Jasno da sad ne možemo prestati - složi se Frederick, pun prezira prema slabima. - Još malo i gotovo. - Unatoč tome - reče Erland - kažem da ćemo to odgoditi do sutra. Dok je govorio, svi su se odjednom sjetili da je ovo ipak njegov posjed. Nešto u njegovu tonu i držanju veoma ih je uljudno zamolilo neka odu. ~ 179 ~

Sir Rollin Denby se nasmiješi. - Gvineju na gospodara posjeda promrmlja sebi u bradu. Gospodin Rowntree namršteno je gledao domaćina. - Ali gledajte, Erland, zašto je to vama važno? Ništa ne morate raditi. Erland se blago nasmiješi. - Oprostite, gospodine, ali to nije osobito vjerojatno. Morat ću naći materijal potreban za izradu koloturnika, a Gerald i ja obavili smo najveći dio teških radova. - Joannin otac otvori usta, ali Erland podigne ruku. - I spreman sam nastaviti. Sutra. - Završni udarac - promrmlja sir Rollin. - Ne! - uzvikne Frederick. - Neću sad odustati. Ne smijemo ovo ostaviti ovako otvoreno da... - Frederick - prekine ga Erland - želim razgovarati s tobom. Zapovjednički ga je pozvao. Frederick se mrštio, ali mu je prišao. Joanna se pridružila ocu, ali nije znala bi li više voljela da su večeras nastavili. Bila je prljava, umorna i gladna, ali sad kad su doista podigli kamen, kao da je važnije što je ispod. Međutim, očito se nisu mogli prepirati s Erlandom na njegovu posjedu, pa je rekla: - Majka će se pitati gdje smo tako dugo. Gospodin Rowntree kao da se nakratko borio sa sobom i potom je nevoljko popustio. Joanna pogleda Fredericka, ne nadajući se previše, ali se iznenadila. Ono što mu je gospodin Erland rekao očito je rastjeralo sve njegove prigovore. Svi su se zajedno vratili do kuće gdje su se Templeton i Carstairs oprostili, a sir Rollin ih je slijedio. Dok su članovi obitelji Rowntree čekali da im dovedu kočiju, Joanna se obratila njihovu domaćinu. - Što ste rekli Fredericku? - upita. - Bila sam sigurna da će stvarati gužvu. Erland joj se nasmiješi. - Mi imamo dogovor, on i ja. - Ali kakav dogovor? - O, ne, ne smijem reći. - Baš kao što mi ne smijete reći što je cijeli dan radio u vašoj kući? - Ali kako bih to mogao znati? - Znate. Frederick mi je rekao da znate. Moram reći da je ružno od vas, od obojice, da se dogovarate bez mene. U ovome sam od početka i sad mi ne želite reći što se zbiva. Frederick je danas raščišćavao tajni prolaz, zar ne? Je li nešto našao? Erland nasmiješeno slegne ramenima. Joanni su oči plamtjele. - Ružno je od vas da se tako odnosite prema meni! ~ 180 ~

Shvativši da se stvarno ljuti, čovjek reče: - Gospođice Joanna, ovo bi mogao biti opasan lov, znate, sad kad smo se toliko približili onome što je moj stric ostavio. Mislim da ne biste trebali sudjelovati. Joanna zabaci glavu. - Ali moj mlađi brat treba? Dječak? Erland se opet nasmiješi i potom se uozbilji. - Pazit ću na Fredericka. Vjerujte mi, bit ću oprezan. Ošinula ga je pogledom. - Ako nema opasnosti za Fredericka, nema ni za mene. Erland je izgledao nelagodno. - Pa, također mislimo da je najbolje što više tajiti naše napredovanje. Cijelo je vrijeme previše ljudi znalo... - Dakle, mislite da ću pričati naokolo? - prasne Joanna, sad već izrazito bijesna. - Mislite da ne znam čuvati tajnu? - Tada mu je umalo okrenula leđa, ali nekako nije mogla. Željela mu je pokazati koliko griješi. Čovjek je pocrvenio. - Nisam mislio... - Jesam li to ranije učinila? - brzo je nastavila. - Zar sam proglašena brbljavicom? Erland skupi obrve. - Nikada to nisam rekao. Ali... - Ali što? - Pa, vjerujem da ste sir Rollinu spomenuli nekoliko stvari za koje bismo radije... - Posramljeno je ušutio. Joanna je otvorila usta da to opovrgne, ali je shvatila da on ima pravo. U svojoj je budalastoj opčinjenosti gotovo sve ispričala sir Rollinu. Porumenjela je do korijena kose. Ne može biti važno što Denby zna, ali je itekako važno da gospodin Erland zna da mu je pričala, te što misli o toj činjenici. - Ja... nisam - promuca. - Nisam kanila... - Naravno, niste mislili ništa loše - brzo će Erland. - Ne, i ja... - Joanna se borila s ponosom i silnom željom da je taj čovjek poštuje. - Nisam razumjela - izusti. - Pogrešno sam ga procijenila. - Pogrešno? Mislite sir Rollina? Kimnula je. - Mislila sam da je divan, ali nije! - Nije? - Dok ju je gledao, u Erlandovim se očima pojavila nova emocija. U tom je trenutku Joanna shvatila da od tog neobičnog muškarca želi više od poštovanja. Želi ljubav. On nema ničeg zajedničkog s onim što je prije nekoliko mjeseci smatrala svojim idealom, ali je sad shvatila da ima sve što se može poželjeti kod partnera - inteligentan je, hrabar, ljubazan i principijelan. Kako je bila glupa kada to nije ranije vidjela, kako budalasta, mlada i glupa. - O, željela bih vam nekako pomoći - uzvikne. Erland ju je trenutak gledao u oči i zatim uzeo njezinu ruku. Pomažete mi samo time što postojite - reče i poljubi joj ruku. ~ 181 ~

- O, kako to možete reći nakon što sam bila tako glupa? - Nikada glupa, slatka Joanna, možda samo malo neiskusna. Zurila je u njega, previše dirnuta da bi odgovorila. - Dođi, Joanna - dovikne otac iz kočije. - Ako idemo, nemojmo tratiti vrijeme. Trgnula se i okrenula. - O, da, tata. Erland joj je pustio ruku i otpratio je do vozila. - Vidjet ćemo se sutra - reče. Svi su se složili i jedni drugima zaželjeli laku noć, ali je Joanna nekako osjećala da je ta primjedba uglavnom upućena njoj.

~ 182 ~

Dvadeset tri Joanna nije mogla zaspati kad je te večeri otišla u krevet. Mislila je samo na Jonathana Erlanda i kako joj se smiješio dok su se udaljavali od opatije. Sutrašnji dan mnogo obećava, ali je i strašno daleko. Ustala je u jedanaest i trideset, navukla kućnu haljinu i sjela kraj prozora. Oblaci su se napokon razilazili i povremeno se vidio polumjesec. Pitala se što će sutra naći ispod kamene ploče i što će se dogoditi ako gospodin Erland uistinu stekne bogatstvo. Osmjehnula se na tu misao. Nasmiješeno je gledala vrt kad je u hodniku ispred svoje sobe nešto čula. Nakrivila je glavu, namrštila se i osluškivala. Više ništa nije čula, ali je bila sigurna da je netko u hodniku. Ustala je i otvorila vrata. Na drugom je kraju hodnika bio Frederick, posve odjeven, s cipelama u rukama. Na prstima se, pretjerano oprezno, približavao stubama. - Frederick! - uzvikne Joanna. Poskočio je i ispustio cipele. - Što radiš? - nastavila je i izišla na hodnik. - Zar se opet iskradaš iz kuće? Nakon što ti je majka izričito zabranila? - Ššš - zabrinuto šapne njezin brat. - Sve ćeš probuditi. - Sigurno ću probuditi mamu ako se smjesta ne vratiš u krevet - reče Joanna. - Joanna, ne mogu. Idem u opatiju. Pozvao me gospodin Erland. Zapanjeno je zurila u njega. - Pozvao te? Frederick, ti... - Jest. Uvjeren je da će se lopov noćas vratiti i pokušati podići kamen. Zato je danas onako naprasno prekinuo radove. Kani ga uloviti. I ja ću pomoći! To se Joanni činilo kao veoma čudan način čuvanja Fredericka, što je Erland obećao. - Bit će opasno. - Gospodin Erland kaže da su lopovi kukavice. - Ali ustrijelio je psa i... - Da, ali gospodin Erland kaže da to nije isto kao suočavanje s drugim čovjekom. Misli da neće biti velike opasnosti. Joanni je već pomalo dojadilo ono što »gospodin Erland kaže«. Podbočila se i zurila u brata. - Nije važno. Zabranjujem ti da ideš. Odmah se vrati u krevet. Frederick je izgledao tvrdoglavo. - Neću, i ne možeš me prisiliti, Joanna. Sad idem. - Okrenuo se i nastavio do stuba. ~ 183 ~

- Mogu pozvati mamu - povišenim glasom reče Joanna. Frederick stane. - Što je tebi? Zar ne želiš saznati tko se mota po opatiji? I tko je ubio Valianta? Namjeravamo ga uhvatiti i predati policiji. Doći ću u tvoju sobu čim se vratim i sve ti ispričati - reče, kao da joj nudi neodoljiv poticaj. Joanna razmisli. Istina, sve bi to željela saznati, kao i za blago. No unatoč svemu, smetalo joj je što su je Frederick i Erland isključili iz svojih planova. Frederick je tek dijete. Donijela je odluku. - Dobro - reče - ali idem s tobom. Frederick se prenerazio. - Ideš sa mnom? Ne smiješ! - Zašto? - No, pa, jednostavno ne smiješ. Nisi pozvana - trijumfalno zaključi. To je samo učvrstilo Joanninu odlučnost; - Idem se odjenuti - reče. Čekat ćeš me ovdje. Inače ću probuditi majku i nekoga poslati za tobom. - Pokvarit ćeš cijeli... - Neću ako me pričekaš - prasne Joanna, vrati se u svoju sobu i počne vaditi odjeću iz ormara. Odjenula se za nekoliko minuta. Izabrala je staru haljinu i zaogrnula se plaštem. Nije hladno, ali trava je još mokra. Osim toga, plašt je tamnosiv i dobro će je skrivati. Srce joj je brže kucalo. Napokon će doživjeti pustolovinu. Frederick je bio na vrhu stubišta kad je izišla. Malo se bojala da je neće čekati - zapravo nije željela probuditi roditelje i izdati ga. No čekao ju je pa su začas sišli u prizemlje. - Izlazim kroz prozor knjižnice - mrzovoljno će Frederick. - Tako ne moram ostavljati otključana vrata. Ne znam kako ćeš se popeti u toj haljini. - Snaći ću se. Snašla se, mada su je skuti doista sputavali. Frederick ju je uhvatio kad se spotaknula, a zatim su krenuli puteljkom preko polja. Rubovi Joannina plašta i haljine brzo su se smočili. Otvorila je usta da se požali, ali je odustala kad se sjetila kako će zacijelo glasiti Frederickov odgovor. Opatija nije bila blizu, ali im je preko polja trebalo samo oko pola sata. Mjesec se povremeno pojavljivao i pokazivao im put. Tridesetak minuta iza ponoći stigli su do ruševina i Frederick ju je uhvatio za zapešće. - Dođi - šapne. - Odvest ću te kamo treba. Vodio ju je oko kamenja i do dva zida koja su činila kut. Na jednome je bio otvor kroz koji se dobro ~ 184 ~

vidjelo mjesto gdje su tijekom dana radili. Joanna je vidjela da je kamena ploča još poduprta drvom što ga je gurnula u pukotinu. - Ovdje ćemo čekati - šapne Frederick. Čučnuo je, ne obazirući se na vlagu, i namjestio se da može gledati kroz otvor. Nakon kratkog oklijevanja, slijedila je njegov primjer. - Gdje je gospodin Erland? - šaptom upita. - Na drugoj strani. Rekao mi je da ovdje pazim. Moraš šutjeti, Joanna. Malo uvrijeđena, okrenula se od njega. Stisnula je usne i gledala. Za pola sata nije znala što će od dosade. Nitko se nije pojavio i nije se imalo što promatrati. - Što misliš, kad će doći? - šapne Fredericku. - Budi tiho! - obrecnuo se, ignorirajući pitanje. - Cure! Zašto si došla? Ljutito se odmaknula. Uskoro su iza sebe začuli kretanje i naglo se okrenuli. Ugledali su Jonathana Erlanda. - Joanna! - uzvikne čovjek. - Što radite ovdje? - Shvativši da je glasno govorio, nastavio je šaptom. Frederick, gdje ti je bila pamet da dovedeš sestru? - Nisam! - uvrijeđeno će dječak. - Sama se dovela. - Nije me mogao spriječiti. Željela sam sudjelovati - reče Joanna. Nije pravedno isključiti me. - Lice joj je gorjelo pri pomisli na njihov raniji razgovor. - Morate se vratiti kući - reče Erland. - Neću. Ako Frederick smije biti ovdje, onda smijem i ja. - Prkosno ga je pogledala u oči. - Moram ga čuvati. Frederick nešto gnjevno promrmlja. - Mislim da uopće niste trebali pozvati Fredericka ovamo - doda djevojka. - Ako postoji opasnost, mogao bi stradati. - Ne očekujem opasnost - reče Erland - no ipak bih više volio da odete kući. Joanna prekriži ruke na prsima i stisne čeljust. Ignorirajući je, Frederick se nagne naprijed i šapne: - Jeste li napravili ono? Erland kimne. Prije nego je Joanna dospjela pitati kakva je to zagonetna razmjena, on promrmlja: - Slušajte! Odmah su ušutjeli. Napregnuto su osluškivali i čuli približavanje konja. Erland oboma spusti ruke na ramena i čučne na kamen iza njih. Nagne se naprijed da i on može gledati, gurnuvši glavu između njihovih. Dolazi - tiho šapne. Joanna zadrhti od uzbuđenja. Doista će vidjeti uljeza na djelu. ~ 185 ~

Čekali su. Konji su se približili. Nije bio samo jedan. Frederick je otvorio usta da nešto kaže, ali mu ih je Erland pokrio rukom i odmahnuo glavom. Trenutak kasnije ugledali su uljeze. Dva su se muškarca pojavila iz razvalina lijevo i prišla kamenim pločama. Vodili su konje. Prvi je bio krupan čovjek u kaputu od grube tkanine. Preko ramena je nosio namotan konopac. Na glavu je navukao bezobličnu kapu. Joanna nije vjerovala da ga je ikad ranije vidjela, ali u mraku nije bila sigurna. Pogledala je drugoga čovjeka i u tom se trenutku mjesec promolio iza oblaka. Zapanjeno je dahnula. Drugi je čovjek bio sir Rollin Denby! Erland joj je snažno stisnuo rame. Obamrla od iznenađenja, Joanna je gledala kako prilaze podignutoj kamenoj ploči i počinju je omatati konopcem. To je potrajalo jer su ga morali provlačiti kroz uske pukotine. Nije se mogla maknuti. Samo je zurila. Zar je to doista sir Rollin? Nevjerojatno, no ipak je on. Kako je mogao učiniti nešto tako podlo? Mada je zaključila da Denby nije onakav kakvim ga je isprva smatrala, nije očekivala da će postupiti tako pogrešno ili nečasno. Nijemo se okrenula Erlandu. Gledao ju je sa suosjećanjem u očima. Lagano je odmahnuo glavom. Joanna se okrenula prizoru pred njima. Dva su čovjeka vezala konopac oko kamena. Nisu govorili. Očito su unaprijed smislili plan. Učvrstivši konopac, krupan je čovjek uzeo slobodan kraj i prišao konjima. Vezao ga je oko sedla. Joanna je gledala kako veže čvor, iskušava ga naglim potezanjem, a zatim sve ponavlja s Denbyevim konjem. Uskoro je konopac bio učvršćen za oba sedla i konji spojeni kao da će vući zapregu. Čovjek se vratio do Denbya koji je na tlu kraj kamena namještao fenjer. Potapšao ga je po ramenu i pokazao konje. Denby je kimnuo. Ustao je, uzeo veliki komad drva i opet kimnuo. Drugi je čovjek prišao konjima i povukao ih naprijed. Konopac se nategnuo. Životinje su se vidljivo naprezale. Joanna je isprva mislila da neće uspjeti pomaknuti kamen, ali se uskoro počeo podizati, najprije polako, zatim naglo. Frederick je duboko udahnuo. Nije znala da li od jada ili zadovoljstva. Sir Rollin je gurnuo drvo u novi otvor. Sad je bio širok nešto manje od metra. Mahnuo je čovjeku koji je zaustavio konje. Drvo je izdržalo. Denby ga je na brzinu pregledao, jednom ga udarivši kako bi provjerio da neće kliznuti. Zatim je uzeo fenjer i stavio ga u rupu. Za držak je vezao tanko uže i spuštao fenjer. Jasno se vidjelo da ispod kamene ploče zjapi otvoren prostor. Krupan je čovjek prišao i pogledao dolje baš ~ 186 ~

kad je Denby prestao spuštati fenjer. - Možda će trajati nekoliko minuta šapne Denby i nestane u otvoru. Iduće su minute bile najdulje u Joanninu životu. Krupan je muškarac oprezno gledao naokolo, pa je morala ostati posve mirna i tiha, mada je silno željela govoriti. Što Erland namjerava? Kad će se okomiti na lopove? Jesu li u blizini policajci koji će ih zaskočiti? Nitko nije dao nikakav znak. Samo su zurili u rupu kamo se Denby spustio. Što će biti kad se vrati? Činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego se u otvoru opet pojavio fenjer. Čula je zvižduk i krupan je čovjek kleknuo, nagnuo se dolje i ispružio ruke. Brzo se uspravio. Držao je malenu metalnu kutiju. Spustio ju je na tlo kraj sebe. Joanna je raširenim očima zurila u Erlanda. Ali nije ju pogledao, već je promatrao prizor. Čovjek je izvukao fenjer i zatim se Denby pojavio u otvoru. Pomogao mu je da iziđe, a zatim su brzo prišli konjima i odvezali konopac sa svojih sedla. Denby se sagnuo, uzeo kutiju i odnio je do konja. Namjestio ju je ispred jabučice sedla i uzjahao. Joanna se opet očajnički okrenula. Pobjeći će s blagom. Zar ih Erland neće zaustaviti? Pogledao ju je, umirujuće se nasmiješio i stisnuo joj rame. Valjda ima nekakav plan? Opet je pogledala kroz otvor u zidu. Oba su muškarca sjedila u sedlima. Potjerali su konje između kamenja. Gledala je dok se nisu izgubili iz vida i tada više nije mogla čekati. - Nećete ih valjda pustiti da pobjegnu? - upita. - Zar netko čeka na ulazu? Što ćemo sad? - Ššš - prosikće Frederick. - Mogli bi te čuti. - Oni bi mogli čuti! - Očajnički se okrenula Erlandu. - Zar nećete za njima? Imaju vaše blago! - Nema potrebe - reče Frederick. - Mi... - Nema potrebe? - prasne Joanna. - Dakle, ti...ti glupane! Zar ne razumiješ koliko je to važno gospodinu Erlandu? Zar ništa ne razumiješ? Erland je počeo govoriti, ali ga je Frederick preduhitrio. - O, ja sam glupan, je li? Pa, slučajno znam mnogo više od tebe, Joanna. Mi... - Ništa ne znate, nijedan od vas - odbrusi uzrujana djevojka. - Sve to motrenje i čekanje, a sad ih puštate da odu sa škrinjom. - Briznula je u plač. - Joanna... gospođice Rowntree - reče Erland. - Cure! - s gnušanjem će Frederick. - Da smo ih pustili, kakve koristi od plakanja? Ali nismo. Rekao sam gospodinu Erlandu gdje je blago. Večeras ga je sklonio, prije nego smo došli ovamo. Potrajalo je trenutak dok Joanna nije shvatila pa je i dalje plakala. Jonathan Erland iskoristio je tu priliku da je zagrli i ponudi joj rame za ~ 187 ~

plakanje. U tom je udobnom položaju razmislila o Frederickovim riječima. Naglo se uspravila. - Sklonio? - uzvikne. Ljutito pogleda Erlanda. - Jeste? Zatečen gnjevom u njezinim očima, samo je kimnuo. - I meni niste rekli? Dopustili ste da ovdje brinem i niste mi rekli da za to nemam razloga? Kako ste mogli biti tako bezosjećajni? - Nije bilo vremena... - počne Erland. - I Frederick! - nastavi Joanna. - On je cijelo vrijeme znao gdje se nalazi? I ništa nije rekao? - Optužujućim je pogledom zurila u brata. Mislim da ste obojica grozni. Frederick se malo vrpoljio pod njezinim pogledom. - Kanio sam ti reći - reče - ali tada... - Pa, reci mi. Sada - prasne njegova sestra. Dječak je pogleda i nasmiješi se. - Dobro. Nešto si već pogodila. Gotovo sam cijeli dan raščišćavao tajni prolaz što sam ga našao. Ondje je bila gomila smeća. No kad sam ga ispraznio, otkrio sam da vodi ovamo. Zapravo, točno do ovoga mjesta. Mislio sam da će biti tako. Jakobitski preci gospodina Erlanda skrivali su ljude ispod stare crkve. - Veoma prikladno - promrmlja Erland. Joanna ga mrko pogleda. - Nisam imao vremena razgledati nakon što sam sve ono uklonio nastavi Frederick. - Želio sam se vratiti nakon što smo podigli onaj kamen. Tada sam gospodinu Erlandu rekao što sam našao. Nije mi dopustio, već je razradio ovaj plan. - Plan da će maknuti blago i postaviti zasjedu lopovu? - upita Joanna. Frederick kimne. - Sjajna ideja. Novac je na sigurnom, ali nitko to ne zna. - je li bilo novca u onoj škrinji? Mislim, ranije - upita djevojka. - Ne - odgovori Erland. - Ni dragulja, ni zlata. Veoma razočaravajuće. Samo papiri, dokumenti o stričevim bankovnim računima i investicijama. Dosadno. - No je li to bogatstvo? - izlane Joanna. Nasmiješio se. - O, da. Prilično veliko bogatstvo. Joanna je odjednom shvatila da je priljubljena uz Erlanda. Odmaknula se i poravnala plašt. - Ali što je s njima... sir Rollinom i onim čovjekom? Jedva mogu vjerovati. Zar ih nećete uhvatiti? - Imam ljude oko zidina - reče Erland. - Vjerujem da su ga već uhvatili. Joanna ga pogleda. - Jeste li... očekivali sir Rollina? Jeste li znali da je on? ~ 188 ~

Odmahnuo je glavom. - Priznajem da mi je antipatičan. - Nasmiješio se. - Iz niza razloga, a jedan je taj da me u svakoj prilici zasjenio. No nisam ga ovdje očekivao. Bilo mi je čudno što dolazi na naša iskopavanja, ali sam zaključio da mu je dosadno ili želi drugi plijen. - Nasmijao se i Joanna je porumenjela. - On je nitkov - dometne Frederick. - Svatko je to mogao vidjeti. - Svatko? - Erland je i dalje promatrao Joannu. Dok ju je tako gledao, Joanna je odjednom nešto shvatila. Sir Rollin uopće nije očijukao s njom. Samo joj je poklanjao pažnju da izvuče informacije o Erlandovu bogatstvu i napredovanju potrage. Sjetila se kako je bilo. Počeo ju je zamjećivati nakon otkrića pisma Thomasa Erlanda. Svaki put kad su bili zajedno pomno ju je ispitivao o potrazi. U njegovu udvaranju nije bilo ničega osim želje da sazna što se događa. A ona mu je, poput budale, ponosno sve pričala. Rumena od srama, Joanna se okrene. - Ja... moram ići - izusti i počne se spoticati kroz mokru travu. - Čekajte - reče Erland - odvest ću vas. - N-ne mogu. - Kratko ga pogleda u oči, ali nije mogla podnijeti nježnost u njima. Sve je izdala onom nitkovu, a on je ipak tako gleda! Okrenula se i pobjegla. - Volim te, Joanna - dovikne Erland. Zastala je, prožeta ushićenjem koje joj je oduzelo dah. - Zašto ste to rekli? - s gnušanjem uzvikne Frederick. - Hajde, idemo pogledati kamen. Joanna je čula da je Erland odbio te je započela prepirka. Požurila je dalje. Večeras ne može razgovarati. Mora razmisliti. Sutra će se s njim suočiti.

~ 189 ~

Dvadeset četiri Idućeg se jutra Joanna probudila s glavoboljom. Satima se vrtjela po krevetu prije nego je usnula. Razmišljala je o svojim greškama sa sir Rollinom Denbyem i neprestano optuživala svoju glupost. Kako su sati prolazili, sve se više sramila. Kad je napokon zaspala, pitala se kako će se ikad ponovno suočiti s Erlandom. Polako je ustala i navukla kućnu haljinu. Mada je jako kasno zaspala, još nije bilo ni osam. Zastenjala je kad je opazila svoje lice u zrcalu. Izgledala je umorno, imala je podočnjake i uvojci su joj se objesili. - Dosta je samosažaljenja - odlučno reče svom odrazu. - Ako si bila glupa, ne znači da to i dalje moraš biti. Umila se i četkala kosu dok joj oči nisu zasuzile. Odmah se bolje osjećala. Odjenula je haljinu od nježno ružičastog muslina i odlučila da će biti vesela. Gotovo je potrčala niza stube, uletjela u sobu za doručak i naglo sjela. Majka ju je iznenađeno pogledala. - Dobro jutro, Joanna - reče gospođa Rowntree. - Dobro jutro, mama. Krasan je dan. Doista je bio krasan, sunčan prvi put u tjedan dana. - Istina - složi se starija žena. - Zašto si tako dobro raspoložena? - Pa... pa, danas ćemo otkriti tajnu ruševina - odgovori djevojka i naglašeno doda - nije li tako, Frederick? Njezin joj je brat sjedio sučelice, posve se usredotočivši na tanjur pun slanine s jajima. Zagrcnuo se i nešto promrmljao punim ustima. Joanna mu se dražesno nasmiješila i natočila si čaj. Izbjegavao je njezin pogled i šutio. Njezin je otac ušao nešto kasnije. - Dobro jutro, svima - reče i sjedne. - Danas je velik dan, nije li? Jutros ćemo otvoriti kriptu. Vrijeme nam ide na ruku. Kad su doveli laku kočiju, Frederick nije bio na vidiku pa su se Joanna i njezin otac sami odvezli u opatiju. Gerald će doći ravno iz Oxforda. Joanna je malo govorila, ali mnogo razmišljala. Osim toga, gospodin Rowntree nikad nije osobito razgovorljiv. Kad su stigli, Jonathan Erland izišao je iz kuće da ih pozdravi. Dok je pomagao Joanni da siđe, reče: - Moramo razgovarati. - Zadrhtala je kad je vidjela izraz u njegovim očima. Očajnički mu je željela reći što osjeća. ~ 190 ~

No gospodin Rowntree nije trpio odgađanje. Insistirao je da svi odmah odu do ruševina. Slegnuvši ramenima i skrušeno se nasmiješivši, Erland je popustio. - Kasnije - reče Joanni. Stanje što su ga zatekli silno je uzrujalo gospodina Rowntreea. Najprije je pomislio da ga je Erland pretekao i prvi ušao u kriptu, ali kad su mu rekli da je to bio lopov, zahtijevao je da mu sve ispričaju. Erland mu udovolji, izostavivši Joannu i Fredericka iz noćašnjih zbivanja. - Ha - reče gospodin Rowntree kad je zastao - dakle, čovjek je uhvaćen? Tako mu i treba. Pretvarati se da ga zanimaju naša iskopavanja. Erland se osmjehne, ali odmahne glavom. - Bojim se da nije, gospodine. Postavio sam ljude, ali je jahao kao sam vrag i pobjegao. - Pobjegao! - nesvjesno uzvikne Joanna. - Skandalozno - složi se njezin otac. - Pošaljite ljude za njim. - Progonili su ga, ali bojim se da nisu uspjeli. - Nesposobnost - prezirno će Rowntree. - Preplavila je svijet. - Da, gospodine. - Erland se nasmiješi Joanni. - Zar vas nije briga? - šapne Joanna. - Pokušao je sve uzeti. Erland slegne ramenima. - Pa, ništa nije uzeo. Zapravo mi se nije sviđala pomisao da će završiti u zatvoru. - Dođite, dođite - reče njezin otac. Malo se smekšao nakon što je čuo cijelu priču. Još se činilo da micanje kamena doživljava kao osobnu uvredu, ali više nije okrivljavao nazočne. Kad je shvatio da sad mogu sići u kriptu, bez dodatnih napora, gotovo se razvedrio. Donijeli su fenjer i gospodin Rowntree sišao je u podzemlje. Erland je odlučno prilazio Joanni kad je stiglo društvo iz Oxforda: Gerald, Templeton i Carstairs. Priča o noćašnjoj pustolovini morala se ponoviti. Kad su se dovoljno načudili, mladi su ljudi našli još jedan fenjer i pridružili se istraživanjima. Joanna je čula oca kako dovikuje: - Ovdje ima natpisa, i nadgrobna ploča. - Dolazim, gospodine - uzvikne Templeton. Spotakne se i umalo naglavce uleti u otvor. Ostali su mu pomogli da siđe, ali prije nego su ušli dalje u kriptu, gospodin Rowntree opet ljutito vikne: - Hej, tko je to? Tko je ondje? - Što je? - dovikne Gerald. - Još je netko ovdje dolje. Možda jedan od noćašnjih nitkova odgovori njegov otac. ~ 191 ~

Odozdo su se čuli zveket i vika. Joanna i Erland su se pogledali. - Što to može biti? - upita djevojka. - Ne znam. Osim... ah, da. - Što? Počeo je odgovarati, ali ga je prekinuo drugi glas odozdo. - Ne, tata. Tata, to sam ja. Frederick. Nemoj! Zbrka se povećala. - Frederick! - uzvikne Joanna. Erland se nasmiješi. - Da, upravo sam se sjetio. Jutros je rano došao i nestao u tajnom prolazu. - Dođi, oče - čuli su Fredericka - pokazat ću ti gdje se prolaz spaja s kriptom. Gospodin Erland misli da je njegova obitelj tu skrivala Jakobite. - Misli, je li? - reče gospodin Rowntree. - Vidjet ćemo. Sve je ovo traljavo. Dolje se buka smanjila. Joanna i Erland nasmiješili su se jedno drugome. - Bit će zauzeti neko vrijeme - reče blizu njezina uha. - Idemo u kuću. - Joanna ga je nervozno slijedila prema kući. Ušli su u knjižnicu te joj je ponudio stolicu. Sjela je, sklopila ruke i zagledala se u pod. Erland pročisti grlo. - Ah, sinoć - počne. Prekinuo ga je glas iz predvorja. - Zdravo, ima li koga? Joanna trepne. - Zvuči kao Peter - zapanjeno reče. U idućem je trenutku Peter Finley promolio glavu iza vrata i ušao, vodeći svoju ženu. - Tu ste, Erland - reče. - Tražili smo vas. - Pa, našli ste me - pomalo osorno reče Erland. Joanna pogleda Adrienne Finley. Zna li ona za besramno ponašanje svoga brata? Izmučeno lice druge žene pokazivalo je da zacijelo zna. Ali što radi ovdje? - Doveo sam Adrienne da vam se ispriča - žustro će Peter. - Denbya se nije moglo zaustaviti, jasno. Mislim da je čovjek lud. Pobjegao je na kontinent. Više vam neće smetati. Joanna je zurila. Ovo je novi Peter. Nikad ga nije vidjela tako mrka. - Vi znate? - upita Erland. Peter kimne. - Denbyev je suučesnik sve ispričao kad je postalo jasno da noćašnji trud nije donio nikakav plijen. Bio je ogorčen. - Osmjehne se. Kao i moj šurjak, bojim se. Bili ste veoma lukavi, Erland, ma što učinili. Udahne. - U svakom slučaju, oboje smo se došli ispričati zbog toga. Nije li tako, Adrienne? Žena slomljeno kimne. - Da. - Ali to nema nikakve veze s vama - odgovori domaćin. ~ 192 ~

- Mi smo ga doveli ovamo i on je član obitelji moje žene. To je dovoljno odgovornosti. Koliko sam shvatio, nije počinjena nikakva šteta? - Nikakva. - Dobro. Dakle, to je to. Javit ćete mi ako išta mogu učiniti. Možda mislite da sam trebao zadržati Denbya za policiju, ali nisam mogao. Bio je mahnit. Sad je otišao. Erland slegne ramenima. - Ne tražim osvetu. Peter kimne i okrene se da ode. - Dođi, Adrienne. Žena ga je krotko slijedila iz sobe. Drugi je par nijemo stajao dok nisu čuli zatvaranje ulaznih vrata. - Dakle - zgranuto će Joanna. Erland se nasmiješi. - Velika promjena. Rekao bih da se gospodin Finley zauvijek izvukao ispod papuče. - Tako je čudno. Kimne i priđe joj. - No mi moramo razgovarati o nečemu drugome, nečemu važnijemu. - Uzme njezinu ruku. Joanna obori pogled. - Sjećaš li se što sam ti sinoć rekao? I dalje gledajući u pod, Joanna kimne i potom izlane: - Ali ja ne zaslužujem tvoje poštovanje. Bila sam tako glupa. - Kako to misliš? - Sir Rollin - jedva izusti djevojka. - Mislila sam da mu je stalo do mene, ali samo me iskorištavao da sazna o blagu. I ja sam mu pričala. Umalo je uzeo tvoj novac i ja... - Grlo joj se stegnulo. - Tako se sramim. - Ti? - Zvučao je ljutito pa je podigla pogled. - Ti se sramiš? Besmislice. Samo je jedna osoba radila ono čega se treba sramiti, a to je sir Rollin. - Ali posve me smutio i pričala sam mu... - Ti si mlada i nitkov je iskoristio tvoje neiskustvo, to je sve. I toga se ne treba sramiti. Nisi ništa loše napravila. Čuješ li me, Joanna? - Da, ali... - Ništa. Bio je tako odlučan da se nije mogla prepirati. No još je osjećala nelagodu kad bi se sjetila sir Rollinova poljupca. Ipak ju je preplavilo olakšanje kad je shvatila da joj Erland ništa ne zamjera. Osjećala se kao da je uklonjen golem teret s njezinih ramena i drhtavo mu se nasmiješila. - To je bolje. Dakle, Joanna, moj je imetak siguran. Moći ću renovirati opatiju i živjeti u visokom stilu. Hoćeš li mi pomoći? Hoćeš li biti moja žena? ~ 193 ~

Drhtavo se nasmijala. - Pa, sad kad si bogat, naravno da hoću. - Drznice. - Što drugo mogu reći kad me tako pitaš? Željela bih da si me ranije zaprosio. Onda novac ne bi igrao nikakvu ulogu. - Nisam te mogao zaprositi dok sam bio praktički siromašan. Nisam takav podlac. - Nasmiješio se. - Mada umalo jesam, zar ne? Bila si neodoljiva. - Zagledao se u nju. - Znaš, ja nemam ono što zovu »gradska uglađenost«, Joanna. Rekao bih da to nikad neću ni imati. Sjetivši se svega što se dogodilo, Joanna porumeni. - Ne bi mi se svidjelo da imaš. Vidjela sam koliko to vrijedi i više nisam glupa. Dosad nisam shvaćala što je doista važno. - Što? - zadirkivao ju je. - No ozbiljno sam shvatio tvoje kritike. Kanio sam proživjeti sezonu iduće godine, kada ti odeš u London, te se potruditi da postanem gradski gizdelin. - Oči su mu poigravale. - S podstavljenim kaputićima i ovratnicima tako visokima da ne mogu okretati glavu. - Ne, ne - uzvikne Joanna. - Uopće se ne smiješ promijeniti. - Ne? Zar ne bi bila sretnija da sam otmjen udvarač? - Nikada! Volim te baš ovakvoga kakav jesi! Kad je to izgovorila, privukao ju je u zagrljaj i strastveno poljubio. Dio nje trenutak se čudio koliko je to drukčije od neželjena sir Rollinova zagrljaja. Ono je definitivno bilo neugodno, a ovo je, pa... divno. Tada je podigla ruke oko njegova vrata i na sve zaboravila. Nisu čuli da se otvaraju vrata knjižnice ni opazili da je ušao Frederick. Trenutak je stajao i ogorčeno zurio u njih, a zatim se okrenuo. Cure! - prezirno uzvikne. - One sve pokvare.

~ 194 ~