Iza Kontejnera (1999.-2007.)

kurbiša stojanovicz

balen

macan

radolović

smilović

službena biografija (1999.-2007.)

zenzerović

ili, zašto se to ne bi trebalo čitati ili, kako se formirala grupa

ili, snimanje na radio puli i pobjeda na gitarijadi ili, live izvedbe 2006.

ili, snimanje “sudnjeg dana”

Posvećeno Vaperu, Kompaču, Macku, Đinu i Premi (pa vi shvatite tko je tko)

predgovor Pula ča ča ča Zdravo, dragi čitatelji. Ovo što imate pred sobom nije tipična biografija: neću se koncentrirati na individue, već baš na sami bend i na njegovo djelovanje. Naši životi individualno nisu ništa zanimljivo, a to je opis nečega što je nastalo u Puli 1999., još u prošlom mileniju. Prvi dio biografije sadrži sve čega se sjećamo da nam se dogodilo od one davne 1999. pa sve do kraja snimanja debi albuma „Sudnji dan“. Vidjet ćete i da je ljudsko pamćenje nešto čemu se Majka Priroda nedovoljno posvetila, pa tako kad sam npr. napravio Vanji intervju kako bih usavršio ovu biografiju, nismo se mogli sjetiti dosta toga i imali smo svatko svoju verziju raznih događaja. Međutim, „Iza kontejnera“ aktivno pišem od 19.10.2005., nešto nakon početka snimanja „Lagano umirem“, pa je sve što se dogodilo nakon tog datuma precizno dokumentirano. Potrudio sam se da cijeli taj rad napišem što objektivnije moguće, što je stvarno bilo zahtjevno, a u nekim isfrustriranim dijelovima ćete i sami shvatiti da mi nije uspjelo. Pokušao sam i udovoljiti zadatku da to bude zanimljivo štivo, tečno i lako za čitanje, nećete naći beskorisne podatke kao što je opis Macanove spavaće sobe ili dokumentaciju Igorovog rođenja, koji već godinama odlučuje je li se rodio u Puli ili u Rovinju. Beskorisnih podataka a la datumi raznih događaja su ipak u biografiji, ali vas nitko ne tjera da ih zapamtite kao u školi. No, ako to ikoga tješi, „Limunova pita“ je, kroz sve faze koje je prolazila, dokazala da može biti sve samo ne ordinaran bend. Vidjet ćete da smo svi jako nestabilni, da se često svađamo (čak u biografiji serem po njima), da smo jako neozbiljni u vježbanju pjesama itd.. Ta će biografija pomoći mlađim demo bendovima od našeg, time što ako žele uspjeti sa svojim pjesmama moraju samo pročitati ovo i ponašati se upravo suprotno od nas. Limunova pita je, unatoč svemu, imala neke profesionalne uspjehe; na prvom javnom nastupu (i natjecanju) smo pokupili prvu nagradu, naša je prva snimljena pjesma dva dana nakon snimanja proglašena hitom tjedna na Radio Puli, generacijski najmlađi smo bend koji je ikad imao koncert u „Mimozi“ i našeg basista club Uljanik toliko izbjegava da je dobio doživotnu zabranu ulaza. Čitat ćete o ovim ljudima, pa ako vas ne zanimaju nemojte ni početi: Balen Vanja (u bendu od 2002.), Macan Ivan (u bendu od 23.08.2004.), Premasunac Igor (u bendu od 2002. do travnja 2005.), Radolović Marko (u kurcu od 1999.), Smilović Dino (u bendu od 24.05.2006.) i Zenzerović Igor (u bendu od 1999.). „Dobrodošli na misu. Zahvaljujem vam se što ste odabrali upravo našu župu. Molio bih vas da prije početka mise sve vaše elektronske uređaje isključite ne biste li omeli svećenikovu propovijed; bilo bi poželjno kada dio vas koji se nije ispovjedio ne bi odlazio po hostiju tijekom Pričesti. Za one koji su po prvi put u našoj župi želim vam ugodan provod i nadam se da ćete postati regularni ovisnici naše cijele župe. U ime cijele župne postave želio bih vam ugodnu misu. Dame i gospodo, misa je započela!“

prvo poglavlje Dobrodošli na misu Godina 1997. Stanje u državi nije za deset, stanje u Istri nije ni za devet, onaj u Puli nije ni za minus devet, a onaj u Šijani ni nema pravo na ocjenjivanje; s pretvorbom su se rodile i lokalne bande. Oni iz bande sebe shvaćaju kao prijeteće gangstere i FBIjeve agente (iako uglavnom djeca bivših udbaša) ali su ustvari samo nezreli idioti bez vlastitog karaktera. Neki su se slagali s uličnim bandama, neki nisu. Oni koji nisu nisu ni baš najbolje prošli; to smo bili Igor Zenzerović i ja. Upoznali smo se gotovo slučajno, znam da sam ga upoznao zajedno s dobrim mu prijateljem Patrikom Zubajem, kojim je neko vrijeme djelio klupu u osnovnoj školi; no ta Šijana u ovom kontekstu nije bila ona geografska, ako me se razumije, bilo je to okružje gdje smo se okupljali, u bloku nebodera s četiri ulaza, od Koparske 33 (gdje su stanovali oni) do Koparske 39 (gdje sam stanovao ja). Ubrzo je Patrik odselio, pa ga nisam viđao koliko Igor, jer ja nisam pohađao školu Šijana. Ne, ja sam bio potpuno drugi svijet, svi koji bi kasnije ušli u bend bi bili iz te škole, iz tog razreda, čak. Ja sam pohađao talijansku školu, prije osnovnu pa gimnaziju, ali me nije pretjerano interesiralo sviranje niti ikakva suradnja s ekipom iz razreda, a u počecima osnovne je cijeli razred pojam ekipe. Znali su ovi iz razreda da sviram, 1995. su me roditelji upisali na tečaj za sviranje klavira kod profesorice Tatiane Šverko Fioranti, koja je po mome mišljenju, svirala klavir bolje od svih onih eksponiranih pijanista a la Maksim Mrvica, bila je i ostala jedini pijanist kojem sam se uistinu divio; 1997. mi je mama kupila klavir, Petrof, koji će kasnije postati moj najbolji koautor. Igor pak nije svirao, bar ne još. A i bio je mlađi od mene, i to skoro dvije godine, ali nam razlika u dobi stvarno nije bila važna, bili smo doista kreativni klinci, ako se kreativnošću može smatrati to da sam kvalitetnije psovao od uličnih pijanaca, tj. «uličnih alkosa», a za to je bio zaslužan moj stari. Iako je uvijek bilo ekipe, Igor i ja smo bili onaj stabilni dvojac koji se možda i najviše svađao, ali i najbolje slagao, stvarno mi je u Šijani on bio najsvijetlija točka. Gubili smo se tako nas dvojica, ponekad trojica, rijetko kad četvorica, uglavnom jedan. Stvar je u tome što ne bih znao objasniti kako smo one godine Igor i ja Bogu krali dane, sjećam se samo da je početkom 1999. godine nastalo još jedno prijeteće zlo u Šijani osim uličnih bandi; bila je to Limunova pita. Tada sam svirao klavir već tri godine; stara me bila poslala na tečaje na kojima sam čak bio aktivan recimo dvije godine, onih ostalih pet ni ne znam kako su me trpili. Situacije su bile takve da bih dobio nešto od Bacha ili Beethovena, nešto što me nije pretjerano interesiralo i čime se slušatelj morao jako dobro potruditi da nađe neku melodiju u tome. Tako da nisam bio nekakav učenik entuzijast, zapravo krenuo sam vrlo solidno ali tehnički sam s vremenom postajao sve zakržljaliji pijanist, i to je razlog zbog kojeg ni dan danas ne mogu skladati tehnički zahtjevnu pratnju za lijevu ruku, recimo da se taj hendikep kojeg vučem od tada rodio zbog manjka entuzijazma. Prsti lijeve ruke mi imaju puno manje dinamike od desne, ostali učenici su me prolaskom godina prolazili u znanju, dok sam teoriju i solfeggio uvijek solidno savladavao. Poslije sedam godina sam ostavio tečaj krajnje bezobrazno, samo sam prestao dolaziti, bez da sam ikojem nastavniku javio išta, a svi su bili fer i radišni prema meni. I dalje me bed zbog toga.

Ali, iako me dosadni materijal sputavao da tehničko znanje spojim sa kreativnošću, počeo sam slušati klasičnu glazbu neko vrijeme što mi je dosta pomoglo za kasnije aranžiranje u Limunovoj piti s Igorom i Vanjom; dodavanje, skidanje i stišavanje instrumenata u pjesmama je nešto što sam po prvi put počeo pratiti upravo u klasičnoj glazbi; tu mi je najzanimljiviji kompozitor bio Edvard Grieg, i ostao mi je omiljeni klasični skladatelj. Bilo kako bilo, prije Limunove pite smo pjesme tek tako pisali moj drug Marko Simić i ja. Nije to bilo ništa u što bismo se angažirali ne znam kako, ali tri do četiri pjesmice smo vjerojatno uspjeli napisati, jednu je skladao on sam koji nije imao nikakvog glazbenog znanja (bar ne tada). Moji su vidjeli da počinjem skladati melodijice na klaviru pa sam, prvenstveno s majčine strane (koja me i navukla na to da naučim svirati nešto), dobivao i poticaje: tako mi je krajem milenija gospođa Maria Blažić poklonila mikrofon popularnog joj pokojnog sina, Sergia Blažića Đosera, pjevača iz Atomskog Skloništa, najslavnije i najuspješnije pulske rock grupe u 80-ima. Vanja i prijatelj nam Deni Paulić (koje ću ipak upoznati nešto kasnije) su bili fanovi Atomskog skloništa. Simić je bio moj drug iz vrtića, pa iz osnovne, pa iz gimnazije, pa iz studentskih dana; u gimnaziji, kad je meni bend bio centar svijeta, on je već zaboravljao da smo nekad davno, još u Srednjem vijeku pisali pjesme. Lako je moguće da se Limunova pita ni ne bi stvorila kad bismo Simić i ja te daleke 1998. ozbiljno shvatili te krajnje neozbiljne pjesme. No valjda je sudbina htjela da Igor i ja budemo susjedi, a i to da od 2006. na dalje u bendu osim mene budu ljudi koji su proveli zajedno djetinjstvo u istom razredu osnovne škole. Nije mi nikad bilo problematično to što sam ja rođen 1988. a oni 1989. i 1990., jer da sam se počeo baviti glazbom s ljudima iz svog razreda tko zna što bi od mene bilo, možda bih bio čak ono što mi dan danas ide na kurac. Jer svi od potencijalnih glazbenika s kojima sam umirao od dosade u osnovnoj su u gimnaziji stvarali svoje power-speed-trash-viking-gothic-black-death-heavy-nu-industrial metal core bendove. Joj kako mi je to bilo jadno, što svi ti metalci sviraju zapravo isti kurac a formalno svaki bend patentira novi glazbeni smjer. Bilo je više aranžerske razlike između dva hita od Pink Floyda, recimo „One of these days“ i „The Fletcher memorial home“, nego što je ima između cijelih diskografija svih tih power-speed-trash-viking-gothic-black-death-heavy-nu-industrial metal core bendova. Znači, nakon te kratke karijere moj drugi koautor bio je Igor Zenzerović. Mislim da sam svom životnom drugu bio zanimljiv iz razloga što sam stalno psovao, koristio bih puno puta riječi čije značenje nisam ni znao. Ostatak ekipe nije psovao, bio sam pionir što se toga ticalo; bio sam i pionir u trećem osnovne, kao prvi učenik koji je dobio opomenu zato što je bezobrazno odgovorio neki kurac učiteljici, pa je ova popizdila (ne znam više što sam rekao) i zvala mi mamu, koja je puno vjerovala u verbalnu finoću pa sam mogao najebati. Ali sam srećom imao starog, od kojeg sam sve te psovke i pokupio. Livio je stalno psovao, mislim da je neke psovke patentirao sam, i meni je to bilo užasno zanimljivo, pogotovo zbog toga što bi mi nona šizila kad bih opsovao. Da mi stari nije krajnje verbalno vulgaran, mislim da bih bio ispao dobar dečko, a ovako sam vlasnik jedne brutalne jezičine koja, genetički, ponekad izmišlja vlastite psovke. Igor i ja smo tako napisali pjesmu gdje se stalno psovalo, zvala se „Naš svijet“. Kako smo počeli pisati pjesme i nije neka priča. On i ja smo zapravo bili djeca na istoj, ili bar sličnoj valjnoj duljini i donekle slično odgojeni, on je jedino imao privilegiju što je nedjeljom mogao spavati, a mene je baka vukla u crkvu. Inače smo se često družili, pa su neke pjesme mogle nastati od fućkanja tokom igranja briškule do bacanja bezveznih riječi koje su se koliko toliko rimovale.

Ali te pjesmice su uživale nekakvu popularnost u ekipi, tako da se znalo pokupiti petorica nas, i svi skupa bismo hodali oko zgrade i vikali neki glupav tekst, koji je, normalno, nama bio odličan. Igor i ja smo pisali slično; on poput budale a ja poput veće. 2000. je Igor upisao tečaj za sintisajzer i osim skladanja, počeli smo i svirati. Snimali smo pjesme od minute do dvije trajanja na kazetofonu moje sestre kod Igora; bilo mi je neugodno svirati doma pjesme. Tako smo puštali ritmove na sintisajzeru (jer ja klavir nisam mogao nositi do njega budući da sam bio žgoljav) i ja bih svako toliko odsvirao koji akord kad bi trebalo, pa smo pjevali te pjesme. Vokali i autori bili smo Igor i ja, moja sestra nam je bila prateći vokal (Marina Radolović); ipak, te pjesme, iz perioda kad je Limunova pita bila duo, su sve eliminirane, prekrižene, nikad objavljene i želimo ih zaboraviti što prije. Prvu kućnu snimku je na veliku žalost Igor izgubio ili presnimio koju pizdariju preko te još veće pizdarije, ali je drugu poklonio meni, očito nedovoljno uvjeren u vlastitu sposobnost čuvanja stvari. Iz sadašnje postave, jedino ju je Vanja čuo, i smijao se jer su pjesme trajale oko minute i pol – dvije, ali su najsmiješniji definitivno bili vokali. Dva klinca nespuštenih testisa su derala glupaste stihove u polusopranu, i to je bila ta Limunova pita. Ne ponosimo se tim pjesmama, ponosimo se zato što smo počeli vrlo mladi, to je valjda jedini razlog zašto čuvam tu kazetu. Navesti ću nekoliko naslova, ali za vaše i vlastito dobro neću davati nikakve druge informacije o njima: ''Naš svijet'', ''Glupan'', ''Penzić'', ''Koka'', ''We are...'', ''Sami''... Vrijedi ipak reći da je kasnije, od Zenzerovićeve ''Penzić'', napisana «Stara generacija», koju smo odsvirali na prvom javnom nastupu, i kasnije eliminirali snimanjem prvog albuma. Imali smo čak obradu vrlo vrlo vrlo jeftine produkcije; bila je to ''The house of the rising sun'', poznati hit grupe Animals, samo što ju mi nismo svirali nego smo samo puštali demo od pjesme da svira iz sintisajzera i stalno, osamdesetičetiri puta za redom pjevali riječi ''The house of the rising sun'', a uz to smo ih pogrešno izgovarali. Jasno, lagao bih kad bih vam rekao da nam je tada Limunova pita bila nešto krajnje ozbiljno, no kasnije je postala glavni razlog održavanja našeg prijateljstva. Kao što sam rekao prije, Šijana je tada bila izvor mladenačke prije primitivnosti, kasnije delinkvencije. Tamo je bila i jezgra nastanka pulskih skinheada i djece koja su se folirala da im je stariji brat u tom pokretu, pa su istodobno nastajale omanje ulične bande. Dobro, uglavnom, da vam budem iskren, sve pizdarije. Kad bi netko odrastao izvan tog kvarta (kad sam već bio stariji) govorio „Uuuu Šijana, to je nešto zajebano, sve one face!“, to bi me zapravo nasmijalo, jer nijedan od njih nije bio faca, samo su imali ružnu facu. Bilo je to ono retardirano pretpubertetsko, kasnije pubertetsko (u ekstremno retardiranim slučajevima, postpubertetsko) foliranje, ono „biti netko“ kad ti se već ne isplati biti to što jesi... Kasnije napisana „Manijak iz Šijane“ nije uopće bila zahtjevne teme, jer smo mi odrasli upravo tamo, pa smo znali da se nije radilo o facama nego o debilima i folirantima. Oni koji su stvarno kasnije prešli u kriminal, su definitivno bili minimalna manjina. I to smo „mi“ znali. Jedan od „nas“ kojeg sam upoznao dosta kasnije, Lukas, mi je rekao da je „Manijak iz Šijane“ „zanimljivo štivo“. Bilo mi je drago što je u nekom drugom bloku zgrada odrastao dečko koji je imao sličnu filozofiju našoj o tome što je zapravo bila ta jebena Šijana. Bila je, i ostala, kvart u Puli. S nešto većom koncentracijom debila.

Ja sam bio segregiran od početka, realno rečeno, jer i kad bih se počeo slagati s nekima od njih, tad bi se našao onaj najobrazovaniji u bandi (znači, onaj koji je sa 13 godina već u trećem razredu osnovne) i srao po meni jer doma pričam talijanski (a i to je bila pizdarija, jer sam pričao pulski dijalekt koji je talijanske morfologije) a Šijana, tj. Nezavisna Država Šijana, da ne povrijedim razne dr. Ante Pavelić jr., je bila kvart gdje se priča isključivo bosanska verzija hrvatskog!!! Nikako talijanski, i ne daj Bože (tj. ne daj Jahve) srpski, hebrejski i romski. I jebem mu mater, tu su me šijanski doktori nauka stvarno zajebali, jer je tada Istra stvarno, već pet punih godina bila u Republici Hrvatskoj! Tako su mene -jadno neuko dijete Marčanca i Rašanke- razni Istrijani iz Osijeka, Gospića, Tuzle, Banja Luke, Stockholma i Pizde Materine učili što je to zapravo Istra. Oni koji su bili više Istrijani od Igora i mene su crtali Hitlera po zidovima, učili ekipu kako se krivo piše „Sieg heil“ (pisali su „zieg“) i kad bi im naletio mulac poput mene koji bi im rekao da to ne želi izgovoriti jer ne zna što znači, didaktički bi me upitali „Ti mene drkaš?“, i tu bi brzi tečaj istrijanstva prestao, jer tada nisam znao što to znači „drkati“. A kasnije, kad sam shvatio što to znači, konotacijom sam došao do zaključka da se kurac drka, a ne čovjek. Pa ako se moj nastavnik istrijanstva, hrvatstva i bosanstva smatrao kurcem, tim bolje jer smo došli do sporazuma. I ja sam ga smatrao kurcem. Eto, razlika između „njih“ i „nas“ je bila ta da smo mi bili to što jesmo: budale koje Bogu kradu dane, ali smo mi barem to priznavali. Igor je izvodio svakakve pizdarije, bio je prezabavan kad je bio dijete: jednog je dana odlučio napraviti turneju po dućanima gdje se sigurno ne prodaje ono što je htio kupiti. Pa je tako otišao u mini market naših zgrada i pitao imaju li biljno ulje u ambalaži od dvije litre. Prodavačica je tom njoj simpatičnom nevinašcu odgovarala da toga nema, a mali Igor joj uporno tvrdio da je njemu „mama rekla da mora kupiti baš takvo ulje“. Dobro, kad nije našao ulje išao je u papirnicu pitati 20 dkg šunke, i kasnije do kioska pitati dinamo za biciklu. Bio je prejak. Pa je, sjećam se, za jednog „svetog Nikolu“ psihički zlostavljao one koji su bili više klinci od nas. Klinci bi se igrali nekim kamiončićima i radovali se što im je to donio sveti Nikola, a Igor je jednom klincu u toj grupici rekao „To ti je kupila mama.“. I vrlo smo često igrali nogomet, uvijek smo pokušavali, tokom cik-cak-cuka, da Igor i ja budemo u istoj ekipi. On je volio biti golman kako se ne bi morao kretati i znojati, i iako bi u nekim utakmicama bilo korisnije da smo za golmana stavili tetrapak mlijeka, Igor je do kraja postao stvarno odličan golman. Posljednju smo nogometnu utakmicu odigrali 2002. zajedno s Vanjom i Premasuncem, protiv četvorice u Šijani, i Igor je bio tako jeben golman da bi uglavnom golove branio šakom, u smislu da ne bi ni uzeo loptu nego joj opalio šaku dok bi ta bila još u letu i vraćao ju na teren. Vanja je preuzeo centar i napad, Igor gol, ja centar i obranu a Premasunac bi vječito bio tamo gdje je bila i lopta. Dobili smo 6:0. Tad smo baš igrali kao „Limunova pita“, no do Vanje i Premasunca ćemo doći nešto kasnije. Neko vrijeme smo Igor, još jedan lik i ja htjeli kupiti biciklu nekog klinca koji je bio „više klinac“ od nas, jer je bicikla bila mala i neproporcionalna našoj veličini, a kad bi padala kiša neki strmi puteljak oko naših zgrada je bio sav blatnjav pa smo uživali u brzom spuštanju po toj stazi; bili bismo cijeli posrani. Sve to kako bih rekao da kad bismo činili štetu, činili bismo ju sebi (ili eventualno mamama što su nam prale odjeću) a ne društvu, pa tako u Šijani nema tog zida na kojem piše „Limunova pita“, i nema tog zida na kom ne piše „Š“. Valjda za „Šupke“, ne znam.

Uglavnom, šijansko-istarsko-hrvatsko-bosansko-hercegovački «nacionalisti» su kratko trajali kao opasna banda idealista iz kvarta, a pokret pulskih skinheada je postajao više predmet sprdačine negoli ikona ideala neofašizma. 2006. je bilo više članova u Limunovoj piti nego u pulskim skinheadima, i te velike face su bile gotovo male bebe, jebena djeca. Čudilo me što nisu otimali djecu iz rađaonice, stavljali im tregere i čizme i računali ih kao skinheade- čak ih nisu ni trebali ošišati na ćelavo, pomislite kako praktično! Više nije bilo dobrovoljaca za skinse, očito im je propao ideal. Mislim da sam kasnije „Štorijske beside“ pisao upravo kao odgovor tim velikim Hrvatima maloga mozga, a i pridonijeli su Igorovim i mojim antifašističkim idealima. Godina kad je počeo novi milenij (2001.) bila je zadnja godina Limunove pite u obliku dua. Stvari i nisu išle baš najbolje; Igor i ja smo se tad počeli svađati zapravo, bili smo obojica u pubertetu (prevedeno «u kurcu»), ja sam imao sve manju volju za napretkom u sviranju klavira, ekipu je uhvatila manija porno časopisa (ja bih ih nabavljao) i Europskoj Uniji je išlo sve bolje i bolje. S druge strane bilo je i svijetlih strana te godine; Igor i ja smo shvatili da kao bend sami sebi nismo dovoljni, meni je trebala još samo jedna godina da završim prokletu osnovnu i Amerikanci su napadom na WTC dobili svoje! U odrastanju smo obojica postali veliki fanovi Đorđa Balaševića i time gajili sve veću želju za pravim bendom. Planirana nam je Limunova pita tada trebala vjerojatno zvučati poput njegovog pratećeg benda, «The Unfuckables». I, makar podsvijesno, Balašević mi je bio jedan od razloga zbog kojeg sam u aranžmanima često branio ulogu klavira. Te smo godine prvi put Igor i ja išli zajedno na koncert, srećom baš na njegov. Normalno, u pratnji njegovog tate, barbe Veljka, koji nas je morao smiriti kad smo vikali tekst «Bože zvanog Puba». Igor i ja tada nismo znali da ćemo zajedno proći kroz još dosta koncerata, među kojima Bob Dylan i Roger Waters iz Pink Floyda. S druge strane, to je bila i godina, iako nisam potpuno siguran, kad sam upoznao Vanju Balena. Situacija je bila takva da sam Limunovu pitu, od zajbancije počeo zamišljati kao ozbiljan projekt. Rekao sam Igoru da sami sebi nismo nikako dovoljni kao postava, a i on je bio jako voljan pokušaja nastavka tog benda: imali smo tekstove gore od Gibonnijevih, glazbe gore od onih od Tončija Huljića, ali smo sami sebi bili odlični. Tako je bilo i sa županijskom vlašću, Pula se raspadala brže od Berlina 1945., Istra rasprodavala bolje od praškog prostitutskog undergrounda, ali su oni u Županiji sami sebi bili baš odlični. Međutim, nama su zapravo pjesme bile odlične, a kao duo mogli smo ih izvoditi samo jedan drugom, nismo imali dovoljno instrumentacije kako bismo to svirali ozbiljnije. A k tome, koliko god ja dan danas puno radio sam u autorskom smislu, bio sam i voljan nalaženja novih autorskih suradnika, jer tada razlika rada između Igora i mene nije bila ogromna kao što će biti od 2003. na dalje: obojica smo pisali dosta, ali se tada „smjelo“ pisati dosta, jer bi svaka pizdarija prolazila. Evo, da vas bolje upoznam situacijom: imali smo pjesmu čiji je tekst, cijeli tekst preciznije, išao „Ja sam ja ti si ti ti on je on mi smo mi vi ste vi oni su oni“. Je li vam jasno zašto smo tom tehnikom mogli napisati i tri albuma tjedno?! Igor je u razredu imao nešto što je mogao biti potencijalni bend, i u postavi je bio i naš prijatelj iz ranijeg djetinjstva, Patrik Zubaj. Tako mi je pričao o njemu, Vanji Balenu, Marku Ribici i Dinu Smiloviću kako i oni sviraju zajedno, pa mi je padalo na pamet da bi se dva benda mogla spojiti. 2002. im je Igor to i predložio- onaj se bend zvao «Divlje ruže», i nikad nisam točno shvatio kako je taj bend funkcionirao, imao sam prilike da se informiram, ali mi nikad nije palo na pamet; jedini koji nam se javio bio je Vanja Balen. Jadnik tada nije shvaćao s kojim jadnim bendom ima posla; Igor i ja nismo nikad uspjeli shvatiti zašto je samo on došao, mislili smo da će nas biti šestorica.

Ne sjećam se kada i gdje smo se točno Vanja, Igor i ja prvi put sastali zbog benda, prije tog sastanka sam prethodne godine Vanju vidio jednom kako vozi biciklu s nogama na cijevi između sica i volana, i to je bilo sve što sam znao o njemu. Dobro, kasnije sam počeo tako voziti biciklu i kurčio se njegovom tehnikom. Uglavnom, Vanja mi je bio doista primamljiva mogućnost za bend, ali samo kao svirac i nikako kao čovjek, nije me nimalo zanimao. Pričao je stalno o hard rocku i heavy metalu (tad sam imao lošu sliku o hard rocku jer je MTV kao hard rockere predstavljao Limp Bizkit i njima slične), a Igoru i meni su idoli bili kantautori, pa sam mislio da ništa osim sviranja se nije dalo napraviti s njim. Stvorila mi se slika nekog zadrtog čovjeka, pogotovo kad je mogao imati 12 godina a imao je dugu kosu, i to stvarno dugu. Igor je Vanju podržavao puno više nego što sam ja, nešto što će se u potpunosti preokrenuti naopačke 2003., kad će Igor shvatiti da je Vanja počeo biti glazbeno aktivniji od njega. U prvim smo susretima nas trojica pričali o glazbi, ali smo bili dosta hladni jedni prema drugima; Vanja je mogao biti bubnjar, mogao je biti i gitarist, i iako sam znao da bendu od njega može biti samo koristi, s njim sam htio imati što manje posla jer nisam imao najbolje mišljenje o njemu. Nisam ni znao što on misli o meni, mogao sam pitati Igora ali nisam htio, nisam se htio posvađati s čovjekom kojeg sam tek upoznao. Činjenica jest da je onih dana Igor stvarno bio most između Vanje i mene. Situacije su bile takve da bih ja zvao Igora da zove Vanju da čuje koju našu pjesmu ili da se dogovorimo oko prostora ili oko toga ima li on kojeg novog člana za predložiti. Znam da smo sve te teme obradili Vanja i ja još kad smo se jedva znali, ali da Igor nije bio tamo ne bismo sigurno, ili bar ja ne bih. Za to što smo se kasnije sprijateljili je svakako bio zaslužan Vanja, jer ja ne bih bio preuzeo inicijativu nikad, ni s kojim čovjekom nisam komunicirao a da ga nisam upoznao preko nekoga ili da taj nije prvi prišao meni. Tako se dogodilo i s njim. Jednog me dana, u 2002. zvao da se nađemo vani, i ja sam lijepo odbio, budući da Igora ne bi bilo. Tad mi je odgovorio pitanjem «Ma šta ti je Igor tjelesni čuvar?!». Tu me Vanja teško zajebao, jer sam čovjek kratkih živaca, i provokacije tipa „treba ti tjelesni čuvar“ su bile nešto što me jako nadrkavalo, pa sam mu, na neki način, morao dokazati da mi ne treba tjelesni čuvar. A s druge strane, pozitivno me začudio, jer stvarno nisam očekivao takvo pitanje od osobe koju sam jedva znao (k tome nisam u životu upoznao puno ljudi koji imaju muda srati nekome u lice), pa sam pristao na izlazak, i poput ljubavne priče pedera, počeo sam se slagati s Vanjom; razmjenjivali smo ideje za pjesme kako Bog zapovijeda, i odlučio nam je pomagati u vezi s bendom. Jednom, kad sam ožednio, kupio nam je obojici po jednu Coca Colu kako ne bismo djelili, i tad me jako ugodno iznenadio dok mi, par godina nakon toga nije rekao razlog čašćenja: tad sam bio alergičan na pelud i od njega bih dobivao neke kraste po nogama, pa je Vanju hvatala paranoja da ako bude pio iz iste boce kao ja bi mogao i on dobiti takvo što. Nešto kasnije što je on bio siguran član zvao je k nama svog dugogodišnjeg prijatelja Igora Premasunca kojega je trebao naučiti svirati gitaru. Onu slobodu odlučivanja koju sam dobio, tj. zaradio, negdje ljeti 2006. mi je u toj 2002. bila daleko četiri godine, pa smo na Premasunčev dolazak pristali potpuno demokratski, i nijedan od nas trojice nije imao ništa protiv toga; Vanja je (za razliku od Dina četiri godine kasnije) imao skoro pa od početka pravo glasa. Bila je 2002. kad smo u sušioni prvog kata Koparske 39. na kazetofonu intervjuirali sami sebe, tj. ja bih pitao nešto Igora, on nešto Premu, taj nešto Vanju itd., i mislim da tu kazetu imam i dalje negdje. U ono kratko vrijeme kad smo se družili a ja sam i dalje stanovao u Šijani Igor i ja smo se nalazili uglavnom u sušioni i tamo izvodili svakakve pizdarije: jednom smo napravili neki „želim-biti-kaminet“ sa aluminijskim pločama nekog mog susjeda, cijev koja je trebala služiti kao dimnjak je bila od kartona i dosta smo ju dobro rješili jer je uspjevala doprijeti do prozora.

Naime, zimi je u toj sušioni bilo dosta hladno pa bi nam starci pizdili da odemo ili ja kod njega ili on kod mene da ne umremo od zime, ali nismo htjeli pa smo smislili tu zamjenu ognjišta. Zapalio sam neke daščice i izašli smo iz sušione da vidimo izlazi li dim, i eksperiment je uspio, bilo je jasno da dim izlazi. Vratili smo se sretni, izdržali par minuta, počeli se gušiti dimom pa smo otvorili veliki prozor, ugasili vatru, i opet umirali od zime. Vanja je u toj prostoriji našao neke prazne tegle, pa bi lasticima i gumama radio perkusije od njih. Kad smo se bolje upoznali, počeli smo razmjenjivati ideje za pjesme, jer je i Vanja sam pisao, očito za privatnu uporabu, pjesme s tekstom i glazbom, premda u diskografiji Limunove pite nema nijednog njegovog stiha. A i koliko sam shvatio, uvijek mu je bilo draže skladanje glazbi od pisanja tekstova. Kad ne bi skladao za bend, pisao bi i aranžirao skladbe za samo jednu gitaru; bile su zanimljive. Bio sam kod njega kad mi je dao neku bilježnicu s tekstovima, i onda sam prokljuvio zašto se nikad nije angažirao za pisanje tekstova za bend: tekstovi su mu bili takvi da bi se grčki tragediografi mogli sakriti pred njegovim pričama. Ne znate vi što je tragedija dok ne dođete u kontakt sa tekstom Vanje Balena; no, to ne znači da su mu tekstovi loši, apsolutno ne, samo što su bili ''precrni'' za moje ukuse. Time nisam ja „zabranio“ njegove tekstove, nego se ni sam nije nikad angažirao za to da uđu u bendov repertoar, čak je neke moje ponude odbio bez puno razmišljanja. Ako bi pjesma počela sa dva lika, tri bi na kraju pjesme izgubilo život; recimo ovako: tip hoda sretan ulicom, pas zalaje i umre na mjestu, prolaznik se prepadne i izleti na cestu i šikne ga auto; fraktura lubanje je obvezatna. A šofer? Lako ćemo i njemu naći razlog smrti; ugušio ga je Air Bag, zadnji model dizajniran za novi Renault. Auto lupi u zgradu, koja se zapali. Krenu vatrogasci punom brzinom i po putu kamionom pokupe dvije- tri mačke. Crne, po mogućnosti. Na žalost, vatrogasci nisu stigli na vrijeme jer je zgrada već gotova i već se pola centra grada zapalilo. Vatrogasci se ubiju od tuge, a piromani uživaju sve dok ne umru od sifilisa. Black i death metalci, Vanja je puno puno ispred vas... Kad mu je kasnije Edgar Allan Poe postao omiljeni pisac nisam se uopće čudio. Dobro, nije bilo baš toliko crno, ali da smo bili tematski dan i noć (on je bio „noć“ definitivno) jest bila istina. Ja sam ga pokušavao potaknuti da napiše nešto za bend, ali jednostavno nije išlo. 2003. su on i Premasunac napisali pjesmu „Isus vozi fiću“ i bila je prvobitna verzija onih socijalnih pjesama koje društvene probleme povezuju s Crkvom, ideja je bila prejebena, bio je to tekst kojeg sam tada definitivno htio uzeti pod repertoar benda, ali se Vanji ideja nije sviđala, tako da tu stvar nismo nikada izvježbali. K tome, Premasunac i Vanja su bili formalno u bendu, ali su faktički bili polučlanovi, jer im je do kraja 2003., vjerujem, bila u glavi ona opcija da stvore vlastiti bend. S druge strane, to što mi se tada pjesma sviđala vraga znači da bi preživjela; čovjeku najbolja pjesma u 13.oj godini može postati najveća životna pizdarija u 15.oj. Jeben je taj pubertet... U biti da, proces eliminacije pjesama je sigurno bio na snazi još u postavi Balen-Premasunac-Radolović-Zenzerović, s 14 ili 15 godina normalno da sam prezirao ono što sam napisao oko 12.e. No čudim se da sam već u 15.oj počeo proučavanjem tekstova, valjda sam zato pročitao Vanjine, to što su mi gotovo sve skladbe imale akorde C, F i G mi i nije bilo relevantno. Neću pričati loše o svojoj školi klavira, jer su tamo bili odlični ljudi, ali da sam ostao tamo sumnjam da bih se ikad naučio skladati.

Možda sam se naučio zahvaljujući samoj tehnici sviranja klavira: akordi i ljestvice na klaviru su puno prepoznatljiviji nego na gitari, sviranje klavira je na neki način čista matematika, lijeva i desna ruka su jako logički povezane, pa –kasnije sam shvatio- i skakanje iz akorda u akord. Bilo mi je jasno da kako postoji lead i rythm gitara, tako lijeva ruka je rythm (ili evetualno bas) a desna ruka lead. Uz iznimke razne, naravno, ali to je bio moj start, možda me logika povezanosti učinila skladateljem, možda ne. No tako je bilo sa svima nama, normalno da smo imali teoriju u glazbenoj školi, ali ta baš i ne uči čovjeka kako skladati pjesme, sve smo stvorili sami. Mislim da nitko od nas nije proučavao ništa niti čitao nekakve knjige brzih tečajeva tipa „Smršavi 30 kila u 30 dana“, samo u glazbenom formatu, recimo „Nauči 30 akorada u 30 dana“. Što se tekstova pak tiče, e tu se jesam najeo govana, ja sam nakon osnovne upisao i gimnaziju i neku fiktivnu privatnu školu tekstopisanja. Počeo sam aktivno proučavati tekstove velikih autora i razmišljao si zašto baš taj tekst s tom glazbom, naravno da s godinama čovjek shvaća sve više, ali da jesam bio pravi štreber u traženju smisla i forme teksta, vjerujte da jesam. Nisam istodobno proučavao sve što dan danas slušam, učio sam postepeno. Jednog kantautora bih slušao i godinu dana, i onda prešao na drugog. Ali ne iz razloga kako bih pisao tekstove, nije to bilo poput upisa višeg tečaja, bilo je to nešto automatsko, nije me vuklo iz nekog posebnog razloga. Otkad sam imao 14 godina aktivno proučavam tekstopisce i ne znam hoću li ikad biti gotov. Ali da se jesam pomalo učio „kada reći što“, koji je dio teksta važniji pa baš taj mora biti refren, koliku dužinu teksta posvetiti kojoj temi itd., zbilja jesam. Ne mogu reći da znam pisati dobre tekstove jer bi to bilo subjektivno i pompozno, to dajem drugima da prosude, ali mogu reći da znam način na koji se pišu dobri tekstovi. Da li ga ja osobno znam primjeniti ili ne, ne bih vam znao reći. Štrebao sam i štrebat ću ih i dalje. Tako su nastajale neke pjesme koje su za klinca bile zaista solidne, i naravno da sam ih kasnije eliminirao, ali bile su preteče onog što ćemo svirati na vježbama, koje su nam se, nekim čudom, bližile. Jer, u 2002. jesmo bili četvorica ali nije se dogodila nijedna proba. Bila je to „uvodna“ godina, smijem li ju definirati takvom, gdje smo se najviše dogovarali, temeljno se upoznavali i prezentirali jedan drugom radove da vidimo djelimo li slične svjetonazore, jer su te pjesme ipak imale neke svjetonazore u sebi. Mislim da ne bi bila moguća opcija da te pjesme s nama svira neki fan Thompsona, npr.. Zenzerović, Vanja, Premasunac i ja bili smo svi iz Šijane; one sam godine, ispadalo je iz inata odselio, i kako mi se preuređivao novi stan, u zadnjim mjesecima 2003. počeli smo svirati tamo. Te probe smo čekali u godini dana lufta, a što nas čeka nitko nije imao pojma. Igor i ja jesmo imali probe, ali to je bilo više improvizirano snimanje nego što su bile prave probe. Čekali su nas u paketu i najljepši i najgadniji životni događaji. No prvu prvcatu probu smo dva Igora, Vanja i ja imali u Vanjinom podrumu, ali trajala je svega pet minuta- bila je to proba instrumentale nečega što će slijedeće godine postati «U dvorcu kralja Slavomira». Postava je bila presmiješna: Premasunac je svirao gitaru koju je netko posudio Vanji, Igor igračku sintisajzera s dvije oktave (prodaju se u kioscima) kojoj se nije moglo odsvirati više od dvije note istodobno, ja Vanjinu blok flautu a on je lupao po djedovim alatima. Međutim, prva baš prava proba, za koju smo se dogovorili, dogodila se kod mene 08.09.2003.. Tada smo se i počeli snimati, vježbe smo snimali mjesec dana (točno do 08.10.2003.) i kazetu s njima čuvam i dan danas, no ne slušam ju jer je jadna. U nekoliko nam se prilika čak pridužio Patrik Zubaj sa svojom akustičnom gitarom, dok je Premasunca bilo rijetko jer gitaru nije znao svirati, Vanja ga je još učio. Iako je bilo samo 3 člana iz postave prvog albuma a ja sam uporno svirao blok flautu, ponekad harmoniku, to su stvarno bile probe Limunove pite.

Probe smo trebali imati u mom podrumu, i kasnije jesmo, ali smo neko vrijeme bili u nekoj prostoriji u stanu koja je kasnije postala soba moje sestre. Svirali smo gore iz jednostavnog razloga što su mi tamo odnijeli klavir, i to je bio onaj prvi i zadnji period u Limunovoj piti gdje sam svirao baš pravi klavir, a ne električni kojeg ćemo kasnije koristiti na probama u podrumu. No u sobi se radilo, bilo je pun kurac kutija kakve je svatko vidio ako se ikada selio, farba je padala sa zida i sa stropa i bilo je relativno prljavo. Jedne smo se zimske večeri Vanja i ja nenamjerno zaključali u sobu: naime, vrata su trebala ostati otvorena jer nije bilo nikakve kvake, ali nas je propuh zajebao i ostali smo unutra. Bio je petak navečer, nitko nije znao da smo tamo, radnici su trebali doći tek u ponedjeljak a mobitele nismo imali sa sobom. Hvatala me velika nervoza (obična nervoza je moje prirodno stanje) ne zato što sam imao napad klaustrofobije nego kako ne bismo primjenili Vanjin plan da razvalimo vrata sobe, tada bi me stari natjerao da ju popravim kako god znam i mogu. To sam kasnije zavolio kod oca, nije od mene tražio sirovu disciplinu, tražio je odgovornost. I uspjelo mu je, jer nemam baš nikakvu disciplinu. Srećom, našli smo neki predmet koji je bio kompatibilan s rupom u koju je išla kvaka, i preživjeli polusatno zatočeništvo bez većih traumatskih posljedica. Postava je došla do zaključka da joj treba još jedan član kako bi postala baš pravi bend: gitarist, basist, klavijaturist, bubnjar i pijanist. Patrik bi nam se velikodušno nastavljao priključivati da ne zvučimo baš ogavno jer je tada već neko vrijeme učio gitaru, i svakako bi dolazio na vježbe i sve, no nikad nije dobio prijedlog da nam se pridruži jer smo svi duboko u sebi znali da bi ga odbio (on je metalac), a što je najgore situacija s gitarom nije bila baš najblistavija. Premasuncu gitara nije išla (ni blizu onog što će mu ići nekoliko godina nakon što bude bio izvan benda), pa su se Vanja i on zamjenili: Vanja je postao gitarist, Premasunac bubnjar. Problem je bio taj što nismo imali bubnjeve nego kante. Premasunac je bio dobar za početnika; imao je ritma i energije i učio je brzo i efikasno, u počecima nas i nije baš smetalo to što bubnjeva nije bilo. Ono što sam zapamtio kod Premasunca, što je vjerojatno shvatio svatko koji bi u podrumu (prostorija gdje smo vježbali) ostao više od tri minute, je bila njegova upornost. Bio je strašno uporan čovjek, i volio je napredovati u sviračkom smislu, u smislu da nije mogao prestati lupati, jednostavno ga je vuklo. Znalo se i desiti da bismo odsvirali pjesmu do kraja, a on ne bi prestao, napravio bi nekakvu konkluziju na kantama, a onda započeo neki novi ritam i nastavio s njim. «Prema, čuješ, mi idemo na zrak. Ideš?» «Čekaj malo.» I nastavio bi lupati. No dok bi lupao tokom pauze još bi bilo prihvatljivo, problemi su izbijali kad bi lupao sam, bez da nas prati, kad smo svirali nešto u samoj vježbi. Njegova hiperkreativnost nas je znala nervirati, mogao je promjeniti 3- 4 ritma po pjesmi bez ikakvog problema, totalno promjeniti ritam iz strofe u strofu. Vanja bi prvi primjetio kad bi Prema napravio takvo što pa bi pokušao da pjesmu izvježbamo ponovno, što je rijetko uspjevalo jer je Premasunac još rjeđe priznavao da je promjenio ritam bezveze. Stvar je bila u tome što je stvarno učio brzo, Vanja ga realno nije trebao puno podučavati, pa bi previše eksperimentirao i time sputavao nas ostale da dođemo do kompletnog aranžmana pjesme, kao da je htio da se tri instrumenta prilagode bubnjevima, a ne on ostatku instrumentacije. Još u 2002.oj, kad nismo vježbali nego se tek upoznavali, Prema se zamjerio Igoru zbog jednog incidenta kojeg je bolje ne spomenuti; da se Prema u onom slučaju ponio k'o idiot jest, i ni meni ne bi bilo drago kad bih ja bio „žrtva štosa“, ali mu je Igor to dobro zapamtio, sumnjam da mu je ikad oprostio, pa bi tenzije na probama između njih dvojice bile gotovo neizbježne. Kako smo se kasnije odvojili, Igor se dobro potrudio da više nikad ne razmjeni ni riječ s našim prvim bubnjarom.

Unatoč tome što je znao biti teškog karaktera, Premasunac je jako brzo napredovao pa bi u prvih nekoliko mjeseci bio na vježbama puno češće od Igora, što ih je možda dodatno odvojilo. No i Igor se, kad se bend proširio, također znao ponašati kao idiot, i to kao puno veći idiot od onog na kojeg sam se navikao od 1997. do 2002.; kad ne bi dolazio na probe ne bi nikada priznao da ga nije volja, nego bi uvijek izmišljao neke gluposti (taj mu se trend nastavlja i dan danas) kako bi se opravdao: ili je trebao učiti latinski jer je imao dvije kontrole tjedno, ili je morao s tatom bilo gdje, ili mu je umirao stric. Taj mu je stric „umro“ tri puta; po treći nas je put pokojni definitivno ostavio 31.12.2004., kad je Igor zbog sprovoda zakasnio na proslavu nove godine. Vanja i ja smo, čuvši po tko zna koji put tu ispriku, samo prasnuli u smijeh. Od tada mu stric ne umire. Ali vrhunac Igorovih pizdarija, onaj baš vrijedan Nobelove nagrade, dogodio se jednog dana kad me na mobitel zvao sa kućnog javljajući mi da „nažalost neće doći“ -na zaslonu mi je pisalo „Igor doma“- „zato što je u Rovinju kod bratića“. Tada smo nas četvorica vježbali krajnje amaterski, Igor jedva da je hvatao na vrijeme samo lijevu ruku klavijature, i desna i lijeva bi mu uglavnom vodile istu ulogu, Premasunac je bio pretjerano kreativan, i to toliko da bi mu prijelazi trajali više nego ordinaran ritam tokom pjesme, Vanja je bio kakav-takav ritam gitarist, i solaže su mu se temeljile na jednostavnoj liniji, i trebalo bi mu dosta vremena da ih sklada. Na kraju ja sam bio džoker. Uz klavir, imao sam i harmoniku, pa bih često svirao nju. Ili čak školsku frulu, znam da je bilo debilno i ti su instrumenti vodili samo neku prateću ulogu, neku gotovo iritantnu ulogu, ali sam ja u biti bio vokal benda, jedino je još Igor pjevao, ali puno puno manje nego ja. A ja nisam mogao pjevati a da ne roštam po nečemu. Iste godine, 2003. smo svi skupa raspravljali o imenu benda. ''Limunova pita'', naime, bilo je ime ''za etiketu'', tek tako da se bend može identificirati. Mislio sam da će se formiranjem benda izmisliti i neki novi, stalni naziv. I nakon prijedloga ''Pokvarene buhtle'', ''Upaljači bez plina'' i tako dalje shvatili smo da nam se ''Limunova pita'' uvukla pod kožu, i odlučili smo da nećemo mijenjati ime. I dalje ne shvaćam zašto, vjerojatno smo bili pijani. Nikom se nije otprve svidjelo to ime. Ono što je bilo najzanimljivije jest to da je Vanja primjetio da su riječi „limunova pita“ zapravo krivo formulirane, da se taj jebeni kolač zove pita od limuna, što smo u počecima Igor i ja, valjda kako bismo zadržali originalni naziv, opovrgavali. Zapravo Vanja nije time htio eliminirati stari naziv, nego nam obratiti pozornost na to da je ime krivo. I kad sam 2006. logički zaključio da je Vanja ipak bio u pravu i da je „limunova pita“ zapravo krivo a „pita od limuna“ točno, naziv mi se svidio još više. Bilo je kao „Djedove naočale“, samo koji će kurac nekom limunu pita?! Pratite li me? Naziv nam zapravo znači da neki limun, baš voće, ima svoju pitu. I zamišljao sam taj limun s kuharskom kapom kako iz peći vadi sviježe ispečenu pitu. Mogli smo tako ljude pitati „Od čega je limunova pita?“, i kad bi ti odgovorili „Pa od limuna.“ mogli smo im reći „Ne mora biti.“. Kako sam shvatio da je naziv ipak kriv priznao sam Vanji da sam u prošlosti bio u krivu. On mi je na to rekao da imamo sreće što ljudi ne shvaćaju što je zapravo ta „limunova pita“, jer kad bi shvatili bi nas optužili da smo narkomani; otkud nam inače vizija nekog limuna koji si peče pitu?! To je pregenijalno... No to je bila možda jedina odluka koju smo donijeli baš kao cjelokupna postava Balen-Premasunac-RadolovićZenzerović, to da zadržimo ime. Kad bi bili kasnije ušli Macan i Dino, već je sve bilo alea iacta est, više nismo ni raspravljali o nazivu, premda je tada bilo najpotrebnije- publika je pljuvala po tom imenu.

O pjesmama i o vježbama smo se dogovarali ili Vanja i ja ili Igor i ja, Premasunac tu nije imao nikakvu ulogu, ali bi stvarno gotovo uvijek bio na vježbama. I na tim vježbama smo polako i sporo, ali ipak učinkovito napredovali, ne toliko u tehnici sviranja koliko u formiranju stila. Vanja je znao da mi se gadi heavy metal, a i ja sam znao da on nije baš najveći fan balada, no polako smo napravili neku fuziju stilova, nešto malo žešće od onog što sam zamišljao a istodobno melodiozno. Vanja je uvodio nekakve svoje elemente, a ja neke svoje, te aranžmane smo u biti stvorili vučeći jedan drugog prema svojem, no nitko nije do kraja povukao nikoga; našli smo se baš na pola puta- na kraju je ispalo da sviramo rock. Tada nisam mogao vjerovati da sam rocker, no vremenom sam upoznao taj stil glazbe, onaj pravi rock, onaj koji se rodio u šezdesetima, umirao u osamdesetima i kojeg su neki samo nazivom «rockeri» okončali devedesetih uništavajući stil stare škole. Mi smo pak bili relikvije, neki tek pronađeni dokumenti te stare škole, Pink Floyd, Led Zeppelin, The Doors, Creedence Clearwater Revival, Deep Purple, Lou Reed, Dire straits i tako dalje. Shvatio sam da rock nije bilo ono što su mi ljudi u prošlosti predstavljali, i uvidio sam da je to u biti možda najmelodiozniji glazbeni stil. Ali distorzije nije bilo, tad ju nismo dozvoljavali niti Igor niti ja, što bi Vanju jako raspizdilo. Desile bi se tako situacije da sviram ja klavir, on gitaru, Prema bubnjeve i Igor klavijaturu i da Vanja počne svirati jednu od svojih prvih solaža i uključi distorziju vrlo diskretno, da mi drugi ne shvatimo. I realno, nije se ni shvaćalo, ali bih ga otkrio po pretisnutom gumbu, i stvarno sam se znao ponašati hirovito. Pa bih popizdio, zaderao mu se da «stiša to govno!», a on uzeo gitaru i pojačalo i otišao iz benda zauvijek na dva dana ili do iduće probe. I bilo je razmirica kojima bismo nadodavali ulje na vatru većinom mi utemeljitelji, Igor i ja. On bi se zakačio s Premasuncem, ja sa svima. Iste smo godine raspravljali i o imenu albuma. No taj album nije bio ni približan onom što će na kraju taj isti biti, tada nismo ni znali što je concept album, i pjesme koje su opstale iz prve verzije «Europska žena», «Lagano umirem», «Stara generacija» i «Damjanska» smo kasnije mijenjali u više navrata. Kamena temeljaca tog albuma nije bilo, «Manijak iz Šijane» i «Međunarodni Dan Kruha» su bili daleki godinu dana od one rasprave. Onu smo raspravu vodili Vanja, Igor i ja u Igorovoj zgradi, nakon nekoliko odigranih briškula, imali smo neku ideju o tome što je trebao predstavljati taj debi album. Prvi je trebao biti album našeg naivnog pokušaja da postanemo dobar bend. Prvi je prijedlog, koji se svima otprve svidio, dao Zenzerović- ''Početak kraja''. Simbolizirao je taman ono što smo htjeli, ali smo kasnije Igor i ja uvidjeli kako je to ime nekog akcijskog filma. Originalnost nam je bila na prvom mjestu od samih početaka, nismo nikad htjeli ličiti ikome, htjeli smo da te pjesme, pa i bend i sve što se istog tiče, budu manje inačice naših osobnih ideja. To se dogodilo u samom startu; cilj Limunove pite kad smo Igor i ja bili duo je bio taj da pjesme ne budu ljubavnog sadržaja- znali smo da ih je svijet već previše čuo. Pali smo u očaj; bilo nam je žalosno što nemamo ime za album, to što nemamo ni pjesme za album nam nije bilo važno. Ali jedne večeri nas je najdepresivniji od svih nas, Vanja, spasio od depresije i dao odličnu zamjenu za ''Početak kraja''. «Lažne nade». To je spasilo situaciju. Tada.

Album se pisao od 2002. do 2005. time što su se mijenjali aranžmani pjesama, njihovi tekstovi, pa i same pjesme, iako je to bio album koji nikad nismo snimili. No neke njegove pjesme, iako izmjenjene, («Damjanska», «Europska žena», «Na jastuku moje mlade», «Međunarodni Dan kruha», «Manijak iz Šijane» i «Lagano umirem») su uspjele izdržati do objave na «Sudnjem danu» iz 2007.. Igor je pak, također 2007. spasio «Pitu od limuna», koju sam za taj album napisao 2001. i eliminirao 2006.. 2004. je Vanja potaknuo i uspješno završio revoluciju aranžmana u bendu te od sintisajzerskog benda iz 2002. napravio rock bend. I to je stvar na kojoj sam Vanji najviše zahvalan. Pjesme iz ''Lažnih nada'', ''Lagano umirem'', ''Damjanska'' i ''Pita od limuna'' su se sviđale našim glazbenim kolegama, tad smo naime počeli suradnju s Anđelima u starkama (Goran Braković i Dino Smilović). Vanja je zapravo neko vrijeme bio u oba benda ali je «Anđele» brzo i formalno napustio, no na nekoliko im je nastupa bio gitarist. Tako bih im se pridružio ponekad i ja, čisto zabave radi, da vidim kako je svirati obrade, što u Limunovoj piti tada nismo (hvala Bogu) radili. Na probama sam im svirao klavijaturu, kasnije bih im na koncertima gostovao kao basist ili prateći gitarist. Onaj kojeg sam prvog od svih u demo bendovima raspoznao kao kantautora bio je upravo Goran. Bio mi je nešto poput Marka Knopflera, znaš da je on gitarist Dire Straitsa, ali je u biti bio sve u njima. Autor, vokal i gitarist; to je bio i Goran, a sebe nisam nikad takvim zamišljao, nekakvim vođom benda, od svih onih titula mislio sam da jedina koja mi stvarno pripada je bila ta da sam autor. I bio sam većinski autor, ali se nikad nisam postavljao kao kantautor s pratećim bendom, ni Vanja ni Igor, uvjeren sam, me nikad nisu takvim doživljavali, znali su samo da je pisanje pjesama ono što radim. Goranov i moj stil su bili potpuno različiti, u nekoliko navrata sam imao priliku shvatiti kako je i on sam okorjeli Balaševićev fan, no uvidio sam da je i on fan Balaševića romantičara, dok sam ja bio fan Balaševića kritičara. Goran je bio kralj romanse u demo bendovima koje sam poznavao, bio je čak bolji od raznih autora na hrvatskoj estradi što su se bavili ljubavnom tematikom. On je te stihove pisao iz srca, i uvijek bi ih skladao kao balade; stilski su bili to ljubavni soneti prepuni nostalgije i raznoraznih emocija. Znao sam da to meni ne ide, nikad neću napisati ljubavnu pjesmu, mogu napraviti samo sprdačinu od toga, jedina tadašnja bendova balada (Damjanska) je imala Vanjinu glazbu, a nešto kasnije, jedini napisani ljubavni tekst je bio Igorovo djelo. Ne znam da li se u onih prvih nekoliko puta kad sam imao priliku čuti Gorana, i kad je on istodobno imao priliku čuti nas, rodilo prijateljstvo koje nas dan danas veže, ali je to svakako bilo poštovanje. Vidio sam u njemu kolegu, jednog nesuđenog koautora, bili smo tematski različiti svijetovi. U prvoj polovici te godine, nažalost, nije bilo samo svijetlih strana; u samom bendu je situacija bila gora; dva Igora se nikako nisu slagala, Vanja i ja smo se par puta gadno posvađali i nedostatak bubnjeva od Premasunca nas je živcirao. Tad nam je uskočio Luka Pejović koji nam je rekao kako ima u planu kupiti bubnjeve kako bi bio u bendu, i sama ideja da čovjek troši novce nekako ''zbog nas'' nam se nije dopadala. Luka nam je posudio još klavijaturu, gitaru s pojačalom i nismo ga htjeli iskorištavati; pamtimo ga kao jednog od najboljih suradnika i prijatelja benda. Osim njega, kandidat za bubnjevima bio je i Ivan Macan, koji također nije imao bubnjeve.

Igor mi ga je spomenuo, da tip ide s njim u razred, da je zajbant i istodobno miran dečko, odlučio sam mu dati priliku, a kasnije, kad je iz eventualnog bubnjara Macan postao basist, shvatio sam da je u biti on odlučio dati priliku meni. U osmom mjesecu, dvatri tjedna nakon prijedloga, je Ivan Macan junački kupio bas gitaru i počeo svirati s nama-postava je po prvi put imala 5 članova i bila kompletna. Bio je uistinu poseban; učio bi, volio svirati, rekao bi kad mu je pjesma bila dobra, prešutio kad bi mu bila loša. Postao je član benda istog dana kad je kupio bas gitaru: 23.08.2004., taj je datum označio početak prve peteročlane postave (Balen, Macan, Premasunac, Radolović, Zenzerović) koja je ipak na žalost trajala manje od pola godine. Macan i ja smo se upoznali u siječnju 2004., kad smo obojica bili pozvani na Vanjin rođendan. Kad smo kasnije pričali o prvim dojmovima, priznao sam mu da kad sam ga vidio prvi put si nisam uspio stvoriti nikakvo mišljenje jer se nije posebno isticao, a on je meni dao do znanja da „sam mu bio k'o neki peder“. Hvala, Macko. Mislim da je u toj situaciji bio jedan od onih koji su neuspješno pokušavali shvatiti interni humor Igora i mene, jer smo očito na proslavi on i ja pričali nešto što je bilo smiješno i zabavno samo nama samima. No Macan ionako nije ni o Premasuncu stekao Bog zna kakvo mišljenje, taj mu je bio „visoko derište“. Prvi prijedlog koji je Macan dobio sa strane Vanje i Igora je bio taj da kupi bubnjeve, pa smo imali probu s njim na kantama, Vanjom na gitari, Igorom na klavijaturi i mnome na klaviru; i Macan je svakako pokazao da ima ritma. Kasnije, kad nam je Dino postao bubnjar, Macan se često iskazivao kao solidan poznavaoc instrumenta, i otkad sam ga prvi put čuo na bubnjevima sam mišljenja da bi bilo bolje da je tog davnog ljeta 2004. ipak kupio bubnjeve, što se instrumentalne strane tiče. No tada teško da bismo otkrili njegove vokalne sposobnosti. Mislio je kupiti instrument s novcima dobivenim na Krizmi, no nas trojica smo odustali od toga da Macan bude bubnjar jer nas je Premasunac uvjeravao da će stvarno kupiti bubnjeve, pa smo mu dali još nešto lufta. S druge pak strane, i bas gitara nam je falila a Macan je svima bio simpatičan, a on je ionako gajio želju da svira u nekom rock bendu. Nešto prije nego li ju je kupio, Luka Pejović nam se ponudio kao bubnjar pa je tako počeo bubnjarski dualizam koji je trajao od rujna 2004. do travnja 2005.. Ta zbunjenost oko tri kandidata bubnjara nam nije ostavila niti jednog, i to je bila jedna od ''lažnih nada'', koja se desila prerano. Vanja, Igor i ja shvatili smo da smo u biti opet trojac, jer nismo puno vjerovali u to da će Premasunac kupiti bubnjeve a Macan je bio basist koji se polako trebao stabilizirati; tada, iako smo svirali još je bio u procesu ulaženja. Ali zbog tog njegovog poteza, da je gotovo bez razmišljanja potrošio skoro cijelu lovu koju je dobio s Krizme kako bi kupio bas, stvarno je dobio podršku svih članova u bendu, jer je dokazao dobru volju, ono što nisam bio navikao viđati. Mislim da se Macan malo razočarao u zvuk Limunove pite, jer je bio veliki fan Guns n' Rosesa, pa naš rock nije bio baš onaj kojeg je on htio svirati. Ali pjesme, kao takve, ne sagledane s aranžerske strane, uglavnom su od njega dobivale pozitivne kritike, a polako (polako polako) se i navikao na to da je naš zvuk dosta lakši od onog njegovog omiljenog benda. A i nekom igrom slučaja, kad smo počeli sa svirkama uživo, polako (polako polako) smo dobivali i na žestini, jer sam ja prerijetko mogao svirati klavir uživo, Dinu se nije dopadalo to „laganini“ sviranje, a Macan bi se uvijek zalagao za žešću alternativu aranžmana pojedinih pjesama. Nije se nikad bavio aranžmanima, ali davao nam je do znanja što mu se koliko sviđa, i time smo dobivali određene smjernice kako stvoriti bolji zvuk.

Na početku ga je Vanja učio basu, tri ili četiri pjesme, onoliko materijala koliko smo mislili da je potrebno kako bi on shvatio stil tog benda, tada nismo ni mogli sanjati da će na kraju on sam pridonijeti pun kurac stilu benda, ne instrumentalno-aranžerski, nego nismo misliti da će on postati naša ikona na live nastupima. Macan kao zajbant je bio svima jasan od samog početka, bio je stvarno onaj koji je vitalizirao zajbanciju u Limunovoj piti, bio je jak jer ne bi puno naprezao mozak kako bi nas nasmijao, kod njega je bio dovoljan besmisao, ili onaj vulgarni, primitivni humor. Igor, npr., mogao ga je pozvati da ga pita bilo što, makar i koliko je sati, na što bi mu Macan, vrlo prijateljski i dostupno, odgovorio „Šuti.“ Imao je izjave koje će ući u povijest: sad kad je Mesić još na vlasti ja se nadam boljoj reputaciji jer je ipak Macan bolji od svih što potvrđuje njegov sin. Popušite mi ga gore jer ja ću vama dolje. Ja sam volim psa kakav je ja volim mačku kakva je ja volim sebe kakav jesam jer takav sam do nebesa. Svakim smo danom sve jači i jači al' što se mene tiče nitko nije jači. Ej si znao da Freddy Mercury (šutio je dvije minute u kojima je vjerojatno mislio da izgovara dio monologa koji nedostaje) izveli su Tuttifrutti. Jebao bih te noću i danju, petkom i subotom, ali nikad ponedjeljkom. Ne idem kroz šumu da me vukovi ne umiru. „Maloumni imbecil koji se ne može drukčije obranit' nego govoreći «Šuti» ili «Jebem ti mater»“ je bila Igorova definicija Macana, a i bilo je jasno zašto kad ga je Macan stalno provocirao. Dobro, ne na zlonamjeran način, onako da nam prođe vrijeme tokom pauze... Kriza bubnjara je bila toliko očita da smo ju počeli ignorirati, tad smo trebali i nekog tko će gitarski pratiti Vanjine solaže, koje su vremenom bile sve razrađenije. Kad sam shvatio da je Patrik nemoguća opcija, priznao sam si da ću taj biti ja. U travnju 2004. sam kupio električnu gitaru, Fenderovu kopiju, i postao ritam gitarist benda. Vanja mi je pokazao pozicije glavnih akorada, i to je bilo sve od eksterne pomoći. No učenje gitare mi nije bilo jako teško iz razloga što sam bio već solidan pijanist. Klavir sam svirao puno bolje kad bih ga aranžirao za Limunovu pitu nego čitajući Liszta, pa sam za gitaru samo «prevodio» znanje: tako sam realno kasnije učio i bas gitaru i saksofon. Ritam gitaru sam, kad sam ju već savladao, počeo svirati kao da sviram klavir s dvije ruke, pa mi je pratnja bila puno razrađenija od onog što je zahtjevala prosječna prateća gitara: najbolji sam posao odradio u «Na jastuku moje mlade». S vremenom sam zavolio gitaru, pa sam počeo istraživati bas gitaru, i išla mi je čak bolje od ritam gitare, tako da je Macan od Vanjinog učenika postao moj učenik, i skladao bih mu bas pratnju pa mu ju pokazao. Prije su te pratnje na basu bile neke najsirovije i najjednostavnije samo kako bi on uspio pratiti, no na kraju bi ispadale sve melodioznije, sve dok bas gitara nije dobila pravu ulogu, a Macan učio doista produktivno. Premda nikad nije imao neko „uho“ za bas gitaru, bilo je lako raditi s njime jer je bio radišan i diligentan, no s druge strane nimalo voljan da sam pokuša skladanje bas dionice. No ni Igor nije zaostajao u gitarskom pogledu; jedne večeri početkom jeseni 2004. sam bio kod njega kada ju je tek dobio (klasičnu gitaru) od oca. I taj je genije zvan Veljko Zenzerović, ušao s gitarom u ruci u sobu, otvorio vrata, stavio prst na G notu i opalio ju: tad je izjavio stihove ''Ja sam manijak iz Šijane i koljem po narudžbi''. Nakon savršene izvedbe napustio je sobu a ja sam se smijao deset minuta; to mu je bilo dovoljno da napiše još brdo stihova. Igor i ja smo ušli u sobu s kompjutorom i vidjeli gotovu polovicu prve strofe.

Uzeo sam gitaru i počeo ju skladati; već kad je barba Veljko odsvirao G notu, mislio sam kako je najbolje i svirati u G duru. Barba Veljko je tako napisao prvu strofu ''Manijaka iz Šijane'', po čijoj sam ideji i strukturi nastavio tekst dodavši još dvije strofe. Kad je bila, nakon toga, gotova i pjesma ''Međunarodni Dan kruha'' (za koju je Vanja rekao „Najbolja socijalna pjesma nakon «Ručka siromaha» od A. B. Šimića“), počeo sam razmišljati kako ne bi bilo teško od ''Lažnih nada'' napraviti concept album (album u kojem su pjesme povezane jednom centralnom temom) tako da lažne nade kao takve nisu bile samo centralna ideja debija benda, nego i samih pjesama u albumu. Kako bih naglasio povezanost ljudi koji nisu uspjeli jer su se nadali dobrom ili ne nadali lošem napisao sam ''Sve što nam je ostalo'', koja i nije bila nešto posebno, ali potrebna za konkluziju. To je bio album na kojem smo aranžerski pridonijeli svi, iako bismo neki generalni aranžman, kad ide koji instrument i koju ulogu taj isti ima, uglavnom stvarali Vanja i ja. Bilo je nečeg novog u samom vokalu, u samim kantama i energije koja bi izlazila iz njihovog iritantnog zvuka, bas je bio negdje jednostavan, negdje kompliciraniji, a Vanjine solaže sve češće i Bogu hvala, sve melodioznije i sve manje sklone improvizaciji, Igoru i meni je pak posao bio da sve te instrumente nekako pratimo, on je mogao početi pjesmu, ja sam se mogao nadovezati njegovom introu i onda bi ulaskom bubnjeva uletili i ostali pa bi započelo i samo pjevanje. Budući da se Premasunac nije htio pokrenuti kako bi kupio bubnjeve, Luka Pejović, kojeg smo Igor i ja znali iz Šijane, bio je mogućnost koju smo počeli shvaćati ozbiljno. Rekli smo Premasuncu da ćemo nastaviti s Lukom ako bi taj kupio bubnjeve. Zapravo, htjeli smo na neki način potaknuti Premasunca da što prije kupi bubnjeve koji su nam bili sve potrebniji, jer nismo kanili vječito svirati sami za sebe. Stvar je bila u tome da je svatko od nas prepoznao neki ne samo osobni, nego i opći sviračkoautorski napredak, a kante su nas definitivno sputavale od toga da izađemo iz podruma. Mislim da su na to dosta utjecale euforične vježbe „Manijaka“ i „Kruha“, mislim da su nam te dvije pjesme predstavile nekakvu vrstu renesanse, svi smo ih voljeli i htjeli smo da ih ljudi čuju. „Uz taj ultimatum, kojeg smo se držali i prihvatili i mi i on“ počinje Vanja priču o Premasuncu „kad nije uzeo bubnjeve onda „nije on bio kriv“; on je to jako negativno prihvatio, bio je sav nekako ljut, kao da smo mu mi krivi.“. Neke smo probe s Lukom, kao što se prisjeća Vanja, imali već jeseni 2004. u njegovoj garaži. Igoru, Vanji i Luki je naime, bilo puno praktičnije imati probe kod njega (stanovao je na 50 metara od Igora, 400 od Vanje) nego kod mene u podrumu. Nisam se žalio, a pogotovo ne moja stara čija je sveta riječ u onom periodu bila „Smanjite!“. Bilo je i nekih vrlo čudnih situacija kad bi i Premasunac dolazio na probe, pa smo bili nas šestorica u Lukinoj garaži, time da bi on i Premasunac svirali svatko nekoliko elemenata kanti; recimo da bi Prema svirao zamjenu doboša, kase i tamova, a Luka zamjenu činela i indijanera. Luka je čak imao neki bongos, pa je lako moguće da je i njega svirao, bili smo kao oni bendovi koji imaju i bubnjara i perkusionista. No antagonizma (koji bi bio vrlo logičan) između Luke i Premasunca nije bilo, pa smo u šestero i slavili Novu godinu 2004.-2005., u mom podrumu gdje smo vježbali već godinu i pol. Ta je proslava bila prva proslava s kompletnom postavom Limunove pite, premda je i ta postava bila dosta zbunjujuća. Recimo da smo bili 5 + 1, samo što nije bilo jasno da li je taj jedan Premasunac ili Luka, ili smo bili 4 + 2, ne znam... Nijedan od ta dva kandidata nije kupio bubnjeve, što mi je bilo drago za Luku jer mu je stvarno bilo zahtjevno držati ritam pa me brinula mogućnost da bi ulaganje u bubnjeve bila ekonomska greška usporediva s Igorovom violinom koja od 2005. skuplja prašinu i paučine na vrhu njegovog ormara.

Zapravo, nikad nisam točno shvatio koji će mu kurac ta violina. Mislim da ju je kupio iz kompetitivnih razloga, jer kad sam 2003. počeo gajiti želju za saksofonom i svima pizdio da ću ga kad tad kupiti i naučiti svirati, taman je nešto Igor počeo svima pizditi da će on violinu. Valjda je i on htio jedan „manje tipičan“ instrument i kupio ga tehnikom „tko će prije“. Zapravo, stara mu ga je kupila, ili ju je kupio u kooperaciji sa starom, nije mi bilo točno jasno. Barba Veljko je bio sve samo ne dobro raspoložen kad je Igor dobio violinu koju više nije ni dirao, govorio je da ako mu sin može dobiti violinu jer je čuo za nju, onda da i on želi podmornicu. Bio je genijalan, nasmijao je Vanju i mene koji smo bili kod Igora dana kad ju je dobio, kupio ili ne znam šta. No što je još gore, kad je Vanja doznao da štedim za tenor saksofon, onda je i taj počeo pizditi da će kupiti engleski rog, i hvala Bogu da mu odlučnost nikad nije bila jača strana, tada bi dva instrumenta nedužno služila samo kako bi se upotrijebile krpe Swiffer. «Manijak iz Šijane» i «Međunarodni Dan kruha» su nam bili centar vježbe, pa smo počeli gajiti želju da to snimimo i studijski. Veljko nam je odlučio pomoći, krajem 2004. je počeo razgovarati s ljudima na Radio Puli kako bi nas primili. Bilo je jadno to što smo vježbali u tajanstvenosti, jer Premasunac nije trebao znati da postoji mogućnost snimanja pjesama. To što nismo imali bubnjeve nas je vuklo da nađemo novog bubnjara, i bilo je lakše raskinuti suradnju s njime time što bi imao manje informacija o bendu od nas; ponašali smo se glupo prema njemu, ali rješenja stvarno nije bilo, a pogotovo ne bubnjeva. Gledajući tu situaciju danas smatram nas ostale pederima, no ni danas ne bih znao kako drukčije rješiti problem bubnjeva. A k tome, dva Igora i dalje nikako na zelenu granu, što je više Zenzerović držao živim nego što je Premasunac. Ali u situaciji prvog i zadnjeg izbacivanja člana može se jedino opravdati Macan, koji je tada još bio svijež, i premda je formalno imao pravo glasa bio je indiferentan: zapravo je mislio onako kako smo mislili Vanja, Igor i ja. No kako smo se trudili da postanemo petorka, tako se više nitko nije trudio da ostanemo petorka, pa je prva kompletna postava trajala vrlo malo, i sigurno puno manje nego što bi trajala da je Premasunac kupio bubnjeve. Ne znam kako je Premasunac to doživio, ali mi nije bilo najdraže što nam nije uspjelo, iako nas je na kraju krajeva ipak tješila činjenica da smo rastankom skinuli teški teret s leđa i njemu i ostatku benda. Zadnji put da smo nas petorica bili svi skupa u podrumu bio je 25.03.2005., bio je Uskrs, kad je Premasunac imao tu neku „čast“ da kamerom snimi prvi live spot Limunove pite, gdje je Igor bio na dernjavi, Vanja na kantama i dernjavi, Macan na basu i dernjavi a ja na električnoj gitari i dernjavi. Pjesma je bila Igorova „Jaje“, koja je bila ikona zajbancije u podrumu, čista sprdačina na modernu glazbu koja jednostavno mora biti nadrkana. Igorov tekst je išao „Jaje jaje smrdi kao govno“, i tad sam smislio i odsvirao najiritantniju gitarsku solažu nakon one iz „Run run run“ od Velvet Undergrounda. Bilo nam je svima jako jako zabavno, no iako smo znali da se petorki bliži kraj, nismo znali da nam je to zadnji put da smo svi skupa u podrumu... Premasunac nije nakon tog datuma „dobio nogu“, nego nešto prije, ali bi često dolazio na probe, pa je sviranje s njim tada bilo usporedivo s bonus trackovima na reizdanjima albuma. Bilo je teško raskinuti s njim jer nije htio prihvatiti odlazak, pa smo probe neko vrijeme imali „skrivečki“. Zapravo, ionako mu nismo imali zašto javljati, ali bi svejedno svraćao i prihvaćao se kanti. Goran i Dino su dolazili u podrum kako bismo Vanja i ja vježbali s njima za koncerte „Anđela u starkama“, pa sam u onih par dana pauze „švercao“ Premasunca da proba prave bubnjeve. Nije da mu nije išlo, ali mu više nitko nije vjerovao da će kupiti bubnjeve, jer su obećanja trajala predugo.

Kad je na tim bubnjevima sklepao ritam za „Na jastuku moje mlade“, kojeg koristimo i dan danas, mislio sam da možda ipak ima šanse da će kupiti te vražje bubnjeve, ali nije. Macan, Vanja i ja smo bili jednom slušati „Anđele u starkama“ i vidjeli da imaju koncert; zašto mi nismo mogli svirati?! Jer Premasunac nije imao bubnjeve nego kante. I polako s vremenom, shvativši da nemamo bubnjeve, nismo više imali ni bubnjara. Jednog smo dana Vanja i ja ušli u podrum, vidjeli kante dolje u kutu i pomakli ih sa strane, u nadi da više nećemo zuriti u njih, u zidovima kao da se i dalje čula jeka tih lažnih perkusija, k'o da je u vlazi zauvijek ostao pečat onog zvuka, zvuk kojeg nitko od nas nije zaboravio. Otkad je Premasunac napustio bend, više nismo dirali kante, bubnjeve je Vanja aranžirao na sintisajzeru, jer smo znali da su te kante u biti njegove, od Premasunca. U četvero smo u postavi bili više od godinu dana, do 24.05.2006.. Možda je bilo neizbježno to da više od godinu dana u Limunovoj piti budemo Vanja, Igor, Macan i ja. Tako, dok smo vježbali za studio je Vanja često svirao bubnjeve na sintisajzeru, koji su ipak zvučali realnije od kanti®, a ja sam u tim situacijama morao svirati gitaru jer ju u protivnom ne bi bilo. No samo prateću, jer sam tad solirao slabije od gitarista u prosječnom HC bendu. Ostali smo i bez Premasunčeve potencijalne zamjene, Luke, isto negdje početkom proljeća 2005.. Jedina je razlika bila ta da smo Premasuncu rekli da je „do sad imao godinu i pol vremena da nabavi bubnjeve“ a Luki smo opisali stanje i rekli mu da sam vidi isplati li mu se kupiti bubnjeve ili ne, pa smo s njim bili fleksibilniji. Luka stvarno nije dobio rečenicu stila «izbačen si», možda zato što nikad faktički nismo ni mogli reći da je „ubačen“. Mislim da je i sam shvatio da bi mu kupovanje bubnjeva mogla biti greška, pa je odustao bez da je itko od nas utjecao na njegovu odluku. Vanja, Igor, Macan i ja smo ostali bez bubnjara, ali, ne znam da li slučajno ili kako, nastupilo je doba kad se formirala «jezgra» Limunove pite.

I, kako je 2004. rekao Vanja Balen: <<''Dream Theater'', ''Blind Guardian'', ''Nightwish''... Ma jebi si mater! ''Limunova pita'' i deri!>>

drugo poglavlje Manijaci iz Šijane Godina 2005. Stanje na glazbenoj estradi i dalje nije iznad 1/10, stanje u mom podrumu gdje smo vježbali nije za deset jer smo svirali maksimalno do osam, nakon čega bi nam svi susjedi pizdili. Pjesme koje smo vježbali u tom periodu, kad nas je bilo četiri i kad smo planirali snimanje na radiju, bile su „Manijak iz Šijane“, „Međunarodni Dan kruha“, „Europska žena“ (prethodno „Belgijska žena“, kako bi kasnije postala „Poduzetnički blues“), „Stara generacija“, „Na jastuku moje mlade“, „Damjanska“ i „Pita od limuna“. Kao što vidite, nisu sve doživjele snimanje a pogotovo ne one koje smo nadodali listi jer smo imali više vremena za vježbu: „Prekjučer“ i „Sve što nam je ostalo“. Vremena smo imali više zato što nam se snimanje, po prvi put planirano za početke 2005., odgađalo sve do ljeta iste godine. I da je jedino vrijeme igralo ulogu u tome koliko ćemo stvari snimiti, vjerojatno bi diskografska povijest Limunove pite ispala drukčije; no drugi, i prokleti faktor, bile su pare. U studiju nam je rečeno da se sat naplaćuje 500 kuna, ali da će se nama, budući da smo tamo prvi put, naplaćivati 150 kuna po satu (to što su Vanja, Igor i Macan imali 15 a ja 17 godina -i Bog je znao otkud smo ionako mogli imati toliko para budući da nismo bili „djeca pretvorbe“- nije bilo relevantno). Ogromna utjeha. Što je još gore, mislili smo da se stvari moraju svirati odjednom, znači ne instrument po instrument, pa da će nam za svaku pjesmu trebati u vrh glave pola sata (tada smo bili uvježbani pa bismo rijetko fulali) i da ćemo, skupimo li dovoljno para, bar onih prvih sedam uspjeti snimiti. E, kako je bilo lijepo biti naivan... A i Igor, nekima bolje poznat kao Utjelovljenje Iskrenosti, je tvrdio da nema šanse da se u studiju snima instrument po instrument. No dok je trajala ta „nepotpuna“ postava radili smo s puno više entuzijazma nego što ćemo raditi kad se budemo „lokalno proslavili“. Bilo nam je lijepo jer smo tih 9 pjesama svirali „po vlastitoj volji“ a ne „po narudžbi“, nije bilo te publike koja je od nas tražila žestinu ili rock 'n' roll riffove. Jedina su nam publika bili ljudi u prolazu, koji bi se ponekad zaustavili da nas pohvale. Pa je bio još jedan stalni dio „publike“, susjedi, koji bi nam sišli u podrum kako bi nam psovali mater i prijetili da će zvati policiju budemo li se po sedamnaesti put svi derali „Kruuuuuuuuuh to nam je večeraaaaaa...“. Kasnije će nam vježbe prestati biti sistema prvi dan 4 pjesme po 4 puta-drugi dan 3 pjesme po 4 puta, i postati će 20 pjesama dnevno, od kojih oko 15 obrada. Sranje. Koliko god naš tadašnji zvuk bio daleko od onog „Vrajže hiže“, „Želim biti seksi!“ ili „Duginih boja“, napredovali smo pun kurac, u svakom mogućem pogledu, od autorskog do instrumentalnog, od aranžerskog do vokalnog. Vokalno smo napredovali samo zato što sam dao Macanu da otpjeva „Staru generaciju“ koju smo prije dosta slabije izvodili Vanja i ja u duetu. Iskreno, ne bih vam znao precizno reći kako je došlo do toga da je Limunovoj piti vokal Limunova pita.

Mislim da je sve počelo jednim polupravilom kad smo Igor i ja bili sami u postavi: „Što napišeš to i otpjevaš“, i bilo je stvarno tako: svatko je pjevao svoju pjesmu, one koje bismo napisali obojica bismo uglavnom i otpjevali obojica. Zato i dosta vremena s Vanjom i Premasuncem smo jedini vokali bili Igor i ja, no dolaskom novih članova se Igor nekako počeo povlačiti u kreativnom smislu pa je razlika u autorstvu između njega i mene bila ogromna, tako mi je „prijetilo“ da postanem vokal. Mislim da sam tu puk'o jer em me bilo strah da ću izgubiti instrumentalnu ulogu, em sam u bendovima najmanje cjenio pjevače jer su uglavnom najeksponiraniji premda nisu nužno i najproduktivniji. Bio sam ideje da pjevati može svaka budala, i srećom Limunova pita i jest ekipa budala pa sam prvo odlučio da će pjesme napisane u suradnji pjevati moj koautor. Pjesmu „Stara generacija“ smo pjevali Vanja i ja zajedno u prvim probama, jer mu se svidjela, a i skladao je onu melodiju u refrenu koja je odigrala dobru ulogu u pjesmi. Onda, nekako postupno, sam pokušavao da se sve rasprši, da se vokal „decentralizira“; mislim da je Macan, kad je stigao, najmanje očekivao da će i pjevati neke pjesme. Vanja je rijetko pokazao interes za pjevanjem, pa smo stoga Macan, Igor i ja još nekako izbalansirani, a Vanja pjeva nešto manje. No to s vokalom je bilo i pitanje taktike, htio sam da se svaki član osjeća korisnim, znam da je raspodjela vokala već bila u punoj snazi 2004., jer sam u „Bajku“ svijesno stavio razne likove koje, iz istih razloga, moraju otpjevati različiti vokali. Ispalo je pozitivno, kad smo se „lokalno proslavili“ i dobivali savjete da nađemo stalnog vokala smo ideju kategorički odbijali, zato što entuzijazma na probama nije manjkalo, svatko od nas se, pjevajući i svirajući autorske pjesme, osjećao, kao što bi rekao Igor, „jednim od tih igrača“. Uglavnom, vježbali smo aktivno, minimalno dvaput tjedno, pa smo se u počecima srpnja 2005., kad smo otkrili da ćemo snimiti samo jednu od tih pjesama, duboko razočarali. Studio Radija Pule nam se pružio kao mogućnost zahvaljujući barbi Veljku, koji se, nakon što je čuo „Manijaka“ i „Kruh“, uvjerio da možda ipak nismo teški debili. Pregovori za snimanje su trajali dugo, više od pola godine sigurno. Ljeti 2005. smo snimili našu prvu demo snimku ''Manijaka iz Šijane''. Kad smo počeli i dovršili njeno snimanje bio je 14.07., datum koji će nam svima ostati duboko urezan u nekoj moždanoj brazdi. U meni će ostati gotovo traumatično, jer sam za taj događaj navodno trebao napisati partiture za «Manijaka», tj. notni zapis, što mi je bilo užasno naporno budući da već nekoliko godina nisam ni svirao s partiturom. No rekao sam Igoru (koji mi je rekao da će to biti potrebno snimatelju) da ja to ne mogu i da ćemo morati snimiti «Manijaka» bez notnog zapisa. Aldo Špada nas je normalno primio, jer vidjevši četiri klinca valjda nije slutio da ćemo mu prije s „Manijakom“, a nešto kasnije i puno više s „Lagano umirem“, zakomplicirati život. Ionako, tko bi pomislio da četiri rockera kojima nisu narasle ni dlake s pazuha mogu ubaciti u pjesmu klavijature, dvije gitare, bas gitaru, bubnjeve, klavir, vokal, prateće vokale i razne vokalne efekte, s čime ćemo ga maltretirati u „Lagano umirem“?! Informacije koje nam je tog dana dao Špada su znale biti i pozitivne, pa tako bar taj notni zapis „Manijaka“ nije bio potreban. Prisjećajući se tog snimanja, Vanja je rekao: „Odmah smo donijeli do izražaja vlastitu primitivnost, zato jer čim smo došli odmah smo nešto počinjali svirat' (prije smo svirali svi skupa da napravimo neku bazu po kojoj bi kasnije išli dalje), Macan je nešto zajebao, i odmah čim je prvi put zajebao svi smo mu nešto počeli prdit' i onda je nama Špada počeo srat' da se smirimo.“. „Prejako je bilo“ misli Macan „Znam da je Vanja na početku trebao pjevat' moju strofu ali nešto je odustao, valjda nije htio. Nije da smo tad puno znali s glazbom, ali je ok ispalo; malo „dječje“ ali tada smo i bili djeca. Sad kad slušam se smijem al' je premoćno.“. Špadu obojica pamte kao „legendu“.

Tarifa je bila otprilike 150 kn po satu, a mi smo sve to odsvirali i zmiksali u otprilike četiri sata, što nam je u prvom pogledu izgledalo previše. Ali je Špada radio kako treba, iako nismo baš najviše slijedili njegov rad na kompjuteru, kada bi usklađivao instrumente i «čistio» njihov zvuk, više nas je zanimao sam studio radija Pule, svi oni kablovi, mikrofoni, mikseri i zvučnici. U kutu je stajao tronožac na kojem sam kasnije snimio «Lagano umirem». Snimanje „Manijaka iz Šijane“ je teklo bez većih problema, a shvatili smo da se pjesma i Špadi svidjela; ne znam zašto ju je pokušao skinuti na gitari. Odsvirao je G D G a ide G C G! Ha, koji zajeb! No nije bilo bubnjeva, Igor je govorio da ih je uzeo Bruno Langer za neku turneju, pa je Vanja za ritam svirao bubnjeve na sintisajzeru. Kako bismo uštedjeli na vremenu, jer to prokleto „vrijeme je novac“, smo se odlučili za opciju snimanja „groove“a. Špada nas je upoznao tim pojmom, rekao je da se temeljna ritmička sekcija ritam gitara-bas gitara-bubnjevi može snimiti odjednom. Može se s onom aparaturom, kad ćemo dvije godine nakon toga snimati debi album doma ta praktična tehnika nam neće biti izvediva. Tako da je kao prvo Špada snimio Vanju, Macana i mene, kasnije Igora na električnom klaviru, i na kraju Vanjinu gitaru i solažu. Mislim da je instrumentala bila gotova u sat i pol vremena, kako bismo nakon nje snimili prije glavne vokale, a kasnije prateće. I Macanov smijeh u drugoj strofi „Pa šahtovi i auti elegantno lete u zrak“ je bio šlag na torti, tu je Špada htio da nam ideja dobro ispadne, tako da se Macan smijao toliko puta da sam mislio da će zauvijek izgubiti smisao za humor (pogodio sam na pola). Na kraju smo stavili mislim neki poluspontani smijeh kojeg je proizveo (ako je to ta riječ) kad nije ni bilo naručeno. Kad smo istog dana čuli kompletnu pjesmu, rekli smo si «To je to!», jer na početku nismo znali da ćemo snimiti samo jednu stvar, i kad su me pitali koja će to biti stvar, bez puno razmišljanja, nakon prvog sastanka sa Špadom, rekao sam im «Manijak iz Šijane». Nisu se protivili, i nekako je odluka bila ispravna. Koliko god nam se tad svima gadila činjenica da ćemo snimiti samo jednu od izvježbanih pjesama, promislivši danas o tome, dobro je došlo, jer nisu nam svi tekstovi bili ranga „Manijaka“ i „Dana kruha“. Dobro, da smo snimili te dvije i „Lagano umirem“ bi to sigurno bio bolji diskografski start, ali da smo snimili baš sve što smo vježbali bismo se vjerojatno posrali sami po sebi, čak nam je barba Veljko vrlo otvoreno dao do znanja da nam nisu sve pjesme briljantne. Ali da ne dođe do zabune, nisam ostalima predložio „Manijaka iz Šijane“ u znak zahvalnosti barbi Veljku, nego je vjerujem, gotovo svima u bendu, bila omiljena pjesma iz liste za snimanje. Alfredu, jednom uredniku na Radiju Puli je pjesma bila odlična, nešto novo i sviježe pa ju je 16.07. pustio kao hit tjedna. I nakon nekoliko puta što je puštena, unatoč narudžbama slušatelja (a to su bili ljudi koje smo mi iz benda znali, ili čak mi sami) nisu htjeli više puštati pjesmu jer je «Brutalna i potiče na nasilje», a to upravo ismijava. Ukratko, zabranili su njeno emitiranje i više ju nisu puštali. Unatoč tome, pjesma nam je otvorila put do vodnjanske gitarijade održane u Omladinskom domu u Vodnjanu 12.08.2005. Zvala je kod mene doma žena Livija Morosina, Loretta Morosin, i rekla mojima da organizira gitarijadu i ako smo voljni nastupa neka joj se javimo. Prihvatili smo, ali zbog konobarske prakse je Vanja većinom bio odsutan s proba, pa prije nastupa nismo nijednom odsvirali sve pjesme svi skupa. Gost na bubnjevima bio nam je energični Dino Smilović iz Anđela u Starkama, a i Goran Braković nam se u ''Međunarodnom Danu Kruha'' pridružio u pratećim vokalima (gosti njima smo začudo bili Igor, Vanja i ja).

Zbog poštovanja prema Goranu, a i iz zahvalnosti prijavio sam i njih na gitarijadu, što se Goranu dopalo. Na pozornici smo bili isti kao u podrumu; donekle neuvježbani, davali smo si moteve kada što tko svira, i naštimavali smo instrumente, ali nas je možda to «iščekivanje pjesme» natjeralo da ju izvedemo što je bolje moguće. Bili smo svi jako uzbuđeni oko toga- na niti mjesec dana od prve pjesme imali smo prvi nastup i prvo pojavljivanje u novinama i na plakatu. A i bili smo djeca, i to je ono najsmiješnije. Dinu je bilo 16, ali nije bio u bendu, a njima ostalima tek 15 godina. Ni mojih 17 nisu bile nekih prikaz starosti, a bend je postojao već 6 godina. Između sedam natjecatelja, unatoč vokalu koji se nije shvaćao ništa i gdje se najdeblja žica bas gitare nije nikako u zvuku razlikovala od činele od bubnjeva, pobjednici večeri bili su Limunova pita. Taj je nastup (ne samo zbog rezultata) bio i ostao nešto najljepše u mom životu, sjećam se da kad su izrekli našu pobjedu sam bio nevjerojatno sretan i ushićen, ne zbog pobjede nad drugima, nego zbog toga što je Limunova pita po prvi put dobila priznanje za svoj rad. Bio sam ganut činjenicom da se četvorici klinaca može priznati da su stvorili odlične rock pjesme raznolikih aranžmana i zvuka; ni ja točno ne znam po čemu smo mi to žiriju bili najbolji, da li zbog razrade zvuka, da li zbog toga što nitko od nas ne pjeva dovoljno dobro kako bi bio jedini vokal, da li zbog toga što smo bili ozbiljni i neozbiljni istodobno, da li zbog toga što smo nas je krasila naivnost relikvija rock 'n' rolla... Ne znam ali znao sam da nam pobjeda nije poklonjena bezveze. Očito je nekako bila zaslužena. Prije svirke na podiju nismo nijednom izvježbali svi skupa pjesme; svirali smo četiri pjesme iz ''Lažnih nada'' (blues ''Europska žena'', ''Stara generacija'', ''Međunarodni Dan Kruha'' i velika ''Manijak iz Šijane'' u produženoj verziji), te ''Kadì su ti mudante?'', prva naša pjesma napisana na istrijansken, koja je planirana za drugi album. Kasnije o njoj. Svjetlima i zvukom je ravnala tamošnja organizacija, i nije im išla Bog zna kako, a ja sam im peder dodatno zakomplicirao stvari odlukom da u prvoj pjesmi sviram električnu gitaru, u drugoj akustičnoelektričnu gitaru, u trećoj klavir pa u četvrtoj ponovno električnu gitaru, što je sve bilo za namjestiti. Jadni ljudi. A jedan je od ljudi u žiriju bio Bojan Žižović, čovjek koji je napisao nekoliko brutalnih tekstova za Francija Blaškovića, jednog od mojih najvećih kantautorskih uzora. Nakon nastupa, ali prije proglašenja pobjednika Limunova pita je imala svoj prvi intervju, na Glasu Istre, novinarka je bila Tea Tidić (basistica iz pulskog rock benda «Vis and the Thunderbirds»). Bilo je nevjerojatno zabavno ga dati jer nismo bili preopterećeni onim što će nas brinuti od 2006. na dalje: mišljenje publike. Publika u Vodnjanu nas je odlično prihvatila i nije nas poznavala, pa eventualne greške nam ne bi bacala pod nos kao ovi iz Pule. Bili smo veseli i zadovoljni zbog završenog nastupa, a novinarka je bila strašno simpatična, nije bila nikako teška poput onih bahatih gadova koji pljuju po tebi samo zato što si „više demo“ od njih. Na idućoj je stranici objavljen intervju. Skoro pa je rezime ove biografije do sada:

RAZGOVOR: PULSKA GRUPA LIMUNOVA PITA Ne želimo slijediti trendove Drago mi je da smo se uspjeli okupiti, jer su danas rijetki mladi koji vole rock, a još su rjeđi oni koji sviraju, kaže Vanja Prosjek godina – uglavnom 15, a glazba koju sviraju – isključivo rock! Riječ je o pulsko-muntićkoj grupi Limunova pita, pobjednicima vodnjanske gitarijade, koju čine pjevač i basist Ivan Macan, gitarist Vanja Balen, klavijaturist i gitarist Marko Radolović, klavijaturist Igor Zenzerović i bubnjar Dino Smilović. Mladi su ali imaju poprilično glazbeničkog staža – iako zvuči nevjerojatno, grupa postoji već podosta godina. Sve o grupi Limunova pita, kako je nastala, kako im nastaju pjesme i još štošta drugoga otkrili smo u razgovoru s članovima grupe. Ivan – Osnivači grupe su Igor Zenzerović i Marko Radolović, koji su cijelu priču pokrenuli još 1998. godine. Nešto kasnije, 2002. godine, zvali su Vanju da dođe u grupu svirati bubnjeve, no njemu se više sviđala gitara, pa je ipak ostao u grupi kao gitarist. Nakon toga su zvali mene 2004. da dođem svirati bas. Tada nisam imao bas gitaru, no kupio sam je već 15 dana nakon poziva i od tada sam s njima. - Odakle ideja za osnivanje grupe? Marko – Imao sam deset godina kad sam počeo razmišljati o bandu. Odakle ta ideja, ne znam objasniti, jer nitko u mojoj obitelji nije svirao – ma dobro, pradjed je svirao roženice, no to je sasvim drukčija glazba. Inspiraciju za osnivanje grupe našao sam u glazbi koju sam slušao – Balaševiću, Bobu Dylanu - uglavnom laganijoj glazbi, a da nisam upoznao Vanju, vjerojatno ne bismo svirali rock. Probe imamo u mom podrumu, a glavna stvar u našem radu je da ne želimo slijediti trendove. - Kako nastaju vaše pjesme? Igor – Sviramo samo svoje pjesme, a tekstovi su na hrvatskom jeziku. Autori i tekstova i glazbe najčešće su Marko, Igor i Vanja, kako je tko raspoložen, ali pjesme radimo uglavnom u tom sastavu. Ponekad netko donese tekst pa onda na to radimo glazbu, a zna biti i obratno. Imamo sve skupa tridesetak pjesama, od kojih deset skroz gotovih, a u studiju na Radio Puli smo snimili pjesmu »Manijak iz Šijane«. Jako im se svidjela pjesma, pa su je drugi dan i pustili na Radio Puli. - Kako bi opisao glazbu koju svirate? Vanja - To bi bio nekakav »starinski« rock, a na to su utjecali stari rock bandovi koje smo slušali. Ni u mojoj obitelji nitko nije svirao, ali tata je oduvijek puno slušao rock i heavy metal. Zato oduvijek imam nadohvat ruke bogatu fonoteku i od šeste godine slušam najrazličitiju rock glazbu. U sviranju izbjegavam »kopirati« uzore, želim stvoriti neki svoj stil, ali svakako su mi najdraži Led Zeppelin i Queen. Drago mi je da smo se uspjeli okupiti, jer su danas rijetki mladi koji vole rock, a još su rjeđi oni koji sviraju, jer su trenutno moderne neke druge vrste glazbe.

Bili su tu i Anđeli u starkama, i iako u novinama piše tako, Dino nije još bio član Pite. Goran je bio drugi «anđeo», on je pisao sve tekstove i glazbe za njih i bio je znatno produktivniji od mene; u jednom intervjuu je rekao «imamo i jako puno ljubavnih balada jer u pjesmama govorim o vlastitim iskustvima». I budući da ja nisam nikad znao napisati ljubavnu pjesmu (kao Zenzerovićev tekst ''Na jastuku moje mlade''), a još sam manje imao iskustva u bilo čemu, opisivao sam ljude kao takve; iako iz prvog pogleda neobične, u današnjem kaotičnom društvu su ti likovi (televizijski fanatik, prosjak, alkoholičar...) sasvim obični. Pjesmu stvaraju tekst i glazba, a mogućnost sviranja joj daje aranžman: ja sam tako imao dvije skupine glazbenih primjera, prva su bili oni meni omiljeni, kantautori (Đorđe Balašević, Fabrizio De Andrè, Lou Reed, Franci Blašković i Bob Dylan), a druga skupina rock bendovi (Pink Floyd, Zabranjeno Pušenje i Dire Straits). Što se ostalih tiče, Vanja nije pisao tekstove nego je skladao; volio je rock i heavy metal bendove (uostalom pročitali ste to prije). Zenzerović je prije pisao jedino tekstove, onda je počeo i sa glazbom, on i ja smo imali gotovo iste ukuse, jedina razlika bila je ta što je on volio i jazz glazbenike (Ray Charles, Louis Armstrong). Macan je dosad napisao pola teksta pjesme ''Slijepa naša'', i iako voli Guns n' Rosese, ne slijedi ih baš nikako; jedini primjer Ivanu Macanu je za pisanje tekstova Ivan Macan. Sa stabilizacijom benda kojem je i dalje falio bubnjar, počeo sam se ostavljati svog lead vokala i neke sam svoje pjesme počeo djeliti ostalima (i svijestan sam toga da je Macan bolji vokal od mene). Vanja je usavršavao pjesme sa gitarskim solažama tako da se album razvijao ne samo u stihovima, nego i u glazbi pa su tako i ''Lažne nade'' napredovale. Samo ''Europska žena'' koju smo napisali čak u troje (Igor i ja tekst, Vanja glazbu) bila je izmjenjena četiri puta u tekstu, tri puta u glazbi, dvaput u aranžmanu i stoiosamnaest puta u solaži. Pjesme koje su nam zadale manje problema u aranžmanu bile su ''Međunarodni Dan Kruha'', ''Na jastuku moje mlade'' i slično gdje je jasno da su to rock balade gdje klavir vodi glavnu ulogu, te da se ostali instrumenti lagano dodavaju, zato nas je nekako iznenadilo kad je Zenzerović htio, kako ne bi sve bilo slično, otvoriti ''Na jastuku moje mlade'' sa bas gitarom. Zenzerović je glavna faca u toj pjesmi ne samo zato što je lead vokal, nego i zbog toga što je htio napraviti prepjev pjesme ''Love minus zero'' od Boba Dylana, iako je uspio prepjevati samo par stiha a ostalo izmislio. Ja sam mu kasnije predložio da glazba bude autorska a ne vanjska, budući da dva teksta Igorove i Dylanove pjesme nemaju veze s vezom. Uspjelo mi je. Macan je volio pjevati tu pjesmu, ostaviti Igora da se odmori od napora od pjevanja ''Europske žene'' i izderati se iz sveg glasa. Što se Vanje tiče, uspio je napraviti jedan zanimljiv upad gitare bez da koristi arpeggie; analiziram pjesmu jer je jedina ljubavna iz Lažnih nada... Ostale govore više o mržnji (ali ne u punkerskom stilu). Uglavnom, ti su nam dani bili divni: svirali smo sa sve većim guštom, znali smo napamet pjesme Limunove pite, uživali smo biti svi skupa u podrumu, pisali smo novi materijal, željno iščekivali snimanje slijedeće pjesme, počeli upoznavati druge demo bendove i nismo ni sanjali da ćemo ikada morati svirati išta što nisu baš te pjesme koje stvaramo i volimo. Ukratko, od vježbanja «Manijaka» i «Kruha» na dalje smo bili u sve većoj euforiji s bendom, ponosni sa sobom i mislili smo da ćemo trajati zauvijek, da naš rock 'n' roll neće uspjeti sjebati nitko. Bio je to naš Raj na Zemlji.

Poput Tarantinovog filma, ne brinem se o kronologiji pa se vraćamo u jednu večer iz 2004. Vanja i ja smo pričali bezvezarije (onako za promjenu) i počeli hvaliti ''istrijanski jazik''; rekao mi je da bi se trebala napisati neka pjesma na čakavskom, ali se mene ideja nije dopala jer pojma nisam imao o čemu bi se moglo raditi u pjesmi a da nije o ''divojki z moga mista''; tada sam mu spomenuo da su ''mudante'' gaće. On je hitro reagirao prijedlogom da napišemo nešto s ''mudantami''; znači, one smo večeri skupa stvorili ideju o pjesmi. Na kraju mi je rekao da će ju on skladat' a da ja napišem tekst. Kad sam stigao doma napisao sam ju, zvao ga i od tada je tekst vrlo malo izmjenjen. Za vodnjanski koncert, naš prvi, počeli smo ju svirati (po prvi put) dva tjedna prije nastupa i dobro nam je ispala. ''Kadì su ti mudante?'' je bila kamen temeljac svim ostalim čakavskim pjesmama Limunove pite, i ujedno je i meni ona omiljena na čakavskom. Zahvaljujući toj pjesmi, sinula mi je ideja o cijelom albumu na istrijansken, pa smo počeli raditi na polu concept albumu, polu rock operi ''Štorijske beside'', no kasnije o tom albumu. ''Kadì su ti mudante?'' je u mnogočemu posebna pjesma; meni je izvrsna iako nema nikakvu poruku u sebi, do čega mi je prije bilo stalo, s druge strane je najbolja sigurno u odnosu tekst-glazba; smiješan tekst iz strofa biva praćen od jedne također smiješne, brze i klempave melodije; na refrenu, premda je kratak i sadrži rečenicu iz misli glavnog lika (Ante, kadì su ti mudante?), je onaj koji se ponavlja i sadrži glavnu, najvažniju stavku iz pjesme. Tu ''važnost'' podcrtava melodija koja se diže zajedno sa ''jačinom'' refrena. Kasnije je ušla pod imenom «Slipac» u «Štorijske beside». Slijedi originalni tekst: Na škomešu zogà si briškulu jedina jušta karta ti je bila fante/malo je pasalo da si zgubija partidu pa si morà suči mudante/ma mudante nisu bile na svojen mistu pa si se domislija da si učera bija/čovik ki je finija lištu jene lipe šinjorine ka je svačigova i ničigova/ante kadì su ti mudante/brižnen čoviku je to jedini par a ona je još i te našla poli armeruna/ni nikad baciljala za ničigovu stvar pa he je hitila priko barkuna/jedan se brek š njima počeja zogati ma su mudante šporke kad su jedine/i od silne škovace je počeja rigati a ona ga je vidila i zaparla koltrine/ante kadì su ti mudante/ante je doša doma da če he iskati domislija se svega imà je čuda preše/u kužini mu žena rabijana za krepati pa se od silnega straja posrà u bargeše/i to su mu bile anke jedine bargeše pada je dažd ma je morà poj van/ženi s pinjaton u glavi sve pleše pa je oko guzice zamota šugaman/ante kadì su ti mudante/s daždon i šugamanon je poša vanka u glavi su mu ženske bučile kako truba/ma se kalmà i bija kuntenat anke kad je mudante naša poli duba To je bio najbolji potez kojeg smo napravili Vanja i ja kao suradnici, a surađivali smo i prije; naša prva zajednička bila je pjesma ''Damjanska''. Vanja je skladao glazbu, ja pisao tekstove, samo dvaput smo skupa skladali glazbu. Trudio sam se kako bih napisao dobar tekst; u periodu kad smo počeli suradnju pisao sam i knjige; jedna je bila skupina pripovjedaka gdje sam ubacio i jednu pjesmicu, parodiju na ''Pepeljugu'' od braće Grimm koji su i ovako i onako priče krali od naroda. Parodirao sam situaciju kad je Pepeljuga išla na bal; bila mi je dobra pa sam ju uglazbio. Nešto malo nakon toga sinulo mi je kako pjesma opisuje priču, i da ima zbivanja i prije i nakon te pjesme. Tako mi je svanula ideja za rock operu ''Bajka''. ''Bajka'' i ''Lažne nade'' su se pisale paralelno i bile su gotove prije ''Plana B'' (kasnije ''A što je s ostalima?''), koji se otvara baš s ''mudantami''. Plan B trebao je biti neka vrsta ''mlađeg brata'' ''Lažnih nada''; rađen po toj strukturi, opet simbolizira drugi pokušaj benda, i drugi teški, pokušaj likova u njemu pa tako i drugi album postaje concept album. Kad smo napisali ''Mudante'' Igor je bio napisao dvije vlastite pjesme ''Jaje'' i ''Crni konzulat'', Vanja i ja osim ''mudanti'' još tri: ''Hitra ptica'', ''Don Tuttifrutti'' i ''Čokolada pravde''.

Ja sam sam sa sobom bio nešto manje produktivan pa sam napisao dvije pjesme, a nakon razdoblja ''mudanti'' još pjesmu ''Samrtnik'' i zajedno s Macanom tekst Igorove skladbe ''Slijepa naša''. Albumu je znači, falilo pjesama i nismo znali koju ćemo ostaviti, kako koju aranžirati itd.. Bilo je poteškoća s njim od samog početka, pa nije ni čudo što smo ga 2007. eliminirali. No ''Kadì su ti mudante?'' (čiji će se naziv kasnije promjeniti u «Slipac») je tako postala ikona našeg identiteta kao ''istarskog'' benda. Kad sam predložio ostalima da ju sviramo u Vodnjanu nije baš bilo puno entuzijazma; vježbali smo samo pjesme iz prvog albuma a Macan i Zenzerović ju prije prijedloga nisu nijednom svirali, tako da je to bilo dosta dobro ispalo u 15 dana vježbe. Na kraju su pristali, a ja sam ju htio svirati u Vodnjanu jer tamo ima više ljudi koji pričaju čakavski nego što ih ima u Puli. Htio sam ju izvesti, znači, ne samo zato što mi je draga, nego i kako bi se u repertoaru od pet pjesama, bar jedna našla na istarskom. I zbilja, Zenzerović je primjetio nekolicinu ljudi starije dobi koji su se bez ikakve sumnje služili bolje istarskim nego cijeli bend skupa. Prije izvedbe tako smo još čak bili sretni što ćemo ju svirati, i uspjeli smo, gotovo bez pogreške: poraz je bio u tome što je glasnoća mikrofona (pa tako i vokala) bila vrlo niska te se nije shvaćala gotovo nijedna riječ, i za tu pjesmu mi je baš bilo žao što nije uspjelo. Ritam na klavijaturi je bio novcat, originalan, u niti jednoj pjesmi ga nikad prije nismo čuli, a solaža na gitari nije bila ni prebrza ni prekomplicirana, uspjela se točno složiti s temom. Kako bih završio, ta pjesma nije toliko važna bendu samo zbog sebe same, već zbog toga što je, kako bi rekao Igor, ''proširila horizonte'' bendu; počeli smo pisati i na istarskom, iako u znatno manjim količinama nego na hrvatskom, ali je to bio korak naprijed i nastalo je tako u Limunovoj piti i ubacivanje istarskih narodnih instrumenata (roženica, mih i duplica). Sviranje u Vodnjanu nas je zbližilo s bendom iz Krnice kojeg smo prije spomenuli, Anđeli u starkama. Mislio sam da nije bilo autora pjesama da bi se dva benda mogla spojiti bez ikakvih problema, ali je autora, nažalost i srećom, bilo. Naše pjesme i njihove su bile dan i noć; zato se nismo ''spojili''; to smo pokušali nadoknaditi suradnjama. Vanja je prvi put javno svirao s njima na TV Novoj, koja nije bila Nov@ TV, nego pulska lokalna televizija koja se ljepše vidjela na vrhovima Kilimanđara nego kod mene doma, na 200 metara od glavne stanice. Nakon toga smo Vanja i ja svirali s njima jednom pri početku trećeg, pa kasnije pri početku četvrtog mjeseca 2005 (prvog travnja, tog se sjećam). Onog je dana bila neka čudna atmosfera u pulskom zraku, navodno je papa Ivan Pavao 2. umro. Po vjestima iz Vatikana je onaj jadan čovjek preminuo sedam puta, i to je donekle zabrinjavalo pulske prave Katolike i Katolike iz 1990. pa na dalje. One smo večeri svirali u kafiću ''Ferrari'', ali tamo nije bilo problema s publikom (možda jer je gotovo nije bilo). Jedan iz publike bio je i Simić, i bio sam stvarno sretan što je bio prisutan, pa to pamtim kao dobru izvedbu; u stankama, kad Anđeli nisu svirali, znali su se Patrik Zubaj i Vanja prihvatiti gitarâ, i svirati neke lagane melodije koje bi elegantno vezale dio i dio koncerta. Lijepo je bilo i to što tu ništa nije bilo planirano, jedino u što smo bili sigurni prije nastupa je bilo to da će Goran pjevati i svirati gitaru, Vanja uglavnom lead gitaru, ali se znao i maknuti na bubnjeve kako bi se Smilović (inače bubnjar) mogao isfurati na basu ili na gitari. A bas i gitaru sam svirao ja. Koncert je bio sastavljen od mnogo obrada (No woman no cry, Možeš imat moje tijelo, Knockin' on heaven's door, Another brick in the wall 2...) ali zato i od dviju Goranovih, nešto dalje od njegovih ljubavnih balada, rock pjesama s klasičnim rockerskim tekstovima, ''Ja nestajem'' i ''Nemoralno biće''.

Taj je nastup bio dostojan napomene jer su nekoliko dana prije njega Limunova pita i Anđeli u starkama formirali ZDRH ili pak Zaostalo Društvo Republike Hrvatske. U trećem mjesecu 2005. je moj stari dao prijedlog da bendu damo ime ''Zdrh'', što na istarskom znači podrhtaj. To sam rekao i ostalima i Vanji je zvučalo dobro, na što sam nadodao da će to biti ''Zaostali Drkači Republike Hrvatske'', gdje je Vanja ''drkače'' zamjenio ''društvom''. Čak nam je palo na pamet da bude ''Zaostalo Društvo Rockera Hrvatske'', ali, koliko nam se god svidio naziv, stara pita nam se uvukla pod kožu i nije nam dala da promjenimo ime. Ali se istodobno nismo ni mogli okaniti Zdrha, budući da je ime bilo odlično: htio sam tako napraviti udrugu, ili ''Društvo'', već kad se Vanji nisu svidjeli ''Drkači''... 27.03.2005. smo se Vanja i ja dogovorili s Goranom da je ZDRH nastao i da su njegovi prvi članovi baš Limunova pita i Anđeli u starkama; cilj te udruge je bilo skupiti što više rock bendova ili rock kantautora, kako bi se ta vrsta glazbe i održala na svijetu. Sanjali smo čak o velikom koncertu ZDRHa, nešto što će imati izvođača kao što je imao Woodstock, a bilo nas je šest. Još nekoliko stotina ljudi i uspjeli bismo. Nas šestorica, iako rođenih raznih godina (u bloku 1986.-1990.) shvatili smo kako smo rođeni trideset godina kasnije te da se nalazimo u društvu gdje rocka nema gotovo ništa, ali s njime ni onog klasičnog popa, ako već moram biti iskren. Glazba je strašno brzo umirala, a mi nismo htjeli da i naša rikne (vjerojatno iz samoubojstva). I što nas je više, to je i bolje, zato je vjerojatno i nastao ZDRH. Tako smo skoro pa forsirali rock, izvedba u Vodnjanu je bila i posljedica bendove ljubavi prema rocku, bar u mome slučaju. Kad smo pročitali imena natjecatelja, shvatili smo kako rocka neće biti, ali bio je tamo još jedan bend, još istarskiji od našeg; zvali su se My Way , članova je bilo četiri i nitko nije bio iz istog mjesta (Labin, Roč, Novigrad, Pula); Teo, Dalen, Robi i Toni. Bili su opasni, i da su izveli vlastite pjesme one večeri, sumnjam da bi Limunova pita pobjedila; svirali su izvrsno, ruku na srce, daleko bolji svirači od nas. Ali nisu zato bili neki hladni gadovi, naprotiv, osim Anđela, bili su jedini koji su nam čestitali, i bili su, s druge strane, jedini izvođači koje sam pohvalio; bili su rockeri. Mladi rockeri, i mi, i Anđeli, pa tako i My Way, bili smo svijesni toga da su nas konkurenti (HC i hip hop) gledali kao fosile. I svakim smo danom sve više shvaćali da nam je rock sve važniji. One je večeri Vanja novinarki Tidić rekao: ''Drago mi je da smo se uspjeli okupiti, jer su danas rijetki mladi koji vole rock, a još su rjeđi oni koji sviraju.''. Tako smo se nadali da će ZDRH ostati živ, ali vjerojatno zbog neugodnosti, nismo pitali My Way da li bi nam se pridružili, iako smo se kasnije viđali s njihovim klavijaturistom i vokalom (Robi Batelić, jedini iz Pule). My Way su na izvedbi bili spremni i shvaćali su sviranje znatno ozbiljnije od nas; tada su imali još samo godinu do faksa, ali su se već bili dogovorili da će se nakon faksa okupiti i nastaviti svirati; netko je htio u Graz, netko u Ljubljanu, znači po raznim krajevima Europe. Većina njih ili svi (nisam sasvim siguran) išli su u isti razred glazbene škole, pa su bili vrlo kompaktni što se tiče strukture benda, opet, ruku na srce, i kompaktniji od nas; Macan, Vanja, Igor i ja bili smo složna ekipa u principu, iako i ne baš u praksi i manje smo vježbali od njih. Divio sam im se, ozbiljno, pogodilo me njihovo razmišljanje, shvaćali su faks kao četvero-peto godišnju stanku sviranja nakon koje bi se opet bili okupili. Ideja jednog ZDRHa s Anđelima u Starkama, My Wayem i Limunovom pitom bila je već nešto bolja, ali tada i teško moguća. I da se je stvorilo, već bi iduće godine bilo gotovo jer je jedini bend koji se izvukao čitav do tad bio naš.

Mogući pravi početak tog utopističkog ZDRHa bila je upravo večer Vodnjanske gitarijade. Najboljem je bendu nagrada trebala biti tisuću kuna, ali su nas zajebali, dali svima dvjesto a nama to uz snimanje čak jedne pjesme na Radio puli. Muntić, jedna subota u listopadu 2005.. Bili smo kod Macana kako bismo pokušali promjeniti prostoriju vježbanja, što nam nije uspjelo: kako se prisjeća Macan, nakon svirke u Vodnjanu se nismo puno družili i bili smo svi u svađi sa svima, pa je dogovor za snimanje „Lagano umirem“ tekao dosta teže od onog „Manijaka“, gdje smo se odmah svi složili. Igor i Vanja su htjeli „Europsku ženu“, Macan skoro pa „sve samo ne nju“ (nije nikad preferirao tu pjesmu koja je kasnije postala „Poduzetnički blues“) a ja sam se zalagao za snimanje „Slipca“, tada „Kadi' su ti mudante?“ jer me prao istrijanski sindrom a i budući da smo s „Manijakom“ srušili neke tematske brane, mislio sam da će pjesma na istarskom o čovjeku koji vara ženu i zaboravlja gaće kod prostitutke bi uspjela bar koliko naša prva snimka. Mojoj su se nakani svi protivili jer su tvrdili da to nije pjesma iz prvog albuma (tu su bili u pravu) a prioritet nam je bilo snimiti pjesme iz prvijenca. Onda sam prešao na Macanovu stranu, koji je htio „Lagano umirem“. U tom sam periodu i privatno “lagano umirao”, pa me kasnije snimanje te pjesme ostavilo ravnodušnim. Zapravo, jeseni 2005. sam uglavnom bio loše volje, tada sam se i samoprozvao “Kurbiša Stojanovicz” (22.11.2005.). Uglavnom, problematično u bendu je bilo i to što smo se u početku svi dogovarali da ćemo nakon „Manijaka“ snimiti „Kruh“, a nešto prije snimanja više nitko nije htio snimiti tu stvar, i dalje se ne sjećam zašto smo odustali od nje. Recimo da je bilo tako nekako: Macan: i, koju snimamo? Marko: ne znam, koju bi ti? Igor: ja bih Dan Kruha, možda Europsku ženu... Macan: ma čekaj, šta nije bila dogovorena Lagano umirem? Igor: da, ali prije te je bio Dan Kruha! Marko: predomislili smo se; Lagano umirem. Vanja: znači, ona je sigurna; a šta su rekli, koliko ćemo pjesama uopće snimiti? Marko: nema konkretnog broja. Ja se nadam dvije, a volio bih naštekat tri. Macan: a koju ćemo drugu? Vanja i Igor: Europsku ženu! Marko: ona mi i nije nešto... Macan: a koju bi ti? Marko: pa, meni bi najbolja možda bila ''Kadì su ti mudante?'' (sasvim neočekivano), iako je na drugom albumu. Ostatak benda: ne! Igor: kako god. Koju ćemo treću? Vanja: nismo ni sigurni za broj. Marko: 'Ajde, dat će nam tri! Šta oni s tim gube?!

Pula, nekoliko dana nakon toga. Marko: Dobardan. Radolović iz Limunove pite ovdje. Zanima me za kad bismo mogli dogovoriti termin snimanja. Aldo Špada: Pa... Vidiš... Ovdje imam nekog posla... Nešto mi je dosta sjeban tjedan... Čekaj... Hm... Ste slobodni ujutro? Marko: Dalo bi se, nekako, ali smo inače u školi. Aldo: E da, jebi ga... Na to nisam mislio... Hm... Hm... Hm... (tako još 20 sekundi)... Onda ćemo morati poslijepodne... Ćemo u četvrtak? Marko: Odgovara. U koliko sati? Aldo: ...Ma šta ja znam... U pet? Marko: U redu. A koliko pjesama možemo snimiti? Aldo: Ne, ne. Možemo samo jednu, tako to ide... Jedna, ali kompletna... Jedna. Ali pazite vi to, jedna ali KOMPLETNA! Znate, inače ljudi snimaju samo prvu strofu pa prestanu... Nakon tog razgovora mi je onog popodneva nešto teklo po glavi; učinjena je nepravda: učinjena je nama, ali ju učinio u biti nije nitko. Na kraju smo i snimili onu sigurnu, ''Lagano umirem'', trebalo nam je dva poslijepodneva (Manijaka iz Šijane smo u četiri sata). I s likom iz pjesme smo lagano umirali i mi; ono s jednom pjesmom je bilo nepošteno; shvatili smo da svijet ima još više mana nego što smo mislili... Meni je posljedica te situacije bila nedostatak inspiracije za pisanje pjesama: zašto ih pisati kad ih ovako nikad neću snimiti? Bila je velika šteta: u 2005.oj smo bez ikakve dvojbe imali napisanih više od 35 pjesama, a snimili smo ih dvije (nešto više od 5%). Snimanjem ''Lagano umirem'' su moji kolege bili sretni, pa ih nisam htio povući sa sobom u tu omanju utučenost. Nisam nikom o toj činjenici rekao ništa, bar kako bi oni i dalje imali volje i snage. Prvog dana kad je Limunova pita otišla u studio sam snimio rythm gitaru i nastavio sam poslije slušati kako se snima Vanja na bubnjevima. Nakon toga sam napustio prostor za miksanje i prihvatio se studijskog klavira, tronošca, izvrsne kvalitete i zvuka, i počeo sam svirati brdo pjesama Limunove pite zamišljajući kako se istodobno i snimaju. Popizdio sam; zašto je bilo tako teško staviti mikrofon ili nekakav pick up ili šta već do klavira i snimiti?! Propustio sam tako snimanje klavijature i bas gitare; bio sam jedini član benda koji nije čuo prvu verziju od ''Lagano umirem''. Nakon prvog dana snimanja, odlučio sam da klavir na «Lagano umirem» neće biti odsviran na sintisajzeru, biti će to pravi klavir, i to upravo onaj tronožac u kutu studija. Da ju nisam izveo na pravom klaviru, to ne bi bilo to, bila je to pobuna protiv tehnologije, kako sam ju mogao odsvirati na sintisajzeru, djetetu tehnologije, dok je pored mene stajao onaj «igrač u zamjeni», klavir, čistog prirodnog zvuka? Špada mi je objašnjavao da na tom klaviru već dugo nije ništa odsvirano, a kamoli snimljeno, i da je isti vjerojatno raštiman, ali mi je to stvarno bilo jako malo važno, pitao sam ga samo da li ga je tehnički moguće snimiti, rekao mi je da da, i iako se nije slagao mojim naumom stavio je mikrofon na stalak i snimio me. Bilo je još takvih situacija, kad smo naprimjer trebali snimiti bebu i mamu na početku pjesme. Špada je pokušavao podesiti snimku Vanjinog glasa da što više liči ženskom, ali me nekako zvuk nije zadovoljavao, više je ličilo glasu nekog tranvestita- nismo imali nijedan ženski vokal na raspolaganju, pa su mi počeli predlagati da umjesto mame bebi dođe tata, ali mi se to nikako nije sviđalo, pa smo ipak ostavili Vanju. Što se bebe ticalo, Zenzerović se prihvatio lažnog plakanja, što je ispalo relativno dobro.

Mora se napomenuti da mi je ideja bebinog plača i mame što pali televiziju kako bi smirila dijete pala na pamet zahvaljujući Premasuncu, koji je na jednoj davnoj probi, u introu pjesme, gdje je Igor koristio za melodiju zvuk carillona, izjavio da zvuči kao neka melodija za bebe i počeo se derati kao beba. ''Lagano umirem'' bila je jedna, bar prvim tekstom, od najstarijih pjesama Limunove pite. Poslije je izmjenjena sigurno petnaest puta (bez pretjerivanja), ali je bila jedna od pjesama koje su ''uhvatile Vanjin ukus'' koji u tom vremenu nije bio stabilan član. Pjesma je pričala o televizijskom monopoliju i o apsurdnosti jednog običnog aparata koji čini stotine milijuna pranja mozga dnevno. Pjesma mi je bila jedna od najdražih tada, ali one večeri u studiju me njeno snimanje ostavilo gotovo ravnodušnim; bilo mi je jedino drago za reakciju drugih. Kad se snimala ''Lagano umirem'' već smo dvaput bili u ''Glasu Istre'' i pomalo smo počeli biti demo bend. Oni koji su znali ''Manijaka iz Šijane'', iako ih iskreno nije bilo puno, su se navikli na budalasto ime benda. A i bilo je budalasto, Macan je to priznao uoči vodnjanjske gitarijade: ''No names, Spoiled IQ, MC DMC... Ovi zvuče k'o hiphoperi, ovi ko neki HC metalci, jedino mi zvučimo k'o pederikosi.'' Vanja: ja ne kužim zašto je Marko ljut... Marko: ide mi na živce što sam bio u studiju četiri sata, izgubio poslijepodne, osobno me se nije snimilo ništa a sutra imam kontrolnu iz povijesti! Nešto sam morao izmisliti, u biti imao sam tu kontrolnu ali nije to bio razlog koji me ljutio. S druge strane, stvari mi znaju lako ići na živce i kad mi idu jako onda mi idu i dugo i teško se pomirim s njima. Kolege iz benda su mi govorili da sam nevrotik. Pa, svakom svome, ne bi me to vrijeđalo; svatko je kod nas imao neku manu. Ja nevrotik, Vanja neodlučan, Igor folirant a Macan jednostavno Macan. Sad sam se sjetio Macan je jako volio neke stihove iz ''Lagano umirem'', one koji su i meni bili favoriti: «Živjela tehnologija što nam te dala da ispuniš živote nas budala, živjele TV zvijezde bez osjećaja umora i tinejdžerske komedije bez imalo humora, živio svaki reality show bez imalo realnosti i pranje isključenih mozgova naše stvarnosti, živio TV monopolij i prokleo Bog mene jer bez tebe televizijo skoro režem vene.». Uglavnom, nakon snimanja „Lagano umirem“ postala nam je draža od „Manijaka“ jer je bila stvarno kompletna u svakom mogućem pogledu. Kad smo 2007. snimili prvijenac, Vanji je ta pjesma postala omiljena lagano prešavši isto po njemu vrhunsku, „Moj sin je narkoman“. Na zadnji dan snimanja smo u studiju bili samo Igor i ja, kad me počelo brinuti da treći put pjevanja „Živjela tehnologija...“ čini pjesmu napornom i upitao sam Špadu da li možemo snimiti preko toga još neke govore, i tu smo Igor i ja zapravo improvizirali tv spikere: dogovorili smo se da će materijal govora biti crna kronika, prognoza vremena, reality show „Veliki pranono“ i talk show u kom se raspravlja o tome koji je spol pametniji, mislim da je to bio uspješni ukras jer sam tako htio oslikati cijelu tu bolesnu medijsku histeriju: ironična medijska himna „Živjela tehnologija“ se miješala s tugom glavnog lika koji je ponavljao „Lagano umirem“, a k tome su se čuli spikeri iz televizije kako bi cijelu tu zabunu okrunio plač male bebe iz početka pjesme (kad je glavni lik bio beba i plakao, mama mu je palila televiziju kako bi ga smirila) nakon kojeg bi se svo to nadjačavanje izgubilo i prepustilo Vanjinoj odličnoj solaži da uleti u odličnom stilu.

„Lagano umirem“ je na kraju postala pjesma u dvije dosta različite sekcije, što je dovelo do prve argumentirane kritike koje sam čuo na svoj rad; kad je Aco Dukovski dobio „Lagano umirem“ bilo je to vrijeme kad smo se on i ja počeli nalaziti kako bi nam napravio web stranicu. Jedne večeri, pošto ju je nekoliko puta slušao samo letimično, očito ju je poslušao kako Bog zapovijeda i odlučio mi se nasrati. Rekao mi je da bi to bila odlična baladica, rekao bi on „sentiš“, pogotovo zahvaljujući ubacivanju herojskog ginjenja (vojnik u Prvom svjetskom ratu), da nisam rekao „televizijo moja“. Po njegovom su mišljenju to trebale biti dvije nepovezane pjesme, a ne jedna koja okrutno prekida ljubavni štih. Objašnjavao sam mu da sam taj „ljubavni štih“ prema televizoru u kvaru ubacio isplanirano, jer smo svi postali bolesno ovisni o medijima, tu se slagao mnome ali je i dalje tvrdio da sam trebao napisati dvije pjesme. To je bila prva argumentirana kritika koju sam dobio na svoj rad u Limunovoj piti. Hvala, Aco. Moja prva verzija ''lagane smrti'' bilo je sviranje u Šijani negdje polovicom rujna 2005. U svijetu glazbe bilo je dobrih i loših nastupa, a ovaj je sigurno bio najgori; svirali smo povodom Dana Mjesnog odbora Šijana- htjeli smo samo naletiti na petnaestak minuta a organizatori su nas deset minuta prije nastupa pitali da li možemo izdržati nešto više od pola sata. Dobro, pokušali smo; za drugu pjesmu smo stavili ''Na jastuku moje mlade'' samo kako bismo produžili nastup. Usred pjesme su nam došli reći da ''depresivne pjesme nisu za slavlje'' pa smo skratili pjesmu na pola, odsvirali ''Manijaka'' i prestali. Štekali su nam na opremi, pa smo morali svirati bez Smilovićeve pomoći; Vanja je bio na bubnjevima, Igor na klavijaturi, Macan na basu, ja na gitari. Iako će mnogi misliti da je razlog neuspjeha bio prvenstveno taj što sam ja pokušavao izvesti Vanjinu lead gitaru, krivo je bilo i to što to nije publici bio nikakav nastup, nego smo svirali sebi, kao neki sporedni radio koji ljudi više čuju nego što slušaju uz jutarnju kavu; bilo je krajnje neorganizirano, vodio se neki program dječjih igara, vučenje užeta i još stotinu stvari, i očito organizator pojma nije imao da jedan običan smrtnik ne može obratiti pažnju na četiri stvari odjednom. Nakon naše ''svirke'', vraćali su se Anđeli dok sam odlagao bas, i došao mi je čovjek pri vrhu organizatora da li mogu prazno lupati po bas gitari kako bih svirao u playbacku Alenu Vitasoviću; lijepo sam objasnio da nemam osobno ništa ni protiv koga, ali da mi tvrdoglavost ne dopušta da to napravim, i otišao sam dolje. Vodnjan i Šijana bili su dan i noć, i u mjesec dana upoznali smo i ljepotu i sramotu... Igor je bio dosta ljut, toliko da svaki put kad netko spomene taj događaj (što je više unikatno nego rijetko) on odgovara „Koja Šijana?! „Limunova pita“ nije nikad svirala tamo!“. A i bilo je razloga za ljutnju; Igor i ja, odrasli zajedno upravo preko ceste, pjevali smo tim fiktivnim manijacima iz Šijane „Manijaka iz Šijane“, ali pozornost publike je bila negdje na lutriji ili na stolnom nogometu. One smo večeri pozvali My Way da li bi nas došli čuti; javili su se Robi i Teo. Još sam im zahvalan jer nas nisu kritizirali, otišli smo popiti piće u ''Rock caffèu'', a došao je na nastup i Patrik, Vanja ga je pozvao. Tako smo se nas sedmorica našli ondje i počeli analizirati situaciju, a Zenzerović je jedini, junački uzeo mineralnu. Vanja mi je tada rekao da dok su se prije nastupa Macan, Igor i on dogovarali koju možemo još dodati, da je netko predložio ''Pitu od limuna'' i da je Patrik potvrdio da možemo svirati ''Kiselu pitu'' (i on ju je svirao kad bi nam uskočio na vježbama). Nisam još uspio dešifrirati otkud mu ''Kisela pita'', ali znam da se Vanji naziv svidio i rekao mi kako ono što mi sviramo, što je on prije definirao ''starinskim rockom'' je dobilo svoj vlastiti naziv, to jest ''Kiseli rock''. Ideja mi je bila apsurdna, ali i istovremeno prihvatljiva; rekao je da je sve ''kiselo'' zbog mojih ''kiselih'' tekstova. Znači da su se Igorovi tekstovi spašavali od kiseline.

Sada, kako sam se osobno polako navikavao na ''kiseli rock'' to sam više volio bend ali žalio njegovu bespomoćnost. Goran i Dino sami su bolje zapalili publiku sa dva instrumenta nego mi s četiri, autorskim pjesmama i razrađenim aranžmanima. Bilo je donekle fer, jer su oni svirali za publiku, mi za sebe u nadi da će to zavoljeti publika. Njih dvojica su stvarno funkcionirali ko juke-box, a mi koji smo se sve više navikavali na posebnost Limunove pite nismo mogli svirati triput za redom istu pjesmu po želji publike (bez originalnosti), ili još gore te nedostatke napuniti s pjesmama narodnjaka. Bez preseravanja, svaki je bend, baš kao svaki čovjek, jedinstven; samo što smo mi k'o bend možda i previše cjenili tu jedinstvenost, i možda je to i bilo krivo. Dino je imao veze pa su Anđeli i imali nastupe, a održavali su ih jer su dobro znali kako publika funkcionira i još bi nešto zaradili po svirci. Nas je bend koštao, bili smo švorc. I nismo bili „djeca doktora, menadžera i desnice“. Uspoređivao sam Anđele i nas jer smo jedni drugima bili nekakav primjer i uvijek smo si pomagali. S druge strane bio je onaj nama manje poznati ''My Way'', koji je imao strpljenja i volje doći nam na nastup. Nakon nekoliko dana (ako ne i slijedećeg) smo Vanja i ja otišli do Robija i on nam je pokazao prostoriju gdje sviraju; imali su sve instrumente na mjestu, Robi je imao nevjerojatno dobru klavijaturu (s kojom se i nevjerojatno dobro služio) na osam oktava, što sam ja vidio prije jedino na televiziji (a i sumnjam na domaćoj). Imali su lijepo uređen prostor sa omotnicama starih longplejki rock bendova, dovoljno razglasa, miksera i pojačala. A što smo mi imali bolje da ne znate: uglavnom smo svirali u mom podrumu od manje od 15 kvadrata, znači pod zemljom kako bismo održali veselu atmosferu, pola prostora je bilo zauzeto od starog namještaja i od petsto praznih vinskih boca za kojih ni Bog nije znao zašto još stoje tamo; ali je moj stari znao. Nekim fizičkim fenomenom bi bilo više prašine nakon što bismo pomeli pod nego prije, bilo je prepuno vlage pa bi se pod digao za vrijeme svake svirke i svaki bismo put uništili koji parket pa je pod bio rasturen k'o minsko polje. Vlaga bi formirala plijesan koji bi napadao Macanov bas na kojem su gotovo rasle lisičarke, svako toliko bi uletjela voda (nije se ustanovilo da li od kiše ili kanalizacije) i ugodno bi nas posjećivala nekolicina milih škorpiona. Sve u svemu, perfektno, pa ne shvaćam zašto smo prostor zvali ''Studio Otpad''. Od opreme smo imali dva mikrofona pa nijednog (jednog je uništio Zenzerović, jednog Smilović), jedan stalak pa samo nešto slično trstici (uništio ga Zenzerović), pojačala od Macana i Vanje i ono posuđeno od Luke. Ali su susjedima pojačala smetala, u podrumu je bila takva akustika da bi se Macanov prdac čuo do obližnjeg sela. Luka nam je osim pojačala posudio i gitaru i klavijaturu, koja nam je vrlo dobro služila svrsi, iako je ostala invalid bez dviju crnih tipki (uništio ih Zenzerović). No opet, neću opet govoriti o Zenzerovićevoj sposobnosti za uništavanjem kad sam ja bio specijalist za klanje gitarskih žica. Osim podruma, još smo neko vrijeme, kad je Luka bio trenutni bubnjar, svirali u njegovoj garaži, pa smo kasnije išli i u Muntić u Macanovu garažu. No to je jako kratko trajalo. I kad bih usporedio vježbe i opremu od My Waya s našim, koncerte Anđela u Starkama s našim, sve bi me to bacalo u depresiju.

No, unatoč tome, na vašu žalost, je Limunova pita i dalje bila živa i zdrava, nije doslovce ''Lagano izumirala''; imali smo kiseli rock; karakteristične bolesne tekstove, strukturizira-ne albume, stabilne solaže i svako tol'ko ubacivanje psihodelije. Još jedna stvar koja mi je odvraćala misli od bespomoći bio je vikend na njivi mog starog, naše tad već standardno mjesto za odmor. Jedino Zenzerović nije prespavao; bila je to luda noć, ne luda u smislu zabave nego jednostavno luda, da čovjek od nje poludi. Vanja je u 23 zaspao u svojoj JNA-vojničkoj vreći, iako je prije htio ''tulumariti cijelu noć''. Ja sam zbog dosade i Macanove psihičke odsutnosti učinio isto oko jedan ujutro, a Macan je sviruckao moju gitaru i bez njene pomoći probudio me usred noći; uporno je lupao po prozoru, s naopako stavljenom kvakom, i nikako mu nije bilo jasno zašto se prokletnik ne zatvara. Spustio sam kvaku i zatvorio ga, polako šutnuo Vanju, ali poput ostavljenog trupla, nije reagirao. Vratio sam se spavanju i Macan sa mnom. U tri ujutro se probudio zbunjeni Vanja i ''slučajno'' probudio mene i počeli smo razgovarati. Macan nas je razveseljavao pjevajući u snu vesele melodije u usporenoj i depresivnoj verziji (u repertoaru je bila «Life's a gas» od Ramonesa), sa zabijenim licem u kutu kauča ostavljajući tako misterij za znanost kako je uspio od tamo uvlačiti kisik. U šest je trebalo svanuti, to sam htio vidjeti jer sam rijetko prije to doživio pa sam silio Vanju da nastavimo razgovor. U pet i pol sam opet zaspao. To je bio jedan od mnogih ''Limunova pita day''. Ovo je sve skupa bila nevažna stvar u ''Biografiji Limunove pite'', ali nam je pomoglo k'o bendu ovo kratko odvraćanje misli od problema. Iako je Zenzerović one noći svojom odsutnošću to prekršio, Limunova pita je po našem mišljenju bio bend, ali prvenstveno ekipa; i bez sloge stvari u bendu nisu funkcionirale, to je živa istina bez da balezgam o ''bratstvu i jedinstvu''. Dok smo snimali ''Lagano umirem'' opet nam se desila ironija bubnjeva; bilo je dva kandidata od kojih jedan nije ni znao da je kandidat jer je Macanu i Vanji jednostavno bilo teško pitati; to je bio Ivan Šola, čovjek bez benda, ali srećom, s bubnjevima, što smo dugo čekali. Drugi kandidat je bio Deni Paulić, odličan čovjek; znali smo se dobro, nije imao bubnjeve ni bubnjarskog znanja. ''Lagano umirem'' je bila jedna od većih komplikacija u ranim danima Limunove pite. Zaboravio sam prije napomenuti, da se ideja čovjeka zaljubljenog u televiziju rodila mnogo mnogo prije snimanja pjesme, u danima kad smo u bendu bili sami Igor i ja. Što se tiče snimanja pjesme (s gdinom Aldom Špadom, koji nam je prije snimio ''Manijaka iz Šijane'') snimali smo ju dva dana, što je nama bilo gotovo nezamislivo, kad smo prije upoznavanja studija smatrali da se pjesma može snimiti u dvadeset minuta. Završili smo njeno snimanje negdje prije 21:00, 3.11.2005. Kad je Špada dražesno rekao ''Jedna ali kompletna'' htjeli smo iskoristiti situaciju i snimiti najdužu i u neku ruku najtežu; snimili smo klavir, dvije rythm gitare, lead gitaru, bas, klavijaturu, bubnjeve, lead vokal, tri puta zajedničke vokale (zbor) koji se u nekom djelu mješaju s refrenom, prateće vokale i govorene efekte prije početka i u samoj pjesmi- smiješno je bilo to što nas je bilo samo četiri. Tako da je ''Lagano umirem'', ako ne najkompliciranija, jedna od ''najopremljenijih'' i ''najpotpunijih'' pjesama bila sigurno; efekt mješanih vokala smo prvi put iskoristili u pjesmama ''Stari refren'' i ''Međunarodni Dan Kruha'' ali je onaj u ''Lagano umirem'' bio sam po sebi inovativan, budući da su se mješali zbor i refren, koji je također mješavina lead i pratećih vokala.

Snimatelj, Špada zvan Ptica, opominjao nas je kad bismo griješili i pokušavao bi nam pomoći dati neki oblik pjesmi, šta je je. S druge nas je strane plašio time da ne vježbamo dovoljno (što je bila činjenica), savjetom da dva različita instrumenta ne bi trebala svirati isto i da se u nekim pjesmama čak i ne treba stavljati mnogo instrumenata, Zenzerovića je osobno plašio informacijom da kvalitetna povoljnija klavijatura košta negdje oko 1500 eura, a neka vrlo dobra do 3000. Nama nije manjkalo smisla za stvarnost, mi stvarnost jednostavno nismo voljeli. A i Špadine informacije nisu bile tek balezgarije: znali smo da čovjek zna. On nije bio samo snimatelj, bio je gitarist, i to jebeno dobar, u vlastitom bluzerskom bendu ''Double dose'', a i bio je stalan član nešto poznatijih pulskih ''Anelida''. Slijedećeg dana, bar u meni osobno, nije vladala euforija zbog snimljene pjesme; bilo me je teško zadovoljiti, gotovo nemoguće usrećiti. Ali osim te vrlo vesele činjenice, još nam je nešto pomoglo da ''Lagano izumremo'': Zenzerović i ja smo raspravljali o strukturi drugog albuma ''Plana B'', nekoliko sati nakon snimanja kad sam ga slijedećeg dana, gotovo histeričan, nazvao: Marko: ej, gledaš RTL? Igor: da, rekli su ''plan B''! Koja slučajnost! Marko: ma nisu samo rekli! Vidiš taj bend Yammat? E, oni promoviraju album ''Plan B''! Igor: i šta ćemo sad? Marko: odjebat sve pjesme iz drugog albuma? Igor: nema smisla. Marko: ništa onda, čujemo se. Dogovoriti ćemo se oko novog naziva i svega. Nešto kao ''Drugi pokušaj''? Igor: Ćemo ga zvat ''Pokušaj broj dva''? Marko: meni sve to zvuči glupo. Čut ćemo se. Igor: u redu. Aj'! Igor je bio velik; nije govorio ni ''Bok'' ni ništa slično, nego ''Aj''. Hehe. Bio je 25.11.2005. kad je do kraja završeno miksanje ''Lagano umirem''. U biti, bila je snimljena tri tjedna prije, ali do konačnog miksanja i eventualnog pripravljanja glasnoće instrumenata trebalo je proći još dosta vremena. To je bio napor i gubljenje živaca, od 14.10. do 25.11. bili smo u studiju negdje oko pet puta, i mislim da je to bilo stresno i samom snimatelju, a kamoli nama... Ipak, čovjek nam je rekao da ako što fali da mu se ponov'o javimo. Hvala, ali ne hvala- kunem se da je to zadnji put da smo vas davili s tom pjesmom. I uspjeli smo s onom forom ''jedna al' kompletna'': bilo je to kompletnih sedam minuta, šta je je. U onom periodu se desio i pomak unaprijed bendu Anđeli u starkama, ili pak Goranu i Dinu, koji su pozvali Vanju, mene i neku ekipu s Cresa da li im možemo svirati u studiju. Nije bilo problema, i što se tiče svirke imali smo u planu nastupiti na MIKu 2006., imali smo pjesmu, aranžman, ali nismo imali «somu eura kako bismo se prijavili». Jebi ga. Osim toga, imali smo šansu sviranja u kafiću Mimoza. Sve u svemu, previše toga odjednom, nismo znali čime uopće početi, ionako smo lagano umirali. Boljelo nas je, iako su stvari krenule na bolje i opet smo počeli vježbati nakon dobrahnih tri mjeseca pauze.

Osim toga, naša je lagana smrt bila sve odsutnija jer sam u onom vremenu pripravljao rock operu ''Bajka'' i pokušavao usavršiti svaku njenu sitnicu. ''Bajka'' je bila album na kojem sam radio sam otprilike dvije godine, i bila je gotova (napisana, ne odsvirana) nešto malo poslije ''Lažnih nada''. No kasnije o njoj, jer nas je trenutno mučio onaj album koji se trebao zvati ''Plan B''. ''Plan B'' je trebao biti mlađi brat lažnih nada, gotovo neka vrsta reprize što se same strukture tiče, i ideja nam je bila dobra i pomalo, ali sigurno nam se razvijala. No kad je Yammat objavio svoje, shvatili smo da je to bio uzaludan trud, jer nije fer nazvati album po albumu koji već postoji. A mi smo htjeli biti fer. 06.11.2005. otišao sam kod Zenzerovića kako bismo riješili tu zbrku oko drugog albuma. Kako nam je propala prijašnja struktura, ''Kadì su ti mudante?'', ''Don Tuttifrutti'' i ''Slijepa naša'' nisu više imali toliko zajedničkog. Nakon dugog razmišljanja, došao sam do strukture; podijelio sam ''Slijepu našu'' u dva djela, (ideja koju mi je dao Pink Floyd) i njome podijelio i album. ''Mudante'' otvara a prvi dio ''Slijepe naše'' zatvara prvi dio albuma, koji opisuje najobičniji puk, ljut na bogatune što imaju privilegije i iskorištavajući ih otežavaju im život. Drugi dio albuma opisuje onaj sloj kojeg narod krivi, one uspješnije; narkodilera, biznismena, gradonačelnika i suca, koji se srde na narod koji bespomoćno stoji bez ikakve želje da napravi nešto korisno. Do ''podjele društva'' sam uspio doći, a Igorov stih ''Ako čovjek ne vidi čovjeka dovoljno je da otvori oči'', što smatram njegovim najboljim stihom je potaknuo obojicu da zajedno dođemo do ideje pomirbe dviju strana. I njihova pomirba leže upravo u zadnjoj, jedanaestoj pjesmi, koji opisuje njihove zajedničke probleme koje mogu riješiti jedino zajedno. Onda smo Igor i ja smišljali naslov koji bi pristajao uz tu temu, i nakon nekoliko prijedloga je on rekao ''A što je s ostalima?'', ja nisam pristao jer sam mislio da je naslov preočit. Kasnije, iste večeri, budući da sam oduvijek u glavi imao sliku ogledala za ideju nekog albuma, nazvali smo ga ''Prozirno zrcalo'', ali stvarno više ne shvaćam kako do vraga taj naslov može imati ikakve veze s tematikom albuma. Nakon nekoliko dana, priznavši sam sebi da sam bio tvrdoglav i arogantan, odlučio sam ono što će biti bolje za bend i rekao Zenzeroviću: ''Odjebimo ''Prozirno zrcalo''. Tvoj naslov ''A što je s ostalima?'' bio je odličan.'' Bio bi gluplji od mene da nije pristao, ali je pristao. Kasnije sam ideju objasnio Vanji i Macanu, i njima se svidjela, a meni je ubrzo postala bolja od one prijašnje. Čak sam trebao potpuno promjeniti tekst od ''Don Tuttifruttija'', ali mi nije bilo teško. U ''A što je s ostalima?'' je bilo puno autorskih suradnji, znatno više od prethodnika ''Lažne nade'', koji ima samo tri suradnje među članovima, na jedanaest pjesama. U drugom je bila potpuna razlika, ima ih osam na jedanaest. Ali opet, sve je to bilo lijepo i divno, ali i dalje nismo bili kompletan bend, falio nam je taj bubnjar... Bubnjara je bilo teško naći zbog više razloga- jer ako netko ima bubnjeve tapijari sam sa sobom, pa mora naći nekog s kim svirati, sve dok to ne postaje bend. Drugi razlog je bio taj, da i kad bi se našao slobodan bubnjar, taj bi bio nekakav fan hardcorea ili nekakve komercijalne verzije metala koji veze s pravim metalom nema; fan glazbene, ako se tako može definirati, vrste, u kojoj su bubnjevi glavni instrument. A Limunova pita je više voljela solaže s nekim notama, od gitare do klavira i klavijature, pa čak i s basom, nego dvominutno žestoko lupanje po svim bubnjevima dok ne bi publici pukli bubnjići, bubnjaru palica, nama kurac.

Najplodnije vrijeme Limunove pite je od 1999. do 2007. bila prva polovica 2005., stalno smo vježbali devet pjesama iz ''Lažnih nada'', iako smo snimili samo ''Manijaka''. Ali smo si tada davali posla, mijenjali aranžmane, razmijenjivali ideje, skladali melodiju za svaki instrument, Vanja je pravio gitarske solaže. Druga polovica, ona nakon pobjede u Vodnjanu, u usporedbi s onim prije toga je bila- kurac. ''Kadì su ti mudante?'' je tad bila aranžersko remek djelo- otvarala ju melodija na istarkom instrumentu mišnici, imala je solo na klavijaturi (kojeg sam skladao na klaviru), na basu (koju smo pravili Igor i ja, inače klavijaturisti...) i onu, već tipičnu, Vanjinu gitarsku. Htjeli smo ju prijaviti na Melodije Istre i Kvarnera ali je prijava Igoru koštala somu eura, pa smo mislili kako od toga ipak neće biti ništa. Moja je stara pitala gospođu Kirac (ne sjećam se imena) da li nam može nešto srediti; ona nas je poslala k gospodinu Zahtili (sjećam se imena; Bruno) u 15:00, dana 4. prosinca 2005. U biti, zbog dogovora moje stare trebao sam ići ja, ali sam 3. i 4. bio angažiran za Gorana, trebao sam mu svirati klavijaturu u studiju, pa mi je preostalo najočajnije riješenje koje mi je moglo pasti na pamet; rekao sam Zenzeroviću da ode on u moje ime. Ali Goran nije snimio pjesme, ja sam bio slobodan onog dana, i sve je dobro završilo; hvala gospodinu Zahtili... Išli smo tako opet na Radio Pulu, da upoznamo tog Zahtilu, došao sam do drugog kata, i pitao da li je gore gospodin Zahtila, na što mi je čovjek odgovorio pitanjem «Zašto ga trebam?», i kad sam mu objasnio razlog, rek'o mi je da je to on. Djelovao mi je nekako radišno, krupan čovjek sijede kose, kad je čuo «Mudante» je rekao da mu se sviđa, ali da ne zna koliko će se svidjeti sudstvu MIKa, bila mu je preinstrumentalna za onakva događanja. Nekoliko dana prije toga sam ohrabrivao Vanju i uvjeravao ga kako ćemo uspjeti na MIKu, u što nisam ni ja vjerovao. ''Ej, Marko. Ma di ćeš da Limunova pita prođe?! Šta ako je to namješteno?!''. Nisam mu mogao dokazati suprotno. Onaj je dan bio bivši Dan Republike u bivšoj državi, Macan, Deni, Vanja i ja smo nazdravili u to ime, samo kako ne bismo nazdravili Hrvatskoj. Onako, iz inata. Limunova pita je i bila ekipa koja se inatila, ali nije da smo se inatili samo kako bismo kasnije mogli reći «Ej, znaš da sam se zainatio...» nego smo većinom imali valjani razlog, nije to bilo toliko negativno osim idiotarije kad bi se inatio jedan drugome u samome bendu. Vanja je pristao kasnije na MIK. Ipak, nije mu ni bilo teško pristati, kad smo doznali da je Zenzerović (onako za promjenu) loše shvatio i da prijava ne košta somu eura, nego da ne košta uopće. 19.12.2005. smo Vanja i ja poslali ''mudante'' sudstvu MIKa, preporučeno s povratnicom. Poslali smo ipak skraćenu verziju pjesme (s otprilike 5 minuta smo ju skratili na negdje oko 3) kako nam ju ne bi skratili oni po njihovom, stvarno se nismo htjeli odreći muzikalnosti, a ja se nipošto nisam htio odreći teksta. Bog je znao da li ćemo uopće biti primljeni, a u slučaju da budemo, Bog je znao zašto. Počeli smo onda snimati film ''Iza kontejnera'', kad sam im rekao da to pišem; stavio sam u prvoj verziji naše ''intervjue'', neke snimke iz vodnjanskog koncerta i iz studija Radija Pule. Nešto smo i napredovali u odnosu s Denijem, i gajili nadu da će jednog dana s nama trošiti bubnjeve i duhan. U biti Zenzerović i ja nismo pušili, Deni je bio profesionalni trovatelj organizma, Macan se ozbiljno koncentrirao na karijeru pušača, Vanja je bio neki kvazi pušač i ''prestajao s tim zauvijek'' dva do tri put tjedno. Čak smo počeli malo vježbati za mogući koncert u Mimozi i istodobno se pripremali za novu godinu na njivi, bilo je zbunjeno vrijeme nepotpunih poteza zbog kojih bi patio bend, tad smo se nešto poput ''trudili'' Zenzerović i ja, radili smo na tek idealiziranom albumu u strukturi mise. Kako bih bio iskren, iako smo na njemu radili obojica, ideja da se napravi ''rock misa'' je bila njegova, i to nikad nisam poricao jer nemam razloga.

Macan je ostao ponosni koautor teksta ''Slijepe naše'' na albumu ''A što je s ostalima?'', i napisao je dobru stvar... Zenzerović i ja smo si klali živce nekim nama nerazumljivim programom kojeg nam je spržio Aleksandar Stemberga (iz bendova Side project i Mist of minds), tako da smo otkrili da nismo samo glazbeni antitalenti nego imamo to isto svojstvo i za kompjuterske programe. Uspio sam, ipak, nakon mnogo izgubljene struje i strpljenja, snimiti prateću gitaru u ''Bajci'' (otprilike 50 minuta materijala), i to je bio neki korak naprijed, prije toga sam kupio neke kablove koji bi trebali snimati te instrumente, i više manje nam je uspjevalo. Dan kad sam to snimio bio je 30.12.2005., krenuli smo poslijepodne na njivu kako bismo slavili novu godinu, gotovo smo umrli od hladnoće u drvenoj kućici, prisustvovao je i Deni Paulić u onim groznim trenucima, ipak, 31. je sve išlo na bolje dok nisu Macan i Deni krenuli u Marčanu po namirnice, ali ih je uhvatila kiša, još je Deni eksperimentirao s Nescafeom, zelenim čajem, pivom i tim cocktailom smeća se razbolio i krenuo doma nekoliko sati prije ponoći i uništio atmosferu. One je večeri bend raspravljao o Deniju i kako bi se on mogao snaći u svirci, i došli smo do zaključka da bi bilo dobro kad bi on preuzeo Macanov bas kako bi Macan mogao preći na bubnjeve. Iz financijskih razloga, Vanja je smišljao neke improvizirane bubnjeve nešto gore od pravih ali i bolje od prijašnjih kanti. Osim te ideje je Vanja predložio da ostanemo nas četvorica, da Macan bude bubnjar, Igor i dalje klavijaturist, on gitarist a ja basist, ali nam je to zvučilo nekako preekstremno, pa smo se odlučili, tri za a jedan protiv, da ćemo pitati Denija da li bi bio basist. I budući da Deniju i Macanu ''razmjena'' instrumenata nije bila tko zna kakav problem, svi smo na kraju vjerovali u peteročlani i stabilni rock bend koji bi trebao biti formiran jednom zauvijek u 2006.. 2006. je bila godina kad nas je MIK okrutno odjebao, ali istodobno godina kad smo aktivno počeli sa koncertima i nastupima. Bila je to koncertno «burna» godina, jer smo vježbali čak za koncerte koji su nam bili ponuđeni ili koje smo planirali, a da se ti nisu dogodili. I za live nastupe smo se trudili da bude dosta razlike između njih kako budemo napredovali, nije to bilo samo «sviranje», bilo je to organiziranje, mijenjanje popisa pjesama i pokušavanje promoviranja publici nepoznatih autorskih radova... Teški zadaci... Stvarno mogu reći da sam se te godine dosta pitao «koja će biti slijedeća parada».

treće poglavlje Koja je slijedeća parada? Godina 2006. Stanje u bendu nije za deset, stanje Macanovih pluća se spuštalo na dva. Nešto sam više savladavao program Cool Edit i snimio sam instrumentalu prvih triju pjesama iz ''Bajke''; ''Vani je hladno'', ''Vesela udovica'' i ''U dvorcu kralja Slavomira'', u kojoj je Zenzerović aranžirao i odsvirao klavijaturu. Ostalo sam svirao ja, jer je Macan bio izoliran a Vanja na praksi. Jedne je večeri nenajavljeno došao do mene kako bih mu vratio Franka Zappu, a dotle sam ja puštao Zenzeroviću snimljeno, i bilo bi bezobrazno prekinuti pred Vanjom jer bi ispalo da na tome radim skrivečki, a iskreno, nisam nikad bio jedan od onih koji taji ama baš svaku glupost, pa sam mu dao da čuje; problem je izbio kad je čuo gitarsku solažu na ''Veseloj udovici'' na kojoj sam stvarno puno radio ne bi li ispala melodično, i stvarno je nekim čudom ispala dobro. Da li zbog zavisti, ljubomore ili jednostavno nezrelosti je digao nos i uzeo opremu doma. Dobro, nije to baš tako bilo, nije se pravio uvrijeđenim ali ne vjerujem da netko iz čista mira uzima pojačalo, bas gitaru i električnu gitaru i njima hoda kilometar-dva u zimskoj večeri. Živciralo me to što jednostavno Vanja nije shvaćao kako to nije definitivna snimka i da ''Bajka'' neće biti izdana sutradan, Bog je znao da li će ikada uopće biti izdana. Ne znam, on si je, bar po mome mišljenju, nekako utuvio u glavu da nemam pametnijeg posla od preuzimanja njegove lead gitare (s kojom, oba smo znali i priznavali, se on bolje snalazi nego ja) pa je spasio instrumente od mog fašističkog režima. Jebi ga. Ali me to nije toliko smetalo koliko ono što se desilo nakon toga i što time nije imalo ni najmanje veze; odbio je svirati u Mimozi, time je uništio ostatku benda koncept svirke, koji nam je ionako otiš'o k vragu. Ali pazite, najbolje je to što to nije izjavio kad je bilo tek upitno da li ćemo svirati, nego tjedan dana nakon što nam je rečeno da ćemo svirati! Svaka mu čast! Moraš stvarno biti diplomirani inženjer govnarstva kako bi to smislio; Zenzerović i ja (jer je Macana i ovako i onako bolio) smo kuhali; mogli smo odabrati između loše svirke i ići kod šefice lokala i reći joj ''Ne hvala. Oprostite što smo pravili kretenčinu od vas skoro mjesec dana, ali lead gitarist odbija sviranje iz nekog nama i njemu nepoznatog razloga.'' Prihvatili smo rizik, i odabrali prvo (uz savjetovanje Denija Paulića, koji nam je pomogao kad je bilo najteže). Pozvali smo tako Patrika Zubaja da li bi mogao zamjeniti Vanju, situacija je bila neizvjesna. Ona pozitiva koja je zbog toga najebavala je bila ta što smo bolje funkcionirali k'o autori i k'o idealizatori albuma; ''A što je s ostalima?'' je tako postao, bar po meni, najbolji projekt koji smo napravili kao Limunova pita, ne zato što se i Macan priključio u autorstvo, nego i zbog toga što smo opet bili puni zamisli, počevši sa suradnjom s Vanjom ''Kadi' su ti mudante?'' i ''Don Tuttifrutti'' kako bi se završilo s Zenzerovićevom ''Glasna tišina''. Zenzerović i ja smo dovršavali album, kao u dobrim starim vremenima gdje smo bili prisiljeni na suradnju budući da smo i sami bili u bendu, a i uz to smo radili na njegovoj revolucionarnoj ideji, tj. ''rock misi''. ''A što je s ostalima?'' je bio album gdje sam surađivao s drugima jer sam tako htio, u usporedbi s ostalim albumima bilo je malo pjesama koje sam napisao sam; tri. Ali su te tri bile kvalitetne (''Samrtnik'', ''Želim biti seksi!'' i ''Hotel Pulska Fonja'', jedna od najmuzikalnijih glazbi koje sam ikada skladao). Vrvili smo idejama, propadali svirkom.

Ukratko, od stabilne Limunove pite su ostale same relikvije nakon nove godine; same nesigurnosti i labavo pričvršćivanje, i iako smo do tada autorski bili najsposobniji i uz to ''restaurirali'' stare pjesme, falilo nam je to ljepilo sloge koje nas je nekad držalo na okupu. Vanja je izjavio da je vodnjanska gitarijada pomogla bendu da ide dalje jer mu je dala dobar poticaj, i on je stvarno tražio poticaje svugdje, čak je i u proslavi nove godine to vidio, i zbog tog razloga ne mogu shvatiti kako ga u Mimozi nije vidio. Mislim da ga nije htio vidjeti, ali to nije razlog da odustane od toga. Rekao je da ga nije volja svirati, ne samo u Mimozi nego zauvijek, i sav taj njegov menefregizam mi je zaklao živce dok mu nisam na vulgaran način objašnjavao da svojim ponašanjem uništava situaciju i sami bend. Ali se nije branio; ne znam da li zbog toga što nije htio da me infarkt ubije ili zbog toga što je shvatio da je u krivu, ali činjenica je da nije reagirao na ono što bi u prošlosti reagirao duplo jače nego što bih ja. Trebali smo prije toga i snimiti demo nekih pjesama koje smo htjeli izvesti na nastupu pa smo Zenzerović i ja otišli kod Anđela u Starkama koji su nam velikodušno pomogli i snimili smo s njima te pjesme- počeli smo vježbati obrade jer je to bilo ono što se sviralo u Mimozi. Jedino u što smo se mogli nadati je da ih nismo snimili uzalud. Bio je 15.01.2006. kad smo Vanja i ja opet počeli komunicirati nakon gadnog skandala u vezi Mimoze (nismo se obraćali jedan drugom desetak dana); stvari su se pomalo popravljale, nismo znali da li ćemo svirati dva sata, da li ćemo biti predgrupa grupi koja mora svirati pola sata ni sigurnošću kada trebamo svirati. Vanjina zamjena na lead gitari, Patrik Zubaj, je već savladao većinu pjesama, kad smo nas trojica išli u Mimozu igrati dvije partije biljara, od kojih sam jednu pobjedio zbog svog poteza a jednu izgubio zbog svog poteza (ne dam drugima da odluče o mojoj sudbini). U kafić je slučajno ušao i moj stari, pa smo popričali s vlasnicom što će na kraju biti s nama, i otkrili smo tako da postoji mogućnost da u petak organizira student party gdje ćemo mi biti bend uživo, ali nam je i napomenula da je publici dojadilo slušati obrade hitova koje su čuli već stotinu puta, pa nas je upitala da li možemo odsvirati nekolicinu pjesama Limunove pite, koje tada nitko nije poznavao. Vanja je bio prisiljen na svirku, ali joj se nije protivio; tako da je Patrik svirao većinu pjesama, u biti sve što nije bilo od Limunove pite, a mi smo se odlučili da ćemo ih izvesti četiri; jedinu koju sam žarko htio izvesti nismo smjeli jer smo ju poslali na MIK, i njenom izvedbom bismo prekršili pravila festivala, tj. ''Kadì su ti mudante?''. Odabrali smo tako ''Europsku ženu'' i ''Staru generaciju'' s kojima smo otvorili i svirku u Vodnjanu, predložio sam im i da otpjevamo jedan dio pjesme ''Lagano umirem'', koju nismo prije izveli, te cijelu ''Don Tuttifrutti'' iz drugog albuma, koju nismo ne samo izveli uživo, nego ju nismo izveli uopće, ali je bila prigodna za takve prigode, te zatvoriti program s jedinom imalo poznatom pjesmom benda, ''Manijak iz Šijane''. Neke smo pjesme, stoga, iz bivšeg programa trebali eliminirati, ali nismo eliminirali one koje nam nisu drage, nego one koje nismo uspjeli lijepo izvesti; evo, i s rockom čovjek mora biti snalažljiv. Osim toga, Smilović je za dvije tisuće kuna prodavao bubnjeve, za nas je bio spreman učiniti sveto djelo da mu ih otplatimo ratama, a Deni je bio, bar smo se mi uvjeravali time, nešto više voljan biti bubnjar Limunove pite, i stvari su se slagale, mislim da smo zbog pomirbe posvađanih strana Balen-Radolović počeli optimističnije gledati na stvari, ona zamišljena Limunova pita iz stare godine 2005. je počela primati oblik, nadam se izdržljivog materijala a ne neke suhe gline, ako me se razumije.

Osim biografije sam istodobno radio na albumu ''Štorijske beside'', na niskobudžetnom dokumentarnom filmu ''Iza kontejnera'' i uz to na web stranici benda. Jebeš ti rađenje weba kad ni nemaš internet, ali me nije bilo briga. Iako je Patrikova dobra duša i dalje bila zamjena Vanjine uloge, mislio sam kako su se ''oni ostali'' već jednom vratili i kako smo mogli krenuti dalje s vježbanjem i aranžiranjem više manje dovoljnog glazbenog opusa Limunove pite; trebali smo završiti aranžiranje ''Lažnih nada'' i krenuti već jednom na album ''A što je s ostalima?''. Na kraju krajeva, počeli smo svirati u 22:15 dana 03.02.2006. Mimoza je bila krcata, nije mi nikako bilo jasno kako se toliko ljudi odazvalo, ne znam da li je tome pomogao članak u Glasu Istre koji je izašao istog dana: Prvi samostalni koncert Limunove pite PULA- Pulsko-muntićka grupa Limunova pita, pobjednici prošlogodišnje vodnjanske gitarijade, održat će večeras svoj prvi samostalni koncert s početkom u 22 sata u pulskom kafiću «Mimoza». Grupu čine 15-godišnjaci – pjevač i basist Ivan Macan, gitarist Vanja Balen, klavijaturist i gitarist Marko Radolović, klavijaturist Igor Zenzerović i bubnjar Dino Smilović. Na repertoaru imaju oko sat vremena autorskih pjesama, a grupa svira retro rock.

U članku je bilo dosta poluinformacija (počevši s onom da smo tada svi imali 16 i 17 godina), al' dobro. Sumnjam da je novinar htio naškoditi, naprotiv, bilo mi je drago što je tako objavljeno, ali mi nismo imali sat vremena autorske glazbe. U biti, mi smo mogli imati sat vremena autorskih da smo znali. No ipak, šest sati prije nastupa smo izvježbali još jednu autorsku pjesmu kako bismo produžili autorski repertoar, koji je, unatoč svemu, na kraju trajao oko dvadeset minuta. I sviraca nije bilo pet, nego šest, iako nijednom nismo svirali istodobno. Patrik je imao odličnu ideju kako započeti koncert; doći do podija jedan po jedan i svirati bilo koji improvizirani blues koji bi, mijenjanjem ritma, postao rock n' roll. Smilović je počeo udarati po bubnjevima, sam, i predstavio se. Od izvan kafića je ušao Macan i počeo svirati bas, predstavljen, to je isto napravio Zenzerović. Ja sam izašao iz WCa i prihvatio se gitare, pa je Patrik počeo solirati. Uglavnom, cijeli je repertoar na kraju bio promijenjen: 1 blues/rock 9 bobby brown goes down (frank zappa) 2 knockin on heaven's door (bob dylan) 10 comfortably numb (pink floyd) 3 proud mary (ccr) 11 europska žena 4 hey joe (jimi hendrix) 12 stara generacija 5 smoke on the water (deep purple) 13 don tuttifrutti 6 money for nothing (dire straits) 14 hotel pulska fonja (instrumentala) 7 in my place (coldplay) 15 manijak iz šijane 8 let it be (beatles) 16 another brick in the wall part 2 (pink floyd) 17 time (pink floyd) bis: all along the watchtower, hit the road jack, a horse with no name, patience, manijak iz šijane (ponovno).

Sve do bisa je bilo odlično, bis očajan. Hvala Bogu da je trajao dvadeset minuta, dok je koncert prije njega trajao sat i pol- bilo je to vjerojatno najljepših 90 minuta u mom dotadašnjem životu. U obradama je najljepše bilo kako je publika surađivala, i u poznatim rockericama i u baladama kao «In my place» i «Let it be». Najzanimljivije je bilo to što su poznavali inače našoj generaciji manje poznate pjesme, kao «Money for nothing» ili «Time». Neki su ljudi čekali «Manijaka iz Šijane»; kad smo počeli autorski dio mislim da smo svi shvatili kako bismo trebali biti zahvalni onoj publici što se pojavila, jer, zagrijani od prijašnjih obrada, prihvaćali su autorske pjesme; kulminacija svega toga je bila izvedba dugo očekivanog poluhita «Manijak iz Šijane». Bilo je nevjerojatno čuti sve te glasove, za koje pojma nemaš tko su, da pjevaju ''Koljem po narudžbi'' glasnije i donekle snažnije nego mi. Ja osobno, pojma nisam imao otkud su svi ti ljudi znali tu pjesmu; shvatili smo samo kako su ti ljudi dobri. Nije baš bilo previše nervoze s ničije strane, osim s Macanom, koji je, ipak, iz kontrasta, najviše i, rekao bih, najkvalitetnije komunicirao s publikom. Nakon autorskih, Pink Floydove dvije stvari su odlično zaključile ono što je trebao biti pravi koncert. Tko više, tko manje, svi smo ipak svirali solidno, najveće pohvale smo dugovali Patriku, koji si je stvarno dao puno posla kako bi koncert ispao donekle kvalitetan; svirao je na više od pola pjesama (13) i svirao je gotovo bez pogreške. Smilović je fulavao jer je mislio da zna više nego što zna, ja sam fulavao jer mi je kosa smetala pa nisam vidio žice, a Zenzerović i Macan su fulavali jer su to ipak Zenzerović i Macan. Bilo je i zanimljivo da su se pojavili i ljudi koji su samo htjeli čuti taj, tako definirani «Retro rock», koji je u biti onaj pravi rock. Od ekipe se pojavio Deni, i uživao u izvedbi «Bobby Browna» dok ljudi pored njega nisu pojma imali tko je Frank Zappa. Pozvali smo Premasunca i Gorana, no nisu se pojavili. Drugi dio, tj. bis, je bio onaj koji je zasjenio prvi, jer je bio loš, pun laganih balada i rockerica, koje su Smilovićevim ritmovima postale također lagane balade. Zatvorili smo sve s «Manijakom», no naš se umor vidio i umorio publiku; no nismo bili prvenstveno krivi mi, nego organizacija. Rečeno nam je da sviramo sat vremena, i da ovisno o reakciji publike, se bude vidjelo da li ćemo svirati dalje ili ne. Budući da nismo proroci, rekao sam ostalima da u prvom djelu stavimo sve bolje pjesme (jer nisu sve pjesme jednako kvalitetne ni živahne), a da od eventualnog drugog napravimo bis: svi smo se slagali s idejom. I kad smo završili sa sedamnaest odlično izvedenih i odličnih pjesama, publika je bila oduševljena i htjela još. I tako smo zajebali: trebalo nam je od početka biti točno rečeno koliko dugo sviramo... U onih je dva sata kafić, po mojoj procjeni, zaradio oko 1500 kn, od kojih smo mi dobili «punih» tristo! Onda nam se automatski javljalo brdo ponuda; nastup u Rock caffèu, ljetne gaže u nekoj fažanskoj terasi, a mene su u školi upitali da li može Limunova pita svirati u Uljaniku kako bi se prikupilo novca za maturalnu večer moje generacije. Puno stvari, i trebali smo se prije smiriti od dugo očekivane izvedbe u «Mimozi», a tek kasnije misliti na dalje. Vanji je palo na pamet da za moju maturu izvedemo concept album od Pink Floyda «Dark side of the moon», no ništa nije bilo potvrđeno. Bolje. Po Zenzeroviću su najbolje izvedbe bile: Knockin' on heaven's door, Money for nothing i Manijak iz Šijane. Po meni su najbolje ispale «Manijak» i «Time». Vanji je najbolji bio blok autorskih pjesama benda. Macanu su najbolje «Another brick in the wall 2», «In my place» i «Manijak». Oko najgoreg smo se svi slagali; bis.

Bio je taman Zenzerovićev rođendan kad je u novinama Glas Istre izašla recenzija našeg koncerta: Energičan i hrabar nastup mladih glazbenika PULA- Preksinoć je u caffe baru «Mimoza» održan koncert pulsko-muntićke grupe Limunova pita, pobjednika vodnjanske gitarijade. Nastup tih petnaestogodišnjaka privukao je velik broj njihovih vršnjaka, pa je cijeli događaj protekao u zabavi i veselju mlađe generacije fanova rocka. Repertoar Pite bio je pretežno sačinjen od obrada starih rock pjesama poput «Knockin' on heaven's door» Boba Dylana, «Comfortably numb» Pink Floyda ili «Proud Mary» Tine i Ikea, ali su odsvirali i nekoliko autorskih pjesama. Nastup je posebno obilježila njihova energičnost i hrabrost. Naime, mladi su se glazbenici uhvatili ukoštac i sa zahtijevnijim glazbenim komadima, pokazujući ujedno i solidnu dozu kreativnosti u obradama rock evergreena, čijoj spečifičnosti pridonosi i tipično punkerski vokal. Stoga je neke pjesme (na primjer «Let it be» Beatlesa) bilo nemoguće primiti bez humora. Svaka je izvedba bila popraćena velikim ovacijama njihovih prijatelja podno bine, koji su im se rado priključivali u pjevanju. Iako je riječ o zaista mladim glazbenicima, grupa, koju čine pjevač i basist Ivan Macan, gitarist Vanja Balen, klavijaturist i gitarist Marko Radolović, klavijaturist Igor Zenzerović i bubnjar Dino Smilović, svira već niz godina.

I. N. Turković Dobro, svaka čast i hvala. Jedino nepošteno je bilo to što nije objavljeno Patrikovo ime, koji je one večeri više svirao nego Vanja. Ali je stvar bila jasna; dio informacija je bio iz ''vodnjanske'' arhive, pa iz našeg tadašnjeg intervjua nisu mogli znati kakva je situacija s Patrikom, ni da su članovi benda četiri, a da je glazbenika u «Mimozi» bilo šest. Same komplikacije, na kraju krajeva. Nevjerojatno kako su novinari uporno davali Macanu titulu vokala, kad smo pjevali i Zenzerović i ja. Ja osobno, mislim, da nam je to bila nekakva vrsta skrivenog savjeta- u smislu, «bolje dati Macanu da pjeva sve». Pjevao je skoro polovicu materijala, i slagao sam se s novinarima, ako im je to uopće bilo na pameti, da je Macanov vokal najbolji za Limunovu pitu. Samo što ideja jednog vokala je bila nešto što mi nije bilo ni na kraj pameti primjeniti. Vratili smo se u Mimozu onog dana, svi svirci osim Smilovića, sjeli smo tamo gdje smo dva dana prije izveli koncert, i sve je izgledalo drukčije, kao da smo u nekom drugom lokalu; sve je bilo normalno. Još su ipak, bacale neke iskre onog koncerta: prišao nam je neki čovjek oko četrdesetak godina, s kožnjakom, rek'o da je bio prisutan na koncertu i da mu se isti svidio. Nakon toga nam je dao prijateljski savjet kojim smo mogli ojačati vlastiti autorski repertoar; otići na neku web adresu, «Lime wire» ili nešto slično, skidati pjesme nekih nepoznatih grupa, prevoditi tekstove onih pjesama koje nam izgledaju solidnima i prepisivati to sebi. Sirovo rečeno, krasti pjesme. Ali je sve to bilo opravdano, sasvim normalno – «pa da, čuo sam da je i Bijelo Dugme tako radilo, to danas svi rade...». Hvala čovjeku na savjetu i na dobroj volji, ali je naletio na krive ljude; ne zato što smo ponosni gadovi presigurni u sebe kako ne bismo prljali ruke tuđim nekvalitetnim pjesmama, nego jednostavno zato što nam takvo ''pisanje pjesama'' nikad nije palo na pamet, a i već smo bili više autori albuma nego pjesama- zbog tog što su nam albumi imali neku centralnu temu koja bi spajala te pjesme, tako da smo eventualno mogli ukrasti album, a ne pjesmu...

Pola godine nakon te, već dosadne vodnjanske gitarijade, smo za Pulu, odnosno za Pulu i Muntić, bili demo bend- neki su nas znali po skraćenoj verziji naziva – «Limunovci» ili samo «Pita». Nismo se umislili pa počeli vjerovati u slavu, ali nas je «Mimoza» stvarno gurnula korak naprijed; ne toliko za javnost koliko za same sebe; više smo pričali o bendu, razmjenjivali ideje i raspravljali o tome što i kako dalje. Uglavnom, nastup u «Rock caffeu» je bio gotovo siguran, onaj u Uljaniku potpuno siguran, i nismo mogli ništa drugo nego misliti o tome što napraviti novog za te nastupe u minijaturi turneje u ovom našem ''Hotelu Pulska Fonja''. No ipak, imali smo vremena jer su državni inspektori došli do Rock caffea koji je radio dvadeset minuta prekovremeno i zatvorili su lokal na otprilike mjesec dana, pa smo imali više vremena za organiziranje jednog koncerta koji se nije dogodio. Onih dana, kad smo tek razmišljali o nastupima i kako bi stvar mogla napredovati pročitao sam na jednom školskom plakatu kako naši kolege, My Way, svakog četvrtka imaju nastup na student-partyju u nekom pulskom lokalu. A mi ''pulsko-muntićka'' grupa, očito nismo u onih pola godine napredovali kao oni. Jebi ga; bili smo na koncertu Anđela u Starkama, Vanja i ja, i utješili se time što ni oni s nama nisu napredovali baš puno... No, nekoliko dana kasnije, negdje oko 18. ili 19. veljače smo išli i na koncert Zabranjenog Pušenja- oni jesu napredovali... Kako bi sve ispalo još malčice gore, Zenzerović nam je javio da smo izbačeni iz MIKa, ali da im je pjesma dobra. Ovo nisam nikad uspio shvatiti... Zenzerović je rekao i nešto meni, a mislim i njemu na pola nejasno, da pitamo nekog ne znam kog Denija da nas ''usmjeri'' i da ćemo svirati ljeti ne znam gdje? Zenzerović uglavnom kad ne shvati stvar otprve, zbuni sebe i zbuni sve ostale oko sebe još više, pa kako vas ne bih zbunio, jer ni meni ništa nije jasno, vas neću preopterećivati time. No eliminaciju smo dobro primili, što bar ja osobno nisam očekivao. Deni Paulić s kojim smo trošili dane na biljaru je postajao sve manji kandidat za bubnjara, jer nam nije izgledao pretežito zainteresiranim za sviranje bubnjeva, a nimalo zainteresiran za njihovu kupnju. Tako da nam je u praksi preostajao samo onaj prijašnji, Ivan Šola. Bio je i on na koncertu Zabranjenog Pušenja, ali ga nisam vidio jer sam bio na WCu dok je pričao s Vanjom, i dogovorili su da će se čuti u vezi s bubnjevima; doznali smo da je zainteresiran i da bubnjevima fale činele; Vanja je doznao i to da su mu bubnjevi posuđeni, Macan i ja smo doznali da je Dragianni iz Zabranjenog Pušenja jedan od najboljih gitarista na Balkanu. Vanja i ja smo opet počeli vježbati, skladao je tako solaže za ''Vrajžu hižu'' i ''Pitu od limuna'' te prototip onog što će kasnije postati solaža ''Slijepe naše''. Iako nismo vježbali, Patrik je opet trebao preuzeti Vanjinu ulogu na lead gitari za slijedeći nastup, osim u autorskim pjesmama. Napustivši instrumentalu ''Hotela Pulska Fonja'' te pjesme ''Belgijska žena'' i ''Stara generacija'' htjeli smo se vratiti pjesmi ''Kadi' su ti mudante?'' (budući da ju je MIK izbacio, imali smo potpuno pravo izvedbe) te po prvi put izvesti uživo pjesme ''Vrajža hiža'' i ''Slijepa naša''. Vokale vlastitih pjesama sam opet bio voljan podjeliti Macanu, i pomislih da bi idućim nastupom Macan potvrdio svoju ulogu glavnog (iako ne jedinog) vokala. To me tjeralo da se zamislim; kad je ušao u bend, vrijedilo je pravilo ''što napišeš to otpjevaš'', i iako u slučaju suradnje bi moj suradnik pjevao, ipak sam ja postajao glavni vokal, što mi se svakim korakom činilo pogrešnim; dao sam tako vokal pjesme ''Stara generacija'' Macanu, koji je to dobro izveo, i kad smo trebali snimiti ''Manijaka'' i kad je Vanja odustao od vokala, dali smo Macanu da otvori pjesmu- tad sam počeo shvaćati koji je najidealniji vokal; iskreno rečeno, iako najbolji vokal u bendu, nije imao tko zna kakav sluh za pogađanje tonaliteta neke pjesme i zasigurno je bio najgori glazbenik od nas, ali što je je, bio je i jedini sposoban komunicirati s publikom i zabavljati ju vlastitim vokalom, tako da je titulom showmana automatski dobio i ulogu glavnog vokala; za sve to mu je trebala godina i pol.

Lančana reakcija- iz Mimoze u Uljanik; u Uljaniku, na proslavi maturanata moje generacije je nastupilo pet bendova, od kojih smo mi bili jedini rock bend, i iz nekog nepoznatog razloga prvi na plakatu, ali ne prvi za uvježbanost. Nakon brdo izmjenjenih izbora pjesama, na kraju smo sastavili listu 50:50 autorskih i obrada, obrade Pink Floyda, tako da je to bio na pola memorijal Floydu... 1. Hotel pulska fonja (instrumental) 5. Don Tuttifrutti 2. Money 6. Manijak iz Šijane 3. Time 7. The happiest days of our lives 4. Vrajža hiža 8. Another brick in the wall pt.2 Svirali smo 33 minute; Vanja je odustao od vokala Moneya ali je gotovo bez pogreške odsvirao svoje, zato je Macan gotovo bez točne riječi otpjevao tekstove. No biser večeri je bez ikakve dvojbe bio taj što su mi pukle po prvi put u životu, baš tokom koncerta, skoro pa istodobno dvije žice. Publika je, za razliku od benda, bila fantastična; najveća je slučajnost što su u organizaciji Uljanika pustili onaj dim koji se pušta na pozornici baš kad je Macan rekao «Vrajža se hiža dimi»; nevjerojatno. Imali smo i dvije gošće, kojima ću vječno biti zahvalan jer su savršeno odradile svoj posao, Ana Rumak i Sara Jerman iz Zenzerovićevog razreda što su izvele prateće vokale u pjesmama «Time» i «Another brick in the wall pt.2»; svaka im čast. Drugi gost, gospon Dino Đino Smilović je ponovno iskazao vlastiti potencijal na bubnjevima a moj stari i Patrik Zubaj u snimanju koncerta, pa imamo integralnu verziju nastupa, što nam je pomoglo da shvatimo gdje fulavamo. Organizacija je očekivala maksimalno 400 ljudi, na kraju se prebrojio jedan minimum od 600. Još se jedna važna stvar desila; dobrovoljno se javio jedan od najvećih pomagača i prijatelja benda, Aleksandar Dukovski, da li nam može napraviti web stranicu; dao sam mu materijal, nešto je napisao i Zenzerović, pa je Dukovski dao život pravom malom remek djelu zvano www.limunovapita.tk. Nekoliko dana prije koncerta sam otišao na Radio Maestral dati jedan od najsramotnijih intervjua u povijesti glazbe; jedno pitanje i jedan odgovor. Ogavno. Još jedna pozitiva; počeli smo snimati pjesme kod mene doma jer je Zenzerović uspio savladati neki kompjuterski program. I zadnje, jedan iz publike u Uljaniku, Kolar, rekao je Macanu da ima bubnjeve i upitao da li se može pridružiti bendu i biti tako onaj peti član za kojim smo toliko dugo tragali. No opet je situacija bila neizvjesna; povijesni dan koncerta bio je 17.04.2006., nakon kojeg sam se počeo plašiti da mojim odlaskom u neki zagrebački faks će se ostatak benda raspasti; stoga smo počeli intenzivnije raditi kako bismo dovršili taj identitet neke stabilne Limunove pite koja će se teško srušiti. Bilo je u planu organizirati humanitarni koncert u Uljaniku, i na tom smo koncertu, kao jedini bend ili kao jedan od bendova, imali u planu napraviti prvi apsolutno autorski koncert. Onda, nakon Uljanika 17.04. smo pomalo počeli gubiti sliku Limunove pite kao peteročlanog benda. Naime, bubnjara svugdje i nigdje, i istodobno smo mogli lagodno staviti Vanju za studijskog bubnjara- čak smo to predložili Dukovskom... Igor Premasunac, Luka Pejović, Deni Paulić, Ivan Šola, Neven Kolar, Aleksandar Dukovski, Dino Smilović- ti su ljudi bili potencijalni peti članovi benda. Zenzerović je uporno htio petog člana kako bi bend bio stabilniji nakon mog odlaska na faks, trebali smo tako, bar po planu, gurnuti bend negdje ljeti 2006., jer bi kasnije bilo prekasno.

Prekasno se javilo nešto drugo; Macanova dojava o jednom festivalu demo bendova, nešto poput prošlogodišnje gitarijade samo znatno prokletije; naime, za Vodnjan nam nije trebalo ništa, a za taj drugi natječaj najmanje tri snimljene pjesme, kratka biografija, web stranica itd. U kratkoj biografiji, nešto najlogičnije, trebali smo upisati i imena članova, i to je bio taj trenutak kada smo svi shvatili da nam apsolutno hitno treba bubnjar, jer rock bend bez bubnjara je retardirani bend. Peti član je postao tako onaj kojim smo najviše surađivali; bez da izgubimo poštovanje prema Goranu, pozvali smo Dina da se priključi nama bez da ostavi bivši bend, jer bi taj potez bio prepizdunski; trebali smo i poslati najmanje tri snimke, mi smo imali dvije («Manijak iz Šijane» i «Lagano umirem»), plus jednu koju smo snimili kod mene doma («Mudante») i htjeli smo još snimiti «Dan Kruha», ali nažalost sirovo, tj. ne instrument po instrument nego živu svirku, što bi naravno odbacilo nekakvu kvalitetu zvuka. Festival se zvao A&M (art and music) i Macan mi je javio za njega petnaest dana prije prijave, da nije možda uranio?! Macan i vrijeme su bili suprotna magnetska polja... Uglavnom prihvatili smo se posla jer je i nagrada bila primamljiva; potpisivanje ugovora s diskografskom kućom i snimanje prvog albuma. Vanja i Macan su pričali s Dinom, objasnili mu donekle kako stvari stoje, onda je neke informacije Dinu dao Zenzerović i na kraju je bio moj red, i poslao sam mu mail: Bon sine, ovako stoje stvari, mi do 4.6. moramo poslati 3 ili više demo snimki, mi ih imamo 3 ali bismo snimili još «Meðunarodni Dan Kruha», za što nam, naravno, trebaju bubnjevi. Rekao mi Zenzerović da ćeš nam posuditi neke programe; hvala. Što se ostalog tiče, treba mi tvoja biografija (ne podaci ala koju si školu pohaðao ni s koliko si prolazio) u glazbi pogotovo, o tvom bubnjarskom znanju te datum roðenja. Ako ti pristaneš, upisujemo te kao člana benda jer izgleda preretardiran rock bend koji nema bubnjara; pritom, nema apsolutno nikakve potrebe da ne budeš anðeo u starkama, sasvim je u redu i ispravno da ostaneš s Goxom jer ste ipak vas dvoje prošli neku veću glazbenu povijest nego što si ju prošao s nama. Ako ti eventualno dopizdimo mi, možeš nas odjebat' nakon festivala. Budući da nam treba snimka pjesme, bilo bi dobro kad bi do subote bubnjevi bili ovdje, tako da u subotu, što čišće moguće, snimimo pjesmu. Osim toga, moramo se nekako i slikati nas 5 skupa, jer nemam nijednu takvu sliku i moramo im takvu poslati. Znači, pošalji mi svoju autobiografiju, vjerojatno ću ti ju malo preurediti i poslati natrag da vidiš kakva je, ako ti ne valja šaljemo im onu koju si napisao ti. Ako ti bilo što o bilo čemu nije jasno ili te jednostavno zanima pitaj i rado ću ti odgovoriti. Slijedećeg mi je dana odgovorio, poslao biografiju i 24.05. je Dino Smilović postao peti službeni član Limunove pite, što ne znam koliko je za njega značilo, ali sam znao koliko je nama ostalima značilo. I u petak je zbilja rekao da će donijeti bubnjeve i zvao me da odem s njim, Ivanom Filipović i Patrikom Zubajem u Uljanik vidjeti kada se može organizirati taj humanitarni koncert. No ipak, nešto više nas je brinuo festival od humanitarnog koncerta, jer je ipak festival bio hitniji, trebali smo poslati do 4.6. taj materijal, potom čega je sedmeročlani žiri trebao odlučiti koji bend ide u polufinale, a trebalo ih je ići 8, od kojih kasnije 3 u finale (2 odabrana od žirija, 1 sa strane publike). Taman sam završio četvrti razred gimnazije i ispit iz teorije u autoškoli, trebao sam se pripremati za maturu, za ispit iz prve pomoći, za prijamni ispit na faksu prava, napisati scenarij i snimiti film (jer mi je veća želja bila upisati režiju) ali me ništa nije jebalo koliko bend. Bilo je onog tipičnog životnog rastanka s ekipom iz razreda kojim sam prošao četiri godine života, bilo je uostalom, kako ste pročitali baš svega i sva ta moja apatična ravnodušnost prema tome mi je zapravo dokazala koliko mi je bend pri srcu, bilo je pomalo tužno reći da mi je to bio jedini smisao života ali je očito bilo tako; svirati gitaru i klavir, pisati pjesme, strukturizirati albume, stvarati glazbu. I stvar je, od davne 1999., hvala Bogu, bila kompletna.

A i bilo je s druge strane, upoznavanje rada sa Smilovićem; normalno da smo i prije toga vježbali, ali uvijek kao suradnici i nikad kao bend. Znam da vama zvuči isto, vjerojatno je i zvuk njegovih bubnjeva bio isti, ali ne pričam o tome već o nekom odnosu između ljudi koji surađuju i koji će, ako ih sudbina ne spriječi, proći brdo toga zajedno. Kao što je Vanja rekao, bend funkcionira preko prijateljstva, i to bi u biti bilo to. Već smo imali neke godine zajedničkog života, znali smo dobre i loše strane jedan drugom i više smo voljeli sitne svađe skoro uvijek nego ogromne svađe skoro nikad, ali s prokletim posljedicama. Zanimalo me kako bi se Dino bio uklopio u naš svijet, u naš način funkcioniranja; ne pričam o autorstvu, jer je Goran, koliko sam čuo, bio znatno produktivniji od mene, već više o nekakvom instrumentalnom duhu, gdje je kreativnost na vrhu, ali iz kontrasta, gdje su pravila organizacije stroža. Komparativ «stroža» skoro pa nema veze u ovom slučaju sa strog, samo mi nije padala drukčija riječ... Ipak, situacija sa Smilovićem je bila sve osim stroga; Ivana Filipović nam je predložila da li možemo organizirati humanitarni koncert za nepunog desetogodišnjaka s invaliditetom, Filip Dobrić, na što sam odgovorio da nema problema što se svirke tiče, ali da ne može od mene očekivati da ću se dogovarati s nekom facom u tom rock clubu Uljanik, jer mi je bio neugodan položaj; Dinu nije. Počeo se dogovarati, bili smo prisutni na dogovorima i Ivana, Vanja i ja, ali je uglavnom Dino držao glavnu riječ; i išlo mu je. Samo što je sva ta organizacija oko koncerta ispala znatno kompliciranija od onog što smo si zamislili; naime, nismo bili upoznati s rađenjem i distribucijom plakata, niti ikakvom propagandom po novinama, radiju i televiziji. Veljko Zenzerović (Igorov otac) je htio sazvati press konferenciju, što je bilo dobro, i trebali smo odgovarati mi na pitanja, što je bilo loše. Druga Veljkova ideja je bila da sazovemo kao gosta na našem nastupu Bruna Langera, bivšeg basista Atomskog skloništa. Bend mi je bio odličan, ali Langer očajan; to je automatski izbacivalo mogućnost da pozovemo Francija Blaškovića. Franci Blašković je bio basist, gitarist i kantautor, nekakav istarski Frank Zappa, po tome što mu je jedna turneja trajala jedan jedini dan, a koncerti oko dvije minute i pol svaki, po mome mišljenju najslobodnija duša za hrvatske glazbenike. Langer pak, mi je išao na jetru zbog toga što se zakačio s Balaševićem. Ali nažalost, Igor je bio za (vjerojatno zato što je barba Veljko bio za), Macan protiv a Vanja isto za (što se meni čini, pola za zbog sebe, pola za zbog barbe Veljka). Normalno, barba Veljko nam je htio pomagati, i uspjevalo mu je, jasna je istina da je bio jedan od najvećih pomagača Limunove pite, ali mi stvarno pomoć Bruna Langera nije izgledala potrebnom, a od njih dvojice smo mogli odabrati samo jednog, jer su bili čiste suprotnosti i k'o glazbenici i k'o ljudi. Vanja se pak pobrinuo da ne budemo jedini izvođači mi, jer smo se obojica pitali hoćemo ili nećemo uspjeti napuniti Uljanik, tj. sakupiti dovoljno para. Pozvao je tako još tri benda, jedan je bio od Vanjine zamjene u Mimozi, Patrika Zubaja, bilo je pet članova i zvali su se «Initiation», drugi su bili bend koji nas je pozvao na maturalac u Uljaniku, «Side project», treći Kolarov bend (jedan od naših potencijalnih bubnjara), zvali su se «Pokvareni zub». «Side project» su nenajavljeno odustali. Kolar nam je i posudio električni klavir koji mi je jako dobro poslužio na koncertu, hvala mu... Uglavnom vratimo se lijepo Dinu; postao je član gotovo slučajno, zbog jednog festivala, ali nam je, valjda da steknemo odlično mišljenje o njemu, reklamirao veliku volju rada; nakon deset dana što je bio službeni član benda, već je imao u planu ljetnu turneju benda, i to ne po Puli nego po Istri... Nisam znao da li je pretjerano ili nije, ali sam se uvijek držao ideje da se stvari rade postepeno, tako da za turneju smo se eventualno mogli dogovoriti nakon humanitarnog, i ovisno o ishodu istog vidjeti kolika se turneja uopće isplati napraviti... Vježbali smo za koncert i očekivali 11.6., dan objave polufinalista na A&M festivalu, i ovo zadnje me čak brinulo više od koncerata.

Naime, opet po Dinovom angažiranju, bilo je u planu netom nakon Uljanika nastaviti nastupima, tj. drugim samostalnim koncertu u, već prije spomenutom, Rock Caffeu. I kad bi se napravila ljetna turneja 2006, nismo mogli izvoditi ništa osim obrada, što je Dina baš brigalo koliko sam shvatio, bio je stvarno angažiran za te live nastupe, nisam znao kako će se takav čovjek uklopiti u bend koji je htio tek nakon trećeg studijskog albuma krenuti s turnejama... A i ritmovi, bar oni početni, koji je nudio za razne pjesme, većinom nisu perfektno pratili autorske skladbe, ali je vrlo brzo Dino dobivao sve veću samostalnost, Vanja je pristojno odustao od aranžiranja bubnjeva, te prepustio taj posao Dinu, koji se mogao nadati maksimalno Vanjinom ili u krajnjem slučaju mom savjetovanju. Ako ništa drugo, dokazali smo se kao bend gdje svaki član ima nekakvu izvođačku slobodu. 11.06. je došao, naziv našeg benda u popisu polufinalista nije bilo, što i nije bilo jako čudno promislivši malo o konkurenciji (gdje su apsolutno svi polufinalisti bili stariji od nas) gdje se prijavilo preko 200 demo bendova iz raznih zemalja. No unatoč tome, teško mi je palo, teško za poluditi. Ne znam kakvim su efektom to drugi doživljavali, ali iako su tvrdili da je poraz bio očekivan (i bio je, ali su lažne nade ipak jače), vježbe su bile sve rjeđe, s dužim dnevnim pauzama, gdje su vježbe prestale biti zajbancije i sve sličnije nekolicini sati radnog staža, nije tu bilo direktora, radnika ili čistaćica, jednostavno bismo uletili u podrum, rekli si dvije do tri riječi, odsvirali oko deset stvari i otišli na biljar. Vanju je hvatala monotonija, i automatski je otvorio oči i meni tom tužnom činjenicom, ali je ta monotonija bila i donekle ono što smo željeli- kompaktan i stabilan bend koji sve profesionalnije shvaća svirku, ali smo i uvidjeli da ta profesionalnost ima i svojih mana, i mislim da nas je Dino takvima upoznao, što je bila donekle kriva slika o nama. No bar mi o njemu nismo imali krivu sliku: ispadalo je da je on sam gajio želju da svira s nama, kao da je poziv jedva dočekao, no ne znam da li bi ga dobio da nam gospodin Sven Dukić (urednik na radiju) dosta prije toga nije rekao da neće biti ništa od nas ako si ne nađemo stabilnog bubnjara, a ne bubnjara-gitarista, što je neko vrijeme bio Vanja. Vježbe s Dinom su bile malo zajebane jer nismo imali dobru opremu, a on je lupao (i dalje lupa, hvala na pitanju) poput budale, nevjerojatno nasilno, kad da mu se na koži doboša ukazivala neka trauma iz djetinjstva po kojoj bi frustrirano udarao. Tu su najviše najebali vokali, jer nitko nije mogao pjevati a da si ne uništi glasnice. „Dino, možeš pokušati malo tiše?!“. „Ne, ja sviram tako, ne mogu svirati lagano.“. Prije „pravih“ bubnjeva, u razdoblju kanti, nam oprema nije zapravo ni trebala, jer smo se dobro čuli kad te buke nije bilo. Mislim da je nekadašnji nedostatak bubnjeva imao i pozitivnu stranu, jer bez buke smo uspjeli razraditi instrumentalne aranžmane na vježbama. Zenzerović je u potpunosti savladao program Cool Edit i snimio sam, doma, 3 pjesme, kao što bi rekao on sam «beznačajnog teksta i jednostavne polifonije», ali i izvrsne produkcije, nije bilo šumova i imajući na umu da imajući doma samo klasičnu gitaru i vokal, uspio je stvoriti pjesmu dostojnu MTVa, bio je vrijedan pohvale. Tako da smo planirali, nakon koncerta 7.7., snimiti što više materijala, težeći postizanju cilja snimanja svih pet albuma; tri su bila napisana, na dva smo još radili. Istodobno, s vježbama baš i nismo blistali, ali organizacija koncerta i je dobro tekla; dobili smo medijske pokrovitelje. Na koncertu su nam trebala gostovati dva ženska vokala za dvije pjesme, jedna violinistica i, za dobra stara vremena, prva i posljednja svirka u živo s Igorom Premasuncem, bivšim članom benda. Predložili smo mu da svira bubnjeve na «Damjanskoj», odmah je pristao i nakon druge probe ju je već dobro savladavao, ali nije svirao na kraju. A i violinistici je išlo, trebalo mi je da zapamtim ali se zvala Ivana, prezime jebi ga nisam zapamtio, ili ga nisam ni čuo; ona me pogotovo iznenadila; bio sam navikao raditi s ljudima koji rade preko kurca, a ono što je morala napraviti ona bi dojadilo svakome, ali je bila uporna, i kad sam ju pitao da li stvarno želi svirati, odgovor je bio potvrdan- začudio sam se...

Organizacija humanitarca je bila na leđima Ivane Filipović (koja je već prije organizirala neke humanitarne događaje za Filipa Dobrića) i Limunove pite, zato smo se nekako i postavljali kao glavne zvijezde programa. Da, mora se priznati da jesmo bili najpoznatiji na plakatu, ali se mora i priznati da smo svi na plakatu bili u principu nepoznati; i uz ona dva benda koji prvi put sviraju baš na tom događaju, nije ni neki uspjeh biti najpoznatiji. Tako da je ispalo da pola koncerta sviramo mi, a pola ova druga dva benda, što je stvorilo neki antagonizam između Initiationa i nas. Ne na način da se njihov ritam gitarist i ja nismo voljeli, ili njihov basist i Macan, nego kolektivno. Ovi su pizdili da smo se umislili, mi smo pizdili da smo bili jedini koji su mrdnuli kurcem da se dogodi taj humanitarac, i vjerujte, jesmo bili jedini. Išli smo po radio stanicama, po novinama, na lokalnoj televiziji kako bismo došli do sponzorstva, pobrinuli smo se za dizajn i za tiskanje i ljepljenje nekoliko stotina plakata. A Pokvareni zub i mi smo se dobro slagali. Dobro, nije da smo se Initiation i mi klali, ja nisam osobno srao nikome jer nitko nije ni meni, bile su situacije stila „Ej ovaj je rekao ovo o onome...“. A k tome, Patrika i Filipa sam donekle i znao, pa sam izbjegavao konflikte, što nikako nisu radili Dino i Igor. Dino je u Uljaniku dogovarao sve s razglasom, prostorom i time, a Igor se brinuo za dizajn plakata, pa je zato u prvobitnoj verziji pisalo ovako: „NASTUPAJU

PULSKI DEMO BENDOVI: SIDE PROJECT INITIATION POKVARENI ZUB

LIMUNOVA PITA“ I to mi je stvarno bilo debilno, pa sam rekao Igoru da svi nazivi budu iste veličine. I postigao sam to, Bogu hvala. Stvar je otišla tako daleko da je ekipa iz Initiationa mislila da će na plakatu biti zajednička slika Vanje, Macka, Dina, Igora i mene, i dali nam do znanja da ukoliko plakat bude bio ovakav nam neće platiti svoj udio troškova tiskanja. Barba Veljko nam je organizirao press konferenciju, i tamo je bilo čudno, jer su na pitanja odgovarali Ivana Filipović, Patrik Zubaj kao gitarist Initiationa i cijela Limunova pita. Stvarno, nije mi bilo jasno zašto moramo baš svi biti tamo, ali kako su svi ostali bili za, bio bih stvarno ispao pizda da sam bio jedini koji se nije udostojio stati pred novinare. Patrik je svoje odradio bez problema, dao podatke o svom bendu i razloge zašto će nastupiti humanitarno, Ivana se pobrinula da ispriča Filipove probleme, Igor i Dino su se pobrinuli da odgovaraju i na ono što ih se nije pitalo, a Vanja, Macan i ja smo se prvenstveno pobrinuli o tome da bar mi ne pričamo gluposti i da time ne zapečatimo slutnju da je Limunova pita ekipa umišljenih debila. No ni naša šutnja nije vječito trajala, barba Veljko me zvao u hodnik rekavši mi da dam do znanja novinarima da je Limunova pita pobjedila na gitarijadi prošle godine.

U fuck, bio sam uvjeren da je prije press konferencije rekao sinu da informira novinare o tome, ali je Igor valjda bio prezauzet ozbiljnijim temama, pa sam se vratio sjesti bez ikakvog pojma kako da to ubacim u intervju. Što sam trebao, reći novinarima „Pitajte me da li smo pobjedili na gitarijadi.“?! No definitivno, barba Veljko je s novinarima znao puno bolje od svih nas skupa, a i ideja spominjanja Vodnjana je mogla donijeti samo do plodnih rezultata. A ovi su nešto pričali, ja nisam znao kako doći do teme, nisam se htio izderati, vođen balkanskim pobjedničkim ponosom, „Haha, mater vam jebem gubitničku! Mi smo pobjedili na gitarijadi!“. Ali srećom, rođeni sam majstor blefa, pa sam proizveo konotacijski falsifikat, odgovarajući oportunisički na pitanje koji je naš povod za organiziranje humanitarca: „Humane namjere itd.,“ i na kraju „A k tome bit' će nam godišnjica pobjede na vodnjanskoj gitarijadi.“. Nisam razočarao barbu Veljka. Zato sam gotovo razočarao Vanju, kad je čuo „baš mene“ da se dičim prvom nagradom. Stvarno, bio sam onaj kojem se najviše gadila autoreklama i uvijek sam odgovarao Dina od toga, pa dok nisam rekao Vanji da se zapravo radilo o „narudžbi“ barbe Veljka, mislim da sam mu ispadao ogavni licemjer. A taj primjer s ubacivanjem gitarijade u intervju je služio kako bih vam dokazao da je vođenje koncerta jeben posao, bar dok si demo bend. Sumnjam da je Stonesima teško desetak godina puniti stadione s istim repertoarom. To vođenje koncerta, kad će se koncert dogoditi, koliko će trajati, što ćeš svirati, koliko ćeš se truditi da publika dozna za njega, sve je to taktička igra, ima blefova, sjebavanja u mozak, svakakvih pizdarija. I organizacija „Filipovog humanitarca“ nas je stvarno upoznala tim činjenicama. Došao je i dan koncerta, gdje je bilo prisutno oko 300 ljudi, što je potpuno demoraliziralo Zenzerovića, ali mene broj publike nije šljivio ni pet posto, više mišljenje prisutne publike. I u kurac, tri stotke za tri gotovo nepoznata demo benda je stvarno solidna brojka. Vokal Initiationa je očekivao od tisuću ljudi na dalje. Otvorili smo i zatvorili humanitarni događaj tim repertoarom: prvi dio 1. Hotel pulska fonja instr 2. Lagano umirem 3. Debela devojka (Električni orgazam) 4. Vrajža hiža 5. Kadi' su ti mudante? 6. Pula ča ča ča 7. Lay lady lay (Bob Dylan) 8. Don Tuttifrutti

drugi dio 1. Money for nothing (Dire Straits) 2. U dvorcu kralja Slavomira/Dugine boje 3. Pepeljuga ide na bal 4. Romantično svanuće 5. Knockin' on heaven's door (Bob Dylan) 6. Another brick in the wall pt.2 (Pink Floyd) 7. Wish you were here (Pink Floyd) 8. Manijak iz Šijane 9. Proud Mary (Creedence Clearwater Revival)

U prvom dijelu je publika rijetko kad pjevala, jer je i malo što poznavala, ali su bili strpljivi, neki možda čak zainteresirani, tako da nije bilo (makar ne primjećenih) negativnih kritika sa strane publike. Drugi dio se takvim nastavio do «Dvorca kralja Slavomira», potom je publici dopizdilo to naše autorstvo. Polako su se počeli vratiti nakon Ivanine sjajne violinističke izvedbe te dolaska Sare Jerman, što je vrlo melodiozno otpjevala ulogu Pepeljuge u «Romantičnom svanuću». Bilo mi je drago raditi s njom jer nije strofe otpjevala kako sam joj ih ja predstavio, nego se sama pobrinula o tome kako će ispasti, i ispalo je bolje od onog što sam zamišljao, kao kad je godinu nakon toga s Igorom pjevala terzu u duetu pjesme „Moj sin je narkoman“. Bila je to prva prilika da smo svirali stvari iz rock opere „Bajka“, i htjeli smo izvesti još „Vani je hladno“ i „Veselu udovicu“. „Vani je hladno“ sam maknuo iz repertoara jer su mi ostali u bendu govorili da ćemo biti prenaporni, a „Veselu udovicu“ jer druga pjevačica koja nam je trebala gostovati je imala previše problema u izgovaranju svih slogova u stihovima, pa kako je propala suradnja, tako je pjesma ispala iz repertoara. „U dvorcu kralja Slavomira“ se retardirano sjebala zbog retardiranog ton majstora pa smo na „Duginim bojama“ počeli gubiti publiku. I to me jako živciralo, jer nam je u budućnosti instrumentalna verzija te pjesme bila odlično prihvaćena u publici; ni „Pepeljuga ide na bal“ nije dobro prošla. No mislim da sam si sam bio kriv, što sam uopće odlučio predstaviti dijelove rock opere „Bajka“ na tom koncertu, potpuno krivo sam ju doživljavao kao album kojeg svi znaju i svi vole, i tu sam se zajebao. I ravnodušnost, pa čak i odbijanje publike, mi je povrijedila ponos. Od tad nismo dugo izvodili ništa iz tog albuma, osim instrumentale „Duginih boja“, jer njen tekst nisam htio prezentirati javno, ionako je i instrumentalno vukla na „drogiranu“ pjesmu. Ako je išta spasilo blok „Bajke“ bio je to Sarin vokal. Nakon toga, početni riff megahita «Knockin' on heaven's door» je donio do povratka velikog broja publike, koja se nastavljala vraćati sve do kraja, kroz jedinu Smilovićevu vokalnu izvedbu «Another brick in the wall pt.2» te obradu mojom inicijativom, koju sam možda otpjevao loše, ali svakako s puno strasti, «Wish you were here»; teren je bio spreman za jedini poluhit benda, naravno, «Manijak iz Šijane», potom čega sam shvatio da je taj manijak ikona benda. Nakon «Manijaka» smo trebali izvesti «Slijepu našu» ali smo u zadnji tren odustali, predložio sam ostatku benda da pozovemo ostale bendove da otpjevaju «Proud Mary» s nama, ta izvedba nam je bila i prva vježba, ali je ispalo odlično. Bilo je smiješno i to da, dozivom drugih bendova, se prvih dva reda na pola spraznilo, ali u redu... Tada sam shvatio jednu žalosnu istinu; razlika između demo benda i benda u kritikama ne postoji, bio je gotov period samog hvaljenja sa strane publike. Možda smo se zajebali kad smo na onom koncertu odsvirali većinom autorske pjesme čijih 90% publika nije poznavala. Nije me brigalo- ono je bila Limunova pita, Limunova pita u biti nije bio skup petorice glazbenika, bilo je to nekakvo tumačenje svijeta, možda i neki drugi svijet sa svojim lopovima, dilerima, nasilnicima, sučevima, kraljevima, narkomanima i korumpiranim pandurima. Ne znam koliko je tko od nas to osjećao, ali mene je nešto vuklo da je ta Limunova pita nešto apstraktno, nešto što nas povezuje, nekakvo radno mjesto, a ne bend. I to je bilo dobro; postavljali smo si vlastita pravila i nismo ih kršili, iako u realnom svijetu oni koji krše najvažnije zakone su uglavnom zakonodavci...

Želim reći da je tada publika počela shvaćati identitet benda, više nije bilo milosti, znali su da nam to «nije prvi put»; imali su pravo kritike. No nije me nikad puno smetalo to što je kritika negativna, nego ono što se u kritici opisivalo negativnim, negativu su nalazili uglavnom oni koji su tvorili većinu publike, tj. naši vršnjaci, mladi ljudi. Starija publika nas je voljela, uvijek smo imali njihovu potporu i znali smo da će nas stariji dio publike uvijek braniti, na neki način, oni su bili naša prava publika, ili bolje, mi smo bili njihovi, svirali smo glazbu koju su oni voljeli. No mladi većinom nisu bili oštri kritičari, mali dio njih je pljuvao po nama, ali samo su mladi u biti, pljuvali po nama. Oni koji nas nisu blatili ili su bili dobre duše, ili ljudi koji bi mogli uvjerljivo reći «Ah, kako te budale ne mogu shvatiti te pjesme!», oni koji su nas blatili radili su to, ako to takvim mogu nazvati, iz estetskih razloga: omiljeno mi je bilo kad bi nam ljudi predbacivali to da je razglas loš, a s razglasom nitko od nas nije imao veze, pa im moraš objašnjavati da postoji jedan gospodin tamo preko koji radi s tim aparatima i pljačka te 1500 kuna kako bi napravio amatersko djelo, budući da se vokal zvukom nije baš najviše razlikovao od zvuka gitare sa slideom. Vanja je one večeri prvi put odsvirao stvar sa slideom, «Dugine boje»: pjesma je govorila o tome kako se Pepeljuga napušila, i kad smo Vanja i ja, dvije gitare, prvi put to vježbali, rekao sam mu da želim da mu solaža zvuči «drogiranom», i mislim da me odmah razumio, izvukao je slide i kad je staklo počelo kliziti gitarom čiji je zvuk već bio efektiran stvorio se jedan istodobno iritantan i predivan zvuk. Bio je to zvuk koji se rijetko mogao čuti, i publiku je zadivio taj zvuk, kao što je i mene kad smo ju prvi put odsvirali. Glavnu melodiju sam skladao na klaviru, ali sam znao da klavir ne može dočarati napušenost, to je trebao odsvirati Igor, pa sam mu pokazao melodiju na klavijaturi; tehnički se nije baš najbolje snalazio desnom rukom jer je uglavnom klavijatura u našim pjesmama imala prateću ulogu, ne znam kako je primio to da u biti solira ali ju je ubrzo savladao, pa smo tražili neki zvuk na sintisajzeru koji neće ličiti na ništa, koji će biti baš sintetičan, kao da je izašao iz neke videoigrice iz osamdesetih, kao ono kad Super Mario skupi gljivu i postane veći. Super Mario postane veći, kako ne bi bilo zabune. Uglavnom, našli smo neki baš «plastični» zvuk, nešto nerealno, i odmah smo se složili da to ide u pjesmu, drugo nije moglo. Mogli smo ju odsvirati i sintisajzerskim zvukom gudala, bila bi neka pjesma funky-disco, dobrog zvuka svakako, ali nije nikako bila napušena. Onako jest. Sam Dino ju je zvao «Napušena» jer nije znao pravi naslov. Možda sam ga trebao promjeniti. Cijela ta priča kako bih napomenuo da nisu kritizirali naše sviračke sposobnosti, jedino su nam govorili da ne sviramo kompliciranu glazbu, to uglavnom ljudi koji bi komplikaciju upoznali samo kad bi im izbio prišt, ali nas nikad nije jebalo ništa s komplikacijom, težili smo više skladu, u smislu da smo znali maksimalni kapacitet i upravo zbog toga smo ga često i prelazili, jer si nismo postavljali lažne ciljeve- bilo ono komplicirano ili ne, bilo je svakako kako treba. No te su usrane provokacije nažalost uspjele utjecati na naš rad, jer kurac je publika znala što je to komplicirano, njima je „komplicirano“ značilo „žestoko“ pa smo s vremenom i dobivali žešći zvuk pa je postava klavir-klavijatura-gitara-bas-bubnjevi polako gubila smisao postojanja i uživo sam počeo lavirati između lead i rythm gitare. Na slijedećem smo koncertu, npr., Vanja i ja bili izjednačeni u gitarskim solažama, i koliko god sam znao uživati u nekima od njih, počela me živcirati cijela ta pizdarija s „žestokim“ i „kompliciranim“; „Dugine boje“ nisu na početku bile planirane za daljnje izvođenje jer su popušile u Uljaniku, ali sam ih evo stavio da ti fanovi komplikacije vide što je komplicirano: u toj instrumentali svaki instrument vodi potpuno drukčiju ulogu, a svi su u perfektnom skladu. Mora se pritom napomenuti da u bendu ima onih koji se vole instrumentalno iskazivati i onih koji se više brinu oko cjelokupne izvedbe nego oko autopromocije.

Ali autopromocija na humanitarcu je stvarno bila zanemariva, ako ju je uopće i bilo realno gledano, budući da smo zapravo sami sredili većinu toga, a i to što smo se „usudili“ svirati većinu publici nepoznatih pjesama, nas je jako ujedinilo; znam da smo u backstageu bili nas petorica i da smo nakon Ivanine najave napravili nekakvu vrstu „hip hip hure“ u pravom mušketirskom stilu. I realno, u kompliciranim situacijama smo stvarno bili jako ujedinjeni, a ta je bila komplicirana. To autorstvo nas je zajebalo, mislim da smo previše očekivali ali gledano generalno, ne mogu reći da smo prošli loše. Ali moram priznati da su Initiation sa svojih osam pjesama (šest obrada Iron Maidena i Metallice i dvije autorske) dobili veće ovacije od „najpoznatije“ grupe na plakatu, no istodobno nisam im zamjerio. Gledano sa strane publike, bez problema mogu reći da su tu „bitku“ dobili oni. Ali s druge strane, trajali su još godinu dana, što je stvarno potvrdilo teoriju da je najteži zadatak u bendu održati ga živim. Nemojte me krivo shvatiti, kad bi se raspao neki bend ne bi mi iz zlobe bilo drago, bilo bi mi drago što se naš nije raspao. Iako je publika preferirala Initiation, pulsko-muntićki rock bend je bolje prošao kod novinara, mislim da je na to dosta odigralo ulogu što smo izveli blok iz „Štorijskih besid“ („Vrajža hiža“, „Slipac“ i „Pula ča ča ča“). Intervju nakon koncerta je dao Dino vođen Vanjinim smjernicama. Novinar Geromella nam je dao titulu „rockera s istarskom dušom“. Sumnjam da smo ikad dobili bolji kompliment, ali to tada i nije bilo popularno... Istarska duša... Pravilo demo bendova tada je bilo “engleski naziv” i “engleski tekstovi”. Umišljeni ljudi engleskih naziva i ponosne hrvatske krvi koji su bili poznati polovici kvarta u kojem su svirali i eventualno roditeljima. I ti isti ljudi, i njihovi fanovi su bili ti koji su nalazili sigurno najiritantniju i najneargumentiraniju kritiku koju je bend dobivao; nisu nam srali po sviračkim sposobnostima, ni po vokalu, ni po tome da se isfuravamo i prodajemo maglu- srali su nam zbog naziva benda, što me užasno živciralo; to je bilo «ako ne nađem negativu, izmisliti ću negativu», bila je to možda čak nekakva zavist, ali u onim trenucima me nije zanimalo što je točno ono; htio sam reagirati, svi smo u biti reagirali, bili smo «Limunova pita» i točka, bili smo umorni toga da nas nakon svakog nastupa ljudi pitaju da li ćemo do idućeg koncerta promjeniti naziv; svačiji je odgovor bio negativan. Bili smo jedan od rijetkih bendova koji je u cajkersko-metalskom društvu imao muda svirati rock, kasnije sam shvatio da smo jedan od onih rjeđih bendova koji je imao muda zadržati prvo ime što im je palo na pamet- u drugim se bendovima mijenjalo sve osim stila; članovi, naziv i mišljenje. Cijela ta fora oko stila bila je ta da zapravo stila nije ni trebalo biti- muzika je trebala biti nadrkana, a nisam shvaćao zašto kad je ionako cijelo čovječanstvo i bez toga nadrkano. Bilo mi je još nekako jasno da je moronima naziv na engleskom zvučao pristupačnije, ali nikad nisam shvaćao zašto su im, dovraga, tekstovi bili na engleskom, «Bravo» zapisao sam jednom na netu «baš će Britanci doći slušati mudrovanja pulskih narkomana». I ti isti njihovi nazivi na engleskom, kad bi ih čovjek preveo, uvidio bi koliko su zapravo nazivi glupi, bio je čak jedan bend «Nailed», koji su morali promjeniti naziv jer im se jedan registrirani britanski bend javio da je to njihov naziv. Nas nije bilo strah da će nam se javiti neka Limunova pita iz Bačke Palanke. Uglavnom, često sam iznosio svoja mišljenja, kao što vjerujem, i drugi, ali samo kako bih branio svoj bend i bendove njemu slične, bendove koji su svoji i «ne zanima ih tko što melje». Naravno, uz slabe živce koje imam, često bih i prešao granicu, ali me nije bilo briga, jer mi je u kodeksu bilo da nemam prava napadati bilo koga, smijem se samo braniti; sada da li će obrana biti poistovjećena napadom ili neće me nikako nije brigalo, ali naravno, uvijek se nađe neka pederčina koja će te cinkati i onda moraš objašnjavati ovom i onom iz ovog i onog benda «Šta si ono točno rekao o njima», a kako nisam bio sklon laganju, rekao bih im istinu.

Pa bi prijetili, ali sam znao da psi koji laju uglavnom ne grizu. I ti ljudi koji su mi prijetili ne bi našli donekle smislenu prijetnju, stila «Napraviti ću sve kako ne biste svirali tamo» nego bi im prijetnja bila izvorno primitivna, balkanskog srca i duše «Ne čudi se ako jedan od ovih dana ne budeš mogao hodati», samo pogrešno gramatički formulirano. I ti ljudi koji su mi prijetili su uvijek bili neki neefikasni psi, gospodarevi psi, u smislu da mi ne bi srao neki član tog sastava nego okorjeli (i po mogućnosti pripiti) fan za kojeg bi do jučer čovjek rekao da ga poznaje. No, imao sam razumijevanja, stvarno jesam- nisam imao razuma, ali razumijevanja jesam. Djed mi je govorio da je zavist loša jer čini ljude glupima, i strogo sam se držao tog pravila, jer je ta zavist donekle bila i opravdana. Doživljavao sam neki osobni strah ljudske zavisti, imao sam puno iskustva s tim. Nisam volio da me ljudi hvale, ne pred drugim ljudima; prekidao bih ih i opovrgavao sve. Ne bih ih prekidao kad bi mi to rekli u četiri oka, ali bih opet opovrgavao, znao sam da mi je sugovornik iskren, ali je zavist jača od iskrenosti, nisam htio njome imati posla tako da sam sa svog imena uvijek odbacivao apozicije umjetnika ili pjesnika, i nisam ih odbacivao tek tako, nego sam iskreno vjerovao da nisam nositelj tih titula. Kad bi ljudi samo povezali definiciju riječi «umjetnik» i gledali koje su sve budale nosioci te titule, vidjeli bi da se to ne podudara. U ono doba je bilo dovoljno spomenuti koju genitaliju u pjesmi i od običnog primitivca bi nastao umjetnik. S onim umjetnicima se nisam htio poistovjećivati, umjetnika na svijetu a da nisu glazbenici nije bilo puno- Chaplin, Brecht, Degas, Ujević... U ono vrijeme nisi trebao biti Chaplin; trebao si samo imati magisterij iz akademije dramske umjetnosti ili bar falsifikat, ili eventualno snimiti koji skandalozni kućni film koji će kad karijera počne propadati sasvim slučajno izaći na net, nisi trebao biti ni Brecht; dovoljno je bilo da se poliješ jogurtom po prsima u kazališnoj predstavi, nisi trebao biti ni Degas; mogao si voajerski slikati susjedu dok skida grudnjak, nisi trebao biti ni Ujević; mogao si imati dovoljno spreja u bočici da zapišeš biser mudrosti «Živila Hrvatska!» pored naopako nacrtane svastike. Možda nismo imali nikakvu podršku niti u Hrvatskoj vrlo potrebne i popularne sisteme „preko veze“, ali su pulski pravi rockeri znali koji ih bend podržava, tako da smo imali mogućnost sviranja gotovo svugdje gdje bi ljudi puštali rock ili nešto njemu slično. Ti lokali, kao Rock Caffe' ili Mimoza su sve bili lokali od reda, na dobrom glasu, bili smo vjerojatno najmlađi bend koji je ikad nastupio tamo, a Dino je znao za sve te mogućnosti, i angažirao se ne bi li nam napravio neku manju turneju ne samo po pulskim «takvim» lokalima, nego i po istarskim, što nam se jako sviđalo, meni pogotovo jer smo mogli početi, osim studijski snimljenih pjesama, promovirati onu nekolicinu napisanu na istrijanskom; tad su favoriti bili «Vrajža hiža» i «Kadi' su ti mudante?», no htjeli smo izvoditi i «Pulu ča ča ča» i «Oganj». Humanitarcem smo shvatili grešku, da publika ne može izdržati ako na repertoaru ima previše njima nepoznatih pjesama, znali smo da trebamo promjeniti sistem, i taj je sistem bio jedan kojeg ćemo puno vremena koristiti na vježbama, a to je bio 33% autorskih radova, 33% obrada superpoznatih hitova i 33% obrada koje smo svirali iz gušta a ne zato što su poznate. Nisam volio obrađivati pjesme, iako sam znao da nismo dovoljno jaki kako nam to ne bi bilo potrebno; nisam vidio cilj u tome, znajući da su neki ljudi to napisali i izveli čak i dvadeset godina prije naših rođenja. I unatoč svemu, obrade su one pjesme koje bi publiku najviše palile, ali i u nekim slučajevima neki dio nje ostavili ravnodušnim; tu su stvar čuli već stotinu puta u brdo verzija, nije im trebala još i naša, pa bih znao gledati kako se publika gubi, kako čuje a ne sluša, stvarno me živciralo kad bi mi netko, koji se tokom pola koncerta žvalio s naivnom i napušenom Austrijankom, i koji nakon nastupa nije znao da li je Macan basist ili redar, na kraju prijateljski izjavio «Bilo je dobro». Da, njemu vjerujem da je bilo dobro.

Zadnja prilika da sviramo baš što je nas volja bio je nastup na krničkoj fešti gdje nije bilo doslovce nikakvog odnosa između nas i publike, jedino u biti odsvirano po narudžbi je bio «Manijak iz Šijane» kojeg smo izveli za ruralnu publiku koja nije imala prije priliku čuti tu pjesmu uživo. Macan je bio ljut k'o stoka zbog toga što je publici pucao za nas, što su možda čak htjeli pucati u nas, pa je i on umjetnički dokazao svoju srdžbu time što je promjenio stihove pjesme iz «Jedino u Šijani sunce izlazi na Zapadu i nitko se ne nada kojekakvom napadu» u «Jedino u Šijani sunce pojebe Mjesec a Mjesec popizdi i odsječe vene». Tipična Macanovabez rime, ali efikasne reakcije. Reagirao sam prvenstveno ja jer nisam volio takve autorske intervencije, srao sam mu tokom pauze, ali su me ostali smirivali time što su mi govorili da je taj nastup nešto što dođe i prođe, bez ikakve medijske pratnje, bez odgovornosti niti ičega. I u biti je bilo tako, Krnica je bila skoro pa vježba, da smo svirali kao u Krnici negdje gdje će rockeri biti u publici, znali smo da bi to bio veliki trenutak i za nas i za publiku; svirali smo opušteno i ufurano, greške su bile zanemarive, bio je to pravi rock & roll. Mislili smo da ćemo to moći napraviti po raznim mjestima koji su bili na «Dinovom popisu». Iako je Vanja bio onaj koji je najbolje pogodio reakciju publike, reakcija publike je najviše pogodila njega; iz nekog razloga, nazovimo to protestom iako nikom nije bilo jasno o čemu se zapravo radi, u pauzi se svukao sve do gaća i legao na cestu. Nismo točno shvatili što je taj mladi revolucionar htio postići osim pokojeg trubljenja živčanih vozača, što je velikim zadovoljstvom pretpostavljam, i postigao. Vanja će vam možda reći i da je bio gol, ali kunem se da nije, on se zapravo naziva golim i kad skine rukavice. I opijao se, bila je to najuspješnija revolucija nakon odvažnog pokušaja hrabrog pustolova Jureta Radića koji je Masleničkim mostom odlučio izazvati snagu vjetra, uglavnom bilo bi nam bolje da smo svirali bez njega jer je često griješio, i to je svima bilo jasno, a vjerujem i njemu. Zapravo tokom cijelog ljeta 2006. smo se Igor i ja pitali koliko će bend još izdržati s njim, no na sreću se već početkom njegovom maturantskog života vraćao u normalu. Dakle, od sve te Dinove male turneje, tj. u Rock caffeu, opet u Uljaniku, u Poreču i u labinskom Rock caffeu svirali smo jedino babama i djeci u Krnici na fešti sela. Svi su nas pljuvali, a bolji repertoar (što se rocka tiče) nikad nismo imali. Nakon treće pjesme su nas makli s nečega što su neki nazivali pozornicom, ali je meni to bio samo ulaz u osnovnu školu. Naime, trebali smo se pojaviti još jedanput pred krničkom publikom, Vanja i ja naravno nismo htjeli jer su za one ljude bile potrebne polke a ne rock 'n' roll, ali hvala Bogu je Igor bio nadrkan, Macan pijan i nadrkan a Dino, naravno, optimist. Većina na žalost pobjeđuje pa smo išli po još jednu dozu pljuvanja, pa smo išli još jedan treći i četvrti put, gdje sam svirao baš s nekom «boli u kurcu», nije me brigalo više ništa, svirali smo u prazno, k'o proba u podrumu. Svi te ignoriraju. Krnica je bila najsmiješniji koncert u povijesti glazbe; nama se jebalo za publiku, njima se jebalo za nas. U međuvremenu, počele su iskre kućnog snimateljsko-miksateljskog rada Limunove pite, kad se Igor počeo zanimati kako funkcionira Cool edit i uzeo „Na jastuku moje mlade“ kao snimateljski eksperiment. Zapravo smo to i doživljavali kao eksperiment a ne kao „službenu snimku“, pa je vokal, klavijaturu, bubnjeve i bas pruzeo on, a meni prepustio klavir i gitaru. Zadnji smo refren otpjevali on, Macan i ja, i na kraju je snimka –osim bubnjeva, čime se svi slažemo- ispala solidno, i Igor nas je uvjerio da će on preuzeti miksanje kad budemo snimali album, od čega nas je odvajalo još pola godine. Iako je on taj program dobio od mene, a ne obratno, naučio se služiti njime puuuuno prije nego ja, jer je meni, dok ga nisam proučio, promatrajući Igorov rad, bio čisti misterij.

S druge strane, prva verzija „Na jastuku moje mlade“ je, koliko pokazala njegovu sposobnost u točnom nalaženju zvuka, toliko pokazala i njegovu nesposobnost da nađe točan odnos glasnoće, pa je u refrenima vokal bio zaista nejasan, ugušen sa strane bubnjeva, koje je Igor uporno uvijek pojačavao. No budući da se radilo o eksperimentu, Igor je dobio samo pohvale, i zaista zasluženo budući da je kao miksatelj amater zaista postigao solidnu kvalitetu. Mislim da je tu počeo iskazivati vokalnu harmoniju, kad je vokalno aranžirao dio „Sočna k'o nebesko voće“ i počeo nam predlagati da terze, bas glaseve i kvinte koristimo češće, i odlično je izmiksao klavir i klavijaturu za onaj dio gdje se ta dva instrumenta penju po ljestvici (Moja ljubav je uvenula...“ i „Leteći baloni...“), što je puno pomoglo u dijelu „Leteći baloni: kuda idu? Tko su oni?“ jer je dočaravalo taj odlazak balona u nebo, kako su se zajednički „penjali“ klavir i klavijatura, Igor s brzim arpeggima, ja s akordima. Na veliku žalost i još veću štetu, Dinov je optimizam harao velikom brzinom i zarazio naše krhke umove; normalno da nismo svirali više nigdje, čak ni u Rock caffe'u koji je bio «100% siguran». Sve su nam datume micali kako bi im pucalo, termini bi se stalno mijenjali u smislu «Svirati ćete vi, samo čekajte malo sad ovo. Sutra ono. Možda za mjesec dana.». Za Uljanik smo trebali ovaj put skupiti malo poznatije bendove od prošlog puta, i najveći optimističko-retardirani ispad je izjavio: a)Zenzerović b)Dino c)Grunf iz Alana Forda Točan je odgovor pod «b», naime, eventualni gosti njegovog prijedloga bili su Gustafi, rečenica je bila otprilike ovakva «Mogu ih zvati ali oni pitaju 14000 kuna po svirci.». Ne znam što me moglo živcirati više od uništavanja live nastupa. Tako da nam je opet pala na pamet «Mimoza», gdje smo 03.02. imali prvi samostalni koncert, pa smo htjeli i drugi i posljednji s mojom prisutnošću. Htio sam napraviti još jedan «oproštajni» koncert za pulsku publiku prije odlaska u Zg, gdje sam uspio nekim čudom upisati pravni fakultet; za preći prag trebalo je imati minimalno 860 bodova od 1250, ja sam ih imao 860... Uglavnom, nisam htio jedan hladan odlazak, htio sam topli pozdrav Puli, jedno zadnje druženje. Istina, Puležani i Limunova pita se nisu puno družili, nismo bili bend koji je svirao dvaput mjesečno, baš zato sam htio taj zadnji koncert... Ne, nije moglo. Tek u desetom mjesecu. «Ako su ulazna vrata otvorena buka izlazi van a ako su vrata zatvorena unutra je vruće; čekamo da zahladi.» Shvatio sam da ću morati pobjeći iz Zagreba kako bih se mogao pozdraviti s publikom. Napravio sam i jedan posljednji «formalni» sastanak benda, objasnio sam im albume i budućnost, nisam htio da me zamjene; moj su vokal mogli preuzeti, gitaru Vanja a klavir nitko. Strah me tada bio i za tu biografiju, da će pet-šest godina ostati nedokumentirana povijest Limunove pite. Iskreno, ljudi su mislili da će se bend bez mene brzo raspasti, i mene je toga bilo strah, ali volio sam vjerovati u suprotno, nešto što će me u Zagrebu podsjećati da u Puli i dalje ljudi pjevaju stvari Limunove pite, da su i radovi živi. Bili su dobri momci, što se odnosa tiče, Zenzerović, Vanja i Macan su bili u stabilnim odnosima, morali su sada nastaviti proces uklapanja petog člana i prvog optimista. Znao sam da će izgubiti prostor svirke, tj. dobar stari podrum moje kuće. Stara mi je stalno šizila i ja sam joj mogao srati, ali kako će oni? Mnome su izgubili sigurno prostoriju vježbanja, ali nadao sam se, ništa više. A i Goran i ostali Anđeli u starkama su se vraćali u Krnicu, pa je Dino trebao nastaviti s njihovim radom, kao jedini član u dva benda.

U svo to vrijeme, ipak, shvatio sam da će se morati snaći bez mene, i zato sam im htio pripremiti teren. Recimo, Dino je poznavao Limunovu pitu tek malo više od publike; znao je tko je tko i tko svira što, ali to je bilo to- i ono tko svira što je bilo jasno, nije bilo jasno tko što stvara, a još manje zašto taj to stvara. Ali smo ipak svi znali da naš bend nije nikako ordinaran bend, a to je i publika znala, bar zbog toga što smo u metalsko-cajkerskom društvu imali muda svirati rock. I za to stvarno se trebalo imati muda, jako nas je malo bilo rockera, a ja, kao demo rocker i kao čovjek, nisam bio u najboljim mogućim odnosima s pulskim demo metalcima; ali je to bila samo razlika u stilu... Bili smo različiti i zbog kreativnosti, svatko je imao poseban način rada u Limunovoj piti, znali smo da taj bend zrači nekakvom posebnošću, upravo zbog pjesama. A kao većinski autor pjesama, dojadilo mi je više (kao što mi je rekao Dukovski) «držati sve konce» u samom bendu, htio sam prestati biti potreban bendu kao onaj koji će pisati liste pjesama na nastupima, dogovarati i voditi vježbe, planirati albume, poteze na webu i regulirati odnose među članovima, a mislio sam da i prije odlaska sam i prestao biti taj. Nisam. Svi smo se osjećali komadom te Limunove pite; znali smo da, ako netko bude Macana nazvao krivim naglaskom iz zajbancije, sve će nas boljeti kurac iako to više liči dozivu kojeg neka baba upotrebljava kako bi pozvala debelog mezimca na Kitekat: ako bi netko srao po nazivu benda pak, svi su uvijek imali argumente da ga brane. Često su se smijali nazivu, a kad sam Dukovskom ponosno rekao da mi je jedna djevojka (kasnije Vanjina djevojka) iskreno i otvoreno rekla «da je naziv isfuran jer je atipičan» mi je on odgovorio time da je šmekala jer je nemoguće da to ikome dobro zvuči, i sama pomisao na to me zapravo uvjerila na to da je moja alternativa točna, tj. da je toj osobi naziv stvarno u redu. I to je bio moj problem; nisam mario za količinu publike, nego za reakciju publike. A i na kraju krajeva, iako nismo puno pričali o tome, mislim da nisam bio jedini. Mislim da su se svi osjećali dijelom toga, manjom jedinicom nečeg apstraktnog, što je bilo pozitivno. Mojim odlaskom su znali što ih očekuje: jedna jedina odluka- nastaviti kao Limunova pita ili ne. A za nastaviti kao Limunova pita, htio sam ih upoznati onim što sam zamišljao da će biti Limunova pita. Htio sam ih upoznati pjesmama, to je bilo moje nasljedstvo njima: moje znanje u glazbi, jer drugo im nisam mogao ponuditi. Moje znanje u glazbi, kao što je prije napomenuto, stekao sam zahvaljujući kantautorima i rock bendovima, od kojih prvi služe više kao oslonac za odnos tekst/glazba, a drugi za odnos glazba/aranžman. I budući da smo mi bili rock bend, objasnio sam im tekstove u samim albumima, smisao tih pjesama i smisao tih albuma- ja nisam bio kantautor, i to sam osjećao, bio sam kreativna snaga Limunove pite, a gitara, klavir i vokal su mi možda čak bili u drugom planu; baš to davanje sporedne uloge samoj izvedbi je podcrtavalo činjenicu da sam i ja komad kolača. Često sam se pitao da li sam bolji, tj. gori u tekstovima ili pak u glazbama, a uvijek sam kombinirao te dvije sastavne djelove pjesme što sam bolje mogao. Jednog me dana Vanja pitao da mu odsviram «Oganj», budući da je kod Macana pročitao tekst, i nakon što sam mu ju izveo, pitao sam ga da li želi čuti još jednu koju nije čuobila je to «Zavist» («Slobodan zrak»), rekao mi je da je to dobar tekst, da je to dobra glazba, ali da je priča tužna a muzika vesela. I to je ono što sam htio, da ljudi shvate pjesmu, da uvide kontrast; znao sam da je Vanja nešto osjetio u sebi kad je čuo tu pjesmu. Ali tu vam ne znam kako objasniti zašto me privlači davanje vesele muzike jednoj gotovo tragičnoj priči; možda zato što su u mojim pjesmama pobjednici odsutni, a gubitnici neki nesvijesni pobjednici- često sam miješao crno i bijelo, a i s druge strane, šteta je sfušariti dobar tekst s lošom muzikom i suprotno.

Mislim da sam tragikomičan autor, pjevam o crnom u bijelom svijetlu, pa sve to izgleda manje grozno, ali čak ponekad to ni nije grozno, nego u svoj toj grozoti lik od žrtve uviđa da su oni oko njega još veće žrtve. Kao «kreativna snaga», uspoređivao sam se s ostalim autorima. One ljude koji su kreirali ono što se vrtjelo po MTVu u počecima Limunove pite nisam ni smatrao autorima, smatrao sam ih lovatorima; doživljavao sam ih kao iniciatore hita tjedna, a ne kao autore pjesama, autori pjesama su po mome mišljenju bili Đorđe Balašević, Fabrizio De Andre', Roger Waters iz Pink Floyda, Bob Dylan... Njihovih ruku djela sam smatrao pjesmama, no iako sam ih sve cjenio, ne znam koliko sam im se uspio prebližiti. Znao sam da nisam nekakav Bob Dylan, da nisam onaj koji će napisati dvije stranice strofa (i u nekim slučajima je stvarno bilo tako) kako bi poanta pjesma bila ta da je rat loš, recimo. Nekako iz inata, pravio sam upravo suprotno, pokušavao sam u stihu reći nešto što drugi kažu u pjesmi. Nisam bio ni Balaševićeva kopija, nisam imao pojma kako izraziti osjećaje na papiru, ne znam ih izraziti ni riječima, pa kamoli u pjesmi. Možda sam zato bio Igorov suradnik u «Na jastuku moje mlade», vidio sam da Igoru nije problem napisati ljubavnu pjesmu, a stvar je ušla u prvi album možda kako ne bi cijeli bio onako tmuran, ili bolje, onako tragikomičan. Znao sam da oni koji me znaju, me nisu mogli svrstati nigdje, jer sam komadiće stila pokupio od svugdje, u mojoj glazbi su se nalazili i elementi koje bih pokupio u filmovima ili romanima, ili jednostavno u nečijem svijetonazoru, kako bih si kasnije stvorio svoj kojim bih pisao ono što sam napisao, tako da je na moje autorsko djelovanje utjecala masa boljih ljudi od mene. Uglavnom, na kraju krajeva, suština cilja tih pet albuma je bila ta da oslikam neka svoja stajališta u pjesmama, i to uglavnom preko humora ili netaknute teme. I kad vidiš ljudima osmijeh na licu kad govoriš o «dvaput debljim crijevima» ili o tome da je princ Pepeljugu «tako divno napumpao», nadaš se da će im humor ostati u sjećanju toliko da uspiju analizirati što to zbilja znači, o čemu se tu zapravo priča. Analizu sam mogao bolje provoditi preko samih albuma nego preko samih pjesama u albumima, jer su te iste bile vrlo povezane smislom, time što su sve skupa sadržavale komadiće jedne veće poante, jedne veće centralne teme što ju je nosio album; tih pet albuma, koje smo pisali od 2003. do 2006. su imali nešto zajedničko; svi su imali strukturu i 11 pjesama, što su mi Igor i Vanja često predbacivali; nekako me privlačila ta brojka, nešto što će jedva prolaziti desetku. Ne znam zašto je baš svaki album trebao imati točno 11 pjesama, vjerojatno radi forme, i s «Lažnim nadama», «Bajkom» i «Štorijskim besidami», kad su nam falile jedna ili dvije pjesme, album je već bio po smislu kompletan, i kolege su mi govorili da se ne trebamo puno jebati oko brojke pjesama. Znao sam da su oni oni koji su bili u pravu, brojka pjesama je u biti sitnica ali je u mojoj ludoj glavi i to imalo neko značenje, makar nikad neću doznati koje. Dva prva albuma («Lažne nade» i «A što je s ostalima?») me više nikako nisu zadovoljavala, ali ih jesam objasnio svima. Druga dva albuma («Bajka» i «Štorijske beside») su preživjela eliminaciju. No kad sam vidio da na «Lažnim nadama» stalno mijenjam vlastite tekstove vidio sam da nešto u meni ne štima, da ne znam točno što želim, i to je bilo jako prokleto. Onda sam rekao sebi da sam sve gori autor, pa sam pisao pjesme kako bih vježbao ja kao autor a bend kao izvođač; to mi je bio sigurno najgori autorski period- počeci 2004., kad sam pisao preko kurca. Sve sam pjesme eliminirao, nisam ih ni sačuvao za jedan «nikad se ne zna», ne znam da li sam tu bilježnicu bacio u smeće ili sam ju zapalio; spasila se od tamo jedna jedina pjesma. Bila je to «Pepeljuga ide na bal», kojom sam bio toliko zadovoljan da sam ju slijedećeg dana dao Vanji da mi ju muzicira, no nisam bio najzadovoljniji skladbom, tekst je bio barokni, nekako uglađen i luksuzan, prikazivao je upravo bal plemića, njihovo licemjerje i moralnu propast u svom njihovom vanjskom sjajilu, a Vanjina glazba nije bila loša, ali mi nekako nije bila za onaj tekst.

«Vanja, pokušaj da se glazba drži teksta.» «Ma koji ti kurac to znači?» Ne znam da li su bile baš takve riječi u igri ili je cenzurirao svoj odgovor, ali je poanta bila ta. Došao sam doma i uglazbio ju nekakvim valcerom u Dmolu. Znao sam da sam zaribao; aranžman, uz onu skladbu, nije nikako mogao biti rock 'n' roll, trebao je biti orkestralan, ali to je bilo ono što sam tražio. Pompoznost. Pjesma mi je bila odlična, no nisam imao nikakve ideje kako bi ona mogla uletjeti u repertoar benda, da li ju ubaciti u listu «Lažnih nada» ili šta. Bio je travanj 2004. kad smo Vanja i ja išli u music shop, sestra mi je nadodala petsto kuna da nam kupim gitaru, trebao sam biti akustični gitarist benda, tj. netko tko će pratiti Vanjine solaže, ali onog dana nije bilo te akustične gitare koja mi se svidjela, i Vanja me upitao «Da uzmemo onu?» pokazujući mi električnu, iako me ideja nije baš privlačila, imao sam vjere u Vanjin prijedlog i uzeo sam ju. Bila je to crno bijela kopija Fenderke Stratocaster, nazvao sam ju Janis, u spomen Janis Joplin, najboljem ženskom rock i blues vokalu u povijesti glazbe. Vanja me naučio neke akorde bez barea, tada nije ni on bio vrhunski gitarist, bili su to C, G, G7, F, Amol i Dmol. Nakon što me naučio koja je fora u bareu, odlučio sam da ću naučiti tu gitaru što je bolje moguće i znao sam nekoliko sati biti ja, sam s gitarom na krevetu i lupati «Knockin' on heaven's door». Lijevu ruku, tj. pozicije sam brže savladao nego desnu, ona koja jednostavno udara ritam; tražio sam podudarnosti između klavira i gitare, tako da sam samouki gitarist postao zahvaljujući prvenstveno znanju što sam ga tada imao na klaviru, a tada nisam bio ni Bog zna kakav pijanist. Uglavnom, gitara mi se svidjela, i jedne sam noći izvuk'o iz ladice tu pjesmu, «Pepeljuga ide na bal» i čitao «Dm F C Gm...» i pratio se s gitarom, kad sam dovršio pjesmu s gitarom shvatio sam sve, shvatio sam koji mi je zadatak. Bilo mi je šesnaest godina, i imao sam bolje ideje tada nego ikada. Znao sam da se nešto desilo prije radnje u pjesmi, a i poslije, biti će to nove pjesme, i biti će ih isto i prije i poslije «Pepeljuge na bal»; biti će to središte radnje, ono između zapleta i vrhunca zbivanja, ukratko, plan mi je bio napisati rock operu. Tadašnji mi je plan bio napisati samo radnju od Pepeljuge, neku parodiju poznate nam bajke, nisam znao da ću s «Vani je hladno» i «Klincem» umetnuti tog dvorskog ludu, tog pripovjedača, tog sebe. Pisao sam samo njegovu pripovjest i odlučio sam da će se album zvati «Bajka», i sve sam to objasnio Vanji i Igoru (jer tada Macana još nije bilo) koji su me podržali iako nisu, vjerujem, točno shvaćali što mi je u planu. No znali su da će ta «Bajka» na kraju postati jedna moja bitka sa samim sobom, i nisu se ponudili za suradnju, dopustili su mi da to napravim sam. Tako sam u jednoj noći napisao pjesme od «Vesele udovice» do «I sad lutam sam», a slijedeće noći dovršio album ostalim pjesmama. Kasnije sam tih 9 pjesama odsvirao bez prestanka, samo sam udarao po gitari (dosta amaterski, priznajem) i shvatio sam da tu priču ne priča bilo tko, znao sam da to u biti pričam ja, da sam ja taj pripovjedač, i da sam sve te likove upoznao, i vesele udovice, i kraljeve i šumare, znao sam da su svi ti likovi metafore mojih iskustava, i odlučio sam otvoriti i zatvoriti album, tj. rock operu, dvijema pjesmama koje pričaju nešto o pripovjedaču; taj je postao dvorski luda koji je dobio otkaz od kralja pošto mu je rekao da se ne ponaša kako treba- taj sam čovjek bio ja, ogorčena budala koja kritizira, koja se buni pomoću gitare, kome je na kraju krajeva i ta ista gitara mrska, jer mu ne da da se oslobodi te borbe, jer mu ne da da postane apatičan i pasivan, sve do kraja kada shvaća da je u biti apatija sve ono oko njega, a ono oko njega je ono negativno, i na kraju taj gubitnik ispada pobjednik, cijela je priča prestala biti parodija Grimmove bajke, i postala mi je ogledalo na stvarnost. No na «Bajci» sam, za formu, radio još četiri godine, iako su pjesme i album u suštini bili gotovi.

Radnja u devet poglavlja kojih otvara predgovor a zatvara epilog je pričala o plemkinji koja je otrovala vlastitog uža, grofa, zbog nasljedstva, a povod je našla u tome što je on odlazio prostitutkama; dijete jedne od tih prostitutki je Pepeljuga, a u muževoj oporuci piše da će njegova žena moći koristiti njegovo blago samo ako postane maćeha, tj. skrbitelj vanbračnom djetetu, pa frustrirana grofica pristaje, i zbog ljage sramote iživljava se na djevojci praveći od nje sluškinju. U drugom poglavlju smo već dosta godina naprijed, kralj Slavomir organizira bal samo kako bi došlo što više plemkinja, tj. što više potencijalnih snaha. Kralj prisiljava sina na ženidbu, jer želi što prije unuka; princ tako prekida vezu sa dotadašnjom eventualnom zaručnicom jer otkriva da je s njim samo iz materijalističkih razloga; princ se kaje, ali kasno je. Među raznim uzvanicima, i grofica dobiva poziv na bal, i naravno odbija uzeti Pepeljugu. Pepeljuga, u depresiji odlazi u gazdaričin vrt, nalazi njen opijum i drogira se utučena, te joj se ukaže čarobna vila koja joj navodno daruje vestu i odjeva ju za bal, no istodobno ta vila govori da će opijat trajati samo do ponoći. Drogirana, Pepeljuga ide na bal, princ je pripit, nađu se on u nakitu i plaštu, ona u dronjcima ali bez stida i srama plešu, svi ih kritiziraju ali im ne mogu ništa, sve do ponoći kada se Pepeljuga otrijezni i posramljena napušta mjesto, no princ ne oklijeva i ide za njom kažući straži da su oteli djevojku, kako bi ju tražili i kako bi on istodobno sačuvao reputaciju, jer nije lijepo da žene bježe od budućeg kralja. Po putu princ susreće šumara koji mu govori kojim je smjerom pobjegla djevojka, on nalazi nju, ali stražari nalaze šumara i uhite ga uvjereni da je on otmičar. Princu ne treba puno da nađe Pepeljugu, jer se ona spotakla i pala u lokvu blata, ali njemu više ništa nije važno, i iako na kratko (ali baš kratko, otprilike koliko traje pjesma) Pepeljuga oklijeva, na kraju mu daje, i te iste noći, ona još pomalo drogirana, a on još pripit, Pepeljuga zatrudni. Kralj je dobio što je htio, makar na najbizarniji i najprimitivniji mogući način, pa se dvojac vjenča. Sad se vraćamo na početak, na prvu pjesmu, koja bi kronološkim slijedom trebala biti predzadnja: u kafiću dvorca kralja Slavomira dolazi dvorski luda koji je od poslodavca kralja upravo dobio otkaz jer je kritizirao sve one postupke prije vjenčanja, i odlučio je da će narodu u onoj birtiji reći pravu istinu oko onog vjenčanja, ali i istodobno i prestati svirati gitaru jer ga ista na to tjera, a u zadnjoj pjesmi «Klinac» dvorski luda viđa klinca Pepeljuge i princa i shvaća ironiju njegovog nevinog veselja i svih sramota koje su se uzaludno dešavale prije njegovog rođenja, pa odlučuje da ni zbog koga se neće ostaviti gitare, i jednom odužom solažom na gitari završava «Bajka». Cijeli je taj album bio, u nekom pogledu i moja autoanaliza jer sam i ja srdit uvijek voljan reći istinu bez dlake na jeziku, upravo kao dvorski luda, iako sam istodobno svijestan da mogu najebati zbog toga. Uložio sam duh i tijelo u taj album, napisao sam sve tekstove i sve glazbe, dao mu strukturu, priču i idealizaciju, vokalne uloge i skladao sam gitarske intermezze iz pjesme u pjesmu kako bi se shvatilo da stalno taj dvorski luda, praćen gitarom, naravno, pripovjeda priču o narodu poznatom iako nepoznatom vjenčanju budućeg kralja i bivše sluškinje. Tu sam stalno pazio na muzikalnu liniju, skladao sam baš kako je tekao duh pjesama, gdje treba ići brže jer je situacija koju opisujem nervozna, gdje je trebalo ići sporije jer se radilo o baladi. Vanji sam objasnio cijelokupan rad, pa sam mu rekao da sam od parodije stvorio realnu priču, na što me on upitao zašto se album zove «Bajka». Znao sam tada da to kontradicira jedno s drugim, ali mu nisam znao objasniti razlog, imao sam ga, dakako, značenje je bilo to da ne vidimo realnost, da živimo u bajci, ali mi je nekako bilo prekomplicirano objasniti mu, to je i sam dvorski luda govorio slušateljima- da će im ispričati stvarnost jer žive u bajci. Nisam se sjetio to reći Vanji... Vanja i Igor su me jako poticali da završim „Bajku“, bili su mi velika potpora i kad sam ju napisao do kraja, obojicu je zanimalo pročitati sve tekstove. I stvarno, njihova mi je potpora puno značila. Višestruko mi je padalo na pamet da ju eliminiram, ali je „Bajka“ brzo dobila naklonost svih članova.

Nakon što me potpuno zadovoljila ideja koju mi je pri kraju 2004. predložio Vanja, od koje je kasnije nastala «Kadi' su ti mudante?» (kasnije „Slipac“), i nakon što je Vodnjan iz sela postao službeno grad, uvidio sam nekakav nestanak tradicije, i odlučio sam se malo više posvetiti korjenima, i pala mi na pamet ideja o cijelom albumu na dijalektu. Da budem iskren, nitko nije bio baš najzadovoljniji prijedlogom, ali je Zenzerović bio onaj koji nije htio ništa s tim, rekao mi je da će pomoći samo kao svirac, kao klavijaturist. Na početku je to trebao biti samo katalog pjesama na dijalektu, nije to trebao biti concept album, nije trebao imati nikakvog smisla niti poruku, trebao je biti samo poklon ruralnim sredinama. Sve je to ipak bila samo zamisao, nikako nešto sigurno. Jednog smo dana Vanja i ja izašli iz moje kuće i počeo sam, zatvorivši vrata pjevati «Ja san brižan ja san dišperan aš san doma doša šek pjan», nešto što će kasnije postati druga strofa «Vrajže hiže». Pitao me šta je to, rekao sam mu istinu; da nemam pojma. I stvarno nisam imao pojma, misli su mi se samo igrale glasnicama, ali je to bila ta melodija i bili su to ti stihovi i nastavio sam ju pjevati do «Kad gledan doli vidin gori kad gledan gori hiža mi gori» što je Vanji bilo smiješno za popizditi. Pružio mi je mobitel i rekao mi «Snimi se.». Na početku mi je sve to bilo suludo, improvizirane riječi čija je glavna svrha bila samo da se rimuju... Onda sam se sjetio da smo nerijetko Vanja i ja smišljali neku pjesmu pa ju odsvirali, nigdje ne bismo zapisali ni tekst ni glazbu, pa bismo ju već slijedećeg dana zaboravili. Ja nisam imao pojma o tome, ali je on nekako znao da to vrijedi snimiti, pa je otišao pozdraviti baku, koja je stanovala na pet minuta od moje kuće, ostavio mi mobitel i rekao mi «Nastavi» i došao sam do kraja drugog refrena «Puštija san je teplinji u zimi vrajža se hiža dimi». Ono što sam cijenio kod Vanje je bilo to da mi je uvijek bio potpora što se tiče autorstva, vjerovao je u moj rad, shvaćao je bit mojih pjesama, često smo nalazili zajednički put između mog teksta i njegove skladbe. Nije mi nikad pokazivao nekakav entuzijazam kad bih pjevao ili svirao, niti me posebno cijenio kao gitarista, ni kao vokala ni eksperimentalista na bubnjevima. No volio je moj način sviranja klavira, i jedan i drugi smo znali da je on imao jedinstveni stil na lead gitari kao što sam ga ja imao na klaviru, i kad je klavir imao glavnu ulogu u pjesmi ne bih usklađivao lijevu i desnu ruku kao da je to klavirska skladba, nego bih uvijek zamišljao ostale instrumente. Vjerojatno mi je način bio jedinstven jer pijanisti nisu baš svirali u rock bendovima, a Vanjin je način bio jedinstven jer je stvarno bio jedinstven glazbenik. Znao sam da mi bolje ide, recimo bas, nego što mi je išla gitara, ali bi mi Vanja svako toliko davao da odsviram koju solažu na gitari, ali na obradama. Tamo smo shvaćali da nemam nikakve autorske uloge, pa mi je znao davati instrumentalnu ulogu, a u autorskim sam pjesmama znatno rijeđe izvodio gitarske solaže, Vanjin je stil bio gitarski stil Limunove pite, svaki bi solo gitarist bio nezamisliv kao Vanjina zamjena, bend je baš poprimio nekakvu boju zbog njegovih solaža, i zbog toga sam ga cijenio. Bio je svoj gitarist, no nismo se slagali u samoj skladbi solaže, on je više preferirao nešto između improvizacije i skladane teme, a ja sam vjerovao samo u skladanu temu, dali brza ili spora je stvarno bilo drugo pitanje, ali sam ja imao povjerenja samo u skladanu solažu, u solažu koja može dostojno zamjeniti vokal, u solažu koju će publika zapamtiti zbog melodioznosti, da će nakon nje reći «U jebote, to možeš pjevušiti koliko je detaljno skladano!». Kad sam došao doma prihvatio sam se klavira i počeo skladati buduću «Vrajžu hižu» prema onom što sam pjevao; odlučio sam da ako tog albuma bude bilo, biti će to rock, gitarski raj, ne toliko zbog količine prisustva gitare koliko zbog njene uloge, htio sam da ovaj put bend pogodi kada ulazi gitara na scenu, kada će ona zaprepastiti publiku, i to sam toliko želio da sam skladao početak solaže u «Vrajžoj hiži», onaj gdje se ponavlja viša pozicija E akorda, i rekao sam Vanji «Kreni s tim.». Bio je to možda prvi put da smo se odmah složili on mojim početkom, a ja njegovim nastavkom i sveukupnim ishodom solaže.

Kad smo ju po prvi put izveli on i ja pjesma je bila potpuno gotova. Paralelno je na televiziji bila glavna vijest ona procedura ulaska Hrvatske u Uniju, i rekao sam sebi da «Europska žena» nije rekla sve o svemu, znao sam da sam trebao malo dublje ući u tu temu, o tome da manjine najebavaju zbog većine. U smislu da i manjine, shvaćajući vlastitu situaciju ulaze u većinu ostavljajući još manju preostalu manjinu, tražio sam povezanost te situacije i eventualnog albuma na dijalektu, i na kraju mi je pala ideja razvoja albuma dijalekt/manjina-književni jezik/većina, no sve to u sklopu selo-grad, koji kasnije postaje grad-država i tako dalje. To je kao da jedan bog na Zemlji, neki veliki svjetski moćnik mami narod nekim ogromnim slatkišem, kojim maše iznad površine zemlje, i većina se želi dići iznad površine, a to može samo pregrize li slatkiš, i tako plešu baš kao što moćnik ljulja, potpuno su ovisni o tim pokretima, i rijetki imaju toliko čvrste zube da se pridrže, ostali padaju, i to ne na prijašnji teren, nego dublje, dolje, stvarajući neke kratere, a oko tih kratera se okuplja manjina koja kratere ne primjećuje, a i njih stalno mami slatkiš. Cijela je ta vrlo vrlo glupa alegorija služila kako biste shvatili kako sam to zamišljao, kao deruralizaciju. Znam da sam mogao to preinačiti i u dezurbanizaciju, ali opet, urbana sredina je veća od ruralne, ruralna je ona u biti najmanja. I u ruralnoj sredini se stvorila kultura, običaji, tradicija, jezik, cijeli identitet naroda, a u gradu je sve to u drugom planu, ili čak ismijano, jer je grad podvrgnut tome da što više liči državi, država da liči nekoj boljoj državi, bolja teži tome da liči najboljoj; manjine smetaju globalizaciji baš kao što globalizacija šteti manjinama. «Štorijske beside» nije imao samo nečeg istarskog zbog jezika, imao je nečeg istarskog zbog duha albuma, zbog toga što znači sam naziv, ili na književnom jeziku «Povijesne riječi», u albumu otkrivamo da su te riječi «Budi tko jesi i pusti drugog da bude», album je individualistički, usudio bih se čak reći da je antikonformistički. Kad sam si stvorio sliku cjelokupnog albuma, promjenio sam tekst «Vrajže hiže», dokumentirao sam se po raznim knjigama i enciklopedijama i odlučio opisati istarsku deruralizaciju od 1947. do 1955. «Vrajža hiža» nas uvodi u album, Trubadur je ratar koji svira trubu na seoskim sprovodima, jedne se večeri vraća kući pijan i umoran nakon što je cijeli dan nosio vreće brašna, baca rakiju pored ognjišta i pijan i gotovo onesposobljen samo bježi iz kuće i gleda kako ju «gladna vatra izjeda», i ta vrajža hiža je simbol sela i pripadajućih mu vrijednosti, sve u svemu tradicija «gori» zbog vatre (apatije, ravnodušnosti) čiji su inicijatori stanovnici. No skladba je dosta vesela jer je više menefregizam u pitanju, Dukovski mi je rekao o pjesmi «Baš Istrijan, predobra pjesma, samo da budem sretan i opušten, a oko mene može gorjeti sve!» što mi je bilo jako drago što je shvatio tu stranu, ali mi nije bilo drago što nisam uspio prikazati ulogu vatre, pa sam napisao svoju najbolju baladu «Oganj» («Vatra») koja malo bolje prikazuje Trubadurovu žalost, ali i bespomoćnost da djeluje. Mislim da sam tim blokom, što su po mojem mišljenju, najbolje pjesme koje sam «zaljepio» smislom, objasnio smisao albuma. Sad je već Trubadur etiketiran kao seoski piroman, ljudi oko njega odlaze u grad, i on je umoran seoskog života, pa sada u očima drugih seljanina ispada piroman jer je po njihovoj teoriji namjerno zapalio kuću, ne bi li imao povoda da ih ostavi. Sada počinje Trubadureva autoanaliza, žao mu je, no izgleda mu da drugog izlaza osim grada nema, iako mu je zapravo teško priznati da može lijepo i lagodno ostati u selu, makar kod oca. Trubadur je već pomalo uvjeren u svoj postupak, ali si to ne želi priznati pa namjerno traži negativne likove u selu kako bi imao nekakav alibi, neki drugi razlog da napusti selo, a kritizirati ih mu sada dozvoljava etiketa koju su zadali njemu, a to je piroman. Trubadur vidi da ne može spasiti kuću od vatre, i shvaća da jedino što može je odsvirati jedan zadnji pogrebni marš za tu kuću, što ujedno postaje pogrebni marš za ubojstvo narodnih identiteta. Drugom se pjesmom zatvara njegova priča, sad je na redu njegova analiza.

Analizira sedam likova: lopova, prevaranta, škrca, prostitutku, državnog špijuna (tada udbaša), pijanca i ratnika. Fokusirajući se na negativno, govoreći si da «Ne rabe mu slipci, kurbe i tati.», tj. da mu ne trebaju prevaranti, kurve i lopovi, odlazi kod oca i oprašta se od njega. Prošlo je četrdeset godina otkako je Trubadur građanin, umjesto ratarskog života sad je umirovljeni tvornički radnik ali se od seoskih sprovoda maknuo na gradske sprovode, od kojih je jedan bio onaj njegovog oca (simbol kulture što se prenosi s koljena na koljeno), i u toj zadnjoj pjesmi više nema čistog istrijanskog već se govor glavnog lika miješa talijanskim i hrvatskim književnim jezikom, kada priznaje da mu fale oni «slipci, kurbe i tati», da je još jedna država pala, ali da su ljudi i dalje isti i da je tek u gradu «Brižan i dišperan». Tokom cijelog albuma se proteže dilema između konformizma i individualizma, i tako mogu lijepo objasniti da to nije «lokalni» album i da bi bio napisan na kajkavskom kada bi mi otac bio Zagorac. «Štorijske beside» je bio inovativan ne samo jezikom nego i strukturom, koliko znam to je prvi album na svijetu koji je ujedno i concept album (zbog opisa seljana) i rock opera (zbog Trubadureve priče), a inovacije ima i u samom aranžiranju, pjevanjem istrijanske skale i upotrebom istarskih instrumenata mišnice i roženice, i roženica je definitivno najteži instrument koji sam ikada svirao ili pokušao svirati. Autorski sam pridonio negdje oko 70%, ipak se na kraju i Igor pridružio u autorstvo time što je napisao glazbe «Pule ča ča ča“ i „Pišapreša“. Bilo je nekoliko zanimljivih anegdota oko «Štorijskih besid», kojima sam dao podnaslov «Oda ruralnom životu». Filip Heraković, basist benda koji se prije zvao «Initiation» a kasnije «Inspira», nakon što je čuo «Vrajžu hižu» i njoj slične pjesme rekao mi je da bismo trebali staviti neke limene instrumente u aranžmane, rekao mi je da u tim pjesmama ima nešto više od samog rocka, i slagao sam se s njim, iako mi nije bilo jasno kako jednom metalcu to može pasti na pamet; no djelili smo svjetonazore, to da zvuk benda ne ovisi o gitarskim riffovima, nego o cjelokupnoj raspodjeli uloga instrumenata, i mislim da su te uloge instrumenata bile u koncertima možda najbolje ucrtane u «Vrajžoj hiži». Rekao je i da je nagovarao svoj bend da izvedu neku istarsku tradicionalnu pjesmu instrumentalno, dvije gitare, bas i bubnjevi, i bilo mi je drago da je «Vrajža hiža» donijela do toga. Uvjerio me da ljudi nisu ekranizirali tu pjesmu kao da je to hit Gustafa, znao je da je na dijalektu jer je ruralne radnje, baš kao što je Dukovski od toga zaključio da smo mi u bendu «Istrijani od reda», a novinar Geromella to da smo «Rockeri s istarskom dušom», iako su neki ljudi znali dobacivati nešto na to, a la da to nije zaslužena titula. Tada smo počeli shvaćati da drugi bendovi i ne vole baš kad je neki drugi demo bend, za razliku od njihovog, originalan. Druga anegdota, koju sam skoro pa slučajno doznao, bila je ta koliko je Vanja zavolio taj album, koliko su mu se njegovi ideali i poruke uvukli pod kožu. Jedne mi je večeri priznao da svaki put kad vozi bicikl ne može a da ne otpjeva «Vrajžu hižu», ona je pjesma u biti bila rezime albuma, nisam shvatio koliko veze imaju bicikl i pjesma, ali je Vanji to bila perfektna kombinacija relaksacije, a i napravio je još nešto što je dokazalo koliko je vezan «Vrajžom hižom»; kad je prekinuo s djevojkom joj nije rekao ništa ružno iako je bio srdit, bili su na jednom pulskom raskrižju kad je prekid bio očit iako ne i prikazan. Mogao joj je reći svašta, mogao je započeti beskrajnu svađu, mogao je kratiti živce i njoj i sebi, mogao ju je napustiti bez riječi, ali joj je pacifično rekao njegove posljednje riječi njoj: «Gren ja pomalo doma.». «Vrajža hiža» mi je vjerojatno najvažnija pjesma od onih koje sam ikad napisao.

Kad smo na web stranici trebali staviti tekstove, pitao sam Dukovskog, koji je moje (a i svoje) sulude ideje podizao na netu, da li može malo pričekati za Štorijske beside da napišem prijevode. «Čekaj malo, šta da čekam?» «Prijevode.» «Pogledaj ono.» Pokazao mi je neku kompilaciju hitova Leonarda Cohena «Vidiš li prijevode u knjižici tekstova?! Ako ih nema on, zašto biste vi?!» I to njegovo poistovjećivanje jednim globalnim i jednim ruralnim jezikom me učinilo sretnim što ga poznajem. Poštovao je moj rad kao što sam ja njegov. Znao je da su «Štorijske beside» album na istrijansken. I tako će i ostati. A i s druge strane, prije nego li je štokavski postao službeni književni jezik, većina populacije je i koristila čakavsku ikavicu, baš kao u «Štorijskim besidami», no Hrvati su prenapredni, imaju uvijek bolje planove od ostalih naroda... Igorova je reakcija na «Štorijske beside» bila povratak književnog jezika, i predložio je bendu nešto novo, nešto što je on definirao «rock misom». Bili smo negdje krajem 2005. u Šijanskoj šumi Igor, Vanja i ja, kad smo pričali o bendovom materijalu kad je Igor predložio da napišemo tu „rock misu“ što nas je odmah zaintrigiralo; htio je da to budu pet pjesama, naslova kao dijelovi mise: Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus benedictus i Agnus Dei. Osim toga, Igorova je temeljna ideja bila i ta da će on skladati glazbe, da će ih Vanja aranžirati i da ću ja napisati tekstove. Na početku me smetala ta striktna podjela rada i to da će biti samo pet pjesama na albumu, dok sam predlagao da se držimo brojke jedanaest, ali nam se Igorova zamisao jako dopala i otišli smo do njega gdje je Vanji i meni dao da listamo neku knjigu gdje se opisuju ti dijelovi mise i počeo nam prezentirati neke glazbene ideje na klavijaturi. Kao angažirani tekstopisac, napisao sam tih pet tekstova s naručenim naslovima i još pet, jedanaesti nisam jer je Igor htio jednu instrumentalnu pjesmu. Kad je Igor došao vidjeti tekstove, nije se protivio mojim dodanim naslovima, ali sam se nekako počeo protiviti ja, tog je dana Igor skladao glazbu za neke tekstove, među kojima je bila jedina pjesma koja je preživjela iz te verzije- „Amen“. Smetalo me što su mi svi tekstovi bili preapstraktni, gotovo na istom kalupu, svi su vukli na onu formu nabrajanja iz „Lagano umirem“ („Živjela tehnologija, tv zvijezde, tinejdžerske komedije...“) i Igoru je moj rad valjao više nego meni i odlučio sam ispraviti dosta toga, i dogovorio se sa Igorom da on preuzme neke tekstove i da ću ja neke glazbe kako bi sve bilo kompaktnije, i rekao Igoru da bi za glazbe dobro došla Vanjina pomoć, što je on, kao idealizator, odbio. Dok sam ispravljao svoj rad (tu su nastale „Mogu bez Tebe“, „Ne mogu bez Tebe“ i „Slobodan zrak“) Igor, Vanja i ja smo pričali o naslovu rock mise: tu je, mislim Igor predložio „Oče naš“, na što sam se nadovezao rekavši da bi naziv na latinskom „Pater noster“ pristao bolje budući da su naslovi pjesama na latinskom, i tako je planirani album dobio taj naziv. Nisam nikad pročitao Igorove tekstove za taj album, ali je govorio da se za tekstove trebaju uzeti biblijske priče i napraviti od njih pjesme što mi je izgledalo apsurdno, tako da je on „Pater nostera“ zamišljao religioznim albumom, a ja prvenstveno humanim, i dao sam mu podnaslov „Misa za izgubljeno stado“uglavnom, zamišljao sam ga kao ono što je kasnije postao „Sudnji dan“. Igorova i moja nakana se nikako nisu podudarale jer su nam tematike bile relativno suprotne, a ponekad bismo pisali svatko svoju verziju pojedinog teksta budući da su naslovi već bili preodređeni. Ideja rock mise se polako gasila jer je Igoru i meni bilo zahtjevno naći zajedničku temu, pa smo odlučili zadržati „Amen“ kao konkluziju, i na neki način, kao smjernicu za strukturiziranje albuma.

Druga ideja za rock misu bila je iskoristiti deset zapovijedi kao naslove deset pjesama, i kao jedanaestu staviti „Amen“, i dok smo Vanja, Igor i ja pokušavali nabrojiti deset zapovijedi, Vanja je zbunio deset zapovijedi i sedam smrtnih grijehova i spomenuo mislim „neumjerenost u jelu i piću“, i da smo ubacili njih umjesto deset zapovijedi bilo bi lakše doći do strukture, pa je Igor skinuo s interneta popis sedam smrtnih grijehova i strukturizirali smo rock misu odvojeno, tj. svatko na svoj način, bez prethodnih smjernica ili konzultacija. Kad smo Igor i ja pričali o tome kako smo zamislili ubacivanje sedam smrtnih grijehova u album ispalo je da smo zamislili stvar gotovo identično, i nakon ispravljanja sitnih detalja struktura „rock mise“ (kasnije iskorištena u „Sudnjem danu“) je bila gotova. No, kako to obično biva između Igora i mene, tematika nije bila određena pa su se nastavljale rasprave oko toga da li bi temelj albuma trebale biti biblijske priče (po njegovom) ili stanje modernog društva (po mome), pa umjesto da se zakoljemo, odlučili smo obustaviti projekt na neodređeno vrijeme, što je na kraju rezultiralo vrlo mudrom odlukom. U to sam vrijeme završio strukturu našeg „istarskog“ albuma. Macan je shvatio «Štorijske beside», znam da jest. Kad mi je dao svoju pozitivnu kritiku, znao sam da nije bilo preko kurca. Na neki način, taj je album branio i njega, znao sam da Trubadura treba pjevati on, napisao sam 85% materijala što pjeva Trubadur, no znao sam da ja to ne bih otpjevao ni približno dobro kao on, ne zbog vokala. Nego zbog osjećaja. Vjerovao sam da negdje duboko u sebi, Macan zamišlja tog Trubadura kao dobrog mu druga, možda sam i griješio ali činjenica jest da bih mu uvidio neku emociju kad bi pjevao «Vrajžu hižu» i «Oganj». Što se tiče shvaćanja, Igor je shvaćao sve osim tog albuma, a Vanja mislim da je u svakom albumu raspoznao ono što sam htio reći. Dino nije shvaćao pjesme ili albume, nije mu ni bilo stalo, no shvaćao je da će ih svirati u timskom radu ako me ne bude bilo, da će to biti čista suradnja a ne «Svakom svoje», a ja, kreativna snaga koja će ubuduće biti više odsutna nego prisutna, sam nestajao, i dao sam im svoje nasljedstvo, svoje znanje. Podrum, prostoriju gdje smo vježbali, su naravno izgubili, kao što je rekao Igor: «Kad ti budeš otišao nećemo se mi na tvome mjestu moći derati tvojoj staroj «Lasine in paxe! Va viaaaa!!!!!».». Ipak, kad sam otišao u Zagreb studirati nismo znali da će sveukupno biti sve toliko manje komplicirano od zamišljenogpredavanja sam naime, imao, 3 dana da a 10 ne, i ovisno samo o financijskim faktorima mogao sam se ili ne vraćati u Pulu. Mislim da me otprve brinulo njihovo snalaženje, ali me kasnije samo počelo zanimati, proučavao sam reakcije članova. U počecima je bilo sve zbunjeno za poluditi: Dina je prošla faza «Limunova pita ili smrt» i nastajao je sve više truda posvećivati originalnom bendu, budući da je s njima uglavnom zarađivao a s nama uglavnom gubio živce, vrijeme pa i novac, Macan je postajao sve aktivniji član, kao da je htio zapečatiti prijašnju ulogu live ikone, bio je apsolutno na svim mogućim vježbama kad bih dolazio u Pulu, što nisam mogao reći za nikog drugog- pisao je uz to i neke paralelne pjesme, uglavnom za privatnu uporabu, u smislu da su bile pjesme koje su nalazile temelj u takozvanim «internim spikama», tj. u nečemu što bi shvaćali ljudi iz benda ili njima strogo povezani. Iako su te pjesme bile u kontekstu Limunove pite koliko pjesme Brneta Karnarutića, mislim da je tim autorskim počecima Macan pokazao najviše napretka. Zenzerović nas je sve brinuo, počeo je gubiti interes ne samo u glazbenom smislu nego i u smislu člana benda, bio je odustan mislima na svakoj probi pa i u svakom razgovoru, više nije ni spominjao «Pater nostera» koji mu je do malo prije bio možda centar razgovora sa mnom. Vanja je nekako pokušavao preuzeti kormilo, ali nikako na arogantan način, samo je pokazivao odgovornost, iako ne pretjeranu. Čudilo me to da sam se u Macana najviše uzdao, znao sam da zna šta radi.

Dolazio sam u Pulu prvenstveno da se spasim od ludila, jer od benda su bile ostale ruševine; četiri mjeseca nismo bili napravili ništa ozbiljno za bend, kao da nije bilo poticaja, a i fizička odvojenost nas je dodatno bombardirala, zato smo htjeli malo restaurirati cjelinu, tako da smo imali dva planirana koncerta za kraj godine; 8.12. smo se vraćali u Mimozu, za drugi samostalni koncert i (nadali smo se) zadnji koncert u Mimozi- to je bio onaj koji je trebao biti oproštajni – a dva dana nakon njega, 10.12., trebali smo svirati u Cerovlju pokraj Pazina, a uz to smo još primali narudžbe. Cjelini benda za sve to nije falilo entuzijazma, ali individualno vjerujem da jest. Na probama koje smo održali je vladala nevjerojatna neozbiljnost, falilo nam pojačala, sve smo pjevali bez mikrofona i gubili glas, uza sve to nikad nas na probama nije bilo više od trojice- stalno smo bili jedino Macan i ja. Klavijaturu nismo nijednom čuli, pa ni dvije gitare skupa. Na probama je Dino mogao biti na bubnjevima, Macan na basu, bubnjevima ili vokalu, Igor na basu ili vokalu, Vanja na gitari ili bubnjevima, ja na gitari ili basu. Probe nam nisu ličile na ništa; bili smo manijaci iz Šijane i svirali po narudžbi. Ono što me sve više i više smetalo bila je nemogućnost neizvedbe «Manijaka iz Šijane» kad je ta pjesma bila poznatija od nas samih, pa smo odlučili da ćemo ju u Mimozi potpuno uništiti, a da ju izvan Pule uopće nećemo izvoditi. Kad sam stigao u Zagreb javila se alijenacija: ne znam za njih, ali ja više nisam bio iza kontejnera; bio sam u njemu. Studirao sam to prokleto pravo, i znao sam da ću izaći iz kontejnera tek vrativši se bendu. Uzeo sam gitaru gore, prvog dana, 28.09.2006, sam si kupio Fender trzalicu i raspitao se pritom o cijenama saksofona, jer sam znao da ću imati jednog u 2007.oj. Kako su se oni snalazili možda čak nisam ni htio znati, htio sam vjerovati da će se znati snalaziti. Ja se s gitarom nisam snalazio, nisam ni htio, zapravo- rekao sam im odmah da mi ne pada na pamet uletiti u neki zagrebački bend, jer sam već bio u bendu koji mi paše; nikom nije ni trebao gitarist, bilo je gitarista napretek, ili je možda žalosna mogućnost da gitarista nije ni bilo. Meni su oni ljudi bili daleko od gitarista jer, osim s prstima, nisu imali nikakvog kontakta s instrumentom. U mojim je očima ono sviranje bilo sintetično i plastično, ono za isfuravanje- ali sam očito pripadao manjini. Svatko je mogao biti gitarist, čak da ni ne poznaje tehnike sviranja do kraja. Nisu ljudi trebali ni autora pjesama, bar ne jednog nedefiniranog poput mene, znao sam da je Limunova pita mogla biti jedini dom onih pjesama; drugi gitaristi, pijanisti ili autori su bili potpuno drukčiji, a i znao sam da je situacija spajanja stilova Balen-Radolović blagoslov kojeg ću doživjeti samo jednom u životu. Najočitije je bilo to da se nisam htio ponuditi kao vokal, što mi se ni ne da objašnjavati. Trebao sam, kako bih i dalje držao korak s bendom, krenuti ponovno u «školu»- naoružao sam se za takvo što: knjige o Dylanu, De Andre'u i Pink Floydu, uz brdo albuma s kojima sam počeo proučavati svačiji autorski rad bez obzira na vrstu glazbe, tako da je bilo svega od Zappe do Knopflera, od Neil Younga do Sex Pistolsa, od Francija Blaškovića do Lou Reeda. Skidao bih pjesme na uho, malo bas dionice, malo rythm, malo lead. Stvar je bila u tome da mi je trebalo novih pjesama; u planu je bilo pisati, hranjen nostalgijom, zadnje tri pjesme iz Štorijskih besid, ali sam vidio da nostalgija i ne pomaže pa sam u Zagrebu napisao jedino «Čakulu». Shvatio sam da ne mogu više kopati po starim radovima, reciklirati maloljetnu verziju sebe, htio sam nešto novo i sviježe ali što će i dalje biti u mom stilu. Odmah prve večeri kad sam stigao skladao sam jednu laganu glazbu (koja je baš imala nešto nostalgično), zvučala mi je nekako «parnovaljačka», zamišljao sam Akijev glas uz akorde. No nekako mi nije išlo pisanje teksta, pa kad sam se vratio u Pulu kako bismo vježbali za Mimozu pokušao sam suradnju s Macanom, htio sam da napiše tekst, i pristao je.

Javio mi se slijedećeg dana da je odustao, da ga je vuklo na ljubavnu temu i da je napravio pizdariju, pa sam ponovno pokušao preuzeti tekst. U Puli dobra prijateljica Morena Mačina dala savjet; rekla je da bi pjesme trebale prestati biti o narkodilerima i prostitutkama, da bismo trebali pokušati napisati nešto po vlastitim iskustvima. Njen je savjet stvarno bio iskra koja mi je dala ideju slijedećeg albuma, ne samo ideju pjesme- prije nisam pisao pjesme «po iskustvu», bile su spoj mojih stajališta i moje mašte, što se baš i nije podudaralo životnim iskustvom; nisam mogao reći za sebe da sam lagano umirao kad mi se pokvarila televizija niti mi je stari bio ulični lopov a stara ulična ninfomanka. S druge strane, nikad nisam vjerovao da moja iskustva mogu ikome biti od pomoći, jer sam živio život na neki društvu nerazumljiv način, koji bi ponekad i meni bio misterij. No na kraju, shvatio sam da sam sličan svojim sličnima i odlučio poslušati Morenin savjet. Doživio sam životnu promjenu; napustio sam grad svog djetinjstva i mladosti kako bih otišao u Zagreb; razlika u gradskom smislu je bila minimalna; Pula je nekropola a Zagreb recimo metropola, ali to je sve. Stvar je u nostalgiji- neke ljude i doživljaje čovjek počinje cjeniti tek nakon što ih izgubi; tako se rodila «Sve je u redu...», vjerojatno moja najosobnija pjesma, ogorčenost zbog gubitka starog života, prilagođavanje jednom mehaniziranom (u ovom slučaju studentskom) sustavu, kojem moraš lagati da je «Sve u redu» jer u protivnom te taj ne prihvaća. Tekst sam napisao kako mi je pao naslov, možda u pola sata sam uspio spojiti tekst s onom starijom glazbom. Tako je postala kamen temeljac novog albuma. Možda se pitate zašto smo počeli novim albumom kada stariji još nisu bili gotovi, bilo je to zbog monotonije vjerojatno, no imao sam neke drastične mjere kojima bih bio riješio problem s prošlim albumima. Napisana je u obliku gdje su tri strofe u biti tri pisma ljudima koje je čovjek napustio. Sve je u redu... Moja je lađa morska ne prijateljuje Savskim mostom Kao kapetan bez posade osjećam se nepozvanim gostom Ali ti se ne trebaš brinuti ti nisi od ovog konja kobila Jedino mi još sjećanja crna zima nije zarobila Sjećaš li se nepromišljenih odluka? Sjetit' ćeš se kad ti stigne ova poruka Misli i riječi se bore da ti predstave svijetlo u tami da ti mogu lagati da gitara i ja nismo sami Jer ako sam s nekim sam u bedu ali sve je u redu Provincijsko dijete brzo nauči što se «brije» a što «fura» Ali ga netom prije toga ulovi temperatura Ovaj je krevet tako neudoban najveće mjesto mi izgleda maleno Teče samo hladna voda grijanje je od rujna pokvareno Sjećaš li se nepromišljenih pogleda? Sada mi sve sve čudnije izgleda Da ne gledam u prljavo suđe žrtvovao bih vid da ne gledam u paučine bih zabio sjekiru u zid Moja je sjekira u dubokom medu ali sve je u redu Pregledali me i prosudili izračunali mi kvocijent Odigrali su poker mojim vremenom i sada sam im student Znam da će mi sudbina udjeliti novu posadu Kako ne bih u čeličnim lancima ponizno služio dosadu Sjećaš li se nepromišljenih poteza? Sad sam odgovorni preplatnik nejasnih mi poreza Prije smo pijanim pogledima letjeli poljima htio sam vratit' taj osjećaj kad smo se smatrali boljima Pa sam pijan slomio nogu na ledu ali sve je u redu

Već slijedećeg dana sam napisao pjesmu koja je u tematskom i glazbenom smislu bila suprotnost «Sve je u redu...»; iz lagane melankonične balade sam pobjegao u prljavi rock iz «Želim biti seksi!» i slično. Inspiriran zagrebačkim životom i svim čarima što ih je nudila metropola, pao mi je brzo u oči onaj pro-homo plakat «I homofobi su ljudi...», i mislio sam tako nazvati jednu pjesmu koja će iz inata braniti homofobe od onih kojim im sve «javnijim pojavama» uzrokuju psihičke tegobe. No, nekoliko večeri nakon te se dogodilo nešto jako glupo- kad je došao moj drugar Simić u Zagreb na par dana, dogovorili smo se da ćemo u nekom lokalu navlažiti organizme etanolom. Otprve u onoj prostoriji sam shvatio da nešto ne štima; proces je ovakav: 1. svaki treći je ovdje čudan, 2. svaki drugi je ovdje peder, 3. a u pičku materinu!!! Osjećao sam se kao bijelac u Bronxu, ako me razumijete, čudno i neuklopljeno, bio sam u nekom sebi nepoznatom svijetu. Općepoznato je da je ljude strah nepoznatog, pa kad se već mogu uvrstiti u ljude, a još više u nepoznate ljude, zaključio sam da sam ja bio onaj koji je fulao odredište. Došavši kući (što je bilo prije od očekivanog) prekrižio sam naslov novorođenca i odlučio promjeniti duh pjesme. jer kritizirajući homoseksualnu manjinu se nisam smatro ništa boljim od «Kršćana» koji blate islamsku kulturu; pomakao sam objektiv od homoseksualaca na njihove parade, na show kojeg organiziraju kako bi se prao mozak, kako bi se odvraćala pažnja od stvarnih i postojećih problema. Parade su zapravo, po samoj riječi, najbolji primjer laži i licemjerja. Kad sam se vratio u Pulu Macan me pitao da mu odsviram tu očekivanu «Sve je u redu...», i nakon nje je u istoj bilježnici bila ta druga nenaslovljena pjesma, pa sam odsvirao i nju. Vanja i Macan koji su bili prisutni su ju odlično primili, toliko da su ju oni pjevali a ja ih pratio gitarom. Vanju je fascinirala pjesma, shvaćao je njen duh bolje od mene samog, pa sam mu rekao da joj on da naslov, i pogodio je jednim refrenskim stihom- «Koja je slijedeća parada?». Na vježbama smo ju izveli u bloku s «Želim biti seksi!», i onoliko entuzijazma na vježbama nije bilo već dvije godine, od kraja 2004., kad je Macan tek postao stabilan i kad smo vježbali i aranžirali isključivo pjesme iz prvog albuma- bio je to onaj period kad smo počeli otkrivati zvuk Limunove pite, na što su puno pridonijeli «Manijak iz Šijane» i «Međunarodni Dan Kruha»- nije bilo te vježbe na kojima ih ne bismo odsvirali po par puta svaku, u dobrim starim vremenima. Stabiliziranjem, to jest dovršavanjem «Sve je u redu...» i «Koja je slijedeća parada?» shvatio sam o čemu će se raditi u novom albumu; biti će to o mehanizaciji, o sustavima koji reguliraju ljudske živote i eliminiraju im pripadajuće emocije. Zamislio sam taj mehanizam, nešto kao što sam mogao zamisliti Hitru Pticu ili kralja Slavomira, samo što taj mehanizam nije bio osoba- bio je ikona. Bio je to sat bez kazaljki, na njihovom se mjestu javljalo prijeteće i zlobno lice- sat sam nazvao imenom Merv (engleski izgovoreno), što bi bilo kratica za Mehanizam Reguliranja Vremena. Htio sam otvoriti album efektiranom skladbom, koja je kasnije postala «Tik tak», gdje ne bi bilo teksta osim razgovora Sunca (kao glavnog pokretača života u Svemiru) i Merva. Merv: Sunce, je li tako da smijem prestati regulirati vrijeme? Je li tako da je s pritiscima gotovo? Sunce: A ne, Merv. Amen. Nemilosrdni odgovor sunca, ukoliko preslušan naopačke, davao je naslov novog albuma: «Nema vremena».

Objasnio sam konceptualni uradak o reguliranju vremena i o sve većim pritiscima Igoru i Vanji, pa je Igor počeo više ulagati interes u taj album nego što je u svom rođenom naumu; nije više spominjao «Pater nostera», čak mi je nekoliko dana nakon toga rekao da je napisao pjesmu za album o modernizaciji. Nisam mu imao srca riječ da je to album o mehanizaciji a ne o modernizaciji, pa sam odlučio ju čekati i čuti; bila je to „Nikad“. U slijedećem sam mjesecu napisao «Industrijsku», «Lopove vremena» i «Krošnje», i potpuno shvatio koliko sam trebao biti zahvalan Moreni na savjetu: one su pjesme boljevale od neke emotivnosti koja nikad nije pripadala mome radu, ali mi se to potpuno svidjelo; «Tik tak», «Koja je slijedeća parada?», «Sve je u redu...», «Industrijska», «Lopovi vremena» i «Krošnje», pjesme iz tog albuma napisane u 2006.oj, nisu bile nasljednice naših prijašnjih radova, nisu imali puno sličnosti sa starim radom, ali su isto tako pripadale Limunovoj piti. Davale su mi puno entuzijazma, a i uzdahnuo sam od prezahtjevnog rada pisanja stihova na dijalektu za «Štorijske beside». 11.11.2006. desila se prva bendova proba bez mene, bio sam «zadnji koji je bio odsutan» u više od tri godine vježbanja. Obuzeo me neki čudni osjećaj koji je graničio ljubomorom, kao da nisam mogao podnijeti to što sam odsutan, i nekako, dosta egoistično i pretjerano, zamišljao sam brdo možda i suvišnih pizdarija kojima ukrasiti live nastupe iz straha da ne izgubim ulogu koju sam prije imao. Kreativna me strana nije brinula toliko koliko instrumentalna, klavir je bio sastavni instrument u nekoliko naših pjesama, ali to nije bilo toliko utjecajno budući da u liveu ne bih mogao odnijeti klavir na pozornicu, a rythm gitara je bila više neka tek dana uloga, u smislu da njenim odsustvom pjesme i ne bi puno izgubile na slušljivosti. Falilo je mjesec dana od drugog samostalnog koncerta, ali i zadnjeg u Mimozi, jer koliko sam shvatio Igora je lokal totalno zasitio, a nakon koncerta je i Vanju i mene. Kako ne bih gubio instrumentalne uloge, posudio sam od bratića Ivana Radolovića harmoniku koju sam kasnije odsvirao na «Vrajžoj hiži», na što su me više nagovorili Macan i Vanja nego što sam to sam želio, postajao sam polinstrumentist, sviranjem bilo čega, ali iskreno, i bilo kako. Na moju je zabrinutost dodatno utjecalo Goranovo javljanje dana prije, 10.11., da su se Anđeli u starkama raspali. Bilo me strah da se ne raspadamo i mi, jer su nam se interesi počeli djeliti: Dina je jako brinula popularnost benda, i davao je koliko dobre toliko lažne reklame; Vanja je bio više muzički nastrojen, u pravom smislu riječi, njegova glavna briga nije nikako bila popularnost, Limunova pita je bila gnijezdo koja će mu pružiti priliku skladanja prikladnih solaža; Macan nije bio muzički nastrojen, zapravo nije imao puno entuzijazma s basom u ruci: zadovoljavao se zajbancijom, onom fantazijom «basista i vokala» u rock bendu, i nije ga bilo briga da taj bend nije «Guns n' roses», komercijalnost mu nije bila važna; Igora je skoro iz inata počela brinuti komercijalnost, ali više iz principa nego iz profita- odbijao je svirati na neprofiterskim zbivanjima; na kraju mene je brinulo ono najmanje važno- kreativnost. U interesima smo stvarno bili odvojeni, samo što smo to shvaćali tek prije drugog samostalnog koncerta, iako se to počelo razvijati negdje nakon prvog. Sumnja da entuzijazam blijedi se javila iz jednog jednostavnog razloga baš u razdoblju oko veljače 2006.; osobno vjerujem da je na našu volju za svirku puno utjecao repertoar. Prije prvog koncerta smo, naime, vježbali samo autorske stvari, skoro dvije godine i pol smo svirali samo pjesme iz prvog albuma, i u ono se doba počeo razvijati naš stil i instrumentalno i vokalno aranžiranje. Smatrali smo se bendom koji će izvoditi vlastiti rad, i u prva dva nastupa izvodili smo isključivo autorske pjesme, aranžiranje jednog teksta iznad čijih stihova pišu pripadajući akordi zahtjevalo je punu kreativnost svakog od nas. U individualnom pogledu, svatko je jednostavno trebao odlučiti ulogu svog instrumenta, a u zajedničkom smo pogledu trebali razraditi orkestraciju, tj. odlučiti kada tko svira.

Obrade su nam tada bile daleke, dalje idealno nego što su bile vremenski; maksimum što smo imali s njima zajedničkog je moglo biti nešto kao «Ej Vanja dobar je taj riff, vuče na ''Black night''!», tako da su autorske pjesme zahtjevale puno više truda, jer nismo imali nikakvu primarnu, sirovu sliku o tome kako bi trebala zvučati- i to smo trebali stvoriti sami. Zapravo, aranžiranje autorske pjesme i rearanžiranje obrade nemaju nikakve veze, zato nas obrade nisu privlačile: nisu od nas zahtjevale kreativnost na koju smo bili navikli. Kad je došao 03.02.2006., prvi koncert u Mimozi, sve se promjenilo: «Kakvu glazbu svirate?» «Ma, neki stari rock.» «Aha! Deep Purple i to...» Kada smo shvatili da se od nas traži «Deep Purple i to...» to nam je postao zadatak, čak smo u repertoar švercerski zguravali onu nekolicinu autorskih pjesama, jer nisu bile tražene, bar ne na prvim dogovorima. Na kraju koncerta bi nam publika rekla da «smo dobro izveli ovu» a «ova» je mogla biti ili obrada ili «Manijak iz Šijane»; tako smo zapravo krenuli s obradama, onim monotonim kultom ponavljanja nečega što je stvoreno i već savršeno izvedeno prije 30 ili čak 40 godina. S druge strane nam je to pomoglo, jer smo tada baš postali rockeri, titula koju smo htjeli da nam se prizna, ali nas je to i nekako zarobilo: «Smoke on the water» ili «Hotel Californiu» nismo mogli izvesti više od dvaput na jednoj probi, a u davnijim danima smo «Međunarodni Dan Kruha» mogli izvesti i pet puta po probi, i svaki bi put bio razrađeniji od prethodnog- no to se od nas, nažalost, više nije tražilo. Polako mi se u glavi narušavala mogućnost 33%-33%-33%, i htio sam predložiti ostalima kombinaciju pola autorskih-pola obrada. Nisam znao kako bi oni mogli primiti tu alternativu, ali osjećao sam veći pritisak od onog koji me gušio prije humanitarnog, gdje smo se stvarno zajebali svirajući dvije trećine autorskih pjesama; drugi samostalni koncert nam je bio mogućnost da ispravimo ono pretjerivanje, i trebali smo ga odraditi što je bolje moguće kako bi se započelo akcijom 50:50. Rijetki su ljudi shvaćali razliku između izvedbe autorske pjesme i obrade, još su rijeđi cijenili više autorske od obrada, među kojima Dukovski, koji mi je jednom rekao «Znaš šta, ne znam svirati, ali obradu bih izveo i ja: mogu uzeti gitaru od starog, skidati na uho tjedan dana neki metal i izvesti ga- ali to nije to.» S druge strane, Dukovski me je mudro upozorio o glavnom svojstvu pjesme, a to je ona da su pjesme Limunove pite atipične, i nekako me dovukao do zaključka da je najveća pozitiva i najveća negativa tih pjesama jedna te ista- «mora se razmišljati o njima.». Osvijestio me, da ljudi ne dolaze na koncerte kako bi analizirali tekst, stoga smo morali promjeniti strategiju- ulagati kreativnu energiju u autorski repertoar, a na obrade raditi toliko da dobiju titulu slušljivih. Za taj smo koncert spremili šest pjesama: «Don Tuttifrutti», «Želim biti seksi», «Vrajža hiža», «Lagano umirem», «Manijak iz Šijane» i «Dugine boje (instrumentalna verzija)». «Manijaka iz Šijane» smo rearanžirali po osmi put, bilo je kao da sviramo obradu jer smo ju takvom počeli doživljavati. Bez mene su oni rearanžirali «Lagano umirem», dok sam bio u Zagrebu; moj je aranžerski udio u toj pjesmi postao skromanpromjena iz klavira na gitaru i mijenjanje načina pjevanja. Kako sam često razgovarao s Igorom, Vanjom i Macanom i od njih dobio samo pozitivne kritike, uzdao sam se slijepo u njihov sud, i odluka je bila ispravna.

Kad je stigao 08.12., zadnji koncert 2006., zapečatili smo vodnjansku tradiciju, tj. odsvirati koncert bez ijedne zajedničke probesramotno ali istinito. Stigao sam iz Zagreba dan prije, ali do koncerta se nismo puno sporazumjevali, pričali smo samo o koncertu. Zapravo, svađali smo se; prvo sam se zakačio s Vanjom. Kako je «uprava» «Mimoze» htjela plakat, a ja stavljanje 4 plakata u taj lokal smatrao apsurdom, rekao sam Vanji da umjesto mene na plakat stave sliku neke kurve, i da skinu s neta najeksplicitniju moguću sliku, ali na kraju sam se susreo s plakatom gdje je umjesto moje slike bio jedan, recimo potpuno nekreativni upitnik. Ta retardirana neefikasnost me jako živcirala, ne toliko sama činjenica da nema kurvetine na plakatu koliko to da više na nikog ne mogu računati. Nije prošlo puno da sam se zakačio s Dinom, oko toga da je htio prekinuti vježbanje kako bismo kupili još jedan stalak, kao što je rekao on «da održimo ugled», iako je po mome mišljenju fantazirao o ozvučenju za dvoranu a ne za kafić. Ukratko, njega je brinula oprema, a mene oprema nije uopće jebala, nego samo sviranje, sigurnost da nitko neće pogrješiti ništa u samom sviranju. I kako Igor nije bio prisutan tokom toga, budući da se i njemu, u usporedbi sa samom izvedbom, čisto sere na opremu, nitko nije bio na mojoj strani. Ali nisam ni ja više bio potpuno na svojoj strani- Dino je bio relativno nov, pa svađe s njim nisu mogle imati plodne rezultate, odlučio sam odustati i dao sam mu svoj financijski udio za taj prokleti stalak. Koncert je trebao početi u 22 i završiti u ponoć, i evo, oprema je bila tamo, sve je bilo spremno, ali «ne, pričekajte malo da se skupe ljudi». Počeli smo u 22:45, ali i dalje trebali prestati u ponoć; tome se nitko nije javno protivio, ali svi smo prekršili tu prijevaru. Tretirali su nas kao govna, ne publika, nego «uprava», pa smo Bogu hvala našli taj zajednički interes: dati sve od sebe da više ne budemo trebali svirati u «Mimozi». Igor se popeo kako bi započeo klavijaturski intro od «Shine on you crazy diamond», kako su neki ljudi znali da pjesma u originalu traje 26 minuta, pitali su nas da nismo valjda tako ludi da ju izvedemo u tom trajanju, ali htjeli smo ju skratiti na 7. Kad je Igor završio intro i držao lijevu ruku, popeo se Vanja i počeo pizditi po gitari jer mu nije svirala. Publike je bilo, ali je mogla i nestati zbog tog tehničkog problema- uhvatila me panika; ja sam trebao doći na podij zadnji ali sam došao treći u nadi da ću ja zamjeniti Vanju na brzinu dok mu Dino ne namjesti gitaru, ali ni moja nije svirala. Dino je prčkao u agoniji po mikseru, Igor po osmi put ponavljao intro na klavijaturi, strpljiva publika stiskala zube, nestrpljiva publika stiskala krigle piva i ciljala nam glave, Macan je, u pravom svom stilu, čekao. Bili smo svi na pozornici kad nas je bilo strah da će naša izvedba «Shine on you crazy diamond» ipak trajati 26 minuta, ali tehničkog problema nije ni bilo, nego Vanja, -kao što se sam definirao- pijani kreten, nije pojačao glasnoću na samoj gitari. To je probudilo i mene: ja, trijezni kreten, nisam pojačao glasnoću na svojoj. Od tada nije bilo više apsolutno nikakvih problema, koncert je počeo perfektno i nastavljao perfektnije i zahvaljivao sam Bogu na onoj publici. Mišljenje benda se djelilo oko toga da li je bilo više publike prvi ili drugi put u «Mimozi», ali smo se slagali oko toga da su reakcije bile bolje drugi put. Kad su došle «Don Tuttifrutti» i «Želim biti seksi» se Macan oslobodio basa kako bi se unio u ulogu: nas dvojica smo bili na biljarskom stolu, a Igor, Vanja i Dino na samom podiju. Jedan mikrofon za nas dvojicu, dva mikrofona za njih, ali su u «Želim biti seksi» zaboravili pjevati prateće vokale, što me malo razočaralo, kao i Igorovo odustajanje od sviranja klavijature. Mislio je da je u toj pjesmi klavijatura višak, ali je meni nekako falila. Kad je bila solaža, Macan se bacio na koljena na biljarski stol i počeo solirati preko šlica, tako da je više izgledalo da masturbira nego da glumi solažu.

Njegova je komunikacija s publikom bila kao naše pjesme- atipična: u svakom pričanju bi spomenuo koju genitaliju, ili se obraćao konobaru «Darko! Tri deca meni – šta ćeš ti? – za Vanju ..., Marka..., Dina...». Publika je taj koncert sigurno doživjela posebno, pogotovo Igorovom osobnom narudžbom pića «Jedna čaša voda!». Sve je djelovalo zajbantski iako je bilo neplanirano: Macan je čitao tekst od «Želim biti seksi» iz papira jer ga nije uspio naučiti, bas je zapravo dao meni kako bi mogao držati papir, a svaku je našu komunikaciju unutar benda kaptirao neki mikrofon pa bi to čula publika i smijala se našoj prirodnoj neorganiziranosti. Darko je bio konobar, s njim sam stalno raspravljao o muzici, raspizdilo me to kad nas je na radiju najavio kažući da je to zadnji nastup da sviramo pod tim imenom, što je bila teška floskula. I nije volio Francija, pa sam Francijevu pjesmu «Addio Pola», koja je bila 12. na repertoaru, posvetio njemu. Tokom cijelog koncerta uspjeli smo se prikazati kao stvarno demokratski bend, najozbiljnije nije bilo te najeksponiranije ličnosti, sve je bilo u perfektnom balansu- za «Addio Polu» smo dobili najveće pohvale sa strane starije publike, koje je začudila ne samo izvedba nego i samo stavljanje te pjesme u repertoar. Brzo je došao drugi blok autorskih: sve u bendu je zaprepastila dernjava publike «Ja san brižan, ja san dišperan», to mi je vjerojatno bio highlight večeri, jer stvarno nitko nije imao pojma otkud je ljudima «Vrajža hiža» poznata. Po prvi put sam osjećao da su bend i publika jedno, najbolji mogući suradnici, da ta cjelina stvara uzajamno i opće zadovoljstvo- bilo nam je u planu da će se onih šezdesetak ljudi derati «Želim biti seksi», u nadi da ćemo biti bend koji je natjerao ljude da se deru kako žele biti seksi, ali je još moćnije bilo slušati kako su «jadni i očajni»; otprve smo mislili da bi to bilo sadističko, ali je ispalo upravo suprotno: prirodno otkrivanje emocija, čarobna komunikacija kroz pjesmu o individualizmu kojeg svi nastojimo gubiti radi udobnosti. Nakon te pjesme su se ljudi počeli derati «Manijak! Manijak!» ali sam započeo na gitari, s Igorom na klavijaturi, novu verziju «Lagano umirem»; na toj sam se pjesmi možda previše ufurao, možda zbog prevelike sreće na reakcijama «Vrajže hiže», ali sam se uživio. Pjevao sam nevrotično onaj dio «Živjela tehnologija što nam te dala...», s druge je strane bila baš televizija, moj je prst bio uperen u nju, što je bilo dosta teatralno. Vanja nije mogao vjerovati da sam se onoliko uživio. U svim sam uvjetima, tada možda već patio. Piva nije bilo više, umirao sam od žeđi, glas mi se sjebao već u «Shine on» i u popodnevnom vikanju na probi, plavi reflektor od 400000 W mi je svijetlio na 5 centimetara od čela, ali me nije bilo briga- gušt je bio premoćan. «Manijak iz Šijane» je već bio rutina, ali smo ga opet promjenili; ja sam umjesto «to je obična sitnica za velike killere ali veliki skandal za cmizdrave dilere» pjevao «zidovi se kreče ali znakovi ostaju pa ništa ne uznemiruje policijsku postaju», što je dobilo svoj pljesak umjesto pljuvanja, a još je veći pljesak dobio kraj pjesme «I iako to čudno Sunce kod nas ne štima smatramo se sretnima što ga uopće ima.». Igorove i Vanjine dionice na instrumentalnoj verziji «Duginih boja» su okrunile autorski udio, nekim je ljudima ta instrumentala bila najbolja pjesma koncerta. Mislim da je na to dodatno utjecala Vanjina kreativnost; odlučio je dodatno razraditi moj naputak da solaža zvuči «napušena», tako da je ta tri djela solaže odsvirao s tri različita, psihodelična zvuka. Treći, krajnji je dio bio u potpunosti iritantan ali je uz druge instrumente tako dobro ispao da je cjelokupna pjesma uspjela u potpunosti, na što je dosta utjecala Dinova sposobnost rada na opremi, koju sam ja, izgleda, potcjenio. Prestali smo sa svirkom misleći da sviramo četrdesetipet minuta, a svirali smo dva sata; bilo je petnaest do jedan. Publika je htjela bis, jedan pijanac iz prvog reda se derao «Svirajte............. Još nešto!!!», ali nas je «uprava» prekinula jer smo ionako prekoračili termin.

Koncert je prošao bolje nego što je mislila publika i bolje nego što smo mislili mi sami, sve nas je jako motivirao, osim mene kojeg je totalno ubila činjenica da je taj veliki događaj gotov. Pamtim Dina i Macana kako su derali refren od «Lagano umirem» u centru grada, pola sata nakon kraja koncerta. Ostali su na to gledali jako pozitivno, kao na divno sjećanje, a ja kreten kao na neki kraj: od utučenosti me spasila Morena, koja vjerojatno nikad nije i nikad neće shvatiti koliko mi je značilo njeno «Nemojte više svirati obrade! Maksimalno tri obrade, bolje vam je autorsko!». To je ispralo i Macana, možda jer je rekla da je «Želim biti seksi!» super pjesma, a nama na podiju je to bila najgora izvedba. Otkako sam dobio ono što sam htio, a to je bila potvrda da netko shvaća te pjesme na samom koncertu bez da pročita tekst osamnaest puta, stvarno sam bio potpuno voljan opcije pola-pola. Igor i ja se tu nismo slagali nikako, on je htio što više publike i bio je realniji od mene. Rekao bi mi «Znam da je tebi dovoljno da jedan čovjek u publici ti shvati pjesmu, ali jebi ga, koncert se radi za što više ljudi, a ne za onog jednog koji to kuži.», valjda mi je bila namjera stvoriti «dvoje koji to kuže» i na kraju «publiku koja to kuži». Uglavnom, na kraju godine je bend bio ponovno jako ujedinjen, što nije bilo najtipičnije u onim danima. Demo bendovi su nastajali i raspadali se, jedan kolega iz benda Side project je rekao da svakako ima mladih koji ne sviraju u bendu, ali da se prosjek pojačava onima koji sviraju u tri benda. I stvarno je bilo tako, a Vanja mi je jednom rekao «Ovi ljudi su glupi! Oni misle da je tek tako imati bend!», na što sam se ja nasmijao odgovoreći mu da stvarno jest tek tako. Ali na kraju krajeva, nije bilo tek tako. Naučio sam da je najteži zadatak u bendu održati ga živim. Nick Mason, bubnjar Pink Floyda je izjavio da se bendovi raspadaju jer članovi ne smatraju zanimljivim ono što rade, i bilo je tako. Nakon reakcija publike i toga da me sve više boli kurac za fakultet, odlučio sam početi raditi na nečemu što će biti zanimljivo bendu; vratiti Limunovu pitu iz 2004., onu najdiletantniju i najuporniju. U počecima je to bilo teško, nakon koncerta nam je nekolicina ljudi rekla da bismo trebali dati više mjesta autorskom koncertnom udjelu, što je zapravo bilo ono što sam htio čuti. Darko je tvrdio da se petorica glazbenika ne može definirati bendom ako nema autorskih pjesama, što je vjerojatno bilo istina, jer takav bend i nema neki svoj identitet, do čega smo na kraju krajeva držali, pa čak i u privatnom životu. Mislio sam da bi možda najbolje bilo prestati vaditi bolje pjesme iz raznoraznih albuma i izvoditi ih nekako miješano, nego da bismo trebali napraviti jedan album, onaj prvi, snimiti ga i svirati većinom pjesme iz tog debi uratka. Problem je bio taj, što ću uvijek tvrditi, da su Igor, Vanja, Macan i Dino bili rođeni antitalenti za organizaciju, tako da zapravo nijedna pjesma snimana kod mene ili kod Igora nije imala postavu na svom mjestu, Igor i ja bismo svirali gotovo sve snimljene instrumente, Vanja ponekad lead gitaru i prateći vokal, a Macan jedino vokal. Dino je bio daleko od svega toga, tako da prva skupina demo snimaka nije bila uspješni eksperiment. S druge me strane brinulo to da «Lažne nade» i nije bio najmogućiji kompletniji album, tako da mi je bilo bezveze snimati nešto što nema kvalitetnu, ili barem nama kvalitetnu formu. Nekako su pjesme odskakavale od centralne teme, nisu mi zvučale dovoljno povezano, a i to su bili naši najraniji radovi, gdje su nam i aranžmani bili otprilike jednostavni, i bili smo naučeni na te pjesme kao na takve, na onaj stari zvuk, koji se otada dosta promjenio; bilo je i na početku i na kraju ono klasično gitare, klavijatura, bas, bubnjevi, klavir, ali više nitko od nas nije svirao kao prije. Možda jesmo instrumentalno nesposobni, ali smo još prije bili još nesposobniji, valjda nam se zato razvio zvuk.

«Lažne nade» su pretrpjele drastične mjere kad sam počeo čitati tekstove opet, koji su 80% bili moje ruke djelo, i nijedan nije preživio ispravak crvene kemijske preko nekog komada teksta. Pogledao sam ih i rekao si «Ma ne, sve je to zajebano», jer mi album više nije bio jasan, nekako nije govorio ono što je htio reći. Poneke su pjesme doživjele dvije crte preko naslova, što je značilo da je pjesma eliminirana, pokopana i gotova, tako sam izgubio dosta autorskog udjela, Vanja je izgubio četvrtinu od njega stvorenog na tom albumu, jedini koji je dobivao više «autorskog mjesta» bio je Igor. Znao sam da ni slijedeći albumi nisu bili kompletni po pitanju pjesama, ali su koncepcijom bili jasni, imali su strukturu i formu, jedini koji osim «Lažnih nada» nije imao gotovo ništa concept albumu slično bio je «Pater noster». Napravio sam nešto što je moje koautore gotovo šokiralo- eliminirao sam ih oba dva. Sačuvao sam bolje pjesme iz tih albuma kako bi se stvorio prvijenac, imao je strukturu «Pater nostera» ali ideale iz «Lažnih nada», što je bio vjerojatno jedini način da nešto od tih albuma preživi. Taj novo formirani debi album imao je puno starih pjesama u sebi, makar izmjenjenih tekstova. Sada se «Manijak iz Šijane» zvala «Srditost», «Lagano umirem» «Lijenost», «Na jastuku moje mlade» «Bludnost» i tako dalje; Vanji sam prvom objasnio taj potez i nije se bunio unatoč tome što je gubio u udjelu, što sam posebno cjenio kod njega- nije mu bilo teško odustati od prisustva svog prezimena u zagradi nakon naslova pjesme kako bi album bio kvalitetniji, i uzdao se u moj rad. Igor me malo više i detaljnije pitao razloge te odluke i pitao da mu dam vremena da vidi da li mu paše ta ideja. Na sreću mu se svidjela, pročitao je tekstove i pitao me kako ćemo nazvati prvi album, jer nije se više imao razloga zvati «Lažne nade», ali ni «Pater noster». Pisao sam naslove kako bi mi pali na pamet, ali nisam htio da damo naslov albumu prije nego li ga snimimo, htio sam da nakon par slušanja cjelokupnog rada svi skupa demokratski odlučimo o naslovu, Vanja se protivio tome da naslov bude na latinskom, a Igor da, budući da se u albumu radilo o «Božjem stadu», ne zvuči kao naslov albuma nekog death metal benda. Radilo se o albumu strukture sličnoj «Štorijskim besidami»; počinje s «Damjanskom» koja se sada zvala «Dobrodošli na misu», s glazbenim introom kojeg je skladao Igor za eliminiranu pjesmu «Laudate dominum» iz «Pater nostera» gdje pijanac, koji je ostao bez alkohola, ide na nedjeljnu misu ne bi li se počastio gutljajem «Krvi Isusove», i istodobno tvrdi, u svom tom showu, u sljedećoj pjesmi da niti Bog treba čovjeku niti čovjek treba Bogu: nastavlja se sa sedam smrtnih grijehova (Oholost, Škrtost, Bludnost, Zavist, Neumjerenost u jelu i piću, Srditost, Lijenost) i opisuju se mladi narkoman u bogatoj obitelji, potreba za novčanim blagostanjem, pseudoljubavna veza koja se održava iz banalnih razloga, uhićenje sitnog uličnog lopova, prosjakova potraga za hranom, ulični nasilnik kojeg ganja ona ista vlast koja ga je i stvorila i tv fanatik kojem televizija naređuje što da misli; sve se to ispriča u svećenikovoj prodici, i završava se s pjesmom «Ne mogu bez Tebe», paralelna suprotnost na drugu po redu «Mogu bez Tebe» gdje glavni lik shvaća da su ipak Bog i čovjek potrebni jedan drugome, jer ukoliko ne obustavi sramote što stvaraju takozvani «bogovi na Zemlji» će Raj ostati prazan i Njemu će dosaditi, a pjesma «Amen» služi kao poruka slušatelju. Sve u svemu, dosta mračan, sarkastičan i nadasve tragikomičan album, i zvučalo nam je dobro, a i Igoru se vraćao skladateljski i snimateljski entuzijazam. Na kraju se uspio složiti zamišlju da pjesme neće pričati o Noinoj arki i o Mojsiju, jer je stvarno popis bio tematski jak, i s nekim tekstualnim izmjenama, kraćenjima i nadodavanjima, je ispao rad s odličnom idejom.

Vanja i Igor su se složili da ono bude popis prvog albuma, a kakav bi taj trebao biti mi je palo na pamet jedne noći u Zagrebu, kad sam ležao u krevetu i čekao da zaspim, kad mi je kao neki blagoslov palo na pamet da se eliminacijom dvaju albuma može stvoriti jedan duplo bolji od onih eliminiranih: ustao sam se, uzeo kemijsku i papir i napravio neku skicu koja se skoro potpuno podudarala sa završnim rezultatom. Vanjina skladba koja je potpuno opstala bila je «Europska žena» koja se sad već zvala «Škrtost», mislim da je, za razliku od teksta, opstala jer je bio naš jedini blues, a i Vanjini akordi su bili potpuno nelogično spojeni, a svejedno su stvarali melodičnu liniju, nešto kao Syd Barrettova skladba. Vanja je tako skladao akorde, bez logične niti, i u strofama «Hitre ptice», i također je dobro zvučalo, da ne pričam o skladbi «Slipac» (bivša «Kadi' su ti mudante?»). Igor i Vanja su se slagali oko toga da bi ta pjesma bolje zvučala u «Štorijskim besidami», bar u lingvističkom pogledu, pa sam ju pomak'o iz tog albuma, malčice uredio tekst i bila je spremna za četvrti album. Kad smo sređivali starije albume, paralelno smo Igor i ja radili na «Nema vremena», i zadnja je napisana pjesma u 2006. bila «Raj na Zemlji», a druga u 2007. «Tvoja budala». Jasno je, nakon pozitivnog ishoda u “Mimozi” htjeli smo se vratiti na prvobitnu ideju rock benda koji svira autorski rad, ali nismo mogli pucati pjesme koje publika nije nikad čula kao što smo učinili u Uljaniku 07.07.2006.. Trebali smo stvoriti uvjete za autorski koncert, što je dakako, značilo ozbiljno zauzimanje za snimanje materijala; kao što je 2006. bila godina u kojoj smo se angažirali za live nastupe, tako smo se 2007. posvetili ispravljanju, izvođenju, aranžiranju, snimanju, miksanju i uništavanju prvog albuma, koji nam je, barem teoretski, bio put ka autorskim koncertima.

četvrto poglavlje Sve je u redu... Godina 2007. Stanje u Uniji nije za deset, izvan Unije nije ni za devet, ali je zato stanje u bendu za kurac. Sad kad smo znali, ili iskrenije se nadali, da je stvarno sa pisanjem prvog albuma sve gotovo, odlučili smo da ćemo instrumentalu i vokale snimati kod Igora ili mene, a bubnjeve kod Dina kako ih on ne bi morao nositi u Pulu, no na taj način bend ne bi nikad radio doslovce u cjelini. Dina nije zanimala struktura albuma, niti ništa tome slično (a Macan mu je u tome bio kvalitetna konkurencija), trudio se puno više oko opreme, i na kraju je imao opremu koja je bila sigurno duplo bolja od one što nam je zapravo trebala. To što je frekvencija naših koncerata bila stvarno rijetka nije ga brinulo; planirao je zarađivanje na iznajmljivanju opreme, što mu nije krenulo kako je mislio da hoće. Iz tih razloga, oprema nije bila u Puli, nego donio bi samo nekoliko elemenata, sada već duplo manje nego što nam je trebalo, pa smo se derali na suho bez mikrofona i gubili kapacitet glasnica, a ja i živaca. Ta sve veća važnost opreme je Dinu stavljala instrumentalnu uloge u drugi plan, tako da na kraju njegova politika nije donosila ničemu osim desetogodišnjoj svirci obrada po lokalnim kafićima, i u bendu se stvorilo dva bloka. 1. Dino i Macan koji su malo brinuli o autorskim pjesmama a više o puno koncerata i popularnosti. 2. Igor i ja koji smo planirali stvoriti uvjete za autorski koncert, što je bilo riskantnije od prve opcije. Vanja nije prihvaćao Dinovu ideju, ali niti se opredjelio za onu Igora i mene, funkcionirao je više kao nekakva tampon-zona između dva suprotna mišljenja, i ta neodređenost mi se baš i nije pretjerano sviđala. Budući da su Igora i mene više brinule pjesme nego što nas je brinuo osigurač koji je pregorio u lijevom subu, rekli smo Dinu da opremom može raditi apsolutno što želi, jer smo htjeli vratiti identitet Limunove pite, jer je to bilo sve teže, i Dino je eventualno nudio zaradu, Igor i ja ništa osim prezentacije autorskih radova. Dino se nije davao; više nije donosio opremu nego smo mi trebali u Krnicu, tako da podrum ispod mog stana, u kojem smo vježbali od rujna 2003. bio je gotova opcija. Promjena prostorije nije ispala mudrom odlukom jer se nikom nije davalo ići u Krnicu, i stvarno su rijetko išli kad bih ja bio u Zagrebu, i rezultati su bili nešto veći od nule. Ali samo malo. Shvatio sam da ne želim da se bend raspadne, a nije mu puno falilo. Bilo je začudo petorica glazbenika u nečemu što se još zvalo «Limunova pita», a da nisu imali puno kontakta i gotovo nikad vježbe ili dogovore oko benda, i to sam mogao spasiti samo dolaskom u Pulu i nagovaranje drugih na neku vježbu. Nisam nikad rekao da njih četvorica ne bi mogli napraviti kvalitetan rock koncert u izvođačkom smislu, ne bi ga mogli napraviti jer nisu imali nikakvog smisla za organizaciju, što se toga ticalo bili su svi, od prvog do zadnjeg, pravi nesposobnjakovići. Da sam otišao iz benda, što naravno nikako nisam htio, bend ne bi opstao više od jedne vježbe, u što sam i dan danas gotovo siguran. Unatoč svemu, većini benda, nakon reakcija publike na autorski udio, su obrade postale mrske, smišljali smo praviti sprdačinu od toga i svirati u punk verziji katoličke pjesme «Ima jedna duga cesta» i «Zahvaljujte Gospodinu», i ozbiljno sam počeo razmišljati o ubacivanju reklamnih džinglova u repertoar, kao «Jogobella Jogobella bira samo osunčano voće» no to im nisam rekao jer su mi dojadili negativni odgovori.

«Kadi' su ti mudante?» se vraćala pod drugim nazivom u repertoar, ali u užasno dugoj verziji, gdje bi Macan u drugom djelu improvizirao neku «priču o malom mišu» koja s miševima nije imala nikakve veze, a već kad smo kod toga, ni s pričama, sve su te priče bile nelogične i zbunjene, ali sigurno smiješne; u jednoj je Macan izrekao svoju povijesnu rečenicu «Bog je nigdje, Djed Mraz je u Finskoj a ja sam u kurcu», postala je toliko populrna da mu je jedna naša dobra prijateljica, Ivana Filipović, koja je uz nas organizirala koncert «Za Filipa» poklonila za Božić majicu s tom mudrošću kao natpis. Opreme je bilo sve više i više, da li ju Dino kupovao, nabavljao ili krao, bend je bio sve bolje opskrbljen, ali što se toga ticalo, počeo je i učiti na koje se sve načine oprema može i koristiti. Trošio je vrijeme u učenju o funkcijama miksera, instalirao si Cool Edit u kompjuter, sve to odnio u garažu gdje bismo vježbali kad bismo bili kod njega, i javio ostatku benda «Imamo studio.». Moram priznati da sam bio najveći skeptik što se ticalo funkcionalnosti Dinovog studija (a Igor mi najveća konkurencija u tome), ali ionako nismo imali izbora a prvi smo album htjeli definitivno snimiti, pa smo 04.02.2007. svi išli u Krnicu, vježbali pjesme za nastup koji se planirao za travanj i odlučili snimiti «Škrtost: Poduzetnički blues». U to je poslijepodne snimljeno tri gitare, klavir, bas gitara, klavijature, bubnjevi i prateći vokali. U slijedećih 15 dana kad sam bio u Zagrebu snimili su lead vokal, što mi je samo dokazivalo koliko su inkompetentni. Možda smo najviše vremena proveli u snimanju rythm gitare, čiju je ulogu u ovom slučaju prihvatio Vanja; to je zapravo bio prvi snimljeni instrument, a kako sam zaboravio tekst pjesme doma, napisao sam Vanji na papiru koliko puta mora odsvirati rythm dionicu, što je bilo 4 puta 8 puta, znači sveukupno 32, no ipak ih je odsvirao 30, iz vjerojatno jedino njemu razumljivih razloga. Ja se nisam htio prihvatiti rythm gitare ne samo zato što je brojanje do 32 bilo užasno dosadno, nego se baš nisam identificirao u riffovima s dvije žice, što je bila Vanjina slika rythm gitare. Svirao sam note prateće gitare na strofama, gdje mi je Dino nadodao zanimljivu jeku. Vanja nije bio zadovoljan svojom solažom, bio je nekako razočaran i ljut na sebe što nije uspio skladati neku melodičnu liniju, a ostatku benda je solaža bila izvrsna, za razliku od dugog vremena kojeg je Vanja uložio u snimanje rythma. Tad smo Vanja i ja zaključili kako sam ja najgori istarski lead gitarist, a on najgori istarski rythm gitarist, no HC bendove nismo računali jer ne da nisu znali svirati, nego po našem mišljenju nisu znali apsolutno ništa što se glazbe ticalo. Macanu ta pjesma nije bila najbolji naš rad, a i uz to nije baš bio u najboljem stanju zbog jučerašnjeg opijanja; zajedno s Vanjom i bocom vina otišao je gledati neki stand up show u Istarskom narodnom kazalištu, napio se, pišalo mu se i kako nije našao WC obavio nuždu u mračnom kutku hodnika. Usudio bih se reći da na snimanju nije bio mamuran nego baš pijan, nakon što je snimio bas prihvatio se gitare i roštao u prazno, bio je psihički odsutan dok smo mi drugi snimali, pa je izašao vani bez jakne, puhalo je jako, pa kad sam išao za njim javio mi da mu je hladno, ali kad sam ga pitao da li želi da mu odem po jaknu rekao je «ne», i ponovio više puta, i «ne» i «hladno mi je». U čavrljanju sam mu ispričao poantu pjesme «Pišapreš», gdje se radi o tome da kad su komunisti došli u Istru su zatvorili sve bordele i prostitucija više nije bila legalna, na što mi je on odgovorio, nekon nadom u očima i glasu «Možda je moja baka bila kurva», i tad sam ga ostavio da se žali kako mu je hladno. Igor, Dino i ja smo snimili svoje dionice bez većih poteškoća. Iako Dinov rezultat studija nije bio ravan EMIjevoj kvaliteti, bio nam je izvrsan i nismo ni sanjali da snimamo negdje a da nije kod njega. Nakon snimljenog instrumenta, Igor bi nalazio par alternativa za zvuk i pitao instrumentalista koji mu je omiljeni. Jedino što nismo trebali snimati kod Dina bio je klavir, kojeg nisam mogao nositi u Krnicu pa sam ga snimao kući, dao Igoru snimku da ju očisti i onda bismo po tome, ili nekom prvenstvenom ritmu, snimili ostale instrumente u pjesmi.

Suvišno je reći da nakon snimanja prvog albuma nismo htjeli stati, i iako je snova bilo puno, participacije članova bilo je malo. Ne znam da li je nekima ikad bilo jasno da se album neće snimiti sam od sebe, a Igor i ja više nismo htjeli zamjenjivati kolege na instrumentima (što se većinom odnosilo na Macana) jer smo htjeli da «Limunova pita zvuči kao Limunova pita». Na kraju su moje prognoze o korisnosti opreme ispale pogrešnima jer nam je Dinov studio itekako pomogao; njime smo dobivali studijsku samostalnost, što je značilo da pjesme mogu zvučati kao plod eksperimenta naivne djece, ali su zvučale kako smo zamišljali, na što je najviše pridonio Dino opremom i Igor znanjem na miksanju pjesama. Nakon snimanja prvog albuma htjeli smo krenuti promocijom istog. No nakon mog odlaska, Vanja je otišao samo dvaput Dinu, jednom u Macanovom društvu, i od korisnog su snimili jedino Vanjin vokal. Dino i Vanja su odlučili da je korisnije praviti neke metalne forme (vjerojatno inspirirani formama za kolačiće) kojima bi modificirali Dinove reflektore, za koje ne znam koliko su pridonijeli snimanju. Igor nije išao u Krnicu jer je za razliku od njih imao školu poslijepodne, no on je barem doma čistio zvuk moje klavirske podloge i pisao i snimao demo snimke autorskih mu pjesama za album na kojem smo sviježe radili, «Nema vremena». Mogli su snimiti još bar jednu pjesmu, tako da me pulski četverored počeo živcirati. U biti šta lažem, nastavio me živcirati, ali sve većom intenzivnošću... Ne želim reći da njihovom ljenošću u mojoj odsustnosti sam ja dosta efikasan, nego to da su oni potpuno neefikasni. Kad sam ja čekao naručeni saksofon, Igor je htio naručiti Hammond orgulje i odustati od već mrskog mu sintisajzera, no to je htio dok nije doznao da je minimalna cijena tog instrumenta 7000 eura, a mi, osim po Dinovoj filozofiji, nismo bili Led Zeppelin. Vanja je Igoru i meni rekao da ne znamo što ćemo sa sobom, a to nam je govorio čovjek koji je za svaki puni mjesec potpuno mijenjao frizuru i koji je ulagao kreativnost u varenje željeza. Tako da smo Igor i ja ulagali vrijeme u instrumentaciju benda, a Dino i Vanja u sanjarenje o šetanju po obližnjim deponima gdje bi mogli naći koji frižider koji još nije zahrđao, a uz malo sreće i koji retrovizor. Za light show, recimo. No kasnije su se i oni priključili nama, Vanja je planirao kupnju još jedne gitare a Dino još jednih bubnjeva. Isključen iz svega toga bio je uvijek neutralni Macan- bio je psihički izgubljen, fizički ne- ili je bio u školi ili u Caffe baru «Mimoza». Rekao nam je da će prije izvedbe «Koja je slijedeća parada?» gdje je on glumio ulogu pedera, izjasniti publici kako nije peder on nego mi koji smo ga na to natjerali, uz to je odbijao odjenuti zatvoreničko odjelo koji je trebao odjenuti čitav bend za tu prigodu, i pričao nam kako će on stvoriti novu glazbenu struju- glam punk, i više rock i hard rock nisu bili jedini stilovi koji su mu se vrtili po radiju, i s vremena na vrijeme se šminkao. Nas nije brinulo što mu se to vrti u cd playeru koliko to što mu se vrti po glavi. Jedino što ga je još držalo u bendu je bilo možda vježbanje za slijedeći koncert i pjesma «Tvoja budala» (tvrdio je da je to najbolja pjesma koju sam ikad napisao). No nije samo Macan počeo ići u neki novi smjer, nego svi smo, unatoč snimanju, počeli pokazivati sve veću lijenost i nedostatak participacije. Bend se jedva kretao dalje, a dok sam bio u Zagrebu se uopće nije kretao. Snimali smo stvarno vrlo vrlo sporo, i to jako sporije nego što smo stvarno mogli, ali stvarno tu ne bih okrivio bend kao cjelinu nego samo nekoliko individualaca koje ipak neću spomenuti. Bar ne još. Uglavnom, dok smo snimali pjesme prvog albuma «Poduzetnički blues», pa «Međunarodni Dan Kruha» pa «Mogu bez Tebe» itd. sam shvaćao da imamo puno više potencijala nego što ga koristimo, suradnici su bili definitivno apatični, nevoljni preuzimanja ikakve inicijative, uz to smo bili i vremenski ograničeni jer smo morali i vježbati za nastup 04.04.2007., koji se ovog puta sastavljao isključivo od raznoraznih pjesama iz svih albuma osim «Bajke», pa je stoga repertoar bio intro od «Dobrodošli na misu», «Koja je slijedeća parada?», «Želim biti seksi!», «Vrajža hiža», «Lagano umirem», «Manijak iz Šijane», «Tvoja budala» i «Slijepa naša».

Zapravo je to vježbanje bilo jedini razlog zbog kojeg smo se još nalazili, vjerojatno jer smo imali dogovoreni termin, znači da nije bilo vremena. «Tvoja budala» je krenula na tim vježbama, dao sam Macanu i Igoru tekst refrena da budu prateći vokali i svima napisao akorde i odsvirali smo ju kako treba otprve, iz jednog je poteza aranžman bio gotov, i mislim da je zapravo to bio naš prvi «zajednički» aranžman, prva pjesma što je označila autohtoni zvuk Limunove pite. Prije toga smo aranžmane radili uglavnom Vanja i ja, ponekad uz Igorovu pomoć: gitare i bas smo aranžirali Vanja i ja, bubnjeve Vanja ili Dino, klavijature Igor ili ja i klavir ja. Zapravo studijsku verziju «Lagano umirem» sam aranžirao uglavnom ja, a live verziju većinom Vanja. Kad smo rearanžirali prvi album da se odlučimo u kojem ga zvuku snimiti, Vanja je višestruko, gdje je svirao prateću gitaru, predlagao riffove koji su se sastavljali od 2 do 3 bas note, što je zapravo Limunovu pitu činilo nekako sirovijom, i Igor se suprostavljao toj ritmičkoj pratnji tvrdeći da su nam tako sve pjesme slične, te izjasnio se da se ne slaže live verzijom kao konačnom verzijom za «Lagano umirem», a i da drugi dio od «Dobrodošli na misu» bi trebao ostati lagan kao prvobitna «Damjanska», i imao je moju potpunu podršku. Polako sam se stoga ostavljao aranžerskog vođenja, smanjio sam si ulogu jer sam u većini slučaja imao Igora za istomišljenika, i sve se više fokusirao na autorsku ulogu, obećao sam si da ću prije devetnaestog rođendana dovršiti potpuno «Bajku» i «Štorijske beside», i uspjelo mi je. Ipak, trudio sam se oko «A što je s ostalima?», koji je postajao slabiji u usporedbi s vrlo razrađenim prvim albumom, a pjesme za «Nema vremena» su jednostavno tekle; od 10.10.2006. do 18.02.2007. napisane su i skladane «Tik tak», «Koja je slijedeća parada?», «Sve je u redu...», «Tvoja budala», «Raj na Zemlji», «Lopovi vremena» i «Krošnje», i samo je bilo pitanje vremena kada će idući materijal, jer sam računao na suradnju, što naravno nije išlo kako sam se nadao: Igor je odlučio da ono što snima kući neće biti materijal za bend, nego za njegov solo conceptualni album što je govorio o dvojici vojnika, tako da je zapravo minimalno autorski pridonosio, bez obzira na to što sam eliminacijom „Pater nostera“ i „Lažnih nada“ jedino njegov materijal spasio u cijelosti, što se nije moglo reći niti za moj niti za Vanjin. S druge strane, Igor je u počecima bio opsjednut «Pater nosterom», tada kad smo si odlučili pomagati ja njemu s glazbama a on meni s tekstovima, mislim da ga je više doživljavao solo radom nego bendovim albumom, iako sam u autorstvu imao više udjela od njega. Kad sam ga pitao, poslije naše podjele uloga, što će biti s Vanjinim skladanjem, rekao je da nema u planu primiti ikakav Vanjin glazbeni materijal, što mi se naravno nije puno svidjelo. To je zapravo bila prva točka koja mi je pokazivala ono autorsko natjecanje Zenzerović-Balen. Bez obzira na to «natjecanje», radeći na solo albumu Igor ipak nije zaboravljao niti zapostavljao svoj autorski rad u bendu, pa je počeo pisati materijal za «Nema vremena», istodobno se i Vanja skladateljski angažirao, dok je Macan dobio ponudu da osim našega, uleti u još jedan bend, no nikad nije pokazao Bog zna kakav entuzijazam, a i ni nije bio basist kojeg prosječni bend može poželjeti, i koliko smo ga znali, bas mu nije bio ništa osim «razloga zbog kojeg se može zajbavati u Limunovoj piti». Dino, međutim, počeo je stvarati neke probleme što se ticalo općeg identiteta benda- na njegovo je mišljenje dosta utjecalo javno mnijenje koje je ili slušalo «sve» (tj. cajke i «Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina» i «Jer Osamdesete su bile godine» ) ili što brutalniji metal ili HC tvrdeći da je naša najkvalitetnija izvedba obrada pjesme «We dont need no education» (koja se zapravo zove «Another brick in the wall pt.2»), mislio je da od klasičnog rocka, ukrašenog našim eksperimentiranjem, plus veliki rizik pisanja pjesama na hrvatskom jeziku (tj. tekstova koji se mogu razumjeti) ne dovode ničemu dobrom. Zapravo sve se manje bavio glazbom jer Limunova pita nije bila nikakav izvor zarade, a na popularnosti nismo puno dobivali još od Uljanika u travnju 2006..

Prošla je godina dana od tada, i taj je 4.4.2007. bio ogromna prijevara: organizatori prema nama nisu nikada bili okrutniji: trebali smo nastupiti četvrti (oko ponoć i pol) a svirali smo zadnji (oko 2 ujutro) kad publike gotovo nije bilo. Zapravo su sve pjesme bile aranžerski potpuno dorađene, autorski što sofisticiranije i skoro pa kompletno izvježbane, a razglas potpuno razjeban, organizatori što veće pizde i skoro cijela publika nadrkana. Kad smo išli na podij, stigao sam zadnji i htio pokupit' gitaru, na što mi je oštroumni redar zaprijetio „Kud ćeš ti?!“. Htio sam mu reći „Samo da ukradem gitaru Radoloviću.“, ali me Dino sprječio, obranivši me diplomatski: „On je sa mnom.“. A nisam bio s njim. Međutim, neke riječi iz «Tvoje budale», «Želim biti seksi!» ili «Slijepe naše» su se razgovjetno shvaćale pa smo odnekud dobili i koju pozitivnu kritiku. No znali smo da će ispasti jadno već od samog početka, kad za tonsku probu su nam efikasni organizatori javili da im fali toliko i toliko opreme pa je Dino morao u Krnicu po svoju (po prvi put mi je bilo žao što nikome nije naplatio ništa); Macan i ja smo svirali skoro pa totalno pijani tako da smo dodatno pridonijeli onom općem sranju, ja raštimanom gitarom, on raštimanim mozgom, kad je na suho počeo pjevati «Danas drkamo kurac korak po korak (...) Kapi sperme žustro padaju na pod u našoj je glavi samo ženski rod...», iako je mlađi dio publike to odlično prihvatio, stariji (znači zreliji i pametniji) nas je savjetovao da Macana vežemo za stolicu kako ne bi pio, Igor mu je tokom izvedbe iskopčao mikrofon a Vanja ga je pokušavao isključiti na mikseru. Nismo dobili puno kritika da smo «dobri», ali je dosta njih tvrdilo da smo «zanimljivi», neki su tvrdili da će naše pjesme teško shvatiti ozbiljno jer uvijek sviramo pijani a ni naziv benda ne zvuči Bog zna koliko ozbiljno. Iako je 45-minutni nastup (Slijepa naša je trajala devet minuta) ispao u globalu negativan, kreativniji i aktivniji dio benda (Vanja, Igor i ja) je sve više odustajao od obrada i sve se više posvećivao snimanju. Nas trojica smo počeli aktivnije raditi na snimanju, Dino je bio sve manje dostupan pa smo prvi album u početku snimali kod Igora. Na kraju je lista prvog albuma bila definitivno ova: KYRIE 1. Dobrodošli na misu (radolović-zenzerović, balen) 2. Mogu bez Tebe (radolović) GLORIA 3. Oholost: Moj sin je narkoman (radolović) 4. Škrtost: Poduzetnički blues (radolović-balen) 5. Bludnost: Na jastuku moje mlade (zenzerović-radolović) CREDO 6. Zavist: Slobodan zrak (radolović) 7. Neumjerenost u jelu i piću: Međunarodni Dan Kruha (radolović) SANCTUS BENEDICTUS 8. Srditost: Manijak iz Šijane (v.zenzerović,radolović-radolović) 9. Lijenost: Lagano umirem (radolović) AGNUS DEI 10. Ne mogu bez Tebe (radolović) 11. Amen (radolović-zenzerović)

Igor mi je tvrdio da, gledajući bruto trošenje vremena, će se više vremena potrošiti na miksanje nego na snimanje, pa smo, bar Igor i ja, vrlo tečno snimali svoje dionice (klavijature, svoje vokale, većinu rythm gitara i skoro polovicu bas dionica): kako se album razvijao kontakti u bendu su suštinski slabili, pa tako i motivacija članova. Vanja koji se bezuspješno zalagao za eliminiranje Dina, Dino s kojim kontakata gotovo nije ni bilo, Macan koji je više vremena posvećivao šminkanju dnevno nego bendu mjesečno, Igor koji je izbjegavao dogovarati snimanje sa svima osim sa mnom (da sam bio apatičan poput ostalih vjerojatno bi i mene tako zajbavao): opet sam shvatio da sam i dalje onaj koji drži ekipu na okupu, i sve sam manje toga bio sposoban i sve više zbog toga nadrkan. Šminkanje i suđenje me nisu brinuli koliko sami nedostatak snimanja; odgađanje Vanjinih snimanja bi uvijek imalo dvije skupine razloga posve različitog karaktera- Vanjina i Igorova obrazloženja. Po mome je mišljenju ispadalo da Igor izbjegava, iz nekog nejasnog razloga, snimati Vanju koji je ipak gajio neku željicu za sviranjem. Bilo je jasno da kako je album napredovao tako se solidarnost Limunove pite gubila: na snimanjima kod Igora je bilo maksimalno dva člana. Zasigurno sam mogao puno manje učiniti za cjelinu benda nego što sam mogao za materijal benda: smatrajući prvi album puno solidnijim od očekivanog, počeo sam raditi na drugom, što je većinom značilo eliminiranje pjesama slabijeg potencijala te ubacivanje kvalitetnijih pjesama iz tek rađenog „Nema vremena“, tako da sam planirao maknuti „A što je s ostalima?“ i odmah snimiti „Nema vremena“ kao drugi album- trebao je nastati album iz dva albuma. Naravno, pjesmama su tekstovi trebali biti izmjenjeni kako bi se sad mogle slagati u novoj cjelini: istu sam tehniku upotrijebio za prvi album, i eksperiment je, autorski gledano, savršeno uspio. „Nema vremena“ je iz svog albuma trebao imati „Tik tak“, „Koja je slijedeća parada?“, „Tvoju budalu“, „Sve je u redu...“, „Nikad“, „Lopove vremena“ i „Krošnje“, a iz albuma „ A što je s ostalima“ su se trebale ubaciti „Želim biti seksi!“, „Slijepa naša“, „Don Tuttifrutti“ i „Čokolada pravde“. Vanja se složio s idejom kad sam mu je predložio, Igor također ali manje jer je tako gubio „Glasnu tišinu“. S druge strane, ja sam gubio pjesme „Papa reče“, „Hotel Pulska fonja“ i „Samrtnik“. Kako su „Manijak iz Šijane“ i „Lagano umirem“ sramotne dvije godine najavljivale debi album, tako sam kanio snimiti „Želim biti seksi!“ i „Don Tuttifruttija“ iz drugog albuma kako bi istog i najavile. No nisam i za njega kanio čekati dvije godine. Igor, pak, nije htio čuti ni za snimanje pilot gitare tih pjesama a da prvi album nije gotov, što bi se isključivo njegovim radom dogodilo tamo negdje oko rođenja naših unuka. Stoga sam odlučio promjeniti organizaciju, jer ova jednostavno nije funkcionirala; 04.06.2007. smo kod mene Macan, Vanja i ja snimili slijedeće: Mogu bez Tebe- bas gitara, solo gitara, Vanjin vokal i Macanov vokal /Slobodan zrak- solo gitara /Moj sin je narkoman- solo gitara i bas gitara /Ne mogu bez Tebe- bas gitara, prateći vokali, saksofon, Vanjin vokal i Macanov vokal Kod Igora bi se to snimalo tjedan dana. U snimanju „Ne mogu bez Tebe“ smo se čak zabavili, pratećim vokalima „Na na na na na na nova nada“. Macan nas je nagovarao da ih snimimo posebno ne kako bi snimka ispala kvalitetnija nego zato što mu je „iz ustiju smrdjelo po kiselim krastavcima“. No iako nismo anaerobi, i nikome nije smrdjelo ništa osim Macanu, snimili smo pjesmu svi skupa i smijali se zbog toga što je on uporno spominjao te jebene krastavce. Htio sam ostaviti smijeh zajbancije radi, ali ga je Igor izbrisao u miksanju. Prateće vokale na pjesmama „Mogu bez Tebe“ i „Ne mogu bez Tebe“ sam otpjevao zajedno sa sestrom, hvala joj. Pažljivi čitatelji su vjerojatno primjetili kako su nabrojene pjesme „100% Radolović“, ali su „Poduzetnički blues“ i „Lagano umirem“ već bile gotove. Za „Dobrodošli na misu“, „Na jastuku moje mlade“ i „Amen“ se ionako jako dobro brinuo Igor (valjda je zato tamo još samo Dino trebao snimiti svoje), a „Manijaka“ i „Kruh“ je Igor zahtjevao da snimimo kod njega.

Uglavnom, ja ne bih bio preuzeo neki dio snimanja da se Igorovi blefovi nisu nastavljali. Imali smo gošću na albumu, Saru Jerman, s kojom smo također izveli uživo „Romantično svanuće“ 07.07.2006.. Trebala je pjevati, uz Igora i mene, pjesmu „Moj sin je narkoman“: dobila je u tih godinu dana dosta glazbenog iskustva jer je bila pjevačica u bendu „Psycore“. Taj nas je bend zajebao organizacijom 04.04.2007., pa sam jedino nju, uz gitarista Atilu, podnosio. Bubnjarka je „vodila“ sve, premda valjda zbog skromnosti nije uzela akreditaciju. „Umjesto da smo krenuli kad je bilo predviđeno mi smo krenuli 3 sata kasnije.“ rekao je Vanja o tome „Kriva je bila organizacija, ali najgore je to što ne možeš nikom srat' jer svi „ja nisam organizator... Ja sam jedan od...“ i tako to; ali ja pretpostavljam, gotovo znam da je to bila ona Nina koja je hvala Bogu žensko i nesposobna za popizdit'.“. Međutim, u Psycoreu, bend koji mi se glazbeno gledano gadio, je Atila stvarno bio skroman, jednostavan i kreativan dečko. Valjda su ga zato ubrzo izbacili. Zapravo, navodno su ga izbacili jer je došao pijan na nastup, ali da smo mi izbacivali članove takvom politikom Limunova pita bi bio Igor Zenzerović. Kad mi je Atila uključio gitaru u svoje pojačalo rekao mi je „Čuj ti si majstor, ja ti ga posuđujem, tu ti je distorzija, tu treble, tu ovo tu ono, radi s njim šta ti god treba. Ali ako ga slomiš, neću ti jaje odrezati; odrezati ću ti oba dva.“. Bio sam jako pijan, kao što je već rečeno, i da od jedanaeste ne gajim želju za sinom vjerojatno bih bio sjebao nešto uz sve one komande. Oprostite zbog ove diverzije, vratimo se na (još jednu) Igorovu pizdariju; dakle, iako Sara nijednom nije čula „Narkomana“ (nije ni mogla prije njenog snimanja), Igor me uvjeravao kako će ona to otpjevati u pet minuta (a njena strofa ima brdo teksta koji se mora brzo izgovoriti) i bez problema, što mi je zvučalo apsurdno. Nemojte krivo shvatiti, nije da nisam imao povjerenja u nju, nego nisam imao povjerenja u njega: npr. i kad ju je zvao da otpjeva s nama „Romantično svanuće“ rekao sam mu da nam ona odmah, čim dobije tekst, kaže želi li to pjevati ili ne budući da ju Macan na kraju pjesme „tako divno napumpava“ (tekstualno, podrazumijeva se). On mi je prije prve probe javio ne samo da je dobila tekst i da joj je objasnio radnju pjesme, već da joj je objasnio cijelu „Bajku“ koja ju je oduševila, pogotovo halucinacija čarobne vile u „Duginim bojama“. Bio sam naivan i sredio tu vježbu: kad je došla na probu nije ni znala naslov pjesme (a mislim da ga ne zna ni danas) a kamoli radnju, pa kad je čula Macanovo deranje „Jer sam te noćas tako divno napumpao!“ je pala s oblaka, nije nam srala ali uočio sam joj u očima neki „Ma koji je kurac tim luđacima?!“. Uglavnom, sad me Igor uvjeravao da je tekst od „Narkomana“ kod Sare i da će ga naučiti pa da se ne zajbavamo na snimanju. Toj će priči nastavak slijediti za nekoliko stranica. Ni s Vanjom Igor nije imao milosti. Dogovorili smo se, svi trojica, da mora snimiti intro od „Dobrodošli na misu“ i „Slobodan zrak“ (prije negoli smo ga, kad mi je puk'o kurac, snimili kod mene) kako bismo to djelili po klubovima gdje smo htjeli promovirati album, ali je Igor Vanji pripremio sve da snimi intro od „Dobrodošli na misu“, „Na jastuku moje mlade“ i „Amen“: začudo, nekom igrom slučaja, ispale su to upravo one pjesme u kojima je Igor ili skladatelj ili tekstopisac. Za „Dobrošli na misu“ je naručio od Vanje da mu odsvira nekoliko puta istu gitaru, tako da smo na toj pjesmi, zahvaljujući Igoru, imali pet pratećih gitara za koje ni Bog nije znao kako ih izvesti uživo. Igor je znao. Za „Na jastuku moje mlade“ mu je rekao da odsvira više puta istu stvar sa slide gitarom kako bi upotpunio zvuk, smiješno je bilo to da je Vanja izgubio slide pa ga nije ni imao, pa se Igor potrudio naći rješenje, kojim je Vanja svirao „crnogorska-čašica-zarakiju“ gitaru, jer je slide zamjenio čašicom, ali da samo ne serem po Igoru, nadoknadio je kvalitetu zvuka tokom miksanja. Intelektualac Vanja, je kompetitivnog duha konkurirao kolegi: izgubio je papir gdje svira a gdje pjeva što, pa se zato snimanje nije nastavilo.

Kad je pak Macan išao snimati bas dionice, snimio je čak „Međunarodni Dan kruha“. I vrlo neočekivane „Na jastuku moje mlade“, „Amen“ i intro od „Dobrodošli na misu“, dio Vanjine skladbe ne. Očito nije bilo potrebno. Vokalno se dogodio shit; Macan je stvari pjevao poput mačke kojoj je do parenja, zavijao je pijano i besmisleno slagao slogove, kako bi mi kasnije priznao da „mu se tog dana nije dalo pjevati“. Normalno da smo sve te snimke eliminirali. Igor je opravdavao ne-snimanje Macana na drugim pjesmama time što Macan neke od tih pjesama nije nikad ni izvježbao jer su relativno nove. I iako je bila istina da je „Moj sin je narkoman“ tada imala manje od dva mjeseca, Igorov intro je bio odmah drugi po mladosti i bilo ga je nekako prioritet snimiti, što se nije moglo reći za drugi dio od „Dobrodošli na misu“, kojeg je skladao Vanja prije nego što je Macan uopće ušao u Limunovu pitu. A i da Macana nisam smatrao spremnim i sposobnim ne bih mu dao da snimi bas na mojim skladbama, ali smatrao sam ga sposobnim jer je sam sklepao svoje za „Tvoju budalu“, koju je također za onu priliku čuo prvi put. Očito se Igor nije slagao mnome. Ispadalo je da je Igoru ovlast nad snimanjem, bar njemu u glavi stvarala nekakvu vlast, koja je u Limunovoj piti od samih početaka bila zabranjena. Ne pretjerujem kad govorim da kad ne bi izbjegavao snimanje Macana i Vanje, bi on odlučivao što će se snimati, a i koliko će se vremena u to uložiti, i definitivno je otvoreno diskriminirao pjesme. To me navuklo na to da od 04.06. na dalje snimanje Macana, Vanje i sebe preuzmem ja, pa je oko pola albuma snimljeno kod mene. Tog sam vikenda i odlučno otišao Dinu da snimimo bubnjeve, no zbog nedostatka opreme –Dinove opreme, naravno- snimili smo jako malo toga, od čega ništa nije išlo u završnu verziju jer su Igoru dionice bile prebučne i loše snimljene. Ja ih nisam čuo pa se s njim niti slažem niti mu se protivim. Međutim, tog je dana Dino smislio disco ritam za „Slobodan zrak“, i od tog je trenutka ta pjesma postala njegova omiljena na prvom albumu. No ritam mu je stvarno bio perfektan, pa sam mu iz zahvalnosti dao da izrecitira ulogu suca u toj pjesmi, koja je inače bila namijenjena Igoru. No ni Igor se nije protivio, Dino je to obavio bez većih poteškoća a i meni je bilo zgodno što se baš svaki glas Limunove pite može čuti u prvom albumu. Snimio sam intervjue Igora, Dina i Vanje, što je bilo zanimljivo: primjerice, dok je Vanja smatrao da je najveća negativa benda bila manjak vježbanja, Dino je tu titulu dao slabom novčanom ulaganju članova u bend; Vanja je smatrao da su konceptualni albumi „albumi bez mana“ a Igor da je njihova najveća negativa to što je većina publike preglupa kako bi ih shvatila. No iznenadilo me kako je te publike ipak bilo izvan krugova nama poznatih ljudi: 02.06.2007. sam bio na Hladnom pivu u Puli (gdje, moram se pohvaliti, mi je Mile dao dvaput ruku a Šoki mi je namignuo kad sam ga dozvao), prije koncerta u skandiranju publike „Hladno pivo! Hladno pivo!“ se netko meni nepoznat zaderao „Limunova pita! Limunova pita!“, i ne radi se o halucinaciji ni o izmišljotini jer mi je to sestra primjetila prije mene: bilo je to nešto najčudnije što mi se ikad dogodilo. I bonus moje aktivnosti za bend toga vikenda bio je plod pijanstva. Budući da smo planirali izvesti punk obrade katoličkih pjesama „Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar“ i „Ima jedna duga cesta“ u jednoj sam pijanoj noći ukrao ćunj koji je označavao tek ofarbani pješački prijelaz. Htio sam da Macan maše ćunjem tokom pjevanja „Ima jedna duga cesta“, a pritom nisam htio nekome objeliti gume. Zajbancija nam je često bila gorivo, valjda je zato Vanja uspio otpjevati neke tekstove od kojih pjesme nismo nikad izvježbali, i premda je tvrdio da je besmisleno snimati pjesme koje bend nije nikada ni izvježbao, govorio sam mu da nije ni bilo prilike budući da su nam vježbanja bila prerijetka. Macan je također uspješno snimio vokal na pjesmama koje nije nikad čuo, možda jer mu se uvukao njemu bizarni stih sa Svetim Petrom.

Vanja je, oduševeljen tekstovima u „Sudnjem danu“, rekao da bih tekstove od sad na dalje trebao pisati ja, a u slučaju da to žele Macan ili Igor, da to čine mnome u suradnji kako stvari ne bi previše divergirale. „Za mene su „Želim biti seksi!“ i „Tvoja budala“ prvoklasni tekstovi, a „Na jastuku moje mlade“ je nebuloza koju možeš usporediti s pizdarijama kao što je „Gremo u Meksiko“!“ objašnjavao mi je razlike između Igorovih i mojih tekstova. Njegovo sam stajalište (iako bi mi se osobno isplatilo) smatrao relativno negativnim ne samo zbog toga što Macan i Igor ne bi mogli pisati tekstove bez mog budnog motrenja, kontrole i cenzure, nego i zbog toga što nisam volio surađivati u tekstopisanju: htio sam slobodno pisati ono što mislim, bez da mi netko prdi „to se ne smije reći!“. A Macan, kad je pročitao cijeli prvi album, mi je rekao da ukoliko me budu pitali kako mi padaju na pamet te teme, da odgovorim lažno ali logično: da se drogiram. Nakon pola godine mističnog zapitkivanja zašto to Dino kupuje tu rasvjetu i Vanjom kreativno radi na željeznim oblicima koja kasnije vraća u smeće iz kojih ih je vjerojatno izvukao, a da mi nitko nije znao pružiti logični odgovor, ispalo je da to radi kako bi otvorio vlastiti disco club. Naravno, ne jako ozbiljno i na crno, ali na način da to donekle liči na disco club. Imao je posuđenu prostoriju Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krnici i htio ju je iskoristiti u te svrhe. Napravio je par proslava, ali budući da mu nije išlo odustao je od te ideje i nastavio svoju vječitu potragu za izvorom zarade. Zbog tog disco cluba, nadali smo se da će Dino shvatiti da bubnjeve može bez problema držati u Puli da se ne zajbavamo njima. Nadali smo se naivno. Macanov alkohol je, usprkos povijesti najsporije snimljenog albuma ikada, pomalo postao bendov glavni problem (i neko je vrijeme sigurno bio). Često bi sam izbjegavao dolaziti na snimanje kod Igora, što je s druge strane samo pomagalo Igorovoj filozofiji da album završimo što kasnije. Macan se u tom periodu postavljao kao glavna zvijezda Limunove pite bez koje ostali nisu nitko i ništa, a da pritom nije radio ništa produktivno za bend. Jedino se šminkao i potrudio se da izgleda što nekonvencionalnije moguće, što mu je omogućilo da privuče pozornost ljudi, koji bi se međusobno informirali „Taj svira u Limunovoj piti“. Uglavnom, ispadali smo majmuni, no za to me potpuno boljelo; nerviralo me to što je izbjegavao snimanja koja je ionako Igor jedva organizirao, pa sam „glavnoj zvijezdi“ u lipnju 2007. javio da se može „pokrenuti ili odjebati“. No Macan se i dalje nije pokrenuo pa je Igor preuzeo neke bas dionice, koje smo trebali imati snimljene što prije kako bismo već jednom snimili Dina. S druge strane, ni Igoru nije bilo mrsko što je odsvirao bas (upravo) na svom introu, na „Na jastuku moje mlade“ i na „Amenu“. Da su svi rješili svoje prije mog povratka u Pulu (koji je začudo bio potreban da rješimo više od pola albuma) preko ljeta smo mogli bez problema početi snimati „Nema vremena“. Vanja i Igor su (bez Macana) išli Dinu snimiti bubnjeve i navodno je tada riješeno prvih nekoliko pjesama, no zbog elementarnih nepogoda (o kojima ćete čitati kasnije) nisu izdržali do konačne verzije. Dino je zapravo bio najjača instrumentalna točka Limunove pite; niti se Vanja u gitaru, niti ja u klavir, niti Igor u klavijature, pogotovo ne Macan u bas nije razumio koliko Dino sa svojim instrumentom. Ali istodobno bilo bi krivo reći da se tom istom kvalitetom snalazio u bendu, jer budući da je dolazio iz benda gdje se sviralo gotovo sve predlagao nam je i gotovo sve ritmove, ali su mu Vanja i Igor ponekad davali smjernice po kojima je trebao svirati.

Ja sam se držao podalje od toga jer se ne smatram kompetentim bubnjarom, mogao sam mu samo reći koji mi se od njegovih ritmova više sviđa za pojedinu skladbu. Znao sam što mi se sviđa, ali je Dino znao koji je ritam koliko kvalitetan, a i htio sam da svaki član, makar jedino svojim instrumentom, pridonese cjelokupnom zvuku benda- ono što je Dino napravio za „Vrajžu hižu“, za „Slobodan zrak“ ili za „Dugine boje“ je stvarno remek djelo po mome mišljenju. Vanja i Igor (pogotovo ovaj zadnji) su doista manje fleksibilni od mene u aranžerskom pogledu. Tokom snimanja „Sudnjeg dana“, aktivno sam radio na „Nema vremena“, pa i na omotu koji mi je ubrzo postao drag koliko onaj genijalni kojeg smo osmislili Igor i ja za debi album. Igorovo majstorstvo u efektiranju, ubacivanjem zvukova i mijenjanjem boje glasova je upravo ono što nam je trebalo za „Nema vremena“, kako bi se genijalno oslikao onaj sistem mrvljenja ljudske emotivnosti, zloglasni Merv. Merv je u Limunovoj piti, ubrzo nakon što mi je pao na pamet, postao interno jako popularan- svi su voljeli tog okrutnog sata, Igor ga je čak pokušao nacrtati u photoshopu i očito informirao Dukovskog o njegovom postojanju, jer kad sam na zaslonu kompjutera imao Igorovu verziju Merva je izjavio „U jebote i ti imaš Merva!“. Iako je omot od debi albuma bio znatno kontroverzniji od Merva, omot od „Nema vremena“ je bio isljučivo naših ruku djelo pa mi je zato vjerojatno draži, a ideja okrutnog sata bez kazaljki mi se svidjela istog trena kad mi je pala na pamet, što se događa rijetko s onim što zamislim. Dok se pisao i ispravljao „Nema vremena“, paralelno Igorova antiratna rock opera nije baš išla kako je zamišljao, pa se odlučio za snimanje pjesama za mjuzikl, za što –tvrdio je- mu je bio potreban big band, tj. orkestracija puhačkih i gudačkih instrumenata. Kako se radilo o mjuziklu, trebalo mu je i dijaloga, tako da mi je ponudio posao koscenarista, tj. da skupa pišemo dijaloge. Naravno da sam mu pristao pomoći, premda mi je i bilo jasno da fantazira i da ideja nije razmjerna niti njegovim niti mojim mogućnostima. Zahvaljujući Igorovom velikom angažiranju, nije se desilo ništa. Dana 28.06.2007. je Macan odlučio da li se „pokrenuti ili odjebati“, te javio Vanji da prekida s nama i da ide stvoriti novi bend. Slijedećeg mi je tjedna javio da se zaletio i da ne odlazi, a Vanja je već bio našao zamjenu za Macana koju na kraju ipak nismo uzeli jer nismo imali niti jednu probu s Macanovim nasljednikom. Uglavnom, Macan je svojevoljno ostao u Limunovoj piti, ali se od tada sve jače u njemu izražavala želja da svira u još jednom, razuzdanijem, bendu. Međutim, taman kad smo mislili da se situacija interno stabilizira i da se album donekle efikasno snima, pala je struja u Istri i uništila Igorov kompjuter, uništavajući tako brdo podataka. Igor je bio nadrkan k'o pas, ja sam bio nadrkan na njega jer sam mu prije jasno rekao da sve podatke stavi na cd kako bi ih prebacio na moj kompjuter, što nije učinio. Čak je i barba Veljko bio ljut zbog tog događaja koji je znatno usporio naš rad i opomenuo nas je da čim se kompjuter popravi sve datoteke spremimo na cd, no očito mu sin nije shvaćao koliko je to potrebno. I da, dosta je podataka izgubljeno, a k tome ni Igor nije znao koje podatke imamo a koje nemamo pa je Vanja morao više puta snimati isto što ga je jako živciralo i ponašao se kao razmaženo derište. Ni Macanu ni Igoru ni meni nije bilo teško ponoviti ono što smo izgubili zbog elementarne nepogode. Tako je Macan dolazio kod mene na snimanje (na Igora je prestao računati uopće) i u nekoliko je dana bio gotov.

Dinove su dionice bile apsolutno sve izgubljene, no on je imao kod sebe nešto instrumentale od cijelog albuma pa smo naivno pretpostavljali da on doma vježba uz pratnju kako bi bio spreman za snimanje, i jednog smo dana –ponovno naivno- išli Igor, Vanja i ja u Krnicu. Dogovoreno je bilo da ćemo tog dana snimiti sve preostale bubnjeve na albumu, a to je značilo devet pjesama. Naivno smo ga čekali i tražili po Krnici kako bismo nakon sat vremena otkrili da je zaspao sa isključenim mobitelom, potom čega smo se naivno uputili u garažu kako bi namjestio sve za snimanje, pa smo još čekali nekog Dinovog prijatelja da nam donese mp3 player da pomoću njega snimimo bubnjeve. No ni tu sranjima nema kraja- bubnjeve nismo završili a Dino mora ići u Pulu (nitko nije imao pojma da smo vremenski ograničeni) pa smo za drugi dio od „Dobrodošli na misu“ i za „Međunarodni Dan kruha“ snimili Vanju na bubnjevima, koji je također bio spor u tome. Nakon snimanja toga nije falilo više ništa osim instrumenata koje je Igor imao negdje na kompjuteru ali je zaboravio gdje ih je spremio (tako je npr. instrumentacija od „Na jastuku moje mlade“ bila porazbacana u 5 folderova), no kad smo Dinove bubnjeve –vraćam onaj pojam „naivno“- premještali u instrumentale shvatili smo da je u više pjesama fulavao, ubacivao prijelaze usred strofe (avangardni umjetnik) i izvodio finale negdje prije drugog refrena. Očito je prešućivao greške kako ga ne bismo gnjavili i da što prije stigne u Pulu, pa se Igor nevjerojatno klao kako bi ispravio ono što se donekle moglo. Ako vam u prvobitnoj verziji „Sudnjeg dana“ bubnjevi zvuče jadno, imajte na umu da su prije Igorovog ispravljanja zvučali osam puta jadnije. I sad se vraćamo na epizodu sa Sarom: snimanje ženskog vokala u „Moj sin je narkoman“ nam je bio zadnji važni snimateljski zadatak, snimili smo ju negdje krajem srpnja 2007.. Zahvaljujući Igoru, žena je opet trebala otpjevati pjesmu čiji tekst nije nikada vidjela, što je bilo jako loše jer je njena strofa vrlo zahtjevna u izgovaranju, nije lako brzo otpjevati sve one slogove s kristalnom jasnoćom. Igor se domišljato branio forom koje ne bi popušilo ni dijete što je preživjelo pobačaj: optuživao me da sam mu rekao da Sari pošalje ne pjesmu „Moj sin je narkoman“ nego sve tekstove iz eliminiranog albuma „Lažne nade“. Razlog zašto bih to napravio nije ni on znao objasniti, i premda mi je Sara rekla kako zna da Igor sere bezveze nije se protivila ponovnom pjevanju nečega što nije nikada pročitala. Nasrao sam mu se žestoko, ne zato što je pogrješio nego zato što ne samo da nije priznavao grešku nego je besmislenim izmišljotinama optuživao mene. Neutralna Sara nam je govorila da se smirimo i da joj je čudno kako toliko dugo radimo skupa kad smo uvijek svi nadrkani jedan na drugog. To je i mene čudilo. Duet s Igorom je otpjevala istog dana, ali joj njena strofa nije išla lako, pa sam joj dao tekst i dio koji ona pjeva s mojim pilotskim vokalom, tek da bi shvatila da sve one stihove nije nemoguće otpjevati. To sa stihovima me uvijek zajbavalo u pisanju tekstova, i rijetko kad bih uspio doći do točne metričke forme, jer mi se makar jednom rječju znatno gubio smisao pjesme. No za razliku od mnogih drugih, taj višak stihova mi nikad nije bio problematičan za otpjevati. Igor mi je rekao da ako mogu otpjevati „Slipca“ (što je nešto kao kad Balašević pjeva svoju „Boža zvani Pub“) onda nema te pjesme koju ne mogu. Pritom nije mislio na raspon glasa (koji mi nije Bog zna kakav) nego na sposobnost razgovjetnog izgovaranja slogova. Tako je Sari prva strofa bila problematična, ali je definitivno s Igorom u duetu intro pjesme odradila odlično u svakom pogledu. Moji su, kad su prvi put čuli početak te pjesme, mislili da je to nešto od Ranog mraza. Trebali smo 3.8. u Uljaniku, uz još 6 izvođača, imati nastup koji se nije dogodio, no kako ju je pjesma oduševila me Sara pitala možemo li ubaciti pjesmu u repertoar, jer da bi ju voljela izvesti s nama.

Pao je razgovor zbog kojeg sam skoro pao: pitala me zbog kog kurca ne pišemo na engleskom, jer rock i hrvatski jezik ne idu skupa nikako i da nećemo dalje od Uljanika i Mimoze ako nastavimo ovako. Poanta priče mi je tada bila enigma, a mislim da ću tom nerješenom enigmom i umrijeti, uglavnom u zajbanciji sam ju pitao: „I šta sada da sve te tekstove prevedem na engleski?“. Odgovorila mi je „Da.“. Ali nije to bilo tužno, bilo je tužno to što se ona, za razliku od mene, nije zajbavala. Pričala mi je o svom bendu (Psycore), kako ona i drugi vokal (muško imitiranje neke nadrkane zvijeri) pišu tekstove a instrumentalisti (basistica, bubnjarka i želim-biti-gitarist) glazbe i da su imali deset pjesama sve dok nisu izbacili želim-biti-gitarista koji je tvrdio da je skladao sve i da su tekstovi kolega užasni, i da bez njega ne smiju izvoditi te pjesme. Tako su izgubili svih deset pjesama. Meni osobno ne bi bilo žao da sam ostao bez takvih pjesama. Istodobno, Macan je dobio zabranu ulaza u Uljanik jer je u prošlosti pio k'o svinja i rigao gdje god je stigao. 10.08. je htio u Uljanik ali ga redar (trijeznog) nije puštao, s time da Macan nije ni bio u Uljaniku u proteklih mjesec dana. Taj je redar naime iznajmio Uljanik i izigravao Boga; dati redaru upravljanje klubom je kao dati babi popravljanje auta ili meni guljenje krumpira. Budući da nije puštao Macana (jer ga on nije mogao prebiti za razliku od rabijatnih mrgi unutar kluba) koji je bio 300% trijezan, i sigurno trijezniji i od mene (unutra) i od redara i od svih unutra, išao sam se nasrati tom konju šta mi ne pušta kompu unutra. On mi je objašnjavao da ON tu radi i da ON određuje pravila (zanimljiva logika) a ja sam mu objašnjavao da on tu RADI (ili bi bar trebao) i da ako mu je posao izbacivanje trijeznih klinaca onda neka izbaci sve pijance unutra, a prvenstveno mene. Nije me htio izbaciti, no ni ubaciti Macana, pa sam prolio biru pred njime. Rekao mi je da ću to oprati, a ja da obojica znamo da se to neće dogoditi. Tako smo i Macan i ja dobili dodatna dva mjeseca zabrane ulaza. Ali sam barem bio zadovoljan učinjenim. Vježbanja za Uljanik koji se nije dogodio su nam dobro došla jer smo 11.08.2007. imali treći samostalni koncert, ovaj put u Marčani. U organizaciji smo bili moja sestrična Nina Mićić i ja i valjda je zato organizacija, za razliku od Uljanikove, uspjela. Nažalost, nismo ga puno doživljavali prije nego li se dogodio jer smo se Igor i ja žestoko posvećivali albumu, a ovi ostali su se još oporavljali od traume u Krnici prošle godine, gdje naš rock nije nikako dobro prošao. S Vanjine je strane manjkalo najviše entuzijazma, zbog posla se sve manje posvećivao glazbi. Unatoč tome, ipak se Dino dokazao kao najgori instrumentalist i više ga je brinulo da li će na koncertu Macan biti osvijetljen plavom ili zelenom bojom nego da li će uspjeti odsvirati točno svoje ritmove. I naravno da je u svakoj pjesmi imao barem po jedno fulanje. Vanja i ja smo popričali i rekao mi je da bi otišao nakon marčanskog koncerta, da Limunova pita može slobodno zadržati njegove skladbe i da nam ne želi komplicirati život, nego da mu se gube volja i entuzijazam. Tada mi je i dao do znanja da jedini koji nisu nikada kanili odjebati iz Limunove pite smo bili Igor i ja, i vjerovao sam mu. Međutim, prije niti dva mjeseca je Macan najavio odlazak od kojeg je odustao, i ta mi je situacija bila načelno glupa. Koliko god mi je tvrdio da smo nestabilni, dao sam mu do znanja da ja idem dalje sigurno, makar u Limunovoj piti ostao sam s novom postavom. Neki u publici u Marčani su me pitali je li istina da drugi gitarist nakon ovog koncerta odlazi, odgovorio bih im da nemam pojma jer stvarno nisam imao pojma, i da koncert nije bio naš najbolji do tada vjerojatno bismo bili ostali bez Vanje. Vanja je ipak ostao što je potaklo Igora da kaže da je „publici svejedno jasno tko koliko radi“.

Ali i zadnji glupan bi shvatio da sam držao bend živim kad se više toga napravilo za album u onih šest tjedana koliko sam bio doma preko ljeta nego u ona četiri mjeseca kad nisam. Nije da sam ih ja naučio svirati u to vrijeme, ja sam „samo“ sve organizirao, što nitko od njih nije znao, pogotovo ne Igor kojem je to bio zadatak tokom snimanja „Sudnjeg dana“. Za organizaciju su, tvrdim i tvrdit ću, od B do Z, potpuno nesposobni. Tako sam im objašnjavao da ako koncert u Marčani odradimo kako Bog zapovijeda a ne fuš kao na vježbama će i reakcije publike biti dobre, pa će se pomoću njihovog i naš entuzijazam vratiti- točno se to dogodilo s Vanjom, i ni on mi ne može tvrditi da nije tako. Svi su (osim Dina) odsvirali što su bolje mogli, i koncert jest bio odličan. Dino je stvarno fulavao banalno, samo bi prestao svirati na par sekundi u kojima bi se pitao je li pjesma gotova ili nije, što se događalo i na probama. Kad me jednom, totalnom neozbiljnošću, raspizdio na probama sam nas zaključao unutra i rekao mu da neće izaći dok ne odsvira točno svoje ritmove: bilo je rezultata. U tom smo koncertu od autorskih izveli intro od „Dobrodošli na misu“, instrumentalnu “Hotel Pulska fonja“, „Želim biti seksi“, „Don Tuttifruttija“, „Vrajžu hižu“, „Slipca“, „Manijaka iz Šijane“ i „Lagano umirem“- sve su odlično prošle. Pogotovo „Slipac“ kad je publika, koja ju nikad prije nije čula, zajedno s bendom počela pjevati refren „Kadi' su ti mudante?“, bilo je pregenijalno. S njom smo zaključili prvi dio koncerta, predzadnja je bila „Vrajža hiža“, na kojoj su nam moja sestrična i njena prijateljica Ivana Dobrišić bacile grudnjake neskromnih mjera. Vanja i ja ih i dan danas čuvamo. Ovo je bio repertoar trećeg samostalnog koncerta: PRVI DIO 1. Intro/ Hotel Pulska fonja 2. Želim biti seksi! 3. Don Tuttifrutti 4. Neil Young: Heart of gold 5. Creedence clearwater revival: Bad moon rising 6. Bob Dylan: Like a rolling stone 7. Fool's garden: Lemon tree 8. Lou Reed: Satellite of love 9. Gerry Rafferty: Baker street 10. Vrajža hiža 11. Slipac

DRUGI DIO 1. Creedence Clearwater Revival: Proud Mary 2. Bob Dylan: Lay lady lay 3. Sex pistols: Anarchy in the UK 4. Bob Dylan: Knockin' on heaven's door 5. Deep purple: Smoke on the water 6. Dire straits: Money for nothing 7. Manijak iz Šijane 8. Lagano umirem 9. Psihomodo pop: Frida 10. Gori Ussi Winnetou: Tromba jerihonska 11. Gori Ussi Winnetou: Addio Pola

BIS Ramones: propali pokušaj da izvedemo „Pet sematary“ Pink Floyd: Another brick in the wall pt.2

Macan se trudio da nas publika primjeti i u pauzama između pjesama, pravio je pokrete, trčao okolo s basom (pa bi mu se iskopčao par puta) i komunicirao bez perverzija raznih, pa je bio simpatičan i nama. Većina nas je bila euforična tijekom cijelog koncerta, čak se i Dino dobro brinuo da vokal nadjača instrumente, a Vanja se krajem koncerta, pijan, potrudio da gitara nadjača sve i stvarao je tako užasno iritantnu mikrofoniju. No trajala je kratko pa nismo ostavili jako negativni dojam sa ozvučenjem. Dio „pulske“ publike se začudio oko toga što se vokali čuju tako čisto, tako da, premda je to bila već peta izvedba Tuttifruttija, usudio bih se reći da je zapravo bila prva jer je po prvi put ta pjesma ispala stvarno dobro. Tekstovi Limunove pite su po prvi put baš u Marčani bili jasni. Ivana Filipović mi je tako simpatično rekla –tvrdeći da nam se pjesme vrte oko tekstova- da bismo trebali imati neki ekran na kojem će se prikazivati tekst pjesme koju upravo izvodimo. Da budem iskren, ta njena ideja mi nije bila mrska. Tuttifruttija sam tom prigodom (prvi put da je tekst bio jasan) otpjevao ja, jer Macan nije mogao držati njemu kompliciraniju bas pratnju i pjevati istovremeno. Bilo mi je malo problematično jer je on tu pjesmu pjevao visoko, a ja sam navikao pjevati duboko, pa kako bih zadržao duboku boju glasa i istodobno omogućio publici da shvati tekst pjevao sam skoro navijački, k'o da pjeva neki nadrkani trol. Nije bila nekakva vokalna izvedba ali je bar publici pjesma bila jasna. Više nisam nalazio poteškoće ili neugodu u pjevanju svojih tekstova, na kraju mi je ispadalo glupo da nemam muda pjevati to što pišem. Jer ja tim tekstovima nisam činio ništa osim slikanja stvarnosti oko sebe; one je večeri Limunova pita pjevala o hollywoodskoj histeriji, o narkodileru, o preljubniku, o uličnom nasilniku, o medijskom pranju mozga itd., i time nismo nikoga pozivali na revoluciju. Imali smo muda govoriti o onome što su ostali demo bendovi izbjegavali. I oni, takozvani socijalno angažirani autori u demo bendovima su pričali o tome kakve bi stvari trebale biti, ali ne i o tome kakve stvari jesu. Znao sam demo bend kojem su tekstovi obrađivali „probleme što muče mlade“. Pa u pizdu materinu, mladi i jesu problem! Apatija je bila vječita, ponekad vješto zakamuflirana nekim lažnim buntom. Valjda su htjeli titulu „glasa generacije“ što mene i nije puno zanimalo jer me ni moja generacija nije puno zanimala. Bilo mi je slabo tih bendova... Npr. nitko ne bi osim nas odsvirao saksofon, kojeg sam u Marčani odsvirao po prvi put (u pjesmama „Satellite of love“ i „Baker street“), i to relativno solidno. Trebao sam u Puli 04.04. zapravo prvi put odsvirati saks, ali sam odustao (iako mi je bio tamo) nešto prije nastupa jer sam bio previše pijan pa bi mi se počelo vrtjeti u glavi kad bih duže puhao. Vježbao sam ga izvan Uljanika (dakako, pripit) svirajući stalno „Baker street“ od Raffertyja i svima punio jaja. Neki lik je tvrdio ekipi „ako opet odsvira taj jebeni saks ću ga razbiti“. Odsvirao sam ga još desetak puta ali otpora niotkud. No nisam ga svirao da mu se inatim, jer nisam ni znao da su mi prijetili, tek par dana nakon toga mi je ispričana epizoda o liku kojem sam napunio jaja saksofonom. Bilo mi je drago što ga je Marčana čula prva, oni su to cjenili. A u Marčani je vladala euforija i sa strane publike, pa smo po prvi put izveli bis. Prošla je ponoć, bio je 12.08. na kraju koncerta: tada su nam moja sestrična i njezine dvije prijateljice dale da pojedemo limunovu pitu koju su ispekle: to je bio prvi put, na točno dvije godine da smo se nas petorica našli na pozornici (12.08.2005., Vodnjan), da smo pojeli taj kolač, bili smo ugodno iznenađeni poklonom, neugodno iznenađeni okusom. Rekle su nam da recept nisu našle u kuharici, nego da su napravile neki pseudobiskvit i natripale ga limunima. Složili smo se oko toga da imamo naziv najogavnijeg kolača na svijetu, no te tri djevojke su nam napravile nešto najljepše što se bendu kao cjelini ikad dogodilo. Hvala im. I na grudnjacima i na piti. Kasnije je Dino otišao na klavijature i počeo svirati polke koje se sviraju na 50.oj godišnjici braka Franeta i Foške iz Svetog Petra u šumi, dali smo publici do znanja da je to njegova solo karijera.

Dino je prije toga rekao Vanji i Macanu da će on sebi uzeti više para jer je oprema njegova; nije rekao ništa Igoru i meni jer je znao da bismo mu se nasrali prije nego li bi uopće završio rečenicu, pa sam ovaj put ja htio ići po zaradu ali mi je vlasnik kafića rekao da mu je Dario (pritom misleći, nadam se, na Dina) rekao da će se njih dvojica dogovoriti oko isplate. Na kraju smo bili nas trojica kad ga je Dino pitao za 1500 kuna (najveća zarada nam je do tada bila 400 kn u punoj Mimozi), bilo mi je žao ako je vlasnik Paolo pomislio da su svi demo bendovi toliko retardirani pa sam zajedno s njim smanjivao tarifu. Znate ono „Zadovoljavam pohlepu kako god mogu / varam na porezu kradem limozinu doniram tatinu nogu“?! Došli smo na 500 čistih kuna plus 300 kojih nam neće naplatiti a potrošili smo ih u piće (Dino, Macan i Vanja, preciznije). 800 kn, znači duplo više od Mimoze, koja ima triput više prometa. Uzeo sam tih 500 kuna, pokazao ih ostalim članovima, dao Dinu petinu zarade a s ostalima se dogovorio da ćemo mi 400 kn uložiti u nešto da nam Dino prestane srati zbog opreme. Macan je jedini –i svaka mu čast- tvrdio da mu je žao onih 300 kuna i rekao mi je da će nam ih on vratiti, normalno da nisam htio da to napravi. Ali se, za razliku od Vanje i Dina, pokazao velikim poštenjakom. S 400 kn, plus nadodanih 70 (50 Macan, 20 ja) smo kupili mikser za snimanje drugog albuma. To je bilo strateški isplativo jer je sada Dino imao veliki mikser i razglas, mi kablove, mikrofone i mali mikser. Otprilike pola koncerta je Boris Filipović (Ivanin brat) zabilježio video kamerom, pa sam kupljenim mikserom, 14.08.2007., prebacio 10 pjesama na cd i izmiksao prvi live album Limunove pite, zvan „Brižni i dišperani“, koji se djelio u užem krugu publike. 1. Intro/ Hotel Pulska fonja 2. Želim biti seksi! 3. Don Tuttifrutti 4. Satellite of love (Lou Reed) 5. Baker street (Gerry Rafferty) 6. Vrajža hiža 7. Slipac 8. Lagano umirem 9. Frida (Psihomodo Pop) 10. Addio Pola (Gori ussi Winnetou) 11. Pita od limuna (studijska verzija) Čak me i stari zamolio da mu spržim jedan primjerak. Jedan općeniti sud mi nikad nije davao, zapravo u prošlosti bi mi fokusirao pažnju na bendove nedostatke, ali ovaj put nisam čuo kritike. Naprotiv, objašnjavao mi je kako je „Želim biti seksi!“ savršena slika današnjega društva, što mi je bilo drago čuti (ne zbog pohvale) jer sam shvatio da se vokal dobro čuje. „Manijaka“ nisam stavio na koncertni album jer mi ga je bilo pun kurac.

„Pita od limuna“ je završila na albumu jer je Igor, pronašavši jednu moju staru bilježnicu s eliminiranim pjesmama, odlučio započeti snimanjem onog što je on definirao „izgubljenim snimkama“, tako da je, slijedeći aranžman iz 2004., sam snimio sve instrumente i vokale: kad si ju je stavio na mobitel kao zvono za poziv, uvjerio me u svoje miksateljske sposobnosti još jednom. No, s vremenom, svijestan da je s miksanjem daleko ispred Dina ili mene, Igor je postajao previše samouvjeren, pa u nekim trenucima čak i arogantan: kad sam npr. snimio namjerno akustičnu gitaru kao prateću na „Mogu bez Tebe“ i „Ne mogu bez Tebe“ Igor joj je u miksanju stavio zvuk električne gitare s cleanom, što je zapravo zvuk električne gitare koja pokušava zvučati kao akustična. Smatrao sam besmislicom njegovo „traženje akustičnog zvuka“, kad sam baš namjerno snimio akustičnu gitaru. Na kraju je bilo po mome, da sam ih napisao s njime bilo bi kurac. Ali sam uvjeren da ni on točno ne zna zašto tražiti akustičniji zvuk od onog što ga ima akustična gitara. Vanja se u raspravama oko zvuka tokom miksanja gotovo uvijek slagao mnome, samo što kritike na Igorov rad ne bi čuo Igor (zato što se Vanja –sirovo rečeno- ponaša kao pička) nego ja, kako bih ih dalje priopćio Igoru. Npr. Vanja se nikako nije mogao slagati da će limunovopitska „Gremo u Meksiko“ (kao što bi on rekao), „Na jastuku moje mlade“, ući u album s onim tekstom. K tome je Igor sam svoj vlastiti tekst krivo pjevao i refren mu je išao „A ljudi oni nose ruže a ljudi oni stvaraju probleme/ Moja mlada nema potrebu da laže jer ona ne želi stvarati probleme“ patentirajući tako zanimljivu rimu „probleme-probleme“. Ja sam se u toj raspravi često suzdržavao kako ne bi ispalo da likvidiram ono malo tekstova koji nisu mojih ruku djelo. Vanja nije htio da u pjesmi „Moj sin je narkoman“ budu klavijature, no tu nije imao moju podršku jer tada ne bi bilo Igorovih instrumentalnih kontribucija. Pri kraju snimanja, počelo me brinuti da će album zvučati nekako kilavo, na što mi je prvi Macan skrenuo pažnju: njega je žestina albuma brinula znatno više nego što je Igora ili mene, dok je Igor (ispravno) objašnjavao kako pjesmi ne treba distorzija kako bi bila žestoka. Premda mi je poruka pjesme (što ni Macan nije potcjenjivao) bila važnija od žestine, znao sam da većina publike i ja nismo istomišljenici pa sam se počeo zalagati za Vanjinu ideju da i „Lagano umirem“ –poput „Manijaka iz Šijane“- snimimo ponovno kako bismo zamjenili moj „lakši“ aranžman njegovim „žešćim“. Igor se tome žestoko protivio, mislio je (opravdano) da bi tim potezom bend izgubio dosta prvobitnog zvuka; Vanja je rekao kako je „Želim biti seksi!“ tipična pjesma Limunove pite, a ona je zapravo naša najžešća, a ne naša tipična, aranžerski rečeno. Igor je „spasio“ „Lagano umirem“ od ponovnog snimanja (za što nisam nikad shvatio je li pozitivno ili nije) ali i nas od neopunk zvuka. Da smo nastavili pretvaranjem svih aranžmana u onaj od „Želim biti seksi!“ bismo zvučali kao Green Day s klavijaturama, a zvuk naših pjesama je još od davne 2003. bio heterogen. Možda upravo zbog te 2003., i Igorovog branjenja tih aranžmana, je „Sudnji dan“ najkilaviji od naših albuma. Vjerovao sam da je tome puno pridonio klavir (koji se nalazi u 8 pjesama od 11) i planirao sam si smanjiti tu ulogu u drugom albumu; tako, kad smo kupili mikser, napravio sam demo verziju drugog albuma kako bih predstavio kolegama idući projekt. No taj demo je samo produkcijski funkcionirao, ne i aranžerski, jer sam pjesme odsvirao i snimio u manje od sat vremena, i to ili praćen klavirom ili gitarom. Igor, za kojeg sam se najviše bojao da će se žaliti zbog ponovne promjene plana, je odlično prihvatio ideju i popis pjesama drugog albuma. Macanu i Vanji je većina pjesama bila poznata i dobro prihvaćena, pa se nisu ni imali razloga protiviti, a Dino bi album bio snimio bez prigovora i da se radilo o mariachi albumu.

Za razliku od „Sudnjeg dana“, Igor nije pridonio u konceptualizaciji „Nema vremena“, zapravo to je bilo na mojim leđima i na slijedećim „Bajka“ i „Štorijske beside“. Ali se u „Sudnjem danu“ doista trudio da rock misa i bude rock misa, tako da je ideja za recitaciju u introu u potpunosti njegova –kojom smo se i Vanja i ja slagali- pa me i angažirao da mu napišem govor, objasnio mi je otprilike što želi i obavio sam svoje. Kasnije mi je popravio zadnji dio i ubacio neke svoje elemente, koji su mi zvučali malo ekstremni (npr. dio o „regularnim ovisnicima“), kao da sam slušao Marxove teorije o ulozi vjere, a „Sudnji dan“ nije ni po čemu album koji blati vjeru. Što se omota tiče, svakom „Katoliku“ koji ga smatra heretičkim ili sotonističkim ili šta ja znam šta, mogu poručiti da se prije informira o vlastitoj vjeri a da nam nakon toga ide srati. Bog nam je više puta „pokazao fakić“, dovoljno je pročitati Stari zavjet (pod pretpostavkom da tih 90% ponosnih hrvatskih Katolika su pročitali išta u Bibliji osim naslova). Htio sam eliminirati sve što bi nas moglo kompromitirati u svrstavanje u „Da Vincijev kod fan club“, u samom introu sam se ubijao s Igorom oko toga da „franjevačku župu“ promjeni s „našu župu“, jer nisam htio nikakve specifikacije. Igor nas je mogao lako uvući u sranja sa svojim ekstremizmima: predložio je da na omotu Adam pokaže fakić Bogu. Božju nam je ruku prepravila Sanja Knežević, koja nam je ponudila nekoliko verzija sa različitim nijansama. Zapravo, otprve smo Igor i ja omot htjeli rješiti sami ali smo ubrzo shvatili da smo antitalenti pa smo prepustili projekt nekom sposobnijem. Hvala joj. „Sudnji dan“ smo završno miksali dvaput. Prvi put se to dogodilo 24.08.2007.- bilo je mogućnosti da to bude i sudnji dan za Limunovu pitu, jer smo Igor i ja, u potpunom neslaganju oko nekih dionica, skoro pa eliminirali album. Ne znam točno je li ga onog jutra hvatao pretjerani ego trip ili ga je klala frustracija da u više od pet godina autorstva nije uspio napisati solidan tekst. Nešto ga je definitivno nadrkavalo. Iz ne znam kojeg razloga je Igor potpuno smanjio glasnoću akustične gitare na pjesmi „Moj sin je narkoman“, ali ne toliko da se jedva čuje, nego toliko da se uopće ne čuje. Gledajte, hvata me nervoza kako to pišem, nije uopće ugodno otkriti da surađuješ s kretenom. Mislim da vam je jasno, dragi moji čitatelji, da bi kombinacija klavir-bas-bubnjevi, tj. klavir-bas-krivo odsvirani bubnjevi, bila potpuno suha. Objašnjavao mi je, preciznije lagao mi je, da ako pojača akustičnu će sve kreštiti (tko ima pjesmu može sam prosuditi koliko krešti), i kad sam mu rekao da proba pa da ćemo vidjeti rezultat taj je vrhunski miksatelj pojačao totalno glasnoću i na programu i na kompjuteru i pustio da mu maksimalni volume spička slušalice. Zatim se diplomatski počeo derati na mene kao da ga od rođenja zlostavljam psihički, fizički, emotivno i seksualno, sve u kombinaciji, samo jer sam mu rekao da se gitara ne čuje. Kad je shvatio da nema argumenata se prestao derati, pa sam mu rekao da ako ima u planu zasrati album da ga je bolje eliminirati nego se brukati, pa on meni “ĆEŠ TI MIKSATI???!!!“ i tako u nedogled, sve dok nije ipak pojačao tu akustičnu, i nekim čudom nije kreštala. Zapravo, možda sam ja onaj lud: krešti li vama akustična gitara na „Narkomanu“? Možda je to meni sluh otišao u kurac, a ne Igoru mozak?! Nastavio se tako ponašati prema meni u žešćem sarkazmu, kao da sam mu robovlasnik „Ma to je Vaš album, gospodine Radoloviću! Želite li još šta ispraviti?“ i premda bih mu uporno tvrdio da to nije moj album (iako to i nije bilo daleko od istine uspoređujući moju i njihovu produktivnost) svejedno bi ponizno smanjivao i pojačavao instrumente kako bih mu rekao, pa je odlučio –njegov jedini pametan potez onog dana- da će spremiti i svoju i moju verziju pa da će cijeli bend odlučiti koja je bolja. Željan dana u vrtiću, počeo mi je nabijati upitnike iznad glave izjavama u stilu „Važno da nakon „Narkomana“ piše „Radolović“ u zagradi!“. A što je, u pičku materinu, trebalo pisati?! M.P. Thompson- W.A. Mozart?! Zaboga, pjesmu sam napisao u Zagrebu, na 300 kilometara od ostatka benda!

Zbog takvih sam se ispada htio naučiti miksati. Brdo toga sam preuzeo zato što bi prijašnji nadležni član posao napravio loše ili oportunistički. Iz tih sam razloga i počeo sam pisati liste pjesama za koncerte, jer kad smo pravili listu za humanitarac 7.7.2006. bi Vanja iz liste autorskih eliminirao pjesme gdje je Igor koautor a Igor one gdje je Vanja koautor. Igor je htio za obradu izvesti „Echoes“, poluhit od Pink Floyda koji traje 23 minute od kojih nema ni 3 minute pjevanja. Vanja je htio obraditi „Ribare“ od Vinka Coce. U punk verziji. Bilo je puno lakše dogovoriti se s Macanom oko koncertnih popisa. Kako bi album mogao biti žrtva isključivo kritika sa produkcijske strane gledano, htio sam ga potpuno srediti u autorskom smislu. Tako je jedan od Vanjinih prigovora išao meni u džep; obojica smo bili svijesni činjenice da pjesma „Škrtost“ nema dobar tekst, i to mi je priznavao, a ujedno sam i sam znao da onaj tekst stvara pjesmu napornom, pa sam nekoliko noći nakon prigovora napisao dva alternativna teksta. Jedan je bio u stilu nabrajanja u „Lagano umirem“, kao „Živjela tehnologija, TV zvijezde, tinejdžerske komedije, reality showovi...“, a drugi više u stilu „Manijaka iz Šijane“, gdje bi se uzeo neki lik i opisivao sve detaljnije kako bi se pjesma nastavljala. Bolje nam je izgledao drugi pa smo ponovno snimili Vanjin vokal, a i taj je tekst pjevao s većim oduševljenjem od prethodnog. Nazvao sam ga „Poduzetnički blues“ jer me sama riječ „blues“ privlačila kao element za naslov, ali htio sam da nam taj „blues“ i bude blues, što se baš i nije poštovalo: Bob Dylan je imao svoj rock 'n' roll hit „Tombstone blues“, Johnny Cash svoju kontroverznu country pjesmu „Cocaine blues“ a i nama nešto bliži Zabranjeno Pušenje svoj „Zenica blues“. Nijedna od tih stvari nije bila blues, ali Vanjina skladba jest. Bila je zapravo jedini pravi blues Limunove pite: na neki način, dugovao sam taj tekst Vanji jer je šteta dobru glazbu sjebati s lošim tekstom, a tekst i glazba u „Poduzetničkom bluesu“ sad stvaraju savršenu sinergiju. Mislim da je sama skladba pompozna i umišljena (od Vanjine čiste, nepraćene solaže u introu, pa do miješanja klavirske i gitarske solaže- što prije nigdje ja osobno nisam čuo) poput glavnog lika. I ta glazba stvarno pristaje opisu nekog nesposobnog kapitalističkog govnara, a „Gloria“ je ionako dio mise kojeg smo rezervirali za govnare, od „Narkomana“ do „Jastuka“. Dešavale su se situacije da sam naručivao od Vanje skladbe uz preporuku „Neka se drže teksta!“, a sve se češće dešavalo da su se moji tekstovi trebali držati njegovih glazbi. To sam napravio i sa „Slipcem“ i sa „Tuttifruttijem“, što su odlične skladbe a primitivne za popizditi. „Slipac“ ima 4 akorda, „Don Tuttifrutti“ tek 3, a svejedno imaju neku energiju u sebi koju rijetki skladatelji mogu izvući iz tako jednostavnih glazbi. Vjerojatno je stvar u ritmu u kojem mi ih Vanja svira kad mi ih prezentira. To ne znači da Vanja nije mogao skladati kompliciranu stvar, upravo suprotno, ali sam uvijek mislio da mu ide puno bolje izvući najbolje iz jednostavnog. Isto vrijedi za „Damjansku“, gdje sam ja napisao tekst njegovoj skladbi, a ne obratno. Tu je Igor, letimično, postao aranžer. Vokalni aranžer. Kad smo snimali Igorov vokal sam se uz njega počeo, iz zajbancije, derati „I prokleti zakoni...“ pa smo od toga odlučili napraviti dernjavu pijanaca. Bio je to plod čiste improvizacije, i bilo je prezabavno snimiti i svađu pijanaca u pozadini, gdje se pijanci svađaju: -Di mi je nestala boca?! -Ej boca ti je tu negdje! -Daj mi je onda! -Šta bocu?! -A ne! Šta sam te ono pitao, Miki Maus? -Ma šta ti treba? -A onaj bambus! -To je ona boca di sam se ispišao malo prije?! -Šta?! I šta sam ja pio cijelo vrijeme?! Šlag na torti bila je Igorova odluka da solažu na klavijaturi otvorimo podrigivanjem, i dao mi je da se napijem ledenog čaja kako bismo uspjeli u nakani. Super je efektirao to podrigivanje, zvuči intenzivno i mokro. Dok je radio na tome, govorio je nešto kao „Evo, sad staviš malo reverba, malo poradiš na delayu...“.

„Na jastuku moje mlade“ smo aranžirali Igor i ja: on je dosta potcjenjivao cijelu pratnju klavir-ritam gitara-bas-krivo odsvirani bubnjevi i naglašavao slide gitaru (čiju je ulogu Vanja, ruku na srce, mogao rješiti i kreativnije) i desnu ruku na klavijaturi. Tako je pjesma postajala ogromna klavijaturska solaža, i to ne Manzarekova klavijaturska solaža. Ja sam kanio malo bolje balansirati glasnoću, htio sam poistovjetiti klavir i klavijature (nije se radilo o ego tripu, nego je bilo potrebno zbog solaže na klaviru) i definitivno smanjiti slide gitaru, a u prvoj strofi je eliminirati jer mi je takva pjesma zvučala monotono. Klavir sam već bio jednom odsvirao na prvoj verziji pjesme, imao je tu snimku: htio je da ponovim neke dionice. To mi nije bilo nemoguće, ali jest zahtjevno, pa kad sam to postigao mi je bilo glupo da se dionice koje je naručio ni ne primjećuju. U početku sam tu skladbu i aranžirao za sami klavir, a na kraju je „Na jastuku moje mlade“ postao kompromis između dva suprotna stajališta. „Amen“ je kao skladatelj, aranžirao gotovo sam, ja sam samo sudjelovao u vokalnom aranžmanu time što smo prve četiri strofe trebali pjevati individualno, a zadnju svi skupa. „Manijak iz Šijane“ je nastala iz Vanjine koncertne obrade, ja sam rješio intro gdje se igramo s glasnoćom, a ostatak je, sirovo rečeno, prilagođavanje Vanji. Za „Mogu bez Tebe“ i „Ne mogu bez Tebe“ sam si aranžman zacrtao u glavi čim sam ih napisao, i osim završnog djela- jednak je u objema pjesmama. Usna harmonika mi je pala na pamet u zadnji tren, na početku mi je bilo u planu prije završne strofe pustiti samo akustičnu i to je to, ali je u snimci nešto falilo – u tom je periodu Igor kupio set od 12 usnih harmoniki, valjda mi je to u podsvijesti šapnulo rješenje. Igor je jako dobro odsvirao svoje dvije solaže , i još bolje rješio zvuk u miksanju. „Međunarodni Dan kruha“ smo još 2004. aranžirali Vanja i ja, a „Moj sin je narkoman“ i „Slobodan zrak“ sam i morao aranžirati sam, kako sam već rekao. No za disco dio u „Slobodnom zraku“ treba se priznati i Dinov udio, jer da on nije tako odsvirao bubnjeve vjerojatno bih drukčije aranžirao taj dio. Igor i ja smo se trebali još dogovoriti oko glasnoće instrumenata za drugo završno miksanje (što se dogodilo dosta kasnije, 18.10.2007.) potom čega bi album bio spreman za distribuciju. Igor je neuspješno tražio sponzore, a ja pokušavao motivirati članove da organiziraju promocije u „Rock caffeu“ i u „Mimozi“, uz želju da se „Sudnji dan“ odsvira i izvan Pule. Najslavnija je pjesma, dotle, najviše najebala. U miksanju je „Manijak iz Šijane“ Igoru zadavao glavobolje, stvar nam je toliko dopizdila (a i slavni krivo odsvirani bubnjevi) da nismo ni sami znali kakvu ju točno želimo, što god bismo napravili s njom zaudarala bi nam kao krepana mačka, mislim da smo tog pacijenta izgubili još u počecima 2006.. Možda ju nismo ni trebali snimati ponovno, jer nakon toliko promjena smo ju stvarno zasrali. 03.09.2007. sam od otprilike 2 do 4 h ujutro napisao 6 pjesama pornografskog sadržaja – nešto me samo pogodilo da „Pišapreš“ neće biti moja najveća brutalka. Možda me malo prao i Lou Reed svojom „Sex with your parents“. No on je bio istodobno brutalan i prihvatljiv, a za brutalnost mu nisu trebale ni nadrkane distorzije ni krvave lubanje na omotima albuma. Ni ja nisam trebao nadrkane distorzije i krvave lubanje, ja jesam nadrkana lubanja. A i Bojan Žižović (koji je uostalom bio u vodnjanskom žiriju) je za Francija Blaškovića pisao tekstove porno tematike. Jedna od tih je bila „Peder se vraća kući“, koju su ukrašavali stihovi „Htio je odmah krenuti u akciju, uhvatiti nekog tipa za bulju, ugurati ga u WC, popušiti mu kurac!“. To su zapravo bile recitacije, pizdarije i sprdačine, ali su mojih 6 stvari bile pjesme u pravom smislu riječi, s rimama i glazbama i koerencijom (za concept album, naravno): imale su brutalni humor u sebi ali, nadao sam se, i poantu. Mislim da sam prvi koji je izvlačio poante iz porno pjesama. Naslovi su bili „Porno poema (prvi dio)“, „Jebena škola“, „Kad imaš baš najveći kurac“, „Moje dlake“, „Hvatamo Švabice za guzice“ i „Tužni finale: Kad pukne kondom“.

„Kad pukne kondom“ je imala istu poantu k'o „Romantično svanuće“, ali je bila brutalnija i sirovija: pokazivala je onaj strah koji nastupa na scenu kad pukne kondom. U toj pjesmi čak muška osoba sere po, ni krivoj ni dužnoj, ženskoj. Bilo je užasno bezobrazno, ali se radilo o komediji u neku ruku pa sam mislio da je donekle u redu pisati takve stvari. Iako su takve pjesme bile nešto potpuno novo (što smo cjenili u bendu) znao sam da ih Igor ne bi nikako prihvatio za bend- i ne bih ga krivio: kršile su svako moralno pravilo i nisu se obazirale ni na tzv. poetičnost ni na heksametre ni na akrostike ni na pizdarije razne. Zaudarale su po sirovini. Macanu, Dinu i Vanji bi se možda bila i svidjela ideja, ali Igorovo sam mišljenje cjenio više od njihovog u tim stvarima, jer je jednostavno bio puno upućeniji od njih u rad benda. A i koliko god se znao ponašati kao pravi seronja, mora mu se priznati da je bio puno produktivniji od njih. Ionako se bend trebao početi brinuti oko promocije „Sudnjeg dana“ i oko snimanja „Nema vremena“, a tih se porno pjesama nisam htio okaniti, pa sam odlučio isprobati nešto što mi od davne 1999. nije palo na pamet – solo album. Naslov mu je trebao biti „Seksistički album Kurbiše Stojanovicza iz Limunove pite“, a preostalih sam 5 pjesama htio također napisati preko noći. Tek da vidim mogu li i dalje ono što sam uspio s „Bajkom“. U bendu smo se slagali oko uspješnog prikazivanja ideje „Sudnjeg dana“. Eventualno je aranžerski mogao biti lakšeg zvuka od zamišljenog, ali tekstovi i glazbe su se pogađale i pjesme su išle točno onamo gdje trebaju biti, svaka je poručivala svoje, kao da su međusobno komunicirale. Ništa u autorstvu nije napravljeno slučajno- bilo je puno uloženog truda, nije nipošto bila zajbancija u igri (kao u slučaju „Seksističkog albuma“). Dok sam ispravljao tekstove proučavao sam većinom Lou Reeda i Rogera Watersa, onako da vidim mogu li razviti neku svoju crtu kao što su oni uspjeli razviti svoju. Lou Reed je posjedovao ogromno znanje u pisanju tekstova, mogao je vješto ubaciti brutalnost u pjesmu i, usprkos brutalnosti, ne bi bila odbojna. Mogao je pričati o masakru i da prihvatiš pjesmu, ne kao Johnny Cash kojemu je poanta nasilja u pjesmama bila zapravo samo nasilje, Reed je slikao ljudsku psihu, i očito ju je odlično poznavao. 1975. je izjavio „Nadao sam se da će se inteligencija koja je nekad bila u romanima i filmovima uspjeti prebaciti u rock glazbu. Bio sam u krivu.“. Da, bio je. U pjesmi „Caroline says pt. 2“ iz odličnog mu concept albuma „Berlin“ je muž Jim tukao ženu Caroline iz očaja, jer više nije znao na koji način vratiti ona vremena kad su bili sretni i vjerni jedno drugome. U svakom bi kontekstu Jim ispadao nasilni primitivac i parazit, u toj je pjesmi ispadao žrtva okolnosti; Lou je znao sjebati čovjeka u mozak bez problema. Shvatio sam da je „Slobodan zrak“ sličnog duha, premda sam ju napisao godinu dana prije nego što sam počeo slušati Reeda; moj lopov automobila nije zločinac nego –opet- žrtva okolnosti. Bilo mi je drago što sam se naučio preokrenuti stvari, da gubitnici ovog svijeta budu pobjednici u pjesmama, i obratno. Neke sam tekstove napisao („Moj sin je narkoman“ i „Poduzetnički blues“) kako bi govnari o kojima pričaju pjesme osjećali nešto grižnje savjesti i priznali bar sami sebi da će u pakao. De Andre' je 1967. mudro rekao da „Pakao postoji samo za one koji ga se plaše.“. Ali sam i znao da će takvi pederi prije platiti kartu do New Yorka da stignu na koncert Slipknota nego što će otići u Mimozu ili u Uljanik slušati kako ih Limunova pita šalje u pičku materinu. Neke druge sam napisao zbog nade u otpor („Lagano umirem“ i „Amen“), neke treće zbog nade u solidarnost („Međunarodni Dan kruha“ i „Slobodan zrak“), neke četvrte jer nisam znao kako objasniti album („Mogu bez Tebe“ i „Ne mogu bez Tebe“)...

Nadao sam se da će album i među onima koji će imati album, i među onima koji će ga čuti uživo, biti dobro –ako ne i prihvaćenshvaćen, jer nije bio zagonetan (dobro, osim možda „Jastuka“), nije imao onih poetskih preseravanja stila velikog pjesnika koji ni sam ne zna što priča. Bob Dylan je znao biti takav (ne uvijek, Bogu hvala), pročitate li njegov prvi roman „Tarantula“ shvatiti ćete o čemu pričam. Koji je kurac značio, bilo njemu bilo LSDu: „Kad se jednom našao na zabavi, Burt je nehajno stajao s čačkalicom zabodenom u zatiljak i pogledom tražio liječnika i iako je igra karata bila nešto posve drugo i za sebe, Dama s Cvijećem izgubila je baš sve i potpuno je podivljala.“?! Držao sam se podalje od tih tekstualnih prijevara, imao sam situaciju (ili češće frustraciju) dobro zacrtanu negdje u glavi i opisivao sam ju bez puno alegorije. Od malo publike mali je dio shvaćao važnost tekstova (tu ne govorim samo za slučaj Limunove pite), a to sam htio povećati. Nisam mogao više gledati bend kako publiku privlači onim riffom od „Manijaka iz Šijane“. To je bilo u redu, ali nije bilo to. Limunova pita nije nikad bila u riffovima, bili smo bolji od toga, bili smo u tekstovima i u glazbama. Sve te distorzije, klaviri, bas dionice i bubnjarski prijelazi su bili sekundarne važnosti. Imalo bi više efekta da smo Macana poslali s akustičnom gitarom da otpjeva te pjesme, bar bi se tada shvatilo koliko je zvuk samo prometno vozilo pjesme, i da se njena bit krije u nekim drugim elementima. „Sudnji dan“ je, kad je izašao, mnogima ispao produkcijski fijasko, i upravo ono što ga je spasilo bili su ti elementi, tekst i glazba. Da nismo znali ni pisati i skladati bismo najebali. Normalno, ni tadašnje moderne grupe (Korn, Slipknot, Tool, System of a down, Blind guardian, Nightwish, Cradle of filth...) nisu imale pojma o tekstovima i glazbama ali su imale produkciju prve klase. Svakom svoje; netko ima znanje, netko ima pare. Tako se i nama dogodilo s produkcijom, realno rečeno imali smo Igorovo znanje, nismo imali pare za kvalitetnu snimateljsko-miksateljsku opremu. Igor mi je poslao verziju (koju je on, i samo on, smatrao gotovom) „Sudnjeg dana“ kako bih ga djelio po zagrebačkim klubovima da nam pokušam srediti koju svirku i u glavnom gradu. Međutim, verzija je bila zasrana, još gora od prvobitne 24.08.2007.; greške koje smo nakon te verzije shvatili da postoje nije ni taknuo, a nešto što bi htio „poboljšati“ bi nakrcao efektima ili duplom (ponegdje čak troduplom) vokalnom trakom pa bi ih dodatno sjebao. U „Damjanskoj“ su bubnjevi krenuli prije (pa prestali svirati na pola solaže), u „Narkomanu“ se akustična gitara i dalje, uporno, nije čula, iz nekog nepoznatog razloga je Macanova dernjava „Od našeg kruha žive svakakve guje nek' se naš glas čuje“ potpuno nestala, u „Ne mogu bez Tebe“ bi bubnjevi prestali svirati prije početka saksofona bez ikakvog smisla, u pola se pjesama bas gitara jedva čula i da ne nabrajam dalje. Uglavnom, onim albumom odličnih pjesama u usranoj verziji bi nas primio samo klub gluhih i nagluhih osoba, a to nam nije služilo ničemu. Igor je dobro znao što u albumu nije valjalo jer smo se dogovorili oko onoga što se treba ispraviti, ali on u četiri tjedna nije našao sat vremena (uzmite u obzir i to da tri tjedna nisu ni bila školska!) da to obavi. I toga mi je definitivno bio pun kurac. Pa ako se bilo tko dobrovoljno, bez pištolja uperenim u glavu, zauzme za miksanje ili za bilo što koji kurac to nešto i ne obavi?! Da ste čuli onaj „Sudnji dan“ biste počeli moliti Boga da ga i obavi kako vama dragi ljudi ne bi imali priliku čuti ono sranje. Pjesme su nam bile izmasakrirane, 2 minute bi bile sređene i onda evo dionice koja potpuno sjebe melos pjesme. Međutim, tu je puno pridonijelo ono brzopleto Dinovo snimanje, nemam pravo svaliti svu odgovornost na Igora. Ali za „Nema vremena“ nisam htio proći kroz isti pakao kojeg sam upoznao tokom snimanja debi albuma. Ne govorim da je Igor bio nesposoban, ali je bio toliko jebeno lijen i kontraproduktivan da se natjecao s onim trojstvom na samrti. Raspodjela rada u bendu nije nikada bila ravnomjerna, ali nisam nikad ni slutio da će (bez preseravanja) 90% rada i odgovornosti biti na mojim leđima, jer se ostatak dobrovoljno prerijetko zauzeo za bilo što. Da je Dino smatrao da znam svirati bubnjeve, vjerojatno bih i njih bio odsvirao u albumu.

Svejedno, koliko god me nerviralo to što ne rade ništa, bolje mi je bilo obaviti nešto dobro umjesto onog nadležnog koji bi to obavio, u vrh glave, na pola. Počeo sam razmišljati ovako: ako ću „Seksistički album“ morati snimiti i izmiksati sam, zašto ne bih to napravio i sa svojim materijalom u „Nema vremena“?! I da sam se naučio miksati solidno, izmiksao bih si sam pjesme. Neka Igor izmiksa svoje i ono što smo napisali skupa, a Vanja neka odluči sam gdje će sa svojim materijalom. Znao sam da će Igor popizditi preuzmem li miksanje, ali nije me jebalo jer bih to obavio što bolje: ako bi mi Vanja rekao da mu je solaža presuha nadodao bih mu tu jebenu jeku, ako bi Macanu vokal bio pretih ne bih mu ga suptilno dodatno smanjio iz inata. Igor je uvijek znao bolje od nas kako želimo da nam stvari zvuče. Igor zna miksati, ali ne zna priznati grešku pa mu je teško ispraviti ju. Sve sam njegove ucjene imao na umu, od bojkotiranja klavijature na mojim pjesmama do izlaska iz benda. Ali nije me jebalo to koliko to da ga ne izgubim kao čovjeka s kojim sam proveo dobar dio života. A da će se duriti, to sam normalno znao, durili smo se jedan na drugog u svakoj drugoj komunikaciji. I nemojte krivo shvatiti, nisam Igoru htio oduzeti miksanje zbog egoizma kao što dvije godine prije toga nisam htio Vanji oduzeti lead gitaru. U to se valjda i sam uvjerio kad je svaka od 10 gitarskih solaža u „Sudnjem danu“ bila njegovih ruku djelo. Htio sam se naučiti miksati kako nam Igor ne bi radio pizdarije, kako bi cijeli proces snimanja i miksanja „Nema vremena“ tekao brže i kako bi svatko imao i vremena i volje ispraviti vlastite greške i eventualno usavršiti sviračku tehniku. Ali zapravo nisam ga ni trebao izmiksati, bilo je dovoljno da Igor misli da mogu, pa bi tada stvar obavljao puno efikasnije i ne bi nas zajbavao onako monopolistički. 22.09.2007. sam napisao i preostalih pet pjesama svog „Seksističkog albuma“, i bio sam zadovoljan uratkom. Svejedno, priznavao sam samom sebi da neki dijelovi tekstova skandaliziraju i mene samog, pa da je najbolje snimiti samo jednu kopiju albuma za sebe i onemogućiti bilo kome drugom da ga se dočepa, jer bi se tada počeo širiti poput kuge. Ne brzim tokom, nego štetnim posljedicama. Nisam imao baš negativno mišljenje o pjesmama, ali su jako vrijeđale sve moguće ljude, od teških fuckera do djevaca, od ginekologa do polugolih turistica, od muškaraca koji se depiliraju do profesora koji nemaju pojma objasniti seksualni odgoj. Neke bi se pjesme zgadile i hardcore porno glumcu, ali svejedno nisam odustao od zamisli da „Seksistički album“ ugleda svjetlost dana. Dotle, Igor je valjda samom sebi priznao greške i počeo ispravljati neke dijelove. Bavio se i snimanjem neuspjelog materijala, među kojim je bilo nešto Sarine strofe u „Narkomanu“ i bubnjevi od „Na jastuku moje mlade“ s kojima je Dino dokazao da bi se jazavac bolje kvalificirao za bubnjara od njega. Bavili smo se organiziranjem promocije albuma, ali neuspješno: planirani „Mimoza“ i „Rock caffe“ nisu ni htjeli čuti za prodaju albuma tokom koncerta, što samo dokazuje ogromnu velikodušnost vlasnika objekata u kojima smo svirali. Htjeli smo ga prodavati za 25 kn, i to upakirane i potpisane (dio zarade je išao za tiskanje omota i za ispravljanje web stranice). Igor je htio da stavimo zaštitu kako ga se ne bi pržilo, ali je Dukovski (bar mi je Igor tako rekao), za stavljanje zaštite, tražio 5 kn po svakom prodanom cdu, pa je suradnja otpala. Dukovski je, unatoč tome, i dalje bio zadužen za web. Htio sam sustavne promjene na web stranici, Aco je znao raditi s tim i ovaj je put pitao plaću; tu smo se našli na zelenu granu jer je ionako već pun kurac posla bio napravio za nas besplatno i da ga ni onaj put nismo platili bilo bi to naprosto iskorištavanje.

Prije njega, slučajno sam proveo neko vrijeme s nekim drugim suradnikom. 6.10. je Goran došao kod mene u Zagreb ne bi li se sutradan natjecao u drugom krugu „Showtime“a, emisije o mladim vokalnim talentima. Premda ga Jacques očito nije preferirao slijedećeg dana, druženje u Zagrebu ćemo pozitivno pamtiti po tome što smo u kasnu večer odlučili napisati pjesmu „Dan kad je jogurt pao na Zemlju“; htio sam da se radi o malom gladnom Afrikancu koji u savani nalazi jogurt što ga je iz aviona bacio američki pilot, ali Goran nije htio specifikacije pa smo tu pjesmu socijalne tematike napisali u počast jogurtima što pomažu rastu dječjim kostima. Uglavnom, bila je prigodna samo za dječju emisiju, ali cenzurirana jer je jogurt bio užasno prost, govorio je „Uzmi me! Puniš mi kurac!“ i „Jebem vam mater, nećete me pojesti jer sam pokvaren!“. No ta je banalna pjesma sastala dva autora u onu pravu suradnju gdje ju obojica smišljaju, pišu i skladaju. To sam izbjegavao u Limunovoj piti jer se radilo o ljudima koji su previše ljubomorni na vlastiti rad. I dok mi je Dino tvrdio da bubnjeve ne može držati kod mene jer ima probe u Krnici s „Anđelima u starkama“, Goran nije vjerovao u ponovni sastanak benda jer nije znao koliko će im trajati treći član (u toj bi situaciji Goran bio vokal i basist, a ne gitarist) a još su mu se manje dale slušati Dinove ucjene oko toga da je razglas njegov. Trpio je Dinov egoizam slabije od nas, no i ja sam dobrahno puk'o kad se prestao raspitivati za „Rock caffe“ i omogućio tako Igoru da „preuzme“ tu organizaciju. Bio mi je pun kurac, a budući da su Vanja i Igor više štetili organizaciji „Mimoze“ nego što su ju sređivali, i to sam preuzeo ja. Ali „Rock“ nisam mogao nikako jer sam ondašnju ekipu poznavao preslabo kako bih koncert sređivao iz Zagreba. Dotle naš peti element, Macan mi je punio jaja da želi svirati i da se želi oženiti pa je s njim bilo nemoguće i voditi komunikaciju, a kamoli organiziranje koncerta. I da, dobio je doživotnu zabranu ulaza u Uljanik. Kasnije je dobio pomilovanje i smanjenje kazne, valjda zbog dobrog ponašanja, ili uvjetnu. Čudio sam se kako „Uljanik“ nije uz sve one mjere opreza i diskriminacije, postao država, ili barem prva hrvatska autonomna pokrajina. Kad sam se vratio u Pulu stvari su stagnirale: Vanja je počeo proučavanjem oružja i koketiranjem sa SRPom (što je ubrzo ostavio, on je nekima bolje poznat kao utjelovljenje odlučnosti) nestrpljivo očekujući Treći svjetski rat, Dino je (Bog zna kako) izgubio brdo kablova pa nismo mogli snimiti bubnjeve koje je onaj prvi put odsvirao krivo, Macan je pokušavao shvatiti ima li u njegovom želucu dovoljno prostora za Buzetsku pivovaru i boemski tragao za ženom svog života, a Igor je lagao staroj da ne puši nakon što ga je uhvatila na djelu (još jedan dokaz njegove nevjerojatne iskrenosti). Dok je Igor maturirao, ostali su upisali četvrti stupanj. Vanja jer je imao akademske ambicije, Macan kako ga njegovi ne bi pobili što je dao otkaz iz restorana bez ikakvog razloga, Dino jer „ljude s četiri završene godine plaćaju bolje od onih sa tri završene godine“. No, bar je Dino nastavljao raditi, može li se to nazvati poslom: dao si je umjetničko ime DJ Smile i radio je subotama kao techno dj u „Blue Point“u u Valdebeku. Snimio je čak solo album koji je trajao sat vremena, imao četiri pjesme (3 plus 1 bonus!!!) i koštao 40 kuna. Dobro, prije bih bio kupio tri njegova nego jednog „Bilo jednom u Hrvatskoj“... Igor je pisao pjesme za kazališnu družbu u koju se upisao, ili za sebe, i postajao je sve kompetentniji rythm gitarist, toliko da je odlučio kupiti električnu gitaru umjesto dugo planirane klavijature. No ovaj je put uspio u nakani, kupio gitaru i pokazao svijetu još jednu vrhunsku investiciju talentiranog biznismena kao što je Igor. U ekonomiju se razumio koliko u pisanje tekstova: napisao je pjesmu o palim vatrogascima na Kornatima u rujnu 2007. u kojoj je tražio krivce za tu tragediju pomoću deklinacijskih grešaka. Zvučala je kako sam slutio da je nastala: naručeno. No sa skladateljske strane nije uopće bila loša, čak je gitarski aranžman odlično odradio.

I ja sam imao (i vjerojatno imam) retardirane tekstove, no eliminirao bih ih čim bih ih počeo smatrati takvima. Kod Igora je pojam eliminacije bio jako stran. Govorio mi je da je po mome mišljenju tekst dobar samo ako je napisan u mom stilu, ali ni Franci Blašković i ja, ni Lou Reed i ja nismo nikad imali slični stil pisanja, a u onom su mi razdoblju bili najzanimljiviji tekstopisci. Igoru sam objašnjavao što i mislim: ideje mu ne fale, nešto (ponekad) želi reći, ali ne uspjeva jer mu se tekst ne prilagođava nikakvoj formi ili kronologiji, izgledaju mu više kao porazbacane fraze kojih rijetko kad nešto veže. Nije prihvatio moje mišljenje, ali nisam mu zamjerio; njegovo mišljenje o tekstovima nije prihvaćao nitko. Svi smo imali na umu Vanjino mišljenje o „Na jastuku moje mlade“, i kako su Macanu bile u albumu omiljene pjesme „Mogu bez Tebe“ i „Ne mogu bez Tebe“, Vanji su bile „Moj sin je narkoman“ i „Lagano umirem“ a Dinu i meni „Slobodan zrak“. Međutim, „Na jastuku moje mlade“ nije loše prolazila kod ženskog dijela publike – Igor se tu osim teksta, pozabavio i dobrim dijelom aranžmana. Očito svakom bendu treba „takva“ pjesma. Livio (moj stari) je bio onaj kojem se najmanje svidjela moja fiksacija s glazbom jer je rad na faksu najebavao zbog toga. No „Moj sin je narkoman“ i „Slobodan zrak“ su ga se potpuno dojmile. Toliko pozitivnih kritika –a da su argumentirane- nisam dobio u životu. Shvaćao je pjesme od A do Ž, smatrao ih je potpunom avangardom u tekstualnom, glazbenom i aranžerskom smislu. Osim njih, jako mu se dopao i „Poduzetnički blues“. Kad je čuo tih nekoliko pjesama postao je gotovo veći entuzijast od mene i odlučio nam pomoći, jedino nam je zamjerio što nismo snimili još „Želim biti seksi!“ i „Slipca“.

13.10.2007. su bili Zabranjeno Pušenje u Uljaniku, Vanja i ja u prvom redu (iz kojeg sam zgrabio Seja za ruku, i nije mu se baš svidjelo). Vanji se zgadio i bend (tvrdio je da sviraju automatski, bez imalo osjećaja) i publika, a meni publika (punkeri su pravili pogo -?- na rock pjesme čije tekstove nisu ni znali) i redari (lako im je srati Macanu što pije previše ali ne i ovim budalama koji lamaju laktove). Naime, kako smo bili pri kraju s albumom, palo mi je na pamet da ga pokušamo odsvirati i u Uljaniku. Ako sam vam ja naivac evo vam Igorove ideje: promovirati „Sudnji dan“ u Istarskom narodnom kazalištu. Ali ni to nije sve! Iza zastora je trebao biti još jedan skriveni bend koji bi svirao isto što i mi, ne zbog duplog zvuka nego kako bi se prekrile eventualne greške individualaca. Logiku po kojoj bi neki bend koji stvari zna par mjeseci svira taj materijal bolje od onog benda koji ga je napisao prije dvije godine u prosjeku nisam nikad uspio shvatiti. Prepuštam tu mozgalicu svjetskim znanstvenicima. I da, htio je da ja u svakoj pjesmi sviram klavir, pa da nam Patrik Zubaj bude drugi gitarist. Prvi korak kojeg je trebalo obaviti bilo je završavanje „Sudnjeg dana“, to se dogodilo povijesnog 18.10.2007.. Uh, koje je to bilo olakšanje... Zapravo album nije bio doslovce gotov, trebali smo još razraditi neke detalje ali je Igorov kurac bio toliko pun tuđih grešaka (potpuno sam ga shvaćao) pa je sve detalje odradio što prije to bolje, kao da je jedva čekao kraj te noćne more. Od toga je najviše najebala „Amen“, koja je ispala totalni miksateljski promašaj. Igor me pokušavao uvjeravati u to da su sve rasprave i/ili svađe između njega i mene nastale zbog ostalih u bendu koji su svoje dionice svirali krivo, pa je na nama bilo da ih ispravimo. I u neku ruku je bio u pravu. Nakon što smo ga poslušali priznao je da je „Sudnji dan“ album odlične teme i ogavnog zvuka. Šteta što je dio „ogavnog“ shvatio nakon miksanja, a ne tokom istog. No ono što me najviše smetalo u cijeloj toj priči, bilo je to što su ostali iz benda počeli blatiti Igorov rad također nakon miksanja, a ne tokom miksanja, što je bilo potpuno besmisleno.

Vanja je npr. za „Amen“ rekao „<> ne bih htio komentirat' zato jer je krajnje usrano ispao i zato jer bi ga trebalo ponovit'; ja sam tu se vrlo potrudio i napravio jednu gitarističku dionicu koja je do sad neviđena i patentirao sam nešto novo da biste vi to nekako tako usrano napravili.“. Mi?!?! Koji „mi“?! Tu smo, dakako, inkriminirani bili Igor i ja, on kao odgovoran za miksanje a ja kao onaj koji je Igoru davao smjernice (ne znam tko je njima ikad branio da mu i oni daju smjernice). Vanja je zaista odsvirao lijepu dionicu, ali što je napravio kako bi dobro ispala u miksanju?!?! On, ili bilo tko od njih trojice?! Igor je izmiksao album, ali jedini koji bi bio tamo kako bi mu rekao što nije odradio dobro, bio sam ja, sam bez ikakve podrške, pa u bitci „jedan na jedan“ normalno da bi u većini slučajeva prošla Igorova ideja, budući da je on bio odgovoran za miksanje. Svejedno, kako Igor ne bi ispao potpuno arogantan, prepuštao mi je da glasnoćom u pjesmama gdje sam sam autor većinom odlučim sam. Vanjine konstatacije nisu uopće bile krive, baš suprotno, ali k vragu, bile su tako jebeno nepotrebne nakon što je album bio gotov; njegova je konkluzija o albumu „Album je trebao samo produkcijski bolje ispast', ali što se tiče ideja i prezentacije ideja kroz pjesme ja bih rekao da je to fenomenalno odrađeno.“. Njegovom se konkluzijom slagao čitav bend, samo što je Igor krivio prvenstveno Dina što je odsvirao krivo bubnjeve a mi ostali Igora jer je on bio nadležan za cijelokupan rad: govorio sam mu da je istina da je „to i to“ krivo odsvirano, ali da tada nema potrebe miksati ono što je krivo odsvirano, nego da se to treba ponoviti, a on snimanja nije nikako znao organizirati. Bilo mi je zapravo smiješno da je ista osoba izmiksala „Mogu bez Tebe“ odlično, a „Amen“očajno. S druge strane, Igor je uvijek dobivao podršku benda u činjenici da naša aparatura i aparatura svjetskih studija nisu nikako usporedive. Tako da je možda bilo pogrešno što smo ga „onakvog“ počeli djeliti okolo. Svejedno, i nakon što smo ga počeli djeliti smo ga individualno ispravljali: on se brinuo oko toga da pjesme ne krešte, ja da skladno teku jedna u drugu, pa čovjek koji bi dobio petu kopiju albuma bi dobio goru verziju od onog koji bi nabavio tridesetu kopiju. Htio sam da pjesme teku jednu u drugu s glazbom, da budu povezane muzikalno, iz razloga što su povezane i tematski, da slušatelj shvati da se radi o jednoj povezanoj cjelini. Vanja i Macan su dobili svoju kopiju od slušatelja, a ne od Igora ili mene- to je bilo presmiješno. Dinu je trebalo gotovo dva mjeseca da ga nabavi. Sve je to ukazivalo na sve veći jaz između pojedinih članova, tj. s jedne smo strane bili Igor i ja koji smo se jako drkali oko „Sudnjeg dana“, s druge strane njih trojica koji su se počeli brinuti oko albuma nakon što je bio gotov. U onih mjesec dana nakon snimke nitko nije komunicirao ni s kim, kao da smo se sramili zvuka zajedničkog rada, bend se počeo regenerirati sredinom studenog, kad smo, vježbajući pjesme iz albuma, shvatili koliko su odlične uživo a očajne na albumu. No do te vježbe stvarno vrijedne pamćenja trebalo je proći trulih mjesec dana. Macan nije bio zadovoljan završnom verzijom i relativno ograničeno je blatio samo pjesme u kojima on nije vokal. „Mogu bez Tebe“ i „Ne mogu bez Tebe“ nisu nikome bile drage koliko njemu, npr.. Čak ni ja nisam osjećao ništa prema njima, volio sam ih u aranžersom pogledu, ali kao samostalne pjesme me nisu baš jebale. Ne volim pjesme u kojima ne pričam priču ili ne opišem nekog lika: takve su bile one koje smo prve snimili, „Manijak iz Šijane“ i „Lagano umirem“, koje publici nisu bile teško shvatljive. Bile su odmah krivo shvaćene. Recimo da su im bile smiješne, ali zapravo su priče tih likova jebeno tužne. „Sudnji dan“ je realno gledano jako tužan album ali valjda ga humor spašava od toga da ne bude depresivan. Za depresiju publike se pobrinula nova verzija „Manijaka iz Šijane“, po kojoj su svi pljuvali, pa i mi sami. Hehe, baš smo ju zasrali. Bubnjevi su zvučali kao kante iz Premasunčevog doba; zbog toga što je Dino nabijao činele u strofama je sve bučilo, pa smo Igor i ja izbrisali te dionice i svugdje stavili bubnjarsku dionicu tokom solaže. Vanjina je gitara isto bučila stvarajući preglasan šum kojeg smo mogli eliminirati samo velikim smanjenjem njezine glasnoće, a meni se moja akustična zgadila pa Macanov vokal prate realno bas gitara i kante.

Problem je bio Macan koji je, manjkom samostalnosti, bio dosta iza nas u instrumentalnom smislu, pa sam se nadao da će bas dionice bar odsvirati sam, ako ih već ne može smisliti. Bas pratnja od „Nikad“ je vjerojatno već bila preodređena u Igorovoj demo snimci, jedina Macanova skladana bas dionica je bila ona u „Damjanskoj“, pa sam ga htio potaknuti da za koncert izmjeni sam neke bas dionice. Nije bio ogromni entuzijast jer je u početku albumu davao ocjenu 3.5 od 10, zbog slabog zvuka i zato što ga je smatrao sporim; no kad sam mu objasnio sve razloge tog slabog zvuka prestao je smatrati jedino Igora odgovornim za rezultat jer je Igor i bio u pravu: previše je materijala bilo krivo odsvirano. A za to što ga je smatrao sporim, rekao sam mu da ćemo se potruditi da uživo bude žešći; čak je i meni, koji sam odredio većinu tempa pjesama, bio spor. Shvatio sam da se Macanov i Igorov sud (koliko god oni bili dva različita svijeta) ne razilaze: „Sudnji dan“ je imao dobre pjesme lošeg zvuka. No te dobre pjesme su se, sigurno ne radijskim putem, nekako širile pa je jedne večeri u Rojcu jedan punker, vidjevši Macana, počeo pjevati iz sveg glasa „Ja sam manijak iz Šijane i koljem po narudžbi“ (taj će nas stih očito zauvijek proganjati), prišao Macanu i rekao mu nešto u stilu „Ja jesam punker, ali vi ste najbolji rock bend!“. K tome, jedne druge večeri me Zlatko Buić, jedan Vanjin prijatelj, pitao kako uspjevam pisati one tekstove: pričali smo minimalno pola sata o tome, raslo mi je zadovoljstvo tokom rasprave; jer inače bi me ljudi pitali banalne stvari tipa „Kad ćete svirati u Puli?“. Znao sam da publikom ne bismo napunili Arenu, ali se album gotovo više svidio publici nego nama, ali ni „Mimoza“ ni “Rock caffe“ se nisu ubijali od posla kako bi nam pomogli oko promocije. Naprotiv, jebali su nas u mozak, tako je npr. Darko iz „Mimoze“ pitao Igora tko nam je miksao album. Kad mu je odgovorio da se on time pozabavio, Darko je počeo pljuvati po njegovom radu, pa se Igor raspizdio i rekao mu „neka on zmiksa bolje stvari koje su snimljene preko kompjuterskog mikrofona od 20 kuna.“. Darka je Igor neugodno iznenadio, rekao mi je da ga je Igor „napao“, ali sam bio potpuno na strani kolege jer je stvarno, u svim okolnostima i uvjetima, uspio napraviti sigurno bolji posao od onog što bi ga obavio Darko ili bilo tko tko bi mu srao po miksanju. Jer, netko tko čuje „American idiot“a od Green Daya pa „Sudnji dan“ od Limunove pite će bez problema ismijavati našu produkciju: a taj isti bi odradio 20 puta (minimum) gori posao od Igora, i koliko god Igor imao pun kurac karakternih mana, nije mu ni malo bilo fer srati što nije dostigao svjetsku produkciju. Ljudi koji su srali su ignorirali činjenicu da sat vremena u studiju dođe 500 kn, te da je nama trebalo prosječno osam sati po pjesmi, pa ti dođe da im kažeš: „Dobro, daj mi 44000 kn i imati ćeš svjetsku produkciju!“, i ako je Igor verbalno napao bilo koga zbog toga što mu taj sere po radu, neka jest. Bio sam prvi koji bi stao u njegovu obranu kad bi bilo potrebno; bar je pokazao da ima muda, što je ovim ostalima općenito falilo. Šteta što je falilo Vanji; kad je Darko govorio kako smo mi u „Mimozi“ svirali već dvaput (03.02.2006. i 08.12.2006.) Vanja ga je podržavao bez da se zakolje da „Sudnji dan“ promoviramo što prije, a ne kad bismo bili pri kraju snimanja „Nema vremena“. To što je bilo bendova koji su do listopada 2007. svirali te godine u Mimozi i tri puta niti Darku niti Vanji nije bilo relevantno. Ja se jesam slagao Darkovim naumom da prioritet trebaju imati bendovi koji nikada prije nisu svirali tamo (na kraju krajeva, i mi smo bili u njihovoj koži početkom 2006. pa smo znali kako je to) ali sam istodobno znao da mi se sere u oči, jer nisu isključivo takvi bendovi trebali svirati prije nas. Vanjina apatija je bila štetna iz razloga što je Darko na taj način imao argumenata da nam odgodi promociju: s jedne strane Vanja kojeg boli kurac, s druge Igor koji ga „napada“, i premda je Darko suptilno navijao za Vanju, meni je govorio da se prije mi sami unutar benda trebamo dogovoriti što točno želimo. I eto ti zajeba.

Popričao sam s Vanjom i rekao mu da promjeni taktiku, popričao sam s Macanom i rekao mu da šuti, popričao sam s Igorom i slušao kako nam „dogovara“ „Rock“ dok ja rješavam „Mimozu“, Dina nisam htio zamarati jer je on odradio svoje time što je „imao opremu“... Postavljale su mi se zamke sa svih strana: po Puli se šuškalo da će Macan ostaviti Limunovu pitu stvaranjem novog benda, svježe smo se Dino i ja zajbavali oko toga odlazi li ili ne, a vlasnik „Rock“a Igorove prijedloge nije puno doživljavao. Pula nas ne jebe?! Dobro, ne jebemo ni mi nju. Macanu je bivša djevojka predložila da „Sudnji dan“ odsviramo u Pazinu, što je on odbio budući da je htio da prvo odradimo promociju u „Mimozi“ i „Rock caffeu“, no kako su išle prilike, tj. na način da su nas ta dva lokala jedva jebala, javio sam joj da nam pokuša srediti nešto krajem godine, a s Darkom sam se dogovorio da ću album ipak prezentirati na njegovoj emisiji na radiju. Govorim „ipak“ jer je rekao da ćemo se blamirati s onom produkcijom. Htio sam sam dati taj intervju, jer koliko god to formalno bio zajednički rad, stvarno jedini koji je detaljno mogao objasniti album i razloge njegovog nastanka bio sam ja, i zapravo me to rastužilo, jer dok smo vježbali „Lažne nade“ stvarno je svatko od nas mogao promovirati taj album preko intervjua. No Darko je rekao i Macanu za to da će nam srediti promociju na radiju, pa me Macan pitao da odemo obojica, što me relativno raspizdilo. Mislim da tad nije ni znao koje su pjesme na albumu, a htio je dati intervju, ali mi je rekao da će on onda odgovarati na pitanja koja se ne tiču albuma. To me nije smetalo, premda mi i nije bilo jasno o čemu se drugome može pričati a da nije o albumu, ako se radi o promociji albuma. Moram priznati da me, premda sam album mogao objasniti od A do Ž bez problema, bilo malo strah intervjua jer su već tad počeli lagani napadi da napadamo religiju; pa, kao što sam godinu prije toga proučavao Istru 20.og stoljeća za pisanje „Štorijskih besid“, tako sam sada čitao dijelove Biblije kako bih našao argumente da spasim bend od heretičke etikete. Gledajte, nije meni bilo stalo do toga da nas proglase uzornim vjernicima, ali još sam manje htio da vjernici počnu neargumentirano pljuvati po nama; nisam htio da si Kršćani stvore novog neprijatelja, a bolje od Kršćana si nitko ne zna stvoriti neprijatelja. Htio sam dokazati na radiju da „Sudnji dan“ nije napisan antiklerikalnim namjerama. Bogu hvala, Darko protiv samih pjesama (znači, ne gledano produkcijski) nije imao ništa jer ih nekim čudom nije kritizirao, pa ni izvedbu, izuzmemo li izjavu „da ne znamo pjevati“. Mislio je da trebamo imati stalnog vokala, i da je Macan jedini od nas koji može pjevati. U počecima studenog 2007. je Macan odlučio iskoristiti „to što je jedini mogao“ i formirao bend s bivšim gitaristom Psycorea, Atilom, i napisali su skupa dva teksta; Atila je napisao popis eventualnih naziva za bend. Među njima je bio i „No legs“, za kojeg sam prvi put shvatio da je Macan izgovorio „No lex“ dok je čitao listu. I „No lex“ („bezakonje“ na latinskom) mi je najbolji naziv za bend ikada, šteta što je kandidat bio „No legs“. Osim Macana na vokalu i Atile na gitari, drugu je gitaru trebao svirati neki Matija kojeg nisam znao, bas gitaru Danilo Stojanović (koji mi je tvrdio da smo u rodu, budući da sam ja Kurbiša Stojanovicz) i bubnjeve Neven Kolar, koji nam je posudio električni klavir i koji nakon raspada prethodnog mu benda Shark nije kanio prestati svirkom. Macan, i kasnije i Matija, je zvao i mene da im sviram klavijaturu, ali sam mu rekao da na mene može računati samo kao na gostujućeg instrumentalista, jer osim Limunove pite nisam kanio biti član nigdje. Ali Macan i Atila nisu stvar odlično organizirali, budući da je Kolar par dana nakon što sam doznao postavu pitao kakva je ta postava, jer on nije imao pojma s kim će svirati u bendu. Čak je Vanja bio mogući kandidat. Vanja se priključio u drugi projekt, htio je sudjelovati kao bubnjar u bolesnom „Seksističkom albumu Kurbiše Stojanovicza iz Limunove pite“.

Uglavnom, nisam se nimalo protivio tome da Macan stvori vlastiti bend, sve dok to ne bude smetalo vježbama u Limunovoj piti; rekao mi je da se oko toga ne trebam brinuti. A i izgledalo mi je da je bend počeo shvaćati ozbiljnije jer nije mu baš bilo drago što „ni sam ne zna u kojoj je pjesmi svirao u „Sudnjem danu“.“. To je vrijedilo ispraviti, pa mi je rekao da bas pratnje za „Nema vremena“ će skladati sam jer mu to znatno olakšava posao u vježbanju: bila je istina da je pamtio ono što bi sam napravio, kao na primjer „Damjansku“. A i kao jedan od razloga stvaranja novog benda mi je naveo to da se u Limunovoj piti više ne zajbavamo kao nekada. To je bila istina. Međutim, ni Vanja ni Macan ni ja nismo mogli svirati jer su nam kablovi bili kod Igora: imao je tako minimalno četiri kabla i tvrdio nam da nema niti jedan i da mi izmišljamo (Vanju je posebno optuživao jer je taj bio ostavio čak dva kabla kod njega). Zapravo, odjednom se uspio sjetiti –nakon faze „sigurno nije kod mene“- da je bar moj kabel, koji je bio prejebeno nov kako bih ga izgubio, kod njega. Zapravo ne kod njega, nego kod stare u autu (?). Svima je bio misterij što će Igorovoj mami kabel za gitaru. Uglavnom, jednog me dana totalno raspizdio kad je došao k meni zamolbom da mu posudim kabel, s time da je onaj moj novi bio i dalje kod njega, jer da mora snimiti neku gitaru. Poslao sam ga u kurac, bio sam posebno živčan zbog toga što mi je prvi kabel bio izgubljen negdje u Krnici (nisam ni shvatio što Dinu trebaju gitarski kablovi) a drugi upravo kod tog genija kojem je trebao još jedan za kolekciju ukradenih kablova. Navodno, kabel (jer „nije ih imao on!!!“, dragi čitatelji) mu je trebao kako bi snimio himnu za predizbornu kampanju ISDFa, u kojem je bio barba Veljko. Još preciznije i još navodnije, trebao je svirati komunističku internacionalu na električnoj gitari. Vanja je bio jako nadrkan na Zenzerovića zbog ta dva kabla, a k tome je tvrdio da nam je rješio Rock caffe za prvi mjesec: nismo mu vjerovali. Uz to, Igor se Vanji nije javljao na pozive, a i mene je ponekad izbjegavao. S Macanom mu nije bilo potrebno jer je Macan izbjegavao njega. Bilo je čudno kako su se stvarali antagonizmi u Limunovoj piti; Vanja i Igor su u početku gubili kontakt, kasnije ih je počeo boljeti kurac jedan za drugog, na kraju su išli na kurac jedan drugom. Vanja me čak zvao u Zagreb nadrkan, da je čuo na radiju soul pjesmu iste melodije Igorovog introa, rekao mi je da se radi o plagijatu i da trebamo snimiti nešto drugo. Ta teorija je bila moguća jer Igor jest imao nekoliko cda soula i bluesa, a k tome nije bio toliko požrtvovno pošten da se ne bi usudio to napraviti. Iskrenije, čak je svojevremeno imao iskustva s plagijatima. Rekao sam Vanji da ćemo eliminirati Igorov intro ako mu budemo mogli dokazati da se radi o plagijatu, tj. ako budemo nabavili tu pjesmu kojoj Vanja nije znao naslov, niti izvođača. Bez dokaza mu nisam imao što srati, a i eliminacija nečeg njegovog me, kao većinskog autora, dovodila u neugodan, gotovo autokratski, položaj. Nisam imao nikakvu autorsku konkurenciju, koja mi korist da eliminiram ono malo što pišu drugi?! Igorov intro je u funkcionalnom smislu bio pravi početak i albuma, i benda, i diskografskog rada. Vanja mi je predložio da, ako ga budemo eliminirali, da ga zamjenimo nekom novom instrumentalom, ali da zadržimo istu ulogu prvoj pjesmi. Da smo stavili bilo koju drugu instrumentalu bi, teleološki gledano, zapravo bilo svejedno, ali je taj intro stvorio Igor i skladateljski i idejno, onaj govor smo napisali jer je on tako htio, i da smo sada eliminirali skladbu i zadržali govor, bilo bi to krajnje nezahvalno prema Igoru. Normalno, to nije značilo da bih glasovao „za“ eventualni plagijat, ali nisam mogao ni „protiv“ bez dokaza.

Nakon što sam izgladio probleme s Dinom, prijetila mi je svađa s Macanom, i to ona ogavna, jer mi je iz Pule totalno krivo javljeno da Macan nije tog Matiju zvao u svoj bend, nego u Limunovu pitu da zamjeni mene. To mi je bio apsurd od samog početka jer niti mi je Macan imao razloga da to napravi, a iskreno nije imao ni muda da to napravi. No da nisam prirodni skeptik sve je moglo lako otići u pizdu materinu, da sam povjerovao da me Macan pokušava zamjeniti u bendu bez da sam to provjerio i dobrahno razmislio o tome, vjerojatno bih bio napravio neku pizdariju da Macan bude izbačen. Premda mi je nekako bilo „podmetnuto“, zbog same sumnje mi je Macan, ni kriv ni dužan, postao antagonist. Tad sam shvatio da se ponekad isplati ne biti budala, jer sam bio toliko oprezan da sam doznao o čemu se točno radi bez da optužim ili napadnem Macana. Zapravo, nisam mu nikad ni rekao što mi je javljeno iz Pule. Međutim, Mimozu sam rješavao iako sporim koracima, time da smo ili u siječnju ili u veljači trebali svirati, ali mi je puno simpatičnija bila ideja da „Sudnji dan“, još prije Pule, čuje Pazin. Dotle, iz Pule i dalje mi se javljalo da se raspadamo, čudno da u bendu nije nitko govorio ništa o tome. Možda nismo znali da se raspadamo? Ponekad bi mi došlo da nazovem Vanju iz Zagreba onako prijateljski, da mi se onako rutinski nasere po Igoru što mu uporno izbjegava vratiti kablove i futrolu od gitare, i da ga pitam „Čuj Vanja, se ti možda raspadaš?“. Ali nije mi realno bilo potrebno, čovjek je bio u formi. Macan baš i nije, odvikavao se od alkohola u sedamnaestoj godini... Avangarda neka... Igor je navodno počeo surađivati s nekim drugim bendom, ali je to bila prestara priča kako bi me pulski interpretatori jebali u mozak oko toga da se bend raspada. Uostalom, otkud je bilo tko mogao znati bolje od nas raspadamo li se ili ne?! Te su glasine počele kad je Macan formirao novi bend, a pomagala je činjenica da nismo dugo aktivno vježbali. I istina, nismo aktivno vježbali. Od ljeta 2005., čudilo me to da je publika to shvatila tek krajem 2007.. Plus, navodno je i Vanja svirao s Macanom i Atilom (?) stvaravši tako demo bend s tri gitarista... Ponovno avangarda... Ali, s druge strane, koji je kurac uopće publika mogla znati, svi koji su nas „znali“ „znali“ su i kako funkcioniramo: počnemo vježbama 10 dana prije koncerta ili nastupa, vani smo uvijek odvojeni, na svirkama uvijek pijani, na snimanjima samo što se ne zakoljemo, Macan i Igor su u dva benda, Dino je techno dj, ja želim snimiti solo album... I ja bih, da to gledam izvana, mislio da se Limunova pita raspada. Čudno je to, kad bend misli da je pri raspadu me to baca u bed, kad publika misli da je bend pri raspadu me to nasmije... Ironija cijele te priče je bila ta što smo se netom nakon napada da se raspadamo ujedinili kao rijetko prije: naš je „preporod“ označila prva vježba snimljenog prvijenca. Dogovorili smo prvu vježbu kompletnog „Sudnjeg dana“ koja se dogodila 17.11.2007. jer se bendu počeo vraćati entuzijazam i jer se Igor sjetio da su kablovi ipak kod njega. Nije se sjetio doći na probu pa se ista dogodila bez njega. I bez klavijature. No dvije gitare, bas i bubnjevi nisu nipošto zvučali suho, naprotiv; bila je to vjerojatno najzabavnija i jedna od najproduktivnijih proba otkad je Dino ušao u bend. Uspjeli smo odsvirati cijeli „Sudnji dan“ bez većih poteškoća, ponovili smo pjesme „Moj sin je narkoman“ (jer je tamo bilo omanjih poteškoća) i „Slobodan zrak“ (jer nam je bilo zabavno ju svirati). U zadnjoj smo Macan i ja mijenjali instrumentalnu ulogu jer niti on niti ja nismo mislili da će uspjeti izvesti bas dionicu disco dijela. Bili smo u Krnici, u Dinovoj garaži nije bilo grijalice pa nam je postajalo sve zahtjevnije svirati zbog hladnih, gotovo nepokretnih prstiju; mislim da bismo napravili i više toga da nije bilo takvih elementarnih nepogoda. No činjenica jest bila da smo se svi zabavili, čak one pjesme koje su na albumu zvučale kilavo su uživo zvučale energično, baš nam je išlo, mislim da su svi radili s duplo više koncentracije od one koju su koristili inače. I svi su bili dobre volje, dugo ih nisam bio vidio onakve; baš se bendu vratio entuzijazam koji se davno izgubio, svi smo bili željni promocije albuma.

Možda se radilo o tome da smo vježbali autorski repertoar, i to ne bilo kakav, nego album kojeg smo snimili tek mjesec dana prije toga, Macan je nevjerojatno puno zavolio pjesme nakon što smo ih izvježbali, i makar umirali od zime nije bilo one nervoze ili one tenzije koje bi inače gotovo uvijek bile prisutne na vježbama; bili smo smireni i ufurani. Natrag u Pulu nas je vozio Dino, no kako je morao raditi kao DJ Smile iste večeri, morao je uzeti cijelu aparaturu sa sobom kako bi ju koristio u klubu. Hauba i prostor između stražnjih sjedala i stražnjeg stakla bili su puni zvučnika i kompjuterskih elemenata, Vanja je kao suvozač držao kompjuterski monitor, neke dvdove i fotoaparat, Macan i ja na stražnjem svatko svoj zvučnik koji bi nam došao do vrata, a k tome su nas djelili još jedan zvučnik i mikser, imali smo samo jednu slobodnu ruku. Plus, Macan je držao i bas gitaru, da mu ne otmem zasluge... Dino nas je prije upozoravao da sa cijelom aparaturom će u auto stati vozač i još u vrh glave dvojica od nas, ali sam ga ja razuvjeravao mojom jako poznatom i malo obećavajućom frazom „Smislit ćemo nešto!“. Uglavnom, jesmo „smislili nešto“, ali je vožnja bila jebena; okruženi aparaturom teške kategorije, da se Dino zabio u kravu brzinom 20 km/h bi polovica nas poginula jer bi nam koji zvučnik slomio vrat. Macan je tokom vožnje zapalio cigaretu, trebao je tresti preko Vanjinog prozora ali mu se zbog vjetra žar često vraćao u lice: problem je izbio kada nitko od nas nije shvatio da li je čik (kad je završio pušenjem) izašao kroz prozor ili je pao u auto. Dino je popizdio, stali smo u Marčani da vidimo prijeti li nam gušenje ili ne: vjerujte, ugušili bismo se jer sa cijelom onom aparaturom bi nam trebalo pola sata da se izvučemo iz auta. Bilo je rock bendova koji su poginuli tragično: mi bismo bili poginuli komično, ali se radilo o lažnoj uzbuni, i sretni, veseli, i pogotovo čitavi, stigli smo sretno u Pulu. Macan me često u slijedećih nekoliko dana pitao kad će slijedeća proba za promociju, ali mu nisam znao odgovoriti jer nisam znao ni kad će biti promocija. Dotle, Igor se brinuo da što manje ljudi dobije album, i nikom nije bilo jasno zašto to radi: čak ni barba Veljko nije imao svoju kopiju. Rekao je Vanji i meni da trebamo prijaviti autorska prava, jer da ako nam se proslave te stvari da ih ne izvodi svaka budala. Tako smo jedne večeri otišli do „Mmc luke“ gdje je bila neka udruga za zaštitu autorskih prava, ušao je Igor i rekao Vanji i meni da ne rade, i da rade „od osam do pet, ali najbolje proći u podne“. U redu. Slijedećeg smo dana išli Vanja i ja da pitamo koliko bi nas stajalo autorsko štićenje „Sudnjeg dana“, bilo je nekih 14:05 kad nam je konobar iz Mmc-a rekao da „ne rade, da u biti rade do tri ali da su danas otišli prije.“. Savršeno, Igor je uvijek imao probleme oko pravila da je 15 h zapravo 3, a ne 5. Ne, stvarno je imao taj matematičko-logički problem od malih nogu, ne šalim se. Nismo računali na to i zajebali se. Tiskanje libreta je ispalo ogromno sranje jer smo htjeli štampati oko dvadesetak primjeraka, a tiskarnice su radile tiraže po tisuće komada. Nismo računali na to i zajebali se. Dotle, Igor je i dalje „vodio“ organizaciju promocije u Rock caffe'u. Nismo računali na njega, i zato se nismo zajebali. Navodno, vlasnik Rocka mu je rekao da većina autorskih u repertoaru je nešto o čemu nećemo odlučiti samostalno, jer da ne želi da mu otjeramo publiku. Ako je taj čovjek stvarno to rekao, onda mu je stvarno logika bila dobrahno u kurcu. Uvijek smo si sami radili popis repertoara, otkad postoji kooperacija u tome?! I k vragu, koju publiku bismo otjerali kad ionako u publici ne bi bilo ni 10% „nove“ publike?! Ono što smo skupili u skoro dvije godine sviranja po Puli je bila „naša“ publika, da im se ne sviđamo ne bi ni došli na koncert, zašto bi itko išao na koncert kako bi išao ča s koncerta?! Nije mi bilo jasno.

Darko iz “Mimoze” se, izgledalo je, više angažirao oko promocije albuma na njegovoj radijskoj emisiji nego oko koncertne promocije istog. Darko mi je govorio da ni ne zna dolaze li mu neki bendovi u siječnju 2008. ili ne, time da je u prethodnom dogovoru „prvi mjesec“ bio „već rezerviran“. Ma, nisam ga optuživao, nije mi se jako žurilo da dođe do pulskog koncerta, htio sam samo da, ukoliko je Igor stvarno vodio organizaciju Rocka, da između dva koncerta bude dosta vremenskog razdoblja, bar mjesec dana. U tih sam se nekoliko dana i čuo s Dukovskim, dao mu album i materijal za web, rekao mi je da mu se javim kad idući put dođem u Pulu i da ćemo rješiti web adresu. Igor je, dotle, predložio da naručimo iz neke radionice nekoliko upaljača na kojima će pisati „Limunova pita“, i da obavezno moramo napraviti logo. Logo je nešto što mi prije nije padalo na pamet, zapravo pričalo se o njemu no mislim da ga nitko od nas nije shvaćao ozbiljno. Da se mene pitalo, logo benda bi bila baš „limunova pita“, tj. kuhar limun koji nosi neku pitu na pladnju. Vanja se odmah složio mojom zamišlju, i stvarno sve se to dalo napraviti, i web, i neka jeftinija opcija za omote, i prijavljivanje autoskih prava, pa čak i upaljači, da nam je entuzijazam bio jednak kao na probama. Za promociju smo na probi bezveze, kako izvedeno tako skladano, „odsvirali“ nešto što smo nazvali „power-speed-trash-vikinggothic-black-death-heavy-nu-industrial-symphonic-grind metal core“ pjesmom i odlučili ju izvesti kao zajbanciju na promociji uz, već prije planirani „Katolički punk“ gdje smo izvodili dvije crkvene pjesme „Ima jedna duga cesta“ i „Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar“ u punk verziji. Promocija je teoretski isplanirana odlično, i album i te dvije stvari smo htjeli odsvirati i u Pazinu i u Puli. Bio sam negdje polovicom studenog 2007. kod Igora, kako bismo malo sviruckali, i uočio sam da mu usna harmonika stvarno ide predobro: bio si je čak kupio onaj mali metalni vrag kao što se stavlja konjima među zube, onaj držač za usnu harmoniku, može li ga se tako nazvati. To mu nije bila propala investicija, mora mu se priznati. Za happy end ove biografije, usudio sam se pitati ga da mi objasni koji mu kurac znači „Na jastuku moje mlade“, jer koliko god se ja trudio shvatiti tekstove Lou Reeda ovaj zahtjevni filozofski rad iz našeg albuma nisam uspio dokučiti. Peta verzija objašnjenja je išla tako da se radi o liku koji i dalje voli ribu koja ga je odjebala, i nije ga briga što ostatak svijeta govori, uz premisu koju je on stalno potvrđivao, da se ne radi o ljubavnoj pjesmi. Došao sam do dva zaključka: prvi je taj kojeg mi je otvoreno pružio Igor: nije ljubavna pjesma kad zaljubljeni čovjek oplakuje prekid veze. Drugi zaključak sam si stvorio sam: nema smisla ga pitati kako je to moguće. No osveta je stigla, sjetio se valjda da sam mu nekoliko tjedana prije rekao da ne zna pisati dobre tekstove, i rekao mi je da ja ne znam, jer da mi pjesme „nemaju smisla: sve imaju kronologiju, formu, logiku i uvijek pazim kada ću reći što.“. Toliko o besmislu smisla. Mislim da bi Igor bio odličan nastavnik, što god mu ona izjava značila... Vidio je da laik poput mene ne može pratiti zahtjevne puteve njegovog uma, pa mi je odlučio parafrazirati to što je rekao: njemu se ne sviđa kada pjesma ima određeni smisao i poantu, njemu je bolje kad publika može sama odabrati koji je smisao pjesme jer joj daje bezbrojne opcije. U redu, Igore, tvoja stvar ako želiš da 1000 ljudi nađe 1000 smisla u pjesmi, ali k vragu, kako smisao može biti besmislen?! Čitao je Kafku, ne znam da li baš „Preobražaj“ ili sažetak s neta, pa mu se valjda svidjela ideja od 1000 različitih interpretacija. „Što je Kafka htio reći?“ bilo mi je pitanje u gimnaziji, odgovor je počinjao „Razni teoretičari imaju razne interpretacije“, a k tome se sjećam da sam bio stvorio i ja jednu svoju osobnu teoriju što je Kafka htio reći „Preobražajem“, ali vas neću daviti time.

Odlučio sam mu predstaviti dvije pjesme iz „Seksističkog albuma“, čije sam pilote aktivno snimao onih dana: odsvirao sam mu prije „Kad imaš baš najveći kurac“ za koju je rekao nešto stila „A u kurac! Tako lijepa melodija, tako lijepo onaj dis na lijevoj ruci krajem refrena, ali tekst mora sve sjebati! Kad si otpjevao ono „Kad rasturiš pisoar...“ nisam više ni slušao, gadno!“, a kasnije „Tužni finale: Kad pukne kondom“ koja mu se svidjela, koliko sam shvatio, više od prethodne, jer je počeo pjevati refrene. Bilo mi je drago, ali mislim da se počeo bojati da ću ići u ekstremu, da će mi pjesme za bend imati stihove slične onima „Moje su dlake baš smrtno jake kad sam ih htio depilirat' je žileta pukla / žena mi se skoro guši kada ga puši vidjevši ga neobrijanog tavom me tukla.“, rekao sam mu da neću ići u kurac, zato nisam ni predložio te pjesme za bend, Igor mi je upravo potvrdio da on takvo što ne bi ubacio u diskografiju benda. Zapravo, nisam mu ih počeo pjevati i svirati tek tako, u điru je bilo to što me on prije pitao da li sam napisao išta novo za bend, na što sam mu odgovorio da od ispravljanja pjesama za „Nema vremena“ nisam podigao kemijsku osim za pisanje „Seksističkog albuma“. On mi je govorio da kako mu pjesma padne na pamet, tako ju snima, i pokazivao mi je neke riffove kako bismo opet počeli pisati pjesme za bend, da se „izvučem“ iz vulgarnih i uvredljivih tekstova. K tome, onih su me dana ljudi iz ekipe osvijestili da sam vječito nadrkan i da vrijeđam ljude čim kažu nešto krivo, ispadao sam neki verbalni tiranin. No dok sam ga uvjeravao da ću prestati s vrijeđanjima i brutalnostima (ali samo što se pjesama ticalo) i da ću se vratiti konvencionalnijoj formi pisanja za Limunovu pitu, mislim da sam više uvjeravao samog sebe nego njega. Nisam bio siguran da ću se „vratiti na svoje“, mislim da se u meni tada događala nekakva autorska metamorfoza. Jedan jedini stih u „Sudnjem danu“ je bio brutalan: „Gdje me nisu silovali zbog žgoljavog tijela i ne bi im bio udoban moj otvor“ („Slobodan zrak“), u „Seksističkom albumu“ bi takav stih bio onaj jedini pristojan. Pjesme koje sam napisao za „Sudnji dan“, „Nema vremena“, „Bajku“, „Štorijske beside“ i neke za planirani peti album su imale sve manje moje naklonosti, a „Seksistički album“ je bio tako jebeno nekonvencionalan da sam se zaljubio u pjesme kao „Diž' se!“ ili „Kad imaš baš najveći kurac“. Ekipa iz benda je gotovo uvijek podržavala formu mojih tekstova i slagali su se onime što je pjesma htjela reći, ali da sam definitivno popizdio kao tekstopisac mislim da bih izgubio njihovu podršku, ne znam bi li se uzdali u strofe tipa „Sad sam osmi osnovne i učimo kako se prave djeca / Muški dio ima praksu – izdrkati bar pola deca / Al' meni nešto ne ide još mi se nisu spustila jaja / Al' pokazuje mi profesor kako izdrkati do kraja“. Stare pjesme, premda dosta njih nikad ni izvježbano, su mi se počele penjati na vrh glave pa sam si mislio „Ok, još ona tri napisana i potvrđena ćemo snimiti, što će biti od petog na dalje samo Bog zna“. I zbilja, samo je Bog znao. „Seksistički“ sam album počeo snimati 21.11.2007. i završio ga 03.12.2007.. 12 dana, da nije neka greška?! Ne, album je greška ali da sam ga uspio snimiti u tom periodu jesam. Bio sam u Zagrebu, s Cool editom, bilježnicom s tekstovima, gitarom, blok flautom i svojim ogavnim vokalom. Tako nije ispao hard rock, nego akustični album jer sam i bas i solaže i pratnju svirao na akustičnoj gitari, ali je bilo prezabavno snimanje i miksanje tog albuma. Zapravo, svi smo se pomalo odmarali nakon snimanja „Sudnjeg dana“ budući da smo i u Pazinu trebali svirati nakon nove godine, a „Seksistički album Kurbiše Stojanovicza iz Limunove pite“ je bio stvarno najzabavniji mogući odmor, a to da mi je bio solidan u akustičnom zvuku bilo je pozitivno jer su, za razliku od „Sudnjeg dana“, tekst i glazba dolazili vrlo lako do izražaja, nije ih zvuk uspio staviti u drugi plan.

Eliminirao sam tri pjesme, „Feminističku revoluciju“, „Dr. Kač“a i instrumentalu „Porno poema: treći dio“, i ostavljajući samo jače točke ispao mi je remek djelo, bio sam stvarno ponosan učinjenim. Zapravo, akustično sam ga snimao kako bi služio kao pilot na kojem će se nadodavati drugi instrumenti, ali su mi piloti ispali predobro kako bi dodatno razrađivanje bilo potrebno. To je bilo to; album napravljen od akustične gitare, blok flaute i krajnje bezobraznih tekstova. Kad mi je drug Simić čuo refren od „Najvećeg kurca“ pitao me da li je Limunova pita toliko luda da svira takvo što, na što sam mu rekao da je ta pjesma napisana u zajbanciji i da nikako ne spada u naš repertoar. Odgovorio mi je „Nikad se ne zna s tobom.“. Drugi drug, Lukas Ilić, me nagovarao da Limunova pita odsvira „Seksistički album“ uživo, pa sam mu poklonio prvu kopiju cda. U međuvremenu, odsvirao sam akustično sve pilote svih pjesama u „Nema vremena“ kako bismo snimanje tog albuma počeli već krajem godine, i polako sam se uvjerio, ili možda čak umislio, da mogu miksati solidno, pa „Paradu“, „Želim biti seksi!“, „Tvoju budalu“, „Sve je u redu...“ i „Lopove vremena“ nisam nikako htio dati Igoru u ruke. Ne, stvarno, vidio sam da to snimanje i miksanje nemaju puno veze s takozvanim „talentom“ u kojeg ne vjerujem, vidio sam da ima veze jedino s dobrom voljom, a ja veću volju od perioda nakon snimanja „Sudnjeg dana“ i „Seksističkog albuma“ teško da sam imao. Bio sam prepun entuzijazma, čak sam snimio pilote za dvije pjesme koje ni nisu na drugom albumu, „Pišapreš“ i „Romantično svanuće“. 2008. nam se bližila. Pitao sam se hoćemo li stvarno odraditi Pazin, Mimozu i Rock caffe' i da li će prije njenog početka biti snimljeno bar polovica „Nema vremena“... Dukovski, spreman da počnemo preuređivati web stranicu već početkom godine (koja slučajnost), ponudio mi je i potpunu suradnju što se tiče snimanja videospota za pjesmu „Slobodan zrak“ i rekao kako bih ipak trebao ja početi s organizacijom Rock caffe'a jer da Igoru ne vjeruje ni 5%. Uglavnom, kao što rekoh, nitko nije imao pojma što nam donosi 2008., ali svi smo znali što smo prošli: godine solidnog rada i plodnih rezultata, i slušajući si live album „Brižni i dišperani“, studijski „Sudnji dan“ i solo „Seksistički album“, organizirajući promociju prvog albuma, dogovarajući sistem rada oko web stranice, prisjećajući se kako je lagodno i produktivno tekla prva vježba „Sudnjeg dana“, slušajući Igora kako pokušava oživjeti autorstvo i svađajući se s ljudima koji su mi naivno tvrdili da se raspadamo, po prvi put u povijesti Limunove pite, mogao sam reći da je „sve u redu“.

jebeno glupo napisane Individualne biografije Balen, Vanja: Nekima bolje poznat kao Utjelovljenje Odlučnosti, Vanja Balen rođen je u Puli 17.01.1990. i počeo je svirati bratovu gitaru vrlo vrlo mlad. Počinje trgovanjem gitarama nekoliko godina nakon toga: ima posuđenu akustičnu gitaru, prodaje vlastitu klasičnu gitaru pa za vježbe posuđuje bratovu električnu gitaru. Kasnije kupuje bas gitaru i dobiva bratovu električnu gitaru. Planira mi uskočiti s parama dana 10.04.2004. kad kupujem električnu gitaru, a jeseni 2006. prodaje bas gitaru mojoj sestri. Upisuje i nakon tri godine napušta tečaj sviranja gitare. I sad prebrojite koliko se puta spomenula gitara. 2002. ulazi i izlazi iz Limunove pite otprilike 56 puta, kako bi 2003. smanjio tu cifru na 41, 2004. na 22 i tako dalje. Nakon osnovne škole, gdje mu je profesor okrutno uništio matematičku logiku, upisuje srednju ugostiteljsku, kako bi nakon uspješnog završetka iste upisao četvrti stupanj za komercijalista. Sportski se bavi ronjenjem i plaši se igranja šaha protiv boljih od sebe. Ima originalni gitarski stil, i čim je Zenzerović to priznao, onda stvarno mora da je tako. Macan: Nekima bolje poznat kao Utjelovljenje Odgovornosti, Macan (ime je nebitno) je rođen u Puli 15.02.1990. (deset dana nakon Igora i niti mjesec dana nakon Vanje). Veselo i neiskvareno djetinjstvo provodi u Muntiću držeći se podalje od zlog mu budućeg društva, Balena i Radolovića. Kad ga HRT i HDZ u kooperaciji 2005. podsjećaju na srpsku agresiju se ipak sjeća da mu djetinjstvo nije bilo veselo. Prvu biru pije krajem osnovne škole (koju uspješno zgotovljuje, hvala na pitanju – i školu i biru) uz iskvareno društvo Balena i Radolovića i od tada postaje alkos. 2004. upisuje ugostiteljsku i Limunovu pitu, u razredu je među najboljim kuharima ali nema pojma kako se guli krumpir, u bendu je vjerojatno najzabavniji član ali ne može logično spojiti dvije rečenice. Premda uvijek oprezan da ne nadrka nikoga od prirodno nadrkanih članova, stalno provocira Zenzerovića kako bi na proslavi 31.12.2007. sklopio primirje koje traje sve do iduće godine, do 1.1.2008., kad se Macan otrijeznio. Uspješno završava srednju i zajedno s Balenom upisuje četvrti stupanj za komercijalista. Sportski se bavio nogometom, ali je završio time u srednjoj školi. Voli pušiti i da mu puše. Radolović, Marko ili Stojanovicz, Kurbiša: Nekima bolje poznat kao Utjelovljenje Smirenosti, Marko Radolović rođen je u Rijeci 17.03.1988., 22.11.2005. umire i uskrne kao Kurbiša Stojanovicz. 2002. završava talijansku osnovnu i u tom periodu počinje aktivno pisati pjesme za Limunovu pitu. Završava jezičnu gimnaziju i u tom periodu zaboravlja pisati jer u gimnaziji nije uspio naučiti ništa osim „Aus, bei, mit, nach, seit, von, zu gehen mit dem Dativ“ i „Rosa Rosae Rosae Rosam Rosa Rosa“. Upisuje Pravni fakultet u Zagrebu kojeg ne namjerava završiti jer bi ga tada previše vukla ona mladenačka strast da sjebe sve oko sebe. Krajem 2007. snima prvi solo album „Seksistički album Kurbiše Stojanovicza iz Limunove pite“. Jako je nadrkana individua čvrstih stajališta koje brani proučenim argumentima, psihičkom iregularnošću i uvredama. Znanstveno je proučen i shvatilo se da ima najljepšu guzicu na svijetu. Sportski se bavio atletikom 2 godine, ali ne kako bi mogao bježati od redara u Uljaniku koji ga žele prebiti kad ih provocira kako neki zlobnici tvrde, nego zato što mu je u pubertetu kralježnica rasla krivo. Ništa više nije raslo krivo.

Smilović, Dino: Nekima bolje poznat kao Utjelovljenje Realnosti, Dino Smilović rođen je u Puli 05.08.1989.. Drugi ruralac u bendu, svoj veseli život provodi u Krnici, počinje učiti sviranje bubnjeva 2000. pa osniva prvi bend s Goranom Brakovićem. Goran Braković je puno zanimljiviji od Dina pa o Dinu više ne želim pričati. Zašto bih?! Mislite da on priča o meni?! Gox sigurno priča, nas dvojica se slažemo... Gox piše puno pjesama i pjeva ih, sam ih snima i miksa... Baš mu ide... Ima odlične akustične gitare koje također odlično svira... A dobro Dino da mi ne pizdiš ako budeš čitao ovo: od vremena dok je surađivao s Goranom počeo se učiti organiziranju koncerata sređivajući tako gaže bivšem bendu. Kad je 2005. počeo svirati s Limunovom pitom, a 2006. postao njen službeni član, otkrio je da je situacia u drugom bendu sve samo ne smirena pa kako ne bi nadrkao sve prirodno nadrkane članove benda, u počecima se povukao s tog posla, postavši “onaj s opremom” (koju iznajmljuje) i na koncertima je istodobno radio i na mikseru i na bubnjevima imajući zvučnu odgovornost na vlastitim leđima, što je dodatno nadrkavalo prirodno nadrkane članove. Uvjerivši se da su “svi protiv njega” počeo im je pizditi, zapečatio je tako period snimanja “Sudnjeg dana” čiji je glavni moto bio “pizdimo svi svima”. Nakon snimanja debi albuma tenzije u bendu se smiruju i Dino uz Radolovića preuzima postprodukciju debi albuma i postaje ono što je bio u bivšem bendu: organizator koncerata, sad svijestan činjenice da u Limunovoj piti “ne ide on svima na živce” nego “svi idu svima na živce”. Sport kojim se aktivno bavi je “što nasilnije nabijanje bubnjeva”. Zenzerović, Igor M.: Nekima bolje poznat kao Utjelovljenje Iskrenosti, Igor M. (oprostite, ali mi je zabranio da odam njegovo drugo ime Maksimilijan) Zenzerović se rodio u Istri (dvoumi se je li bilo u Puli ili u Rovinju) 05.02.1990., proveo rano djetinjstvo u Rovinju kako bi se u trećem razredu osnovne škole upisao u Osnovnu školu Neven Kirac u pulskoj Šijani. Valjda od tuda misterij njegovog rođenja. Ma ne, zajbavam se, ako pitate njega možda budete čuli i da je rođen u Mutvoranu, ali rođen je u Puli. Upisom u tu školu preselio se u Pulu, stanovao je u istom bloku zgrada od Radolovića i tako se dvojac upoznao, što je malom Igoru, nakon psiho-fizičko-emotivno-seksualnog zlostavljanja starijeg člana, potpuno uništilo djetinjstvo. Naime, vječno proganjan traumama iz djetinjstva, Igor je počeo lagati. I nikad nije prestao. 1999., dok kupuje burek sa sirom, zli Radolović mu prijeti da će mu ga ukrasti ako ne stvore zajedno bend, pa preplašen zbog okrutnih prijetnji, 2000. upisuje tečaj sintisajzera i kad ga završava upisuje gitaru. 2004. završava osnovnu školu ostavljajući tako dokaz za hrvatsko školstvo i uvaženog Dragana Primorca da i oni koji nemaju pojma o deklinaciji imenica, pa ni o tome da je ona naljepnica „F“ za Francusku a ne za „Finđane“, mogu uspješno završiti osnovnu školu. Kasnije tvrdi kako će upisati srednju elektrotehničku pa se upisuje u opću gimnaziju, nakon koje tvrdi da će nastaviti s psihologijom. Ponosni je vlasnik klavijature s tipkama koje ne rade, električne gitare sa slikama životinjskog carstva, klasičnoelektrične gitare u (za sad) normalnom stanju, klasične gitare s izrezbarenim imenima, violine s puno paučine i prašine, 13 usnih harmoniki i najveće svjetske iskrenosti. Bavio se svim mogućim sportovima baš kad ga nitko od nas nije poznavao.

Zahvale Zahvalio bih se prvenstveno kolegama iz benda koji su pristali na naprezanje mozga u davanju intervjua kako bi ova biografija bila preciznija i dorađenija. Zahvalio bih se bićima, stvarima i pojavama koji se nalaze u ovoj biografiji, jer su, pljuvao ja po njima ili ih hvalio, pridonijeli opsegu materijala u ovoj biografiji. Na kraju, zahvalio bih se svima koji su ikad bili na našem nastupu ili na koncertu, te onima koji imaju koju našu pjesmu, pogotovo onima koji su nam imali muda argumentirano srati po nedostacima kako bismo shvatili gdje griješimo. A k vragu, evo posebnih zahvala: Goran Braković : na raznim posudbama Aleksandar Dukovski : na webu Ivana Filipović : na suorganiziranju koncerta „Za Filipa“ Dino Geromella : na lijepom članku u novinama Sara Jerman : na vokalnoj suradnji Sanja Knežević : na ispravljanju omota za „Sudnji dan“ Neven Kolar : na raznim posudbama Nina Mićić : na suorganiziranju marčanskog koncerta Loretta Morosin : na organiziranju vodnjanske gitarijade Deni Paulić: na fotografiranju benda Luka Pejović : na suradnji 2004.-2005. Igor Premasunac : na suradnji 2002.-2005. Marina Radolović : na vokalnoj suradnji Aleksandar Stemberga : na prženju „Cool edit“a Aldo Špada : na snimanju i miksanju Tea Tidić : na lijepom članku u novinama Veljko Zenzerović : na koautorstvu u „Manijaku“ Patrik Zubaj : na suradnji na prvom koncertu

Ova se biografija pisala od 19.10.2005. do 03.12.2007.