Hrvatski Povijesni Portal-chp_007.pdf

h p p

hrvatski povijesni portal - croatian historical portal issn 1846-4432 www.povijest.net

Hrvatski povijesni portal

Uredničko piskaralo IMPRESUM Hrvatski povijesni portal ISSN 1846-4432 Broj 7 2. rujan 2013. Elektronički časopis za povijest i srodne znanosti izlazi od 26. siječnja 2006. na adresi www.povijest.net Izdavač: Inter nos Obrt za računalnu djelatnost vl. Miljenko Hajdarović Dr. Ive Kečkeša 16 40323 Prelog Urednik: Miljenko Hajdarović, mag.hist. [email protected] Suradnici: Igor Jovanović, prof. Vladimir Potnar Vlatko Smiljanić Slavica Ćošić, dipl.uč. Višnja Matotek, prof. Mato Bošjnak, prof. Mirna Glavan, mag.edu.hist. Zlatko Lukić Izlazi mjesečno. Autori tekstova sami brinu o gramatičkoj ispravnosti istih. Za oglašavanje u Hrvatskom povijesnom portalu obratite se na e-mail [email protected]

Nagradni izazov iza naslovnice Pitanja vezana uz pojedine ličnosti i događaje iz hrvatske nacionalne povijesti pobuđuju puno interesa i prečesto se o njima raspravlja u dnevno-političke svrhe. Jedan od priloga u ovom broju koji otvara novu sezonu objavljivanja nosi naslov “Neodgovorena pitanja o prvom hrvatskom kralju Tomislavu”. Taj me prilog natjerao na promišljanje o kome se se i na koji način “smije” pisati, a da se ne “našteti hrvatskoj povijesti”. O jednom prijedlogu naslovnice već se nekoliko dana raspravlja na Facebook stranici HPP-a i komentari su bili u već uobičajenoj maniri “čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan”. Zato ovu naslovnicu neki mogu smatrati provokacijom, ali u biti je namjerni izazov. Pozivam sve zainteresirane da kvalitenim člankom odgovore na pitanje s naslovnice - kakav su trag u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća ostavili Radić, Pavelić, Broz i Tuđaman? Može li ih se usporediti i o njima racionalno pisati? Nagradni izazov je otvoren do kraja 2013. godine i u tom vremenu ću se pobrinuti da se organizira svojevrsni žiri koji će procijeniti pristigle radove. Naravno osigurati ćemo i neke nagrade. Članke šaljite na [email protected]

O novom konceptu Velika većina suradnika Hrvatskog povijesnog portala su nastavnici povijesti. Veliki broj čitatelja su učenici osnovnih i srednjih škola, te studenti. Nakon sedam godina objavljivanja u obliku web stranice drastično mijenjam koncept i od kolovoza 2013. izlazimo kao PDF mjesečnik. Zašto? Prvo dva važna razloga: 1. Racionalizacija vremena - na ovaj način tekstovi se stalno prikupljaju, razmjenjuje se mišljenje s autorima, ali se najveći i najteži dio posla oko objavljivanja svodi na kraj mjeseca i na svega nekoliko dana

2

koliko mi je potrebno da priču zaokružim. 2. Bolja prilagodba materijala za korištenje u nastavi. Na ovaj način časopis se može spremiti za čitanje na razne platforme i članci svugdje zadržavaju istu grafičku formu. Možete ih printati i mogu poslužiti kao pomoćno nastavno sredstvo. Počevši od sljedećeg broja objavljivati ćemo mini postere sa korisnim sadržajima za nastavnike i učenike.

Ciljane skupine Ciljane skupine čitatelja našeg časopisa su prvenstveno nastavnici i učenici, a potom svi zaljubljenici u muzu Klio. Objavljeni materijali prije svega ovise o prilozima koje nam suradnici dostave. Stoga vas pozivam na suradnju. Pisanje članaka za nastavnike može biti izvrstan način permanentnog usavršavanja jer pišete za ciljanu skupinu čitatelja i svoje istraživanje potkrepljujete literaturom i izvorima. Možete pisati članke o povijesnim zbivanjima i ličnostima, prikazivati literaturu koja svima može koristiti, poticati učenike na istraživanje i rad na projektima koje ćemo rado predstaviti na ovim stranicama (primjere već imate i u ovom broju). Ukoliko ste uočili neku zanimljivu web stranicu zapišite link i pojasnite što je zanimljivo. Vrlo rado ćemo objaviti primjere dobre prakse iz nastave i pozivam vas da takve materijale šaljete sve češće. Najavite stručne edukacije, skupove i konferencije, te napišite izvještaje sa usavršavanja u zemji i inozemstvu. Sve upite i priloge primamo na e-mail [email protected]

Ovaj broj časopisa možete komentirati na našem forumu na ovoj adresi: http://goo.gl/YUEGV8

Broj 7

Četvrti sastanak urednika na projektu History that connects | Napisao: Igor Jovanović, prof. | Mjesec dana nakon susreta u Skopju, urednici sedam zemalja sudionica projekta History that connects susreli su se 22. srpnja 2013. u Strugi na pretposljednjem sastanku prije izlaska publikacije za učitelje i nastavnike povijesti koja će označiti i završetak trogodišnjeg uspješnog i veoma zanimljivog projekta. Slično kao i Skopju, sastanak je podijeljen u tri dijela od kojih je svaki dio bio veoma konstruktivan. U prvom su dijelu urednici iz sedam zemalja sudionica projekta (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija), napisali uvodnik za buduću publikaciju, podijelili 23 radionice (modula) po temama i po grupama te predložili nekoliko radnih naslova buduće publikacije. Drugi je dio sastanka iskorišten za još jedan pregled radionica. Urednici su prateći svoje zabilješke s prethodnih sastanaka prekontrolirali sve radionice te napisali posljednje

upute i komentare za autore radionica. Autori su u velikoj većini slučajeva doradili svoje radionice. Rezultat takvog interaktivnog i timskog rada jesu završene radionice iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Kosova. Te su radionice spremne za štampu. Radionice iz Srbije još treba malo doraditi dok nažalost radionice iz Crne Gore nisu pregledane jer autori nisu ispravili dogovorene nedostatke. Autori radionica iz navedenih zemalja dobili su kraći rok za ispravak radionica. U trećem su se dijelu sastanka dogovarali tehnički detalji buduće publikacije. Raspravljalo se o tri vrste prijeloma knjige, dogovarana je lektura, dogovarani prijevodi na jezike zemalja sudionica projekta. Završene radionice iz pet zemalja pripremljene su za prijevod na engleski jezik. Dogovoreni su i zadaci koje će urednici obaviti do narednog sastanka koji će se održati u drugoj polovici listopada.•

3.439.105 čitanja! Google Analytics statistika posjećenosti Hrvatskom povijesnom portalu bilježi se od 4. siječnja 2008. godine. Pregledom stanja 22. kolovoza 2013. utvrdili smo podatke prezentirane na ovoj stranici. Sudeći prema brojkama vjerojatno ćemo do kraja ove godine imati milijuntog jedinstvenog posjetitelja. Veseli podatak o gotovo 30% posjeta koji se ponavljaju i taj broj stalno raste. Taj podatak pruža mogući zaključak da imamo stalnu publiku koja relativno redovito prati rad portala. Taj je broj ovo proljeće povremeno došao i do 40% stalnih čitatelja. Amplitude koje vidite u statistici posjeta su vezani na sezonu objavljivanja koja je najslabija tijekom ljeta odnosno mi najviše objavljujemo tijekom školske godine. Zagreb prednjači po broju čitatelja sa čak 44,07%, a među top 10 područja koje nas čitaju uvrstili su se Split, Rijeka, Osijek, Sarajevo, Varaždin, Slavonski Brod, Beograd, Mostar i Zadar. Gledajući po državama zabilježeni su posjeti iz 163 države, a na top listi su: Hrvatska, BiH, Srbija, Slovenija, Njemačka, SAD, Crna Gora, Austrija, Makedonija i Kanada.

3

Hrvatski povijesni portal

Prepoznajete li najvećeg televizijskog kauboja?

Priručnik za građanski odgoj Priručnik “Znam, razmišljam, sudjelujem” je pomoć nastavnicama, stručnim suradnicima i drugim edukatorima u provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja. Priručnik je nastao u sklopu projekta Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama u sklopu eksperimentalne provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja u školskoj godini 2012/2013. Priručnik je doprinos Građanskog odgoju i obrazovanju od strane organizacija civilnog društva koje svojim aktivnim angažmanom u radu na društvenoj promjeni utječu na demokratizaciju društva i razvoj građanskih kompetencija. Izradio ga je Centar za mirovne studije kroz projekt koji provodi u suradnji s Mrežom mladih Hrvatske i Gongom, uz podršku Agencije za odgoj i obrazovanje i Nacionalnog Centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Priručnik prati strukturu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja predloženog u kolovozu 2012., ujedno naglašavajući isprepletenost te životnu povezanost njegovih funkcionalnih i strukturalnih dimenzija.

Američka televizijska kuća NBC emi rala je od 1968. do 1973. godine humoris čku emisiju “Rowan & Mar n’s Laugh-In”. Voditeljski dvojac je u 140 emisija ugostio mnoge tadašnje svjetske zvijezde. 1969. godine u emisiju im je stigao poseban “zeko”. To ne bi bio poseban događaj da zekin kostim nije nosio tadašnji najopakiji televizijski kauboj John Wayne. Dogegao je na scenu i mrtvo ozbiljnog izraza lica prozborio: “Svakome tko se nasmije polomit’ ću facu!”. Marion Robert Morrison (kasnije poznati kao John Wayne) rođen je 1907. godine. U karijeri se proslavio kao glumac, producent i režiser nagrađen brojnim nagradama među kojima se posebno ističe nagrada Oscar. Američka filmska ikona postao je ponajviše ulogama u western i ratnim filmovima. Njegov specifičan filmski nastup teško je opisati i najbolje je da snimke potražite na YouTubeu. Uz filmsku karijeru bio je i gorljivi zagovornik konzervativnih Republikanaca. Ženio se tri puta i imao je sedmero djece. Žarko je želio ulogu “prljavog Harryja”, ali mu je izmakla radi viška godina. Glumio je u 142 filma. Navika konzumacije velikih količina alkohola i duhana dovela ga prvo do raka pluća i kasnije do raka želuca. Umro je 1979. godine.•

4

Iz recenzija: Priručnik za nastavnike Znam, razmišljam, sudjelujem vrijedan je oblik pomoći nastavnicima/cama koji već izvode ili će izvoditi sadržaje građanskog odgoja i obrazovanja. Priručnik prati suvremene koncepcije građanskog odgoja i obrazovanja, sadržane i u predloženom kurikulumu za Građanski odgoj i obrazovanje, pa se tako uz važnost usvajanja znanja, naglašava i važnost razvijanja vještina i usvajanja vrijednosti prikladnih za život u demokratskom društvu (što), u školskom kontekstu u kojem se njeguje interaktivno, suradničko, participativno učenje (kako) i gdje građanski odgoj i obrazovanje nije samo predmet koji se izvodi u učionici već se ti sadržaji provlače kroz cijelu školu i u suradnji s lokalnom zajednicom (s kim). Što, kako i s kim su temeljna poglavlja priručnika... Očekujem da će ova publikacija biti koristan materijal za učitelje/ice i nastavnike/ce kako u pogledu razvoja strukovnih znanja tako i metoda poučavanja GOO-a. Dr. sc. Karin Doolan, doc ... Koncepcija Priručnika poticajna je za aktivno i samostalno učenje, pa vjerujem da će se, osim na policama učitelja i nastavnika koji sudjeluju u provedbi GOO-a, ovaj Priručnik pronaći i na policama svih onih koji se (ne)posredno bave mladima i nastoje kod njih njegovati znanja, vještine i vrijednosti povezane s građanskim odgojem i obrazovanjem. U tom kontekstu, dodatna vrijednost priručnika ogleda se i u mogućnosti njegova korištenja u radu sa studentima učiteljskih i nastavničkih fakulteta. Dr. sc. Bojana Ćulum, doc. Link za download: http://goo.gl/134N5s Izvor: Centar za mirovne studije

Broj 7

EuroClio godišnja konferencija 2014.: Ohrid

EuroClio in partnership with: Associa on of History Educators of Macedonia (ANIM) Ohrid, Republic of Macedonia 31 March – 6 April 2014 History and Heritage have many times been, and still are often, used as exclusive markers of identity. In the public sphere insistence on exclusive and simplistic views of cultural identities can eclipse complex understanding of multi-layered histories. Historians have been among the chief-architects of “the” National Grand Narrative, leading for example in Europe to the boom of commemorative monuments in the later 19th century. In 2013, all across Europe, there is a growing interest in cultural heritage again. New definitions of cultural heritage are explored, including intangible heritage of culture and customs. Massive digitasation projects such as Europeana and Google Cultural Institute are taking place to make all cultural heritage available and obtainable. At the same time in South East Europe, cultural heritage remains a tool for division. The EUROCLIO Programme History that Connects the Western Balkans has since 2005 worked in the region to restore connections between history education, and to work for reconciliation. More specifically, EUROCLIO has worked in the Republic of Macedonia to support the Association of History Educators of Macedonia (ANIM), which strives for inter-ethnic dialogue in the learning and teaching of history. In 2012, EUROCLIO and ANIM published the report A Key to Unlock the Past. History Education in Macedonia. An Analysis of Today, Recommendations for Tomorrow. Aims: • To promote cooperation among History Educators in Macedonia from all communities through the uniting banner of ANIM – the Association of History Educators in Macedonia, an extensive an

inter-ethnic group of historians and education professionals To enhance the ongoing reform “Steps towards Integrated Education” of the Ministry of Education in Republic of Macedonia to the peers and experts under the umbrella of EUROCLIO • To launch a sustainable platform for regional cooperation on history, heritage and cultural education by bringing together heads of international missions (CoE, EU, OSCE, UNICEF, UNESCO as well as a variety of donor/stakeholders) with key history education policy makers, curriculum developers and textbook authors • To present and valorise the results common project “History that Connects” of the History Teachers Associations of Bosnia-Herzegovina, Croatia, Kosovo, Macedonia, Montenegro, Serbia and Slovenia by exploring the theme of how to teach sensitive and controversial history. • To explore multi-religious and multi-cultural society in the Republic of Macedonia through the lenses of Bitola, Struga and Ohrid by sharing experiences and on-site learning with heritage preservation experts. • To discuss with a wide European History and Heritage Education public of Education leaders about the relevance and complexity of the history of the Balkan/South East European region by stressing the history of dialogue, everyday living together and mutual understanding • To develop a common understanding of innovative and responsible history as a tool for reconciliation, peace, stability and democracy. • To transform the shared experiences of integrated and cross-border history education in diverse societies into tangible guidelines for educators and policy-makers To our great disappointment we hereby inform you the Comenius or Grundtvig grants will not be available for our 21st Annual Conference in Ohrid, Republic of Macedonia. Izvor: EuroClio •

5

Hrvatski povijesni portal

Anna Frank stiže u Hrvatsku Nevladina udruga Hermes (akronim za Hrvatsku edukacijsku i razvojnu mrežu za evoluciju sporazumijevanja) u provođenju svoje programske misije obrazovanja za demokratsko građanstvo, kroz razvoj i primjenu inovativnih (neformalnih) obrazovnih programa u cilju promicanja metoda nenasilne komunikacije, u Hrvatsku dovodi posebnu izložbu. Kao hrvatski partner Kuće Anne Frank iz Amsterdama, po prvi puta u Hrvatsku dovode međunarodnu putujuću izložbu o Anni Frank prisutnu u 40 drugih zemalja, “Anne Frank — povijest za sadašnjost” upotpunjenu originalnim hrvatskim panelima koji se bave lokalnim kontekstom tema kojima se izložba bavi. Izložba unutar projekta gostuje u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Čakovcu, a učenike kroz izložbu vode za to posebno obučeni učenici-vodiči (peer guides). Otvaranje izložbe održat će se 19. rujna 2013. godine u 9.00 sati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Podsjećamo nastavnike gore navedenih gradova da još uvijek stignu ubaciti izvanučioničku nastavu u školske kurikulume. Izložba je dio šireg projekta pod nazivom “Povijest za svijest” koji ujedno uključuje Free2Choose radionice. Free2Choose je debatni program koji je razvila Anne Frank House iz Amsterdama u suradnji s partnerima iz 11 europskih zemalja. Svoje aktivnosti program temelji na nizu poticajnih film-

skih uradaka koji se bave aktualnim pitanjima vezanim uz svaku od zemalja. Obrađena problematika jasno pokazuju da slobode i prava ponekad mogu biti u međusobnom sukobu, kao i u sukobu s potrebom zaštite demokracije. Filmovi potiču mlade ljude na kritičko razmišljanje i zauzimanje stava. Dvojbe koje obrađuju Free2Choose filmovi, odnose se na temeljne slobode kao što su, primjerice, sloboda izražavanja, sloboda tiska i pravo na prosvjedovanje. Jedna od Free2Choose dvojbi jest smije li grupa neonacista u Berlinu prosvjedovati ispred sinagoge. Naravno, svi se slažu da građani imaju pravo izraziti svoje mišljenje. No, nije li uvredljivo ako se protivnici demokracije pozivaju na to pravo? I još k tome na takvom mjestu? Ili je to jednostavno cijena koju svi moramo platiti za život u demokraciji? Cilj Free2Choose pristupa je potaknuti mlade ljude na razmišljanje kako se navedena dvojba može usporediti sa sličnim problemima u njihovu okruženju. Ljudi mogu imati utemeljena, a opet različita, mišljenja o toj problematici.•

6

Broj 7

Povijest u nastavi: Novi broj i poziv na suradnju U novom 19. broju jedini hrvatski stručni časopis za nastavu povijesti sadrži sljedeće naslove:

Slika Hrvata u srpskim i Srba u hrvatskim udžbenicima povijesti za osnovnu školu Rad analizira slike “drugoga” na primjeru recentnih hrvatskih i srpskih udžbenika povijesti za osnovnu školu od petog do osmog razreda. U srpskim se udžbenicima analizira slika Hrvata, dok se u hrvatskim udžbenicima analizira slika Srba. U zaključku se donosi usporedba tih dviju slika te upućuje na kontinuitete i diskontinuitete u oblikovanju te slike.

Great migration period ad presented in history textbooks in Macedonia U članku se kroz usporedbu makedonskih udžbenika povijesti propituju moguće veze nedavnih političkih zbivanja i obrazovanja. Usporedba je ograničena na manji vremenski period Velike seobe naroda. Udžbenici koji su uspoređivani izdani su između 2001. i 2010. godine. Određeni kontroverzni povijesni koncepti su zloupotrebljeni za razvoj nacionalnih mitova koji koriste unutarnjoj i vanjskoj politici.

Toma Arhiđakon i križarstvo U radu se razmatraju navodi o križarskim ratovima u Povijesti salonitanskih i splitskih prvosvećenika (Historia Salonitana) splitskog arhiđakona Tome. Nakana rada je odrediti u kojoj je mjeri Toma bio prožet križarskom idejom i kako ju je doživljavao. Analizom je obuhvaćen i Tomin stav prema vojničkom redu vitezova templara, čiji je nastanak odraz križarskog duha Crkve na Zapadu.

Poziv na predaju radova Uredništvo Povijest u nastavi odlučilo je posvetiti jedan broj časopisa problemu odnosa nastave povijesti, historiografije i informacijskih tehnologija. Želja nam je da obradimo teme kao:

• • • •

Mogućnosti i izazovi korištenja informacijskih tehnologija u nastavi povijesti Društvene mreže u nastavi povijesti On-line baze podataka u povijesnom istraživanju Učenje na daljinu

Pozivamo sve zainteresirane da svoje neobjavljene, autorske tekstove pošalju na adresu [email protected] najkasnije do 01.12.2013., te da prilikom izrade radova prate Upute suradnicima i suradnicama. Upute suradnicima potražite na ovom linku: http://goo.gl/pRMnsU

Važnost jednakosti pred zakonom i komunikacijske revolucije u procesu oblikovanja modernih europskih nacija Autor sažeto ukazuje na važnost jednakosti pred zakonom i komunikacijske revolucije kao dviju osnovnih postavki koje se mogu primijeniti na nastanak bilo koje europske nacije i koje ujedno odgovaraju na pitanje zašto moderna nacija kao masovna činjenica nije mogla nastati prije 19. stoljeća.

Polemički esej u nastavi povijesti Autor prikazuje položaj eseja u hrvatskoj nastavnoj teoriji i praksi. Razmatra prednosti pisanja polemičkog eseja na redovitoj nastavi povijesti kao postupka kojim se postiže razvoj pismenosti u širem smislu riječi, općih i društveno-humanističkih kompetencija te produbljuje razumijevanje povijesti kao znanstvene discipline. Raščlanjuje i opisuje proce izrade takvoj eseja.

Mogućnosti realizacije dodatne nastave povijesti izvanučionička nastava U radu su predstavljene mogućnosti realizacije dodatne nastave u Hrvatskom povijesnom muzeju, Hrvatskom školskom muzeju i Hrvatskom državnom arhivu.

7

Hrvatski povijesni portal

Peti hrvatski simpozij o nastavi povijesti - Hrvatska i Prvi svjetski rat

Malinska će od 13. do 15. studenog 2013. godine ugostiti oko tristotinjak hrvatskih nastavnika povijesti na petom simpoziju o nastavi povijesti. Ususret stotoj godišnjici početka Prvog svjetskog rata simpozij se održava pod nazivom "Hrvatska i Prvi svjetski rat". Predavači: dr. sc. Igor Despot, dr. sc. Livia Kardum, dr. sc. Ivan Filipović, dr. sc. Violeta Herman- Kaurić, dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, dr. sc. Dinko Čutura, dr. sc. Branimir Bunjac, dr. sc. Željko Holjevac, dr.sc. Snježana Koren, dr. sc. Željko Bartulović, dr.sc. Aleksandar Jakir, mr. sc. Marijana Marinović, Miroslav Šašić, prof., Mladen Stojić, prof., Tomislav Bogdanović, prof., mr. sc. Helena Miljević Pavić, Daniela Jugo Superina, prof., Vesna Slaviček, prof. Ciljevi: Učitelji/nastavnici će razlikovati i stupnjevati temeljne pojmove u kurikularnom pristupu nastavi povijesti • Učitelji/nastavnici će se osposobiti za primjenu novog pristupa svom radu tijekom školske godine. • Učitelji/nastavnici će se osposobiti za primjenu novih historiografskih spoznaja i interpretacija o Prvom svjetskom ratu • Učitelji/nastavnici će izraditi tematski plan i jediničnu pripremu na temu Prvi svjetski rat uvažavajući četiri elementa planiranja: 1. izbor ishoda učenja usmjerenih na pet temeljnih vještina, 2. izbor sadržaja učenja, 3. izbor metoda učenja i metoda poučavanja te nastavnih sredstava i pomagala i 4. donošenje odluke o načinu praćenja i ocjenjivanja učeničkog napretka. • Učitelji/nastavnici će osposobiti za primjenu novih nastavnih medija u svakodnevnom radu

•

Panduri u Njemačkoj Članovi Povijesne postrojbe „Trenkovi panduri“ iz Požege su od 02.do 06. kolovoza ove godine nastupali u bavarskim mjestima Halsbach i Tögingu. U Halsbachu se već 30 godina održava kazališna predstava koja prikazuje dolazak Trenkovih pandura u njihovo mjesto kasne jeseni 1742. U Njemačkoj i Češkoj djeluje nekoliko pandurskih društava i njihovo je djelovanje dobro prihvaćeno. Panduri su sudjelovali u prigodnoj kazališnoj predstavi. Dvanaestorica požeških „Trenkovih pandura“ godišnje imaju preko 65 izlazaka ili u dosadašnjem radu preko 300 nastupa od kojih 14 u inozemstvu (Francuska, Njemačka, Austrija, Češka, BiH). Svoju djelatnost prezentiraju na internetskim stranicama www.trenkovi-panduri.hr (Vladimir Potnar)

8

Zainteresirani nastavnici mogu se do 8. studenog 2013. prijaviti na EttaEdu portal (trenutno je slobodno oko 250 mjesta). Mjesto održavanja: Hotel Malin, Ulica kralja Tomislava 51 51511, Malinska

Broj 7

Neodgovorena pitanja o prvom hrvatskom kralju Tomislavu | Napisala: Mirna Glavan, mag.edu.hist. |

Josip Bratulić u raspravi pod nazivom Kralj Tomislav u izvorima i znanstvenoj literaturi do 1925. navodi kako nijedan vladar iz ranog razdoblja hrvatske povijesti nije pred hrvatsku povijesnu znanost postavio toliko pitanja kao Tomislav. O njemu je sačuvano vrlo malo izvora što je zanimljivo ukoliko znamo političku situaciju u razdoblju njegove vladavine. Tomislavova država nalazila se na strateškom zemljopisnom području, između Istoka i Zapada te Sjevera i Juga, a samim time bila je željeno područje rimskog pape i bizantskog cara. Tri su temeljna pitanja vezana uz kneza/kralja Tomislava: ime, vrijeme i vladanje. Prvo se pitanje odnosi na njegovo ime u izvorima i literaturi. Drugo pitanje odnosi se na činjenicu je li Tomislav bio kralj, kako ga naziva papa Ivan X., i u vezi toga problem mjesta na kojem se okrunio. Posljednje temeljno pitanje o kralju Tomislavu jest pitanje njegova odnosa prema Grguru Ninskom, Hrvatskom biskupu, odnosno crkvena pitanja koja su se rješavala na Splitskim crkvenim saborima 925. i 928.godine. Mišljenja o Tomislavu su podvojena. Postoje povjesničari koji vjeruju u malobrojne izvore o Tomislavovoj vladavini te oni koji, upravo zbog malobrojnih i nesigurnih podataka, pokušavaju umanjiti Tomislavovo značenje. Ime je kralja Tomislava u izvorima zapisano samo nekoliko puta. Iako je dosta dugo vladao, najvjerojatnije od 910.do 928., njegovo ime ne nalazimo uklesano na kamenim spomenicima, kao što je običaj toga vremena. Ime kralja Tomislava spominje se u

pismu pape Ivana X. iz 925.godine u kojem papa savjetuje hrvatskog kralja i narod da uči latinski, a ne slavenski barbarski jezik. Kraljevo se ime spominje i u Zaključcima prvog crkvenog sabora u Splitu, Ljetopisu popa Dukljanina te se Tomislava, kao kneza, spominje i u Katalogu splitskih nadbiskupa. Postoje izvori koji govore o vladavini kralja Tomislava, iako se njegovo ime ne spominje. U djelu cara i pisca Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio govori se o Hrvatskoj u doba kralja Tomislava, uz vijest o hrvatskoj pobjedi nad Bugarima koje je vodio vojskovođa Alogobotur. Povijesna literatura unosi dodatne nejasnoće u proučavanje Tomislavova lika i općenito razdoblja njegova vladanja. Jedna od najvažnijih povijesnih literatura jest Kronika popa Dukljanina (1601., 1666.). Bratulić navodi kako se odavno smatralo da je prvi svečano okrunjeni kralj Tomislav, ali u Ljetopisu se prvi okrunjeni kralj zove, u latinskom originalu Svetopelek, u hrvatskoj verziji Budimir, kralj Svetoga – puka. U Ljetopisu je najveći problem što podaci ne slijede kronologiju te je zastupljeno mnoštvo povijesnih, ali i nepovijesnih, podataka. Uspoređujući neka objavljena djela, prema Tomi Arhiđakonu i Baltazaru Krčeliću (u djelu Notitiae praeliminares) 914.godine vladao je Tomislav, dok je u isto vrijeme prema Konstantinu Porfirogenetu i nekim drugim autorima vladao Mislav. Još jedno neodgovoreno pitanje jest vrlo često poistovjećivanje Tomislava i Mislava, što potvrđuje i Pavao Ritter Vitezović.

9

Hrvatski povijesni portal Također su se polemike vodile i oko Tomislavova ratovanja s Mađarima. Velika većina tvrdi kako je Tomislav pobijedio Mađare. Vjekoslav Klaić u djelu Povijest Hrvata – Knjiga prva, navodi: „ Kad su mađarske čete slovinsku zemlju obratile u prah i pepeo, počeše udarati i na Bijelu Hrvatsku.... Više puta upadali Mađari u Bijelu Hrvatsku, ali se ili vratili razbijenih glava, ili opet netragom izginuli u hrvatskim planinama. Knez Tomislav sretno obrani svoju kneževinu od mađarskih navala....“(Klaić, 1998:98) Ferdo Šišić u svojoj knjizi Pregled povijesti hrvatskoga naroda potvrđuje Klaićeve tvrdnje da je hrvatski knez Tomislav pobijedio Mađare: „ .... došao je s Madžarima u sukob i hrvatski knez Tomislav, a taj ne samo da ih je sretno odbio od svojih granica nego je i svoju vlast proširio po najvećem dijelu nekadašnje Panonske Hrvatske....“(Šišić, 1962:120), a jednake tvrdnje navode i Nada Klaić u djelu Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Ivo Goldstein u djelu Hrvatska povijest i Trpimir Macan u Povijesti hrvatskoga naroda. S druge strane, Neven Budak i Tomislav Raukar u djelu Hrvatska povijest srednjeg vijeka navode kako je Tomislav ratovao s Mađarima, ali ipak izražavaju sumnju u njegovu pobjedu: „ Ipak, ne bi bilo opravdano pripisivati mu osvajanja koja su u vrijeme najžešće mađarske ekspanzije bila nemoguća u ravničarskim krajevima.“(Budak, Raukar, 2006:120) Unatoč oskudnim obavijestima o Tomislavu i razdoblju njegove vladavine, moderna je hrvatska historiografija uglavnom zastupala gledište da je Tomislav jedan od najistaknutijih vladara rane hrvatske povijesti. Kralj Tomislav - autor: Karlo Grančič, 5.b, OŠ Zmijavci (2010.)

Godine 1925. u Hrvatskoj je obilježena tisućugodišnjica hrvatskoga kraljevstva. Spomenutu su obljetnicu obilježila prije svega dva djela: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, u izdanju Jugoslavenske/Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara Ferde Šišića. Ferdo Šišić opisuje kralja Tomislava i određuje njegovu ulogu i dvama poglavljima: Kralj Tomislav i njegovo doba i Hrvati i madžarski kralj Koloman. Šišić uzdiže Tomislava zbog pobjeda nad protivnicima i širenju hrvatske države, ali je istovremeno vrlo kritičan prema njegovoj unutarnjoj politici, odnosno odnosu prema Crkvi. Godine 1938. Lovro Katić objavio je Pregled povijesti Hrvata. Navedeno djelo veliku pažnju posvećuje vanjskoj politici kralja Tomislava te njegov odnos prema crkvenom i liturgijskom pitanju u Hrvatskoj i Dalmaciji, odnosno prema ninskom biskupu Grguru. Za razliku od Šišića koji je pomalo sumnjičav prema činjenici da je papa poslao Tomislavu krunu s drugim znamenima kraljevske vlasti, Katić odlučno ističe da su Hrvati bili privrženi Zapadu i potvrđuje da je krunu poslao rimski papa. Jedina knjiga, u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, koja govori o razdoblju kralja Tomislava bio je školski priručnik Hrvatska povijest za VIII.razred srednjih škola (Zagreb, 1941.), što su ga napisali Miho Barada, Lovre Katić i Jaroslav Šidak, od kojih je prvi autor teksta o ranoj hrvatskoj povijesti, do 1102.godine. Barada potvrđuje Tomislavove pobjede nad Mađarima i Bugarima te preobrazbu kneževine u kraljevinu. Za razliku od Šišića i Katića koji potvrđuju da je rimski papa poslao Tomislavu krunu, Barada se odvaja od spomenutog prijedloga te se priklanja tezi o bizantskom utjecaju. Nakon Drugog svjetskog rata otvoreno je novo razdoblje hrvatske povijesti. U proučavanju razdoblja vladavine kralja Tomislava spoznaje hrvatske historiografije kretale su se u dva smjera. Prvi je smjer išao prema relativiziranju, pa čak i osporavanju

10

predodžbe o kralju Tomislavu kakvu su stvorili Ferdo Šišić i Miho Barada, dok je drugi smjer išao ka što jačem isticanju Tomislavove ličnosti i stvaranju slike o prostorno i politički snažnoj hrvatskoj državi u doba kralja Tomislava. Godine 1953. u Zagrebu je objavljena Historija naroda Jugoslavije I. Poglavlje Hrvatske zemlje u ranofeudalno doba (od VII. do XII.stoljeća) napisao je Vladimir Babić, dok je razdoblje kralja Tomislava opisano pod naslovom: Hrvatska kraljevina za vrijeme Tomislava i njegovih nasljednika u X. stoljeću. Babićev prikaz navedenog razdoblja pronalazi smisao u tezama Ferde Šišića i Mihe Barade. Godine 1963. Dominik Mandić objavio je knjigu Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Dio o Tomislavu nastoji što čvršće osloniti na tekst uvoda u spise splitskih sabora 925. i 928.godine, pa zastupa gledište da je Tomislav bio kralj Hrvata te da je Dalmacijom vladao kao carski namjesnik. Trpimir Macan objavio je 1971.godine Povijest hrvatskoga naroda. U poglavlju Sjedinjena Kraljevina Hrvatska autor je izložio svoje shvaćanje o ulozi kralja Tomislava; shvaćanje koje je vrlo blisko shvaćanju Ferde Šišića. Stjepan Antoljak 1994.godine objavljuje Pregled hrvatske povijesti (Split, 1994.) u kojoj nasuprot uobičajnom datiranju Tomislavova vladanja (oko 910. – oko 928.) postavlja prvog hrvatskog kralja u nešto ranije vrijeme (poč.X.st. – 920.). Iz svega prethodno navedenog možemo zaključiti da u proučavanju hrvatske povijesti X.stoljeća, osobito razdoblja Tomislavova vladanja, hrvatska je historiografija iskazala brojne dvojbe, ali i postignuća. Tomislavov je vladarski naslov bio česti predmet razmatranja. Više je oprečnih gledišta oko pitanja od koga je Tomislav dobio kraljevski naslov, od pape ili od bizantskog cara. Dvojbe su nastale prvenstveno zbog nedostataka izvora, ali unatoč svemu Tomislav je nedvojbeno jedan od najistaknutijih vladara rane hrvatske povijesti.

Broj 7

Granice Hrvatske u vrijeme kralja Tomislava (Petar Bagarić, Damir Bulat, Maja Ferček - Granice Hrvatske u vrijeme kralja Tomislava, Povijesni atlas Hrvatske za osnovne i srednje škole, Profil, Zagreb 1999.)

bugarske države, u Italiji se vode borbe pokrajinskih knezova nakon nestanka talijanske grane Karlovića, a Ugri pomažu uništenju slavenskih država kako bi se smjestili na njihovu području.

Rod i ratovanja prvog hrvatskog kralja

Pero Gavranić u raspravi pod nazivom Tomislav, prvi kralj hrvatski potvrđuje kako su države kojih se hrvatski narod bojao, u Tomislavovo vrijeme, naglo pale: franačko se kraljevstvo raspalo, grčko carstvo zbog borbi oko prijestolja oslabljeno, moravska kneževina je nestala, dok se mađarski narod naselio se u Europu. Navedeno stanje iskoristila su dva naroda Bugari i Hrvati.

Tomislava spominju Toma Arhiđakon, Pop Dukljanin te spisi splitskih crkvenih sabora. Međutim, nijedan od navedenih izvora ne govori o Tomislavovu rodu. Ne zna se je li bio iz kneževskog roda Trpimirovića, kao što npr. znamo za Zdeslava. Vjerojatno je i Tomislav bio iz istoimenog roda; Ernst Dummler oslanja se na Konstantina Porfirogeneta koji pripovijeda da je bizantski car Bazilije I. Makedonac dopustio Hrvatima i Srbima da si izaberu kneza iz vlastitog roda (Trpimirovići). Prema tome, i Tomislav je iz roda Trpimirovića. Vjekoslav Klaić u svojoj Povijesti Hrvata navodi kako se ne zna ništa o Tomislavovu rodu. Međutim, navodi kako stara hrvatska priča tvrdi da je bio hrabar mladić, jak na oružju.(Klaić, 1998:98) Isto potvrđuje i Pero Gavranić u raspravi Tomislav, Prvi kralj hrvatski. Nada Klaić u svojoj Povijesti Hrvata u ranom srednjem vijeku daje opis razdoblja neposredno prije pojave Tomislava i njegova krunjenja. Osim Bugarske nijedna susjedna država nije predstavljala veliku opasnost za Hrvatsku početkom X. stoljeća. Bizant je bio pod napadima Simeona, najvećeg vladara srednjovjekovne

Sva literatura slaže se kako je prva Tomislavova težnja bila da osigura granice svoje države s jedne strane prema Bugarima, koji su silno napredovali, a s druge prema Ugrima/Mađarima. Kako bi ostvario svoje težnje želio je ojačati na jugu i istoku savezom velikih srpskih župana te sa zahumskim, travunjskim i zetskim knezom. Kada govorimo o granicama Hrvatske početkom X. stoljeća, car Konstantin Porfirogenet nije pouzdan izvor. Poznato je kako je on svoje povijesne i zemljopisne podatke više uzimao od srpskih bjegunaca u Carigradu nego od samih Hrvata. Nije poznavao imena hrvatskih vladara, dok srpske pozna sve po imenu te uveličava njihovu vlast. Konstantin ne spominje Tomislava, a o Hrvatima piše samo ono što su mu pripovijedali Grci i Srbi. Ipak, postoje puno vjerodostojniji pisci koji se u mnogim podacima

11

Hrvatski povijesni portal

ne slažu s Konstantinom Porfirogenetom. Važno je spomenuti tri arapska pisca. Al Massudi je u prvoj polovini X. stoljeća posjetio Bizantsko Carstvo i napisao kako se Hrvati prostiru do donje Morave. Drugi arapski pisac, Idrisi, govori da se Hrvatska prostirala na jugu do Dubrovnika, a na zapadu do Lovrana u Istri. Josef Ben Gorion, također arapski pisac, spominje Hrvate i podalje od njih Moravu, ali ne zna se točno na što misli. Prvi domaći pisac XII. stoljeća, Pop Dukljanin, imenuje svu staru Dalmaciju od Drača do Vinodola hrvatskom zemljom. Spomenuti hrvatski pisac dijeli Hrvatsku na Bijelu Hrvatsku ili sjevernu Dalmaciju, i na Crvenu Hrvatsku ili južnu Dalmaciju. Drugi domaći pisac, Toma Arhiđakon, tvrdi da je na istoku granica Duvno, na zapadu Karantanija, a na sjeveru Dunav. Postavlja se pitanje kada su granice pomaknute. Po postojećim podacima granice hrvatske države počele su se širiti u razdoblju između 900. i 925.godine, dakle upravo za Tomislavova vladanja. Dragutin Pavličević u svojoj Povijesti Hrvatske navodi da su se Mađari doselili iz istočnoeuropsko – azijskih krajeva te su postali strah i trepet za srednju Europu. Srušili su slavensku državu Veliku Moravsku 907.godine, naselili srednje Podunavlje i tako zaprijetili Njemačkom Carstvu, Italiji i Hrvatskoj. Vjekoslav Klaić nastavlja te tvrdi da su Mađari napadali Bijelu Hrvatsku. Međutim, nisu mogli svojom konjicom prijeći lako preko zemlje zbog brojnih planina poput Velebita i Dinare. Njihove napade nekoliko puta uspješno je prekinuo knez Tomislav koji je, istovremeno, proširio opseg svoga vladanja do Drave i Dunava. Tomislavova pobjeda nad Mađarima iznimno je važna za hrvatsku povijest jer su se tada prvi put sjedinili sjeverni i južni krajevi od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se prostirala od Raše do Srijema i Drine – gdje je graničila s Bugarskom i Srbijom – te do Zahumlja. Unutar države bili su i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar.

12

Iveković, Oton, Krunidba kralja Tomislava

Ferdo Šišić navodi da se ne zna kada i kako se točno Dalmatinska Hrvatska proširila po Panonskoj, ali je sigurno da se 925. godine teritorij nekadašnje sisačke biskupije smatrao zemljom koja potpada pod splitsku nadbiskupiju i hrvatskog vladara. Vasil N. Zlatarski u raspravi Bugarsko – hrvatski odnosi u prvoj polovini X. vijeka donosi pregled odnosa dviju država u vrijeme bugarskog cara Simeona i hrvatskog kralja Tomislava. Zlatarski tvrdi da je Simeon 923. godine bio primoran povući svoju vojsku s granica bizantskog carstva. Uvjerio je bizantskog cara Romana Lakapena (920. – 945.) u svoje časne namjere. Iako se nije odrekao osvajanja Carigrada, morao se usmjeriti na gušenje ustanka koji je izbio u njegovim sjeverozapadnim pokrajinama. Već je 924. godine ostvario dobre unutarnje odnose, a Srbiju je uspješno pokorio svojoj vlasti. Međutim, uskoro mu se položaj promijenio. Odustao je od pohoda na Carigrad jer se pojavio novi neprijatelj- Hrvatska pod knezom, a od 925. godine kraljem, Tomislavom. Simeon je nastojao zavladati cijelim balkanskim poluotokom, pa je zato ratovao s bizantskim carstvom, ne bi li osvojio Carigrad, a zatim porazio Srbe i konačno se sukobio s Hrvatima. Zajednički neprijatelj naveo je Bizant i Srbiju da se zbliže i organiziraju obranu od Bugarske. Simeon je prvo napao Bizant i porazio ga 917. godine kod Acheloa, a zatim poslao vojsku na Srbiju, gdje je uhvatio srpskog velikog župana Petra i odveo ga u bugarsko ropstvo, a na prijestolje doveo njegova rođaka Pavla (917. – 921.). Bizantski je car Roman I. poslao na Pavla vojsku koju je predvodio Zaharija koji se 921. godine uzdigao na prijestolje. Međutim, Simeonova je moć rasla te se Zaharija uplašio za svoju državu i približio se Bizantu. Razljućeni Simeon poslao je nakon toga vojsku na Zahariju, ali ju je Zaharija pobijedio, a ubijenim vojskovođama dao je odrubiti glave i poslao ih bizantskom caru.

Broj 7

Obiteljsko stablo dinastije Trpimirovića

Da se osveti za poraz, sklopio je Simeon 9. rujna 923. godine primirje sa carem Romanom I. i u proljeće 924. poslao veliku vojsku na Zahriju. Međutim, Zahaija je tada pobjegao u Hrvatsku kod Tomislava. Srbija je tada izgubila svoje vojskovođe, neki su ubijeni, dok su mnogi pobjegli u Hrvatsku. Simeonu nije bilo drago što je Tomislav dao utočište velikom srpskom županu i mnogim Srbima, jer se bojao da će Tomislav vratiti Zahariju u Srbiju i protjerati Bugare. Zato je odlučio poslati vojsku, kojom je zapovijedao Alogobotur, na Tomislava; ali je spomenuta vojska bila teško poražena; gotovo svi vojnici su poginuli. Konstantin Porfirogenet ovako navodi Hrvatsku pobijedu nad Bugarima, ali za razliku od njega, Theophanova Bizantska kronika tvrdi da je 27. svibnja 927. godine sam Simeon poveo vojsku na Hrvatsku i bio teško poražen. U međuvremenu, čim je Simeon prvi puta zaprijetio Carigradu, bizantski je car, vjerojatno posredstvom pape Ivana VIII., u potrazi za saveznicima, odabrao Tomislava. Tada se patrijarh odrekao svoje dotadašnje jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima i otocima, prepustivši ih rimskom papi, a car ih je predao na upra-

vu knezu Tomislavu, koji je ujedno dobio i naslov prokonzula. Navedeni trenutak jedan je od najvažnijih u hrvatskoj povijesti. Njime su i dalmatinski gradovi došli pod Zapadnu crkvu te u užu vezu sa ostatkom hrvatske države. Franjo Rački u svojoj raspravi Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu tvrdi kako je to vrlo zanimljivo pitanje. Problem je odgovoriti iz jednostavnog razloga, a taj je kako se nisu sačuvali spomenici, isprave ili listine nastale u to vrijeme, u prvoj polovini X.stoljeća. Nadalje navodi kako od vladalačkih listina nije se ni jedna poslije Trpimirove (852.) i Muncimirove (892.) sačuvala sve do Petra Krešimira, odnosno do polovine XI.stoljeća. U prve se dvije vladar naziva dux, što potvrđuje da su hrvatski vladari još krajem IX.stoljeća nosili naslov kneza. Međutim, vladar Tomislav naziva se u poslanici pape Ivana X. rex Croatorum. Da je taj naslov točan dokazuje daljnji tekst poslanice u kojem se humski vladar Mihajlo naziva dux chulmorum. Ovako se naslovom razlikuju oba vladara i u spisima splitskog sabora. To što se Tomislava naziva kraljem ne može se smatrati slučajno, ako uzmemo u obzir, kolikom se točnošću rimski dvor nekada izražavao u svojim ispravama. S druge strane, domaći izvor, splitski arhiđakon Toma od 994.godine zove

13

Hrvatski povijesni portal Držislava kraljem, dok Tomislava naziva knezom. Po njegovoj tvrdnji Držislav je bio prvi hrvatski kralj koji je na prijestolje došao 970.godine. Iz prethodno navedenog možemo zaključiti da se rimski i hrvatski izvori ne slažu. Jedna od mogućnosti jest da je Toma našao isprave iz razdoblja kada je Tomislav bio knez, ali ne i one poslije kada je postao kralj. Također mu nedostaju još neki dijelovi kronologije, npr. između Branimira i Tomislava nema Muncimira, a Krešimir nije između Tomislava i Držislava. Franjo Rački iz proučavanih izvora zaključuje da je Tomislav 914. godine još uvijek bio knez te je između navedene godine i 928. postao kralj. Šišić također napominje kako je jedno od najčešćih pitanja kada se govori o Tomislavu koja je vlast i kruna okrunila navedenog kralja. Iz izvora se daje zaključiti kako hrvatski vladari nisu mogli, kako to navodi splitski arhiđakon, dobiti naslov od istočnorimskog cara. Iz toga nadalje zaključujemo da je Tomislavu ostala vlast koju mu je povjerila Sveta Stolica. Ipak, ne isključuje se niti mogućnost da je Tomislav, poput poljskog kralja Boleslava, sam sebe okrunio uz pristanak svih župana države.

Crkva u vrijeme kralja Tomislava Papa Ivan X. imao je vrlo težak zadatak među Hrvatima. Jedan dio spomenutog zadatka već je bio u drugom desetljeću desetog stoljeća uspješno riješen: dalmatinske biskupije došle su pod Rim te je Hrvate odvratio od utjecaja bizantskog istoka. Hrvatska se pod Tomislavom razvila u snažnu državu. Prostirala se od Drave do Cetine i Neretve, na istoku je zauzimala dobar dio današnje Bosne, dok se na sjeveru prostirala do Drine. Papa je želio Tomislavovu državu učvrstiti pomoću Crkve. To je papa izvršio kada je tadašnjem hrvatskom knezu Tomislavu priznao kraljevski naslov. Šalje poslanike koji su održali sabore. U poglavljima posvećenim saborima potanko se opisuje i papina uloga na saborima, ali ukratko: papa kori dalmatinsko svećenstvo što na svom teritoriju dopušta širenje glagoljice, a ujedno ne dopušta slavenski liturgijski jezik kao obredni. Krunjenje Tomislava za kralja jedno je od temeljnih pitanja o kojim povjesničari i mnogi znanastvenici raspravljaju. Postoji nekoliko teza o samom činu: neki tvrde da se Tomislav sam proglasio kraljem, drugi da ga je okrunio papa, dok treći tvrde kako je Tomislav krunu primio od Bizanta. Ljetopis popa Dukljanina navodi potanko sam čin krunjenja Svetopeleka (najvjerojatnije Tomislav). Gotovo svi povjesničari odbacuju navedeni ljetopis u izvornom obliku i s detaljnim sadržajem, ali istovremeno priznaju da se u toj priči nalazi povijesna jezgra. Ivan Kukuljević Sakcinski tvrdi da je hrvatska vojska nakon pobjede nad Bugarima 925. godine proglasila Tomislava kraljem te ga kao takvog već 926. priznaju papa i splitski sabor. Autor također navodi da je sam čin krunjenja izvršen na polju, ali ne zna se točno na kojem: Duvanjskom ili Hljevanskom; ali to nije toliko važno jer ta su dva polja zemljopisno jedno do drugog. Papa je tada poslao dva kardinala od kojih je jedan okrunio Tomislava za kralja. Autor nimalo ne sumnja da kruna nije poslana iz Carigrada jer hrvatska tada nije imala nikakve, političke ili vjerske, odnose s Carigradom. Franjo Rački dopušta mogućnost sabora na Duvanjskom polju, a mnogi idu još dalje te žele ustanoviti vrijeme kada se sabor održao. Ferdo Šišić navodi kako se sabor koji se spominje u Ljetopisu dogodio za vrijeme kneza Branimira oko 881. godine. Branimir je sa čitavim hrvatskim narodom prešao pod okrilje rimske crkve. Papa je Branimira pohvalio i obećao da će poslati dva kardinala, kojima će po običaju rimske crkve sav narod polo-

14

žiti prisegu vjernosti. To je vjerojatno bio sabor na Duvanjskom polju. Ono što je vrlo zanimljivo jest činjenica da pop Dukljanin kralja zove Svetopelek, Sfetopelek i Sphetopelek, a cjelokupna hrvatska povijest ne poznaje kralja pod tim imenom. Vladara s imenom Svatopluk poznaje samo češka povijest te ruska (Svjetopolk). Hrvatska kronika također govori o krunjenju, ali tu se kralj zove Budimir. Prevoditelj Dukljanske kronike dao je kralju domaće pučko ime Budimir, a ne strano Svetopelek. Međutim, ni Budimira nema među poznatim hrvatskim kraljevima i knezovima, ali se zato često spominju hrvatski župani toga imena. Ivan Kukuljević Sakcinski u raspravi Tomislav, prvi kralj hrvatski potvrđuje Klaićeve tvrdnje o tezama popa Dukljanina i mletačkog dužda Dandola. Kukuljević Sakcinski također napominje da je moguće kako je Budimir prilikom krunjenja primio ime Tomislav te je novo ime koristio u pismu. Druga je teza da je Tomislav po ocu nosio ime Budimir, a to bi značilo da nije bio Mutimirov sin, nego sin jednog od njegovih dostojanstvenika. Prema svemu navedenom zaključujemo da se pravo ime kralja koji je sazvao sabor na Duvanjskom polju ne može u potpunosti ustanoviti. Još jedno pitanje o kojem se često raspravlja jest pitanje mjesta krunidbe. Kronika popa Dukljanina tvrdi da je kralj sazvao sabor na polju gdje je bio neki grad ili utvrđeno mjesto u kojem je kralj tada prebivao. Toma Arhiđakon tvrdi da je to polje Duvanjsko polje, a grad je Duvno. Mletački dužd Dandolo potvrđuje navedeno – također smatra da je sabor održan na Duvanjskom polju te da je kralj Suethopolis svoju državu priznavao kao zavisnu od bizantskog cara Vjekoslav Klaić u svojoj Povijesti Hrvata opisno navodi sam proces krunjenja. Tvrdi da se nakon pobjede nad Bugarima hrvatski narod našao na Duvanjskom polju. Tamo su bili prisutni župani, banovi, poslanici rimskog pape i mnogi drugi. Navodi kako je kralja dopratila svečana tjelesna straža s pozlaćenim i srebrnim kacigama na glavama, s štitom u jednoj, a kopljem u drugoj ruci. Nakon župana i svećenstva došao je kralj, odjeven u grimizne haljine. U crkvi je krunitelj pitao narod želi li da novi kralj bude zakonito okrunjen. Nakon što je narod potvrdno odgovorio, svećenik odvodi kralja na uzvišeno mjesto kod žrtvenika gdje se nalazi prijestolje. Kralj je položio svečanu prisegu, a nakon toga primio svetu pričest. Krunitelj je tada kralja opasao posvećenim kraljevskim mačem, pomazao ga svetim uljem, postavio mu krunu na glavu te mu u ruke dao kraljevsko žezlo. Nedugo nakon toga, kralja su ogrnuli plaštem i obuli mu cipele. Tada je kralj dao krunitelju darove te su mu svi redom čestitali. Možemo zaključiti kako je osnovni problem kada govorimo o krunjenju kralja Tomislava što ne postoje izvori koji bi potvrdili Tomislavovo ime, mjesto kao ni godinu krunjenja prvog hrvatskog kralja. Dragutin Pavličević u svojoj Povijesti hrvatske navodi da kad je Tomislav postao upraviteljem bizantskih gradova i otoka, morao je riješiti pitanje odnosa Ninske, hrvatske biskupije, i Splitske nadbiskupije, a u pozadini svega bilo je pitanje Metodova nauka koji dopušta uporabu narodnog, slavenskog jezika u liturgiji. Problem je bio u tome, navodi Trpimir Macan, što je splitski nadbiskup Ivan zatražio pravo da u crkvenim poslovima upravlja nad svim dalmatinskim biskupijama i nad čitavom Hrvatskom, u kojoj je crkvenu vlast imao hrvatski biskup iz Nina Grgur. Vjekoslav

Broj 7 Klaić u djelu Povijest Hrvata cijelo poglavlje, pod nazivom Borba za hrvatsku narodnu crkvu, posvetio je navedenom problemu. Navodi kako dok je Tomislav bio knez Hrvata, biskup Grgur bio je knežev savjetnik i kancelar; njegova je biskupija obuhvaćala cijelu bjelohrvatsku zemlju. Problem je nastao, kao što sam već spomenula, kad su 923. godine latinski gradovi Dalmacije došli pod Tomislavovu vlast. Tada su započele borbe latinskog i hrvatskog svećenstva oko slavenskog i latinskog jezika u crkvi. Latinski biskupi, sa splitskim nadbiskupom na čelu, zahtijevali su da se ukine hrvatska nadbiskupija u Ninu, jer se njezin glavar nameće čitavoj hrvatskoj zemlji, dok je oduvijek hrvatska zemlja bila pod splitskim nadbiskupom. Osuđivali su što je hrvatski biskup uveo bogoslužje na slavenskom jeziku, jer se u kršćanskoj crkvi smije bogoslužje vršiti samo na posvećenim jezicima: židovskom, latinskom i grčkom. S druge strane, uz hrvatskog biskupa Grgura bili su hrvatski glagoljaši i sav hrvatski narod. Grgur je ukazivao na činjenicu da je splitski nadbiskup izgubio pravo na hrvatsku zemlju kad se odmetnuo od rimskog pape i postao podložan carigradskom patrijarhu. Istovremeno, 925. godine, pod Tomislavovu vlast došle su crvenohrvatske oblasti Neretva, Zahumlje, Travunja i Duklja te neke srpske oblasti. Tomislav nije htio da navedene pokrajine ostanu uz istočnu crkvu, a morao je odlučiti hoće li stare biskupije tih oblasti – stonska, dubrovačka i kotorska podvrgnuti splitskom prvostolniku ili će koju uzvisiti u nadbiskupiju. Kako bi riješili postojeći problem, papa Ivan X. i kralj Tomislav, odlučili su sazvati crkveni sabor čitave Dalmacije i Hrvatske u Splitu. Na saboru se trebalo raspravljati o prvenstvu između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa, o slavenskom jeziku u crkvi te o životu svećenstva. Franjo Šanjek u raspravi Crkva u Hrvata u vrijeme kralja Tomislava (oko 910. do 928.) potvrđuje da je poticaj za splitske sabore došao od strane pape Ivana X. U dvama pismima, upućenima u Hrvatsku najvjerojatnije početkom 925. godine, papa se obraća splitskom nadbiskupu Ivanu, kralju Tomislavu te humskom knezu Mihovilu. Naglašava kako je posebno važno drugo pismo koje je naslovljeno na Tomislava, kralja Hrvata; pismo kojim papa Ivan X. potvrđuje Tomislavov kraljevski naslov. U članku Dane Grubera Iz vremena kralja Tomislava autor navodi da se za vrijeme kralja Tomislava održao vrlo važan crkveni sabor u Splitu (ali napominje da se nigdje ne navodi točna godina održavanja sabora), a problemi o kojima se raspravljalo jednaki su kao i kod Vjekoslava Klaića. Gruber također navodi da se ipak može izračunati kada je održan Drugi sabor. Dokumenti pokazuju da je papa Lav VI. (koji je vladao od lipnja 928. do veljače 929.) potvrdio zaključke i Prvog i Drugog crkvenog sabora u drugoj polovini 928. godine. Iz navedenog proizlazi da je Drugi crkveni sabor održan 928.godine, a navodi se kako je prethodni sabor, dakle Prvi crkveni sabor, održan tri godine prije – odnosno 925. godine. Istoimeni autor navodi da su o pitanjima o kojima se raspravljalo stvorena tri zaključka: 1., 10. i 11. U prvom se zaključku navodi da solinsko – splitska crkva ima primat nad svim crkvama hrvatsko – dalmatinske pokrajine i da zakonito dobiva ime metropolije. U jedanaestom se zaključku, sukladno prvom, potvrđuje da je hrvatski (ninski) biskup, kao i svi ostali dalmatinski biskupi, podložan splitskoj prvostolnoj crkvi. O slavenskom bogoslužju govori deseti zaključak, ali je u vrlo lošem stanju, pa je zato nejasan. Dane Gruber tvrdi da u prijevodu najvjerojatnije piše kako biskup ne smije unaprijediti na viši crkveni red nekoga tko se služi slavenskim jezikom, dok se svećenik nižeg reda smije služiti slavenskim jezikom. Svećenik koji nije latinaš misu smije služiti jedino ako dođe do pomanjkanja svećenstva

te mu papa odobri bogoslužje. Smisao ovog članka je u tome da se potpuno zaređivati smiju samo svećenici latinaši. Od proučene literature Vjekoslav Klaić u prvoj knjizi Povijesti Hrvata, Ivan Kukuljević Sakcinski u raspravi Tomislav, prvi hrvatski kralj i Nada Klaić u svojim Izvorima za hrvatsku povijest do 1526. navode svih petnaest zaključaka ili članaka Prvog splitskog sabora. Ostala literatura spominje samo tri prethodno navedena članka. Dragutin Pavličević navodi tekstualno isto tri najvažnija članka, ali za njega to nisu 1., 10. i 11. članak, već 10., 11. i 12. Papa Ivan X., iako je težio latinskom svećenstvu, nije mogao pogaziti dane povlastice. Znao je da je splitski prvostolnik sve do raskola u kršćanskoj crkvi imao prvenstvo u cijeloj Dalmaciji, ali shvaćao je i da je to prvenstvo izgubljeno kada se prvostolnik pridružio carigradskom patrijarhu, dok je jedini hrvatski biskup u Ninu ostao vjeran Rimu i podložan papi. Pune dvije godine vodile su se u Rimu rasprave. Splitski se prvostolnik pozivao na prvenstvo svoje crkve prije dolaska Hrvata, a Grgur je isticao kako je ninska biskupija za pape Ivana VIII. postala prva u Hrvatskoj i neovisna od Splita. Kako bi riješio postojeći problem, papa je sazvao 928. godine u Splitu Drugi crkveni sabor na koji je došao papin poslanik Madalbert. Sva proučena literatura slaže se oko datacije Drugog crkvenog sabora – 928. godina. Ivan Kukuljević Sakcinski navodi kako je 927. godine u Hrvatsku došao papinski poslanik Madalbert i donio papino pismo. Problem je što je spomenuto pismo izgubljeno, pa se ne zna točno od kojeg je pape. Prva zadaća poslanika bila je sudjelovati kod sklapanja mira između Hrvata i Bugara. Nada Klaić navodi kako je biskup Grgur odmah nakon održana sabora 925. godine uložio prigovor kod pape Ivana X. Papa je odlučio detaljnije razmotriti postojeći problem, a ostale zaključke sabora je potvrdio. Kad su se vratili iz Bugarske, Madalbert je sazvao crkveni sabor na kojem su potvrđeni svi stari zakoni i običaji, sve biskupske povlastice i stare granice biskupija (u zapadnoj Dalmaciji Zadarska, Rabska, Osorska i Krčka, a u istočnoj Dalmaciji Stonska, Dubrovačka i Kotorska). Ninska je biskupija ukinuta, a Grguru je ponuđena stolica Skradinske, Omiške ili Sisačke biskupije. Po preporuci pape, on se odlučio za Skradinsku biskupiju. Od najveće je važnosti, kada govorimo o Tomislavu kao prvom hrvatskom kralju, da su već na prvom crkvenom saboru u Splitu 925. godine rimski papa, zahumski knez Mihajlo, svi veliki hrvatski, srpski i humski župani i boljari te svi biskupi istočne i zapadne Dalmacije Tomislava priznali kraljem. Papa Tomislava izravno naziva hrvatskim i dalmatinskim kraljem, a to nam govori da je već u ono doba Dalmacija pripadala hrvatskoj kruni i da je veliki župan Tomislav pod rimskim utjecajem postao kralj.

Smrt prvog hrvatskog kralja i njegovi nasljednici O smrti prvog hrvatskog kralja znamo vrlo malo. Vjekoslav Klaić navodi da ne znamo točno kako i gdje je Tomslav umro, a ne znamo ni gdje su pokopani njegovi ostaci. Ferdo Šišić navodi isto, s tim da napominje da je Tomislav umro oko 928. godine. O Tomislavovim nasljednicima uglavnom povjesničari pišu isto. Nada Klaić u svojoj Povijesti Hrvata u ranom srednjem vijeku navodi kako su Tomislava naslijedili Trpimir II., njegov sin Krešimir I. i njegov sin Miroslav. Miroslava je s vlasti zbacio ban Pribina ili

15

Hrvatski povijesni portal Pribuna, ne zna se točno kada i kako. Neven Budak i Tomislav Raukar navode kako se vojna i politička snaga Hrvatske održala i u vrijeme Tomislavova nasljednika Trpimira II., kada je sklopljen mir s Bugarima. Nakon njega na prijestolju su slijedila dva vladara o kojima se ne zna gotovo ništa. Od Krešimira I. sačuvalo se samo ime, a za Miroslava znamo da je ubijen u pobuni koju je poveo ban Pribina. Ferdo Šišić objašnjava kako je došlo do građanskog rata. Nakon što je umro Krešimir I., iza sebe ostavio je dva sina – Miroslava, koji je preuzeo vlast i Mihajla Krešimira, u čiju korist se pobunio ban Pribina. U nastalom građanskom ratu Miroslav je poginuo, a 949. godine kralj je postao Mihajlo Krešimir II. U su to vrijeme otoci Brač, Hvar i Vis izdvojeni iz hrvatske države i pripojeni Neretljanskoj oblasti. Nadalje, otcjepljena je i Bosna – ulazi u sklop srpske kneževine Časlava Klonimirovića. S takvom situacijom opada i hrvatska vojna sila te se polako gubi ona snažna i velika Tomislavova hrvatska država. Dinastija Trpimirovića hrvatska je srednjovjekovna dinastija koja je vladala dugi niz godina, od prve polovice IX.stoljeća do kraja XI. Navedena je dinastija dala brojne hrvatske kneževe i kraljeve, od kojih je, gotovo sigurno, prvi bio Tomislav. Brojna su dvojbena pitanja vezana za razdoblje prve polovine desetog stoljeća, razdoblje u kojem je, sasvim sigurno, vladao Tomislav; pitanje je samo je li vladao kao knez ili prvi kralj. Možda nije u potpunosti sigurno je li Tomislav bio kralj, a ukoliko je, kako i kada je okrunjen te tko je krunu poslao, ali jedno jest sigurno: brojne su zasluge Tomislava kao vladara, bio on knez ili kralj, slavno mjesto u hrvatskoj povijesti svakako je zaslužio.•

Izvori i literatura

•

• •

• •

• •

•

• •

zavod Matice hrvatske, Zagreb 1981. Kukuljević Sakcinski, Ivan, Tomislav, prvi kralj hrvatski, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1925. Macan, Trpimir, Povijest hrvatskoga naroda, Školska knjiga, Zagreb 1992. Maretić, Tomislav, Prvi spljetski sabor u glagolica, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1925. Pavličević, Dragutin, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb 1994. Rački, Franjo, Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1925. Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije – Knjiga I., Zagreb 1953. Srebrnić, Josip, Odnošaji pape Ivana X. prema Bizantu i Slavenima na Balkanu, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1925. Šanjek, Franjo, Crkva u Hrvata u vrijeme kralja Tomislava (oko 910. do 928.), Zbornik radova – Prvi hrvatski kralj Tomislav - U susret trećem tisućljeću, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb 1998. Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Matica hrvatska, Zagreb 1962. Zlatarski N., Vasil, Bugarsko – hrvatski odnosi u prvoj polovini X.vijeka, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1925.

Objavljeni izvori • Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526., Školska knjiga, Zagreb 1972.

Literatura • Bratulić, Josip, Kralj Tomislav u izvorima i znanstvenoj

•

• • •

• •

• 16

literaturi do 1925., Zbornik radova – Prvi hrvatski kralj Tomislav – U susret trećem tisućljeću, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb 1998. Bratulić, Josip, Kralj Tomislav u hrvatskoj historiografiji 1925. – 1995., Zbornik radova – Prvi hrvatski kralj Tomislav – U susret trećem tisućljeću, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb 1998. Budak, Neven – Raukar, Tomislav, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb 2006. Gavranić, Pero, Tomislav, pvi kralj hrvatski u: Zbornik radova – Prvi hrvatski kralj Tomislav – U susret trećem tisućljeću, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb 1998. Gruber, Dane, Iz vremena kralja Tomislava, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1925. Klaić, Nada, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1975. Klaić, Vjekoslav, Narodni sabor i krunisanje kralja na Duvanjskom polju, Zbornik radova – Prvi hrvatski kralj Tomislav – U susret trećem tisućljeću, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb 1998. Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata – Knjiga prva, Nakladni

Kralj Tomislav - crtež tušem reproduciran u knjizi “Hrvatska povijest djedova unuku” prof. dr. Marka Šeparovića u izdanjima iz 1936. i 1938. godine

Broj 7

Virovitičko novinarstvo u prvoj polovici XX. stoljeća | Napisao: Vlatko Smiljanić|

K

ada bismo govorili o povijesti, tj. počecima virovitičkoga novinarstva morali bismo se vratiti u davno Voltaireovo, osamnaesto stoljeće. Doba je to velike Francuske revolucije, kontrarevolucija, smrti Leopolda II.... Upravo u to doba mi iz Virovitice imamo Mirka Danijela Bogdanića (1762. - 1802.), svestranoga učenjaka koji je bio priklonjen (ili poklonjen) mađarskom utjecaju. Bogdanić, osim što je bio vrstan matematičar, astronom i povjesničar, želio je pokrenuti prve novine na „ćirilskim i latinskim pismenima, za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju”, tj. prve novine na hrvatskom jeziku. Je li stoga Bogdanić bio nepriznati prvi hrvatski narodni preporoditelj? Međutim, prave hrvatske novine nisu bile neovisne sve do Ljudevita Gaja koji je izdao „Narodne novine” (1835.). U njima je pisao o jeziku, kapitalu i društvenim preporukama. U „Danicu”, dodatak „Narodnim novinama”, Gaj je u novinstvo umetnuo i prvi hrvatski dašak politike. Virovitičani su svoje prve novine u ruke dobili 16. rujna 1899. kada je izašao prvi broj „Virovitičana”, „glasila za promicanje narodnih interesa”. Osnovao ih je Ivan Dobravec Plevnik, tiskar i novinar koji je živio u kući iza „Rodoljubova” spomenika. Ondje je imao i tiskaru. Iako Plevnik nije bio Virovitičanin u broju „Viro-

vitičana” iz 1936. objašnjava: „Kao mladić jednom sam zgodom posjetio Viroviticu i tu bio vrlo lijepo primljen u kući gospodina Karla Rohrbrachera, kamo su došli prvi tada virovitički građani g. već blagopokojni Pavao Rohrbacher, Hugo dr. Schubert, Franjo Hatzer, načelnik Šandor Jirki i neki drugi. Tu je bilo živahne debate da se u Virovitici osnuju novine, i oni me nagovoriše da dođem ovamo gdje ću naći svu njihovu pomoć. I došao sam. Kasnije sam jošte našao pomoć našega Ive Kovačevića, Stjepana Antoša, Ferde Hesza i nekih drugih, a kasnije pomoć i blagoslov velikog biskupa Strossmayera.” Opseg mu je četiri stranice, odnosno dva lista; povremeno će se povećati na dvanaest stranica, a dolaze i jednostranični izvanredni brojevi. Plevnik je, između ostaloga, smislio priču o „Viroviticer Zeitungu”, novinama koje bi badave dijelio virovitičkim Nijemcima. O tomu postoji njegov navod no ne zna se jesu li uopće te novine izlazile. U jednom od brojeva Plevnik objašnjava i kako je prije namjeravao izdati „Virovitičan”, ali ga je najvjerojatnije, prema procjeni Vinka Brešića, u tome sprječavao Đuro Žakić, koji je izdao nekoliko mjeseci nakon „Virovitičana” novine „Virovitički zavičaj”. „Dakako da nam je bila prva dužnost, naš program, rušiti ma-

17

Hrvatski povijesni portal đaronštinu. Sada pošto smo imali svoje novine išlo je to mnogo laglje...”, piše Plevnik ograđujući svoje novine od političkoga smjera. „Virovitičan” nije imao samo problema s postojećim režimskim vlastima, nego i protivnika u virovitičkoj sredini. „Virovitičan je bio vazda trn u oku nasilnih vlastodržaca koji su kuku i motiku dizali protiv njega i stavljali mu protuborbu - ‘Virovitički zavičaj’, ‘Hrvat’, ‘Proletarac’, ‘Virovitičanin’, ‘Podravac’ itd.”, pisao je. Iako isprva Plevnik „ne voli politiku” 1911. u podnaslov „Virovitičana” dodaje: glasilo za politiku, javni i društveni život. Poslije Prvoga svjetskog rata „Virovitičan” počinje izlaziti dva puta tjedno. Tada dolaze i nove tiskovine u Viroviticu: „Vjesnik”, „Seljački glas” i komunistički „Proletarac”. Oštra je polemika osobito između „Proletarca” i „Virovitičana”. „Vi- Ivan Dobravec Plevnik (pokretač virovitičkoga građanskog novinarstva) i Đuro Žakić rovitičan” u nekoliko navrata donosi vijesti o radničkim štrajkovima u Virovitici i izvan nje, napada Prvi se brojevi pojavljuju početkom 1919. Nakon trće godine komunizam i nakon njihove pobjede na izborima. postojanja „Vjesnik” odjednom u nakladi dobiva pasos „glasilo Prema primjeru komunističke partije, usprkos mladoj sovjetskoj jugoslavenske demokratske stranke”, koja je tada podržavadržavi i pobjedi virovitičkih komunista na izborima 1920. Plevnik la centralistički i hegemonistički režim Kraljevstva. Urednik toga se ograđuje: lista nisu bili braća Bralić nego Branimir Domac. „Našega seljaka, našega ratara pa i mnogog intelektualca taru danas teške brige, pa tko ga izaziva, tjera ga u komuniste. To mo- Prvi (i jedini) virovitički ilustirarani časopis bio je „Kino smotra” ramo spriječiti ne kukom i motikom već lijepim radom u narodu. urednika Josipa Zimermana koji se pojavljuje sredinom 1919. Knuta je uništio veliku Rusiju. Mi svi iskreni i pošteni Jugosloveni Inače, urednik je bio vlasnik kina „Danica” pa je na taj način ne smijemo dopustiti da kod nas Knuta rodi komunizam.” propagirao svoj rad. „Kino smotra” tiskana je u Bralićevoj tiskari „Hrvatski tjednik”, list urednika dr. Milana Badovinca, kasnije povjerenika poglavnika dr. Ante Pavelića, posljednji je osudio „Virovitičan” kao list-prevrtljivac. Badovinac smatra da je promijenio sve moguće politike: mađaron, pravaš, zajedničar, radikal, demokrat, jerezovac, mačekovac...Godine 1939. Badovinac je osudio „Virovitičana” kako je dio „Jugoštampe” - žurnalistike koju je novčano pomagao jugoslavenski kralj. To se ranije i potvrdilo time što je 1925. „Virovitičan” postao glasilo Narodne radikalne stranke, upravo one koja je bila nositelj centralističke i hegemonističke vladavine Srba u Kraljevini Jugoslaviji; one stranke koja je ubila Pavla Radića, Đuru Basaričeka i usmrtila Stjepana Radića. Tada je „Virovitičan” izgubio svoj pučki legitimitet - postao je rob Karađorđevićevog režima. Krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća Plevnik pod pseudonimom Ivan Starić objavljuje crtice iz virovitičke prošlosti. Unatoč Plevnikovim previranjima „Virovitičan” je zasigurno obilježio prvu fazu novinarstva u Virovitici. U 43 sveska, koliko ima, u njemu je sakupljena tada znana povijest našega grada. Tako Plevnik još piše: „Virovitičan je uvelike udovoljio, kadšto čak i nadilazio okvire koli Virovitice, toli čitave okolice, ostajući tako uistinu, uza sve nužne rezerve, ‘zrcalom grada Virovitice’. Prva aktivna virovitička tiskara koja se spominje poslije Prvoga svjetskog rata u vlasništvu je braće Steve i Luke Bralića. Prvi list iz te tiskare je „Vjesnik”, glasilo Narodnog vijeća države, tj. kraljevstva SHS, odnosno Odbora u Virovitici. List je izlazio dva puta tjedno sve do formiranja vlade Kraljevstva SHS (20. prosinca 1918.) kada Narodna vijeća gube svoju ulogu. Nakon toga događaja „Vjesnik” više nije glasilo Narodnoga vijeća nego već postaje „glasilo za promicanje narodnih interesa”.

18

i donosila je sažetke svjetskih filmova s više ilustriranih priloga. Kasnije će se list preobratiti u „Kino vjesnik”. „Proletarac”, glasilo virovitičkih socijalista (i kasnije komunista) započinje izlaziti u siječnju 1920. neposredno nakon osnivanja Komunističke partije Jugoslavije. Izlazio je jedanput tjedno i mijenjao je format: od manjeg novinskog do kvadra. Njegovi su urednici bili Rudolf Kukolj, Stjepan Veles i Antun Majtanić. Tijekom svoga postojanja, tri je puta mijenjao aderse uredništva iako je tiskan u Bralićevoj tiskari: Strossmeyerova 18, Gajeva 43 i Vrazova 18. U uvodniku uredništva već na počecima piše kako je „davna želja da i u Virovitici bude radničko, političko i strukovno glasilo ispunjena”. Nakon pobjede na izborima u Virovitici „Proletarac” je imao tek jedan list - komunisti su željeli pokazati svoju „izvanrednu pobjedu”. Prije donošenja „Obznane” (29. prosinca 1920.) „Proletarac” je prestao izlaziti, i to već u kolovozu iste godine. Gotovo godinu dana nakon „Proletarca” u Virovitici se pojavljuje „Seljački glas”, „glasilo Jugoslavenske demokratske stranke za virovitički i slatinski kotar”. Izlazio je nedjeljom od 3. listopada 1920. Njegov je urednik bio Oton Gavrančić i također je tiskan u Bralićevoj tiskari. U prvome je broju u uvodniku pisalo: „‘Seljački glas’ imade nastaviti tamo gdje je stao ‘Vjesnik’.” Uprava lista se nalazila u Strossmeyerovoj 18 (na istom mjestu gdje je bilo prvo uredništvo „Proletarca”), a uredništvo u Rusanovoj 3. U novinama se pojavljuju i napisi na ćirilici. Konkurentan list „Seljačkom glasu” pojavio se sredinom 1921. u vlasništvu braće Bralić koji je imao ne samo kotarski nego regionalni karakter - „Podravac” - „tjednik za promicanje socijalno-ekonomskih interesa Podravine”. Njegovi su urednici bili Viktor Stipolšek, Rudolf Kukolj (urednik „Proletarca”) i Ivan Čosić.

Broj 7 Njegova je naklada trajala tek dvije godine. U prvome broju na samom uvodniku piše: „‘Podravac’ i vidi svoju svrhu: da razluči prijatelja od neprijatelja. Među važnijim neprijateljima ‘Podravac’ prije svega vidi ‘prevlast tuđina’, zatim u ‘intrigrariji naših političara’, te uz tvrdnju da poretka i mira nemamo, pozivamo da sve odbijajte, sve rušite, sve što cam ne pruža garanciju za mir, red i poredak!” Novine o kojima će sada biti riječi Plevnik je nazivao „najbezobraznijim i najbezočnijim pamfletom koji ne samo što je ukrao ime već i ista slova, ne bi li zavarao naš narod!” Naime, govori o „Virovitičaninu”, „novinama slobodnog nezavisnog građanstva u Virovitici”, konkurentnim Plevnikovim novinama. Te su novine bile besplatne, a financirale su ih „eminentna kapitalistička grupa ljudi”, prema navodu iz uvodnika. Urednici „Virovitičanina” bili su Josip Begović (kasnije će biti ubijen kao pripadnik ustaša) i Petar Strajnić. Umjesto uobičajenog programskoga članka, prvi broj donosi izvještaj o sjenici gradskog vijeća, prvoj od kada je Virovitica proglašena gradom (31. prosinca 1921.). U podnaslovu list karakterizira sjednicu kao „bezobrazni teror žuto-crnih Frankovaca” i poziva posebice „nadrinovinare Ivana De Braveca”. Osim polemika i zastupničkih izvještaja te komunalnih vijesti, list donosi i literarno štivo (primjerice cijeli roman-feljton Karla Maya „Otmica”). Posljednji broj „Virovitičanina” izlazi usporedno s umirovljenjem Ivana Dobravca Plevnika (zbog bolesti srca). Osim zamornih političkih novina u Virovitici se od 1923. pojavljuje „Osa”, „šaljivi fašnički list”. Izlazi neredovito sve do 1940. kada postaje „Osin mučak”. Prvi urednik bio je Stevo Bralić. „Uprimo svi da osnujemo u Virovitici ‘Hrvatski sokol’, koji će svojim demokratskim duhom obuhvatiti sve slojeve građanstva, da ih sjedini ‘za lavlju silu - sokolov let’!”, pisao je „Virovitičan”. Ispod napisa bio je i popis članova osnivačkoga odbora među kojima su bili dr. Oton Gavrančić, Milan Slavnić, Pavao Ritzl, Dragan Kon, Vjekoslav Jurković, Armin Šibl, Ivan Dobravec-Plevnik, Josip Zimerman, Dušan Maković, Filip Vukuša i Josip Horn. Tako 1924. Hrvatski sokol u Virovitici izdaje list „Sokol”, „glasilo Sokolskog društva u Virovitici”, a sljedeće godine radi pripreme sleta izdaju „Sletski glasnik”.

Kraljevini Jugoslaviji. Jugoslavenska narodna stranka u Virovitici 1934. dobiva novo glasilo „Pokret”. Izašao je tek u četiri broja. Još jedan kratkotrajni list bio je „Naša riječ”, „novine za politiku, prosvjetu i privredu”. Glavni i dogovorni ljudi toga lista bili su Zvonimir Plevnik i Stevo Bralić. Ukupno je izašlo 14 brojeva, a prvi je izašao uoči rođendana kralja Aleksandra u Marseillesu, „Kralja, Viteza, Mučenika, Ujedinitelja, Mironošca i Dobrotvora”, kako je list pisao. Prvi virovitički učenički list objavljen je u veljači 1934., a bio je to „Osvit”. Urednik mu je bio učenik sedmoga razreda Velja Turk, a pisao ga je Adam Vrbanac, također učenik istoga razreda. Izlazio je neredovito. „Kroz život”, „list za sve grane javnog, političkog i društvenog zbivanja” izlazio je u srpnju 1940. u Virovitici. Jedan je od prvih koji je imao puno foto-priloga. Tiskao se u Plevnikovoj tiskari, a izažao je u 12 brojeva. Njegovi su autori bili Edo Lipšić i Božo Plevnik. Posebno je zanimljiv „Hrvatski tjednik”, list koji je počeo izlaziti 1939. pa sve do 1941. u čak 142 broja. Posljednji je obavljen za badnjak 1941. i tako je ostao posljednji virovitički građanski list. Donosio je vijesti iz javnoga života, a odbijao je priloge „nehrvata”. Prvi je list koji donosi djeliće virovitičke povijesti. Uspostavom NDH postaje ustaško glasilo. Posljednje međuratno virovitičko glasilo bile su novine „Simpatija”. Bila je to mjesečna zbirka dopisa za razmjenu misli, a pisane su na esperantu.•

Izvori Skupina autora, Virovitički zbornik 1234. – 1984., JAZU Zagreb, Zagreb – Virovitica, 1984. Vinko Brešić, Knjiga o Virovitici, MikešLand, Virovitica, 2000. Analiza naslovnica brojeva starih vir. novina spomenutih u tekstu

U prvim brojevima „Sokola” piše kako se tim listom želi stvoriti veza sa članstvom, radom odbora i saznanja novosti. Za pretplatu i oglase bio je zadužen Stanko Gjunić koji je bio upravitelj društva, a za rukopise Zvonimir Plevnik. Izlazio je jedanput mjesečno samo dvije godine. Godine 1926. urednik „Sletskog glasnika” Ivo Majer je postao jedan od osnivača prvoga virovitičkog političkog tjednika „Virovitičkog hrvatskog glasnika”. Osim njega u osnivčkom odboru još su bili Antun Schisler, dr. Milan Badovinac, Pavao Markovinović i Mato Pavelić. Bile su to novine - „glasilo za komunalnu politiku, gospodarstvo te društveni život”. Prvi je broj objelodanjen 4. travnja 1926., a posljednji 23. prosinca 1928; ukupno je bilo 144 broja. Unatoč prekidu, Plevnik je kasnije do 1931. uređivao noviju varijantu „Virovitičkog hrvatskog glasnika” pridavavši mu karakter staroga „Virovitičana”. Na kratko se još 1935. pojavljuje u samo 6 brojeva. Između 1931. i 1934. Virovitica broji najviše novina i časopisa u svojoj povijesti. Je li to razlog općega kaosa (diktatura A. Karađorđevića, umorstvo u Beogradu, kriza...) ili blagostanja teško je ustvrditi. Takav slučaj nije samo u Virovitici, nego već i u cijeloj

19

Hrvatski povijesni portal

Čepinska loza obitelji Adamovich de Csepin | Mentorica: Slavica Ćosić, dipl.uč.| Učenički istraživački rad

Grb Čepina je u plavom zlatni suncokret u dnu srebrni mlađak vrhovima nagore. Zastava je svijetlo plava sa žuto obrubljenim grbom u sredini. Suncokret simbolizira proizvodnju suncokreta i suncokretovog ulja, najvažnijeg čepinskog proizvoda. Mlađak i plava pozadina grba izvedeni su iz obiteljskog grba nekadašnjih vlasnika Čepina, obitelji Adamović Čepinski (Adamovich de Csepin): u plavom zlatni na lijevo uspravljeni lav stoji na srebrnom polumjesecu i naslanja se na srebrni stup koji izrasta iz tog polumjeseca praćen u lijevom uglu zlatnom šesterokrakom zvijezdom. Grb i zastava su svečano javno predstavljeni 17. travnja 2009. povodom 750. obljetnice prvog pisanog spomena mjesta Čepin.

T

emelje za današnji izgled i razvoj Čepina udarila je plemićka obitelj Adamovich. Stoga smo je odlučili temeljito istražiti jer su upravo ove školske godine velike obljetnice između 200 i 300 godina vezane uz obitelj Adamovich i Čepin. I više nego dovoljan razlog za odabir naše istraživačke teme.

Usmeni kazivač nam je bio maturant Klasične osječke gimnazije Hrvoje Pavić, bivši član naše povijesne skupine. Preko njega smo stupili u kontakt s barunom Nikolom Adamovich de Csepin u Zagrebu i saznali dragocjene podatke o rodoslovlju obitelji, dosad nigdje objavljene.

Metodika rada se sastojala od 6 koraka istraživanja. Postavili smo glavno istraživačko pitanje: Ima li danas još uvijek živih potomaka obitelji Adamovich i gdje su? Također smo željeli saznati koji Adamovich je najvažniji za razvoj Čepina, koji je najpoznatiji u Hrvatskoj, a koji u svijetu?

Usput smo snimali našim digitalnim aparatima dozvoljene dokumente, karte, izvore, nadgrobne ploče i postojeće zgrade ili mjesta na kojima su se nekada nalazile kuće obitelji Adamovich. Analiziranje, uređivanje i interpretiranje rezultata je, nama, najteži zadatak. Sve prikupljene podatke smo trebali klasificirati i povezati. Svako je radio svoju verziju pa smo najbolje dijelove objedinili. Nakon toga je pisanje eseja i izrada Power Point prezentacije, šesti i posljednji korak istraživanja, prema Kriterijima za natjecanje iz povijesti.

Cilj nam je bio izraditi obiteljsko stablo čepinske loze Adamovicha uz pomoć učitelja likovne kulture u našoj školi. Treći korak je bila izrada nacrta istraživanja: odabir izvora, literature, metoda i tehnike sakupljanja. Uvijek prvo krenemo od naše školske knjižnice u pronalaženje literature o našoj temi, zatim posjetimo mjesnu knjižnicu i nakon toga Državni arhiv (DAO) i Muzej Slavonije u Osijeku (MSO), posebno odjel hemeroteke. Došli smo do podataka i od živih svjedoka i potomaka obitelji, a nadopunili smo i podacima s Interneta za obitelj u Beču.

20

Podrijetlo obitelji Adamovich Adamovichi su vrlo stara hrvatska plemićka obitelji u Slavoniji koja je u srodstvu s gotovo svim velikašima Slavonije. Izvori o podrijetlu se razlikuju. Po jednima su došli iz Bosne, a po drugima iz Bugarske. Živi potomak Nikola barun Adamovich iz Zagreba potvrđuje drugi izvor jer kaže da su zapisani već krajem XVII. st. u susjednoj Baranji, a došli su iz Ciprovtsa (Ciprovca).

Broj 7 je bio izaslanik na Hrvatskom saboru i zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru. Kako je kao podžupan na vrijeme otpremao vojničke novake i živežne namirnice za vojsku carice i kraljice Marije Terezije (1740. – 1780.), stekao je veliki ugled na Bečkom dvoru. Kraljica Marija Terezija dodijelila mu je 1765. g., u znak priznanja za njegovu vjernost i djelotvornost za dobrobit Monarhije, donaciju za komorski zemljoposjed Čepin u vrijednosti 26.000 forinti. 6. X. 1770. g. I. K. I. Adamovich dobiva plemićki naslov ''de Csepin'' ili ''Čepinski'' jer je bio običaj u srednjem vijeku da familije nose ime po mjestu koje posjeduju. Uz plemički status dodjeljuje mu se i status baruna.

Prva i posljednja verzija grba Adamovicha Čepinskih

Prvi njemu poznati potomak je Paul Adamovich. Literatura kod nas ga navodi kao Pavle ili Pavao, što nam je otežalo praćenje puta obitelji jer smo mislili da se radi o drugoj osobi.

Paul Adamovich Pretpostavlja se da su došli u Osijek preko Pečuha iz Bugarske sklanjajući se pred Turcima u Slavoniju. Pronašli smo da se obitelj rano obogatila te je nekoliko članova postiglo visoke državne službe i titule. Među njima je bio Paul Adamovich koji je dobio plemstvo 6. XI. 1714. g., a plemičku povelju i grbovnicu dodijelio je Pavlu i njegovim sinovima kralj Karlo III. u Beču tako da su Adamovichi već gotovo 300 godina plemići i baruni. Prema Ercegu Paulova supruga Judith pl. Knesovics (Judita pl. Knežević) rodila je dva sina, Martina i Franju, te tri kćeri. Šćitaroci navodi četiri kćeri s imenima: Marija, Kata, Margareta i Elizabeta. Martin pl. Adamovich je bio upravitelj beljskih dobara kao i njegov otac Paul. Oženio se s Anastasiom Czindery de Nagy-Atad. Martin i Anastasia su roditelji našega Ivana Kapistrana Adamovicha.

Ivan Kapistran I. Plemeniti Adamovich Većina autora slaže se da je rođen u Pečuhu 21. X. 1726. g., gdje je, vjerojatno, završio pučku i srednju školu. Šćitaroci navodi kao mjesto rođenja Fünfkirchen, a Sršan Osijek, te pored 1726. g. kao godinu rođenja u istom djelu zapisuje i 1727. g. što pretpostavljamo da je štamparska greška. Dosada nije pouzdano utvrđeno gdje je studirao i završio pravo, ali se zna da je govorio 5 jezika. Pored hrvatskog vladao je mađarskim, latinskim, njemačkim i najvjerojatnije francuskim jezikom. Nakon završenog studija mladi Adamovich je već od 1752. g. u službi Virovitičke županije i 1754. g. postaje veliki bilježnik. 24. IX. 1754. g. kupio je od Komore zemljište u Gornjem Gradu Osijeka za 649 forinti i sagradio kuću u Kapucinskoj ulici. Mladi Adamovich je razmjerno brzo napredovao u činovničkoj službi jer je na svakom poslu pokazivao svoje izuzetne sposobnosti. Naročito se istakao kod donošenja i provođenja terezijansko-slavonskog urbara 1756. g. kojeg je objavila Marija Terezija. Time je stekao priznanje na samom Dvoru u Beču pa je imenovan kraljevskim savjetnikom 28. VI. 1762. g. Istovremeno

Naš barun Nikola Adamovich iz Zagreba se i danas potpisuje tim pridjevom. Zbog velike aktivnosti u državnoj službi ženi se tek poslije 30-te godine života s Judith Szaich de Pernicza, (Juditom Saić de Pernice) kćerkom križevačkog podžupana. Imali su 3 sina i 2 kćeri. Imena kćeri nisu nigdje zapisana.

Čepinska loza Adamovicha Prvi zapisani potomak obitelji Adamovich je Paul, zatim njegov sin Martin i Ivan Kapistran I. kao utemeljitelj čepinske i tenjske loze obitelji.

Sinovi Ivana Kapistrana I. i Pavla Adamovicha Ivan Kapistran I. pl. Adamovich (Pečuh ili Fünfkirchen, 21. X. 1726. – Čepin, 4. XII. 1808.) sa ženom Judith Szaich (Saić) de Pernicza (Imbriovec, 1737. – Čepin, 20. II. 1813.) imao je petero djece: 3 sina – Pavla (1760. – 1801. ), Antuna Gašpara (Osijek, 4. I. 1762. – Aljmaš. 20. X. 1829.) i Roka Kornelija (1764. – 1809.) te 2 kćeri. 1800. g. Adamovich se povlači u miran život koji je provodio naizmjence boraveći u svojim kućama u Osijeku, Čepinu i Varaždinu. 30. VIII. 1801. oporučno je podijelio svoja imanja sinovima: Pavao je dobio Čepin --> čepinska loza; Antun Erdut, Aljmaš i Tenju --> tenjska loza, a Rok Kornelije Svetu Jelenu ( Helenu ) u Zagorju. Roko umire bez nasljednika. Još i danas ih ima živih u Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj i Americi ( Kolumbija ). 1801. umro je sin Pavle, što je Adamovicha doista jako pogodilo, a može se razabrati iz Kodicila u kojem je izmijenio više svojih odluka i namjena u oporuci. Pavle pl. Adamovich i supruga Terezija Kereszthury de Petrikeresztur imali su dva sina: Emerika, koji nije imao nasljednika, i Ivana Kapistrana II.

Sinovi, unuci i praunuci Ivana Kapistrana II. Adamovicha Ivan Kapistran II. pl. Adamovich (1802. – Osijek, 22. VIII. 1876.) imao je 2 sina: Ivana Nepomuka I. (4. XII. 1827. – 28. XII. 1876.), čije smo podatke pronašli na groblju u Čepinu gdje postoji grobnica obitelji Adamovich, i Ladislava. Ladislav (Lacko) pl. Adamovich oženio je Oktaviju rođenu pl. Mihalović i imao sina Belu (Čepin, 15. IX. 1856. – Osijek, 28. II. 1934.). Bela je umro bez nasljednika.

21

Hrvatski povijesni portal Ivan Nepomuk I. imao je sina Ivana Nepomuka II. (24. IV. 1861. – 12. VI. 1895.). Podaci se vide na nadgrobnoj ploči u čepinskom groblju. Ludwig I. je sin Ivana Nepomuka II. (Osijek, 30. IV. 1890. – Beč, 23. IX. 1955.). Ludwig I. pl. Adamovich i supruga Emma pl. Hoffmann imali su sina Ludwiga II. Kao doktor prava bio je sveučilišni profesor u Pragu, Gracu i Beču. Obnašao je uglednu dužnost ministra pravosuđa. 1938. g., prije Hitlerove aneksije Austrije, bio je ministar prava u predratnoj Vrhovnoj vladi (kabinet Schuschniga IV.). Od 1945. do 1947. je bio rektor Bečkog sveučilišta, te od 1946. do 1955. g. predsjednik austrijskog Vrhovnog suda. Počiva u počasnom grobu na Bečkom centralnom groblju. Ludwig II. pl. Adamovich (Innsbruck, 24. VIII. 1932.) oženjen je s Elfriede Bubik i nemaju muške djece. Živi u Beču i posljednji je potomak čepinske grane plemića Adamovicha. Ludwig II., junior, je austrijski pravnik i sveučilišni docent za austrijsko ustavno pravo i ustavnu politiku u Beču. Obnašao je 1984. do 2002. g. uglednu dužnost predsjednika Ustavnog suda Republike Austrije, kao i njegov otac. Danas je volonterski profesor sveučilišta u Gracu. Kako nema sina nasljednika, čepinska linija izumire njegovom smrću jer je to već 4. grana koja se gasi bez muškog nasljednika.

Ivan Kapistran II. Pl. Adamovich Sin je Pavla pl. Adamovicha i supruge Terezije Kereszthury de Petrikeresztur. Rođen je 1802. g., a umro u Osijeku 22. VIII. 1876. Imao je 2 sina: Ivana Nepomuka I. i Ladislava (Lacka). Bio je unuk Ivana Kapistrana I. i nastavio je djedovim stopama u gospodarskom životu svog posjeda. Vlastelinstvo Čepin preuzeo je početkom XIX. st. i modernizirao proizvodnju uvevši ekonomije, industriju (tvornica šećera 1842. g.), uljarice i razne strojeve. Nastavio je isušivanje močvare Palača kopanjem kanala od Trpinje prema Čepinu. Za njega Šćitaroci navodi da je bio cijenjen promicatelj poljodjelstva, član raznih gospodarskih udruga u Austrijskoj Monarhiji i počasni predsjednik Slavonske gospodarske udruge u Osijeku. Za njegovih nasljednika Ladislava i Bele Adamovicha počinje 1883. g. rasprodaja veleposjeda čiji dijelovi prelaze u ruke pojedinih krupnih posjednika građana.

BELA PL. ADAMOVICH (Čepin, 15. IX. 1856. – Osijek, 28. II. 1934.) Sin je Ladislava ( Lacka ) pl. Adamovicha i Oktavije rođene pl. Mihalović. Unuk je Ivana Kapistrana II. odnosno praunuk Ivana Kapistrana I., prvog gospodara Čepina. Nije imao djece ni u jednom braku tako da se njegovom smrću gasi jedna od 3 grane čepinske loze. Bela je odrastao uz braću i sestre u rodnom Čepinu. Školovao se u Osijeku, a studirao agronomiju u Beču. Kako nije pokazivao interes za vođenje veleposjeda, od 1890. – 1893. g. završio je studij glazbe, klavira i kompozicije kod prof. Hermanna Grädenera i Carla Frühlinga. Nepotpisani tipkopis priložen ostavštini, Životopis Bele Adamovicha, bilježi da se iz raznih razloga njegovo glazbeno stvaranje tijekom života osporavalo.

22

Bela Adamovich, skladatelj

Kritike o prvom hrvatskom baletu ''Jela'' Bela Adamovich nije se iskazao kao uspješan agronom i političar, ali je zapamćen kao skladatelj prvog hrvatskog baleta. Njegova ostavština čuva se u Hemeroteci MSO od 1955. g. Partitura baleta Jela sadrži više od 400 stranica. Svečana praizvedba je bila 1893. g. u prepunom zagrebačkom Zemaljskom kazalištu. Nazočni su bili nadvojvoda Leopold Salvator i nadvojvotkinja Blanka, te ban Khuen Hedervary sa suprugom. Kritike i osvrti su bili, uglavnom, pohvalni u onovremenim dnevnim listovima. Agramer Tagblatt (17. I. 1898.): Kritičar B. hvali na njemačkom jeziku kazališnu upravu što se odvažila postaviti prvi hrvatski balet. On misli da se dostignuće može mjeriti s bečkim baletnim izvedbama, a svjetlosni efekti zasigurno bi i tamo požnjeli pljesak. O glazbi Bele Adamovicha govori kao o spoju talenta i zavidnog tehničkog znanja. Agramer Zeitung (17. I. 1898.): Vrlo slično se opisuje svečana premijera i hvale svi izvođači. Narodne novine: Kritičar D. govori o zapletu u priči, njenim dobrim i manje dobrim dijelovima koje koreografija nije mogla popraviti. Adamovicheva glazba opisana je vrlo pohvalno. Prosvjeta: F. Kuhač naširoko piše o baletu, hvali njegovu originalnost.

Značaj Beline ostavštine Bez obzira osporavali ili hvalili Belu Adamovicha, značajno je što su u njegovoj ostavštini sačuvani svežnjevi i listovi libreta L. Frapparta za balet Jela s više od 400 stranica. Taj vrijedni i cjeloviti arhivski izvor postaje nezaobilazan svjedok početaka hrvatskog baleta. Osim baleta Jela pronađena su još tri ukoričena

Broj 7 Tema Obitelj Adamovich nameće mogućnosti istraživanja nekoliko zasebnih tema, kao npr.: Adamovichev Gospodarski pravilnik ili Adamovicheva oporuka s Kodicilom. Svakako bi trebalo posebno istražiti i tenjsku lozu čepinske obitelji Adamovich što i jest naš prijedlog za daljnja istraživanja. Sve navedene teme zaslužuju posebnu pozornost i temeljita istraživanja. Mi smo bili pioniri toga puta. Nadamo se da ćemo svoju ljubav, srce i dušu s kojom smo izveli projekt Obitelj Adamovich prenijeti na generacije iza nas. Želimo im uspjeha!•

Preporučena iteratura • Pavić, Hrvoje i Šušak, Marin, Čepinska sjećanja, Čepin, •

Ludwig II. Adamovich, junior

uveza Adamovichevih rukopisnih skladbi s približno 300 stranica o kojima tek treba donijeti sud. Potrebno je pristupiti njegovu djelu i otkriti njegovo značenje. Sačuvane skladbe Bele Adamovicha iz njegove ostavštine pohranjene u MSO i partitura baleta Jela svjedoci su njegova glazbenog dostignuća na prijelazu iz XIX. u XX. st.

2008. Sršan, Stjepan, ''Povijest Čepina poslije odlaska Turaka 1867 – 1941. godine'', u 200 godina školstva u Čepinu od 1787. - 1987., Osijek, 1988.

Izvori • Državni arhiv Osijek, Kutija, Vlastelinstva, br. 127/1955 Co• • •

dicillus primus; Kut.66 Po 127/1955.; original Karta Adamovichevog posjeda i pečat iz 1832. g. Perči, Ljerka, ''Bela Adamović (1856. – 1934.)'', u Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, svezak 20, 2004. Internet: http://de.wikipedia.org/wiki/Ludwig_Adamovich_senior (posjećena 11.XII. 2009.) Internet: http://de.wikipedia.org/wiki/Ludwig_Adamovich_junior (posjećena 11.XII. 2009.)

Zaključak Povjesničari OŠ V. Nazor Čepin u svom istraživanju obitelji Adamovich de Csepin upoznali su se sa znanstvenom metodologijom i prošli svih 6 obveznih koraka svakog istraživanja.

Kazivači • Nikola barun Adamovich de Csepin Zagreba, vitez habsbur-

Pronašli smo odgovore na pitanja postavljena u uvodu i saznali da još uvijek ima potomaka naše čepinske loze, doduše ne u Hrvatskoj, nego u Beču.

•

škog reda Zlatnog runa i veleposlanik Suverenog malteškog reda za Republiku Hrvatsku Hrvoje Pavić iz Čepina, maturant Klasične gimnazije u Osijeku

Najvažniji za razvoj Čepina i njegov današnji izgled je Ivan Kapistran I. Adamovich, te njegov unuk Ivan Kapistran II. Najpoznatiji u Hrvatskoj je bio Bela pl. Adamovich kao kompozitor prvog hrvatskog baleta Jela čija je praizvedba bila u Zagrebu 1893., a ove godine (2010.) priprema se u listopadu i premijera u Osijeku. Najpoznatiji izvan Hrvatske je posljednji potomak čepinske grane plemića Adamovicha prof. dr. jur. Ludwig II. pl. Adamovich koji živi danas u Beču. Kao i njegov otac bio je sveučilišni profesor i doktor prava, obnašao je uglednu dužnost predsjednika Ustavnog suda Republike Austrije. Osobito smo ponosni što smo istraživanjem prvi objedinili u svom radu čepinsku lozu obitelji Adamovich jer, za sada, ne postoji napisano i objavljeno takvo djelo. Također nigdje nismo vidjeli rodoslovno stablo obitelji Adamovich de Csepin što smo sami načinili. Vjerujemo da će naša prezentacija biti predstavljena u MSO na izložbi Adamovicheve ostavštine, koju će omogućiti predstavnik tenjske loze njegova ekscelencija Nikola barun Adamovich de Csepin, vitez habsburškog reda Zlatnog runa i veleposlanik Suverenog viteškog malteškog reda za Republiku Hrvatsku.

23

Hrvatski povijesni portal

Čepin – Ovčara / Tursko groblje / Rozingova pustara | Napisala: Slavica Ćosić, dipl.uč.|

Povjesničari OŠ Vladimir Nazor, Čepin Hrvoje Pavić i Maja Ravlić uz mentorstvo učiteljice povijesti Slavice Ćosić obradili su arheološka istraživanja u suradnji s Muzejem Slavonije Osijek, izradili prezentaciju, napisali esej i natjecali se na Županijskom natjecanju u Osijeku 2006. g. Zauzeli su 1. mjesto i prikazali ga na Državnim natjecanju u Bizovcu. Zatim su od prikupljenog materijala pripremili izložbu na panoima u prostorijama Narodne knjižnice Centra za kulturu Čepin. Arheološki lokalitet OVČARA / TURSKO GROBLJE nalazi se 12 km od Osijeka uz cestu prema Đakovu, na južnom izlazu iz Čepina. To je dobro vidljiv humak, niski izduženi brežuljak, koji se proteže pravcem sjever-jug na zemljištu nekadašnje ''ROZINGOVE PUSTARE''. Naziv TURSKO GROBLJE nije opravdan jer je groblje nastalo prije dolaska Turaka u naše krajeve. Cijeli lokalitet Čepin – Ovčara otkriven je sasvim slučajno, zahvaljujući poljoprivrednicima. Preoravajući njive ljudi su otkrivali mnoge ostatke ljudskih kostiju, građevinskog materijala i prapovijesne keramike. Na lokalitet je upozorio 1961. g. muzejski suradnik iz Čepina Josip Čotar.

24

Na istom mjestu, u Čepinu na Ovčari, pronađena su 3 horizonta naseljavanja. U neolitičkom sloju ustanovljeni su stariji – zemunični i mlađi – nadzemni stambeni objekti u koji su ukopani grobovi bjelobrdske kulture i srednjovjekovni građevinski kompleks. Istraživanjem je rukovodila dr. sc. Jasna Šimić, voditeljica Arheološkog odjela Muzeja Slavonije u Osijeku, uz suradnju mr. sc. Hermine Goricke Lukić, voditeljice Numizmatičkog odjela Muzeja Slavonije, Ante Grubišića, kustosa u Povijesnom odjelu Muzeja Slavonije, Ive Pavlovića, arheologa u Muzeju Đakovštine u Đakovu, Vlatke Revald Radolić, dipl. arheologinje, te Domagoja Dujmića, apsolventa arheologije u Zagrebu i Marijane Jukić, studentice arheologije u Budimpešti. Najnužniju konzervaciju zidova obavio je Miroslav Benaković, preparator za kamen i keramiku u Muzeju Slavonije. Većina podataka nije poznata javnosti, a mi smo ih saznali i dobili u Muzeju Slavonije od dr. sc. Jasne Šimić, arheologinje i dugogodišnje voditeljice istraživanja na lokalitetu Čepin – Ovčara /

Broj 7

Tursko groblje. Pričala nam je 2 školska sata, pokazala preko 50 nalaza i albume sa slikama višegodišnjeg istraživanja. U Školu smo donijeli 5 njenih znanstvenih radova objavljenih u časopisu Hrvatskog arheološkog društva – Obavijesti. Voditeljica Arheološkog odjela Muzeja Slavonije Osijek dr.sc. Jasna Šimić upoznala nas je s rezultatima devetogodišnjeg istraživanja u Čepinu na Ovčari prilikom našeg posjeta Muzeja (18. XI. 2005.). Ispričala nam je da su istraživanja u Čepinu počela još 1997. g. te da su otkrili kako je na Ovčari postojalo naselje ljudi još u neolitiku (mlađem kamenom dobu) prije 8 000 godina, i trajalo je skoro 3 000 godina, a zove se sopotska kultura (nazvano prema mjestu kod Vinkovaca). Učenici i mentorica istražuju u Muzeju Slavonije Osijek

Početak istraživanja Počelo se probnim istraživanjem 1997. g. iskopavanjem na vrhu humka Ovčara koje nije devastirano oranjem. Nailazilo se na, uglavnom, slomljene i usitnjene ljudske kosti, a tek na dubini od 0,80 m cjelovitije ljudske kosture i to samo njih sedam. Jedino su 2 kostura bila sasvim očuvana. Prve godine se nije išlo dublje od 1, 20 m . Otkriveno je uništeno groblje ranosrednjovjekovne bjelobrdske kulture. Grobovi su, uglavnom, razoreni i bez grobnih priloga. Stoga je moguće samo okvirno datiranje groblja do konca XI. st. Razoreno je , najvjerojatnije, u ½ XIII.st., kada je na istom mjestu podignuta utvrda obitelji Korogi, jedne od najsnažnijih srednjovjekovnih feudalnih obitelji u Slavoniji, u čijem se posjedu spominje Čepin već 1258.g. pod nazivom Kendchapa. Iskopani su ostaci jednog pravokutnoga tlocrta i mali srebrni novac ugarskoga kralja Stjepana IV. Znatna količina ulomaka keramike sopotske kulture, pomiješana s ljudskim kostima, svjedoči o prvobitnom sopotskom naselju na ovome mjestu, najvjerojatnije uništenom ranosrednjovjekovnim ukopima. Zanimljivo je da su svi kosturi bili ispruženi na leđima, s glavom na zapadu

25

Hrvatski povijesni portal i rukama najčešće prekriženima na trbuhu ili zdjelici (osim 2 primjera ruku ispruženih uz tijelo). Ostavljaju dojam masovne grobnice jer su kosturi poslagani jedan do drugoga ili jedan preko drugoga, bez tragova grobne rake ili sanduka. Nije bilo nikakvih grobnih priloga uz kosture. Jedini nalazi među razbacanim kostima su dvije brončane S-karičice i jedne nepravilne perle od ametista koje donekle omogućuju datiranje groblja – do potkraj XI. st. – a pripadaju bjelobrdskoj kulturi u međurječju Drave, Save i Dunava. Njegovo otkriće je bilo veliko iznenađenje jer ništa nije ukazivalo na njegovo postojanje na ovom lokalitetu. Doduše, u blizini postoji još jedan niski humak, Selište, što upućuje na ranosrednjo-vjekovno naselje kojemu bi pripadalo spomenuto groblje na Ovčari.

Mogućnost postojanja crkve Iskopavanjem se došlo do dijela jednog objekta pravokutnoga tlocrta, zidanoga kamenom i opekom, vrlo debelih i masivnih zidova. Čak je moguće da je djelomice otkopani objekt bio crkva koju spominje Bösendorfer jer su se njene ruševine vidjele još i potkraj XVIII. stoljeća.

Ugarski novčić u Čepinu Uokolo i unutar pretpostavljene crkve pronađeno je puno ostataka građevnog materijala i jedan vrlo mali srebrni novčić ugarskoga kralja Stjepana V. ( 1275. – 1277. g. ), što upućuje na posjed obitelji Korogi izgrađen u ½ XIII. st. , jednako kao i obližnja utvrda Kolođvar, pod čijom je upravom bio i Čepin.

Sopotsko naselje u Čepinu Među kosturima i razbacanim kostima nailazilo se na ulomke neolitičke keramike sopotske kulture, sitne kamene izrađevine i grumenje ljepa. Na Ovčari je, vjerojatno, prvobitno postojalo sopotsko naselje razoreno ranosrednjovjekovnim ukopima.

Istraživanje 1999. godine Pretpostavljena crkva U trećoj godini istraživanja otkopana je dvadesetak metara dugačka prostorija, što bi mogla biti crkva. Vrlo je velika prostorija – duža od 20 m. Pronađeni su dijelovi nadvratnog luka, dijelovi kamenih stupova i dio konzole. Crkva podignuta, najvjerojatnije, u XIII. st., bila je u funkciji oko 300 godina, sve do turskoga osvajanja istočne Slavonije u ½ XVI. stoljeća (1526.).

i pronađen s prilozima u Čepinu – Ovčari. Kosti gornjeg dijela tijela su bile potpuno zelene boje, a na kosturu su nađeni obilni, iako vrlo sitni ostaci fine metalne srme ( srebrnog konca ) kojom je bila protkana tkanina u koju je dijete bilo umotano. Uz glavu je pronađena mala jednostavna brončana karičica, te brončana pojasna kopča i nekoliko željeznih čavala drvenog sanduka koji nije sačuvan ni u tragovima. Naišlo se na netaknut neolitički horizont, s vrlo velikom količinom naseobinskih predmeta sopotske kulture. Neolitički nalazi su najbrojniji, ali ispremiješani s ljudskim kostima i građevnim materijalom po svim dubinama. Otkrivene su 4 otpadne jame s vrlo velikom količinom keramičkih ulomaka, komada ljepa i podnica, keramičkih kugli, utega i pršljenaka, koštanih alatki, kamenih izrađevina, životinjskih kostiju i školjaka. Jame su netaknuti neolitički horizont sopotskog naselja, vjerojatno, kasnijih stupnjeva sopotske kulture. Od bjelobrdskih i srednjovjekovnih nalaza treba spomenuti ametistnu poliedarsku perlu, brončane praporce, obične i S-karičice, brončani prsten, kopčice za odjeću te 4 srebrna novčića iz XIII., XIV. i XVI. stoljeća. Dio spomenutih nalaza može se odrediti kao inventar bjelobrdske kulture XI. i XII. st., što znači da dio grobova potječe iz tog vremena. To su S-karičice, poliedarska ametistna perla, praporci i dijelovi ogrlice. Nema sumnje da je bilo mnogo ukopa i od XIII.st., kada je podignuta najstarija građevina, pa do ½ XVI. st., kada su čitavo područje osvojili Turci.

Nadgrobne ploče Prema riječima arheologinje Šimić dvije nadgrobne ploče su najvredniji nalaz na lokalitetu Čepin – Ovčara datirane prema natpisu u XIV. ili XV. stoljeće. Nadgrobni natpis ispisan je na ''čudnom'' latinskom jeziku latinicom. Iznimno je rijedak srednjovjekovni epigrafski spomenik u istočnom dijelu Slavonije. Pronađen je unutar crkve uklesan na dvjema kamenim pločama nejednake dužine ( 90 i 80 cm ).

Istraživanje 2000. godine Istraživana je pretpostavljena crkva. Otkriveno je mnoštvo grobova, nažalost, najviše potpuno uništenih. Moguće je bilo istražiti 21 grob. Samo jedan, dječji grob, sadržavao je nedirnute grobne nalaze. Dječji grob je najzanimljiviji zato što je jedini potpuno nedirnut

26

Srednjovjekovnih nalaza je malo. Pronađeni su među grobovima ili u šuti ( kršu od porušene kuće ): poveća količina željeznih čavala, ulomci obične i finije keramike, stakla, znatna količina rimskih opeka koje su dovožene s nekog obližnjeg, još uvijek nepoznatog nalazišta iz rimskog doba.

Četiri mala novčića Vrijedan su nalaz, nažalost ne u grobovima. Najstariji novci, do sada, pronađeni na tom lokalitetu su Ladislavovi denari s početka XIII. st. te tako upućuju na vrijeme početka gradnje utvrde u prvom desetljeću XIII. st.

Istraživanje 2001. godine Otkopana su 32 groba bjelobrdske kulture, od kojih jedan s relativno bogatim prilozima nakita ( S- karičice, prsten, ametistne i staklene perle ) i novčićem koji ga datira u drugu polovicu XI. st.

Broj 7 te kamenim izrađevinama. Otkriveni su ostaci dvaju stambenih objekata i nekoliko otpadnih jama s vrlo velikom količinom raznovrsnih neolitičkih nalaza. 32 groba otkrivena su ukopana u nekoliko razina na dubini od 1,87 do 2,93 m. Samo je nekoliko kostura potpuno čitavih. Većinom su kosti u lošem stanju, a nekoliko ih se već i pri najmanjem dodiru pretvara u prah. Svi pokojnici su ispruženi na leđima, s rukama položenima na zdjelicu ili trbuh i s glavom prema zapadu. Izuzetak je jedna odrasla osoba i jedno novorođenče pokopano uz odraslu ženu, koji su položeni obratno, tj. s glavom na istoku. Ne može se ustanoviti zašto. Grob mlade djevojke bio je najbogatiji. Sadržavao je pet S-karičica, nekoliko poliedarskih (ravnih ploha ) ametistnih perli ( ljubičasta vrsta kremena – poludragulj ), nekoliko valjkastih staklenih perli, srebrni prsten i srebrni novčić ugarskoga kralja Ladislava I. ( 1077. – 1095. ). To je prvi novcem datirani grob bjelobrdske kulture na ovom nalazištu i, do sada, najbogatiji prilozima. Ukupan broj, do sada, pronađenih srednjovjekovnih novčića na lokalitetu Ovčara – Čepin iznosi 12, a vremenski raspon im je od 2/2 XI. st. do ½ XVI. st. Od pronađena 4 srebrna novčića jedan je iz vremena Ladislava I. ( 1077. – 1095. ), jedan Sigismundov srebrni denar s kraja XIII. ili početka XIV. st. Dva su srebrni oboli ( sitni novci ) iz XV. st. Ivana Hunjadija ( 1446. – 1453. ) ili Matijaša I. Korvina ( 1458. – 1490. ). U neolitičkom horizontu djelomično su istraženi ostaci dvaju stambenih objekata s mjestimice vrlo dobro očuvanim podnicama. Prostor među njima je poput ulice širok oko 1,5 m. U jednom objektu su vidljive rupe od kolca i tragovi drvene konstrukcije u obliku pruga pougljenelog drveta. Oba objekta su obilovala nalazima keramike, glinenih kugli, životinjskih kostiju

Otpadne jame sadržavale su vrlo veliku količinu različitih neolitičkih predmeta: keramičke ulomke, glinene kugle i utege, kamene izrađevine, jezgre i odbojke, koštane alatke, komade ljepa, školjke, životinjske kosti i rogove. Ističe se velik broj krupnih životinjskih kostiju – vjerojatno goveđih i nekoliko goveđih rogova.

Istraživanje 2002. godine Nastavljeno je istraživanje srednjovjekovnoga građevinskog kompleksa s grobljem i neolitičkog naselja sopotske kulture na lokalitetu Čepin – Ovčara / Tursko groblje. U neolitičkom su sloju ustanovljeni stariji – zemunični i mlađi – nadzemni stambeni objekti. Istražen je dio groblja s velikim brojem grobova iz XIII. – XVI. stoljeća. Jama / zemunica iz starijeg razvojnog stupnja sopotske kulture sadržavala je vrlo veliku količinu različitog keramičkog materijala iz gornjih slojeva – pojedini primjerci pokazuju vinčanske osobitosti. U jami je bila velika količina ulomaka ljepa, ugljena, pepela i puno životinjskih kostiju. Zemunica je imala nisku nišu, a vidljivi su bili i ostaci krovne konstrukcije, tj. jame od koso probodenih nosača – debelih stupova između kojih su bili postavljeni tanji stupovi. Uzorak drvenog ugljena iz zemunice poslan na analizu C ( u Zagreb ) pokazao je starost u rasponu između 4860. i 4670. g. prije Krista. Ostaci kuća s vatrištima pronađeni su u istom horizontu, ali pripadaju mlađoj fazi naselja, tj. mlađem sopotskom stupnju što je pokazala analiza C uzorka drvenog ugljena iz kuće (poslan u Zagreb). Starost je u rasponu između 4460. i 4240. g prije Krista dok su ostaci jama / zemunica stariji 400 godina, tj. pripadaju starijoj fazi naselja.

Kamena nadgrobna ploča s Ovčare Čepin iz XIV./XV. stoljeća

27

Hrvatski povijesni portal

Bunar unutar naselja Otkrivena je mala okomita, gotovo okrugla jama promjera svega 0,50 m tako da se mogla isprazniti ( zbog malog promjera ) samo do dubine od 4,84 m , a nije se stiglo do dna jer se pojavila voda. Moguće je da je to bio bunar unutar naselja. Sadržavao je sivkastu zemlju s primjesama ugljena i malo arheološke građe, najviše ljepa. Sopotski nalazi iz neolitičkog sloja lokaliteta iznimno su obilni. Prevladava vrlo velika količina ulomaka keramičkih posuda, pronađeno je oko 250 primjeraka keramičkih kugli za praćku, 66 primjeraka raznovrsnih utega, izvjestan broj brusnih kamena i žrvnjeva te dvadesetak primjeraka koštanih alatki: šila, bodeža, igala. Od životinjskih kostiju najbrojnije su kosti velikih biljojeda – goveda i jelena, zatim srndaća, ovce, koze i svinjski očnjaci. Nerijetko se pojavljuju i lubanje psa.

Srednjovjekovno groblje Otkopano je 56 grobova koji su, uglavnom, bili bez priloga. Grobni sadržaji su brončana kopčica za odjeću, srebrni prsten, dvije brončane spiralice, čavli od sanduka i srebrni denar Matije I. Korvina ( 1457. – 1490. ) kovan između 1489. i 1490. g. Izvan grobova su pronađene dvodijelne kopčice za odjeću, trakice od brončanog lima, brončane spiralice, mali privjesci, prsteni, srebrni denar ugarskoga kralja Vladislava II. ( 1490. – 1516. ) kovan 1508. g.

Istraživanje 2003. godine Nastavljeno je istraživanje srednjovjekovnoga građevinskog kompleksa s grobljem neolitičkog naselja sopotske kulture, kao i prethodne 2002. g. Otkriven je 91 grob, a 17 je ostalo neotkopano jer se nalaze ispod temelja zidova koji se ne smiju potkopavati. Većina grobova je bila u većoj ili manjoj mjeri razorena, a samo je 21 kostur ostao uglavnom cjelovit. Većina grobova je bez priloga i većini nije bilo moguće ustanoviti oblik i veličinu rake. Tamo gdje je, pokazale su se ovalne ili pravokutne rake sa zaobljenim kutovima. Velik broj željeznih čavala ukazuje na pokapanje u drvenim sanducima.

Grobni prilozi 23 groba sadržavala su priloge, uglavnom dijelove pokojnikove nošnje, opreme i nakita – dvodijelne kopčice za odjeću, spiralice od brončane žice, srebrni prsteni, jedan mali privjesak kapljičastog oblika te brončani praporac (šuplja metalna loptica s kuglicom unutra). Istraživani grobovi pripadaju razdoblju od XIII. – XVI. st.,tj. ukopavani su u vrijeme nastajanja i razvijanja građevinskog kompleksa. 2003. g. obavljena je i nužna konzervacija (zaštita i očuvanje) najugroženijih dijelova kruništa ziđa u sjevernom i sjeveroistočnom dijelu građevine, a to je i njezin najstariji dio, vjerojatno, s početka XIII. stoljeća.

Zaključak Cijeli arheološki lokalitet Čepin – Ovčara vrijedan je ranosrednjovjekovni i predturski lokalitet i jedan od rijetkih istraživanih u sjeveroistočnoj Slavoniji. On je prvo nalazište na osječkom području na kojemu je ustanovljena rana sopotska kultura čiji će se razvoj, najvjerojatnije, moći pratiti sve do kasnijih stupnjeva. Područje na kojem se nalazi lokalitet poznat je i pod nazivom ''Rozingova pustara'' prema Rozingu, bivšem vlasniku poljoprivrednog imanja na Ovčari. Cijeli lokalitet Čepin – Ovčara otkriven je sasvim slučajno, zahvaljujući poljoprivrednicima. Preoravajući njive ljudi su otkrivali mnoge ostatke ljudskih kostiju, građevinskog materijala i prapovijesne keramike. Na lokalitet je upozorio 1961. g. muzejski suradnik iz Čepina Josip Čotar. Na istom mjestu , u Čepinu na Ovčari, pronađena su tri horizonta naseljavanja. U neolitičkom sloju ustanovljeni su stariji – zemunični i mlađi – nadzemni stambeni objekti u koji su ukopani grobovi bjelobrdske kulture i srednjovjekovni građevinski kompleks. Istraživanja u Čepinu počela su još 1997. g. te su otkrili kako je na Ovčari postojalo naselje ljudi još u neolitiku (mlađem kamenom dobu) prije 8 000 godina, i trajalo je skoro 3 000 godina, a zove se sopotska kultura (nazvano prema mjestu kod Vinkovaca). Točnije – od druge polovice 5. tisućljeća do druge polovice 4. tisućljeća prije Krista ljudi su živjeli u poluzemunicama (oko 1 000 godina). Od kamenog doba do XI. stoljeća ne živi nitko na ovom prostoru. Nakon završetka seobe naroda ovdje su se nastanili Slaveni, i Hrvati, i pokršteni živjeli svojim načinom života. Nalazi iz ranog srednjeg vijeka pripadaju bjelobrdskoj kulturi, a pronađeni su u razorenim grobovima. Naselje se, vjerojatno, nalazilo prema jugu (danas obilaznica), mjestu koje se još i danas zove Selište, što ukazuje na postojanje života, a groblje je bilo u blizini, na današnjoj Ovčari. Groblje je, najvjerojatnije, razoreno u prvoj polovici XIII. st., kada je na istom mjestu podignuta utvrda obitelji Korogi, gospodara Kendchape (srednjovjekovnog Čepina) i okolice. Vrijednost i zanimljivost lokaliteta je mnogobrojnost otkrivenih grobova – čak 300, ali začuđujući je položaj kostura – osim u 2 slučaja – uvijek glava na zapadu. Najzanimljiviji je dječji grob jer je jedini potpuno nedirnut i pronađen u Čepinu – Ovčari s prilozima. Najbogatiji je grob mlade djevojke u kojem je pronađen srebrni novčić ugarskoga kralja Ladislava I. (1077. – 1095.). To je prvi novcem datirani grob bjelobrdske kulture na ovom nalazištu, do sada. Treći horizont nastanjivanja, istakla je doktorica Šimić, pravi je srednji vijek, od XII. do XVI.st., točnije do 1526., do dolaska Turaka. Narodni naziv arheološkog lokaliteta ''Tursko groblje'' nije opravdan jer je groblje nastalo prije njihovog dolaska u naše krajeve. Oni su ga devastirali i opljačkali jer je tada razoren čitav srednjovjekovni kompleks. Dvije kamene nadgrobne ploče iz XIV. ili XV. st. su iznimno vrijedan epigrafski spomenik, možda najvrjedniji nalaz na lokalitetu Čepin – Ovčara / Tursko groblje naglasila je arheologinja Šimić.

28

Broj 7 Ispisan je ''čudnim'' latinskim jezikom. Istraživanje u Čepinu – Ovčara / Tursko groblje / Rozingova pustara još nije završeno i predstoji još nekoliko godina rada kako bi se otkopao i istražio čitav kompleks, čiji je zapadni dio još uvijek pod šikarom i stablima, a zatim predstavio i učinio dostupnim svim zainteresiranima. Tada će Ovčara/Tursko groblje u Čepinu pokraj Osijeka biti jedno od malobrojnih mjesta u istočnoj Slavoniji gdje će biti moguće zaviriti u djelić srednjovjekovne i prapovijesne prošlosti ovoga kraja.

Literatura i izvori •

• • •

• •

• • • • • • •

J. Šimić, Čepin – Ovčara / Tursko groblje. Istraživanje srednjovjekovne utvrde i groblja ranoga srednjeg vijeka pokraj Čepina, nedaleko od Osijeka, Obavijesti HAD-a 3, Zagreb, 1997., 89 – 91. J. Šimić, Nastavak istraživanja u Čepinu – Ovčara / Tursko groblje, Obavijesti HAD-a 3, Zagreb, 1999., 112 –115. J. Šimić, Četvrti nastavak istraživanja u Čepinu – Ovčara / Tursko groblje, Obavijesti HAD-a 1, Zagreb, 2001., 48 – 53. J. Šimić, Istraživanje prapovijesnog i srednjovjekovnog lokaliteta Čepin – Ovčara / Tursko groblje u godini 2001., Obavijesti HAD-a 1, 2002., 46 – 50. J. Šimić, Istraživanje u Čepinu – Ovčara / Tursko groblje u godini 2002. i 2003., Obavijesti HADa 2, 2004., 55 – 61. J. Bosendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske baranjske, Vukovske i Srijemske, te Kraljevskog i Slobodnog Grada Osijeka u srednjem vijeku i novom vijeku, Osijek, 1910. Grupa autora, 200 godina školstva u Čepinu 1787. – 1987., OŠ ''Josip Cazi'' Čepin, Osijek, 1988., 11 – 13. Grupa autora, Zajedno, priručnik za projektno učenje i demokratski razvoj škole, Naklada Ljevak d.o.o.,Zagreb, 2002., 112 – 122. Rješenje Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku registarski broj 620, Konzervatorski odjel Osijek, Osijek, 1981. J. Šimić, Sustavno arheološko istraživanje Čepin – Ovčara / Tursko groblje, Izvještaj za 2003.g., Konzervatorski odjel Osijek, Osijek, 2003. M. Bulat, Novi nalazi iz Čepina, Glas Slavonije, Osijek, 1981. T. Levak, Kraj Čepina pronađeni ostaci stari sedam tisuća godina, Jutarnji list, Zagreb, 2003. DVD i slike snimane prilikom posjete Muzeja Slavonije Osijek, Osijek, 18. XI. 2005.

29

Hrvatski povijesni portal

Cehovska ostavština u Međimurju | Mentorica: Višnja Matotek, prof.| Učenički istraživački rad: Magdalena Hamer i Lana Ivanišević |

Karta cehova u Međimurju (izradile: Lana Ivanišević i Magdalena Hamer)

Brojnost obrtnika različitih struka, koji danas djeluju na području Čakovca i ostalih međimurskih naselja, nije slučajna, već je to nastavak višestoljetne tradicije obrtničke proizvodnje na našem području. Razvoj obrta može se pratiti paralelno s razvojem naselja. Već u 13.stoljeću hrvatsko-ugarski kraljevi potiču razvoj naselja i obrta dodjeljivanjem različitih privilegija i povlastica te naseljavanjem stranaca, većinom njemačkih obrtnika. Zbog takvog ubrzanog razvoja obrta javlja se potreba za udruživanjem koja je stvorila posebne udruge obrtnika-cehove. Kad smo na povijesnoj grupi razmišljale o našoj temi istraživanja, smatrale smo da bi bilo zanimljivo istražiti što je ostalo u Međimurju od brojnih cehova koji su postojali na ovom području. Najprije smo krenule u traženje povijesne literature kako bismo saznale nešto više o samim cehovima i njihovoj organizaciji općenito. Zatim smo tražile literaturu o međimurskim cehovima, međutim takve literature je veoma malo i napisana je prije tridesetak i više godina (D. Feletar, 1968.; D. Toma, 1972.). Sljedeći korak u istraživanju nam je bio odlazak u Muzej Međimurja u Čakovcu, gdje smo proučile one cehovske predmete i dokumente koje Muzej ima izložene, te dobile podatke o neizloženima. Cehovska dokumentacija i sačuvani predmeti pohranjeni u Muzeju Međimurja omogućuje nam da upoznamo organizaciju života i običaja u pojedinim cehovskim udruženjima. Posebno su vrijedni originalni statuti cehova iz 18.st. s potpisima vladara,

30

zatim djetićke knjige ''vandranja'', svečani vrčevi, cehovske škrinje i zastave te razne metalne rukotvorine. Ovom prilikom zahvaljujemo se kustosici Muzeja Maši HrustekSobočan na korisnim informacijama te našoj učiteljici hrvatskog jezika koja nam je lektorirala tekst, Julijani Levak.

CEHOVI Cehovi su udruge obrtnika iste struke. Vezani su za pojedine gradove ali okupljaju i obrtnike bliže ili dalje okolice.Osnovna svrha bila im je zaštita interesa obrtnika. Cehovi su određivali i kontrolirali kvalitetu i cijenu robe, način proizvodnje te broj obrtnika u gradovima. Pružali su pomoć bolesnim članovima, udovicama i siročadi, te besplatan ukop umrlim članovima. Članovi su zajedno obavljali vjerske dužnosti.

Cehovska hijerarhija Cehom je upravljao starješina (cehmeštar) izabran na godinu dana. Redovito je bio stariji i ugledniji majstor. Nadzirao je kvalitetu cehovskih proizvoda na sajmovima, vodio je cehovske poslove i račune. Sazivao je cehovske sjednice koje se održavaju u njegovoj kući. Otacmeštar je nadzirao kalfe (djetiće) i u njegovoj kući se nalazilo konačište za kalfe. Među mlađim majstorima birao se mladi cehmeštar koji je brinuo o redu i miru na sajmovima i na sastancima te o bolesnim majstorima i kalfama.

Broj 7 tom močvarnom zemljištu već u 13.st. Ali njegova cehovska tradicija ne seže tako daleko u prošlost. Sačuvana je povelja iz 1579.g. kojom Juraj Zrinski potvrđuje određena prava građanima kako bi jače potakao razvoj zanata, što je vjerojatno bilo u interesu i samom plemićkom dvoru. Prema poznatim povijesnim podacima najstariji ceh u Čakovcu bio je Čizmarski ceh koji je dobio svoje statute već 1602.g. Tijekom 17. i 18.st. razvijaju se i druga obrtnička središta. To su Donja Dubrava, Štrigova, Goričan i Kotoriba. Cehovska udruženja najvjerojatnije su postojala i u Kotoribi, Nedelišću, Donjem Vidovcu, Svetom Martinu na Muri, samo se ne navode njihovi nazivi.

Cehovska ostavština u Međimurju Cehovski statuti (protokoli, artikuluši, odredbe) Škrinja Čizmarskog ceha (Muzej Međimurja Čakovec)

Članovi cehova su majstori koji vode vlastite obrtne radionice i primaju u nauk šegrte (učenike) i zapošljavaju pomoćnike, kalfe. Svaki majstor morao je imati pečatom ceha potvrđenu robu, što je garantiralo kvalitetu. Dužnosti majstora su točno precizirane, a prekršaji kažnjavani novčanim kaznama. Nelojalna konkurencija, otimanje kalfi drugim majstorima, unajmljivanje šegrta bez znanja ceha, kuđenja tuđe rob, smetnje kod proizvodnje i prodaje robe bilo je strogo zabranjeno. Šegrti (učenici) su izučavali zanat kod majstora, obično od rane tinejđerske dobi. Rade pomoćne poslove u kući i radionici: postavljaju stol za objed, pospremaju radionicu, slažu krevet kalfi, a subotom mu moraju oprati noge. Šegrt je morao biti rimokatoličke vjere i dijete rođeno u braku, što je dokazao donošenjem krsnog lista. Naukovanje kod majstora je trajalo dvije do pet godina. Izučeni šegrt naziva se kalfa ili djetić i po završetku naukovanja bio je dužan obaviti trogodišnje ''vandranje'', tj. putovati od grada do grada, raditi kod raznih majstora i tako usavršavati svoju vještinu. Kalfa je bio član domaćinstva, jeo je i spavao u majstorovoj kući i morao se pokoravati majstoru i njegovoj ženi. Bio je dužan raditi za majstora, brinuti se za njegovu robu na sajmovima te podučavati šegrta. Poslije obavljenog ''vandranja'' kalfe su mogli zatražiti primanje u ceh, ali su morali izraditi majstorski rad (Meisterstuck), uplatiti odgovarajuću majstorsku taksu i prirediti objed za članove ceha.

Pojava prvih cehova u Međimurju Vlast vladara i države u srednjem vijeku ovisila je o čvrstini njihove vlasti u gradovima i trgovištima. To su uočili već hrvatskougarski vladari u 13.st.. Kralj Bela IV.(1235.-1270.) poziva i u hrvatske krajeve takozvane hospitese (kraljevske goste) , većinom obrtnike iz Bavarske i Austrije, te ih uz posebna ovlaštenja i privilegije naseljava uz plemićke dvorce i utvrde. Hospitesi su bili osnivači trgovišta Prelog 1264.g. i tako udarili temelj najznačajnijem obrtničkom centru Međimurja sve do početka 20.st.. Čakovec se kao i većina ranosrednjovjekovnih gradova u Europi razvio kao podgrađe burga, koji prema pisanim podacima stoji na

Cehovski statut je bio osnovni cehovski zakon po čijim se propisima moraju ravnati svi članovi ceha, od šegrta do cehmajstora. Propisivao je broj godišnjih cehovskih sastanaka, dnevni red, izbor cehovskog starješine, plaćanje kazni i taksi, položaj djetića i šegrta, odnos prema oboljelim članovima… Statuti su potvrđivani od samog vladara ili gradskih sudaca. Originali su bili pisani rukom i bogato ukrašavani, te su spremani u posebno izrađene metalne korice. Među cehovskom dokumentacijom u Muzeju Međimurja Čakovec nalazi se nekoliko knjiga odredaba koje je osobno potpisala habsburška kraljica Marija Terezija (1740.-1780.). Izložene su tri knjige, uvezene u tvrde korice, ukrašene urezanom ornamentikom, s pečatom u drvenoj kutiji. Knjige su pisani na pergamentu i potpisane od Marije Terezije. Dvije knjige odredaba su iz 1765.g., pisane su latinskim jezikom i pripadale su čakovečkom čizmarskom i krojačkom cehu. Treća izložena knjiga je knjiga odredaba čakovečkog čizmarskog ceha iz 1754.g. i pisana je na hrvatskom jeziku. Knjige počinju uobičajenom formulacijom: ''MI MARIJA TEREZIJA, S MILOŠĆU RIMLJANOV CESARICA, ZEMLJE NEMŠKE, VUGARSKE, ČEŠKE, DALMATSKE, HORVATSKE, SLAVONSKE… U posjedu Muzeja Međimurja u Čakovcu nalazi se još nekoliko knjiga odredaba koje nisu izložene. Osim strogih pravila ponašanja knjige sadrže i popise majstora, cehovskih ženika i dužnika i time postaju povijesna dokumentacija od neprocjenjive vrijednosti, jer se iz tih knjiga dobiva jasna slika tadašnjeg života. Naročito se mnogo pravila odnosi na život djetića koji su morali živjeti uzorno i u strogom vjerskom duhu. Cehovska pravila su vodila brigu i o udovicama majstora, koja je nakon smrti svoga muža uživala sve ''mešterske pravice''. Ona je mogla slobodno dalje voditi obrt, ali ju je i ceh bio dužan pomagati u svim potrebama, a također joj pronaći i djetića koji bi za nju radio. Ali ako bi se udovica preudala za drugog majstora, gubila bi sve privilegije i pravo na vođenje obrta, te je time prestala biti članom ceha.

Cehovska škrinja (ladica) Cehovska škrinja je bila najvažnija imovina ceha. Uvedena je iz praktičnih razloga kao blagajna ili spremište cehovskih isprava i čuvala se u kući cehmeštra. Sve su se cehovske skupštine obavljale kraj otvorene škrinje u kojoj su se čuvale cehovske privilegije, novac, potvrde o primanju među majstore ili kalfe, cehovski računi, zapisnici skupština, cehovski pečat… Kada bi bio izabran

31

Hrvatski povijesni portal novi cehmeštar, tada bi mladi majstori gradskim ulicama prenosili škrinju okićenu cvijećem i zelenilom u dom novoizabranog cehmeštra. U Muzeju Međimurja izložene su dvije škrinje: pravokutna drvena škrinja čizmarskog ceha iz 1804.g. i masivna željezna škrinja-blagajna iz 1700.g. Ona je čitava okovana željeznim trakama, pričvršćenim isto tako željeznim zakovicama. Muzej posjeduje još desetak škrinja, većinom neinventiranih, jer se ne zna kojem su cehu pripadale i kada su nastale.

Cehovske tablice Cehovska tablica je bila službeni znak ceha, izrađena obično od metala ili drva s ugraviranim znakovima ceha ili prikazima sveca zaštitnika ceha. Tablicama su se služili cehmeštri kada su željeli sazvati skupštinu ili kakav sastanak svih majstora ceha. Posebni izaslanik cehmeštra obilazio je majstore i pozivao ih na sastanak pokazujući im tablicu koja je služila kao dokaz doka do kazz istinitosti njegovih riječi. U Muzeju Međimurja Međi đim đim đi mu urjja nalaze nala na laze la ze se dvije tablice. Jedna je tablica čakoveč čakovečkog čko og Ve V Velikog liliko ko og ceha ceh ce ha izz 174 17 1740.g., 40.g., u izrezbarenom metalnom okviru. okv kvirru. Nema Nem emaa ni nika nikakvog ika kakkvvog kakv natp natpisa, t isa, već je s obje strane tehnikom tehnik ikkom urezivanja ure rezi ziva zi vaan njja prikazano p ika pr ikkaazzano po šest šes e t kružnih krružnih polja u kojima su su simboli simb si mb bol oli pojedinih poje po jed je diini d ini nih h obrta obrrtta ob t (ključevi, stolarski alat, potkova potkova, va, lo va loko lokot, kot, ko tt,, p pištolji išto iš tto oljlji lji i sablje). saablje je). DruDru ru ruuga tablica, u jednostavnom metalnom met etal alno nom no m okviru, okkviru, s jedne jed dne strane strraane st ne ima prikaz sv.Pavla,a s drugee st stra strane rane ra nee M Mariju ariju s djetetom. djeeteettom m. Na Na gornjem rubu nalazi se natpis natpiis naa latinskom: lat atin i skkom o : CUM FRADERNIDAFRAD ADEERNIDA NIID DA ATE SARDORUM ET NOTIFIGORUM NOTIFIGO OR O RUM M ANNO ANN NNO DV NNO D DVI VI 1741 17 741 41 M M..

Putničke knjige (knjige ((kknj njjig iigge vandranja) vaand n raanj nja) a) Nakon što bi šegrt izučio izzu zuči čio o zanat zzaan naat i postao p sttao po ao kalfa kal alfa ili ilii djetić, dje jeti t ć, ć, d dobio ob bio bi bi naukovni list i odlazio odlaziio na na vandranje, van andr dran anje je,, putovanje, je pu p uto t va vanj nje, nj ee,, koje koj oje je trajalo trraaja jalo a najmanje tri godine. godine. Tijekom Tiijjek ekom om vandranja om van a dr dran njaa radeći radeć adeći ad ećći zaa razne razznee majstomaj ajstosttore u raznim gradovima, d djetić jeti je tić jee d dalje a jee usavršavao al usavr savrša sa vrršava šaavvaao ao svoju svoj oju ju vještinu. vješ vj ešti eš tinu ti nu.. nu Njegova su putovanja bilježe bilježena en naa u putnu put u nu n knjigu knj njig jig igu u (knjigu (kknjiggu vandranja vaand ndra ranja ra ili vanderbuch). Čakovečki Muzej čuva dvije putničke putniičk čke kkn knjige njiige kkoje ojje o je me m međutim eđu đuti tim m nisu niisu n izložene. Jedna je putnička knjiga M Mihaela ih haeellaa Kokula Kok okul ula izz 1827.g., 182 827.g. 7.gg.., a 7. druga Ive Gerčića iz 1839.g. Iz knjiga se se može mo ože že pratiti prraati titi t put put njihova njjiih ho ova vandranja. Kokula je tijekom svog vandranja vand dra ranj n a boravio bo ora ravi vio u Ormožu, O mo Or m žu žu,, Radkersburgu, Varaždinu i Zagrebu, dokk ssu u u Gačićevu Gaači G aččiiććeevu vu kknjigu njiggu nj vandranj vandranja ja upisana upis up pis isan anaa sljedeća s jedeća mjesta: Virovitica, sl Virovit itic it ticca, N Nova ovva Gr o G Gradiška, adiš ad iška iš ka,, Celje, e,, K Krapina, rap rapi ra piina na, Gr G Graz, rraz aazzz, Pt P Ptuj, tu ujj, Kutina.

Cehovski Ce eh ho ovski pečatnja pečatnjak ak ak Ceh Cehovski hovs ho hovs vski kii p pečatnjak ečat ečat eč atn akk je atnj je još jo oš jedan znak ceha, te ujedno ujed dn no o predstavlja preedsta dsta ds tavl vvlljaa grb ce ceha. eha ha. Iz Izrađuje zra rađu rađu uje je se se od srebra ili mjedi, a na pečatnoj pečča čatn tnoj pločici plo očicii ugravira ugravirani ani ni su su znakovi zzn nakovi odgovarajućeg obrta. Npr. škar škare arre saa ššilom ililom om najčešćee ssu u oz o ozna oznaka zna naka krojača, potkova je znak kovača, a ka kkalež ale lež ež zl zla zlaaatara. U Muze Muzeju eju ju jjee izložen pečatnjak čakovečkog čizmarskog ceha ha iizz ha 1677.g.. i prikazuje prrikazuje čovjeka koji sjedi za stolom i radi, a u lijevom p gornjem m uglu ugglu u u nalazi se čizma.

Cehovska Ceho ovvsskaa zasta zastava ava v Svaki ceh cceeh ima im ma svoju svoj sv oju ju zastavu zastavu s prikazom sveca zaštitnika pod kojim su u se se okupljali okkuplj o upljjaalli majstori up majstori ma a za velikih cehovskih, vjerskih i gradskih svečanosti. sve v čan čano ča nostti.i. Na Na jednoj jjeednoj strani zastave prikazan je spomenuti svetac svet taacc zzaštitnik, aaššti t tn t ikk, a na na drugoj strani simboli ceha. Zastava je visjelaa u crkvi, ccrrrkv kvvii,, i na na tom tom mjestu su se okupljali članovi ceha na mito

32

Zastava čakovečkog Krojačkog ceha (Muzej Međimurja Čakovec)

sama, ssama sa ama m , kojima kko ojima jijima je je bilo biilo b o obavezno oba bave bave vezn zno no prisustvovati, inače bi se plaćala novčana no ovč včan čan ana kazna kaazn zna zaa odsustvo. ods dsusstv tvo o.. Muzeju U ča ččakovečkom ako kove večk čkom kom om M uzej uz e u je je izložena izl zlož lož o en enaa zastava zassttava čakovečkog krojačkog za ceha ce ehaa iizz 1869.g. 18 869 69.gg. Načinjena 69.g Nači Na ači činj njen na je je od od crvenog crrven vveenog vunenog damasta i kroNaa jjednoj jjena je enaa jjee u obliku ob o blil ku ku lastavičjeg las asta asta tavi vviiččjjjeeg eg rrepa. e a.. N ep ednoj strani je prikazan Sv. Mihael ubija Miha Mi h eell kako ha kak ako o ubij ub bijja zmaja, zm maj aja,, s ttekstom ekst ek ekst stom om m na latinskom jeziku: SANCT MIHAEL PRO NOBIS, M MI HA AEL E ORA ORA AP RO N RO OB O BISS, s go ggodinom odinom 1869. i škarama. škaram a a. Na drugoj go oj strani straani st ni prikazana prika riika kaza zana zana za na je je Bogorodica Bo B ogorodica na oblacima, s natpisom na latinskom lati la ati t ns n ko kom jeziku: j zziiku je ku:: SAN SAN MARIA MA ARI RIA ORA PRO NOBIS. Sačuvano je, ali niije nije je izloženo izl z ož ožen en no još jo oš 5 zastava, zast za s avva, st a među njima i zastave lončarskog, mlinarskog n na rssko k g i či ččizmarskog zm mar a sk s og og ceha. ceha. Zastave su se do osnivanja Muzeja 1954.g. čuvale 1954 19 54 4.g .g.. ču uvvaale u ččakovečkoj akkov ako ovečkoj franjevačkoj crkvi.

Cehovski Ceho Ce hovs ho vski vs ki vvrč ki rčč Cehovski C Ce ho ovsski ki vvrč rč jjee vvelikih elikih dimenzija i obično na sebi ima m godinu nast stanka tan anka ka ceha ceh e a i scene scene iz djelatnosti ceha. Koristio se na cehovskim cehovskiim ssastancima sast sa ast stan anci an c maa i proslavama kao simbolični vrč zajedništva iz kojeg ci s pili su piilli svi svvi ččlanovi lanovi majstori. O nekoliko Od nek e oliko vrčeva koje Muzej po ossjjed eduje izložena su dva. a.. Iz Iz posjeduje 17 1 768 8.g. .gg datira vrč krojačkog ceha izz D onjee Dubrave. on Dub ub ubrave. vi1768.g. Donje Vrč je ssvijetl je tlozel tloz tl e ene boje, a na trbuhu vrča su u reljefni r ljljeeeffni re ni prikazi prriika ikazi zi dijelova zi dijijel elov ova jetlozelene ttkalačkog tk alaččko k g stana, te medaljoni sa sakralnim sakraln lnim ln nim im scenama. sce c na nama maa. Drugi Drru uggi g je bakreni vrč za vodu ili gvirc iz 19.st. On je je rad raad ra d kotlara kotl ko tllaara Josipa Polanca iz Varaždina. Varaždina n . Njegova kćer Matild da se da se u ud d dala za čakovečkog Matilda udala kotlaraa Alojzija Prusatza i taj vrč po otj tječe ečče iz iz njezine ostavštine. potječe Vjerojatno je rađen kao ''meisterstü ücckk''''. ''meisterstück''.

Ostali materijalni ostaci Nakon putovanja naa kkojima oj oj ojima su u usavršavali usa savvrršavali zanat, djetići su po sav povratku u svoj grad grrad ad p pristupili risttup ri upiilli izradi iizzrraadi ''meisterstücka''-majstorizra skog rada. Tim radom rad do om m djetić dje jeti tić je je ttrebao rebao potvrditi da je sposoban za majstora. Ceh Ceh eh mu mu je je dao dao ao potreban potre reban materijal, odredio koji će predmet napr napraviti, raavvitti, u kojem koj ojem ojem em rroku okkku i dodijelio dva majstora koja o

Broj 7 su nadzirala njegov rad. Nakon izrade rada, ako ga je uspješno završio, morao je još platiti i određenu svotu u cehovsku škrinju i počastiti majstore ceha večerom. Pravilo je još bilo da se djetić mora oženiti prije nego što otvori majstorsku radnju, čime je dobivao na određenoj zrelosti i ozbiljnosti. Snalažljivi djetići ženili su se udovicama ili kćerima majstora kod kojih su radili, pa su time direktno postali nasljednicima radionica. Muzej Međimurja u Čakovcu posjeduje veliki broj metalnih predmeta od kojih su neki bili izrađeni kao ''meisterstück''. Najljepši izloženi primjer je cimer bravarskog majstora iz 18.st., napravljen od kovanog željeza s vitičastim ukrasima. Na cimeru visi veliki ključ koji je pozlaćen. Cimeri su bile oznake djelatnosti majstora i stavljale su se kraj ulaznih vrata majstorske radionice. Osim cimera, Muzej posjeduje i veliki broj ključeva, škara, lokota i brava iz 18.i.19.stoljeća.

Ukidanje cehova Cehovi su već u 18.st. svojim strogim ograničenjima postali kočnica razvoju gospodarstva. Carica Marija Terezija je ponovno pregledala sve cehovske privilegije i provela reorganizaciju cehova. Njen sin Josip II (1780.-1790.) ukinuo je cehove 1783., ali je bio prisiljen da pred smrt 1790.g. povuče svoj patent, zajedno s ostalim svojim reformama. Godine 1813., u vrijeme cara Franje I. (1792.-1835.), izdaje se za Ugarsku i Hrvatsku Opći cehovski red koji je regulirao u detalje unutarnju cehovsku organizaciju i sadržavao jednake propise za sve cehove. Konačno carskim patentom iz 1859.g. car Franjo Josip I. (1848.-1916.) uvodi slobodu obrta i time završava utjecaj cehova na otvaranje obrta. Po njemu se sve osobe mogu baviti obrtom bez ograničenja i bez majstorskih ispita. Taj se zakon u Hrvatskoj nije provodio te su cehovi u Hrvatskoj potrajali sve do 1872.g kad su Mađari donijeli Obrtni zakon kojim se zabranjuje rad cehova. Usprkos svim zakonima, mnogi su se cehovi održali još desetljećima. Njihovi tragovi ostali su u nekim međimurskim sredinama sve do početka 20.st. Npr. u Donjoj Dubravi između dva rata spominju se Čizmarski i Veliki ceh, a u Goričanu Cehovsko društvo svetog Leonarda.

ZAKLJUČAK Cilj našeg istraživanja bio je proučiti ostavštinu međimurskih cehova. Cehovi su udruženja obrtnika iste struke sa strogim unutarnjim redom. Nastaju u srednjovjekovnom društvu radi zaštite prava svojih članova. Obrt se u Međimurju počinje razvijati od 13.st., kad kralj Bela IV. u trgovištu Prelog naseljava njemačke obrtnike, ali najstariji pisani izvori o osnivanju cehova datiraju s početka 17.st. Izumiranje cehova počinje sredinom 19.st. jer razvojem manufakture i prvih industrijskih pogona, stroga cehovska organizacija postaje smetnja razvoju gospodarstva.

čuvala pravila ceha, zapisnici sa sjednica, popisi dužnika, tablica s oznakom ceha i cehovska blagajna. Zbirka je upotpunjena i različitim proizvodima međimurskih cehova, kao što su cimeri, brave, lokoti, škare… Većina predmeta i pisanog materijala prikupljena je prilikom osnivanja čakovečkog Muzeja 1954.g. Međutim, dobile smo podatak da se po nekim međimurskim mjestima čuvaju pojedini cehovski predmeti, čak i knjige odredaba. Npr. pravila Velikog ceha iz Donje Dubrave, koja je potvrdila Marija Terezija 1772.g., čuvaju se u Pogrebnom društvu Donje Dubrave. Nadamo se da će se daljnjim istraživanjem međimurskih cehova prikupiti još više materijala i podataka o cehovima, te da će se povećati izložbeni prostor u Muzeju s obzirom da Muzej Međimurja Čakovec posjeduje veoma bogatu zbirku neizloženog materijala.•

BIBLIOGRAFIJA IZVORI: • Muzej Međimurja Čakovec, Dokumentacija o cehovima • •

Kulturno-povijesnog odjela Schulteis, Aleksandar, Iz povijesti cehova u Međimurju, Međimurje br.63., 1.1.1955. www.hok.hr

LITERATURA: • Agičić, Damir, Koren, Snježana, Najbar-Agičić, Magdalena, • • • • • •

Povijest 7, Profil, Zagreb, 2001. Bičanić, Rudolf, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750.-1860.), JAZU, Zagreb, 1951. Brdal, Željko, Madunić, Margita, Tragom prošlosti 6, Školska knjiga, Zagreb, 2007. Cimerman, Franjo, Obrt u Međimurju, Čakovec, 1998. Feletar, Drago, Iz povijesti Međimurja, Ogranak Matice hrvatske, Čakovec, 1968. Šercer, Marija, Samoborski cehovi, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1968. Toma, Dragutin, Cehovi u Međimurju, Zbornik Pedagoške akademije Čakovec, I, Čakovec, 1972.

Knjiga odredbi čakovečkog Čizmarskog ceha (Muzej Međimurja Čakovec)

U toku našeg istraživanja najprije smo imale poteškoće s pronalaženjem literature o međimurskim cehovima, koje je veoma malo i stara je nekoliko desetljeća. Odlaskom u Muzej Međimurja Čakovec dobili smo mnogo korisnih informacija o organizaciji cehova i izloženim cehovskim predmetima. Međutim, izloženo je veoma malo predmeta, zbog nedostatka muzejskog prostora. Međimurski cehovi po uzoru na identična udruženja u susjednim krajevima, u Varaždinu i Požunu (današnja Bratislava), imaju svoja pravila s potpisom i pečatom vladara. Svaki ceh ima zastavu s likom svog sveca zaštitnika, pečat i vrč sa scenama djelatnosti ceha. Važnu ulogu ima cehovska škrinja u kojoj su se

33

Hrvatski povijesni portal

Idi Amin | Napisao: Mato Bošnjak, prof.|

Idi Amin Dada sedamdesetih je godina dvadesetog stoljeća bio vladar Ugande, a u povijest je ušao kao jedan od najbrutalnijih diktatora koje je svijet upoznao. Ugandu je koštao 300 do 500 tisuća života, a državu i narod gurnuo je na rub egzistencije uništivši i ono malo gospodarstva što su britanske kolonijalne vlasti ostavile iza sebe. Nitko ne zna točno kada se rodio Idi Amin. Pretpostavlja se da je rođen nekad u 1925. godini, ali dan i mjesec rođenja nitko još nije točno utvrdio. Čak ni sam Idi Amin nije znao odgovor na to pitanje pa je svoj rođendan slavio 1. siječnja, a za godinu rođenja odabrao je 1925. Poznato je samo da je rođen u sjeverozapadnom dijelu Ugande koja je u to vrijeme bila britanski kolonijalni posjed. Nije pohađao nikakvu školu i bio je u potpunosti nepismen sve dok se nije pridružio britanskoj kolonijalnoj vojsci. U britansku je vojsku primljen 1946. godine kao pomoćni kuhar, ali je zahvaljujući svojim tjelesnim predispozicijama i ratničkom talentu vrlo brzo napredovao. Bio je talentiran i za sport, pogotovo one sportove u kojima je njegova tjelesna masa mogla doći do izražaja. Tako je u vojsci bio poznat kao dobar igrač rugbyja dok je kasnije devet godina držao titulu boksačkog prvaka Ugande u teškoj kategorji. U vojsci je Amin razvio dobar odnos s britanskim vojnicima škotske nacionalnosti što će na njega ostaviti velik utjecaj te razviti posebnu zaljubljenost u Škotsku. Uspon po činovima započeo je sredinom pedesetih godina kada je bri-

34

tanska kolonijalna vojska ratovala u Keniji protiv gerile poznate pod nazivom Mau Mau. Za vrijeme rata stekao je čin kaplara da bi po završetku rata bio promaknut u čin zapovjednika-bojnika. Brutalnost i nepredvidivost prvi je puta pokazao u ratu protiv pobunjenih plemena sjeveroistočne Ugande. Nakon borbi optužen je da je osam članova lokalnog plemena kastrirao kako bi iz njih izvukao informacije koje su mu bile potrebne, ali optužbe su odbačene kako bi se zadržao mir među vojskom pred nadolazećom neovisnosti Ugande. Umjesto suđenja i eventualnog zatvaranja zbog počinjenog zločina, Idi Amin je promaknut u bojnika što mu je omogućilo da u početnim mjesecima nezavisnosti Ugande ostvari velik utjecaj i autoritet u novostvorenoj državnoj vojsci. Uganda je nezavisnost dobila 1962. godine, a dvije godine kasnije prvi državni premijer, Milton Obote, imenovao je Amina za zamjenika zapovjednika svih državnih zemaljskih i zračnih vojnih snaga. Stekavši veliku moć u državi i vojsci Amin je polako počeo pokazivati svoje pravo lice. Premijer Obote ga je poslao da „preobrati“ prilično nezavisna plemena južne Ugande što je rezultiralo stotinama mrtvih civila od kojih su mnogi bili nedužni pripadnici lokalnih plemena. Nakon što se Milton Obote proglasio predsjednikom Ugande proklamiravši državu kao jednopartijsku socijalističku republiku novonastala situacija je zabrinula britanske i izraelske biznismene koji su uložili mnogo kapitala u Ugandu. Mogućnost da Obote

Broj 7

Četiri britanska i jedan švedski biznismen nose Idi Amina kao što su nekada afrički domoroci nosili svoje kolonijalne gospodare

nacionalizira svo privatno vlasništvo nagnala ih je da traže novo rješenje za politički ustroj te mlade afričke države. Kao idealno rješenje nametnuo im se Idi Amin. Praktički je od samog početka bio njihov čovjek, a nije mu nedostajalo ambicije i odlučnosti. I sam je uvidio da njegov sve veći utjecaj počinje smetati Oboteu koji ga je odlučio maknuti s pozicija moći unutar vojske i države. Umiješan u korupcijsku aferu i ubojstvo kolege i njegove supruge, Amin je uvidio da mora nešto pod hitno poduzeti želi li izbjeći suđenje i siguran zatvor. Dana 25. siječnja 1971. godine, dok je Obote sudjelovao na summitu zemalja Commonwealtha, Idi Amin je, potpomognut od strane britanskih i izraelskih tajnih službi, izveo državni udar i svrgnuo Obotea, a Velika Britanija ga je odmah priznala kao novog vladara Ugande. Odmah po dolasku na vlast Amin je započeo kampanju čišće-

Idi Amin u audijenciji kod Josipa Broza Tita

nja i ubijanja svojih političkih protivnika i neistomišljenika. Najprije je poubijao ministre koji su služili u vladi Miltona Obotea, a zatim je počeo provoditi genocid nad plemenima za koje se znalo da su lojalna bivšem predsjedniku. U vrlo kratkom roku ubijen je ogroman broj ljudi, a u nedostatku vremena i želje da se iskopaju grobnice, leševima su hranjeni krokodili ili su jednostavno bacani u rijeku Nil i to u tolikoj mjeri da su začepili glavnu državnu hidroelektranu. Najveći broj ubijenih i zlostavljanih bili su sasvim „obični“ ljudi, koji su stradali zbog svoje plemenske pripadnosti ili iz nekog drugog nacionalističkog, političkog i rasističkog razloga. No, Amin se obrušio i na intelektualce i kršćanske svećenike, a usmrtio je i vlastitu ženu. Ubijani su sveučilišni profesori, vrhovni suci, biskupi i svećenici te nerijetko i Aminovi najbliži suradnici i ministri koji nisu nužno pokazivali nelojalnost, ali je Amin smatrao da bi mu mogli postati protivnici. Da bi nametnuo strah čitavom narodu uveo je javna smaknuća, običaj koji u Ugandi nije viđen još od devetnaestog toljeća. No, na tome se nije zaustavio. Glave ubijenih ministara i čelnih političara držao je u frižideru i pokazivao ih svojim najbližim suradnicima kao upozorenje što će im se dogoditi ukoliko se okrenu protiv njega. Nakon što je svrgnut s vlasti u Aminovim je privatnim prostorijama otkriven velik broj fotografija snimljenih za vrijeme bezbrojnih mučenja koja su se provodila tokom svih godina njegovog režima. Od prvog dana svoje vladavine Idi Amin je razvijao poslovne odnose s Velikom Britanijom i Izraelom i to ponajviše s ciljem nabavljanja oružja od spomenutih zemalja. S tim ciljem jednom je prilikom iznenada posjetio Veliku Britaniju, ali misija je bila bezuspješna. Nedugo potom propala je i suradnja s Izraelcima pa se Amin okrenuo njihovim neprijateljima. Uspostavio je tijesne veze s libijskim predsjednikom Muammarom al-Gaddafijem od kojega je počeo nabavljati oružje što mu je bilo potrebno za nepotrebne preventivne ratove koje je kanio započeti. S obzirom da je razilaženje s Britancima i Izraelcima rezultiralo osjetnim padom državnog gospodarstva, Amin je uveo mjere i reforme koje su rezultirale još većim padom ekonomije i gospodarstva. Jedna od mjera bila je prekomjerno tiskanje novca što je rezultiralo inflacijom i porastom kriminala dok je uvođenje državnog monopola na otkup sirove kave potaknulo masovno krijumčarenje kave u Keniju i druge susjedne države. Usporedo s porastom gospodarskog kriminala rastao je i broj mrtvih civila jer su se vlasti s krijumčarima i špekulantima obračunavale na isti način kao i s političkim protivnicima. Gospodarstvu je fatalni udarac zadala Aminova odluka da istjera iz zemlje sve Azijce koje su britanske kolonijalne vlasti godinama naselja-

35

Hrvatski povijesni portal vale u Ugandu, a koji su bili stup sitnog i srednjeg poduzetništva diljem zemlje. Oko 40 tisuća Azijaca, većinom indijskih korijena, dobilo je 90 dana da napusti zemlju, a dozvoljeno im je da sa sobom ponesu samo ono što mogu nositi u rukama. Takav potez je pravdao objašnjenjem da su Britanci te ljude naselili u Ugandu te da se stoga Velika Britanija mora i pobrinti za njih. Istovremeno je govorio da mu je Bog rekao da Ugandu pretvori u crnačku zemlju. U javnosti se Idi Amin predstavljao kao vječni šaljivdžija i cirkusant. Izjave koje je davao televiziji i novinama praćene su s podsmijehom, a često je organizirao zabave i domjenke na kojima je zbijao razne neukusne šale. Ljubav koju je gajio prema Škotskoj pretvorila se u komičnu perverziju. Često se u javnosti pojavljivao obučen u kilt, a u nekoliko prilika kilt je nosila i cijela njegova garda. No, tu nije kraj njegovoj opsjednutosti jer proglasio se kraljem Škotske, što nitko nije uzeo za ozbiljno, a četiri je sina nazvao Campbell, McLaren, McKenzie i Mackintosh. Godine 1977. kada je Velika Britanija odlučila prekinuti diplomatske odnose s Ugandom, Amin je taj događaj prezentirao kao svoju pobjedu nad Velikom Britanijom te se proglasio „Osvajačem Britanskog Carstva“. Takve i slične istupe domaća i strana javnost dočekivala je s podsmjehom i malo tko je posumnjao u Aminovu duševnu stabilnost, a još rjeđi su uviđali što se uistinu događa u Ugandi. Stvari su krenule nizbrdo tek kada se zamjerio onima koji su ga doveli na vlast. Još od kad su mu Britanci i Izraelci odbili pružati daljnju pomoć Amin je otvoreno i rječito istupao protiv njih. Zbliživši se s radiklanim islamskim vođama počeo je sve glasnije istupati protiv židovstva i cionizma, a kao preobraćenik na islam vjerojatno je vidio i neku logiku u tome. No, i to mu je bilo tolerirano sve dok nije definitivno prešao granicu. Dana 27. lipnja 1976. godine francuski zrakoplov koji je letio na liniji Tel Aviv – Pariz biva otet od strane pet palestinskih terorista i dva člana njemačke terorističke organizacije Bader-Meinhof. Amin je teroristima dozvolio da slete u Ugandu i pružio im utočište u zračnoj luci, a kako je većina putnika bila izraelske nacionalnosti izraelska je vlada odlučila odmah reagirati. U Ugandu je poslano dvije stotine komandosa koji su u samo sat vremena oslobodili taoce, poubijali teroriste ta čak uništili i vojne zrakoplove koji su se nalazili na uzletnim pistama. Bilo je to veliko poniženje za Amina i svoj je bijes odlučio iskaliti na putnici koja se zbog zdravstvenog stanja nalazila u bolnici. Putnica je ubijena, ubijeno je i dvjestotinjak Aminovih najbližih suradnika, a Amin je na sebe navukao bijes gotovo cijelog svijeta.

Bijeli Uganđani morali su dati prisegu vjernosti pognute glave klečeći

Poziranje s vojnicima 1979. godine

U godini 1978. počinje kraj Idi Amina kao vladara Ugande. Zapovijedio je vojsci da napadne Tanzaniju u želji da anektira neke djelove te države koje je godinama svojatao. Bila je to fatalna odluka jer njegova je vojska bila sposobna samo za klanje i maltretiranje nenaoružanih ili polunaoružanih plemena i nije bila nikakav protivnik solidno organiziranoj tanzanijskoj vojsci. Tanzanijska je vojska, potpomognuta protjeranim Aminovim sunarodnjacima, početkom 1979. godine izvršila protunapad i osvojila Kampalu, glavni grad Ugande. Amin je bio primoran pobjeći iz zemlje, prvo u Libiju, a zatim u Saudijsku Arabiju koja mu je pružila utočište pod izgovorom islamske solidarnosti. U Saudijskoj Arabiji je Amin godinama živio i uživao brojne povlastice i luksuz. Morao se pritajiti i nepojavljivati u javnosti, ali je na teret saudijske kraljevske kuće imao kompletnu poslugu i kuhara te vozio skupocjene aute i živio u vili sa svoje četiri žene. Dana 16. kolovoza 2003. godine umro je do posljedica sifilisa.•

36

Osebujno ga je portretirao Forest Whitaker u filmu “Posljednji kralj Škotske” snimljenom 2006. godine. Nagrađen je Oscarom za glavnu mušku ulogu. Radnja filma samo djelomično prati glavna zbivanja oko Idi Amina.

Broj 7

Kraljevski par Stjepan Dabiša i Jelena Gruba | Napisao: Zlatko Lukić|

Nakon Tvrtkove smrti prijestolje je naslijedio njegov stričević Dabiša Kotromanić, nazvavši se Stjepan Dabiša, „po milosti gospodina Boga kralj Bosni, Humskoj zemlji, Srbljem, Donjim Krajem, Zapadnim stranama, Usorski, Solski i Podrinju“. Ne zna se gdje je obavljena krunidba ni kako je izgledala. Dabiša je sin Ninoslava, mlađeg brata bana Stjepana II. Nešto kasnije od 1391. pojavljuju se u Bosni opet Turci. U proljeće 1392. njihova je navala još jednom zaustavljena. U tadašnjim borbama s Turcima posebno se istakao vojvoda Hrvoje Vukčić, kome je kralj Dabiša bio beskrajno zahvalan. Ovi Dabišini uspjesi su primirili akcije Dubrovačke Republike. Kao problem Dubrovnik je otpao, ali pojavio se drugi protivnik i to mnogo opasniji. Bio je to Ladislav Napuljski (1386.-1409.), sin Karla III Dračkoga koji je pokušavao nekako nametnuti svoju vlast na one dalmatinske gradove koje je držao kralj Dabiša, ali i one gradove koje je kontrolirao kralj Žigmund. Ladislav Napuljski je imao dosta uspjeha među hrvatskom, ali i među bosanskom vlastelom. Ambicije sve trojice vladara; Dabiše, Žigmunda i Ladislava Napuljskog su se preplitale na Dalmaciji i Hrvatskoj, a njihove političke akcije su vrlo komplicirane i zamršene da bi se mogle lako objasniti. Situaciju je dodatno zakompliciralo i to što se u sve ove spletke miješala Venecija. Osim svih nabrojanih, tu su bili i Turci. Ono što je tada bilo najsimptomatičnije je to da se i bosanska, a naročito hrvatska, vlastela prevrtljivo ponašala, tako da se nikad nije znalo tko pripada kojoj stranci. Sve je to dosta utjecalo na kralja Dabišu. Ne može se reći da on nije imao uspjeha. Njegov ban Vuk Vukčić uspio je da od nasljednika Ivana Paližine oteti Ostrovicu i Vranu. Od tog momenta postojala je realna mogućnost da Zadar prizna Dabišinu vlast, ali ta je mogućnost izmakla uglavnom zbog toga što je Vuk Vukčić bio više u službi Ladislava Napuljskog nego kralja Dabiše. Da je situacija bila ozbiljna, a da bosanska vlastela radije služi bilo kome osim svome vladaru vidjelo se i onda kad je jedan od najjačih bosanskih velikaša vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić priznao vlast kralja Žigmunda. Vojvoda Hrvoje obećao je da će služiti ugarskog kralja Žigmunda u svim slučajevima izuzev ako to bude upereno protiv kralja Dabiše. No, ta „rezerva“ vjernosti traje samo dok je Dabiša živ.

Početkom 1394. hrvatski velikaši predvođeni Ivanom Horvatom u potpunosti su odbacili bilo kakvu poslušnost kralju Dabiši. Između njih je počeo i otvoreni rat, a Dabiša ih je proglasio buntovnicima. Zatim je poslao svoga kneza Ivana Radivojevića da otme od Horvata grad Omiš. Taj njihov međusobni obračun iskoristio je ugarski kralj Žigmund i sa vojskom provalio u Bosnu i krenuo slomiti otpor, kako braće Horvat, tako i Dabišin. Kod rijeke Bosne iz utvrđenog grada Dobora pružen je posljednji otpor Ivana Horvata i njegovih pristalica. Grad je izgorio, a Horvati su pobjegli, doduše samo do Knina gdje su uhvaćeni u lipnju 1394. Tu ih je stigla ugarska vojska i potukla onu bosansku vojsku koju je sakupio ban Vuk Vukčić koji je držao Knin. Ivaniš Horvat je odveden u Pečuh gdje je vezan konjima za repove koji su ga rastrgali. Gdje je bio kralj Dabiša dok je Dobor gorio, teško je reći. Ono što se zna je da je u vojni logor ugarskog kralja Žigmunda i to pod Doborom uskoro stigao i kralj Dabiša. Tu se odrekao Dalmacije i Hrvatske u korist Ugarske i priznao vrhovnu vlast kralja Žigmunda. Osim toga, bilo je ugovoreno da nakon Dabišine smrti bosanski kralj postane Žigmund Luksemburški. Time je Dabiša postao ugarski vazal i ušao među ugarske dostojanstvenike kao župan Šomođske županije. To što je ugarski kralj ostavio Dabišu da vlada Bosnom do smrti možda bi se moglo protumačiti time da je Dabiša već bio star i bolestan i da pred njim nije ostalo mnogo godina života. Ovu katastrofu kojoj je sam svojom slabošću i neopreznošću najviše doprinio, Dabiša nije uspio nadživjeti. Umro je 8. rujna 1395. Njegovo vladanje ostat će poznato isključivo po tome što je za samo par godina uspio izgubiti sve ono što je dugi niz godina njegov prethodnik, kralj Tvrtko, uspio ostvariti. Bosna, nakon Tvrtka više nikad nije uspjela dostići ni dio one snage koje je do tada imala. Nešto prije Dabiše umrla je i ugarska kraljica Marija, potomak Kotromanića. Imala je jedva dvadeset i pet godina i teško da joj je i jedna godina njena života donijela bilo šta lijepo. Zbog svoje nesreće da je bila nasljednica prijestolja u Ugarskoj, imala je najgore što se moglo doživjeti. Osobno je vidjela kako joj dave majku, a onda na silu bila udata za Žigmunda Luksemburškog.

37

Hrvatski povijesni portal

Kako je Žigmund vladao u Ugarskoj upravo samo preko toga što je bio njen muž, po njenoj smrti je izgubio bilo kakvu zakonsku osnovu da i dalje ostane kralj. To je sada donosilo nove smutnje u Ugarskoj što je onemogućavalo Žigmunda da iskoristi odredbu ugovora s Dabišom, po kojoj nakon Dabišine smrti on postaje kralj Bosne. Sve to donosilo je Bosni nove probleme.

Kraljica Jelena Gruba (1395.-1398.) Smrću kralja Dabiše odjednom je otvorena mogućnost, shodno dogovoru iz Dobora, da ugarski kralj Žigmund dobije u naslijeđe bosansku krunu. Ipak tu ugovornu odredbu bilo je teško sprovesti iz više razloga. Prvo zato što je smrću kraljice Marije otpala legitimna osnova da Žigmund bude ugarski kralj, pa se o tome u Ugarskoj odmah poveo spor. To je bilo sasvim dovoljno da se Žigmundova pažnja skrene sa Bosne. Drugo, Žigmund nije u Ugarskoj stajao dobro i imao je mnogo protivnika, tako da je smrću kraljice Marije stvorena odmah jaka stranka koja je smatrala da je došlo vrijeme za izbor novog kralja. Nije trebalo mnogo da počnu tajni dogovori među plemstvom da „izaberu novoga kralja, jer je tobože Žigmund smrću svoje supruge prestao biti njihovim kraljem“, kako kaže jedan poljski ljetopisac. Slično mišljenje je imalo i bosansko plemstvo, ne zato što se željelo miješati u smutnje oko ugarske krune, već isključivo zbog toga da od Bosne odbije bilo kakvu pomisao ugarske prevlasti. Ako su prema Ugarskoj bili koliko-toliko jedinstveni ne želeći Žigmunda za bosanskog kralja, bosanski velikaši se među sobom nikako nisu mogli dogovoriti koga da izaberu za nasljednika kralja Dabiše. U tom natezanju oko mogućeg kralja moćna vlastela donijela je jednu pomalo čudnu odluku da se za kraljicu izabere udovica kralja Dabiše koja se zvala Jelena (Gruba). Ovim izborom se sasvim jasno pokazalo da u tom trenutku u Bosni nije bilo osobe koja bi bila po mišljenju osnažene vlastele pogodna za kralja. Čini se da je Jelenin izbor bio tek predah dok se takva osoba ne pronađe. Isto tako, to je bio sasvim jasan znak za ugarskog kralja Žigmunda da Bosna ima svoga vladara i da on kao takav nije poželjan na bosanskom prijestolu. Ali kralj Žigmund nije imao namjeru olako ispustiti Bosnu iz svojih planova, tim više što je u Bosni imao dosta pristalica, istina među sitnijim plemstvom, koji su ga željeli vidjeti na bosanskom prijestolju. Krajem 1350. on je pokrenuo vojsku, ali s njom je jedno vrijeme logorovao u Srijemu ne usuđujući se provaliti u Bosnu. Vjerojatno je pregovorima pokušao pridobiti najmoćnije plemiće koji su svi stali uz kraljicu Jelenu. Ovakav jedinstven stav najkrupnijih bosanskih velikaša nikako nije značio to da su oni kraljičini privrženici. U pitanju je bio strah da bi moćna Žigmundova ruka, ukoliko bi ovaj postao bosanski kralj, vrlo lako slomila njihovu samostalnost. Vidjevši da nije u stanju pridobiti trojicu najvećih; Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, Sandalja Hranića-Kosače ili Pavla Radenovića, kralj Žigmund je odustao od napada na Bosnu i vratio se u Budim. Po svemu sudeći odlučio je prihvatiti Jelenu kao bosansku kraljicu. Sve to je bio rezultat međusobnih pregovora između kralja Žigmunda i najkrupnijih bosanskih plemića. Bošnjacima nije nikako moglo odgovarati da Žigmund uzme bosansku krunu, jer bi to značilo i njihov slom, pa je za prvo vrijeme kraljica Jelena sasvim odgovarala jer se pomoću nje moglo obraniti od Žigmundovih aspiracija. S druge strane, Žigmund je prihvatio Jelenu samo zato što u tom momentu nije imao dovoljno sna-

38

ge da oružjem riješi ovaj spor. Zapravo je u pregovorima koje tada vodio mogao jasno vidjeti da kraljica Jelena nema podršku među vlastelom i da je njen položaj vrlo slab. Shvatio je da je bolje za prvo vrijeme i imati tu slabu kraljicu nego se upuštati u besmislenu ratnu avanturu, pogotovo tada kad su za njega na pomolu bili mnogo veći problemi. Osim toga, bilo je jasno vidljivo da bosanski plemići neće biti u stanju u skorije vreme izabrati nekog kralja koji će uživati opću podršku. Kao iskusnom političaru, Žigmundu nije moglo promaći da se Bosna nalazi na rubu građanskog rata i da će takva situacija potrajati duže vrijeme. U smutnjama koje su nailazile on je vidio šansu da se s malo muka dočepa onoga što je u tom trenutku bilo vrlo teško. Upravo zahvaljujući svemu tome kraljica Jelena je uspjela bar na prvi pogled učvrstiti svoj položaj. U to vrijeme pažnju kralja Žigmunda je posebno privukla sve veća opasnost od Turaka pa je zbog toga a polovicom 1396. s velikom vojskom križara krenuo na sultana Bajazita (1389.1402.). Presudna bitka je bila kod Nikopolja i tu su Žigmundovi križari strašno razbijeni. Žigmund je jedva izvukao živu glavu. Taj Žigmundov poraz ohrabrio je buntovnu slavonsku vlastelu koja je odmah pozvala starog pretendenta na ugarsku krunu, Ladislava Napuljskog. To je dovelo do pokolja na saboru u Križevcima. Iako je Stjepanu Lackoviću, vođi slavonske opozicije garantirana sigurnost on je zajedno sa pristalicama pred očima kralja Žigmunda ubijen. Dok se Žigmund obračunavao s buntovnom vlastelom u Slavoniji, bosanska kraljica Jelena imala je drugih briga, jer se odjednom pojavio pretendent na bosansku krunu. U prvoj polovici 1396. neki samozvanac, za koga se ne zna tačno ni tko je, ni odakle je došao (pretpostavka je da se radi o nekom plemiću iz Slavonije), pokušao je za sebe uzeti bosansku krunu. Međutim, stradao je odmah u sukobima s pristalicama kralja Žigmunda, tj. otjerao ga vojvoda Sandalj Hranić-Kosača. Kraljici Jeleni je vlast u Bosni od toga trenutka u potpunosti iskliznula iz ruku i ona nije bila u stanju ništa samostalno učiniti. Pogranična krupna vlastela naglo je ojačala u odnosu na kraljicu, ali ni to nije bilo sve. Sva ta nabujala snaga pojedinih velikaških kuća dovela je i do njihovih međusobnih sukoba, a to se posebno odnosi na stalno neprijateljstvo između Sandalja Hranića-Kosače i Pavla Radenovića. Na sve to su se nadovezali i Turci koji su tokom 1397. imali prvi veliki upad u Bosnu. Turke je upravo u jeku međusobnih borbi u Bosni pozvao Hrvoje Vukčić-Hrvatinić. U okviru ove vojske, kao turski vazal, bio je i despot Stefan Lazarević (1389.-1427). Sam turski pohod slabo je prošao i to ne zbog bosanskog otpora već uglavnom zbog vrlo jake zime. Nedugo poslije ovog stvorile su se dvije stranke. U jednoj su bili pristalice kraljice Jelene (Nikolići i Radivojevići) dok su u drugoj bili Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, Sandalj Hranić-Kosača i Pavle Radenović. Ovi najkrupniji velikaši Kraljevine Bosne odlučili su s kraljevskog trona skloniti kraljicu Jelenu i dovesti onu ličnost koja će njima više odgovarati. Otpor kraljice Jelene trajao je samo dva i pol mjeseca i već u svibnju 1398. na scenu je stupio novi kralj Bosne, Ostoja. Kraljica Jelena se povukla s prijestolja, doduše i dalje se nazivala kraljicom, ali uz dodatak svoga narodnog imena: Gruba. No, od toga momenta, iako se spominje nekoliko puta, ona više nema nikakav politički utjecaj. Njen pad je označio potpunu pobjedu krupne bosanske vlastele koja će od tog trenutka upravljati sudbinom Bosne.•

Broj 7

Grb i zastava U svibnju 2013. izašao je 13. broj dvojezičnog glasnika Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva. Glasilo izlazi već sedmu godinu uz pozamašan trud urednika Željka Heimera. U ovom broju možemo čitati sljedeće tekstove: • Tomislav Galović u “Leksikonu hrvatske heraldike” predstavlja Emilija Laszowskog (1868.-1949.) • Tamara Mataija predstavlja zastave iz fundusa Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka u tekstu “Zastava društva Istarska vila” • Jasminka Ćus Rukonić prikazuje izložbu “Grbovi creskog ladanja” koja se od ožujka do svibnja 2013. mogla pogledati u Creskom muzeju • Marcus E.V. Schmoger uspoređuje dio od ukupno 60 stranačkih zastava koje su se pojavile na talijanskim parlamentarnim izborima 2013. godine • Jelena Borošak Marijanović piše o nepoznatoj zastavi iz Zbirke Hrvatskog povijesnog muzeja “Zastava Jadranske straže iz 1931. godine” • Tomislav Galović prikazuje diplomski rad iz heraldike “Heraldička baština prostora današnje Sisačko-moslavačke županije” koji je obranio Antonio Perković • Marko Vitez analizira grb novog Pape Franje • na posljednjoj stranici možete prouičiti kronologiju rada HGZD-a

Detalji fotografija Drugog svjetskog rata Pretraživanjem interneta u potrazi za povijesnim zanimljivos ma može se pronaći sve više tekstualnih i mul medijskih stranica. Tome svakako doprinose brojne institucije poput muzeja, arhiva, nacionalnih knjižnica i drugih koji sve više digitaliziraju građu. Privatne web stranice također postaju sve kvalitetnije i možemo naići na prave dragulje poput “World War II Pictures In Details” na linku: http://ww2images.blogspot.com Autor je do sada objavio 295 članaka od kojih mnogi sadrže više kvalitetnih i zanimljivih fotografija Drugog svjetskog rata. Uz svaku fotografiju navodi njenu veličinu, mjesto i vrijeme snimanja, te ime fotografa. Uz te osnovne podatke autor donosi pojašnjenja kako je fotografija nastala i vrijedne informacije o samom sadržaju fotografija.

Petnaestogodišnji njemački vojnik plače nakon zarobljavanja Fotografiju je 3. travnja 1945. snimio John Florea u njemačkom Rechtebnachu. Prikazuje petnaestogodišnjeg njemačkog vojnika Hansa-Georga Henkea kako plače nakon što ga je zarobila američka 9. armija. Bio je član Luftwaffeove protuzračne jedinice (Flakhelfer). Njegov je otac umro 1938., a majka 1944. godine. Pridružio se Luftwaffeu kako bi preživio. Kada je uvidio da

rat ide kraju pješačio je 90 kilometara kako bi se predao Amerikancima. Srećom je preživio zajedno sa dva brata i umro 1977. godine. Uz tu fotografiju navedeni su izvori podataka i još 6 fotografija istog vojnika. Fotografija tog vojnika-dječaka može zgodno poslužiti u nastavi za analizu i diskusiju u 8. razredu osnovne ili u 4. razredu gimnazije.•

39

Hrvatski povijesni portal

Prva žrtva Drugog svjetskog rata | Napisao: Miljenko Hajdarović, mag.hist.|

Radijski toranj u Gliwicama dovršen je 1. kolovoza 1934. godine. Preživio je rat bez oštećenja i kao radijski toranj je služio do 1955. godine. Danas je nositelj antena za mobilne mreže. Sa svojih 118 metara visine treća je najviša drvena građevina na svijetu. Zajedno sa pripadajućom zgradom dio je muzeja u Gliwicama.

Na jučerašnji dan prije 74 godine počela je nacistička ratna agresija na Poljsku. Njemačko širenje već je bilo u tijeku tijekom 1930ih, a 31. kolovoza 1939. smišljenom su akcijom iscenirali povod za napad na Poljsku. Hitler je nedugo prije toga komentirao da taj povod i ne mora biti previše uvjerljiv („Die Auslösung des Konfliktes wird durch eine geeignete Propaganda erfolgen. Die Glaubwürdigkeit ist dabei gleichgültig, im Sieg liegt das Recht.“). Uz Hitlerovu naredbu jedna od njemačkih tajnih službi uz pomoć SS-a pažljivo je planirala propagandne aktivnosti kojima je cilj bio prikazati Poljake kao provokatore koji žele pogranične teritorije. 10. kolovoza 1939. Reinhard Heydrich, zapovjednik Sicherheitsdienst (SD - tajna služba nacističke stranke i SS-a), izdao je naređenje bojniku Alfredu Naujocksu da pripremi ekipu za tajnu akciju prepada na radijsku postaju u tada njemačkom Gleiwitzu. Zadatak je bio odglumiti napad Poljaka na njemački teritorij kako bi se to predstavilo stranoj javnosti. Oko 16 sati 31. kolovoza Naujocks je primio telefonski poziv sa porukom “Großmutter gestorben.” (Baka je umrla.) što je bio tajni kod za početak akcije. Zajedno sa 5-6 SS-ovaca upao je oko 20 sati u radijsku stanicu, preuzeo kontrolu nad emitiranjem

40

i jedan od operativaca je na poljskom jeziku emitirao poruku “Uwage! Tu Gliwice. Rozglosnia znajduje sie w rekach Polskich.’’ (Pozor. Ovdje su Gliwice. Radijska stanica je u poljskim rukama.). Njemačke jedinice su trebale reagirati na poljski napad i kako bi sve bilo uvjerljivije kao dokaz poljskog napada morala je ostati poljska žrtva. Dokaz odnosno poginuli poljski vojnik bio je Franciszek (Franz) Honiok. Prije akcije injekcijom je uspavan i vjerojatno upucan u čelo u samoj radijskoj postaji. Do danas nije dokazano jesu li ga ubili injekcijom za smirenje prije akcije (prema nekim izvorima jakim alkoholom) ili metkom u samoj akciji. Naujocks je na Nirnberškom suđenju izjavio da su mu doveli “konzervu” zakrvavljene glave. Oko 22.30 na njemačkim stanicama čuli su se prvi radijski izvještaji o pograničnom incidentu u kojem su navodno Poljaci napali, a njemačke snage su zvratile i pritom ubile “nekoliko vojnika”. Sljedeći dan cijeli njemački tisak bio je preplavljen tom viješću. Hitler je prijepodne 1. rujna u govoru koji je radijski prenošen iz parlamenta izrekao poznate riječi “Polen hat heute Nacht zum ersten Mal auf unserem eigenen Territorium auch mit bereits regulären Soldaten geschossen. Seit 5 Uhr 45 wird jetzt zurückges-

Broj 7 chossen. Und von jetzt ab wird Bombe mit Bombe vergolten.” (Poljska je noćas prvi put napala naš teritorij svojim redovnim vojnicima. Od 5.45 uzvraćamo vatru. Od sada na bombu uzvraćamo bombom.). 1. rujna 1939. počinje njemački napad na Poljsku, ali to još uvijek nije svjetski rat. 3. rujna Ujedinjeno Kraljevstvo, Britanska Indija, Francuska, Australija i Novi Zeland objavljuju rat Njemačkoj i tim činom rat postaje svjetski. U sljedećih par dana Njemačkoj su rat objavile Južna Afrika i Kanada, a 17. rujna Sovjetski Savez je napao Poljsku s istoka ispunjujući tako tajni dio njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju.

Tko je bio prva žrtva rata? Premda rat još službeno nije počeo kao prvu žrtvu Drugog svjetskog rata možemo upisati Franciszeka (Franza) Honioka. Honiok (na slici) je Gestapu bio poznati kao poljski domoljub. Poljski ga izvori opisuju kao seljaka iz obližnjeg sela. Bio je niskog ra-

sta, slabije građe i šepao je na jednu nogu. 43-godišnjaka je 30. kolovoza uhitila njemačka policija. Kobnog dana obučen je poljsku uniformu i vrlo vjerojatno upucan u područje glave. Više o incidentu i prvoj žrtvi doznalo se tek 1958. kada je Naujocks ispričao kako je sudjelovao u akciji kojom je započeo rat. Izvori su dosta šturi i nesigurni, ali izgleda da su nacisti u kolovozu 1939. imali spremno 10-12 logoraša koje je obučene u poljske uniforme trebalo ostaviti na mjestima pograničnih incidenata. Nitko se osim Honiokove obitelji ne spominje njegove žrtve, a prema nekim izvorima samo su tri pucnja u Gleiwitzu kao konačnu posljedicu imali između 60 do 85 milijuna mrtvih. Opširnije o incidentu u Gleiwitzu pisali smo na portalu 2009. godine. Članak je na ovom linku: http://goo.gl/nZFWc4

U sljedećem broju čitajte o tome koliko je tanka granica između hrabrosti i ludosti. Tko je osoba koja ne pripada masi? 41