Gustav Krklec.docx

Gustav Krklec Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. - Zagreb, 30. listopada 1977.) hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. Stoljeća. u Zagrebu je studirao filozofiju. Drugi svjetski rat zatječe ga u Beogradu gdje doživljava bombardiranje grada Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Djela         

     

Lirika, 1919. Srebrna cesta, 1921. Beskućnici, 1921. Nove pjesme, 1923. Ljubav ptica, 1926. Izlet u nebo, 1928. San pod brezom, 1940. Darovi za bezimenu, 1942. Ranjeni galeb: pjesme šestorice, Naklada "Hrvatski orač", Zagreb, 1942. (suautori Frano Alfirević, Salih Alić, Nikola Šop, Vlado Vlaisavljević i Ivo Balentović)[3] Tamnica vremena, 1944. Lica i krajolici, 1954. Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956. Noćno iverje, 1960. Telegrafske basne, 1952. Zagorski vinograd, 1958.

tumači prepoznavali djetinju jednostavnost poezije Gustava Krkleca

Srebrna cesta Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže, kad padne veče ponad tvoga krova, kroz mrak se javi ćuk i hukne sova, a oblaci ko jata ptica kruže nad tornjevima sela i gradova – izađi u noć… idi… Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi. Izađi… idi… Srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi.

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš u samom sebi, i da na dnu duše sja jato zvijezda, ponori se ruše i – ako hoćeš – oluji prkosiš olujom, koja u tvom bilu huji. Izađi u noć. Pjevat će slavuji u crnom grmlju. Žuborit će vrutak. Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati. I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak vidjeti boga što te cestom prati.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri što kida greben tvoje volje. Gazi na putu zmiju, guštera na stazi, i budi kao putnik što se žuri

dalekom stepom zelenoj oazi. Izađi u noć… idi… Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže… Srebrn plašt će pasti dalekom cestom kud te srce vodi.

Srebrna cesta - Dok su jedni (prema Milanji, većina kritike tvrdili da je pjesma impresionistička, drugi su je razaznavali kao ekspresionističku. U književnosti se impresionisti prepoznaju po estetizmu, ili čak i hedonizmu. Njihova poezija interferira s glazbom i glasovnom simbolikom, sinestezijom i jezičnim slikama. Kasnije se u tekstu susreću slike iz prirode: divlje ruže, lopoči na vodi, slavuji u crnom grmlju, žubor vrutka. I uistinu se može činiti da je pjesma impresionistička. Drugi pak kritičari (prvenstveno Milanja) tvrde da je Krklec, kao ozbiljan nositelj ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, napisao upravo ekspresionističku pjesmu. Naime, pjesma je objavljena 1921. godine u jeku vladavine ekspresionizma u hrvatskoj književnosti te je poznato da je Krklec bio desna ruka Antunu Branku Šimiću u časopisima Juriš i Vijavica kojima su promicali ekspresionističku poetiku. Čak su ih, prema Milanji, i pokrenuli na inicijativu Gustava Krkleca. Kako je ekspresionizam u književnosti, pojednostavnjeno, izricao ljudsku tjeskobu i krik ljudskog bića u egzistencijalnome besmislu, razvidno je da pjesma sadrži i ekspresionistički mrak izražen simbolima noćnih ptica zloslutnica (»kroz mrak se javi ćuk i hukne sova«) i gmazovima na stazi (»na putu zmiju, guštera na stazi«). Pjesma i započinje tjeskobom ljudskog bića skutrena pod krovom koje ne izlazi jer osjeća strah od mraka (inače ga se ne bi trebalo poticati da izađe). Milanja kaže da pjesma jest više ekspresionistička nego impresionistička, ali da je po njegovu sudu ona prvenstveno adoracijsko-ekološka, što bi trebalo značiti da je izraz divljenja spram prirode. Usto je shvaća kao stanovit kontrapunkt ekspresionističkoj tjeskobi radije nego kao impresionistički odgovor na dojmove iz prirode. Nadalje, smatra da pjesma nije metaforična niti da je modernistička na tragu Matoša i Vidrića, kako su je pak također mnogi kritičari uokviravali. Iako se uistinu, kad se uđe u svijet Srebrne ceste, može razaznati i stanovita srodnost s Matoševim ćukom i s Vidrićevim noćnim pejsažom. Također nije neshvatljivo što je većina tumača u Srebrnoj cesti prepoznala cestu ljudskoga života. Teško je povjerovati da je srebrna cesta samo mjesečinom obasjana cesta od sela Maruševca do istoimena dvorca, iako se ni u kojem slučaju ne

može odreći ni njezina zavičajnost.(7) Ili je ipak dominantni motiv ceste i metafora ljudskog koračanja kroz noć u kojemu (koračanju) ima zanosa, sinestezijom obogaćena dubokog doživljaja vitalnih vrijednosti? ANALIZA PJESME: Da bi se osvijetlila poetika srca u pjesmi Srebrna cesta, potrebno ju je u nekoliko poteza analizirati te tumačenje usredištiti na odnos subjekta prema nutarnjem recipijentu u kojemu se zbiva po mom sudu presudna lirska gesta. Pjesma započinje retoričkim pitanjem i neposrednim obraćanjem subjekta nutarnjem recipijentu u ti-formi. Poetski je govor subjekta usredotočen na ohrabrivanje. »Ti« u pjesmi je u mraku i boji se izaći u noć. Subjekt je blizak drugom čovjeku u tjeskobi i strahu, u sablastima noći, jer se čini kao da je i sam kroz takvo iskustvo prošao. Subjekt naime ne progovara s uzvišene pozicije, te može uputiti svom »drugu« (kao drugome!) jasne, prijateljske i čovjekoljubive direktive: »Izađi u noć...idi...«, kako slijedi u prvome dijelu pjesme: Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže, kad padne veče ponad tvoga krova, kroz mrak se javi ćuk i hukne sova, a oblaci ko jata ptica kruže nad tornjevima sela i gradova izađi u noć... idi... Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi. Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi. Subjekt krči put kroz mrežu simbola zla i smrti (noćnih ptica, prijetećih oblaka) i pogled uplašena prijatelja upućuje na sinestezijske slike ljepote (divlje ruže, lopoči, jezero). Onirički prizor noćnog pejsaža usmjerava zajedno sa samim sobom sve do srca tog Dru(go)ga, tog sudruga koji korača usporedno s njim. Taj doticaj srca istaknut je i rečeničnim akcentom (»kud te srce vodi«). Srce je široko rasprostranjen i učestao simbol osjećaja i osjećajnog potencijala. Srce se može pokrenuti bliskim susretom, prijateljstvom, zainteresiranošću namjesto ravnodušnošću. Tako subjekt utječe na promjenu raspoloženja sudruga u tami, a na razini stilskog ustroja zbiva se preokret, pozitivna peripetija. U prvoj strofi dominira večer i mrak, u posljednjoj sjaj srebra. 4. U drugome dijelu pjesme subjekt gradacijski osnažuje svog »dobrog druga« gotovo psihoterapijski, podižući mu sapomouzdanje osobito stihovima »i – ako hoćeš – oluji prkosiš/ olujom, koja u tvom bilu huji«. Bilo je također refleks srca te se ponovo dotiče srce kao središte čini se ne samo osjećaja već i volje.(9) Tako shvaćeno

srce upućuje na biblijsko poimanje srca kao izvorišta cjelovita života, kako stoji u knjizi Izreke, 4. 23: »A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život«.(10) Da je kontekst biblijski, upućuje i bijela zvijezda. Bjelina je najčešće pokazatelj duhovnosti, a bijela zvijezda je vjerojatno jutarnja zvijezda ili zvijezda Danica koja nagovješćuje dan. I ne samo dan već i Boga koji stvara Dan, na Krista, koji kazuje u novozavjetnoj knjizi Otkrivenje, 22. 16: »Ja sam [...] sjajna zvijezda Danica«.(11) Zadnji distih u drugome dijelu pjesme i upućuje na Boga koji prati čovjeka na životnoj stazi: Ti znadeš i sam da svjetove nosiš u samom sebi, i da na dnu duše sja jato zvijezda, ponori se ruše i ‒ ako hoćeš ‒ oluji prkosiš olujom, koja u tvom bilu huji. Izađi u noć. Pjevat će slavuji u crnom grmlju. Žuborit će vrutak. Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati. I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak vidjeti boga što te cestom prati.

5. Najposlije, u trećemu dijelu pjesme, subjekt izriče posljednje poruke na izrazito odlučan način, i imperativnom negacijom (»Ne vjeruj«) i afirmacijom (»Gazi na putu zmiju«). Ponovo se pojavljuju decentni, nenametljivi biblizmi (zmija kao simbol zla(12)) i zelena oaza kao kratkotrajna, filmična i protočna slika rajskoga svijeta. I na kraju se ponovljeni stihovi u prstenastoj kompoziciji pjesme vraćaju srcu. Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri što kida greben tvoje volje. Gazi na putu zmiju, guštera na stazi, i budi kao putnik što se žuri dalekom stepom zelenoj oazi. Izađi u noć... idi... Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi. Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti dalekom cestom kud te srce vodi.(13) Subjekt je tako netko prisutan uz Drugoga, netko tko ga hrabri, podiže, duševno i duhovno podupire. Takav je subjekt zainteresiran, empatičan, a istodobno neraspršen, kongruentan. Takvu poetsku misiju izrekao je Krklec i sljedećim tekstom: »Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom, htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao,

koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali svakako će biti jedan – možda mali, ali dostižan – dio onog mene koji sam bio najbliži nedostižnome, neizmjernome.«

BEZIMENOJ Starinska ura na ormaru spava. Kazaljke njene vec se rdjom zute. Umorna lampa tiho ocrtava prostore uske, samotnicke pute. Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute umorne oci. Noc je. Topla. Plava. Tako je tesko kada stvari sute i kad se mijesa proslost, san i java. Pa gasim staru lampu, sklapam oci. Nitko mi nece u posjete doci, ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena. Naslonim glavu na krilo samoci i slusam zvizduk vlakova u noci. — O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?

PROLAZNOST Smrtniku nisu dana mnoga ljeta da se po svijetu sarenome seta, da gleda ladje, trgove, zvonike, izloge tudje, zene, stare slike.

Sve naglo prodje, sve se brzo stisa, i dodje jesen u srce i kisa. Koljena klonu, oci trnu, pluca gasnu ko sanje, kao nadahnuca.

I trudan putnik padne pokraj plota slusajuc zubor stotine zivota.

SUSRET O Bezimena, mi cemo se sresti jedanput negdje na dalekoj cesti, bjegunci bijedni, beskucnici raja, bez praga rodnog i bez zavicaja. I nase oci, nekad zive vatre, kruzit ce tudjim krajem ko da snatre. Nas susret bit ce samo ruku stisak. Trenutak sutnje. Pozdrav. Ili vrisak? Krvavi vrisak, sto su prosli dani i sto smo na tom strasnom putu strani.

TI I JA Osjecam zivo srebro tvoje biti, zezenu kap u svakom zrncu krvi, zivotno tkivo od drhtavih niti koja se raskida, rasplice, mrvi.

Zedj ti je zarka. Jos nikad ne osta kap od mlaza koji dodirnuse usta. Ne znam zasto medju nama nema mosta, kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti sto bi htjeli da se cvrsto spletu u dva klupka vatre i srebrne strasti, u prostoru drscu. Sami su na svijetu, u samoci zudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela sto bi htjela da se tijesno zdruze,

pretoce u jednu bujicu od milja, venu, usamljena, ko jesenje ruze, jer na istom putu imamo dva cilja.

Ti bi htjela vjecno, cemu nema mjere, ja bih dao sve za zanos jednog casa. Ti sumnjas u trenut, a ja imam vjere u vjecnost trenutka, u trenutak spasa.

Dodji sva od sunca, sva od vrele vatre na moj pusti lezaj, daj mi svoje krvi. Bolje da nas munja jedne strasti satre nego da nas mrtve toce isti crvi.

Propadni u meni, pretoci se, daj se raspleti kroz moje vijuge i tkiva. Sve je na tom svijetu kratka varka. Raj se osjeti u trenut, a vjecnost je siva.

SONET (itaJ. sonet to — sitan zvuk. Mala skupina glasova, v. sonure -- zvučati) — Najpoznatiji, najznačajniji i najrašireniji metrički oblik iz italijanske književnosti, strog po kompoziciji, sastavljen od 14 stihova uglavnom sa 11 slogova (ital. endecasillaba, jedanaesterac), no i u mnogim drugim oblicima stiha, ali uvek jasno razdvojen na dva koherentna dela: prvi koji se sastoji od dva katrena od po četiri stiha, sa svega dve rime u obrgljenom položaju; abba, abba, drugi — od dva -* terceta od po tri stiha, koji su prvobitno također dopuštali samo dve rime u poziciji ede, dcđ, no koji već rano počinju mnogostruko da variraju: ede, ede; cdd, cđc,

SINESTEZIJA - Vrsta metaforičnog zamenjivanja pojmova, u kojoj dolazi do stapanja dvaju ili više čulnih oblasti tako što se oseti jednog čula kvalifikuju recima koje označavaju osobine oseta nekog drugog čula. Primere s. nalazimo i u svakodnevnom govoru (svetli i tamni tonovi,

tople i hladne boje i si.). MetaforiČka živopisnost takvog izražavanja leži i u osnovi umetničke upotrebe s.; njena osnovna stilska vrednost sastoji se u slikovitom izražavanju nekog kvaliteta ili nijanse čulne percepcije.