Glas Mladih, 50

Nakon kratkog boravka u Hrvatskoj, sestra Vedrana vratila se u Ugandu, ona osjeća da mora biti tamo, da mora pomoći tim ljudima. Kaže da je svaki njen odlazak tamo jedan novi izazov koji pred nju postavlja Bog. Ona se tom izazovu ne pokušava oduprijeti nego ga s radošću i osmijehom na licu prihvaća.

napisala Anica Marković

40. PLANINARSKI KRIŽNI PUT (Samoborsko gorje/Cerina–Sv. Martin po Okićem–Samobor) 19., 20. i 21. listopada 2007. Ovaj jesenski, jubilarni, četrdeseti u nizu, vraća se u Samobor i njegovo gorje gdje je prije dvadeset godina ronena ideja o ovakvom načinu hoda i obilaska sakralnih objekata. Prijaviti se možete kod naših animatorica Ivane 098/9606-936 i Marine 091/1934-078. Cijena je 30 + 50 kn (organizacija + prijevoz). Prijave su do 14.10. Više informacija možete naći na www.mladi-osmijeh.bloger.hr!

OBAVIJESTI: "Osmijeh" pjeva na vjenčanjima. kontakt: Mario, mob: 091 180 5514 (molimo Vas da nam se javite najmanje dva tjedna prije) Kritike, ideje, pohvale, zanimljive tekstove i molitve pošaljite na e-mail: [email protected] Posjetite nas na našoj web stranici : www.mladi-osmijeh.bloger.hr Probe zbora mladih održavaju se srijedom u 20:30 u župnoj dvorani. Pozivamo sve mlade da nam se pridruže. Potrebna nam je vaša pomoć. Mise mladih održavaju se nedjeljom u 18h. Druženja mladih su u župnoj dvorani nakon svake mise mladih! Pozivamo vas, pridružite nam se... Ureñuje: Urednici:

Zajednica mladih „Osmijeh“ Anica Marković Terezija Valičević Ivan Barukčić Grafička obrada: Mario Koluder

50. BROJ II. GODINA

50. broj „Glasa mladih“ I malo po malo, vikend za vikendom, evo nam već i 50. jubilarni broj našeg listića, kritike su svakako pozitivne i naša zajednica je na veliku radost nas urednika i pomoćnika odlično prihvatila naš način razmišljanja te pogled mladih na svijet, koji uporno tintom izražavamo na papiru te na taj način svake druge nedjelje našim stavovima, simpatičnim zgodama i nadasve dubokoumnim razmišljanjima nañemo put u dom većine žitelja naše župe. Nadamo se da smo vas barem jednom uspjeli nasmijati jer u tom slučaju naš je cilj u potpunosti ispunjen, i svi sati i dani koje smo mi sada već kao uhodana ekipa potrošili na tiskanje, prijelom ili nedostatak i potragu za papirom. Kada se okrenemo prema prošlosti čini nam se kao nešto što je trajalo

sekundu i što je u svakom trenutku imalo svoju svrhu. Nadamo se da ćemo i dalje napredovati kroz listić, te da će naša naklada svakim brojem biti sve veća i veća. Do slijedećeg jubileja želimo si da svake druge nedjelje u godini ljudi ustaju i kreću prema Crkvi u vrijeme kada se inače ide na Zornicu, ali ne da će Zornice postojati tokom cijele godine, nego iz razloga da bi što prije stali u red kako ne bi ostali bez još jednog razgrabljenog broja „Glasa Mladih“... još malo pa nestalo...

napisao Ivan Barukčić

PRIČA IZ UGANDE Ovog ljeta imala sam prilike upoznati sestru Vedranu, jedinu hrvatsku misionarku u Ugandi koja pripada Družbi kćeri Božje ljubavi. Zamolila sam ju da mi ispriča kakav je život u Ugandi, kako se mladi tamo školuju, kako se ona osjeća tamo te kako se odlučila za odlazak u misije. Sestra Vedrana rado je sa mnom podijelila svoju životnu priču. Kao djevojčica odazvala se pozivu časne sestre, rodom je iz Rame pa njeni roditelji nisu baš bili oduševljeni što je željela otići u Zagreb, ipak su popustili pa se u Zagrebu školovala na katehetskom institutu, a završila je i srednju glazbenu školu. Radila je kao katehistica u Zagrebu, Križevcima, Sarajevu. Radila je i u Tuzli i Karlovcu, a nakon toga je otišla u Englesku spremati se za misije. Jednostavno je osjetila da Isus želi da ona ode u misije i znala je da će on uvijek biti uz nju i to joj je dalo snage da ostavi svoju obitelj u državi u kojoj je tada bjesnio rat i ode daleko u Afriku. Došavši u Ugandu, ona joj se učinila manje siromašnom od očekivanja. Naravno, to je jako siromašna država, ima 10% bogatih, a 90% siromašnih. Prosječna dnevna plaća za 15 sati rada je 3,50 kn. Školovani ljudi plaćeni su

bolje, profesor koji u njihovoj školi drži predavanja iz medicine ima dnevnicu 30 eura. Poradi toga je vrlo važno školovati što veći broj djece da ta djeca ne bi živjela u tolikom siromaštvu i bijedi. Iz tog razloga je u katoličkoj misiji u kojoj se nalazi još sedam sestara, otvorena škola. U Ugandi su privatne škole strašno skupe, a državne jako loše. Sestra Vedrana trenutačno školuje 60 djece od prvog razreda osnovne škloe, a troje ih je trenutačno na fakultetu. Škola koja je otvorena u katoličkoj misiji je domaćinska škola. Sestre tamo uče djevojčice kućanskim poslovima. Uče ih kuhati, prati, šivati, uče ih higijeni... Možda vam djeluje čudno čemu uopće ovakva škola, ali... Tamo se zbog opće bijede i siromaštva jede sve do čega se stigne, bez obzira jesu li to trave, lišće, kukci... Sestra mi je ispričala da kada je tek došla u Ugandu, nisu imali što jesti doli užižitog graha. A taj im je grah tada bio prava poslastica. Danas tamo uzgajaju razno povrće pa sestre uče djevojčice kako kuhati, izmeñu ostalih jela , spravljaju pire od banane. Tamo raste i neko specifično voće intenzivnog mirisa i okusa, ali nažalost nisam ga imala prilike vidjeti i okusiti. Sestra Vedrana ga je ponijela sa sobom u Hrvatsku, ali miris je bio toliko intenzivan da ga je ostavila u hotelskoj sobi prije nego se ukrcala u avion za Hrvatsku. Prošle godine 7 djevojaka je završilo domaćinsku školu. Budući da su misionarke svjesne da te djevojke neće moći naći posao, za uspješno završenu školu poklonile su im svakoj po šivaću mašinu i danas te djevojke šiju odjeću i tako zarañuju za život. Osim sveopćeg siromaštva, mnogo je i bolesti u Ugandi. Ljudi baš ne održavaju svoju higijenu. Mnogi se mjesecima ne peru. Misionarke im daruju čistu odjeću da ne nose podrapanu, sapun da se peru, ali teško ih je natjerati da počnu voditi brigu o sebi. Svakog mjeseca sestre posjećuju te siromašne obitelji da im pomognu, djeca čim ih primjete kako silaze s brda počnu vikati: „Sister, sister!“ i onda se svi brže bolje oblače u čistu odjeću da se sestre ne bi ljutile na njih. Bez obzira na ovaj tužan primjer kako je teško pomoći tim ljudima, sestra Vedrana rado mi je pričala i o onim lijepim primjerima. Sretna je jer sve više mladih ljudi se odlučuje na školovanje, a ne na život u bijedi. Svim silama pokušavaju se otrgnuti tradiciji gdje žena nema nikakva prava, gdje roditelji prodaju svoje kćeri muževima, u slučaju bolesti ne odlazi se više vraču nego se traži pomoć liječnika. Ti mladi ljudi školuju se za učitelje, liječnike i na takav način ljudima pokušavaju objasniti da ipak mogu bolje živjeti nego što sada žive.