Forenzicka-psihologija-skripta

FORENZIČKA PSIHOLOGIJA 1. Definisati forenzičku psihologiju! - Forenzička psihologija je jedna od najuzbudljivijih grana psihologije koja se najbrže razvija. Riječi forensic/forensis je latinskog porijekla i dolazi od forum = mjesto gdje su Rimljani raspravljali o pravnim pitanjima i gdje su se vodili sudski procesi. S obzirom na porijeklo riječi forensic predmet forenzičke psihologije bila bi područja gdje se miješaju psihologija i pravo, pa se FP na osnovu toga može smatrati sinonimom za pravnu psihologiju. «grana primijenjene psihologije koja se bavi prikupljanjem, ispitivanjem i prezentacijom dokaza u pravne svrhe» (Haward 1953, prema Gudjonssson & Haward, 1998) Forenzička psihologija je klinička psihologija s posebnim zadatkom da sudu pruži procjenu ličnosti pojedinca u vezi s njegovim kriminalnim djelovanjem ili drugim pravnim radnjama (Kostić, 2002). «Profesionalna praksa psihologa unutar područja kliničke psihologije, savjetodavne psihologije, neuropsihologije, školske psihologije, pri čemu su psiholozi redovito uključeni kao stručnjaci, vještaci u aktivnostima čija je primarna svrha pružanje psihologijske ekspertize vještačenja pravosudnom sistemu.» (Američko udruženje za forenzičku psihologiju i pravo, 1995) “Profesionalno ponašanje u rješavanju pravno-psiholoških pitanja kako bi se pružila pomoć sudovima, strankama u pravnom procesu, odvjetnicima ili pravnim agencijama” (Američko psihološko društvo - APA)

2. Odnos forenzičke psihologije sa pravom i psihijatrijom! Pravnici i psiholozi imaju različita shvaćanja što se tiče nekih temeljnih pitanja pa se tako razilaze u svojim stajlištima o: a)Pogledu na ljudsku prirodu. Psiholozi smatraju da su ljudi «dobri», dok pravnici imaju mnogo ciničniji pogleda na ljudsku prirodu. b)Pravnici su zainteresirani samo za odogovor DA ili NE, dok psiholog u najboljem slučaju može dati odgovor MOŽDA (značajnost uz određeni stupanj rizika). c)U pravu je osnovni cilj uniformnost i izbjegavanje oprečnih stajališta, dok psiholozi imaju mnoštvo različitih teorija i perspektiva u objašnjenju jednog fenomena, pa pravnici mnoga stajališta psihologa smatraju kontradiktornima (Losel, 1992, prema Kapardis, 2001). d)Pravnici svaki pojedini slučaj doživljavaju kao jedinstven, te naglašavaju da se treba oduprijeti stereotipima pri zaključivanju i pokušavaju dokazati na sudu kako je nemoguće generalizirati. Psiholozi, za razliku od pravnika govore o vjerovatnosti s kojom se osoba razlikuje od prosjeka. Potrebno je imati na umu da postoji određena opasnost primjene općih psiholoških principa na individualni slučaj (LloydBostock, 1981, prema Kapardis, 2001). e)Velik dio kritike upućen psiholozima se temelji na pretjeranom oslanjanju psihologa na eksperimentalne metode. Kao najšešća zmajerka se tako psihologiji navode nedostataci laboratorijskih istraživanja tj. korištenje pravnih subjekata kao «stvari ili pojava», izoliranost i nekompletnost zaključaka koji se ne

osnovi eksperimenata izvode (ne uzimanje u obzir socijalni kontekst), nedostatka vanjske valjanost i nemogućnost generalizacije rezultata (King, 1986, prema Kapardis, 2001). Danas ipak postoji optimizam što se tiče saradnje psihologa i pravnika, jer je došlo do: •Ekspanzije psiho-pravnih istraživanja kako u kvantiteti tako i u opsegu i kvaliteti. Uz to vrijednost današnjih psiho-pravnih istraživanja je i praktična i teorijska. •Psihologija je doprinijela pravu (Haney, 1993, prema Kapardis, 2001) što se tiče npr. poboljšanja načina intervjuiranja očevidaca od strane policijskog osoblja, zauzimanja kritičnijeg stava prema pitanju vjerodostojnosti sudskih dokaza, poboljšanja pravnog statusa i prava djece, pravednijeg odabira porotnika itd.

Četiri su temeljne razlike forenzičke psihijatrije i psihologije (Grisso, 1993, prema Gudjonnson & Haward, 1998): •sadržaj njihovog doprinosa individualnim slučajevima – psihijatri su educirani za biološka, medicinska i psiho-farmakološka pitanja, a psiholozi se ne bave toliko psihičkim bolestima koliko općenitim sposobnostima i funkcioniranjem osobe, njenom ličnošću, ponašanjem, strategijama suočavanja… •metode procjene individualnog slučaja – psihijatri koriste intervju i opažanja, a psiholozi primarno standardizirane metode procjene temeljene na općeprihvaćenim znanstvenim principima. •epistemiološka razlika između psihijatrijskih i psiholoških istraživanja – psihijatri temelje svoja istraživanja na opažanju kliničkih uzoraka, dok psiholozi rade kontrolirane eksperimente (psiholozi su educiranie za provođenje eksperimenata, ali se ipak dominanto usmjeravaju na kliničku ulogu gdje se njihov rad dosta preklapa s radom psihijatara). •različiti sistem mentorstva – forenzički psihijatri se obično obrazuju u kliničkim ustanovama, dok se psiholozi obrazuju na fakultetima.

3. Navesti psihološke pojave koje se proučavaju u forenzičkoj psihologiji- ukratko ih pojasniti! Istaknuto je nekoliko psiholoških pojava ili pojmova iz forenzičke psihologije koji imaju značajnu primjenu u praksi. 1. NORMALNO I PATOLOŠKO Termin „normalno“ može se definirati na dva osnovna načina. Prvi je s gledišta funkcije jednog društva, odnosno ukoliko je osoba sposobna ispunjavati određenu društvenu ulogu. Drugi je s gledišta zajednice: to je, naime, najpovoljnije stanje za njegov razvoj i sreću. Empirijski podaci ipak pokazuju da je normalna osoba s obzirom na svoju dobru prilagođenost često manje zdrava od neurotične osobe s obzirom na njene ljudske vrijednosti. S gledišta ljudskih vrijednosti skupina neurotičara izgleda manje hendikepirana od onih normalnih osoba koje su potpuno izgubile svoju individualnost.

Za Freuda, osnivača psihoanalize, normalnost je samo „idealna funkcija“. Krajnji je domet razvoja ličnosti genitalni karakter, koji se karakterizira „dobrom ekonomijom ljubavi“, što znači da je osoba u stanju voljeti druge koliko voli i sebe. Erik Erikson smatra da se čovjekov životni ciklus odvija u osam perioda. Prva faza odgovara oralnoj fazi i svojstvena je uspostavljanju osnovnog povjerenja. U drugom se ciklusu doživljava vlastita autonomija („analna“ faza). U trećem vlada prodorni stil („falusna“ faza). Tako čovjekov razvoj teče kroz osam faza, a u osmoj fazi ili stadiju, koji je predstavljen starošcú , prema Eriksonu, prevladava mudrost. Prelaze iz jednog perioda u drugi on naziva krizama, koja je prekretnica kada se može krenuti u različitim pravcima. Psiholog, Janov, smatra da je normalan čovjek oslobođen, opušten i zadovoljan, da živi i dopušta drugima da to čine. On se kreće izravno prema rješenju problema, reagira adekvatno i stabilno i dopušta drugima da to čine. Prema Maslovu, čovjek je slobodan odrediti šta je za njega dobro i šta mu treba, biti zdrav znači zapravo znati slušati, razumjeti i prepoznati zahtjeve svog organizma. Kako bi čovjek razvio svoje ljudske kapacitete mora zadovoljiti osnovne potrebe. Zreli, samoaktualizirani ljudi prihvaćaju sebe, druge i realnost ljudske prirode. Tomas Sas upozorava da normalnost nije isto što i zdravlje, kao što ni abnormalnost nije samo bolest. Neki se ljudi ponašaju neobično, odnosno pokazuju simptome, ali to se prema njemu ne može smatrati bolešcú i ne spada u domenu medicine. Sve ono što psihijatar smatra bolešcú patološkim u stvari su „problemi življenja“, uglavnom psihološki, moralni i pravni.

2. ZRELOST I NEZRELOST Zrela se osoba u psihologiji određuje po više kriterija. Zrela je osoba najprije sposobna za rad, sposobna da voli, te je tolerantna na frustracije svakodnevnog života koje ovaj sa sobom nosi. Zrela je osoba sposobna preuzeti na sebe obaveze i odgovornosti koje društvo od nje očekuje: stupiti u brak, biti roditelj, sarađivati na poslu i u društvu... Ovo su samo neki od kriterija, a ima ih svakako još mnogo. Sve ovo pokazuje da je zrela ličnost „živ čovjek“ koji ni od sebe ni od svoje okoline ne očekuje nemoguće. Abraham Maslow navodi neke od svojstava koje posjeduje zrela ličnost. Neke od ovih su: uspješno opažanje stvarnosti i zadovoljavajući odnosi sa sredinom; prihvaćanje sebe, drugih i prirode; spontanost, jednostavnost i prirodnost u mišljenju, ocjenjivanju i osjećanjima; izdvojenost – potreba da bude sam; osjećanje zajedništva sa svojom ljudskom braćom... Neke faktore za razlikovanje djeteta i odrasle osobe, nezrelog i zrelog pojedinca navodi i Gordon Allport (prošireno osjećanje sebe, topao odnos prema drugima, ujedinjavajuća filozofija života...) Prema Ćelebiću, zrela ličnost posjeduje neke vrline kao što su odlučnost, hrabrost, otmjenost, predusretljivost, strpljivost, hrabrost dok nezreo pojedinac posjeduje mane poput neodlučnosti, kukavičluka, prkosa, poniznosti, nestrpljivosti i sl. Po njegovu je mišljenju nezreli pojedinac u svojim ulogama u društvu nedorečena, nedovršena i u mnogo čemu iskrivljena slika zrelog pojedinca.

3. INTELEKTUALNO I EMOCIONALNO Psiholozi su već odavno saglasni da mentalne funkcije mogu biti pod uticajem afektivnih stanja. Postoje, međutim, značajne individualne razlike te podložnosti u pogledu učestalosti u efektima i trajanju. U brojnim psihodinamičkim teorijama, koje su najprije nadahnute psihoanalizom, emocije su osnovni razlog kompromitacije mišljenja. Osobe sa skrivenim emocionalnim područjima u svojoj ličnosti ne shvaća što se s njim zapravo događa, gubi osjećaj sigurnosti. Mišljenje takvog pojedinca postaje neučinkovito, zaokupljeno nekom temom, konfuzno ili blokirano. U intenzivnim emocionalnim uzbuđenjima, koja su od forenzičkog značaja, bilježi se čitav niz organskih promjena, od kojih se neke mogu jasno primijetiti. Organizam je aktiviran više nego normalno, povećana je aktivnost kardiovaskularnog sustava i drugih unutarnjih organa, a postoji i niz drugi promjena, kao što su širenje zjenica, bljedilo lica, psihička konfuzija, malaksalost i slično.

4. RACIONALNO I IRACIONALNO Po pitanju racionalnog i iracionalnog, zadržimo li se na početku na aspektu ponašanja, mogli bismo bez problema označiti kao ono kod kojeg se jasno mogu ustanoviti cilj i pravila čija primjena vodi do cilja. Nasuprot tome, iracionalno ponašanje je ono koje ne vodi računa niti o tome da cilj ne odgovara temeljnim vrijednostima niti o tome da sredstva vode cilju s bilo kakvom vjerojatnošcú . Prema Jaspersu, postoji želja da se sve razumije i pri tome se gubi kritičnost za granice psihološki razumljivog. Postoji, također, i proširena sklonost da se svakom čovjekovom htjenju pripišu svjesni razlozi. Međutim, smatra on, čak i kada pojedinac smatra da nešto čini iz svjesnih i sasvim razumljivih razloga, obično iza njegovih postupaka vladaju iracionalni motivi i emocije. Svjesni duševni život nije aglomerat pojedinih, izdvojenih pojava, već cjelovitost odnosa koja se nalazi u neprekidno pokretu i promjeni, a iz koje izdvajamo i opisujemo pojedina psihička stanja. Psihološko razumijevanje prema Jaspersu nije moguće bez opažanja izraza i suživljavanja s doživljenim fenomenima koje nam saopćavaju ispitanici. Prema Frommu, svjesnost i nesvjesnost društveno su uvjetovani. Iskustva koja se ne mogu profiltrirati ostaju izvan svijesti, tj. ostaju nesvjesna. Sadržaj nesvjesnog nije ni dobro ni zlo, racionalno ni iracionalno, već i jedno i drugo, sve što je ljudsko.

5. MOTIVACIJA Pitanje motivacije osnovno je pitanje za psihološko izučavanje ličnosti. Stožer gotovo svake teorije ličnosti čini analiza prirode motivacije. Pod motivima se podrazumijeva svaki unutarnji uvjet u pojedincu koji pokreće na akciju. Prema nekim teorijama, svako ponašanje dobiva poticaj od nepromjenjivih instinkta ili nagona. Takve teorije naglašavaju reaktivnu snagu čovjekova ponašanja. Prema Freudu, seks i agresija su najvažniji od ovih nagona, jer nailaze na najviše protivljenja od strane vanjskog svijeta, i tako bivaju potiskivani, a potiskivanje raspaljuje njihov plamen. Novije teorije promjenjivih motiva ističu da veći dio naših dnevnih aktivnosti ne doprinosi zadovoljenju osnovnih nagona. Naše je ponašanje velikim dijelom vanjska aktivnost, istraživanje i prilagođavanje

sredini. Svaka je ličnost drugačija od ostalih i teži svoj integritet ispuniti i održati na svojstven način. Motivi, kao pokretači ličnosti, mijenjaju se tijekom razvoja. Oni se, ipak, ne mijenjaju podjednako. Nagoni i dalje ostaju u nama, a i kod složenih zrelih motiva možemo otkriti da u njima još postoji dah prošlosti. Franc Brentano osuvremenio je pojam namjere, odnosno intencije, krajem 19. stoljeća i to u smislu usmjerenosti duha na objekt. Mentalne pojave od fizičkih događaja razlikuje, prema njegovom mišljenju, označavanje nekog sadržaja koji se nalazi u nekom objektu. Ne može se vjerovati, nadati, željeti a da se ne vjeruje u nešto, želi nešto, nada se nečemu. 6. SITUACIJA Situacijski model pretpostavlja da je situacija glavna determinanta ponašanja. Predstavnici ove teorije tragaju za ponašanjem koje je različito u različitim situacijama. Pristalice ove teorije doduše dopuštaju određenu dosljednost ponašanja, ali tvrde da se ta dosljednost može otkriti samo u sličnim situacijama. Ovaj stav dolazi do posebnog izražaja u forenzičkoj psihologiji prilikom vještačenja podobnosti za uračunljivost, a nalaže se da se vještak u potpunosti upozna sa samom kritičnom situacijom, ali i sa značenjem koje ta situacija ima za počinitelja delikta. 7. KONFLIKTI konflikt je stanje u kome se nalazi ličnost kada u njoj istovremeno djeluju suprotne potrebe iste snage. Sukob tih potreba koje su, u stvari, unutrašnji zahtjevi, predstavlja suštinu konflikata. Konfliktna situacija nastaje uslijed sukoba motiva. Konflikti su izvori najjačih frustracija i frustracija s najizraženijim posljedicama. Obično se razlikuju tri tipa konflikata: kada treba da se opredijelimo između dva cilja, a oba nas privlače; kada moramo učiniti jednu ili drugu stvar, a obje su nam neprijatne; kada nas istovremeno jedan cilj privlači i odbija – istovremeno postoje dva suprotna motiva, od kojih jedan goni na izvršenjem a drugi na izbjegavanje izvršenja. 8. MEHANIZMI ODBRANE U ovoj teoriji polazi se od toga da se mehanizmi odbrane razvijaju od izvjesnih bioloških funkcija, ali da kod čovjeka bivaju nadograđeni i postupno gube svoj biološki karakter. Jedan od mehanizama odbrane koji navodi Freud, je potiskivanje. To je nesvjesni mehanizam odbrane koji sprječava nagonske tendencije i želje da dođu u svjesni dio Ega, jer se ovaj svjesni dio ne može oduprijeti jakim instinktivnim zahtjevima. Međutim, potiskivanje se nikada ne obavlja jednom zauvijek, već nalaže stalni utrošak energije da bi se takvo stanje održalo, a za to vrijeme ono što je potisnuto stalno nastoji pronaći neki izlaz. Ana Freud navodi deset mehanizama odbrane, od kojih je najuspješniji sublimacija – kod koje je bitno odvraćanje od seksualnosti ili premještanje instinktivne svrhe. To je najsavršeniji mehanizam koji omogućava čovjeku da se maksimalno rastereti svega onoga što je nedozvoljeno. Drugi obrambeni mehanizmi na ovaj ili onaj način ovise od potiskivanja. Veoma čest način odbrane je negacija ili poricanje. Odbrana se sastoji u previđanju, negiranju ili odbacivanju opasnosti i ozbiljnosti neke situacije.

U forenzičko – psihološkoj praksi često se susreću konverzivni i histerični mehanizmi odbrane. Ovdje je riječ o mehanizmima primarnog procesa, pomoću kojih se osoba isključuje, bježi od neprijatne životne situacije.

9. AGRESIJA I DESTRUKCIJA Pojam „agresija“ ima preširoku upotrebu u svakodnevnom životu, te on predlaže da se termin „agresija“ koristi samo za defanzivnu, reaktivnu agresiju, koju on naziva „benignom“. Maligna agresija, koju Fromm naziva „destruktivnošcú “ biološki je neadaptivna. Destrukcija je biološki štetna. Agresivnost je sastavni dio ljudske afektivnosti i izražava se otvoreno ili prikriveno. Uglavnom joj se pripisuju dva značenja: negativno, koje je vanjski izraz neprijateljstva, bijesa i mržnje usmjerenih protiv izvanjskog svijeta te pozitivno, prema kojem je ona u osnovi pozitivne akcije, poduzetnosti i približavanja drugome, kao neka vrsta društvene borbenosti. Poznati zoolog Konrad Lorenc smatra da je destruktivnost urođena energija, nagomilana u nervnim centrima. Kada se nakupi, dolazi do eksplozije i bez vanjskog podražaja. Neka novija istraživanja ističu da je agresivnost, u stvari, samo reakcija na frustraciju, na ometanje ili osujećenje naših potreba, želja, naše slobode i prava, pa čak i ugrožavanje naše egzistencije. 10. SIMULACIJA I AGRAVACIJA U forenzičkoj psihologiji česti su pokušaji simulacije, češcé nego u drugoj kriminalističkoj praksi. Cilj je, naravno, da se obmane vještak i sud, pa i šira okolina s namjerom da se izmišljanjem bolesti za sebe dobije „oproštaj“, odnosno oslobađajuća presuda. Ipak, bez obzira na ono što ljudi misle, ludilo nije tako lako simulirati. Prije ili kasnije i najneiskusniji sudski vještak primijetit će nedosljednosti u načinima prikazivanja simptoma i lako će ustanoviti da je riječ o prijevari. Agrivacija je svjesno pretjerivanje znakova postojećih oboljenja u istom cilju. Ovakvo pretjerivanje također ne predstavlja ozbiljniji problem za iskusnog vještaka. U igrama okrivljenih tijekom vještačenja često otkrivamo reakcije histeričnog prikrivanja. Bježeći pred opasnim okolnostima (suočavanje sa vlastitom odgovornošcú , suđenjem i kaznom), okrivljeni poseže za proizvoljnim bolesnim materijalom i njime se istovremeno brani i lažno predstavlja. 11. PSEUDODEMENCIJA I ZATVORSKE REAKCIJE * Pseudodemencija odbrambeni mehanizam koji posebno odlikuju pojedina lica upućena na psihološko vještačenje je relativno česta pojava. Ona se sastoji u tome što ispitanik igra ulogu nesposobnog i mentalno oštećenog, odnosno takve osobe kod koje je došlo do propadanja mentalnih sposobnosti. Demencija obuhvata pojave organskih oštećenja uslovljenih bilo nekom primarnom bolešcú , bilo propadanjem funkcija koje su u vezi sa starenjem. * Zatvorske reakcije

obuhvataju relativno širok spektar reagovanja na nepovoljnu životnu situaciju koja nastaje po lišenju slobode. Ta okolnost je, sama po sebi, veoma provokativna za pojavu čitavog niza psiholoških pojava, od kojih velika većina nema patološko značenje. Riječ je o takvoj okolnosti koja je, po svim ispitivanjima, izuzetno stresogena, pa je normalno da zdrav pojedinac na nju reaguje zaštitnim mehanizmima koji mu služe na raspolaganju, tj. koji su dominantni u sklopu strukture ličnosti. Po pravilu se ovi mehanizmi kombinuju i primjenjuju u zavisnosti od okolnosti koje više ili manje pogađaju ličnost okrivljene osobe.

4. Kriminalističko profiliranje? Profiliranje počinitelja se definira na više različitih načina, a najobuhvatnija definicija je ona po kojoj je profiliranje proces korištenja bihevioralnih dokaza ostavljenih na mjestu zločina kako bi se došlo do zaključaka o počinitelju, uključujući karakteristike i psihopatologiju ličnosti (Torres, Boccaccini i Miller, 2006). Kriminalističko profilisanje je izraslo iz psihološkog profilisanja. Riječ je o kompleksnom procesu u kojem na strani kriminalističkog profiliste treba da se objedine različiti kvaliteti i osobenosti.

5. Psihološko profiliranje? Psihološko profiliranje je uži pojam u odnosu na kriminalističko profiliranje. Zapravo, ono je nemoguće bez uzimanja u obzir forenzičkih dokaza koji svjedoče o fizičkom tragu određenog zločina. Kod psihološkog profiliranja iz očiglednih i već utvrđenih detaljnih saznanja o nepoznatom izvršiocu dobija se prikaz ličnih karakteristika, kao kriterij za traganje.

Psihološko profilisanje se shvata kao profilisanje ličnosti unutar kliničke prakse i ono često referiše na ocjenu i dijagnozu posmatranog pacijenta. Psihološkim profiliranjem, ovaj aspekt povezuje se sa emocionalnim, konativnim (motivacionim) i (anti)socijalnim aspektom datog zločina. Psihološki profil trebao bi biti pouzdan, validan i koristan rezultat istraživanja i promišljanja o izvjesnom zločinu.

6. Osobine kriminalističkog profiliste? Profilista nije ništa drugo nego kriminalistički analitičar u funkciji otkrivanja i istraživanja krivičnih djela i njegovih izvršilaca. Dakle, prema autoru R. R. Hazelwood, za uspješno kriminalističko profilisanje na strani kriminalističkog profiliste trebaju biti sljedeći kvaliteti:

1) Iskustvo, odnosno otvorenost nazora – profilista koji analizira predmete krivičnih djela mora biti spreman i u stanju da razmotri sve moguće verzije. Ne smije biti tvrdoglav i ne smije se držati samo jedne mogućnosti. Iskusan kriminalista, kao i u ostalom profilista nikad ništa ne prihvata na prvi pogled. Mora biti sumnjičav. Nikad ne smije da zavisi od onoga što mu neko drugi kaže o krivičnom djelu, već mora sve činjenice neke informacije sam detaljno da provjeri. Ovo je možda i najvažniji činilac koji kriminalističkog profilistu izdvaja od psihološkog profiliste. Na kraju treba istaći da se za kriminalističkog profilistu treba tražiti zreo i uspješan angažman na sprovođenju različitih kriminalističkih procedura iz oblasti krivičnih djela nasilja.

2) Zdrav razum – praktično predstavlja inteligenciju. U profilisanju izvršilaca krivičnih djela ne trpe se nikakvi šabloni u radu. Ne postoje dva identična krivična djela niti dva identična izvršioca. To mora biti sposobno da prepozna lice zdravog razuma.

3) Intuicija – sposobnost saznanja nečega bez svjesne upotrebe uma. Riječ je o mogućnosti opažanja ili znanja stvari bez svjesnog razmišljanja koje uključuje jako i brzo shvatanje. Za profilistu je to veoma bitna sposobnost.

4) Odsustvo (izolacija) emocija, odnosno ličnih osjećanja prema krivičnom djelu izvršiocu i žrtvi – u suprotnom dolazi se u opasnost da se postane indirektna žrtva. Simpatije prema žrtvi mogu usporiti ili onemogućiti analizu. Pitanje je kako pred različitim strahotama koje za sobom povlače različiti oblici krivičnih dijela ostati ravnodušan. Mnogi kriminalisti to ne mogu, te je to još jedna vrlina koja je na cijeni. Djelo izvršioca treba držati na distanci i ne koristiti se slengom u komunikaciji sa osumnjičenim ili drugim učesnicima jer se narušava načelo objektivnosti.

5) Analitička logika i strpljenje – predstavljaju sistematsko razmišljanje. Predmet se proučava do u detalje, sistematski se prikuplja i razumijeva ponašanje izvršioca te se zaključivanje vrši kroz činjenice sa preciznim oprezom pri sastavljanju raspoloživih informacija. Dakle, profilista mora posjedovati izražen kapacitet logičkog rezonovanja.

6) Misliti kao izvršilac – možda i najteži dio procesa profilisanja koji se zahtijeva od profiliste. Krivično djelo treba posmatrati iz ugla izvršioca, što zahtijeva posebno podešavanje uma, jer će takav nastrani um imati smisla samo za izvršioca. Mora se ući u sferu realnosti i usvojiti izvršiočeva tačka gledišta. Dakle, profilisti nastoje rekonstruisati krivično djelo iz ugla izvršioca i da se stave u njegovu poziciju. Što više čovjek unese sebe u krivično djelo, tj. njegovu psihologu, lakše je da donosi zaključke o njemu.

7. U slučaju kojih grupa počinilaca se najčešće primjenjuje kriminalističko profiliranje? Kriminalističko profiliranje se najčešće primjenjuje u slučaju sljedećih grupa počinilaca ozbiljnih protivzakonitih djela (Douglas i dr. 1986):     

silovatelji; piromani- “bezmotivna” paljevina i podmetanje požara serijske ubice; otimači; anonimni autori pisanih i usmenih prijetnji.

8. Metode izrade CP (Criminal Profiling)? Turvey (1998) razlikuje induktivnu od deduktivne metode izrade CP. 



Induktivni CP uključuje usporedbu ponašanja pojedinca s ponašanjem drugih osoba u sličnim okolnostima koji su prije bili ispitani tj. generalizaciju na ponašanje pojedinca na osnovi ponašajnih i demografskih obilježja drugih kriminalaca koji subili prije ispitani. Deduktivni CP je proces “interpretiranja forenzičkih dokaza koji uključuje ulazne informacije kao što su: fotografije mjesta zločina, izvještaji i fotografije tokom autopsije, detaljna viktimološka analiza, tačna rekonstrukcija specifičnih obrazaca ponašanja počinitelja na mjestu zločina, na osnovi kojih se dedukcijom zaključuje o obilježjima, demografskim karakteristikama, emocijama i motivaciji počinitelja.”

9. Američki pristup izrade CP- FBI i Engleski pristup izradi CP? U sklopu FBI pristupa, pri izradi CP, se koriste dokazi sakupljeni s mjesta zločina, podaci o prirodi napada, forenzički dokazi, medicinski podaci, obilježja žrtve s ciljem klasifikacije osumnjičenog i predviđanja njegovih vjerovatnih obilježja. Hazelwood & Douglas definiraju FBI-jev pristup CP kao: “stručan pokušaj omogućavanja specifičnih informacija o tipu pojedinca koji je počinio tačno određeno djelo istražnim agencijama ... profil se temelji na specifičnim obilježjima ili faktorima koji razlikuju određene pojedince od opće populacije. Engleski model izrade CP – Iako Canterova tehnika izrade CP ima neke sličnosti sa tehnikama FBI, on je nastojao svoj pristup smjestiti više unutar prihvaćenih psihologijskih okvira. Na osnovu vlastitih istraživanja ponašanja počinitelja (Canter1989, 1994, prema Ainsworth, 2000) identificirao je 5 važnih obilježja za koje vjeruju da mogu pomoći istrazi:  

mjesto stanovanja; kazneno kriminalna biografija;

  

sociodemografske karakteristike; karakteristike ličnosti; radna /obrazovna povijest

10. Definicija serijskog ubistva/ubice? FBI tako definira serijsko ubistvo kao ubijanje više žrtava u tri ili više odvojena incidenta tokom tjedana ili dužeg vremenskog perioda. FBI-eva definiciia: serijskim ubicom smatra se ona osoba koja ubije tri ili više osoba, ali je bitno da između tih ubistava postoji „period hlađenja“ koji može trajati od nekoliko sati do nekoliko godina. Serijsko je ubistvo kompulzivan čin, počinjen zbog uzbuđenja, seksualnog zadovoljenja i/ili dominaciie. 11. Karakteristike MKD i karakteristike organiziranih (psihopatskih) i neorganiziranih (psihotičnih) izvršilaca? Po klasifikaciji koju je ponudio FBI, serijske ubice se mogu podijeliti na: organizovane (antisocijalne) i neorganizovane (asocijalne). Karakteristike i mjesta zločina organizovanih i neorganizovanih serijskih ubica:

ORGANIZOVANE SERIJSKE UBOJICE Prosječna ili natprosječna inteligencija Među prvorođenom djecom Izražena maskulinost Harizmatičnost Izražene socijalne sposobnosti Izražene seksualne sposobnosti, živi sa partnerom Visok stepen profesionalne i geografske mobilnosti, npr učestala promjena radnog mjesta, organizacije ili adrese stanovanja

Disciplinovan Kontrola emocija tokom zločina Forenzička osvještenost je visoka Premještanje tijela žrtve Žrtvu obično nisu poznavali Sređeno mjesto zločina

NEORGANIZOVANE SERIJSKE UBIJICE Ispodprosječna inteligencija Među zadnjerođenom djecom Ima svoja tajna mjesta, noćni tip Slab interes za medijsku pažnju Socijalna nezrelost Slabe sekusalne sposobnosti, živi sam Živi i radi u blizini područja gdje je počini zločin, bavi se poslovima za koje nisu potrebne neke značajnije vještine ili kvalifikacije, otac mu je stalno ili često nezaposlen Značajne promjene ponašanja Visok stepen anksioznosti tokom zločina Forenzička osvještenost je niska Ostavljanje tijela žrtve tamo gdje je ubijena Žrtva je obično bila poznanik Mjesto zločina neuredno

12. Navesti Holmes i De Burger klasifikaciju serijskih ubica? Holmes i De Burger (1988) predlažu klasifikaciju serijskih ubica po tipu dominantne motivacije koja ih pokreće.

Prema ovom sistemu, šest je grupa serijskih ubica: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

vizionari; misionari; počinitelji ovog profila koji ubijaju u cilju pribavljanja finansijske dobiti; serijske ubice koje pokreće seksualna požuda; serijske ubice motivisane hedonizmom/zabavom (uživanje) i oni čija je primarna motivacija za ubijanje osjećaj moći/ kontrole.

13. Psihološko objašnjenje etiologije činjenja kaznenih djela? Psihološka objašnjenja govore da su uzrok činjenja kaznenih djela regulirana umom. Iz psiholoških teorija su proizašli pojmovi poput kriminalnog uma i kriminalne ličnosti. Teorije koje spadaju u psihološka objašnjenja kriminaliteta su psihodinamske teorije, bihevioralne teorije učenja i kognitivne teorije učenja. Kognitivne teorije učenja uključuju pojmove poput izbora i kreativnog razmišljanja te su se time odmakle od psihodinamskih i bihevioralnih teorija učenja.

Psihodinamski pristup ima utemeljenje u radu Sigmunda Freuda. Njegovo objašnjenje kriminalnog ponašanja proizlazi iz faza psihoseksualnog razvoja. Poremećaj u nekoj od faza tokom djetinjstva može dovesti do kriminalnog ponašanja u odrasloj dobi. Psihodinamske i bihevioralne teorije učenja na kriminalno ponašanje gledaju kao na rezultat disfunkcije, devijantne osobine ličnosti ili poremećaj emocionalne prilagodbe. Navedeno se formiralo razvojem i socijalizacijom tokomživota pojedinca te je pojedinac zbog toga krenuo s kriminalnim aktivnostima (Burke,2009). Teorije socijalnog okruženja često se koriste u objašnjavanju nasilja. Bandurina Teorija socijalnog učenja jedna je od najpoznatijih među njima. Ljudi uče ponašanja putem imitacije i promatranja drugih ljudi, odnosno modela (Buss, 2006). Uz to opažaju posljedice koje proizlaze iz takvog ponašanja. Kazna ili nagrada, kao posljedica, između ostalog služe i da promatrač zna što može očekivati ako će se ponašati na promatrani način. Bandurina teorije je poslužila kako bi se objasnilo da muškarci čine više ubistava nego što ga čine žene. Fokus ovih teorija je na kognitivnoj i interpersonalnoj dinamici koja u interakciji dovodi do nasilničkog ponašanja. Socijalni kontekst zajedno s ličnosti i sklonosti nasilničkom ponašanju dovodi do počinjenja kaznenih djela.

14. Karakteristike ličnosti i ponašanja serijskih ubica?

Cormier i saradnici (1972) su prvi koji su ponudili relativno jasan i obuhvatan okvir za karakterizaciju serijskih ubistava. Po ovim autorima, serijska ubistva se mogu odrediti uz pomoć referiranja na sljedeći, po svojoj strukturi šestodimenzionalni okvir opisa: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Motivacija počinioca (npr. dominacija, kontrola i moć nad žrtvama Nasilničke fantazije (nejasan, samo počiniocu shvatljiv motiv...) Tip žrtve (ranjiva, bespomoćna, posjeduje simboličku vrijednost za počinitelja) Odnos sa žrtvom (bez odnosa, seksualni odnos), vremenski period (mjeseci, godine...) Psihološko stanje počinioca (sociopatija, psihopatija, sadizam, „ovisnost’’ o ubijanju – kompulzivno ponašanje) i Spol žrtve (samo žene, samo muškarci, žene i muškarci, djeca...).

15. Navesti faktore i motive kriminalnog ponašanja? Faktori: 1. izgled i sklonost nasilju, 2. roditeljsko zlostavljanje i majke iz pakla, 3. drugi vanjski faktori (saznanje o posvajanju, slušati price o nasilju,odbačenost od strane svojih vršnjaka, zlostavljanje životinja, sklonost piromaniji, mokrenje u krevetu). Osim vanjskih faktora, uzroke sociopatskog ponašanja treba potražiti u genetici. Navodno imaju jedan X kromosom viška zbog čega se u njihovom tijelu nalazi veća količina estrogena od uobičajene što rezultira naglim promjenama raspoloženja. Ustanovljeno je također kako na sociopatsko ponašanje može uticati niska razina serotonina, hormona koji daje osjećaj zadovoljstva i opuštenosti. Ustanovljeno je i kako povećana količina toksičnih metala u organizmu kao što su bakar, kadmij, mangan i živa dovodi do agresivnog ponašanja. Do sociopatskog ponašanja može dovesti i oštećenje hipotalamusa, djelića mozga zaduženog za čitav niz funkcija, od tjelesne temperature, krvnog tlaka i autonomnog živčanog sistema pa sve do ispoljavanja emocija i nalaženja motivacije za svoja djela. Nadalje, bilo kakvo oštećenje mozga, bilo ono urođeno ili uzrokovano vanjskim faktorima, može uticati na razvoj sociopatskog ponašanja. Motivacija: Generalno, motivi su emocionalne, psihološke i materijalne potrebe koje se zadovoljavaju ponašanjem. Motivi su jedni od važnijih odrednica kod počinitelja ubistva.

U podlozi počinjenja kaznenih djela, počinitelji se u odnosu na motivaciju mogu podijeliti na instrumentalne i ekspresivne počinitelje. Instrumentalne počinitelje definira želja za postizanjem određenog cilja. Za razliku od njih, ekspresivne počinitelje karakterizira pojačano emocionalno stanje. Postoje i ubistva u kojima su motivi nejasni te su jedino poznati počinitelju. S druge strane, može doći do motivacijskih promjena koje se događaju pojedincu te su rezultat internalnih i eksternalnih uvjeta. Prema Yarvisu (prema Turvey, 2011) postoje neposredni uzročni faktori značajni za nasilne delikte i ubistva, a to su: razina interpersonalnih relacija, razina kontrole impulzivnosti, razina ispitivanja stvarnosti (sposobnost razlikovanja šta je stvarno, a šta nije), razina racionalnog razmišljanja, razina kognicije (mogućnost prikupljanja I prisjećanja informacija), razina slike o sebi, razina internaliziranih vrijednosti (suzdržavanje od antisocijalnih ponašanja i uvjerenja), razina povezanosti sa zajednicom i okolinom, prisutnost mentalnih bolesti, prisutnost sredstava ovisnosti, prisutnost racionalizacije, prisutnost intoksikacije i prisutnost značajne razine stresa. Osim motiva koji su navedeni, postoje i motivacijski faktori koji doprinose odnosno dovode do razvoja motiva kod počinitelja te mogu uticati na počiniteljeve izbore I ponašanja. Ti faktori su: zlouporaba alkohola i droge, fizički invaliditet, mentalne bolesti, seksualna gratifikacija, značajna razina stresa, nisko samopoštovanje, strah, financijski problemi, samoočuvanje, no treba uzeti u obzir da nabrojani faktori ne znače sigurno dovođenje do zločina.

16. Svrha istražnog intervjua i informativnog razgovora? Istražni intervju je pojam koji se u novije vrijeme koristi u Engleskoj za opis policijskog intervjuiranja osumnjičenih, svjedoka, žrtava i oštećenih sa svrhom saznavanja dodatnih informacija o izvršenom KD (Gudjonsson, 1994; Vrij, 1998). Informativni razgovor (»neformalno saslušanje») – kada policija pozove ili prisilno dovede osumnjičenog u službene prostorije, ispituje ga o kaznenim djelima I okolnostima tih djela prema određenom planu i taktici. Odgovori se bilježe tehničkim sredstvima registracije. Obavijesti prikupljene na ovaj način, transformiraju se kasnije u kaznenom postupku u svjedočenje tj. u osobna dokazna sredstva. Odvija se, u pravilu, u službenim prostorijama policije. Kod informativnog razgovora komunikacija je jednostrana i u suštini je to ispitivanje, odnosno neformalno saslušanje građanina.