Energetska Politika

Energetska politika

1. Energetika i energetski sektor u Hrvatskoj Promatrano s ekonomskog motrišta, energetika je infrastrukturni sektor koji sustavno istražuje, koristi i komercijalno proizvodi te opskrbljuje sve vrste potrošača svim dostupnim vrstama energije po ekonomski prihvatljivoj cijeni. Energetika se postavlja i kao možebitno najvažniji infrastrukturni sektor, s obzirom da visoki koeficijent korelacije postoji između energetike i razine razvijenosti neke zemlje. Što se hrvatskog energetskog sektora tiče, dominantan dio organiziran je u dva velika sustava: INA (Industrija nafte) i HEP (Hrvatska elektroprivreda). U sustavu INE su istraživanje i proizvodnja nafte i plina, rafinerijska prerada, organska i anorganska petrokemijska proizvodnja, trgovina tj. opskrba tekudim i plinskim energentima i ostalim petrokemijskim proizvodima. U sustavu HEPa su proizvodnja eletrične energije u hidroelektranama i termoelektranama, prijenos i upravljanje sustavom, te distribucija električne energije krajnjim potrošačima. Energetski sektor u Hrvatskoj možemo podijeliti na 6 komponenata: Nafta i naftni derivati, prirodni plin, električna energija, toplinska energija, ugljen i obnovljivi izvori energije. 2. Kapaciteti energetskog sektora u Hrvatskoj Sirova nafta se proizvodi iz 34 naftna polja, a plinski kondenzat iz 8 plinsko-kondenzatnih polja što osigurava oko 40% domadih potreba. Rafinerije u Zagrebu, Rijeci i Sisku raspolažu s kapacitetima za godišnju preradu oko 17 milijuna tona nafte, što značajno nadmašuje potrebe Hrvatske, pa se znatan dio derivata izvozi. Najvažniji transportni kapacitet je JANAF – Jadranski naftovod, s trasom cjevovoda dugačkog 622km, koji ima instalirani kapacitet od 20 milijuna tona nafte godišnje. Kapacitet skladišta na terminalima Omišalj, Sisak i Virje iznosi 900 000m3 za naftu i 60 000m3 za derivate u Omišlju. Prodaja tekudih goriva se vrši na 757 benzinskih postaja u 2007. godini, od čega je njih 432 bilo u vlasništvu INA Grupe. Bilančne rezerve nafte i kondenzata su se smanjile sa 30 milijuna prostornih metara na 11,7 milijuna m3, dok se proizvodnja smanjila sa 2,5 mil. m3 na 0,88 mil. m3. Prirodni plin se proizvodi iz 19 polja Panona i 5 plinskih polja Jadrana, a vlastita opskrbljenost plinom u 2007. godini iznosila je 71,2%. Najvedi dio plina dolazi iz ležišta Molve i Kalinovac. Transport prirodnog plina je regulirana energetska djelatnost koja predstavlja osnovnu djelatnost tvrtke Plinacro d.o.o., koja je vlasnik i operator plinskoga transportnog sustava. U 2007. godini sustavom je transportirano 3,36 milijardi m3 prirodnog plina preko 2085km plinovoda. Za skladištenje se koristi podzemno skladište plina Okoli s kapacitetom od 550 milijuna m3, dok se distribucijom bavi 39 distributera. Sveukupna duljina distribucijske plinske mreže za prirodni plin iznosi 17 184km. Elektroenergetski sustav Hrvatske raspolaže s 31 hidroelektranom ukupne raspoložive snage 2071MW, 14 termoelektrana raspoložive snage 1601MW, te 50% ukupne raspoložive snage NE Krško, 348MW. Sustav prijenosa električne energije HEP-a se sastoji od 4737km duljine prijenosne mreže te 162 trafostanice. Distribucijski sustav HEP-a se sastoji od 122 231km duljine distribucijske mreže te 22.755 trafostanica. Za izdavanje dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti nadležna je Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), a do 31.12.2007. izdano je ukupno 13 dozvola za elektroenergetske djelatnosti, te 29 dozvola za djelatnost trgovanja, posredovanja ili zastupanja na tržištu energije.

Ugljen se ne proizvodi od 2000. godine, a rezerve ugljena u 2007. su bile 3,7 milijuna tona kamenog ugljena (4,2mil. tona u 1990. godini), 3,6 milijuna tona mrkog ugljena (kao i 2000.), te 37,8 milijuna tona lignita (kao i 2000. godine). 3. Potrošnja energetike u Hrvatskoj Ukupna potrošnja energije u Hrvatskoj u 2007. godini povedana je za 1,5% u odnosu na ostvarenu potrošnju u prethodnoj godini. Najvedi udio u ukupnoj potrošnji energije ostvarila su tekuda goriva, 45,5%. Nakon tekudih goriva slijedi prirodni plin s 27,4% udjela. Udio vodnih snaga je zbog loših hidroloških prilika iznosio samo 10,1%, dok je udio ugljena iznosio 8,1%. Uvozna električna energija je imala 5,5% potrošnje u 2007.godini, a udio ogrjevnog drva je ostao približno isti kao i protekle godine, 3,2%. Što se tiče obnovljivih izvora energije, iako imaju vrlo visoku stopu porasta, njihov udio u 2007. je iznosio samo 0,17%. Plan je do 2030. Godine smanjiti udio tekudih goriva na 36%, te povedati udio obnovljivih izvora na 6,7% te biomase na 5,5%. Gledano na razini svijeta, hrvatski energetski sektor predstavlja vrlo mali dio svjetskog gospodarstva, s tek oko 0,05% proizvodnje te 0,1% potrošnje svijeta. Valja naglasiti kako od ukupno potrošene enregije tek između 55,2% i 60,5% energije je dostupno neposrednoj potrošnji tj. krajnjim korisnicima da bi zadovoljili energetske potrebe, dok ostatak otpada na gubitke u transformacijama, pogonsku potrošnju i gubitke u transportu i distribuciji. Hrvatska je ranih devedesetih prvenstveno zbog ratnih okolnosti doživjela smanjenje potrošnje energije, no od 1995. godine ukupna postrošnja energije raste, i takav trend se očekuje i u bududnosti. 4. Obnovljivi izvori energije Do sredine 2007. godine Vlada RH je na temelju Zakona o energiji i Zakona o tržištu električne energije usvojila paket od pet podzakonskih akata radi definiranja cjelokupnog pravnog okvira za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije. Usvajanjem akata je postignuta harmonizacija nacionalnog zakonodavnog okvira s europskom Direktivom o promociji proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije. Instalirani kapaciteti za proizvodnju toplinske energije su iznosili 671,4 MW, od čega najvedi dio (512 MW) pripada biomasi. Što se proizvodnje električne energije tiče, kapacitet instalirane električne snage iznosi 51,96 MW, a glavninu tog izvora čine male hidroelektrane i vjetar. U 2007. Godini je korištenjem obnovljivih izvora energije proizvedeno 129,94GWh električne energije, te preko 600 TJ toplinske energije, uz napomenu da trenutno ne postoje pouzdani podaci za određivanje instalirane toplinske snage sunčanih kolektora u Hrvatskoj, te su podaci o proizvodnji toplinske energije temeljeni na procjenama. 5. Energetska politika i direktive EU Najnovija kretanja u opskrbi energentima na prostoru EU-a pokazuju da se kao ključno pitanje namede izgradnja jedinstvene energetske politike Europske unije. Posebno istaknuti ciljevi su: usklađivanje stavova o problemima energetike, iskazivanje jedinstvenog stava o pitanjima energije, diverzificirati raznoliku kombinaciju energetskih izvora, postati svjetski vodeda energetski učinkovita regija, postati svjetski predvodnik u istraživanjima vezano za energetsku učinkovitost, te dovršiti energetsko tržište EU-a. Bitni elementi mjera energetske politike EU-a jesu: smanjenje potrošnje energije gdje god je mogude, diverzifikacija izvora energije, postaviti uređeno interno energetsko tržište, te kontrola eksterne nabave izgradnjom strateškog partnerstva sa zemljama dobavljačima.

Sva područja energetske djelatnosti su uređena direktivama propisanima od strane Europske unije, što znači da je poslovanje u energetskom sektoru nužno uskladiti s direktivama (NN 68/01, NN 177/04). Sa stajališta funkcioniranja elektroenergetskog sustava u Hrvatskoj najvažnije su ocijenjene direktive koje se direktno odnose na električnu energiju i na obnovljive izvore koji omoguduju proizvodnju električne energije. Najvažnija direktiva koja govori o promociji električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora jest Direktiva 2001/77/EC, koja je afirmativno postavljena prema jačanju potrošnje električne energije iz obnovljivih izvora, te se poziva na globalni cilj o potrošnji – 22,1% proizvedeno iz obnovljivih izvora u 2010. godini. 6. Strategija razvoja energetskog sektora u Hrvatskoj Prema Strategiji energetskog razvoja RH, dostupnost energije i njena odgovarajuda ponuda čine temeljni preduvjet održivog i kontinuiranog gospodarskog rasta. Iako postoji trend smanjivanja potrošnje energije potrebne za proizvodnju jedinice BDPa (trend povedanja energetske učinkovitosti), još uvijek trošimo značajno više od europskog prosjeka. Temeljna polazišta u daljnjem razvoju infrastrukture jesu jačanje tržišnih mehanizama u izgradnji i korištenju infrastrukture, moderan sustav upravljanja infrastrukturom utemeljen na informacijskoj tehnologiji, te održiv sustav financiranja njezine izgradnje i održavanja. Ciljevi Strategije su: promicanje ekološke održivosti u transportu i energetici, povedanje energetske učinkovitosti uz povedanje sigurnosti dobave i opskrbe energijom uključivanjem različitih energetskih izvora i tehnologije, promoviranje korištenja obnovljivih izvora energije i ekološki održivih izvora energije, razvitak energetskog tržišta i priprema za uključivanje u jedinstveno europsko tržište energije, te korištenje modela financiranja izgradnje infrastrukture koji uključuju privatni sektor, tj. javno privatno partnerstvo. 7. Plinofikacija Hrvatske Nakon prve energetske krize između Rusije i Ukrajine, hrvatska vlast je odlučila pokrenuti projekt plinofikacije Hrvatske, za kojega kažu kako je jednako važan kao i autoceste. Projekt plinofikacije stoji oko 450 milijuna dolara, a njegova realizacija predviđena je u dvije faze. Prva faza završena je 2007. godine, osnovni plan je bio cijena od 276 milijuna dolara, a izgrađeni su plinovodi Pula - Karlovac, Lučko - Ivanja Reka, Zagreb istok - Kutina te Kutina - Slavonski Brod. U toj fazi je izgrađen i plinski sustav Baranje i sustavi SCADA, koji omogudava daljinsko upravljanje kompletnim plinovodnim sustavom Hrvatske. Jedan od najvažnijih dijelova cijelog projekta je gradnja plinovoda Pula - Karlovac, koji je omogudio da plin iz sjevernog Jadrana do domadih potrošača više ne stiže zaobilaznim putem preko Italije i Slovenije. Dužina tog plinovoda je 190 kilometara. Druga faza je započela pretprošle godine, a uključuje gradnju plinovoda Bosiljevo - Split, vrijednog 110 milijuna eura, čemu je nakon Vladine intervencije pridodan i plinovod do Dubrovnika, Slavonski Brod - Donji Miholjac - Dravaszerdahely te izgradnja plinskog sustava Istre. 8. Utjecaj cijena energenata na gospodarski razvoj Hrvatska je malo otvoreno gospodarstvo, te je izrazito podložna utjecajima i kretanjima na svjetskom tržištu. Različiti „šokovi“ koji se događaju na svjetskom tržištu se s lakodom mogu prenijeti na Hrvatsku, a jedan od takvih „šokova“ bi moglo biti i povedanje cijena. Promatrajudi uvoz mineralnih gnojiva i maziva u ukupnom uvozu primjeduje se da se on u kunskim iznosima, uz određene oscilacije, kretao oko 10%, s tim da smo u zadnjih deset godina

uvozili približno istu količinu minmeralnih gnojiva i maziva. Međutim, zbog rasta uvoznih cijena uvoz je u apsolutnom iznosu porastao s 3,5mlrd kn u 1994. na 11,4mlrd kn u 2004. Na temelju statističkog izračuna moglo bi se tvrditi da je hrvatsko gospodarstvo u zadnjih deset godina gubilo prosječno godišnje 2,5% BDP-a po osnovi rasta cijena uvozne energije. Također, zbog rasta cijena u tih deset godina je povedan deficit vanjskotrgovinske razmjene za 16,3%. Opdenito, primjenom različitih modela se zaključuje kako bi 10%-tni rast cijena energenata izazvao od 1,5%-2,5% pad BDP-a u Hrvatskoj. Porast cijene nafte primjerice najviše utječe na smanjenje osobne potrošnje i to u rasponu od 1,39% do -3,83%, a zatim slijedi utjecaj na obujam izvoza u rasponu od -0,83% do -2,14%. U slučaju dakle povedanja energije od 10% sektorski gledano najviše povedanje troškova bi se dogodilo u sektoru javnih (komunalnih) usluga (0,83%), prijevozu (0,41%), djelatnosti hotela i restorana (0,33%), rudarstvu i vađenju (0,33%) te prerađivačkoj industriji (0,3%). Na razini poduzetničkog sektora došlo bi do porasta troškova poslovanja oko 0,23%, što bi smanjilo ukupnu dobit za 1,1mlrd kuna. 9. Svijet – potrošnja i trendovi Ved je spomenuto kako je visoki koeficijent korelacije između energetike i razvijenosti neke zemlje – relativna razina potrošnje energije zapravo izražava razino razvijenosti neke zemlje ili grupe zemalja. Trend u svijetu je da zemlje zadovolje svoju energetsku potražnju uz ekonomski i ekološki prihvatljive uvjete. Zbog toga postoji tendencija smanjenja potrošnje energije po jedinici proizvodnje u svijetu, tj. rast ukupne potrošnje je sporiji od rasta ukupne proizvodnje energije. Iako najrazvijenije zemlje najviše energije „štede“ gledano po jedinici proizvodnje, oni su zbog obujma vlastitih ekonomija i najvedi potrošači energije – 10 glavnih potrošača sudjeluje s oko 64% svjetske energetske potrošnje. Ovdje svakako prednjači SAD (koji nije potpisao protokol iz Kyota) s 25% udjela u svjetskoj potrošnji, slijedi ga Kina s 8%, te Japan sa 6% svjetske potrošnje. Što se tiče proizvođača stanje je slično – 10 glavnih proizvođača drže oko 61% svjetske proizvodnje. Na prvom je mjestu SAD s 19% proizvodnje, zatim Rusija s 11% i Kina s 8% proizvodnje. Iz svega navedenog više nego jasno je da na globalnoj sceni traje neprestana borba za kontrolu svjetskih energetskih resursa još od samih početaka 20. stoljeda i prvih vedih bušotina nafte. Borba za mod i prevlast nad energetskim resursima se očituje kroz čitavo stoljede putem brojnih ratova i diplomatskih prepirki, a imamo i velikog razloga sumnjati da je i zadnji vedi rat na svjetskoj sceni potaknut isključivo motivom kontrole energetske situacije na Bliskom istoku.