Bog U Srcu Grada

Pierre-Marie Delfieux

BOG U SRCU GRADA Jeruzalem, knjiga Života

Teovizija Zagreb, 1996.



BRATSTVO

1. LJUBAV 1. Ljubi. Cijelim svojim bićem prihvati ljubav koji ti Bog prvi daje. Zauvijek ostani usidren u toj sigurnosti koja je jedina sposobna podariti smisao, snagu i radost tvome životu: njegova ljubav za tebe neće proći, njegov savez mira s tobom neće biti prekinut. Bog ne žali zbog svojih darova i svoga poziva. Urezao je tvoje ime u dlanove svojih ruku. Neka tvoja duša danonoćno bude ispunjena Gospodinovom prisutnošću, koja je puna ljubavi, i živjet ćeš. Jak u radosti zbog te božanske prisutnosti u tebi i zbog snage te ljubavi, nećeš slabiti. Budeš li vjerno, kao Marija, u srcu čuvao sjećanje na tu ljubav, Bog će te malo pomalo zahvaćati, izgrađivati, ujedinjavati. Neprekidno prihvaćanje njegove ljubavi tvoj je prvi zadatak, budući da si mu posvećen. 2. Jak u toj milosti, i ti ljubi Gospodina koji te je stvorio na svoju sliku, sebi nalik, ljubi ga svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim duhom svojim. Jednom riječju, cijelom svojom osobom i čitavim svojim životom. U toj potpunoj nepodijeljenoj ljubavi sve je tvoje monaško zvanje. Znajući, naime, da je on ljubio tebe darom svega svoga života, zauzvrat ga možeš ljubiti darom svega tvoga života. Toliko te ljubio, dajući ti svoga jedinoga Sina, da i ti slobodno izabireš odgovoriti mu darom svoga jedinog života. Taj prinos cijeloga tvoga bića Ljubavi iz ljubavi, poziva te da prihvatiš sve izgubiti kako bi zadobio Krista. Na taj način naučit ćeš da je sve ništa i ništa sve. Jer ako sve tebi pripada, ti si Kristov, a Krist je Božji. Tako ćeš biti monah ili monahinja imajući “oči jedino za Boga, želju jednino za Bogom samim, sve primjenjujući na Boga i želeći služiti jedino Bogu; u miru s Bogom, postat ćeš uzrokom mira drugima.” 3. Ako je sav tvoj život slobodno i radosno prihvaćanje njegove ljubavi te marljivo i strpljivo traženje njegova lica, “sâm sa Sâmim”, bit ćeš pred njim kao pravi sin i u tvom će srcu Duh njegova jedinog Sina vikati: Abba, Oče! Sada kad si upoznao Boga ili, bolje reći, sada kada je on tebe upoznao, ljubiš li ga, čuvaj njegovu Riječ i Otac će te ljubiti i Presveto Trojstvo će doć k tebi i kod tebe se nastaniti. Moći ćeš tada reći da ne živiš više ti, nego da Bog živi u tebi, i bit ćeš živo svetohranište njegove prisutnosti. Istinski posvećen. Jer ovaj hram je svet, a taj hram si ti. Sve što će ti u tvome monaškom životu valjati činiti, slućit će da te dovede k tom cilju. Bog, koji je proždirući Oganj, hoće te svega spaliti u svojoj Ljubavi. Neka ove riječi, koje ti danas Gospodin govori, ostanu u tvome srcu. Čini to i živjet ćeš. 4. Ljubi svoju braću. Slijedi put ljubavi po uzoru na Krista. Ne možeš, naime, tvrditi da ljubiš Boga koga ne vidiš ako ne ljubiš brata ili sestru kraj sebe. Budući da je ljubav punina Zakona, zahtjevnost bratske ljubavi odsada je sažetak svega tvojega monaškog života, jednako kao što je sažetak Zakona i Proroka. U svakom tenutku preispituj se koliko ljubiš, jer će ti se suditi po ljubavi. Budući da ćemo u nebu jedino, vječno, potpuno ljubiti i budući da monah želi predusresi Kraljevstvo; budući da je Bog ljubav, kao što nam je to Isus dokazao, i budući da monah želi nasljedovati Krista; budući da je prva zapovijed ljubiti, i budući da je monah poslušan Bogu vršeći njegovu Volju; ljubi bez prestanka, napodijeljeno i bez mrmljanja. Neka Gospodin učini da rasteš i obiluješ u ljubavi prema svima. Jednom zauvijek dano ti je sljedeće kratko pravilo: Ljubi i čini što hoćeš.

2

Šutiš li, šuti iz ljubavi. Govoriš li, govori iz ljubavi. Ispravljaš li, ispravljaj iz ljubavi. Opraštaš li, opraštaj iz ljubvi. Imaj u dnu srca korijen ljubavi. Iz tog korijena može izaći samo dobro. (Sv. Augustin) 5. Dopusti u međuvremenu priznati da je tvoja spontanost neiskrena. Jasno uvidi da je dno tvoga biće egocentrično, sebično, ljubomorno, agresivno, lukavo, i da u njemu đavao, tužitelj tvoje braće, neprestano traži koga da proždre, sijući kukolj u noći. Da bi se otvorio ljubavi morat ćeš se, dakle, neprestano otimati ne-ljubavi. Bez toga prvog preduvjeta poniznosti i obraćenja nikad nećeš znati ljubiti. To ćeš bolje ljubiti braću što bolje budeš znao ljubiti sebe samog. Ako si ujedinjen u sebi, bit ćeš oruđe jedinstva; ako si pomiren sa sobom, pomirivat ćeš druge. Ljubi sebe ponizno i ponosno, ljubavlju kojom te Bog ljubi i, polazeći od toga, ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. To je drugi preduvjet za ljubav prema bližnjemu. Ljubi se sve do samozaborava. Postoji ljubav koja prima, ljubav koja dijeli, ljubav koja daje i koja se daje, i konačno, ljubav koja se žrtvuje. Kao monaha ili monahinju Bog te upravo tu čeka. Budeš li jednoga dana mogao reći da više ne tražiš samoga sebe, živjet ćeš najsretniji mogući život i ljubav će Božja postati vidljiva kroz tebe. To je treći preduvjet za ljubav prema drugima. 6. Svakog dana traži od Boga da ti u srce ulije ljubav prema braći i da u njihovo srce stavi ljubav za tebe. Bog ne može ništa odbiti zajednici koja tako moli, jer njegova je volja da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Tamo gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav. Osjetljivost je najgori neprijatelj ljubavi, a poniznost njezina najbolja saveznica. U sukobu budi dovoljno inteligentan i svet da prvi odustaneš i nikad nemoj izgubiti duboko jedninstvo s braćom prepirući se oko sitnica. Možeš imati pravo razljutiti se, ali tvoj je zadatak da ne dopustiš da sunce zađe nad tvojom srdžbom. Svakoga dana čvrsto odluči moliti za svoju braću. Moli da ljubiš i ljubi moleći, i milost njegove ljubavi moći će se dogoditi. Primi poziv na bratsko ljubav kao otvaranje jednome velikom otajstvu, jer ćeš po njoj ući u samo Božje biće. Gdje je ljubav, tamo je Bog. Tako, zajedno sa svojom braćom, Bogu darivaš tijelo, izražavaš njegovu prisutnost, označuješ njegovo djelovanje. Neka cijela tvoja zajednica na taj način bude objava njegove Ljubavi. 7. Da bi ovu ljubav izrazio na djelu, dijelit ćeš je. Dijelit ćeš vrijeme, stol, krov, plaću i dobra. Ne čuvaj ništa za sebe da bi jednoga dana, kao Krist, bio bogat svime onime što si dao. Uzmogni svakom članu zajednice i ti reći: sve moje tvoje je. Tvoj hod prema Kristu nije usamljena, nego zajednička pustolovina. Ta zajednička založenost poziva te, dakle, na međusobno slušanje, na uzajamno bodrenje, na bratsko obraćenje u solidarnosti istoga dara. Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti Kristov Zakon. U svoj poniznosti, blagosti i strpljivosti, podnosite jedni druge s ljubavlju. Ti, dakle, ulaziš u zajednicu da bi sve dijelio, od sitnica pa sve do bitnog angažmana, te na taj način zajedno s braćom tvorio živo tijelo Sina Jedinorođenoga, bivaljući tako "mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugome". Ako to hoćeš i to živiš, radost darivanja u tebi će potpuno izbisati sjećanje na sve žrtve. 8. S braćom i sestrama, obdarenima različitim darovima po milosti koja im je iskazana, teži graditi jedinstvo, poštujući različitosti. No nemoj nikada zaboraviti da je uspon k jedinstvu mukotrpan, a silazak prema različitostima lagan. Tek polazeći o čvrstog jedinstva pronaći ćeš istinske različitosti.

3

Da jedinstvo ne bi bila neodređena mješavina različitosti, ili tek puka pokornost disciplini, a različitost samo sebični individualizam ili čudna maštarija, moli Presveto Trojstvo da ti otkrije tajnu svoje Jednine u Množini. Neka jedinstvo tvoga Bratstva izražava uzajamnu ljubav. Neka potvrđena osobnost svakog od tvoje braće izražava preuzetu slobodu. Moliš li, učiš li ili radiš, raduj se zbog rada, učenja ili molitve drugoga za tebe. "Sve to djeluje jedan te isti Duh, dijeleći svakome napose kako hoće." 9. Da bi naučio ljubiti; budi proziran. Dopusi drugima da te upoznaju i teži upoznati druge. Poznavanje nužno otvara prema ljubavi. Otvaranjem srca, ponašanja i misli najbolje ćeš naučiti suglasiti se s braćom i osujetiti zamke Zloga. Ne treba se dati nasamariti od Sotone. Ne ignoriraj njegove namjere. Onaj tko djeluje u istini, dolazi k svjetlu. Budi dovoljno ponizan dopustiti da te se gleda u istini i dovoljno milosrdan da vidiš ne osuđujući. Uz cijenu toga dvostrukog napora, vidjet ćeš kako je dobro i milo živjeti zajedno kao braća. Neka ogovaranja, gunđanja i ljubomore zauvijek budu izbačeni iz tvojih usta i tvoga srca. "Izbjegavaj sitničave prepirke među braćom; ništa ne razdvaja tako kao neprestane rasprave o svemu i svačemu. Znaj ih, ako je potrebno, zaustaviti. Odbij slušati bilo kakva podmetanja ovom ili onom bratu. Budi kvasac jedinstva." "Tko potajno ocrnjuje svoga bližnjega, njega ću ušutkati... Nema mjesta u mojoj kući za tvorca prijevara." Nikada ništa ne reci i ne slušaj o odsutnom bratu što mu ti sâm nisi već rekao ili mu ne bi bio spreman reći sasvim otvoreno. I moli da cijelo tvoje Monaško bratstvo bude prozirno za prisutnost Riječi kao ognjište svjetla i živa ikona Trojstva. 10. Nikad se ne umori opraštati, da se ne bi izložio đavlu. Iz sveg srca, spontano, budi milosrdan i pun suosjećanja. Gospodin ti je praštao tijekom cijeloga dana; u tišini svoje duše čini isto, neumorno i od sveg srca. Ako konkretno na ovoga ili onoga brata imaš kakvu pritužbu, idi i bez odlaganja pomiri se s njim u četiri oka kroz uzajamno praštanje; ako to nije dovoljno, povjeri ga prioru koji će s tobom razmotriti kako postupiti i pomiriti te s bratom; ako ni to nije dovoljno, učini to u nazočnosti nekoliko braće; zatim progovori zajednici: neka se svi zajedno tada povjere milosrđu Božjem i sudu Duha Svetoga. Ako netko ne bi htio duboko ljubiti i opraštati, neka ne ulazi i ne ostane u monaškom životu. U slobodi svoje savjesti, i uz suglasnost priora, primaj milost sakramenta pomirenja kod svog ispovjednika. Ne možeš napredovati na putu savršenstva bez podrške duhovnog oca. Svakog tjedna s braćom, pred Bogom, živi milost uzajamnog opraštanja u skladu s riječju apostola koji nas poziva da ispovijedamo naše grijehe jedni drugima. To uzajamno opraštanje ujedinit će Bratstvo i svakome će pomagati da raste u svjetlu i istini. Svaki put kada ti se ukaže prilika, zajedno s braćom prihvati bratske opomene i savjete koji će ti donijeti milost ohrabrenja i biti poziv na obraćenje. 11. Nemoj se zadovoljiti time da se nazivaš bratom sviju: budi također svakome prijatelj. Svakog brata učini svojim prijateljem i nikog ne isključuj ili ne smatraj samo svojim prijateljem. Na to nas Krist poziva, ne zovući nas više svojim slugama nego prijateljima. Istinsko prijateljstvo omogućuje rast, oslobađa, dinamizira i potiče na razvoj. Isuviše naravno i isključivo prijateljstvo, naprotiv, umanjuje, dijeli, otežava i usporava. Neguj ono prvo i strogo se čuvaj ovoga drugog. Ponad svega živi ZAJEDNIŠTVO. Ono je izvor iz kojeg crpimo, izabrani za njega prije postanka svijeta, i krajnji cilj poziva koji nas je sabrao u jedno Tijelo. Jedinstvo karizmi neka usred ovoga razdijeljenoga svijeta izgrađuje sklad jednoga svetog hrama i neka različitost udova tvori cjelinu jedinstvenoga Tijela. Zaogrnut ljubavlju, uz koju se

4

veže savršenost, bit ćeš, dakle, zajedno sa svojom braćom, u srcu gradova, blaženi znak bratskoga zajedništva i, po njemu, čisti odraz Božji. To je slava koju ti je dao u dio. Po tom znaku neka nas svijet, u kojem jesmo i kojem više ne pripadamo, prepozna kao Božje učenike: po ljubavi koju ćemo imati jedni za druge.

2. MOLITVA 12. Moli. Kao što je Isus molio, moli i ti. Sav njegov život bijaše usmjeren na Oca, neprestani prinos, osluh, unutarnji hvalospjev poklonstva, ljubavi, zahvaljivanja i stalnog zagovora za ljude. Po molitvi je toliko bio jedno s Bogom da je mogao reći da jest u Ocu i Otac u njemu. U tom smislu on je savršen monah i stoga za tebe jedini uzor. Još vidljivije, izabrao je posebna mjesta i trenutke da svoju molitvu učini još intezivnijom i očitijom: u Hramu, na brdu, u pustinji, u osami, ili jednostavno prepušten slučaju, ovisno o danu i o putovanju. Jednako, danju i noću, sam ili s učenicima, molio je. Kroz taj odnos trajne ljubavi i kroz ta povlaštena vremena na izabranim mjestima za molitvu, do punine se razvijao njegov sinovski život i zračio je svjetlost njegove Svetosti. Gledajući ga, moglo se vidjeti Oca. Ti, dakle, brate ili sestro, koji si i sam sin ili kći istog Oca, ako hoćeš znati kako, zašto, gdje i kada moliti, gledaj Isusa i neumorno čini što i on, jer te on jedini može naučiti moliti. Pozivajući te na monaški život, on te zove da se posve posvetiš tom bitnom djelu, djelu zbog kojeg si prihvatio sve napustiti. Postajući monahom, ti izabireš učiniti svoj život molitvom i molitvu svojim životom. "Cilj monaha i savršenstvo srca sastoje su u neprestanoj postojanosti u molitvi." 13. Učitelj i majstor tvoga molitvenog zvanja jest Duh Sveti. Čak i ako ne znaš drugo doli tražiti da moliš kako treba, Duh sam će priteći u pomoć tvojoj slabosti, zagovarati te i naučiti te moliti kako valja. Vjerujem da je Božja ljubav razlivena u tvom srcu po Duhu Svetom koji ti je dan i da stoga više nisi rob nego sin, sin i prema tome baštinik Božji, baštinik svih obećanja božanske slave. Kad moliš, moli, dakle, u Duhu Svetom. Ne gasi u sebi Duha. Otac ti ga ne može odbiti ako ga zatražiš. Po molitvi susrećeš Boga, slušaš ga, govoriš mu, primaš njegovu ljubav i odgovaraš mu. Po molitvi dolaziš do poznavanja sebe samog i do vlastite izgradnje; po njoj ti se rasvjetljuje put i po njoj učvršćuješ svoje srce. Po molitvi razumiješ i najbolje susrećeš ljude, pomažeš im iz dubine srca i u ovom svijetu postižeš najvišu moguću djelotvornost. Za Boga, za svijet i za sebe, bdij, dakle, i moli bez prestanka. Nema ljepšega zadatka povjerena ljudima od kontemplacije. 14. Izabirući da moliš u srcu gradova, želiš izraziti da je tvoj život u Božjem srcu. Nisi prihvatio gradsko monaštvo ni u ime solidarnosti, ni apostolata, čak niti svjedočanstva, nego najprije zato da slobodno i neprestano promatraš Boga u njegovoj najljepšoj slici koja se, prije nego u samoći, na brdu, u pustinji ili Hramu, otkriva u ljudskim gradovima, u licima Boćjeg Lica i odrazima Kristove ikone. Kao monah i monahinja Jeruzalema ti si u srcu Božjeg Grada. Ti nisi, međutim, izabrao odvojiti molitvu od života, nego ih ujediniti. Unositi tvoju molitvu u grad i u tvojoj molitvi primati grad, živjeti povezanost akcije i kontemplacije, rada i kontemplacije, ulice i kontemplacije. Kao što su to činili Isus, Marija, apostoli i toliki monasi. Neka njihov primjer ostane tvoja nada i tvoja podrška.

5

15. Znaš da je molitva teška. To je u pravom smislu riječi mjesto nesebičnosti, prostor nevidljivoga, onoga što je često nedokučivo osjetilima, nerazumljivo, neizrecivo, neočekivano. I tebi će također biti teško ljubiti Boga čije lice nisi vidio. I tvoja će molitva biti borba do posljednjeg daha. Za tu i takvu borbu Bog je naoružao tvoje ruke te pokrio tvoju glavu za dan bitke. Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si položio svoje lijepe monaške zavjete. “Ne stavljaj svoju sreću i svoj užitak u ono što možeš čuti i osjetiti o Bogu u molitvi, nego radije u ono što ne možeš ni osjetiti ni čuti… Bog uvijek ostaje skriven, teško ga je naći. Nastavi ga služiti u takvoj skrovitosti i onda kada budeš mislio da si ga našao, osjetio ili čuo. Što budeš manje razumio, više ćeš mu se približiti.” Molitva će ti otkriti da je Bog uvijek Sasvim Drugi, dok si ti uvijek s ove strane. Ona će ti također reći da ti je Bog intimniji nego što si sam sebi. Nakon što prođeš kušnju, kao kroz oganj, približavajući se uskim vratima kroz koja ne možeš ništa prenijeti, uđi u prostor dubine svoga srca, koji sadrži onoga kojeg svemir ne može obuhvatiti. Tako ćeš u molitvi naći mir, svjetlo, radost. Ona će biti izvor tvoje ljubavi i snaga tvoga života. Da ti se prosvijetli pamet, moli. Da razabereš jasno svoj put, moli. Da ujediniš svoje biće, moli. Da razvedriš svoje lice i rasvjetliš svoje srce, moli. Da se pritjeloviš Kristu, moli: ne živiš više ti nego Krist živi u tebi. Malo-pomalo evo te osvijetljena, oprana, pročišćena, izgrađena, radosna, oživljena. Evo te pobožanstvljena. Možeš svom puninom svoga bića ući u puninu Božju. I ne očekuješ više ništa doli promatrati njegovu Slavu. 16. Na putu te borbe i te Slave, valjat će ti naučiti sve tajne molitve: Moli kao siromah. Krhak si, nestalan, rastresen, potpuno nesposoban doseći Boga i primiti ga. Ti si grešnik pred Bogom Tri puta Svetim. Prihvati svoje siromaštvo, znajući da je Isus blagoslovio molitvu poniznoga carinika. Molitva siromaha penje se sve do ušiju Božjih. Moli kao dijete. Ljubljeni, odsada ste djeca Božja. Nećeš ući u njegovo kraljevstvo ako ne postaneš malo dijete. Nećeš doseći nebo ne budeš li vjerovao u njega svom svojom vjerom djeteta. Dopusti, dakle, da u tebe uđe pjesma s dječjih usana, pjesma sasvim malenih. Kao dijete Božje, vođen Duhom Božjim, imat ćeš udjela u svetoj slobodi djece Božje. Moli u ime Isusovo. Budi sin u Sinu i Otac ti ništa neće moći odbiti. Možda dosada ništa nisi molio u njegovo ime? Moli i primit ćeš, i tvoja radost bit će savršena. Sve što budeš molio u njegovo ime, Isus će učiniti; Otac će te uslišititi. Sve je moguće onome koji vjeruje i još više onome koji ljubi, jer on prima u sebe Svemoć Trojstva. Ako, dakle, ljubiš i vjeruješ, po molitvi u Isusovo ime sve će ti biti moguće. 17. Moli u Duhu Svetom. Budući da odsada Duh Božji boravi u tebi jer si primio Duha posinstva koji kliče u tebi: Abba, Oče, dopusti da uđe u tebe usred tvoje slabosti i da se on sam zauzima za tebe neizrecivim uzdasima. Po molitvi postani poučljiv, neka te poučava onaj koji će ti otkrivati svu istinu i ispunjati te svojim plodovima. Budući da je Duh tvoj život, neka te on, moleći u tebi, pobuđuje na djelovanje. Moli s povjerenjem. Tvoja molitva ima veću moć nad Božjim srcem nego što misliš. Žarka molitva pravednika ima veliku moć. Krist ti to uvijek iznova kaže: Sve što tražiš u molitvi, vjeruj da si već primio i bit ćeš uslišan. Moli ustrajno. S radošću nade, postojan u kušnji, budi revan u molitvi. Neka te čuva budnim u zahvaljivanju, i tvoja ustrajnost, makar sve do nametljivosti, bit će uslišana: zbog tvoje upornosti, Bog će ustati i dati ti svo ono što ti treba.

6

18. Moli hrabro jer ti poteškoće neće manjkati, počevši od đavla, ogorčena neprijatelja tvoje molitve, koji kao ričući lav vreba naokolu tražeći koga da proždre, pa do mnoštva izvanjskih utjecaja i tvoje urođene lijenosti. Sjeti se proročkog obećanja:”Ohrabrite se, djeco, zavapite Bogu: on će vas izbaviti iz nasilja, iz ruku neprijatelja”. Na kraju napora naći ćeš mir. Podvostruči molitvu u važnim trenucima, u času izbora, poteškoća, napasti, međusobnog nerazumijevanja, kao što je to činio i Isus. Bdij, dakle, i moli u svako doba kako bi imao snage umaći svemu što se ima dogoditi i zasigurno se pojaviti pred Sinom Božjim. Moli trijezno i jednostavno. Molitva je odnos srca, odnos tebe i Boga, i nema veze s velikim idejama i s puno riječi. Ona te malo-pomalo mora uvesti u čisto slušanje onoga koji ima riječi života Vječnoga. Moli u skrovitosti. Jedino što je važno u tebi jest Božja prisutnost koju će hraniti tvoja osobna i samotna molitva. Što se tebe tiče, kada moliš povuci se u svoju ćeliju, zatvori vrata i moli Oca koji je u skrovitosti; i tvoj Otac koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti. Moli sa svojom braćom, znajući da tamo gdje se dvoje ili troje saberu u njegovo ime s njima je Isus, te da Duh osobito prati zajedničku molitvu. Zajedničku molitvu braće sabrane oko jedinoga Sina, Otac tako voli uslišiti! 19. Jednom riječju, nastoj moliti neprestano, nemoj se nikada zasititi. Kao psalmist koji Gospodina neprekidno stavlja ispred sebe, i kao mudrac koji meditira bez prekida Gospodinove zapovijedi, ostani uvijek radostan, moli bez prestanka. U svakoj prilici zahvaljuj. To je volja Božja za tebe u Isusu Kristu. “Štovati i častiti onoga za koga vjeruješ da je Riječ i, po njemu, Oca, to je tvoj zadatak, i to ne samo u posebnim trenutcima kao što to drugi čine, nego neprestano, za cijeloga tvog života, i na sve načine… Molitva je intiman razgovor s Bogom i Bog neprestano osluškuje taj unutarnji glas… Da, istinski duhovni čovjek moli tijekom svega svog života, jer molitva je za njega napor sjedinjenja s Bogom i on odbacuje sve što je beskorisno, jer je već došao do tog stupnja na kojem je na stanovit način primio savršenstvo koje se sastoji u djelovanju iz ljubavi. Sav je njegov život jedna sveta liturgija.” (Sv. Klement Aleksandrijski) “Kada sva tvoja ljubav, sva tvoja želja, sav tvoj napor, sve tvoje traženje, sva tvoja misao, sve što živiš i o čemu govoriš, svaki tvoj dah bude samo Bog, kada jedinstvo između Oca i Sina i Sina i Oca prijeđe u tvoju dušu i u tvoje srce” (Sv. Ivan Kasijanski), tada ćeš upoznati neusporedivu radost neprestane molitve i živjet ćeš istinskim životom. 20. Moli ujutro sa svojom braćom, prije nego odeš na posao zajedno s onima koji odlaze na posao, ponavljajući: Predusrećem zoru i zazivam te, Gospodine, pouzdajući se u tvoju riječ. Moli usred dana, usred posla, zajedno s onima koji rade, o šestom satu kada je Isus prinio svoj život za tebe i za spasenje svijeta. Moli navečer sa svima onima koji se vraćaju s posla, na pragu noći, pred bdjenje, sve prinoseći u euharistiji. Takva neka bude liturgija koja te, tri puta dnevno, dovodi zajedno s tvojom braćom u tvoju crkvu, pred Boga. “Prozori u Danijelovoj sobi gledahu na Jeruzalem i tri puta dnevno on je klečao, moleći i ispovjedajući vjeru u Boga. Tako je stalno činio.” 21. Svakog tjedna, četvrtkom, u spomen na Getsemani, kada nitko nije mogao moliti sat vremena s Isusom, moli noću, usred bijeda i radosti grada gdje te je Bog smjestio kao stražara koji čeka zoru. Vapijući zbog svoga grijeha i zavaljujući Bogu za njegova čudesa; ustani usred noći i zahvaljuj mu za njegove pravedne sudove. Crkva nas

7

je pozvala da stojimo na zidinama grada, da budemo njegove noćobdije dočekujući zoru. Ustani, dakle, noći izlij svoje srce kao vodu pred Gospodinom svojim Bogom. Svakog dana poslije podne otvori svoje srce meditaciji Pisma i nesebičnom `leticio divina`, čitanju Božje Riječi, dopusti Duhu Svetom da oblikuje u tebi dušu učenika i otvori se radosti njegove božanske Prisutnosti po Kristovu obećanje:”Ako me tko ljubi, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. Naka tvoja ćelija tako postane oratorij. Tu je tajna tvoje sreće: sretan onaj koji nalazi užitak u Gospodnjem zakonu i koji ga tiho ponavlja dan i noć. 22. Molitva će od tebe načiniti čovjeka liturgije. U tome se sastoji tvoje zvanje gradskkog monaha. Kao što pjeva psalmist, zahvaljivat ćeš usred velikoga zbora, među mnoštvom naroda, slavit ćeš Boga. Ne budi zbog toga ni tužan ni tašt. Na to te je Bog pozvao i on sam uživa u svom narodu. Za to si primio poslanje hvale i zagovaranja. Sjeti se da “moliti u hramu Božjem znači moliti u zajedništvu s Crkvom, u jedinstvu Kristova Tijela; jer Tijelo Kristovo tvore svi vjernici; stoga će onaj koji moli u hramu biti uslišan, jer onaj koji moli u zajedništvu s Crkvom moli u duhu i istini”. Ljubi liturgiju koja je tvoja zajednica izabrala. Sudjeluj vjerno i dolazi na vrijeme. Pokaži se jednako poučljivim i aktivnim, znajući da na taj način služiš Crkvi i vršiš ono što se Bogu sviđa. “Obradovat ću ga u kući molitve; njihove molitve i njihov prinos bit će prihvaćeni na mom oltaru jer će se moja kuća zvati: Kuća molitve za narode.” Ljubi crkvu u kojoj se događa liturgija i budi u tom svetom hramu pun poštovanja, mira, vedrine, sabranosti, kako bi tvoj primjer poticao sve oko tebe na molitvu i na mir. Oblačeći liturgijsku odjeću za molitvu časoslova, sjeti se da si, kršten u Kristu, zaista zaodjenuo Krista i da je cijelo tvoje biće postalo pjesma hvale njegovoj slavi. Obuci tu odjeću i zaogrni se tim plaštom u dvostrukom svjetlu Krista koji te prekriva i Duha koji te zaodijeva. Budi tako Tijelo Kristovo i hram Duha na slavu Očevu. Konačno, neka svakodnevna euharistija bude vrhunac tvoje neprekidne molitve, jer u njoj dosižeš najviši stupanj jedinstva s tvojom braćom, s kojom zajedno tvoriš Kristovo Tijelo u kojem je svatko na svoj način njegov ud, i s Bogom koji tako boravi u tebi, dok ti boraviš u njemu.

3. RAD 23. Radi. Čovjek radi. Kršćanin radi. Monah radi. Zbog toga trostrukog razloga “očito je da ti valja raditi sa žarom”. Svojim radom pridruži se Bogu i nasljeduj ga. Otac, koji stvara, sudi i podržava svijet, radi. Sin, koji je izabrao biti drvodjelja i koji svojom Riječi održava svemir, radi. Duh, koji je neumorno na djelu, obnavljajući srca i lice zemlje, radi. Raduj se što radeći živiš na sliku Božju. Da bi se pridružio dovršenju čina Božjeg stvaranja i podložio zemlju; da bi sudjelovao u njegovu otkupljenju, zarađujući svoj kruh u znoju svoga lica po Božjoj zapovijedi, sine Adamov, trudi se raditi vlastitim rukama. Svojim radom svakodnevno živi vazmeno otajstvo od muke do prinosa, od prisile do prihvaćanja, i od pokorena čovjeka postani sinovskim suradnikom. Neka tvoje biće tako ujedinjeno sve čini za slavu Božju. Tako ćeš, po radu, biti i pročišćen i izgrađen, solidaran s ljudima i bliz svome Bogu. 24. Dvostruka te nužnost poziva raditi: S jedne strane, da namiriš potrebe zajednice, živeći od rada svojih ruku, kako ni tvoja braća ni ti ne biste bili jedni drugima na teret; s druge strane, da pomogneš slabima i pritekneš u pomoć potrebnima. Na taj način u svemu tvome poslu prednjači ljubav, jer je njegov plod za braću i one koji su u potrebi.

8

Neka tvoje ruke ne ostanu besposlene do večeri. Neka ti rad vlastitim rukama bude čast. Ako ne želiš raditi nemoj ni jesti. Radi mirno u Isusu Kristu i jedi kruh što si ga sam zaradio. Ako si siromah koji radi zato što ne bi imao od čega živjeti da ne radi, također si radnik koji zavređuje svoju hranu. Neka tvoj rad bude takav da te učini poniznim i slobodnim čovjekom. 25. Po svom radu ti također pokazuješ svoju solidarnost s gradskim svijetom i mnoštvom radnika koji rade, traže posao, rukovode njime ili mu se podlažu. Tvoj rad bit će privilegirani prostor gdje susrećeš brata čovjeka tamo gdje se nalazi, u službi življenoj usred grada u koji ti se valja uklopiti, jer šest su dana u tjednu kada treba raditi. Isus, kao čovjek, ponovno je to izrekao i sam je to živio. Da bi svima bio što bliži i istovremeno pokazivao svoju slobodnu ovisnost, odbit ćeš svako privatno poduzetništvo. Bit ćeš, koliko god je to moguće, plaćeni radnik, prisjećajući se jedino da radnik zaslužuje svoju plaću. Time ćeš se naučiti ovisnosti i poniznosti u podložnosti. Jednako tako, primat ćeš jednom rukom da bi dao drugom, ne zatvarajući je u svoju korist. Izabirući da radiš koliko se mora, ali ne više nego što trebaš, i ne za djelo propadljivo, nego za djelo koje ostaje za vječni život, nasuprot svijetu u kojem rad kao svetinja, često preuveličana, postaje mjesto sukoba, konkurencije, otuđenja, trke za materijanim bogatstvima, moraš se postaviti slobodno i s osporavanjem. 26. Radeći skraćeno radno vrijeme i često za minimalnu plaću, podsjećaj ovaj svijet, ne riječima nego vlastitim životom, na vrijednosti molitve, besplatnosti, tišine, bratskog života, gostoljubivosti življene u miru i na Božju slavu, na to da nam valja najprije tražiti kraljevstvo Božje i njegovu pravdu. Jer što vrijedi čovjeku da zadobije sav svemir ako uništi vlastiti život? Stoga prihvati, ponizno i svjesno, raditi samo pola radnog vremena, kako bi sačuvao za kontemplaciju, život u zajednici, samoću, studij, primanje ljudi, odmor, sve vrijeme koje je potrebno za miran i uravnotežen život. Možda ti upravo tu Krist najbolje pripravlja proročku dimenziju tvoga monaškog života. O tome ćeš svjedočiti ne napuštajući svijet, nego ostajući u njemu a da mu ne pripadaš. Ponizno i hrabro prihvati živjeti na taj način, a da to nećeš uvijek moći opravdati ili čak izreći; prihvati to živjeti u nesavršenosti i rastrganosti, i možda sve do osjećaja nijekanja samoga sebe. Hoćeš li slijediti Krista, odreci se samoga sebe, uzmi svoj svakodnevni križ i idi za njim. Da bi radnom svijetu pokazao vrijednost kontemplacije u samoći, a svijetu kontemplacije bogatstvo solidarnoga rada, unesi molitvu u svoj rad i ponesi rad u tvoju molitvu. “Priznaj radu svu njegovu vrijednost u jedinstvu s božanskim radnikom, Isusom drvodjeljom.” Prema iskustvu drevnih monaha, možeš izvršavati zadaću molitve radeći (Sv. Bazilije). Tako možeš, po savjet apostola, u isto vrijeme moliti bez prestanka i raditi dan i noć. 27. Ujutro, kada čovjek izlazi na posao koji će obavljati do večeri, čuj Gospodnji glas koji govori:”Dijete moje, idi raditi u moj vinograd.” Tijekom čitavoga dana ponavljaj mu:”Neka uspije, Gospodine, djelo mojih ruku.” Navečer, sve prinesi Ocu, govoreći:”Beskorisni sam sluga, samo sam izvršio svoju zadaću.” Tako će tvoj san radnika biti blag i Bog će blagosloviti djelo tvojih ruku. Tvoja uloga nije da se angažiraš u domeni politike, u kojoj ima isuviše podijeljenosti, nagodbi, sukoba, nego da, uspravan, naviještaš svojim životom, u pravdi i istini, Evanđelje mira, jer si gradski monah angažiran u životu grada koji je Bogu drag. 28. Ne možeš izabrati posao po vlastitom nahođenju. Bit ćeš vrijedan prijekora ako ne prihvatiš naloženi posao, jer ćeš time griješiti, pokazujući samodostatnost i neposlušnost.

9

Prihvati s jednakom radošću raditi izvan ili unutar zajednice, ovisno o tome što će se pokazati prikladnim i što će se tražiti od tebe. Ne budi tašt ako puno zavređuješ, niti gorak ako zarađuješ malo, znajući da zajedno sa svojom braćom, moleći, studirajući ili radeći naizmjenice, svi skupa moramo jednim srcem, jednom dušom i jednim duhom raditi najprije na djelu Božjem, i ponad svih nužnih zadataka, zajedno izabrati “najbolji dio”. Sve je važno, ali Bog jedini dostaje (Sv. Terezija Avilska). Zajedno s priorom i savjetnikom vidi, dakle, koji posao možeš odabrati ili prihvatiti, i s njima preciziraj u kojim ćeš ga uvjetima preuzeti. Vjeruj ovdje u mudrost starih i Otaca kada kažu:”Možemo naznačiti opće načelo po kojem treba izabrati zanimanja koja će u našem životu očuvati mir i smirenost, koja neće predstavljati veće tehničke poteškoće i koja neće od nas zahtijevati štetne ili neprilične susrete”. 29. Kako bi te tvoj rad vodio k ujedinjavanju tvoga bića, ususret njegovoj najdubljoj vrijednosti i njegovoj skrivenoj mistici, bdij da bude: -

-

-

-

koristan: tvoj posao ne bi trebao biti obavljan ni iz razonode ni zbog neke privole ili ustupka koji bi ga učinili ispraznim ili nevažnim; dobro obavljen: svatko mora biti pažljiv u vlastitu radu, brižno prionuti uz njega, izvršiti ga potpuno pred Božjim pogledom, unositi u njega djelotvoran žar i revnu zainteresiranost… ne prelazeći isprazno s jedne aktivnosti na drugu; siromašan: u svojoj dvostrukoj ovisnosti o poslodavcu i o zajednici, sa skraćenim radnim vremenom, solidaran sa svima, odmah predajući svoju plaću bez mogućnosti da se ikada obogatiš; življen kao svjedočanstvo koje daješ svojom ozbiljnošću, vjernošću, uslužnošću, radošću, diskrecijom, entuzijazmom, svojom vjerom bez prozelitizma, odbijajući bilo kakvo prešutno prikrivanje; uravnotežen i realističan, koji poštuje druge tvoje obveze, tvoj dan pustinje, tvoju nazočnost na liturgiji, zahtjevan, ali ne prezamoran i otuđujući; prilika za molitvu i iskazivanje ljubavi, jer je ljubav kruna svakog savršenstva.

Ponad svega, sa strahom i trepetom radi na svome spasenju: Bog je onaj koji u svojoj dobrohotnosti izvodi u tebi i htjeti i djelovati. Koji god bio tvoj posao, vrši ga s dušom kao za Gospodina.

4. TIŠINA 30. Uđi u otajstvo šutnje. Svrha tvoga života nije u tome da šutiš, nego da ljubiš svoju braću, da upoznaš samoga sebe i da primiš Boga. Potrebno je da naučiš slušati, ući u najdublje dubine i idići se iznad sebe sama. Tišina te na sve to poziva. Traži je, dakle, budno i s ljubavlju. Čuvaj se lažne šutnje: tvoja šutnja ne smije biti ni mučaljiva ni namogrđena, ni disciplinirana ni sistematična, ni kruta ni uspavana. Prava šutnja uvodi u mir, u poklonstvo, u ljubav. Živi svoju šutnju, nemoj je samo podnositi. Ljubit ćeš je samo ako joj budeš upoznao vrijednost i cijenu. Nijedna teorija ne može te u to uvjeriti. No kada je budeš okusio, više nećeš moći bez nje. “Dva su razloga zbog kojih možeš odabrati šutnju za Boga, izvan svijeta: ili zato što si već dosegao stanoviti stupanj čistoće i znanja na kojem osjećaš Božju prisutnost, ili zato to si čuo nekoga drugog govoriti o tom dobru pa hitaš da ga i ti, na njegovu riječ, zadobiješ.”

10

Moli, dakle, tražeći milost istinske šutnje čiju tajnu je poznavala Marija, ona koja je vjerno čuvala sjećanja na događaje i razmatrala ih u svome srcu. “Ljubiš li istinu, ljubi i šutnju. Po njoj ćeš biti poput sunca prosvijetljen u Bogu. Šutnja će te osloboditi krivih spoznaja i otvoriti te Bogu samom.” 31. Bog je šutnja. Njegova svemoguća Riječ došla nam je iz njegove smirene šutnje. On se objavio svom proroku u romorenju blagog povjetarca. Tvoja će te šutnja otvoriti za slušanje najuzvišenije Riječi i čut ćeš kako se iz tvojih dubina penje glas koji mrmori:”Dođi k Ocu”. Po njemu ćeš ući u Božje otajstvo, otvorit ćeš dušu radosti njegove prisutnosti i milosti poklonstva. “Izvanjski te šutnja uvodi u duhovnu šutnju, a duhovna šutnja te uzdiže do života u Bogu; no ako prestaneš živjeti u šutnji, nećeš moći razgovarati s Bogom.” Na taj te način šutnja vodi k Bogu, a Bog te uvodi u svoju šutnju:”Onaj tko vrši volju Božju nikada ne prestaje čuti njegov unutarnji glas.” Neka Gospodin, dakle, probudi u tvom biću iščekivanje i poziv koji usmjeruje tvoj život k primanju i čuvanju Očeve Riječi koja je Sin, u miru Duha. Kušaj tu božansku Riječ koja se iskazuje u tišini: trojstvenoj šutnji koja je punina pažnje, poštovanja, sebedarja i Ljubavi. Jedino će te kontemplacija tog otajstva moći naučiti živjeti od tajne unutarnje šutnje, i cijelo tvoje biće u svojoj smirenoj i dubokoj šutnji očitovat će Boga. Ti ćeš, kao Ivan, biti svjedok svjetla. Na poslu, na ulici, u svojim osobnim odlascima i dolascima, i u javnim prijevoznim sredstvima, usred gradske vreve, ponesi sa sobom tajnu unutanje šutnje. Svakodnevno uzmi bogato vrijeme šutnje, i kada se spusti večer, u postelji razmatraj u miru i tišini. Bog živi u tebi, slušaj ga. Šutnja je polet tvoje molitve usred grada i svakodnevni mir tvoje duše. 32. Pred svojom braćom, s njima i za njih, živi u šutnji. Šutnji usana: Izbjegavajući previše govoriti, izbjeći ćeš površnost, ogovaranje, nestalnost, a time i grijeh. Tko bdije nad svojim jezikom, čuva svoj život, a tko previše govori, gubi se. Jer preobilje riječi ne biva bez grijeha. Moli Boga da podigne stražu na tvojim ustima i da bdije pred vratima tvojih usana. Gunđanju, brbljanju, podrugivanju i zloći neprestance se opiri molitvom. Čuvaj svoj put, ne dopuštajući da tvoj jezik ikada zabludi, i pred govorom bezbožnika stavi brnjicu na svoja usta. Šuti srcem pred osuđivanjima i ljubomorama, pred neurednim osjećajima, čežnjama ili sjećanjima koja obuzimaju i sputavaju. Svojom šutnjom ponizi vlastito srce pred Gospodinom i on će te podići. Na taj način odupri se đavlu i on će pobjeći daleko od tebe; približi se Bogu i on će se približiti tebi. “Nauči sljedeće, brate moj: nijedna misao u kojoj ne prevladava smirenost i poniznost nije po Bogu, nego je takozvano dobro nadahnuće koje koje dolazi od zlih duhova. Jer na Gospodin dolazi s mirom, a sve što je od Neprijatelja, popraćeno je neradom i uznemirenošću.” 33. Šutnji čitavoga svoga bića, izbjegavajući buku oko tebe i čuvajući mir u sebi. Znaš da dobro ne proizvodi buku i da buka ne čini dobro. (Sv. Franjo Saleški) U zajedničkom životu “mir je nužan braći koja mole, čitaju, pišu ili, navečer, počivaju”. Iz ljubavi prema njima pazi, dakle, kako hodaš, radiš, primaš ljude, govoriš. I šutnja je ljubav. Budi, dakle, diskretan u svojoj gostoljubivosti, kratak na telefonu, sažet u svojim pismima, umjeren u glasnoći glasa, odmjeren u smijehu. Još dublje, po šutnji nauči ljubiti. Šutnja je plod bratskoga zajedništva i istovremeno put k tom zajedništvu. Po njoj ćeš naučiti usklađivati se sa svojom braćom i pronalaziti pravu ravnotežu između života odsada skrivena s Kristom u Bogu i života razdanog u prvom dugu uzajamne ljubavi.

11

34. Kao što to traži sv. Benedikt, nemoj nikada pokušati braniti ili štititi brata, jer se na taj način izlažeš opasnosti da uzaludnim i beskorisnim riječima izgubiš ono što su štunja i molitva mogle učiniti da pomogneš bratu da se osvijesti i da napreduje. Gunđanje među braćom ubija zajedništvo. Zauvijek bježi od njega. No jednako tako, ne budi šutljiv i nijem pred svim pogreškama i nedostacima. Kada je prilika opomeni, ukori, savjetuj, ali uvijek strpljivo i sa željom da poučiš. Sv. Pismo i Oci govore da treba umjeti govoriti pred pogreškama ili grijehom brata. Bratska opomena koja je pravedna i istinita, ne pomućuje šutnju, nego vraća i uvodi u nju, ako je izrečena u ljubavi. “Bolje je ponekad prekoriti, nego šutke čuvati svoju ljutnju. Onaj tko je optužen za neku pogrešku, oslobađa se muke.” Kada je potrebno, idi, dakle, pomiri se najprije razgovarajući s tvojim bratom, zatim se vrati moliti u tišini pred oltarom, a kada to traži bratsko ispravljanje, znaj govoriti. 35. Da bi se čovjek otvorio istinskoj šutnji iz ljubavi, ponekad je prikladno početi govorom: Potraži svoga prijatelja: možda nije ništa učinio. I ako je učinio, neće to više ponoviti. Potraži svoga susjeda: možda ništa nije rekao. I ako je nešto i rekao, neće to više reći. Pronađi svoga brata, jer se često kleveće. Ne vjeruj u sve što se kaže. Čovjeku se često omakne bez zle namjere; a tko nije nikad pogriješio riječju? Živi šutnju punu povjerenja, bez unutarnjeg mrmljanja i bez sumnjanja. Što se tiče svega ostalog, budi umjeren. Mudar čovjek zna šutjeti sve do pogodnoga časa. Govori kada je neophodno, sažmi svoj govor, kaži puno s malo riječi i umij biti onaj koji zna i slušati i šutjeti. “Što više riječi, više ispraznosti. Prema tome, čemu riječi?” (Prop 6,11) 36. Šutnja će te naučiti da izgradiš u sebi unutarnjeg čovjeka koji se svakodnevno mora obnavljati na sliku svoga Stvoritelja. Šutnja će napraviti reda u tebi kada budeš zabrinut, kušan, umoran. Naučit će te da se obuzdaš, da se suzdržiš i da vladaš sobom, jer je rečeno da ako ne griješiš jezikom savršen si čovjek; sposoban si vladati čitavim svojim tijelom. Šutnja će te naučiti da zaboraviš loše navike, očistit će te od unutarnjih brbljanja i pomoći ti da zauzimaš ispravne stavove i pronalaziš prave riječi. “Visina glasa, diskretnost u govoru, pravi čas, uporaba izraza posebno bliskih onima koji žive u molitvi, stvari su koje je nemoguće upoznati ako se čovjek ne oduči od navika svijeta i njegova načina govora. Šutnja dopušta da se, samim tim što ih se više nema, zaborave stare navike i omogućuje da se s vremenom steknu nove, dobre. Stoga moraš, što je više moguće, obdržavati šutnju.” 37. U srcu tišine naučit ćeš se svetosti, jer ona ti otvara vrata poniznosti, kontemplacije, milosrđa. Vodeći te prema samozaboravu, šutnja će ti pomoći da nađeš Boga, u čijem ćeš srcu ponovno naći svijet, u Božjem svjetlu. Živi šutnju, dakle, na van, kušaj je iznutra, i upoznat ćeš savršenu radost onih koji čuvaju u svom srcu Božje zapovijedi i tiho počivaju u njegovoj Ljubavi. Zajedno sa zajednicom odredi vrijeme i mjesta gdje ćete, po zajedničkom dogovoru, čuvati tišinu ili razgovarati, opuštati se ili šutjeti, i to poštuj. Na taj način ćeš šutnji pridodati i vrlinu poslušnosti i poniznosti. Kada dođe vrijeme razgovora i razonode (kao nedjeljom navečer), sudjeluj drage volje, jer postoji vrijeme i za smijeh: ljubav pronalazi svoju radost u istini.

12

38. Osobito čuvaj svakoga tjedna svoj dan pustinje i živi ga nasljedujući Krista koji se volio povlačiti u osamu, kamo je odvodio i svoje učenike. Neka te ništa u tome ne omete jer je to neophodno za tvoju fizičku, psihičku i duhovnu ravnotežu gradskoga monaha. Usred tih dana samoće Bog te poziva da bi te osvojio, da bi te odveo u pustinju i u tišini progovorio tvome srcu. Konačno, živi kao osobito bogatstvo veliku tišinu svake večeri, kako te naučavaju sv. Benedikt i svi Oci, jer noć je veliko otajstvo, nositelj tajni Stvaranja, Utjelovljenja, Uskrsnuća i Ponovnog dolaska koji će se, po navještaju, dogoditi usred noći. U toj noćnoj tišini, bdij i moli. I tvoje srce Bog pohađa noću. Blagoslivljaj, dakle, Gospodina noću. Neka tvoja duša čezne za njim noću i neka ga tvoj duh traži u tišini, u tvojoj nutrini. U miru, brate, počivaš i spavaš, ali tvoje srce bdije. Ujutro, Gospodin će sam otvoriti tvoja usta i tvoje usne će razglašavati njegovu hvalu. Evo te spremnog da primiš milost novoga dana.

5. PRIMANJE 39. Primaj i dijeli. Bog je postao čovjekom zato da ti u čovjeku otkrije Boga. Primajući ljude, ti, dakle, susrećeš Boga. Tko prima sebi sličnoga, zapravo prima Krista, i tko njega prima, “prima onoga tko ga je poslao”. Na taj način on zaista susreće Oca “koga nitko nikad nije vidio”. Susretljivost i darežljivost srca čudesno otvaraju prema kontemplaciji Boga. A budući da je, jednako tako, Bog sam primanje, i ti, živeći tu zahtjevnost, činiš što i on te bivaš uveden u nasljedovanje Boga. Stoga je gostoljubivost uvijek bila tipično monaška vrlina. Šutnja, gorljivost, askeza, samoća nisu dostatni. Samo je ljubav najviša vrijednost. Moli Gospodina da ti otvori oči za to otajstvo. Bog je u tebi “izdubio” veliki prostor i u njega položio istinsko blago. Imaš, prema tome, dvostruki zadatak, da primaš i da daješ. Da dijeliš oko sebe “blago Kraljevstva” koje je “unutar tebe”, i da “raširiš prostor svoga šatora” za sve one oko tebe. 40. Primaj Boga. Znat ćeš davati i dijeliti samo ako si njime ispunjen; znat ćeš primati u istini samo ako si njime nastanjen. Svojom molitvom i svojom ljubavlju primi u sebi Božju prisutnost i ona će zračiti. Milosti Božje dane su ti samo zato da budu podijeljene. Budući da nemaš ništa što nisi primio, ne čuvaj ništa što ne bi mogao dati. Primi Boga da bi ga mogao dati. Primaj svoju zajednicu. “Prigrljujte jedni druge”, kaže apostol, “kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju.” Ni jedna kuća podijeljena u sebi neće se moći održati. Primati zna samo ujedinjeno Bratstvo. Iz dana u dan, svakoga časa u danu, u svom srcu primaj svoju braću. Ljubi ih onakve kakvi jesu, a ne onakve kakvima bi ih ti htio. Čemu bi ti služilo preveliko izvanjsko prihvaćanje ako ne prihvaćaš istinski iznutra? “U svoj poniznosti, blagosti i strpljivosti, podnosite jedni druge s ljubavlju.” Po otvorenosti srca unutar tvoje zajednice, naučit ćeš pravo otvoriti vrata tvoje kuće za one izvan nje.

13

41. Primaj druge. “Gostoljublja ne zaboravljajte; njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!” Primaj grad. Izabirući da živiš u njemu, ti prihvaćaš njegov ritam, njegove zakone, njegova pitanja, njegove drame, njegove poteškoće, njegovu svetost. Neka te ta solidarnost učini vjerodostojnim u očima grada u odnosu na ono što vjeruješ i živiš u njemu. “Kao što se srebro u peći topi, tako ćete se i vi u njemu rastopiti”, kao Krist u Jeruzalemu. Primaj svoje sugrađane. Ljudi koji te okružuju, s kojima se susrećeš, koje primaš, koji mole s tobom, koji su žedni žive vode, iscrpljeni su od umora, briga, samoće, anonimnosti, buke. Pokušaj s njima podijeliti oazu molitve i mira. Primaj ljude svoje četvrti, onakve kakva jest, i misli, živeći u njoj, na dvostruku zahtjevnost dobrog susjedstva i svjedočenja. Ne budi za svoju okolinu ni povod “za ruglo” ni predmet “za priču i podsmijeh”. 42. Gosti koji ti dođu na vrata moraju biti primljeni kao Krist… Hitajući ih primiti s pažnjim punom ljubavi… ponizno ih pozdravljajući pri dolasku i pri odlasku, časteći na taj način u njima Krista, misli na lijepu tradiciju monaške gostoljubivosti. Primaj s puno srdačnosti i radosti svoje roditelje i roditelje svoje braće, znajući, s jedne strane, da je to za tebe Božja zapovijed da ih “poštuješ” i “častiš kao Gospodina” i, s druge strane, budući da više nemaju radost da te često vide kod sebe, trebaju imati tu radost da su uvijek dobro primljeni kod tebe. Budi osobito pažljiv prema onima koje moderno društvo ostavlja na margini ili ih isključuje iz svoje sredine, a koje Isus zove “bolesnima, zatvorenicima, strancima”… Oni su za tebe nositelji osobite Kristove prisutnosti. Dopusti im pristup svome stolu, svojoj nadi i svojoj vjeri. “Ako se stranac nastani u tvojoj zemlji, nemoj ga odbiti. Stranac koji s tobom boravi neka ti bude kao brat i ljubi ga kao samog sebe.” 43. Primaj one koji će uvijek među nama ostati siromašni. “Kako siromaha nikada neće nestati iz ove zemlje, zapovijedam ti: otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u svojoj zemlji.” “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je Bog tvoj dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnom bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje.” “I kad mu daješ, daj mu rado.” Svakoga prihvaćaj bez osude, bez mrgođenja, sjećajući se Krista koji je rado primao grešnike i jeo s njima. Monaški život usred velikih gradova može za mnoge biti ponizan i dubok poziv na obraćenje. Ne postavljaj, dakle, nikakve zapreke Božjoj milosti. Konačno, znaj primati djecu, čuvajući za njih posebno mjesto za vrijeme liturgije, po uzoru na Krista koji ih je primao i koji je tražio da ih puste k njemu i čak da u njima na osobit način prepoznaju njega samoga:”Pustite dječicu k meni, ne priječite im, jer takvima pripada kraljevstvo Božje.” 44. Za bratski stol primi sve one koje ti Providnost pošalje; primi ih u tišini i nesebičnosti. Osim hrane, ponudit ćeš im malo smirenosti i mira, a tvoja će se molitva nahraniti tim susretima. Misli na sve ono što je Isus učinio, rekao, objavio dok je bio s ljudima za stolom, i na njegovo obećanje da ćemo jednoga dana svi zajedno “jesti i piti za stolom u njegovu Kraljevstvu”. Stol je, za Boga, posvećeno mjesto usred ovoga rastrganog svijeta; valja ti ponovno naći i čuvati to zaboravljeno blago. Učini da i sam prostor gdje živiš bude gostoljubljiv. Neka Bratstvo bude čisto, vedro i samo po sebi izraz spontane dobrodošlice. Neka prostor crkve zrači prisutnošću, neka podsjeća na toplo otajstvo, a sve potrebne informacije neka budu dane precizno i jasno. Neka na osobit način budu uslužni, ali diskretni, nasmiješeni i pažljivi oni čije će poslanje biti da kroz duže vrijeme budu na raspolaganju posjetiteljima. 45. Pa ipak, iako tvoja susretljivost mora biti velika i velikodušna, to ne znači da ne mora biti i razborita.

14

Budi, dakle, ponizan u odnosu na svoja ograničenja. Budi susretljiv, ali nemoj svoje monaško Bratstvo pretvoriti u ured za informacije ili dobrotvorne akcije. Sačuvaj svoj odmor, svoju tišinu, svoju molitvu i svoje vrijeme. Zaj skratiti poneki razgovor, odgoditi poneki posjet, otprve se usredotočiti samo na bitno. Dubina sposobnosti slušanja ne mjeri se dužinom razgovora. Nije dobro prepuštati se jer bi te mogao odnijeti “vjetar bilo kojeg nauka”, poput djece koju lako zahvati i ponese vjetar ispraznih razgovora. U svakom slučaju, ti ne bi bio sposoban odgovoriti na sva pitanja i zadovoljiti sve potrebe. Pomozi svojim znancima i prijateljima da prihvate nove zahtjeve tvoga poziva. Ako je tvoj ideal iskren, razumjet će. Tražeći od tebe da raskineš sa “svime što ti je drago”, Krist te poziva da to učiniš upravo zato da bi bolje komunicirao. 46. Vjeruj, dakle, jednako tako, da postoje opasnosti neumjerene susretljivosti bez razborita suda zajednice: riskiraš biti zasićen ili površan, raspršen ili razgrabljen od ljudi. Nemoj biti nigdje želeći biti posvuda, niti nepažljiv prema bilo kome trčeći za svima. Nećeš moći živjeti raspoloživot i velikodušnost svoje molitve u ime sviju ako su te samo neki zadržali za sebe. U Božjem srcu ti ostaješ u srcu sviju. Ne prisvajaj nikada nekoga gosta za sebe. Nemoj se raspršiti u susretljivosti i, po savjetu svetog Bazilija, ne daj da te ona zavede; stoga prihvati da “posjetitelje radije primaju oni koji imaju karizmu riječi i koji znaju mudro govoriti i slušati na izgradnju vjere”. “Neka tvoj govor uvijek bude prijazan, znaj uvijek svakome odgovoriti u zgodan čas kako treba”, daleko od svake površnosti, trivijalnosti i ispraznog brbljanja. 47. Od samoga tvog ulaska u monaški život iskreno prekini sve veze i raskini sa svim navezanostima. Zaboravi adresar. Isključi telefon. Pronađi najprije u Bogu svoje roditelje, prijatelje i znance. Čvrsto vjeruj u otajstvo općinstva svetih. Bog je jači od tvojih vlastitih snaga i ako sve ostaviš radi njega, primit ćeš “stostruko već u ovom životu” a u Božjem srcu primit ćeš i uživati sve istinsko blago vječnoga života. Pod svaku cijenu čuvaj svoje vrijeme za dragocjenu leticio divina svakog poslijepodneva. Za tebe je to, posebno u životu u gradu, od bitne i životne važnosti. Zabrani u to vrijeme svaki posjet. Izvan zajednice ne idi nikome u pohode, a da prije toga nisi o tome progovorio prioru i zajedno s njim vidio je li taj posjet koristan ili je bolje da ga odgodiš. 48. Tako ćeš, malo-pomalo, naći prostor za jednu mudru klauzuru, koja će, i bez zidova i bez moraliziranja, za tebe i za tvoju braću sačuvati mjesto i vrijeme kada te ništa i nitko neće moći rastresti, prigrabiti ili uznemiriti. Tako ćeš upoznati dragocjenu tajnu i neophodnost bdjenja nad riječima, mislima i osjećajima, naučiti ćeš izgrađivati se u svojoj nutrini i trajati. Sada kada si otovoren za ljubav i mudro odvojen od svijeta, ostaje ti da s drugima podijeliš najdragocjeniji od svih Božjih darova: stol njegove Riječi i njegove euharistije. Ono bitno u tvojoj susretljivosti jest u sljedećem: u primanji u molitvi, po molitvi i za molitvu. Učiniti da provru izvori važnije je od preuređivanja struktura. Izdubi, dakle, bunar i podijeli “živu vodu” obećanu onima koji vjeruju. 49. Na kraju, možda je važnije da težiš biti primljen, nego da sam primaš. Primljen onakav kakav jesi. Budi doista ono koji jesi. Tada ćeš biti prepoznat u istini. Budi savršen kao što je nebeski Otac savršen i svjedočit ćeš o onome tko te posvećuje. Budi besprijekoran i čist, Božje dijete bez ljage usred svijeta u kojem ćeš zajedno sa svojom braćom svijetliti kao žarište svjetlosti. Neka tvoj život, tiho i bez straha, pokazuje put prema Izvoru i Bog će sam primiti i napojiti umorne. Svetima nije potrebno da ih se čuje, njihovo postojanje je jedan zov. Mudrost se Božja dojavljuje na njihova usta: “Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vino koje sam za vas pripravio.” U konačnici, sam nas Bog sve prima, hrani i poučava.

15



MONAŠTVO

6. MONASI I MONAHINJE 50. Zvanje braće i sestara Jeruzalema jest monaško. Naš prvi cilj nije najprije u traženju jednoga zajedničkog, apostolskog, svećeničkog ili karitativnog života, nego je u želji da zajedno postanemo monasima i monahinjama u najdubljoj dubini srca. Na tebi nije da svladaš monaški život, nego da se u njega rodiš. Iako, potaknut Duhom koji sve čini novo, želiš slobodno živjeti svoj život, ne možeš ignorirati neizmjerno bogatstvo misli, iskustva, mudrosti, svetosti koje su živjeli i prenosili svi oni koji nam prethode, kao i oni koji žive monaškim životom u tvojoj blizini. U svemu bitnome tvoj put je, dakle, označen i Crkva te poziva da ga slijediš. “Slušaj, sine moj, odredbe Učitelja, prigni uho svoga srca, dragovoljno prihvati nauk Oca koji te ljubi i savršeno ga primjeni.” “Ja, Gospodin, Bog tvoj, danas te učim tvojem dobru i vodim te putem kojim ti je ići.” 51. Ne misli, dakle, da ćeš brže ili bolje napredovati ako pod svaku cijenu pokušaš improvizirati ili uvoditi novosti. “Bolje je hramati na putu nego hodati velikim koracima izvan puta. Jer onaj koji hramlje na putu, čak i ako ne napreduje, približava se cilju, dok onaj koji hoda izvan puta, što srčanije trči to se više udaljava od cilja.” Vjeruj, dakle, da te cijelim tvojim monaškim putem prati molitva tvojih prethodnika i da te poučava iskustvo Otaca. Ono što Bog danas od nas traži jest da našim grešnim životima nastavimo tradiciju tolikih svetih života, okruženi i sami, kao i oni, velikim oblakom svjedoka. Tako nas Duh i Crkva (Pismo i Predaja) uče što je monaško zvanje. 52. Monaški je život u prvom redu evanđeoski. On je izravni izraz naše krsne karizme koja nas, kao i Krista, iz smrti želi prevesti u život da bismo i mi živjeli novim životom. Monah nije ništa drugo doli “cjeloviti kršćanin”. Zato nastoj živjeti radikalnost Evanđelja u apsolutnosti jednoga proročkog čina. Da bi bio u središtu kršćanstva, prihvaćaj i sam biti polje u kojem milost ponovno stvara čovjeka po Bogu i u kojem se događa tvoje pobožanstvenje u njemu. Otajstvo monaškog života nije ništa drugo doli ono “jedino potrebno” iz evanđelja, prihvaćanje da se sve uredi i podredi onom živom, ljubavlju bogatom, ispunjujućem susretu s Bogom. Sav život monaha, usmjeren prema ponovnom zadobivanju slike i prilike Božje, jest pobožanstvenje koje ga vodi k sve većoj sličnosti s jedinim Sinom. Po krštenju u tebi klija neizmjerna čežnja za Bogom; po njemu ti u duši odjekuje neprestani poziv na svetost. Odgovarajući na monaško zvanje odgovori, dakle, na taj krsni poziv. Na Riječ njegove božanske Ljubavi, odgovori riječju svoje kršćanske vjere, vjere koja se dovršuje u ljubavi. Ako si krštenik koji ljubi, moli, dijeli, radi i odmara se u Bogu, ne tražeći u ovom svijetu, u duhu Blaženstava, ništa drugo doli Boga, Jedinoga potrebnoga, bit ćeš doista monah ili monahinja. Idi do kraja evanđelja: u njemu je zapisana sva tajna monaškog života. 53. Monaški je život uredotočen i usmjern na Boga: on je teocentričan. Sav život monaha najprije je traženje Boga. Njegova egzistencija je neprestano okrenuta prama času kada će ga susresti. Naš život ne bi mogao imati bolji cilj od svršetka u svjetlosti. Monah i monahinja preuzimaju zadaću da to nikada ne zaborave; oni žive potpuno okrenuti prema tom obećanju, nadahnuti nadom noćobdije koji pouzdano iščekuje zoru, i nošeni ljubavlju zaručnice koja vjerno, s upaljenom svjetiljkom,

16

čeka povratak svoga zaručnika. Bog te je stvorio za sebe i tvoje će srce biti bez odmora dok ne počine u njemu (Sv. Augustin). Ulažeći u monaški život, pažljivo ispitaj tražiš li doista Boga, ne emotivnu podršku, apostolski zanos ili pak stanovitu duhovnu klimu, nego Boga, jedino i prvenstveno Boga. Ako je to zaista tvoja jedina želja, tada kreni prema mjestu i času toga susreta, ne zadovoljavajući se pasivnim čekanjem, nego odgovarajući na poziv u koji se Bog sav uložio. Jer navala je na Kraljevstvo Božje i siloviti ga osvajaju prvi, pa i uz cijenu najvećih odricanja. 54. Monaški je život prisutnost za Boga. Uronjeni smo u jedno otajstvo: prije nas, u nama, onkraj nas, postoji Netko. Bog jest. On je ovdje i on govori. On govori tebi i ti živiš pod njegovim pogledom. Monah nastoji živjeti u prisutnosti te osobe, u pravom smislu riječi, koja je istovremeno “Ti” kojem se obraća sva njegova ljubav i “Ja” koje se njemu prvo obraća iz čiste ljubavi. Bog te je pozvao po imenu i ti se usuđuješ njega zvati Imenom. Znaš da je tvoje osobno ime urezano u njegovim božanskim dlanovima i dopuštaš Gospodinu da ureže svoje božansko Ime na tvoje čelo, da priveže svoj Zakon za tvoju ruku. Za monaha, sve je uvijek i posvuda određeno otajstvom te sveprisutnosti, do te mjere da je sve što kaže, misli, čini, po njoj preobraženo. Za monaha sve je dar. Sve je ikona Božja. Ničemu i nikome ne može se dati prednost pred tom ljubavi, ništa nije profano, sve je sveto – ne učinjeno svetinjom nego posvećeno, i najmanja stvar, najmanji trenutak, svaki događaj upućuje na tu Prisutnost i poziva na veliku sabranost. Kontakti i susreti su tako preobraženi, osvijetljeni tom svjetlošću, prozirni pred tom jasnoćom, tijekom dana sve je blagoslovljeno, i vrijeme i prostor ponovno postaju svetima – i svi elementi tvoga postojanja moraju biti rastopljeni, pretopljeni i ponovno stopljeni da bi bili sjedinjeni po Božjoj vatri. Ako si monah, za tebe je Bog sve. Ti, dakle, ne moraš čak ni govoriti jer si svjedok kojemu Bog kazuje:”Hodaj preda mnom”. Kao David, kao Ivan Krstitelj, ti si pred Bogom i napreduješ pred njim privučen ovim općim sabiranjem; sav tvoj život odsada se usmjerava prema slušanju tih riječi i više ne moraš brinuti ni za odjeću, ni za hranu, ni za sutrašnjicu, nego jedino za kraljevstvo Božje koje je tu “u tvojoj nutrini”. 55. Ta prisutnost za Boga ima za posljedicu istinsku prisutnost sebi samom, jer čovjek koga nastanjuje Bog nastanjen je i samim sobom. Monah, pozvan da po molitvi i tišini uđe u vlastite najdublje dubine, otkriva zapravo samoga sebe u isto vrijeme kada i Boga. I ovamo ne može bilo što ili bilo tko ući bilo kada. Njegov je život poput stanovite klauzure, u tom smislu da kao novo biće nije zatvoren, nego nastanjen, ispunjen čovjek koji je u Duhu našao svoju puninu. “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo dolazi od Boga.” Ta prisutnost ne smije te učiniti ni neosjetljivim, ni udaljenim, ni umišljenim; naprotiv, ona će te otvoriti za novu pažljivost prema drugima i prema svijetu: za duhovnu pažnju punu finoće, nježnosti, realizma, poštovanja. Tako pronađen mir uronit će tvoju dušu u gotovo rajsku radost u kojoj će sve, priroda, stvari, osobe, događaji, kušnje malo pomalo biti preobraženi u svjetlu te prisutnosti i toga prvog ponovno nađenog sjećanja na činjenicu da smo stvoreni na Božju sliku i da ćemo jednom vječno “živjeti u njegovoj prisutnosti”. 56. I ti, dakle, kao i Abraham, hodaj u Božjoj prisutnosti, budi savršen i vidjet ćeš i kušati kako je dobar Gospodin, kako je dobro u njemu naći svoj zaklon. Bdij nad sobom s velikom pažnjom i stoj pred Bogom neprestano, tako da ni jednu stvar, čak ni najmanju, ne učiniš izvan njegove volje. Što god želiš učiniti – govoriti, posjetiti nekoga, raditi, jesti, piti ili spavati – pitaj se najprije je li to po Božju; tada će moći hvaliti Boga čineći to; ako nije tako, ne čini to. Na taj ćeš način odsada moći djelovati ispravno pred Bogom i hvalit ćeš ga svim svojim mislima i svojim djelima, imajući u njemu veliku blizinu i veliku sigurnost. Teži živjeti u stalnom sjećanju na Boga, u svjetlu njegove prisutnosti i u gorućoj želji da se susretneš s njim u radosti odricanja od svega što bi te moglo odvojiti od njega, moći ćeš reći:”Sjetio sam se Gospodina i bio sam radostan.” Monahinja ili monah netko je kome Bog dostaje.

17

57. Monaški je život nasljedovanje Krista i hod za njim: on je kristološki. Budući da je Isus za Boga savršena slika čovjeka i za čovjeka savršena slika Boga, Bog kome je žarko stalo do čovjeka u Čovjeku kojem je žarko stalo do Boga, pozvan si u sebi ostvariti jedinstvo čovjeka i Boga, nasljedujući Boga koji je postao Čovjekom. Sav tvoj monaški ideal sadržan je u tome licu. Kao sveti Antun, Otac monaha i ti si čuo isti poziv:”Ako netko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Ako ga i ti ljubiš, slijedi ga i nasljeduj. Na to si bio pozvan: Krist je trpio za tebe, ostavivši ti primjer da bi išao njegovim stopama. Tvoj te monaški život poziva da živiš otajstvo Tijela Kristova i svadbe Jaganjčeve da bi “bio jedno s njim”: da bi te Otac ljubio, uskladi se s njegovim jedinim sinom, stopi se s njim, kako bi i ti mogao reći:”Više ne živim ja, nego Krist živi u meni”. Ujedinjavanje, za kojim teži monaški život, mora te odvesti do toga da jednoga dana možeš reći:”Krist i ja jedno smo; on je u meni i ja u njemu.” I za tebe je živjeti Krist. 58. Monah ostvaruje tu puninu života kada uspije ući u puninu posinstva. Jer više ne teži za zemaljskom hranom, postaje malo više sin nebeskog Oca koji u njemu živi i koji ga hrani. Jer odbija slijediti Mamona da bi bolje služio miru, više postaje Božjim sinom. Odbijajući surađivati s grijehom usavršuje se kao što je Otac nebeski savršen. Otkidajući svoj pogled od zemlje, dopušta da ga Sin koji uzlazi, povuče u visine. Njegova domovina nije više na ovome svijetu koji prolazi, nego u nebu kamo je Sin otišao da bi mu pripravio mjesto. Tražeći Boga i jedino Boga, on u Kristu nalazi sjajnu puninu božanstva koje se došlo u tijelu pridružiti vlastitom čovještvu da ga preobrazi. Sav ushićen otkrio je da u njemu postoji izvor koji žubori:”Dođi k Ocu”. Jedan glas mu objavljuje:”Uzlazim k svom i vašem Ocu, k svome Bogu i vašem Bogu”, i on kreće njegovim putem. 59. Evo na što te poziva i obvezuje nasljedovanje Krista u monaškom idealu. Nasljedovanje će te dovesti do poistvjećivanja; poistovjećivanje do pripojenja; pripojenje do pobožanstvenja. Ako si se svega odrekao, bit ćeš uveden u diobu svega u krilu Očevu, jer on želi da tamo gdje je njegov Sin budeš i ti s njim, promatrajući njegovu slavu. Jedno jedino ime može za tebe sažeti tu čudesnu avanturu: ime koje je nad svakim imenom, Ime koje je povlašteno mjesto susreta čovjeka i Boga, Ime koje ima lakoću i moć Duha, objavljeno Mariji koja ga je s Josipom prva čula i šaputala; to Ime koje te postupno mora potpuno obuzeti i u kojem ćeš se izgubiti do te mjere da će ti cijeli život jedva biti dovoljan da ga naučiš, izrekneš i moliš, Ime po kojem si već spašen jer je ispisano slovima ljubavi, krvi i ognja: ime Isus. To je Ime koje čisti, oslobađa, pojednostavljuje, ujedinjuje i stvara monaha po dahu Duha. Neka sav tvoj monaški život, dakle, teži živjeti od Isusova imena. 60. Monaško je zvanje duhovno zvanje. Ono ima za cilj one koji ga žive učiniti nositeljima svjetla i Duha. Njihovo bitno djelo sastoji se u tome da dopuste da se kroz njih očituje duhovna ljepota po Duhu Svetom preobražena svijeta. “Duša koja posjeduje Mudrost nosi u sebi nešto kao bljesak vječnoga svjetla i odraz veličanstva Božjega, i kako je iznutra prožeta milošću Božjom, tako izvana širi zračenje sjaja i ljubavi Božje; prijatelji Božji na taj način već u ovom životu primaju nešto od slave koju će u punini doseći ondje.” 61. Dopustiti, dakle, da se iz najvećih tvojih dubina uzdigne ona prva Slika Božja koja će od tebe učiniti onu posljednju Sličnost, kao što priliči djelu Gospodnjem koji je Duh. Taj će te Duh sve više uvoditi, ako mu budeš dopustio da živi i djeluje u tebi, u beskrajnu slobodu iznad svakoga slova i svake institucije; bit ćeš podčinjen svima, ali slobodan od sviju, potpuno nastanjen jedino riječju Božjom koju ćeš odsad izikivati u tišini cijelim svojim životom ljubavi.

18

“Monah neprestano moli Boga kako bi očistio svoj duh od brojnih i proturječnih misli te postao doista monah u sebi samom, sam pred istinitim Bogom, ne dopuštajući zle misli, ostajući sve vrijeme čist i cjelovit pred Bogom.” Budući da je Duh naš život, neka nas on potiče i na djelovanje kako bismo, budni ili u snu, živjeli sjedinjeni s Kristom. 62. U tom se smislu monaški život naziva i anđeoskim: ne bez korijena i angažmana, nego odlučno okrenut prema nebu gdje boravi Bog. Sav je kršćanski život privučen tim uzletom uzašašća: mi smo svi već na neki način tamo gore i bila bi iluzija misliti da je naša budućnost ovdje dolje. S Isusom Otac nas je uskrsnuo i posjeo na nebo u Kristu. Tvoje te monaško zvanje dakle poziva da usrdno tražiš zbilje odozgo, tamo gdje se nalazi Krist, da težiš za nebeskim, a ne zemaljskim zbiljama – jer ti si već mrtav i tvoj život je odsada skriven s Kristom u Bogu. Tamo se nalaze istinske radosti. Nećeš otprve shvatiti da su nevidljive i nebeske zbilje najstvarnije i najaktualnije: vidljive stvarnosti imaju tek jedno vrijeme, nevidljive su vječne. To je upravo suprotno od slave kakvu traži svijet. Jednoga dana ćemo svi biti kao anđeli na nebu. Po djevičanstvu srca i po obraćenju čitava života teži da zadobiješ taj jasni i svijetli pogled koji omogućuje vidjeti Boga i u liturgiji pjevaj Gospodinu u zajedništvu sa svetima i s anđelima. Ušavši u monaški život, ti si se približio brdu Sionu, gradu živoga Boga, nebeskom Jeruzalemu, milijardama anđela, slavećem mnoštvu prvorođenih čije je ime zapisano na nebu. Blago tebi ako ti je srce čisto: vidjet ćeš Boga s anđelima. 63. Zbog toga, monaško je zvanje jednako tako proročko. Cijelim svojim životom monah i monahinja podsjećaju svijet na privremenost njihova sadašnjeg stanja, a instituciju Crkve na njezin jedini cilj, koji je onkraj kulta, zakonitosti i morala, i ostaje ono potpuno i izravno zajedništvo s Bogom. “Vidim da ste prionuli uz jedan zaista proročki život… Hodati u Duhu, od vlastite vjere, tražiti ono što je gore, a ne ono što je na zemlji, zaboraviti ono što je iza i pružati se prema onome što je naprijed, to zaista znači prorokovati, na djelomičan, no ipak velik način.” Budi usred ovoga svijeta poput ognja što ga je Krist upalio, da bi ga podsjećao na hitnost zahtjeva, budi prorokom paruzije da bi mu svjedočio živu nadu. Nasljeduj Iliju i Ivana Krstitelja, velike uzore svakoga monaškog života. Posvećen u Duhu, monah je pozvan proniknuti vidljivo i istražiti nevidljivo, Bogu usmjeriti sadašnjost i navijestiti onkrajnost u svjetlu svoje vjere. Ne boj se uvijek i otprve ići prema onom bitnom te, kada ustreba, živjeti u proturječnosti sa svijetom: u svijetu ćeš imati patnju, ali budi hrabar, Krist je pobijedio svijet. Ispituj Božje putove u svakodnevnici, traži njegovo lice u nevidljivome, drži svoj pogled uprt u svoju nagradu, i, kao da već vidiš nevidljivo, ostani postojan. 64. Tako ćeš doći do spoznaje da je tvoje zvanje jednako tako i eshatološko. Sav trud monaškoga života teži tome da anticipira kraljevstvo Božje i da već ovdje dolje kuša nešto od života obećana s onu stranu. Monah je netko kome je Bog govorio, kojega je Bog zaveo, koji se dao zavesti i koji otada izgara od silne želje da vidi Boga i da se s njim upusti u sve intezivniji dijalog ljubavi koji nikada neće prestati. Poput Jakova koji se čitavu noć borio s Bogom, on ponavlja:”Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!” Monah i monahinja osjećaju tu nesavladivu i neodoljivu čežnju da budu konačno sami s Bogom samim zato da bi bolje služili i ponovno našli u njemu ono što su zbog njega ostavili. Potaknuti da pribjegnu svim sredstvima da dođu do tog cilja, obdržavanjem izvanjskih pravila i unutrašnjim pročišćavanjem srca. “Razlog zbog kojeg ljube Boga jest Bog sam, a mjera njihove ljubavi jest da ga ljube neizmejrno.” 65. Znaju da je Bog čist, nedostupan, sasvim drugi, Presveti, da sami po sebi nisu sposobni doseći ga i da ga ne mogu vidjeti a da ne umru. Zbog toga žele umrijeti. Ne životu, nego starom čovjeku, svijetu; grijehu koji im priječi vidjeti, živjeti, razvijati se. Shvatili su da ako se ne mogu uspeti do Boga, mogu ga primiti u sebi, pronaći ga u

19

dubini vlastita srca, te da je po Kristu otvoren novi put na kojem ih on privlači sa sobom prema nebu. “Jer oni su mrtvi, kako je pisano, i njihov je život odsada skriven s Kristom u Bogu.” “Zajedno s njim, Otac nas uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu”. Vidjevši vrata otvorena prema nebu, mala vrata i usku stazu koja vodi u život, odvažili su se poći tim putem i proći kroz ta vrata, kako bi odmah uronili u viđenje koje se otvara prema nevidljivome. Držeći pogled uprt u taj blaženi cilj, tvoj monaški život već sada teži najvljivati vječnost. 66. Prepoznaj, dakle, to stanje izgnanstva koje čini da, budući da si putnik i stranac na zemlji, težiš za boljom, tj. Nebeskom domovinom. Znaj se otprve postaviti kao da je danas tvoj posljednji dan života i u svjetlu tog pogleda promatraj sve svoje svakodnevno življenje. Monasi su uvijek voljeli razmatrati o smrti i o posljednjim stvarima. Da bi živio anticipaciju neba, nemoj čekati smrt da umreš! Zaboravljajući prijeđeni put, idi ravno naprijed, ispružen svim svojim bićem trči prema cilju zbog nagrade na koju te Bog poziva gore u Isusu Kristu. Tamo ti je Gospodin pripravio, iznad svake mjere, obilato, sve obilatije breme vječne slave. 67. Taj se cilj može doseći samo uz cijenu istinske smrti sebi samima. Da bi bio mističan, monaški život ostaje, dakle, u osnovi asketski život. Tvoja je prva askeza u odreknuću. Bez toga nije moguće biti Kristov učenik. Još više nego apostolsko zvanje, monaško te zvanje poziva na odreknuće bez oklijevanja i bez podijeljenosti. Istinski je monah onaj koji prihvaća sve napustiti, odmah i zauvijek da bi spasio svoj život gubeći ga za Boga. Ne možeš potpuno pripadati svijetu koji dolazi ako nisi napustio sve od svijeta koji prolazi. Ne možeš služiti dvojici gospodara istovremeno. Mjera tvoje privezanosti na Boga bit će mjera tvoje odvezanosti od svijeta. Mjerom kojom ćeš sam mjeriti, Bog će mjeriti za tebe. Ne mjeri, dakle, svoja odreknuća i kušat ćeš radost neizmerne ljubavi. Upoznat ćeš stostruku radost obećanu onima koji su sve napustili već u ovom životu. 68. Monaška te askeza poziva i na lišavanje od svega. Vrata Kraljevstva tako su uska da kroz njih mogu proći samo oni koji su potpuno ogoljeni. Kao i Krist, umrijet ćeš u potpunom osiromašenju. Kao monah, kao monahinja ti slobodno izabireš predusresti taj dan. Zemaljska dobra Bog je blagoslovio, ali ti prihvaćaš od njih se odvojiti. Obitelj je dobra, ali ti prihvaćaš napustiti je, otrgnuti se od one koja te je rodila i ne stvoriti onu u kojoj bi ti mogao rađati. Ići ćeš sve dotle da se lišiš i vlastitoga ja, sve do toga da zamrziš svoj život, tj. da živiš najradikalnije raskide. Ono što čini monaha napuštanje je svakoga mogućeg osobnog plana. Zovući te da budeš monah ili monahinja, Krist je svijet raspeo za tebe i tebe raspeo za svijet. Tako smrt čini svoje u tebi, a život u njemu. 69. Eto zašto te monaško zvanje vodi u život radosne pokore i slobodnog odricanja. Odricanje od hrane, izabirući, mudro i bez pretjerivanja, svakodnevnu umjerenost i post u određene dane. Odricanje od udobnosti, pretpostavljajući nužno ugodnome; jer tražiti udobnosti znači ne posjedovati istinski mir. Odricanje od sna, prihvaćajući disciplinu nužno potrebnoga i bdijući najmanje sat vremena s Kristom. Ovo cijeli jedan svijet neće razumjeti. No ti ćeš to živjeti sjedinjen s onim koji je toliko trpio za tebe, dovršavajući u svom tijelu ono što nedostaje njegovoj Muci, i suosjećajući s najsiromašnijima i s njegovim Tijelom koje je Crkva. Odreći se, lišiti se

20

svega, oskudijevati, prihvatiti sve izgubiti da bi se zadobio Krist, znači otvoriti se istinskom životu i savršenoj radosti. Evo što pjeva tvoj monaški život. 70. Zbog toga tvoje zvanje ide sve do želje za napuštanjem zemlje. Ne iz prezira prema ovom životu niti iz podcjenjivanja ovoga svijeta, koji je tako dostojan ljubavi, nego iz goruće čežnje da predusretneš budući život i da što prije uđeš u novo postojanje. Ili zar ne znaš da si, kršten u Isusu Kristu, kršten u njegovu smrt? Ti si, dakle, po krštenju pokopan s njim u njegovu smrt kako bi, kao Krist koji je uskrsnuo od mrtvih na slavu Božju, i ti živio novim životom. Zato što zna da se ne može ući u nebo a da se ne umre, kršćanin, po svojoj vjeri, daje smisao besmislu smrti uzrokovanoj grijehom. Da bi požurio taj vazmeni prijelaz, monah svakodnevno izabire umrijeti. Njegov život nitko ne uzima, nego ga on sam daje: ako li ne umre, ostaje sam; no ako li umre već ovdje, donosi rod. Da bi bili zaista živi, monasi i monahinje izabiru slobodno umrijeti! Da ne bude uzaludan Kristov križ. Idu ispred smrti, kao što je to Krist učinio, iz poslušnosti ljubavi Ocu svake ljubavi. Tko ljubi svoj život izgubit će ga, a tko umre svom životu u ovom svijetu sačuvat će ga za život vječni. 71. Krist je umro za tebe, ostavivši ti primjer da i ti ideš njegovim stopama. Ne trebaš ništa drugo znati osim Isusa Krista i to Isusa Krista raspetoga. Tvoj monaški put, dakle, ide preko križa, ne zbog nedostatka nade u ljubav, nego zbog sve veće ljubavi. Umri svijetu da se otvoriš Životu! Umri utjecaju Zloga da uđeš u slobodu! Umri sam sebi da se ponovo rodiš! Umri smrti, posljednjem i najvećem neprijatelju čovjeka i Boga, kojega je pobijedio Bogočovjek, i u tebi će se također tjelesno nastaniti punina božanstva. U dubini te žrtve otvara se put tvoje krajnje slobode: za tu slobodu Krist te je, pribivš te sa sobom na križ, oslobodio. 72. Da bi izrazila taj ideal cjelovitoga kršćanstva koje do kraja živi krsnu milost, predaja je pronašla riječ koja sve to istovremeno izražava, a to je MONAŠKI. Ta riječ označuje stanje u kojem je čovjek istovremeno “jedan” i “sam”. Monah je sam (monos). “Jedan, jedini, ujedinjen, sjedinjen s Bogom Jednim i Trojednim.” Primio si zvanje da ideš za Kristom koji je bio sve više i više sam pred svojim Ocem, i ti, “sam pred Samim”. Hoćeš tražiti Boga u svemu, uvijek i posvuda i njega jedinoga jer je on sve, u svakom biću i na svakom mjestu. Bilo da je to u samoći ili druženju, u bratskoj ljubavi ili u poniranju u tvoje dubine, daleko od drugih ili usred svijeta, tvoja je jedina želja susret s Ocem. Stoga tvoj život neće moći štedjeti na tišini i na samoći. U onoj mjeri u kojoj će njima biti natopljen, u toj će mjeri biti monaški. “Monah duguje svoje ime prvenstveno činjenici da je sam, pošto se odrekao svijeta, izvana i iznutra…, i da se vezuje uz jedinstvenu stvarnost, polažući i svoju misao u Boga jedinoga u svakom trenutku.” 73. Jedna određena i konkretna zahtjevnost izrazit će za tebe bitnost toga odnosa s Bogom u tajnosti srca: tvoja ćelija. Neka ona bude za tebe zaista povlašteno vrijeme i mjesto u koje se vraćaš i iz kojeg izlaziš svakoga dana, jer ćeš tu licem u lice, najbolje slušati i moliti svoga Oca koji vidi u tajnosti, i ostati u dubokom zajedništvu sa svijetom, zagovarajući se za njega u svojoj molitvi i pripravljajući se tako da mu bolje služiš na poslu, u susretima, u liturgiji. Sjeti se tako rječite pouke Otaca:”Ostani sjediti u svojoj ćeliji, ona će te podučiti u svemu što moraš znati.” 74. Monah je jednako tako i jedan (unus). Ujedinjen da bi mogao ujedinjavati. Ujedinjen u sebi i sjedinjen sa svojom braćom. Sveza jedinstva zemlje i neba, čovjeka i Boga. Jer nije samoća neko dobro samo po sebi, dobro je zajedništvo. Samoća je tek put prema zajedništvu. Zato “monah” nije samo “monos”, nego je jednako tako i “unus”. Jer kao što nije dobro da čovjek bude sam, svrha monaštva nije da monah ili monahinja budu samotnici, nego osobe najvećeg mogućeg zajedništva. Ako monah izabire živjeti stanovite raskide, to čini zbog grijeha koji je sve izmiješao i podijelio. No, korak po korak, on želi tvoriti jedinstvo, dopustiti da milost u njemu ponovno stvori jedinstvo.

21

Budi, dakle, najprije ti sam prostor svog jedinstva, dopusti da Duh malo pomalo u tebi ponovno uspostavi prvi sklad, dopusti da Božji oganj spali u tebi sve što priječi da zasja čisto zlato, dopusti da voda iz Kristova boka opere tvoju haljinu i tvoje grijehe. “U miru sa samim sobom, bit ćeš izvor mira drugima.” 75. U tvojoj zajednici izgrađuj jedinstvo. Kao ud Tijela Kristova pozvan si na djelo pomirenja, ljubavi i povezivanja. Ništa ti ne bi koristilo biti samotni svetac ako nisi kvasac jedinstva. “Monasi su, kao i sveci, po kontemplaciji sjedinjeni s Bogom i jedni s drugima.” “Oni koji žive zajedno, tvoreći jedno i ostvarujući ove riječi iz Pisma:`jedna duša i jedno srce`, zaslužuju ime monaha, što znači jenog jedinog”. Usred svijeta, naposljetku, gdje jesi, slobodan od sviju, budi svima sve, da po molitvi pridobiješ što veći broj i da na kraju svi budu samo jedno stado i samo jedan pastir. 76. Tu samoću i to jedinstvo nećeš moći živjeti bez stanovita raspeća: između Oca i braće, ovog i onog drugog života, molitve i rada, šutnje i razgovora. Budi bez brige, tako je u svakom samostanu. Tako je sa svakim istinskim kršćaninom. Tvoje će zvanje nužno ići, poput Isusa i njegovim stopama, preko raspeća zbog te dvostruke ljubavi čiji otkup ostaje cijena krvi. Sve dok ti Bog ne bude dao kušati u njemu savršeno jedinstvo u savršenoj različitosti u srcu njegova otajstva trojstvene Ljubavi, morat ćeš čuvati spomen na dvostruki zahtjev samoće i zajedništva. “Monah je onaj koji je, odvojen od sviju, sjedinjen sa svima.” 77. Jedna riječ sažima točku prema kojoj teži sva ova avantura svetosti: srce. Gdje bi moglo biti blago monaha ako ne u dubini njegova srca? Unutar tebe postoji prostor koji ti je intimniji od tebe samog, kamo ne bi znao ni ući bez dopuštenja onoga koji tamo već stanuje, ali do kojeg možeš naći put tek uz cijenu dugog napora, uz svjetlo velike čistoće, na granici potpunog, totalnog osiromašenja. Tamo je Bog stavio božansku iskru koju nosiš u sebi, sliku njegova lica, lica onoga koji te je stvorio na svoju sliku, izvor žive vode koji u tebi može izvirati u Život vječni. Bog je stvorio tvoje srce dovoljno velikim da može njega obuhvaćati. Tvoje srce obuhvaća onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti i tko je veći od svemira. Usred tebe stoluje Stvoritelj svijeta i s njim cijeli svijet! Obuzet, očaran, zansen tim otkrivenjem, monah stavlja svu svoju energiju u taj silazak u najdublje dubine vlastita srca. Zna da je istinsko čovjekovo hodočašće unutrašnje, da postoji mjesto u njegovu biću gdje početak dostiže kraj, gdje Vječnost dostiže Vrijeme, gdje je besmrtna stvarnost u njemu zapisana još prije postanka svijeta, kako bi preživjela zauvijek sveta i bezgrešna pred Ocem, u Ljubavi. On zna da je dragocjeni biser skriven ured toga polja i odlazi, sav radostan, ostavljajući sve, da bi prekopao to polje. 78. Ti si Božja njiva, Božje zdanje. Neka sve u tvom životu pridonosti otkrivanju toga blaga. Zaista, zaista, kraljevstvo je Božje u tebi. Traži naprije i jedino kraljevstvo Božje, koje se nalazi u najvećim dubinama tvoga srca, i sve drugo bit će ti nadodano. Monahinja odnosno monah netko je kome Bog dostaje jer je to shvatio. U srcu ćeš naći najkraći put do drugih. U svom srcu ćeš se osjetiti najbližim svevišnjemu. U srcu ćeš otkriti ono što je istovremeno i najosobnije i najviše zajedničko. Siđeš li u dubinu vlastita srca, doseći ćeš sveopće. Tu je tvoj život odsada jedno s Kristom u krilu Očevu. Tu otkrivaš do koje su mjere svi drugi braća u savršenom jedinstvu istoga Boga. 79. Ili ćeš biti monah u dubini svoga srca ili to uopće nećeš biti. Promatraj probodeno Kristovo srce: ono će te poučiti kakvom te je neizmjernom ljubavlju Bog ljubio. Dopusti da te, kao Mariju, probode njegova Riječ koja je dvosjekli mač, mač oštriji od svih dvojsjeklih mačeva, neka Riječ Božja prodre u tebe sve do

22

razdvajanja duše i duha, zglobova i moždine, sve do suda o osjećajima i mislima tvoga srca, i upoznat ćeš tajnu sviju stvari, onkraj onoga što se može uspeti iz ljudskog srca: tu, u tebi, Duh će sve pronicati, čak i dubine Božje. Pravi je monah, kao i pravi vjernik, to “iznutra, u srcu, po Duhu a ne po slovu, i njegova slava ne dolazi od ljudi nego od Boga.” U srcu gradova živi u srcu sebe samoga, i bit ćeš doista monah, u srcu Božjem.

7. DJEVIČANSTVO 80. Ljubi djevičanstvo jer ono je put prema susretu s Bogom. Bog je ljubav jer je čist. On je čist jer je Jedan, jedan u čistoj Ljubavi, jedan u čistoći koja ižaruje savršenu Ljubav. Djevičanstvo te otvara, dakle, za istinsku ljubav. Preko njega Bog te hoće podići iz susreta k jedinstvu, iz plodnosti k životu, iz prolaznog užitka k nebeskoj sreći. U kontemplaciji trojstvene Ljubavi naći ćeš istinsko svjetlo koje rasvjetljuje otajstvo tvoga djevičanstva. Jedino ćeš na taj način nadići suhi moralizam ili hladni stoicizam. Ako te Bog, Crkva i monaštvo pozivaju na djevičanstvo, to je zato da ljubiš. 81. Budući da je tvoj Bog oganj koji proždire, ne možeš mu se približiti a da ne izgoriš. Budući da je mudrost odozgor ponajprije čistoća, ne možeš je kušati a da ne budeš pročišćen. Pusti, dakle, da te onaj koji te je već zamijesio, i preoblikuje. Jedino će te Duh Sveti, koji hoće u tebi postati oganj i svjetlo, moći rasvijetiliti i oprati iznutra, tamo gdje je tajna svake čistoće. Jer, iako ništa nije nečisto po sebi, za tebe sve postaje čistim smo kroz vatru. Djevičanstvo je taj žestok i radostan prijelaz kroz Božji oganj. Poput svakog kršćanina pozvan si na djevičansku ljubav. Usred svijeta kojemu je grijeh poremetio sklad, okaljao prvu ljepotu, sve do dubine tvoga bića gdje je tvoje srce podijeljeno, ti živiš, poput svakog čovjeka, antagonizam između tijela i Duha, tako da ne činiš ono što bi htio. Prihvati tu borbu, čak i onoga dana kada ćeš se zateći gdje iznova govoriš:”Jadan sam ti ja čovjek! Tko će me istrgnuti od ovoga smrtnoga tijela?” 82. Iznad prividne nerazumljivosti i iznad bola tvoje borbe, možda sve do jecanja, djevičaska će te ljubav otvoriti svjetlu istinske slobode. Imaj hrabrosti reći da je tvoje djevičanstvo jednim dobrim dijelom odricanje. No sačuvaj radost, jer ćeš vidjeti da te ta askeza vodi k svetosti. Nasuprot erotizmu koji individualizira, u trenutku relativizira i materijalizira osobu, svodeći je na predmet, zamračuje i, konačno, ožalošćuje ljubav, djevičanstvo će ti pomoći da se odrekneš onoga što je prolazno i iluzorno. Ono će ti otkriti pravo lice života. Možda ćeš ponekad pomisliti:”Kako ću, ovako mlad, sačuvati čistim svoj put?” Vjeruj tada da je Bog tu, da je u tebi on onaj koji misli i djeluje kako bi te učinio čistim i besprijekornim usred svijeta u kojem, zajedno sa svojom braćom, moraš sjati poput žarišta svjetlosti. 83. Onkraj borbe i odricanja, djevičanstvo te uvodi u mir i u puni rascvat osobe. Po njemu ćeš u tijelu znati prepoznati tragove Duha, u ljubljenoj osobi prisutnost sveopćega, u svakom licu odraz uzvišene Ljepote i u dubini svojega života izviranje božanskog Izvora. Neka te privlači ono što je čisto, budi službenik Božji po čistoći. I sačuvaj hrabrost o njemu pjevati.

23

84. Monaški te život poziva na posvećeni celibat. Nasljedujući Krista, koji je rođen od djevice blagoslovljene među svim ženama, i koji je slobodno odabrao da se ne ženi, i ti si pozvan, da bi išao za njim, sve ostaviti, i muža, i ženu, i djecu, pa čak i vlastiti život. Ako si učenik, ne možeš biti drukčiji od svojeg učitelja. Kada budeš potpuno poučen, bit ćeš poput svog učitelja. Tvoje djevičanstvo, u njemu življeno, čini te tihim i snažnim svjedokom Isusa Krista. Po njemu sve više i više postaješ sam pred licem Samoga, no u ime vrhunske Ljubavi, ljubavi tvoga Gospodina i Boga, očaran ljepotom Uskrsloga. Zaista monah i monahinja pred ljudima i pred Bogom. I uz opasnost da moje riječi izgledaju pomalo ludo, smijem reći: evo te zaručena s jedinstvenim Zaručnikom, poput čiste djevice pred Kristom. Za to te je Gospodin zaveo i ti si se dao zavesti, za to te je doveo u pustinju gdje govori tvome srcu. 85. Izvan ove bitne perspektive, tvoj posvećeni celibat izgubio bi svoju vrijednost, smisao i radost. No ako ga živiš u sigurnosti božanske Prisutnosti, kušat ćeš duboku i smirenu radost svijesti da si zauvijek zaručen s Bogom, u pravu i pravdi, u nježnosti i ljubavi. Tom daru ljubavi možeš tada pridodati i vrijednost svjedočanstva. Jer Krist te poziva na takav život zbog kraljevstva nebeskog. To sebedarje svjedočit će glasno tvoju vjeru. Govorit će, budući da nije od ovoga svijeta, o tvojoj nadi u novo nebo i novu zemlju koje iščekujemo po njegovu obećanju i u kojima će stanovati pravda, o svijetu koji dolazi, i budući da ćemo uskrsnuti, više se nećemo ženiti ni udavati, nego ćemo svi biti kao anđeli na nebu, svim svojim bićem ispunjeni vječnom srećom. Neka tvoj život, posvećen tom iščekivanju i toj ljubavi, ponizno, radosno i ponosno izriče koju si nadu položio u živoga Boga. 86. Izabirući djevičanstvo, otvori se ljubavi Božjoj svim svojim srcem, svom svojom dušom, svim svojim tijelom i svim svojim duhom. Bog je doista vrijedan svega. Neka sve dakle u tebi, misli, riječi i djela, budu ispunjeni ljubavlju Božjom u kojoj je sve sabrano, i u kojoj će tvoj suprug biti tvoj stvoritelj. Možda ćeš jednog dana, svojim sve čišćim i sve predanijim životom, izazvati Gospodina, koji nas sve beskrajno ljubi, da osobito poželi tvoju ljepotu. Upoznat ćeš tada ljubomornu ljubav Božju za tebe, veselje božanskog supruga obećano tvojoj duši i neugasivu radost nazrijevanja na kakvu te svadbu sreće Bog sam poziva. To ne pokušavaj objašnjavati: neka razumije tko može! Ako ti Bog daje da to iskusiš, kušaj u tajnosti i tvoja će smirena radost govoriti. 87. Po svojem posvećenu celibatu otvori se svijetu, bivajući na raspolaganju i svakome sve, slobodan da svakoga pretpostaviš drugome, nikome ne dajući prednost. Čuvaj se osobito izdvajati neka prijateljstva kako ne bi nikad postao zarobljenikom jednog isključivog, nego budi uvijek slobodan, po uzoru na Krista koji je bio svima sve i prijatelj ljudi. Djevičanstvo će te naučiti tajni nježnosti i vrijednosti poštovanja, mogućnosti postojanja jedne istovremeno sveopće i vječne ljubavi. Ti koji si ga slobodno izabrao, prinesi ga za one koji ga moraju podnositi, dovršavajući na taj način u svom tijelu ono što nedostaje patnjama Kristovim za njegovo Tijelo koje je Crkva. Budi ponizan u svom djevičanstvu. Po milosti Božjoj jesi ono što jesi, i samo po njoj ćeš postati njemu posvećen. 88. Tvoj posvećeni celibat ne niječe tijelo, nego ga oslobađa, dajući mu njegov najdublji i konačni smisao, po uzoru na Riječ koja je postala tijelom, sve nas pozivljući da postanemo jedno jedino Tijelo. Budući da je tvoje tijelo hram Duha Svetoga koji prebiva u tebi, i budući da ne pripadaš sam sebi, proslavi, dakle, Boga u tvom vlastitom tijelu. Ne samo da je tvoje tijelo za Gospodina, što te mora zadiviti, nego je, jednako tako,

24

Gospodin za tvoje tijelo, što te može samo oduševiti. Bog prebiva u tebi i ti prebivaš u njemu, poznavajući taj Božji dar, živi do kraja svoje sebedarje Bogu. Po djevičanskoj ljubavi otvori se svijetu i radosti što ih je Isus obećao čistima srcem koji će vidjeti Boga. Po njoj će tvoj život zračiti jednu Prisutnost, očitovati tajnu intimnosti, crpsti unutarnji dinamizam i nalaziti mir istinskoga rascvata. 89. Poput Marije, djevice, supruge i majke, tvoje će te djevičanstvo uvesti u otajstvo istinite bračnosti, stvarnog očinstva, nježna majčinstva, i kao što suprug svu svoju radost nalazi u svojoj supruzi, tako će se Bog tebi radovati. Siromašnog, djevičanstovo će te osloboditi. Poniznog, ono će te podići. Neplodnog, ono će te ispuniti. Kliči od radosti, nerotkinjo koja nisi rađala! Majka brojnih sinova vene, dok nerotkinja rađa sedam puta. 90. Koliko god da je velik i prekrasan ideal, možeš ga živjeti jedino uz milost Božju i kao odgovor na njegov poziv. I brak je također put svetosti koji nipošto ne smiješ prezirati, jer i njegovo je otajstvo veliko. Ne ulazi u život posvećena celibata osim ako se ne osjećaš na njega izričito pozvan od Boga. Ne smiješ ga izabrati kao neki ideal, nego odgovoriti ako si na njega pozvan. Kako bilo da bilo, neka te strah od poteškoća ne prestraši. Ako te Bog na njega poziva, učinit će da ti on bude lagan i da te usreći. No, živi ga nepodijeljeno. Ovdje ništa ne može biti teže od polovičnosti. Da bi bio lagan, tvoj celibat te mora cijeloga i potpuno posvetiti. 91. Živi ga bez napetosti, ali i bez mekušavosti. Živi ga bez nostalgije. Živi ga bez kompromisa. Poput putnika i stranca, uzdrži se od tjelesnih užitaka, koji su neprijatelji duši. U borbi i u padovima nemoj se obeshrabriti. Navečer suze, ujutro usklici radosti. Nije ništavno ono što si dao, ali Bog to zna. U napastima dat će ti milost da ih podneseš. Nitko nije kušan iznad svojih snaga. Dvostruka milost pokore i Euharistije bit će tvoja svakodnevna snaga. A Marija, majka nježnosti, naučit će te tajni lijepe Ljubavi. U svojim prijateljstvima ne budi ni nerazborit ni sramežljiv, ni naivan ni plašljiv. 92. Sa svojom posvećenom braćom i sestrama budi pun poštovanja i tankoćutnosti, kako u međusobnoj molitvi tako i u bratskoj ljubavi. To da možete koračati zajedno kao braća i sestre, dijeleći jedan te isti ideal i jedno te isto prijateljstvo, takva je milost da se nizašto na svijetu ne smiješ dovesti u opasnost da je obezvrijediš. Ovdje će te apsolutna prozirnost očuvati od svakoga krivog koraka. Očisti svoje pamćenje, čuvaj svoje misli, bdij nad svojim riječima, nosi habit koji će svima biti znak da si posvećen. Ne pokušavaj se ni pokazivati ni skrivati. Ne valja ti bježati, nego se uspinjati. Ne žalosti se zbog onoga što ostavljaš, raduj se onome što ti je darovano. Izbjegavaj zlo čineći dobro. Ljubi bolje ljubeći više. Tvoj je grad na nebesima, odakle žarko očekuješ Gospodina Isusa Krista. On će preobraziti tvoje bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnom Tijelu s onom moći kojom sebi podlaže sav svemir. Radosno vjeruj u uskrsnuće tijela koje ispovijeda Vjerovanje. Živi djevičanski i bit ćeš sretan. Budi čist, vidjet ćeš Boga.

25

8. SIROMAŠTVO 93. Da bi zadobio istinsko bogatstvo, da bi izbjegao iluziju lažnih dragocjenosti i da bi hodao slobodan i radostan za Kristom, izabrao si vjenčati se sa siromaštvom. Zbog grijeha u kojem si istovremeno i žrtva i krivac, ne možeš ići k Bogu a da se najprije ne odvratiš od sebe sama i od svijeta. Ni stari čovjek s njegovim ponašanjem, ni himbeno držanje ovoga svijeta koji prolazi, ne mogu te obogatiti. Čovjek to u svom izobilju ne razumije, nalik je na stoku za klanje. Tvoje siromaštvo, odvraćajući te od iluzija i od tereta koji bliješte i tište unaokolo, neka te otvori za istinsku slobodu osiromašenja i za radost, onu stostruku već sada primljenu. Evo te pozvanoga da prođeš kroz uska vrata koja nijedan bogataš ne može proći, radi potpunog i beskrajnog posjedovanja istinskoga blaga i vječne baštine. Bog je doista izabrao siromašne ovoga svijeta da budu bogati u vjeri i baštinici Kraljevstva obećanoga onima koji ga ljube. Neka taj pogled nade osvijetli i podari radost tvome putu kako bi uvijek znao koja te to mudrost vodi. Neka Bog rasvijetli oči tvoga srca da uvidiš koje li nade u njegovu pozivu, kojeg li blaga milosti skrivenoga u njegovoj baštini među svetima. 94. Put koji te dovodi do istinskog bogatstva odsada ide preko pashe siromaštva. Hodaj tako za Kristom koji je od bogataša postao siromahom da bi tebe obogatio svojim siromaštvom. Bog upravlja put siromaha u pravdi i pravednosti i uči ih njihovu putu. Znajući to, moći ćeš prihvatiti da sve izgubiš kako bi zadobio Krista. Tvoje siromaštvo više nije neka teorija ni neka praksa, čak niti neki ideal, nego jedno lice: Bog se zbog tebe učinio siromašnim u Isusu Kristu. U kontemplaciji toga lica razumjet ćeš pravi smisao otajstva siromaštva. Osloni se na tu mudrost. Učvrsti se u toj nadi. Promatraj to lice da bi mu se suobličio. Tako ćeš moći postati siromašan njega nasljedujući, prihvaćajući poput njega sve primiti i sve dati, sve dati iz ljubavi i sve primiti u poniznosti. 95. Prva etapa u tvojoj pashi siromaštva prolazi kroz ponizno prihvaćanje tvojih bogatstava. Što god činio, što god radio, bogat si svojom vjerom, svojom nadom, ljubavlju svoga Bratstva, svojom kulturom, svojim zdravljem, slobodom, pa čak i saznanjem o tome zašto žeđaš za siromaštvom. Zbog toga ne budi ni ohol ni tašt: Bog ne daje nikome prednost. Ne okrivljuj se zbog toga, ali nemoj to nikada ni zaboraviti. Zauzvrat, živi u neprestanom zahvaljivanju, budući da nemaš ništa što nisi primio, tvoje te siromaštvo zove na trajni prinos žrtve hvaljenice. Živi u poniznosti jer se ne možeš hvaliti onime što dolazi od Boga, a ne od tebe, ni predvidjeti do kojega te stupnja samozataje i osiromašenja Bog sutra želi dovesti stopama onoga koji je za nas išao sve do samoponištenja. Budi, dakle, na raspolaganju i zahvalan i time ćeš učiniti prvi korak u otajstvu siromaštva. 96. Druga, daljna etapa tvojeg napredovanja na tom putu sastoji se u napuštanju tvojih materijalnih bogatstava. Rođen si pove gol, i vratit ćeš se kako si došao. Prihvati, dakle, odijeliti se od onoga što je privremeno i patvoreno. Oslobodi se osobno od svih svojih dobara. Korijen svih zala je ljubav prema novcu. Iskorijeni je iz sebe. Želiš li biti savršen, idi, prodaj sve

26

što imaš, podaj siromasima i imat ćeš blago na nebesima. Kako se možeš obogatiti za Boga ako nastavljaš zgrtati za sebe samog? Materijalno siromaštvo počinje odvažnim i radikalnim odvajanjem od svega što ti pripada. Živi tako i to bez podijeljenosti. U Bratstvu ne moraš ništa posjedovati kao svoje. Ne pribavljaj si ni zlato, ni srebro, ni najsitniji novčić izvan onoga što ti dopušta pravilo. Svaka plaća u potpunosti pripada zajednici i najmanji se trošak živi u otvorenosti i u ovisnosti. Tako ćeš se naučiti slobodi i čistom pogledu na nevidljive stvari koje su jedine vječne. Jer tamo gdje ti je blago, tamo će ti biti i srce. 97. Kolektivno, naše je pravilo da nikada nismo vlasnici ničega. Ne smijemo imati baštinu na zemlji, Bog će biti naša baština. Moramo se zadovoljiti iznajmljivanjem prostora, kao većina ljudi danas, ili gostoprimstvom koje je obećano učenicima Evanđelja. Bog jedini dostaje i ta je baština za nas predivna. Nasuprot materijalizmu koji se šiti i preplavljuje, jedino evanđeoska radikalnost može progovoriti. Bogu se svidjelo da spasi vjernike ludošću propovijedanja. Živi to osobno i zajedničko odreknuće od materijalnih dobara u radosti, bez žaljenja i, tako oslobođen, koristeći se dobrima kao da ih ne koristiš, zahvaljuj Bogu poput Joba, govoreći:”Gol sam izašao iz majčine utrobe, gol ću se vratiti. Bog je dao, Bog je uzeo, blagoslovljeno budi Ime Gospodnje!” I okusit ćeš spokoj duše. 98. U zajednici, s braćom i sestrama, živi potpunu diobu novca, dobara, odjeće koja ti je dana pri tvom ulasku i koju kasnije sve vrijeme dobivaš od osobe odgovorne za odjeću, zatim knjiga, koje, pročitanje, odmah vraćaj u zajedničku knjižnicu, i svega što može biti smatrano od neke koristi za Bratstvo. Nemoj ništa čuvati za sebe bez privole priora. Ubij u sebi svaki nagon za vlasništvom jer, dovoljna je jedna nit svezana oko noge da ptici spriječi let (Sv. Ivan od Križa), i neprestano ponavljaj u srcu: sve što je moje tvoje je. Po uzoru na prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu, kojima je sve bilo zajedničko i koji su dijelili svakome prema njegovoj potrebi, izgrađuj sa svojom braćom sveti Hram. 99. Materijalno siromaštvo u zajednici očituje se također i jednostavnošću stanovanja, prehrane, odjeće, pokućstva, prijevoznih sredstava. Budi zadovoljan svojom plaćom. Jedi ono što ti se pruži, i tako nauči u svakoj prilici svime se zadovoljiti, umijući i oskudijevati i obilovati. Tako, ništa ne uzimajući na put, idući za Sinom Čovječjim koji nema gdje glavu nasloniti, ostavljajući mrtve da pokapaju mrtve i ne osvrćući se za sobom, jer ćeš inače biti neprikladan za Kraljevstvo, postani monah koji napreduje u tom stanju putnika, jer ovdje si samo hodočanik i stranac. Neka tvoja sigurnost, cijepljena i obrezana, bude tvoje jedino bogatstvo u Božjem srcu, a tvoja pripadnost novoj obitelji kojoj si se, evo, sav dao, neka bude vjerna i nepodijeljena. Jednom riječju: Idi. Prodaj. Razdaj. Dođi. Slijedi Krista. Neka tih pet glagola budu za tebe pet putokaza kako na tvom putu odvajanja od svijeta tako i tvojoj privrženosti Kristu. Dovstruki zahtjev koji sadrži sve što je bitno za monaški život. 100. Treća etapa te otvara prema solidarnom siromaštvu. Postajući na neki način ovisan o velikim gradovima i njihovim obavezama, morat ćeš žrtvovati radost tišine, ljepotu prirode, seoski mir, ravnotežu sunčeva ritma, zelenilo, svježi zrak… Živi to bez žaljenja i u dvostrukoj solidarnosti s Isusom, koji je prvi izabrao biti ovisan o gradu Nazaretu, zatim o Jeruzalemu, do te mjere da ponekad nije više pripadao ni sam sebi, i sa svim ljudima koji su danas sve više stanovnici gradova, izloženi tisućama obaveza koje poznaješ. Pored siromaštva koje je u odricanju od svijeta koji napuštaš, živi siromaštvo koje je solidarno sa svijetom u kojem živiš, čuvajući ga se. Postani tako sin Crkve, pridružujući joj se u gradu, najuobičajnijem mjestu njezine borbe, gdje Bog ostaje prisutan. 101. Četvrta etapa tvoje pashe vodi te u afektivno siromaštvo.

27

Tražeći od tebe da osim kuće i njive napustiš i sve ostalo: oca, majku, ženu, braću, sestre, rođake i djecu, Krist te poziva da mu žrtvuješ i svoje srce. Jer nijedna ljubav, nijedna privrženost, nijedan odnos ne sije imati prednost pred tvojim odnosom s Bogom ako želiš biti dostojan onoga koji je prvi išao za tebe sve dotle da zamrzi svoj život: ako želiš biti dostojan Oca koji ti je predao svoga Sina, Sina koji je izbubio sebe sama za sve nas. Jedino ti milost može pomoći da razumiješ tajnu ljubomornog Boga koji hoće sve jer je vredniji od svega i jer te može svime ispuniti već ovdje na zemlji. Predaj mu svoja opravdana osjećanja, jednako kao i ona neuredna, očisti potpuno svoju nutrinu, čak sve do pamćenja i sjećanja, sve do skrivenih želja, i vidjet ćeš kako tvoje kameno srce postaje srcem od mesa, a tvoje srce od mesa novim srcem, nositeljem jednoga novog Duha. Budi s braćom jedno jedino srce, srce prošireno u istu ljubav, istu dušu i isti duh. Ako te, dakle, tvoja ruka sablažnjava, odsijeci je. Ako te tvoje oko sablažnjava, iščupaj ga. Ali sjećajući se da Bog hoće ljubav, a ne žrtve, ostani ponizan i diskretan u svojim odricanjima: Gospodin prezire oholicu. Cijena toga vatrenog prijlaza je ljubav, obogaćena svim bremenom jednog siromašnog, radosnog i očišćenoga srca, jednom riječju: vjernog srca. Idi i nađi mi siromaha koji ima vjerno srce. 102. Tada možeš pristupiti etapi duhovnog siromaštva. To je najvažniji stupanj. Stupanj koji te, dok slijediš Krista čija hrana bijaše volja Očeva, mora dovesti do napuštanja vlastite volje, vlastitih misli, znanja, sebeljublj. Daruj se sve dotle. Obezoružaj se. Izbubi sama sebe sve do samožrtvovanja. Takvo je siromaštvo u Duhu na koje te Isus zove. Odsada, ako je Duh onaj koji te vodi, neka te on pobuđuje i na djelovanje. Materijalno je siromašvo lako. Solidarno siromaštvo ostaje tegobno. Afektivno siromaštvo uvijek je bolno. Duhovno siromaštvo razapinje. To je najviši stupanj tvoje pashe siromaštva jer te želi dovesti najniže. Nakon što si se lišio svega, zatim svih, sada se moraš lišiti sebe samog. Ne samo odreći se sebe, nego se i zanijekati. No Krist hoda s tobom na tom putu. Cijena je toga dara ulazak u volju Očevu. Više nisi ničiji rob, nego sin. Postajući ništa, primaš sve. Osiromašen od svega, obogaćen si Kraljevstvom: baštinik si Božji i subaštinik Kristov. Duh se osobno pridružuje tvom duhu da posvjedoči da si dijete Božje. Otac i ti jedno ste, jer ti činiš ono što se njemu sviđa. 103. Nećeš moći slijediti Krista u posljednjoj etapi njegove pashe siromaštva: On je do te mjere zauzeo posljednje mjesto da mu ga nitko nikada ne može oteti. No moraš neprestano promatrati taj Kenosis, tu potpunu samozataju, to samoponištenje onoga koji se učinio robom i grijehom za tebe, onoga koji je žrtvovano Janje, predmet prezira i kojeg se smatra otpadom čovječanstva, crvom, a ne čovjekom, onoga koji je pravi Bog rođen od pravoga Boga. Napreduj upirući pogled u vodu svoje vjere koji te vodi do savršenstva, u Isusa koji je, umjesto radosti koja mu je bila ponuđena, primio na sebe križ i sišao sve do Podzemlja. Ta će te kontemplacija prosvijetliti, potaknuti, podržati. I samim tim ona će te pripremiti za najviši tvoj dar po kojem ćeš se i ti poništiti, sakriti, lišiti se svega: za pashu tvoje posljednje smrti. Tek toga dana moći ćeš sve dati. No jedino ako se budeš znao pripraviti. Dao Bog da ne čekaš svoju smrt da bi umro! Neka tako smrt vrši svoje djelo u tebi i sije život oko tebe. Ti nosiš u sebi samom svoju smrtnu osudu da bi naučio ne stavljati svoje povjerenje u sebe samog, nego u Boga koji uskrsava mrtve. Gospodin je zauvijek zdesna siromahu, daje siromašnima i njegova pravednost ostaje zauvijek. Takav neka bude tvoj put siromaštva i bit će za tebe tvoja istinska Pasha.

28

9. POSLUŠNOST 104. Savršen primjer poslušnosti jest u otajstvu Presvetoga Trojstva. Između Oca, Sina i Duha Svetoga sve je slušanje, prihvaćanje i dar. Iz te potpune međuovisnosti rađa se najviša sloboda, iz poštivanja njihove različitosti rađa se savršeno zajedništvo. Želiš li spoznati temeljni razlog tvoje poslušnosti, promatraj Presveto Trojstvo. Poslušnost nije ljudski izum, nego sam izraz Božjega bića. Po njoj te on neće uvesti u odnos ovisnosti, podložnosti, čak ne ni izmirenosti, nego slobodan odnos ljubavi. Evo zašto se Krist, Sin Božji i savršen čovjek, koji nas je toliko ljubio, učinio poslušnim. Ono što ste stari Adam i ti sam odbili, novi je Adam za tebe prihvatio, on koji je, premda bijaše Sin, naučio, iz onoga što je bio pretrpio, biti poslušan. Hoćeš li, dakle, biti savršen, spomeni se Isusa Krista, tvoj učitelj prvi je poslušan. Ne možeš biti drukčiji od njega. Dovoljno je da kao učenik postaneš poput tvog učitelja i kao sluga poput tvojeg Gospodina. 105. Po poslušnosti ćeš naučiti ljubiti. Odreći se samoga sebe da bi činio ono što se sviđa tvojoj braći i Bogu. Ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe i Boga iznad svega. Biti u skladu s drugim da bi zajedno s njima djelovao u zajedništvu posluha Božjem planu. Otac očekuje tvoju slobodnu suradnju u njegovu naumu ljubavi. Tvoja braća očekuju tvoje slobodno sudjelovanje u zajedništvu te ljubavi. Što si poslušniji, više ćeš ljubiti. Što više ljubiš, tvoj će život biti poslušniji. Ljubav i poslušnost su jedno te isto. Želiš li, dakle, ljubiti, budi poslušan. Poslušnošću ćeš izražavati svoju vjeru. Kao grešnik poslušan si ljudima grešnicima i tako, dakle, izabireš gledati onkraj vanjštine. Preko onoga što će ponekad biti nerazumljivo ili teško, kušnja će izraziti tvoju ljubav kada budeš morao napredovati kroz noć vjere. Tvoje će se ljubav dokazati tek u kušnji te vjere. 106. Po poslušnosti ćeš živjeti siromaštvo. Najradikalnije siromaštvo: napuštanje vlastite volje, vlastitih misli, sebeljublja. Više od neposjedovanja, savršena će te poslušnost učiniti istinskim siromahom, nahranjenim, poput Krista, jedino voljom Božjom. Poslušnost će te naučiti slobodi i istini. Ako si, naime, poslušan zapovijedima, upoznat ćeš istinu i ta istina će te osloboditi. Prihvaćajući da Božje misli nisu tvoje misli i da njegovi putovi nisu tvoji putovi, moći ćeš vidjeti a da ne razumiješ. Duh će te iznutra voditi prema punini istine. Poslušnost će ti otkriti milosrđe, jer će te, onkraj tvojih pobuna, tvoje tromosti i otpora, vraćati k Bogu čija će te nježnost i praštanje smiriti, jer čak i ako se dogodi da te tvoje srce osuđuje, Bog je veći od tvoga srca. Na taj ćeš način razumjeti da je sve milost i da Bogu ništa nije nemoguće. 107. Tako će ti poslušnost dati radost i mir. Bivajući poslušan, ti se ne umanjuješ nego rasteš, ne sužavaš nego proširuješ. Ljubav Božja stanuje u tebi i njegova volja koja upravlja tvojim životom smiruje ga i ispunja radošću. Znaš u koga si povjerovao. Evo te dovedena do potpune nenavezanosti koja čini da tvome putu nema kraja! Vidi, tvoj put nije koban, nego te Bog sam vodi putem vječnosti. Poslušnost te želi svega rasvijetliti. Otvori joj se do dubina svoga srca i ona će zračiti s tvoga lica: odredbe su Gospodnje jasne, svjetlost su očiju. Naposljetku, poslušnost će od tebe učiniti istinskoga sina. U tvome otvorenom, raspoloživom, oslobođenom srcu Otac odsada može govoriti kao svom vlastitom sinu. I ti možeš, uz pomoć toga novog Duha kojem je poslušnost dopustila ući u tvoje srce od mesa, usuditi se zvati ga sa svoje strane najnježnijim od svih imena koje tvoje usne mogu izgovoriti: Abba! Oče! Kao sin u Sinu, ti vidiš Oca koji te sluša i ljubi. 108. Istinska poslušnost je, dakle, prije svega obraćenje. Po njoj se odvrati od staroga čovjeka i od svijeta, i okreni se prema zbiljama odozgor, prema traganju za

29

Bogom u najdubljim dubinama. Tako očišćen i osiromašen, postat ćeš proziran za njegovu volju. Istinska poslušnost je istovremeno slušanje i djelovanje. Pretpostavlja, dakle, tvoju pažljivu poučljivost – otvori svoje uho, dođi k Bogu, slušaj i tvoja će duša živjeti – i jedan zaista aktivan stav, spreman na djelovanje. Poslušnost je neposredna i nepodijeljena. “Pravi monasi odmah ostavljaju ono što ih zaokuplja, odriču se vlastite volje i trenutno prestaju raditi ono čime su se bavili… Poslušnost će biti mila Bogu i ljudima samo ako je nalog izvršavan bez straha, bez odlaganja, bez mlakosti, gunđanja i opiranja” (Pravilo sv. Benedikta). Razmatraj te riječi velikog učitelja poslušnosti. Živeći ih, postat ćeš savršen i na sliku Sina. 109. Poslušnost se ne prepire oko sitnica, ne zaobilazi bitno, nije tek povremena ni hirovita. Ona mora zahvaćati i upućivati cijelo tvoje biće. Prepusti joj se, dakle, cijelom svojom osobom i zauvijek. Poslušnost – informacija nije istinska poslušnost. Prava poslušnost je istinska ovisnost i stvarno predanje očekivanoj i primljenoj odluci. Kakvo bi bilo njezino značenje kada bi je živio samo onda kada je sukladna tvojim željama i tvojoj volji! Kada počne biti teškom, tek tada je prava. Prava poslušnost razvija u odraslom čovjeku srce djeteta. 110. Bogu i Bogu jedinom moraš biti poslušan. Jer on je tvoj jedini učitelj, tvoj jedini vođa, tvoj jedini Otac i Gospodin. Znajući da te beskrajno ljubi i da je Bog Svemogući, ne možeš izabrati ništa ljepše nego slijediti naum ljubavi što ga je on uspostavio za tebe vršeći u svemu njegovu volju. Na taj način reći Amen Božjoj slavi. Bilo ti to ugodno ili ne, budi poslušan glasu Gospodina, tvoga Boga, i bit ćeš sretan što si poslušao njegovu Riječ. Budi poslušan Ocu jer Otac te sam ljubi. Dobro ti je biti poslušan Bogu Svetom i proživjeti vrijeme koje ti preostaje živeći po njegovoj božanskoj volji. Budi poslušan Sinu jer on je izvor spasenja onima koji ga slušaju i jer si po Duhu Svetom posvećen da budeš poslušan Isusu Kristu. Ako ga ljubiš držat ćeš njegove zapovijedi i pokorit ćeš svaku svoju misao da postane poslušnom Kristu. Budi poslušan Duhu i poučljiv njegovu glasu, jer Bog daje Duha Svetoga onima koji ga slušaju, da bi ih uveo, po njemu, u puninu istine i u pravu plodnost. Po poslušnosti Bogu ući ćeš u trojstveno blaženstvo i kušat ćeš mir. 111. I svojoj braći jednako moraš biti poslušan, jer s njima tvoriš Tijelo Kristovo i gradiš Hram Duha. Bivajući poslušni istini, posvetili ste svoje duše da se možete međusobno iskreno ljubiti kao braća. Zajedništvo u uzajamnom slušanju izražava volju Božju koja je prisutna u vašoj sredini. Sa svojom braćom teži imati jednu ljubav, jednu dušu, jedno srce, i tako izgrađen hram bit će čvrst, budući da je sazdan po Duhu Svetom koji govori preko zajednice koja ga moli. Bratstvo, to je Krist. Na Kapitulu, dopusti Bogu da progovori preko njega. I u svemu se podloži istinskom poslušnošću, kako u pitanjima detalja, tako i u općim smjernicama koje na taj način postaju normom zajednice. 112. Posebno budi poslušan onome u kome svi hoće slobodno prepoznati službenika autoriteta, jer on je nositelj riječi zajednice i same volje Božje. Učini da te zajednica ljubi, a pred njezinim predstojnikom budi skroman. Po raspoloživosti svoga srca, u njemu ćeš izazvati milost Božju. Pred svojim priorom, svojom prioricom, u svemu budi istinski poslušan i potpuno proziran. Tako će se uspostaviti uzajamnost ljubavi i povjerenja između njega koji služi zapovijedajući ti i tebe koji služiš bivajući mu poslušan. Sve do najmanjih posjedinosti, sve čini u svjetlu te poslušnosti. U toj zahtjevnosti svetosti naći ćeš slobodu smirena srca, zrelu radost predana srca. Primajući zapovijedi od grešnika, i bivajući poslušan, sam ostajuć nesavršen, ti ćeš tom dvostrukom stazom nesavršenstva i učitelja i učenika, krenuti putem

30

savršenstva, gdje ti nikad neće uzmanjkati milosti ostaneš li pun povjerenja, otvoren i ustrajan. Ostani vjeran do smrti i Krist će ti dati vijenac života. PRIOR (PRIORICA) 113. Autoritet je Božje sredstvo kojim te on privodi k dobru. 1. Kao što njegovo ime kaže, “prior” znači “prvi”. Ne u hijerarhijskom smislu prvenstva, ili čak svetosti. On je “prvi poslušan”. Prvi koji se hoće podložiti zajednički prihvaćenom Pravilu i koji samim tim hoće uvesti u tu podložnost čitavu zajednicu. Prvi koji hoće vršiti volju Očevu i podsjećati na nju tebe, svoga brata. 2. Zbog toga je on i izabran: onaj koga su braća odredila da preuzme tu odgovornost i kojega je Crkva, sa svoje strane, izabrala ili priznala. Kroz to dvostruko posredništvo u njemu je očita činjenica da na njemu počiva Božji blagoslov i da je on Gospodnji izabranik. Činjenica da su ga braća imenovala u Duhu i da ga podržava molitva sviju njih, čini da je on odsada, unatoč svojoj slabosti, svome grijehu, u posebnom “stanju milosti” te odsada braća, slušajući ga, vide više od njega samoga. Prepoznaj, dakle, u njemu ono što predstavlja, više nego što po sebi jest. 114. 3. On, međutim, treba biti primjer. Ne uzor (Isus je jedini uzor), nego primjer. Onaj tko propovijeda primjerom svojega života. Od njega se zahtijeva da bude autentičan, od tebe da ga prepoznaš u onom što je postao. Ništa neće bolje poticati braću kao stvarna zahtjevnost svetosti. Ništa neće tako obratiti priora kao istinska poslušnost učenika. Iskreni autoritet oblikovat će u tebi pravu poslušnost, tvoja iskrena poslušnost izgađivat će pravi autoritet. Srce priora doživljava obraćenje kada vidi u kojem duhu njegova braća izabiru biti poslušna. 4. U biti prior je sluga. Autoritet je služba i on je obavlja u ime i naočigled sviju. “Sluga slugu Božjih” na sliku samoga Krista koji je sam došao “ne da bude služen, nego da služi”. Od njega se, dakle, zahtijeva da u biti bude i on sam “prvi sluga”. 5. Bit će prije svega onaj koji sluša. Koji sluša Boga, u vertikalnosti molitve, i toga istog Boga u horizontalnosti cijele zajednice i svakog brata ponaosob. Mora slušati da bi bolje poznavao, bolje govorio, odgovarao, razlučivao, usmjeravao, ispravljao. Sav se pretvara u pažljivo uho kako bi Riječ koja dolazi od Boga uskladio s odjecima koji dolaze iz njegove savjesti i iz Bratstva. Slušaj ga, dakle, i učini da i on tebe sluša. 115.

6. Taj brat nosi u sebi posebnu karizmu Sina Božjega. U njemu se prepoznaje autentična kvaliteta sinovstva koja je kadra povući svakoga od braće u isti sinovski hod prema onome kojega “jedino smijemo zvati Ocem”. Njegova karizma jest u tome da potiče razvijanje različitih karizmi “cijeloga tijela” i da im daje koheziju i čuva ih u skladu “milosti Duha Svetoga”. Preko njega stavi svoju karizmu na službu zajednice. 7. On je izmiritelj. Onaj u kojem se izmiruju i pomiruju različite osobe, različite težnje, unutarnje želje i pozivi koji dolaze izvana, kroz sporazum jedinstva kojemu je potrebno da se ostvari preko jedne jedine osobe zato da bi se braća bolje povezala u istom tijelu. Tako on ne guši osobnosti pojedinaca, nego ih

31

sabire. On je “sveza jedinstva među članovima zajednice”, pa i ako zbog toga mora biti – a i bit će – razapet. 116. 8. Prior je, osim toga, jamac zajednički izabranoga Pravila i velikih smjernica koje određuju zvanje Bratstva. On drži kormilo usmjereno prema zajednički uspostavljenom cilju. Bdije nad tim da se živi ono što je napisano ili rečeno. I prema potrebi, dakle, podsjeća, tumači te pridiže i učvršćuje braću. No budući da je duhovna avantura kretanje naprijed, neće zaboraviti da je vođa zajedničkog hoda, a ne branitelj tvrđave ili upravitelj već stečenog. Monah je koliko hodočasnik toliko i noćobdija. 9. Samim svojim bićem on vrši jednu funkciju. Njegovo je zanimanje da bude prior i dužnost mu je da tu obvezu doista i preuzme. Njegova uloga nije samo mistična i duhovna. On mora upravljati jednom zajednicom, raspodjeljivati odgovornosti i poštivati ih. 10. Na poseban način on preuzima zadaću razlučivanja. U tome mu pomažu oni koji su za to određeni. On ima bitnu ulogu na tom području, jer valja donijeti velik broj odluka ili smjernica koje djelimično ovise o njemu. Pri podjeli službi i odgovornosti posebno mu pomažu savjet, učitelj novaka te intendant. 117.

11. Budući da je prioru svojstveno biti autoritet, taj autoritet mora biti i življen. On to ne može činiti bez trpljenja, a možda ni bez toga da drugima prouzrokuje trpljenje. No zar najgori neprijatelj zajdničkog dobra nisu abdikcija ili demagogija? To bi širom otvorilo vrata disperziji, individualizmu i fantaziji. Autoritet koji preuzima svoju ulogu hrabro i čvrsto, blago i ponizno, snažno i nježno, naprotiv, oslobađa, pobuđuje, objašnjava. Prioru je svojstveno jednako tako držati svoje mjesto (ne više od svoga mjesta, nego samo svoje mjesto) i zapovijedati. 12. On je donositelj zahtjevnosti, sijač radosti i mira. Tako vođena avantura mora biti avantura svetosti. No ona se razvija samo u ozračju povjerenja, radosti, vedrine. Kao čovjek mira, mora ga zračiti; kao nosilac radosti, mora je komunicirati. Njegovo zvanje da bude “prvi” jest poziv i na svetost. No iznad svega i jednom riječju, on mora ljubiti. Neka neprestano moli za svu svoju braću, a i ti svaki dan moli za njega dvostruku karizmu slušanja i rasuđivanja u zajedničkom traženju Božje volje.

32

10. PONIZNOST 118. Poniznost jeduša monaškog života. “Poniznost nije jedno od jela na gozbi, nego začin koji daje okus svoj hrani”. “Šutnja, poslušnost, bdijenje, post, rad i askeza, usmjereni su prema njoj, kako bi se po njoj duboko u biće ukorijenilo odreknuće od svake dostatnosti i svake žeđi za moći i kako bi se tako u svakome ponovno rodio Krist, koji je samo Ljubav. Doista, oholost vodi u neposlušnost, te je tako i grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt. Poniznost vodi k poslušnosti, koja je njezin prvi stupanj, i privodi nas k životu. Kako postići savršenu poniznost, uči te Gospodin govoreći:”Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj svojim dušama.” Ako, dakle, hoćeš postići savršenu poniznost, gledaj što je Isus podnio i podnesi to i ti sam. Poniznost, to je Isus Krist koji je sišao s nebesa ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao. Evo čemu te uči tvoj Gospodin i tvoj učitelj da i ti postupaš kao što je i on postupao, on koji nije došao da mu služe, nego da služi. Hodeći njegovim stopama, ući ćeš u veliko otajstvo Božje poniznosti: Bog je radi nas postao slugom i otkupiteljem, premda smo bili grešnici, svjedočeći tako svoju ludu Ljubav. 119. Poniznost te najprije treba podsjećati da si samo stvorenje. Sjeti se da je Gospodin onaj koji ti daje svoju snagu. Poput Petra, priznaj i ti da si samo čovjek, samo smrtan čovjek sličan svim drugima. I da se, što si veći, više moraš poniziti kako bi našao milost pred Gospodinom, jer, koliko god da je velika njegova moć, časte ga ponizni. Tako prihvati i priznaj se poniznim stvorenjem pred Bogom, i po tom strahu ući ćeš u njegove tajne. Poniznost te nadalje treba podsjećati da ostaješ grešnik. Jer po milosti Božjoj jesi ono što jesi. Znaš da nikakvo dobro ne prebiva u tebi, tj. u tvome tijelu, doista, željeti dobro jest u tvojoj moći, ali ne i činiti ga. Spominjući se svoje radikalne nesposobnosti, koja te navodi da neprestano šapćeš:”Gospodine Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku”, izbaci iz svoga života svaku oholost. Gospodin nije došao pozvati pravednike, nego grešnike. Samo po poniznom pokajanju možeš biti opravdan. Svoje blago nosiš u glinenoj posudi kako bi se dobro vidjelo da ova izvanredna moć pripada Bogu, a ne dolazi od tebe. Jednako tako, zajedno sa carinikom i satnikom iz evanjđelja, neprestano mu ponavljaj:”Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”, “Isuse, smiluj se meni grešniku”. Više vrijedi onaj koji vidi svoje grijehe, nego onaj koji po svojoj molitvi uskrisava mrtve, onaj tko poznaje vlastitu slabost veći je od onoga koji gleda anđele (Izak Sirijac). 120. Tako će poniznost za tebe postati milost obraćenja. Da bi odgojio i posvetio svoj narod, Gospodin ga je prokušao u poniženju. Spomeni se puta kojim te je Gospodin, tvoj Bog, vodio tijekom četrdeset godina pustinjom kako bi te ponizio, prokušao i upoznao tvoje srce. I sam si, prije nego što si bio ponižen, znao zalutati, sada se pridržavaj njegova obećanja. Otac te želi voditi tim istim putem da bi napredovao, jer, onoga koga ljubi, Gospodin ispravlja i kažnjava, svakog sina kojeg prihvaća. Jer pisano je:”Ne postoji tako ispravan čovjek na zemlji koji bi činio dobro a da nikad ne griješi.” Tako put poniznosti prolazi kroz kušnju poniženja, koja ti ponekad može izgledati kao zažarena peć. Vjeruj da su prezir i pogrde za tvoju dušu lijek protiv oholosti, i moli za one koji te zlostavljaju kao da su pravi liječnici. Budi uvjeren da tko god mrzi poniženje mrzi poniznost. Ako si napstovan, još se više ponizi, i Gospodin će ti priteći u pomoć. Tako ćeš napredovati na putu istinske savršenosti i tvoj uspon bit će razmjeran tvojem poniženju, jer tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen. Nije li znak savršene poniznosti radovati se uvredama? Dobro je da na kraju možeš ponovno reći zajedno sa svim Isusovim učenicima koji su pozvani da radi njega izgube sami sebe. “Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti.” Tako ćeš aktivno 33

napredovati prema ovoj dobroj pasivnosti koja će tvoju dušu učiniti raspoloživom i podatljivom za milost, da bi te Bog, koji te je svojom svemoćnom rukom ponizio, podigao u pravi trenutak. 121. Samim tim poniznost će te naučiti svetosti. Demoni tako dobro znaju da su poniznost vrata koja vode u savršenost, da je se, prema riječima pustinjskih Otaca, boje više od svih kreposti. Demon je jednog dana progovorio Makariju:”Ne mogu se boriti protiv tebe. Pa ipak sve što ti činiš, činim i ja: ti postiš, a ja uopće ne jedem; ti bdiješ, a ja uopće ne spavam. No u jednoj me jedinoj stvari pobjeđuješ.” Otac Makarije upita:”Koja je to stvar?” Demon odgovori:”To je tvoja poniznost.” Nije li tako Isus Pobijedio Neprijatelja? Ništa tako djelotvorno ne pobjeđuje i ne tjera demone kao poniznost. Poniznost ih upropaštava. 122. Zato poniznost zahtijeva trajnu budnost. Budnost nad mislima, nad voljom i željama. U svakom trenutku osjećaj da te Bog gleda odozgor s nebesa znajući da su tvoji postupci uvijek otkriveni njegovom pogledu, i, po tom strahu, naučit ćeš ponizno primiti od Boga udio u njegovoj budnoj Svetosti. To je tako velika milost, trajno živjeti s mišlju na Božji pogled nad tobom! Ponizno prihvati biti na taj način prokušan, sve do dubina srca, i prožet, sve do svojih najtananijih misli, i bit ćeš vođen i zaštićen. Tražite Gospodina, vi ponizni ove zemlje, tražite poniznost i možda ćete biti zaštićeni u dan njegova gnjeva. Onkraj svakoga straha. Tako poniznost uvodi u savršenu ljubav. Najprije u onu ljubav Božju koja, savršena, tjera bojazan i strah, jer ti daje veliku radost spoznaje da si, jednom ponižen i raskajan, postao pročišćeni grešnik kome je oprošteno, i tako ne sluga nego prijatelj Boga koji podiže ponizne. Sjeti se da je sav trud uzaludan bez poniznosti, jer ponizost je preteča ljubavi. Ivan je bio preteča Isusa i k njemu je privlačio sav svijet, jednako tako poniznost privalači k ljubavi, tj. k Bogu samom, jer Bog je Ljubav. Zatim u ljubav prema drugima. Ako svatko u poniznosti smatra druge boljima od sebe, više među braćom nema mjesta za pristranost ni za taštu slavu, a ljubomora, nesloga i suparništvo su pobijeđeni. 123. Zaodjenuti u međusobnim odnosima poniznošću, sreća je podnositi jedni druge u svoj poniznosti, blagosti i strpljivosti. Sreća zajedništva rađa se iz te međusobne podložnosti, u koju na osobit način uvodi poslušnost. Tako shvaćena, po Isusovu primjeru, poniznost otvara prema ljubavi. Tko hoće biti prvi među vama, učinit će se robom sviju, onaj tko hoće biti velik među vama, učinit će se vašim slugom. Tako se ulazi u poniznu ljubav punu nježnosti i poštovanja, prijaznosti i blagosti, prožetu radosnom i smirenom ozbiljnošću. I napsljetku u pravu ljubav prema samom sebi. Poniznost nas izmiruje sa nama samima. Ne precjenjujte se, imajte prema sebi mudro poštovanje. Ako nas Bog ponizuje, ne prezire nas, ako nas i ponižava, čini to zato da bi nas ponovno podigao. Istinska poniznost mora te dovesti do toga da razumiješ da, ako sam po sebi nisi ništa, po Bogu postaješ sve: baštinik Kristov i subaštinik božanske slave i dionik božanske naravi. 124. Istinska poniznost nikada ne gubi nadu u ljubav Božju. Tako ponizan čovjek, ako je mudar, može hodati uzdignute glave, po primjeru Isusa blaga i ponizna srca, jer ga je Bog uzdigao. Zna da doista nije ništa, i u dnu svoga poniženja i klonulosti, s onu stranu obeshrabrenosti, opovrgavanja samoga sebe, kušnji po kojima ga je Bog slamao, spominje se da ga je, budući da je ustrajao u povjerenju u milosrđe, ljubav Očeva uvijek podizala. Čak ga ni njegova vlastita savršenost više ne zanima. Onaj kojeg je Bog usmrtio, živi u Bogu.

34

Dopusti da budeš poništen sve do tog uzvišenja. Siđi sve do kraja tog uspona. Ne možeš vidjeti Boga a da ne umreš. Bog se, poradi tebe, snizio još dublje od tebe. Umreš li samome sebi, po poniznosti ćeš naći Boga i živjet ćeš vječno. Gospodin uzvisuje ponizne, na čijem je čelu Marija. Upravlja ih u pravdi. Budi ponizan pa ćeš i ti posjedovati zemlju, ispunjen radošću i velikim mirom. 125. Na tom putu poniznosti, dvojica starih na osobiti te način prate svojom mudrošću i svojim naukom: sveti Ivan Kasijan i sveti Benedikt. PO KASIJANU Evo znakova po kojima se prepoznaje poniznost: Prvo, ako je monah umro svoj svojoj volji; Drugo, ako ništa ne skriva svom poglavaru, ne samo od svojih postupaka, nego ni od svojih misli; Treće, ako se ni u čemu ne pouzdaje u vlastito rasuđivanje, nego se potpuno podlaže prosudbi poglavara, željan njegovih savjeta i slušajući ih s radošću; Četvrto, ako je u svim stvarima poslušan, blag i nepokolebljivo strpljiv; Peto, ako je ne samo zadovoljan što ne čini nikome ništa krivo, nego nije ni žalostan i ojađen zbog uvreda koje sam prima; Šesto, ako se ne usudi ništa poduzeti što ne bi bilo odobreno zajedničkim pravilom samostana i primjerom Starih; Sedmo, ako dragovoljno prima što ga ponižava, i ako se u svim povjerenim mu poslovima, smatra lošim i nedostojnim radnikom; Osmo, ako se ne samo izrijekom, nego i svim svojim srcem smatra posljednjim od sviju; Deveto, ako je suzdržan u riječima i izbjegava bučan govor; Deseto, ako nije sklon bučnom smijehu ni spreman na nj. Po tim znakovima, i njima sličnim, prepoznat će se istinska poniznost. I kada je doista budeš posjedovao, ona će te odvesti još više, sve do savršene ljubavi koja ne poznaje straha. 126. PO BENEDIKTU Ljestve poniznosti, to je naš život na ovom svijetu koje Gospodin, ako je naš srce ponizno, hoće uzdignuti sve do neba. Dvanaest stupnjeva određuje ovaj uspon koji je sve dublji silazak: 1. Živjeti u strahu Božjem i pod njegovim pogledom, potpuno i uvijek otkriven, u poniznoj podložnosti i u trajnoj budnosti. 2. Ne tražiti ni svoju volju ni ostvarenje svojih želja. 3. Slobodno izabrati podložiti se jednom poglavaru u potpunoj poslušnosti. 4. U nevolji, poteškoćama, kušnjama, nepravdama, mukama, prigrliti strpljivost i ustrajati bez popuštanja i bez uzmicanja. 5. Otkriti svom poglavaru sve svoje zle misli i sve svoje najskrovitije pogreške. 6. Ostati vedar pred bilo kojim poniženjem ili prijezirom. 7. Nazivati se posljednjim, najnižim, i biti iskreno uvjeren da je tako. 8. Strogo se pridržavati monaškog pravila.

35

9. Biti umjeren u riječi i vjera duhu šutnje da bi se očuvao od svakoga zla. 10. Izbjegavati površan smijeh koji rastresa, uznemiruje i otromljuje. 11. Umjeti govoriti odmjereno, ozbiljno, kratko, mudro i ne previše glasno. 12. Tako će poniznost obuzeti čitavo biće koje će njome biti prožeto. Jednom prošavši sve ove stupnjeve poniznosti, monah će uskoro doći do ljubavi Božje koja, budući da je savršena, tjera svaki strah… Evo što će se Gospidin udostojati očitovati po Duhu Svetom svome radniku, odsada očišćenom od svojih poroka i od svojih grijeha. 127. Na kraju naše pashe obećan nam je udio u božanskoj slavi. No posljednji korak na tom putu sve će nas uvesti u posljednji stupanj poniženosti. Toga dana, da bismo se uspeli u nebo, morat ćemo sići u zemlju. Da bi te Otac privukao prema nebu, braća će te spustiti u zemlju. Pogled na tvoju dušu, tada sveden na dvostruko predanje, rasvijetlit će smisao čitavoga tvoga puta. Kao monah, monahinja, valja ti se odmah postaviti na razinu toga posljednjeg, i u svjetlu toga pogleda, sagledati ono što mora voditi cijeli tvoj život. Jer tada ćeš doista biti “sam pred licem Samoga”. Humus zemlje od koje si sazdan uzet će te k sebi. Bog jedini moći će te ponovno podići i dati ti da živiš u njegovoj Prisutnosti. Svaka je oholost, dakle, isprazna. Promatraj svoje postojanje s praga tvoga posljednjeg dana. Poniznost su vrata koja se otvaraju prama slavi. Evo što monah zna i živi. Umreš li s Kristom, s njim ćeš živjeti. Ostaneš li postojan u poniznosti, s njime ćeš kraljevati.



JERUZALEM

11. U SRCU GRADOVA 128. "Ustani, uđi u grad i bit će ti rečeno što ti je činiti." Budući da je jedna od glavnih činjenica našega vremena fenomen urbanizacije, pojava velikih modernih gradova, jedna od bitnih karakteristika tvoga monaškog zvanja danas jest da budeš građanin. Oduvijek grad predstavlja dvostruko otajstvo dobra i zla, svetosti i grijeha. U pozitivnom smislu grad predstavlja jedno od privilegiranih mjesta susreta čovjeka i Boga: Bog ga nastanjuje, posvećuje, tješi, razveseljuje, i on je vjeran, blistav, svet, iznova sagrađen, obnovljen i ponovno nastanjen milošću Svevišnjega; grad prihvaća Božjeg Sina koji u njemu poučava, ustanovljuje Euharistiju, uskrsava, šalje svoga Duha da bi u njemu osnovao Crkvu u iščekivanju ponovnoga dolaska novog Emanuela u slavi, da bi u njemu zauvijek prebivao među ljudima, dijeleći s njima sreću vječne Ljubavi. Grad je mjesto zajedničke molitve, ljubavi, Zemlja posljednjih vremena koja će u svoje krilo zauvijek primiti novi vrt. Moraš ljubiti i meditirati otajstvo grada. Jer Bog sam ga je izabrao, izgradio, spasio, posvetio. U njega je čovjek uložio najbolje od svoje

36

inteligencije, svoga rada, svoje vjere. U srcu grada ti, dakle, možeš živjeti u srcu Božjem, jer grad prebiva u njegovu srcu. Budi monahinja i monah u srcu Grada Božjega. 129. I obrnuto, grad ostaje prostor ljudske oholosti, buke, idolatrije, grijeha, pokolja i bijede. On izaziva smrt proroka, osudu Sina Božjega, sablazan križa podignutog blizu njegovih zidina pred očima naroda, i, naposljetku, propast i sramotu. U srcu grada vodit ćeš, dakle, dvostruku borbu: za Boga i protiv zla. U njemu ćeš primiti i dvostruku milost: susret s Bogom i očišćenje od grijeha. U njemu ćeš morati boriti se i kontemplirati. Ono što su prvi monasi jučer išli tražiti u pustinju, ti ćeš danas naći u gradu. Sav monaški je život borba. Gradsko monaštvo poziva borce. Isus nije došao donijeti mir, nego mač. Erotizmu, trci za uspjehom, novcu, suprotstavi čvrstu proturječnost života u siromaštvu, poniznosti i čistoći. U buci izbori se za šutnju, u umoru za svoj mir, u mnogobrojnim dolascima i odlascima za svoj odmor u Bogu. Nikakav samostan neće zaštititi tvoju molitvu, priroda ti neće donijeti spokojstvo, zidovi klauzure neće sačuvati tvoje kreposti. Idući za Kristom, Blaženstva te pozivaju u srcu grada živjeti pravu borbu. 130. Znaj također promatrati ljepote i svetost grada u kojem Bog stanuje i u koji te je smjestio. Usred grada podiži svoje ruke na molitvu zagovora i hvale. Svaki dan zazivaj nad grad Blagoslov. Hvali Svevišnjega za sve svetice i svete koji u njemu žive i posvećuju ga. Suočen s toliko samoće, tragičnih izoliranosti, živi među svojom braćom istinsku samoću koju milost Božja ispunja radošću, prvo zajedništvo koje molitva proširuje onkraj razdvojenosti i odsutnosti. Iz dana u dan grad će te kušati, čistiti i posvećivati. I ti ćeš se, kao Bog, s njime zaručiti. On te treba koliko i ti njega. Gospodin se sam vraća u grad i hoće stanovati usred Jeruzalema! Uvijek je bilo, i ponekad ih još ima, monaha i monahinja, pa čak i kartuzijanaca, usred gradova. I oni tu mole s tobom. I oni tu mole za tebe. Poput njih moli u svome gradu i za svoj grad. Vi, dakle, ostanite u gradu sve dok ne budete obučeni u silu odozgor. 131. Danas, još više, nastaje jedan novi svijet: jučer još seoski, danas uglavnom gradski. Tvoj život odgovara, dakle, na jedan osobito aktualan i hitan poziv svijeta, Crkve i Boga. Vjeruj da monaški život nije nespojiv s urbanim fenomenom sadašnjeg vremena. Pustinja je sada također i u gradu. Nasljedujući sve svjedoke koji su u svoje vrijeme postali Židovi sa Židovima, Grci sa Grcima i oni bez zakona s onima bez zakona, ti danas budi građanin s građanima. Ta prilagodljivost oblika uz čvrstinu sredstava i nepromjenjivost cilja, uvijek bijaše vlastita monasima. Nikada se nisu bojali započeti nešto novo sa starim vrijednostima. Čuvaj odgovorno istu slobodu, “nova et vetera”. U srcu grada tvoje te monaško zvanje, dakle, zajedno s tvojom braćom i sestrama, čini, među tolikim drugima, živim i poniznim svjedokom skrivenoga Boga, zato prihvaćaš sve ljude dobre volje koji žele s tobom svakodnevno, ujutro, u podne ili navečer, ući u kontemplaciju Boga. Bog poziva svakoga čovjeka da ga traži, jer svi su baštinici, udovi istog Tijela, dionici istog Obećanja u Isusu Kristu, posredstvom evanđelja. 132. Usred pustinje, monah i monahinja, trudom molitve, obraćenja, pokore, stvaraju oazu. Ako, po milosti, poteče živa voda, znaj je podijeliti. U ime svetoga zakona pustinje i svete obveze monaške gostoljubivosti, idi ususret žednome i podaj mu vode. Ne stvaraj si neprijatelje ne dijeleći Vodu iz Stijene. Iz toga razloga pravi se monah ne boji da će ga netko omesti u njegovu miru. Da bi bio svet, nemoj biti ravnodušan. Da bi bio odvojen, ne budi zao. Čak i ako tvoj neprijatelj žeđa, daj mu piti. Neka se žedan čovjek približi, neka željan čovjek primi vodu života zabadava. Na posljednjem sudu neće te pitati jesi li se ti dobro napio, nego jesi li obilno dijelio. Ne jesi li često

37

govorio:”Gospodine, Gospodine!”, nego jesi li vršio ljubav. Ne jesi li bježao od ljudi, nego jesi li im služio. Badava ste primili, badava dajte. Sav tvoj život naprije mora ostati usmjeren prema traženju Božje prisutnosti i mora pod svaku cijenu sačuvati šutnju, molitvu, lectio divina, zajednički život, samoću, odmor… Ali uskladi ritam svoga života s ritmom grada. Budi najprije monah, ali gradski monah. Samo monah, ali u srcu grada. Radi u gradu, moli u gradu, radi i moli za grad. Plači i pjevaj s gradom. 133. Poput većine građana koji koriste kraj tjedna za odmor, ne ustručavaj se ni ti uzeti svaki tjedan jedan dan pustinje. Kao što oni imaj svoje prazinke, tako ti uzmi vrijeme za duhovne vježbe. To je od životne važnosti za tebe i tvoju braću i sestre. Nauči na drukčiji način živjeti slične vrijednosti. Ne liježi prekasno, ne ustaj prerano. Grad troši, ti moraš trajati. Pronađi svoj ritam. Odbij ići izvan zajednice u posjete koji rastresaju, unutar zajednice odreci se televizora koji raspršuje, zauvijek žrtvuj kazalište i kino-predstave: to je sastavni dio nužnih odvajanja. No ostani informiran, gostoljubiv, pažljiv na vapaje grada: tako također moraš živjeti zajedništvo. Nemoj se, međutim, do te mjere uključivati u život grada da se u njemu raspršiš. Nisi tu da tražiš kako da se najbolje ukorijeniš u grad, nego da naučiš njegove stanovnike kako da se priprave na najbolje is-korijenjivanje. Jer i oni su također “stranci i putnici na zemlji…” I oni, kao i ti, doista teže za boljom, tj. nebeskom domovinom. Zato se Bog ne stidi zvati se njihovim Bogom: on im je zaista pripravio jedan grad! Neka tvoj život tako svjedoči onima koji su u srcu gradova da su svi u hodu prema srcu našega jedinoga Boga. 134. Ako ti Gospodin da milost i ako ostaneš vjeran, grad ti neće oduzeti tvoje monaško zvanje, nego će ga, naprotiv, učvrstiti i razviti. Hoćeš li upoznati samoću? Grad i nije drugo nego samoća. Hoćeš živjeti zajedništvo? U gradu svi zajedno tvore jedno tijelo. Hoćeš biti svet: grad je svet. Svet od časa kada je opran Kristovom krvlju na križu. Svet, jer će ga Bog jednoga dana učiniti svojom lijepom zaručnicom. Da budeš svjedok, idi u grad: njega se naziva Vjernim. Da budeš pravednik, idi k njemu: za njega se kaže da je Pravednost. Ako je monah čovjek liturgije, hram u kojem prebiva Bog u središtu je grada. Ako je mučenik, Jeruzalem ubija proroke i kamenuje poslanike Božje. Želiš li anticipirati nebo? Nebo je jedan grad. Želiš se radovati u Bogu? On za tebe stvara grad-radost. Želiš li vidjeti Boga? Anđeo ti pokazuje sveti Grad koji dolazi od Boga. Žališ li susresti Boga licem ulice? Bog prebiva u gradu. Hoćeš li sav nestati u Bogu? Budi monah u Božjem Gradu. 135. Ta nad gradom je prolivena krv Jaganjčeva: Krv iz kaleža, krv s njegova čela i iz njegova boka. Nad grad je sišao oganj Duha Svetoga. Nad gradom je odjeknula riječ Očeva U gradu se Isus borio protiv đavla i konačno ga pobijedio. U gradu je živjela Marija, Isus poučavao, apostoli naviještali Evanjđelje, propovijedajući pokajanje najprije u Jeruzalemu. Proroci su prorokovali u gradu, svećenici prinosili žrtvu, mudraci govorili… Svjedoci su svjedočili u gradu. Zaručnica Pjesme nad pjesmama traži svoga Ljubljenoga optrčavajući čitav grad. Zar će nedostajati stražara koji bdiju gradom? “Sionu za ljubav neću šutjeti…

38

Na tvoje zidine, Jeruzaleme, postavit ću stražare, Ni danju ni noću neću mirovati!

12. U SRCU SVIJETA 136. “Sveti je monah onaj koji je sa svijetom u svojoj pustinji i u pustinji kada je u svijetu.” Traganje za Bogom, jedinim potrebnim, ide preko čovjeka, jer čovjek je slika Božja, Tijelo Krisovo je Hram Duha. U ovom svijetu u kojem sve prolazi, jedino Bog dostaje; no Bog je sam sišao u svijet kamo je i nas smjestio. Nasljedujući Krista, čiji je život išao protiv duha svijeta i bio utjelovljenje u srca svakidašnje stvarnosti svijeta, tvoje te monaško zvanje, pozivajući te da ga slijediš i da mu služiš, zove da tražiš lice Božje tamo gdje jesi: usred svijeta, da i ti vodiš istu borbu kao i on. Kad postaješ monah i monahinja Isus ne traži od tebe da se povučeš iz svijeta, nego da se čuvaš Zloga. Kao što je Otac poslao Isusa u svijet, tako sada šalje i tebe. Takva je Oporuka Sina Božjega koji je postao čovjekom. 137. Međutim, ne možeš tražiti Boga i potpuno se ostvariti ako se ne čuvaš svijeta čije obličje prolazi, koristeći se njime kao da se ne koristiš. Ako smo Božji ne možemo u isto vrijeme biti i od svijeta. U tom je smislu rečeno: prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo je prema Bogu; i: ako netko ljubi svijet, ljubav Očeva nije u njemu. Jer sav je svijet pod vlašću Zloga. Ne možeš služiti dvama svjetovima istovremeno. Stoga te je Krist upozorio da te ovo nužno odvajanje od svijeta može dovesti sve do protivština, nerazumijevanja, možda i odbacivanja. Da ste od svijeta, svijet bi vas volio. No budući da niste od svijeta, budući da vas je moj izbor izdvojio iz njega, svijet vas mrzi. “Sjećajte se riječi koju sam vam rekao; nije sluga veći od svoga gospodara.” Vlastito tvom monaškom životu ostaje, dakle, bijeg od svijeta. Bijeg od duha svijeta, ali unutar stvarnosti svijeta. 138. Sva tvoja monaška zahtjevnost sastojat će se, dakle, u tome da se čuvaš svijeta, ne prekidajući sve veze s njim; da se uključiš u njega, ne razvodnjavajući se u njemu. Sudit će ti se po toj dvostrukoj zapovijedi ljubavi. “Jedan od najdelikatnijih zadataka monaha sastoji se u tome da skladno povezuju prisutnost svijeta i nenavezanost na svijet; potrebno je i jedno i drugo da bi bili znak Kraljevstva, što od njih očekuju i Crkva i sam svijet.” Neka tvoj skroviti život, dakle, ne bude mračan. Poput Isusa iz Nazareta, živi ga pred Bogom i pred ljudima ne pretvarajući svoju odvojenost u prezir, svoje povlačenje u zaborav, svoju samoću u mizantropiju. “Naprotiv, sve što činite, činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja, usred `nastranoga i pokvarenog naraštaja` u kojem svijetlite kao zvijezde u svemiru, čvrsto držeći Riječ Života. “Tvoja blizina Bogu nije razmjerna tvojem udaljavanju od sinova Božjih, nego otvaranju tvoga srca Bogu. Ljubav će te, a ne mržnja razlikovati od svijeta. Zato ne skreći nikada prema čangrizavom asketizmu, samozadovoljnom preziranju svijeta, mrgodnoj samoći, što čine takozvani “zloćudni monasi”. 139. Tome te uči cijela generacija tvojih prethodnika: monasi su uvijek znali biti blizu, ostajući na razdaljini, solidarni, a da nisu gubili od svoje samoće, osjetljivi za potrebe ljudi, brinući se istovremeno jedino o Bogu. Ovisno o stoljećima, događanjima, civilizacijama, baveći se samo Božjim stvarima, monasi su znali stoljećima davati svoj doprinos djelu svijeta… Po njihovu primjeru valja ti otkriti ravnotežu svoga života, ravnotežu između neizbježnog odvajanja i nužnog zajedništva. Valja ti istinski i radikalno izbjegavati duh svijeta, ostajući utjelovljen u njemu. Ujediniti u sebi istodobno Martu i Mariju.

39

Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sam pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta. Nikad se, dakle, nemoj boriti za kanonizaciju oblika, nego pravu bitku vjere vodi u najvećim dubinama svoga srca. Vjera je ona koja ti omogućuje da izdržiš: ne uzoholi se, radije strahuj i ostani u stanju u kojem te je zatekao poziv Božji. 140. Znaš vrlo dobro da se ne može prigrliti monaški život ako se ne napusti sve što je drago kako bi se moglo tražiti mjesta tišine, živjeti vrijeme samoće, brinuti se samo o Božjim stvarima. Misli na to da time što ga napuštaš možda još više služiš svijetu, jer ga svojim životom podsjećaš na njegov konačni smisao, njegovu krajnju zahtjevnost, i pružaš mu oslonac u svojoj molitvi. Korisno mu je da se nazivaš beskorisnim. Svijetu su potrebni monasi koji ga napuštaju da bi mu bili službenici zabrinutosti i znakovi pitanja. Još dublje, u srcu Boga koji je stvorio, otkupio i toliko ljubio svijet, naći ćeš sav svemir. Ne možeš, dakle, biti bliže svijetu nego živeći trajno u prisutnosti Stvoritelja svijeta. U neizmjernom crkvenom tijelu i u velikoj monaškoj obitelji, živi svoju vlastitu karizmu u komplementarnosti: radujući se najprije što drugi na drukčiji način žive svoju uključenost u svijet i odvojenost od njega; prihvaćajući ponizno, nadalje, svoje granice koliko u blizini toliko u udaljenosti od svijeta. Iskustvo, život i Duh će ti malo pomalo reći koja je vlastita boja tvoje osobite karizme i osobno bogatstvo tvoje duhovnosti Jeruzalema. Možda će to biti prije svega u odvajanju? Nije li upravo to križ? 141. Da bi živio u ovoj pravoj ravnoteži, koju je jedino Isus znao naći, neprestano pazi da izbjegavaš dvostruku opasnost ravnodušnosti i prepuštanja. Budeš li se previše držao na udaljenosti od svijeta, tvoj život više neće biti monaški, budeš li mu pak previše blizu i previše sukladan s njim, bit će to još manje. S jedne strane, moraš odbiti svijet kao što je pisano: nemoj ljubiti ni svijet ni ono što je u svijetu. S druge strane, moraš ljubiti svijet, kao što isti apostol piše: onaj tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, neće znati ljubiti Boga kojega ne vidi. Boga koji je toliko ljubio svijet da mu je dao svoga jedinoga Sina! Ako se ti, dakle, odvojiš od svijeta, neka to ne bude zato da bi ga osudio, nego zato da svijet bude spašen po Kristu kojem se ti pridružuješ tamo gdje je on. Samo velika ljubav može podnijeti pravedan prezir prema svijetu. Samo zato da bi ga lakše našao i služio mu u Bogu, ti smiješ napustiti svijet i odvojiti se od njega. Nikad nećeš prestati učiti ljubiti! Naposljetku, nemoj zaboraviti da je zajednica u kojoj živiš privilegirani djelić svemira u kojem ti se valja smjestiti. Neka tvoj samostan, dakle, prvi bude ono mjesto u svijetu na kojem se živi i dijeli ljubav, gostoljubivost, radost, posao, žar, zahvaljivanje, mir. To isto znači biti u svijetu, naći i objaviti Boga u srcu svijeta, u pronađenom sjećanju na njegovu prvotnu ljepotu i u radosnoj anticipaciji njegove buduće sreće. U pustinji gradskoga svijeta, neka tvoj samostan bude oaza mira, molitve i radosti. Epifanija Božje ljubavi. 142. Dvije su stvari u tradiciji pomogle monasima i monahinjama da se postave i označe svoju prisutnost i udaljenost u odnosu na svijet: klauzura i habit. Nikakva zidana klauzura ne okružuje perimetar tvoje monaške egzistencije. Ne žali za onim za što se teško može dokazati da počiva na jednoj jedinoj riječi evanđelja. Na tebi je da oko svoga života izgradiš moralnu klauzuru. Odlučno čuvaj vrijeme i mjesta koja su predviđena za tvoju samoću s Bogom Samim ili za odvojenost s braćom samom. Bdij nad svojim okom: svjetiljka je tijelu oko. Ako ti je oko zdravo, cijelo će ti tijelo biti u svjetlu, no ako ti je oko bolesno, cijelo će ti tijelo biti u mraku. Bdij nad svojim usnama: neka Gospodin postavi stražu na tvojim ustima i neka bdije na vratima tvojih usana. Bdij nad svojim rukama: ako ti je ruka prilika za grijeh, odsijeci je.

40

Bdij nad svojim koracima: ako ti je noga prilika za grijeh, odsijeci je. Bdij nad svojim susretima: ne sjedaj s opakim, ne svraćaj k podlima. Bdij nad svojim srcem: gdje ti je blago, tamo će ti biti i srce. Obuci jedino oklop vjere i ljubavi, s kacigom nade spasenja. Tada se nećeš bojati imati za klauzuru grad jer taj će grad biti vječno nastanjen. “Jeruzalem mora ostati otvoren, govori Bog, a ja ću biti za njega ognjeni zid koji će ga okruživati i njegova Slava usred njega.” 143. Da bi živio i označavao tu prisutnost i tu udaljenost, svoju pripadnost Bogu i svoju odvojenost od svijeta u svijetu, nosi monaški habit. Oduvijek i posvuda, čak i izvan kršćanstva, monasi i monahinje imali su habit koji je prekrivao njihovu molitvu, svjedočio njihovo siromaštvo, označavao njihovo posvećenje i njihovu trajnu i potpunu pripadnost Gospodinu, izražavajući jednostavnost njihova života i njihovo zajedništvo osjećanja. Neka tako bude i za tebe. Ljubi taj simbol zajedništva s Ocima i prijenosa njihova duha, što ga tvoj život, na svoj način, i novi i stari, danas produžuje. Ne pokušavaj, međutim, biti monaškiji od monaha, i kada ideš na posao, ako je potrebno, poput njih, u suglasnosti sa svojom zajednicom, obuci radnu odjeću. No u svim drugim prilikama nosi habit koji ti je dan. S Istokom vjeruj da habit čini monaha. Sa Zapadom se spomeni da on nije jedini. Obuci svoje tijelo i odjeni svoje srce. Nastanjuj svoj habit. Kao monahe i monahinje habit nas sve podsjeća da smo posvećeni. 144. U liturgijskom habitu slavi božansku Liturgiju. U monaškom habitu slavi liturgiju stola, ćelije, kapitula, samostana. Sav tvoj život je liturgija. Po njemu označuješ svoju pripadnost Kristu, da si njegov potpuno i zauvijek: Vi ste bili skupo otkupljeni! Da, mi smo mu prodani! No u ime Ljubavi. Monahinjo, ti si zaručnica Kristova. Monaše, ti si učenik Kristov. Svi vi, ustvari, koji ste bili kršteni u Krista, vi ste obukli Krista. “Vi ste moji svjedoci – riječ je Gospodnja – i sluge moje koje sam izabrao.” Znaš li svoj habit nositi bez stida i mrmljanja, bit će to za tebe put slobode, radosti, ulazak u Kristov Kenosis i put prema njegovoj Slavi. Nemoj se bojati da ćeš izgledati žalono: radost je u pogledu. Nemoj žaliti što ćeš ostati anoniman: Bog te zove da budeš svjedok. Nemoj se bojati da ćeš provocirati: i vjernici i nevjernici očekuju od tebe odvažnost tiho i radosno izražene vjere. Ako te preziru, znaj da su Krista prezirali prije tebe. Nemoj se bojati da izgledaš jednolično ili drukčije: moda kojoj se svatko podlaže zapravo je imperijalistička i prevrtljiva. Nauči se slobodi! 145. Ovaj habit nisi sam izabrao, primio si ga: time te on otvara za siromaštvo i za poniznost. Predan ti je: time te otvara za poslušnost. Ne pridaj mu veću vrijednost nego što je ima, ali znaj da predstavlja provjeru budućih životno važnih odricanja na koja će te pozvati monaški život. Bog će te jednoga dana, kao Abrahama, tražiti ne samo da sve ostaviš, da hodaš pred njim, nego također da žrtvuješ svoga Izaka. Još se nisi do krvi odupro grijehu! Odvojen od sviju i sjedinjen sa svima, kao monah ili monahinja, u srcu svijeta, zaodijeven njegovom ljepotom, pjevaj slavu svome Bogu!

13.U CRKVI

41

146. Izvan Crkve nitko ne može biti monah. Svaki autentični monaški život uključuje zbiljsku pripadnost Crkvi. S jedne strane zato što se monaško zvanje može razviti jedino u okviru jedne crkvene stvarnosti, s druge strane zato što se njegov smisao može u potpunosti produbiti jedino u otajstvu Crkve. Ti, dakle, moraš razmatrati to otajstvo i istraživati tu stvarnost da bi u toj kontemplaciji najljepšeg od sviju djela Božjih, u svetoj Crkvi, našao čime ćeš svakodnevno osvjetljavati i podržavati svoj mukotrpni hod prema Bogu. Otajstvo Crkve otajstvo je jednoga novog naroda otkupljenog krvlju Jaganjčevom, naroda svih krštenih sinova u Sinu, sugrađana svetih i ukućana Božjih. Oživljen Duhom, taj se sveti narod sabire u Kristu da bi po njemu imao pristup Ocu. 147. U Kristu, koji ju je otkupio, ustanovio i posvetio, cjelokupno zdanje Crkve nalazi, dakle, svoj sklad i izrasta u sveti hram. U njemu je svatko uključen u zdanje da bi postao boravištem Božjim u Duhu. D bi ostvarila to veliko otajstvo, koje je samo Tijelo Kristovo – jer mi smo Tijelo Kristovo i njegovi udovi- Crkva produžuje u svijetu prisutnost, proslavu i poslanje Kristovo, i pridružujući se žrtvi onoga koji je samoga sebe prinio Ocu za život svijeta. Kao monah i monahinja, da bi tražio lice Kristovo kojemu želiš predati svoj život, i da bi se na najbolji način sjedinio s njegovom žrtvom, ti si povlašteni član Crkve. Graditelj toga živog jedinstva jest Duh, koji je jednako tako život i snaga naroda Božjega, sveza njegova zajedništva, snaga njegova poslanja, izvor njegovih mnogobrojnih darova, njegova zadivljujućeg sklada, svjetlo i ljepota njegove stvaralačke moći, plamen njegove ljubavi. Uistinu mi smo svi kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom. Da bi živio u ovisnosti o Duhu koji mora voditi sav tvoj život, kao monah i monahinja, živi u srcu Božje Crkve. 148. Po Crkvi, s njom i u njoj, ti sudjeluješ u Kristovu životu i u životu u Duhu. I budući da je samo jedno Tijelo i samo jedan Duh, za tebe je samo jedna Nada poziva što si ga primio: nada Crkve, tvoje majke. “Zajedništvo svetih u jedinstvu Crkve i vjere takvo je da smo vjerujući u jednoga Boga, preporođeni u jednom krštenju, ojačani jednim Duhom, svi podignuti, po milosti posinstva, u jedan jedini vječni život. Mi smo, dakle, u zajedništvu s Duhom Svetim ako ljubimo Crkvu, a ljubimo je ako ostajemo u njezinu jedinstvu u ljubavi. Što budeš više pripadao Crkvi, više će tvoj život biti usredotočen na Krista i oživljen Duhom Svetim, i samim time bit će više monaški. Sveta Crkva je Tijelo Kristovo, isti Duh je oživljuje i ujedinjuje u vjeri i posvećuje… Kada, dakle, postaješ kršćaninom, monaše, ti postaješ udom Kristovim, udom Tijela Kristova, dionikom Crkve i Duha Kristova. Na taj način imaš pristup milosti Božjoj po svetoj Crkvi, koja istodobno označava njegovu Prisutnost i prenosi ti njegov Život, postajući za tebe sakramentalna stvarnost. 149. Razmatrajući to otajstvo Crkve, otajstvo života i jedinstva susreta Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu, naći ćeš onu duboku životnu snagu koja vodi monaško nadahnuće od samih njegovih početaka. Ta je majčinska Crkva ona koja će te znati naučiti slušanju Riječi, unutarnjoj molitvi, revnosti za jedinstvom, vjernosti u vjeri, ustrajnosti u tvom vlastitu poslanju, služenju braći i poniznosti pokajanja. Tolikim bitnim krepostima koje sačinjavaju monaški život. Po Crkvi ćeš živjeti svoje posvećenje i svoje posebno monaško poslanje u srcu Bratstva Jeruzalema. Tvoj je monaški život, dakle, hod za Kristom življen unutar Crkve. Po ispovijedanju evanđeoskih savjeta siromaštva, djevičanstva i poslušnosti, po obećanju obraćenja i po težnji za trajnom molitvom, po preuzimanju obveze da ćeš ukloniti svaku prepreku koja bi se mogla suprotstaviti ljubavi i savršenstvu božanskoga kulta, ti se angažiraš svima zajednički krsni poziv živjeti u potpunosti u Duhu. “Monah se potpuno predaje Bogu kojega ljubi iznad svega, da bi bio zaređen za trajnu službu Gospodinu, i na njegovu Slavu, na nov i osobit način, potpunim darom sebe

42

samog koji ga sjedinjuje s Crkvom i njezinim otajstvom.” I to u toj mjeri da ostvaruje nesumnjivu vezu između monaške svetosti i Crkvene svetosti. Tvoj se monaški život prema tome ne smješta između staleža klera i laika, nego proizlazi iz jednoga i drugoga, kao posebni dar za cijelu Crkvu. Na taj način ti, na osobit način, kao posvećena osoba, imaš udjela u sakramentalnoj naravi naroda Božjega. 150. Po svom monaškom zvanju postani, dakle, vidljivim svjedokom svoje pripadnosti Bogu. Po tom crkvenom zvanju ponudi svijetu vidljivi znak nedokučivoga Otajstva Kristova i neusporediva obilja njegove ljubavi za tebe, ljubavi koja nadilazi svaku spoznaju. Po njemu svjedoči javno, unutar Crkve – sakramenta, da svijet ne može biti preobražen i prinesen Bogu bez duha Blaženstava. Po njemu, naposljetku, zajedno sa svojom posvećenom braćom i sestrama, obogati Crkvu novom vlastitom karizmom koja nadilazi svoje mjesto u skladu cijeloga Tijela. S pažnjom i vjerno živi to dvostruko poslanje tihog svjedočenja i života u Duhu, koje je istodobno karizmatsko i apostolsko. Gospodin hoće da ti budeš, u njegovoj Crkvi, diskretan, ali autentičan svjedok toga apsolutnog predanja koje je vrednije od svega. Po svojem životu askeze i odricanja sudjeluj u životu trpeće Crkve. Po svjedočenju života koji govori da je Bog sam dostatan, sudjeluj u životu borbene Crkve. Po svemu čime tvoj život već anticipira kraljevstvo nebesko i po vezi koja tvoja liturgija uspostavlja s općinstvom svetih, sudjeluj u životu pobjedničke Crkve. Neka sve tvoje monaško zvanje na taj način bude u samom srcu crkvenog Otajstva. 151. Ta pripadnost Crkvi očituje se kroz povezanost s episkopatom. “Crkva, to je narod sjedinjen sa svojim pastirom, biskup je u Crkvi i Crkva u biskupu.” Ne možeš danas poreći ono što Predaja ponavlja već stoljećima. Sam je Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi različite službe koje sve teže dobru cijeloga Tijela. Među tim službama episkopat je temelj svima drugima… Nitko drugi osim biskupa nema u Crkvi takvu organsku ulogu plodnosti, jedinstva, duhovne moći i poziva na svetost, ulogu koja je temeljna i koja utječe na cjelokupnu crkvenu djelatnost. 152. Između privilegije poštede i uskoće inkardinacije, naše je monaško zvanje u temeljnoj povezanosti s lokalnom Crkvom u osobi njezina pastira. Na nama nije stvarati Crkvu unutar Crkve, nego biti ćelija Crkve u Crkvi, jednoj i svetoj. Živi to u slovu i u duhu uredbi zabilježenih u statutima tvoga Bratstva: oni čuvaju tvoju monašku specifičnost u nužnoj autonomiji i istodobno označavaju tvoju pripadnost lokalnoj Crkvi po kojoj postojiš, kojoj služiš i kojoj pripadaš. Imaj povjerenja u bogatstvo i razvoj teologije na tom području, pronalazeći tako prvotnu snagu početaka. Tvoje slušanje i tvoja raspoloživost u odnosu na hijerarhiju izazvat će u njoj prisutnost milosti koja će se tebi vratiti. Živeći obraćenje u svom kontemplativnom zvanju, nju ćeš obratiti na kontemplaciju. Nemoj glede toga imati nikakvih povijesnih ili socioloških nostalgija. Duh sinovske ovisnosti u vjeri omogućit će ti da sačuvaš i obogatiš svoju monašku specifičnost. Vjeruj da biskupi u to vjeruju koliko i ti! I ako, slučajno naizgled to ne bude tako, tvoja poslušnost bit će vrednija od svega i tvoje će ih poštovanje potaknuti da joj iskažu povjerenje i vjeru. 153. Crkva je utemeljila monašku obitelj Jeruzalem. Ona ju je postavila na temelj koji je već postojao, na Isusa Krista. Brat koji je njezin utemeljitelj samo je beskorisno oruđe. No Bog je htio da on bude potreban:”karizma utemeljitelja otkriva se kao iskustvo Duha preneseno učenicima da bi ga oni živjeli, čuvali, produbljavali, neprekidno razvijali u skladu s Tijelom Kristovim, u trajnom rastu. Stoga Crkva brani i podržava vlastitost karizme različitih utemeljenja.” U svom bratu “utemeljitelju” prepoznaj slugu Kristove Crkve i onoga po kojem je tvojem Bratstvu učinjena osobita milost, uvidi osobitost njegove karizme po kojoj je Bog i

43

tebi govorio u Duhu i prihvati ga. Tako stavljajući svojega starijeg brata na njegovo pravo mjesto koje mu pripada, onkraj njegove ljudske slabosti, oslanjaš se prvenstveno na svetost Kristove Crkve, čiji je on sluga. Živi, dakle, u dvostrukom osluhu: Krista preko biskupa i Duha preko karizme utemeljitelja. “Na taj način, organsko zajedništvo Crkve pod njezinim duhovnim, kao i pod njezinim hijerarhijskim vidom, vodi svoje porijeklo iz Kristove snage i iz njegova Duha.” 154. Biskup pred Bratstvom predstavlja Krista. On je onaj koji prosuđuje o prikladnosti njegova utemeljenja, on ga dopušta, ustanovljuje, štiti i vodi. On je onaj koji potvrđuje i ovjerava pravilo života koje upravlja hodom Bratstva. On je onaj koji ustanovljuje monašku obitelj kojoj pripadaš, dajući joj dostojanstvo kanonski priznatog oblika života. On bdije, dakle, da njezin rast i razvoj budu u duhu prvotne karizme. Priznaje joj njezinu vlastitu narav i specifično poslanje i u dogovoru s njom povjerava joj, u skladu s okolnostima, zadatke i posebne mandate. Što je još bitnije, on posvećuje monahe i monahinje na jednu višu službu naroda Božjega i prikazuje redovničke zavjete kao stanje posvećenosti Bogu. Kao bitni slavitelj Euharistije, prenosi tu moć na svakog svećenika samostana oko kojeg se sabire euharistijska zajednica, a monaha proglašava liturgom u Božjoj Crkvi među ljudima. Predan Bogu i svome stadu darom cijeloga svojega života, biskup svakoga poziva da živi to isto predanje Ocu i braći. Kao “prefector” on vodi k svetosti, i prije nego što upravlja i poučava. Predstavnik, naposljetku, Zaručnice Kristove, čiji nosi presten, on je glavni djelitelj otajstava Božjih i službenik posvećenja svoga stada prema zvanju priznatom svakom pojedincu. 155. Da bi ispravno živio svoje monaško zvanje, moraš dobro razumjeti značenje ove biskupske karizme. Budi, dakle, prema svom biskupu pun pažljivog slušanja koje zaslužuje onaj kojeg je sam Krist stavio na tvoj put da bi te posvećivao, poučavao i vodio tvoj život po evanđelju. Slušal li ga, Krista slušaš, prezireš li ga, Krista prezireš. Tako će i on sam znati poštivati tvoje osobno zvanje, karizmu tvoje zajednice, ne stavljajući se na mjesto utemeljitelja, priora (ili priorice) kojeg su izabrala braća (sestre), niti se miješajući u područja koja mu ne pripadaju, kako na planu unutarnje uprave i rasuđivanja, tako ni na planu duhovnosti ili liturgije tvoje monaške obitelji. 156. Pariški nadbiskup ustanovio je cjelinu tvojih Bratstava kao dva “Redovnička instituta monaškog karaktera”. Ta dva Instituta braće s jedne, a sestara s druge strane, imaju vlastite Konstitucije i vlastitu autonomiju. Autonomiju stanovanja na dva odvojena mjesta, autonomiju uprave za svaki Isntitut s jednim generalnim priorom i jednom generalnom prioricom koji su odvojeno izabrani, autonomiju razlučivanja zvanja i financiranja. Tako možeš živjeti jedno duhovno zvanje koje je zajedničko svoj tvojoj braći i svim tvojim sestrama, ali u jasno označenoj materijalnoj odvojenosti, u svojem bratstvu možeš živjeti u izravnoj povezanosti sa svojom biskupijom, ostajući jednako tako u dubokom zajedništvu s cjelinom Jeruzalema. Zahvaljuj Gospodinu za to jedinstvo koje poštuje različitosti i za komplementarnost koja dopušta istinsku slobodu. Ljubi Konstitucije koje ti je Crkva službeno dala i koje Bratstvima daju sasvim posebnu crkvenu milost čvrstine i plodnosti. Sjeti se da te Konstitucije koje si izglasao i kojima se priklanjaš kada se uključuješ u svoj Redovnički institut, vežu u savjesti. Poštuj ih doslovno. Živi ih u Duhu. Dok ih budeš obdržavao, one će te nositi. Zajedno s Knjigom života, one će te voditi. Čuvaj svoje pravilo i ono će te čuvati. 157. U čemu će se odsada, unutar ove crkvene cjeline, za tebe sastojati evangelizacija?

44

Najprije u tome da moraš razglašavati Evanđelje cijelim svojim životom. Monah evangelizira nastojeći živjeti radikalnost evanđeoskih savjeta. Tako ćeš ne riječima nego stvarno učiniti da na zemlji nikne malo više mira, milosrđa, čistoće, blagosti, pravde. Već samim tim evangeliziraš. Samim time što se u prvom redu smještaš na razinu duhovnih stavrnosti (a u drugom redu na razinu političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih stvarnosti), ti zahvaćaš u ono što je najstvarnije u ljudskoj egzistenciji: u ono neotuđivo i isto tako sveopće i besmrtno što je Isus prvi nazvao dušom. Od svih stvarnosti ova je najstvarnija. Što znači čovjeku da zadobije čitav svemir ako izgubi svoju dušu? Neka tvoj život prenese svijetu vapaj Evangelizatora:”Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Tako ćeš ljude otvoriti traganju za pravim blagom. 158. Po svjedočanstvu uzajamne ljubavi, kojom izražavaš u čije ime ljubiš, i liturgijske molitve, kojom izražavaš kome govoriš, najbolje evangeliziraš svijet koji žudi upoznati onoga tko je na izvoru toga traženja i te ljubavi. Nesumnjivo mnogo bolje nego riječima, Bog je Ljubav i samo uzajamna ljubav može govoriti o Bogu. Živi, dakle, sa svojom braćom, sa svojim sestrama, tako da ljudi mogu uvijek iznova reći:”Gledajte kako mole, gledajte kako se vole!” te tako budu upućeni na Onoga koji je Izvor te ljubavi i te molitve. Vjeruj, naposljetku, da je u djelu evangelizacije zagovorna molitva najdjelotvornija i da u tom smislu pravi kontempativci nisu manje misionari. 159. Ako, dakle, tvoja funkcija nije da budeš pastir zadužen za neko područje ili neku župu, nisi zato manje monah – apostol, ti koji hoćeš živjeti apostolski “ostavi sve” i koji izabireš sve dijeliti sa zajednicom poput kršćana prvih vremena. Upravo ostavljanje svega poradi Krista i dijeljenje svega u ime Krista jest ono što čini apostola. Tvoje monaško zvanje je, dakle, i u tome svakako apostolsko. Živi to svjedočanstvo apsolutnosti Božje koje te zove na radikalnost života u duhu Kristova Evanđelja, živi ga do kraja, sve do najvišeg svjedočanstva: budi mučenik po duhu, umri grijehu, mrtvi se i bit ćeš čist u duhu i mučenik Kristov (Karlo od Isusa). Naviještati Evanđelje doista za tebe nije pitanje ponosa i zasluge, to je nužnost koja te dopada. Da, jao tebi ako ne propovijedaš Evanđelje! Svim svojim životom prinesenim kao žrtva ponavljaj:”Evo me, dolazim!” 160. Neka tvoja zajednica, gorljivošću svoje molitve, stvarnošću svoje ljubavi, istinitošću svoga gostoprimstva, bude ćelija Crkve, u svemu nalik onome što Krist od nje želi: jedna, sveta, apostolska i sveopća, epifanija Gospodina Svjetlosti. Ljubi Crkvu velikom, mističnom i sinovskom ljubavlju. Veliko li je nadnaravno dostojanstvo koje prima čovjek kada postaje članom Crkve! Čudesno jedinstvo s Kristom i, po Kristu, s Bogom i sa svim članovima Crkve! Uzvišenoga li otajstva u pripadnosti Crkvi! Uzvišeno je koliko i otajstvo mističnoga Tijela Kristova, koliko i otajstvo Euharistije koja je njegovo dovršenje, koliko i otajstvo Utjelovljenja, koje je njegov temelj, koliko i otajstvo Milosti, koja je njegov plod… Ulaskom u Crkvu, tvoja posvećena duša postaje istinska zaručnica Sina Božjega.

14.JERUZALEM

45

161. Jeruzalem je tvoje novo ime. Ime izražava pripadnost, govori o poslanju, podsjeća na zahtjevnost. Ime Jeruzalem, koje odsada nosiš, kazuje da pripadaš Gospodinu potpuno i zauvijek, govori da je tvoje poslanje dopuštati da te zahvaća ljubav Božja i to naviještati svetim životom. Odvojen od sviju, živi sjedinjen sa svima. U srcu grada, boravi u srcu Božjem! Budući da je Jeruzalem grad što ga je Bog dao ljudima i to su ga ljudi izgradili za Boga, te je tako postao zaštitnikom svih gradova svijeta, i budući da je tvoje zvanje da budeš građanin, ti si monah i monahinje Jeruzalema. Budući da je jeruzalem povlašteno mjesto susreta čovjeka i Boga i budući da je tvoj život traganje za tim susretom i za razvojem u njemu, ti si monah i monahinja Jeruzalema. 162. Budući da je Jeruzalem grad u koji se Isus popeo da se pokloni Bogu, da poučava, umre i uskrsne, i budući da je tvoj život hod za njim koji je tamo sve više bio sam pred licem Samoga ti si monah i monahinja Jeruzalema. Budući da je Jeruzalem blagoslovljeno mjesto silaska Duha na Crkvu i budući da je tvoj monaški život crkveno i duhovno zvanje koje ima u svemu svjedočiti apostolsko evanđelje i Marijinu osobu, kao na prvi dan Pedesetnice, ti si monah i monahinja Jeruzalema. Budući da je Jeruzalem mjesto prvih kršćanskih i predmonaških zajednica i budući da je u tom darivanju ljubavi i tom žaru molitve izvor tvojega poziva na molitvu i bratski život, ti si monah i monahinja Jeruzalema. 163. Budući da je Jeruzalem mjesto na kojem se čudesno okupljaju i tragično razdvajaju tri monoteističke religije i budući da je tvoje zvanje da živiš ekumenizam Abrahamaovih sinova u živoj svezi zajedništva, ti si monah i monahinja Jeruzalema. Naposljetku, budući da je Jeruzalem odozgor, slobodan grad i naša majka, obećanje naše posljednje nagrade i jer sav naš monaški život želi anticipirati ulazak u Kraljevstvo i svim svojim snagama teži prema njemu, ti si monah i monahinja Jeruzalema. Blagdan koji će najbolje sve ovo izraziti te zbog toga postaje blagdanom tvojih Bratstava, bit će sveti dan Uskrsa. Jasno je da te to ime nadilazi, jednako kao i ime kršćanina ili sina Božjega. Ostani, dakle, ponizan znajući da si nedostojan nositi ga i čini sve da ga izražavaš životom u istini. Dopusti da te ono prožme, da te oblikuje milošću skrivenom u njemu, i malo pomalo po imenu kojeg si primio postani ono na što te to ime podsjeća: sin i kći tvoje Majke – Novog Jeruzalema. 164. Čitajući Sveto Pismo, pjevajući psalme, razmatrajući riječi proroka, slijedeći Kristove stope u evanđelju, dopusti da te “Jeruzalem” poučava. To će ime za tebe postati poput ključa za čitanje Svetoga Pisma, neprestani poziv na obraćenje, na pokajanje, na davanje hvale Bogu, na svetost, na klicanje: U dane boli tvoje će te ime tješiti: Ohrabri se, Jeruzaleme, utješit će te onaj koji ti dade ime! U dane umora ono će te probuditi: Na zidine tvoje, Jeruzaleme, stražare sam postavio: ni danju ni noću ne smiju zašutjeti. U dane osrednjosti, ono će te obratiti: Jao tebi, Jeruzaleme! Još se ne očisti i dokle će to još trajati? U dane zabrinutosti, ono će te umiriti: Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti. U dane radosti, ono će te veseliti: Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram, jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegovu radost.

46

Za svega tvoga života po tom će te imenu Krist zvati da ga slijediš: Evo, ulazimo u Jeruzalem! Na kraju života će te primiti: Napisat ću na njemu ime moga Boga, ime grada moga Boga – novog Jeruzalema koji silazi od moga Boga s nebesa – i moje novo ime. Primio si to ime u skrovitosti svoga srca, na kraju korizmene pokore, u vazmenoj noći. Primio si ga službeno od Crkve, na kraju korizme radosti, u svjetlu Duhova. Neka te svake godine Jeruzalem ohrabruje da hodaš ovim dvostrukim putem askeze i hvale, sjećajući se blagoslovljenih dana kada ti je to ime bilo darovano. U Radosti uskrsloga Krista i u svjetlu Duha posvetitelja. 165. Bit će dobro da se iz prvobitnoga zajedničkog stabla Jeruzalema, posađenoga da u srcu gradova živi zahtjevnost molitve, ljubavi, rada, šutnje i uzajamnosti, u duhu djevičanstva, siromaštva, poslušnosti, poniznosti i radosti, mogu razviti grane čija će raznovrsnost samo učvrstiti jedinstvo. Mnogostrukost karizmi, raznovrsnost primljenih poziva, mnoštvo različitih puteva, ovisno o dobi i iskustvu svakog pojedinca, sve to zahtijeva da ostaneš pažljiv i otvoren za različite tipove zvanja koja se mogu uskladiti u zajedništvu iste monaške Obitelji, ne zato da bi se stvorila cijela Crkva u malome, nego da bi se slobodno i obilno mogla živjeti uzajamnost s onima koje Duh šalje i da bi se tako živjelo “u srcu gradova, u srcu Božjem”. 166. Neka “Jeruzalem – dvorana Posljednje večere”, nadahnjujući se Karmelom i svetim Benediktom, zadobije boju zajednice cenobitskoga tipa, dobro strukturirane, no ne i previše institucionalizirane, u kojoj će liturgija, zajednički život, klanjanje, vrijeme provedeno u ćeliji, plaćeni posao, diskretno gostoprimstvo, naći svoje mjesto u općem skladu… Neka “Jeruzalem – hram”, nadahnjujući se svetim Bazilijem i svetim Dominikom, ima izgled zajednice apostolskoga tipa koja stavlja vrlo jak naglasak na bratski život, uključivanje u crkveni život, otvorenost prema apostolatu unutar jasno definiranog pastorala, čvrsto čuvajući sve monaške zahtjevnosti šutnje, molitve i samoće. 167. Neka se “Laure Jeruzalem”, nadahnjujući se svetim Brunom i bratom Karlom od Isusa, mogu otvoriti zvanjima braće i sestara koji su pozvani živjeti veću šutnju i samoću, ali uključeni “usred masa” u pustinju velikih gradova. Pored cenobitizma, monaštvo je uvijek omogućavalo rascvat pustinjaštva. Što se tiče duha i ritma života te braće i tih sestara u samoći, prilagodi se onome što o tome kažu Konstitucije tvog Instituta. To jasno razlikovanje dvaju tipova monaštva, klasičnog i logičnog, oslobađa karizme vrijedne poštovanja i iz te priznate komplementarnosti nastat će duboki sklad. I istinska duhovna sloboda za sve, u radosti i u miru. Oko svake redovničke zajednice monaha i monahinje, bit će prihvaćena braća ili sestre, kojima je priznata i odobrena temeljna karizma koja ih navodi na veći profesionalni, karitativni ili pastoralni angažman, kao “članovi obitelji”. Zato se prilagodi onome što o tome određuju njihovi posebni statuti. 168. Neka “obitelj Jeruzalema”, naposljetku, laicima, muškarcima i ženama, oženjenima i neoženjenima, svake dobi, svih staleža, svih sredina, poštujući njihove obiteljske, profesionalne, ekonomske, društvene, kulturne, civilne ili političke angažmane, omogući živjeti neke od bitnih zahtjevnosti Jeruzalema i njegova evanđeoskog duha. Oni zajedno tvore Udruženje vjernika. Poštuj u tome njihove Statute koji su za njih izrađeni u vezi s cjelinom Jeruzalema. Neka takvo bude, ako Bog hoće, stablo Jeruzalema unutar svake pojedine lokalne Crkve. Budi sretan što tvoja monaška Obitelj može imati tako različite boje, i moli da ništa, na ovaj ili onaj način, zbog prevelike odvažnosti ili straha, zbog opreza ili nestrpljivosti, ne bude prepreka Gospodinovoj milosti. 169. Da bi se takve različitosti mogle uskladiti u jednom dinamičnom i živom zajedništvu i da ne bi bile prepuštene fantaziji vlastitih prohtjeva, bit će važno:

47

S jedne strane, da razlikovanje zvanja i određivanje pripadnosti bude pridržano generalnim priorima u dogovoru s njihovim Savjetom, koji će na taj način imati bitnu ulogu. Ovdje doista samo poslušnost može pomoći da se postupa po Božjoj volji i da se sačuva jedinstvo. S druge strane, da među svim bratstvima ili načinima posvećena života budu uspostavljene i čvrsto održavane veze zajedništva, a to su:      

Konstitucije i statuti, Knjiga Života, da bi se zadržao isti duh, Ime, da bi se označila ista monaška karizma, Liturgija, da bi se izrazila ista kontemplativna duhovnost, Liturgijska odjeća, da bi se ukazalo na isto posvećenje i istu pripadnost, Središnja koordinacija, kako bi se među zajednicama uspostavili sloga i sklad što ih predstavljaju generalni priori i generalni kapituli.

170. Ti sam čini sve što je u tvojoj moći da ljubiš, hoćeš, braniš i obogaćuješ to živo jedinstvo. I nećeš se ničega morati bojati: budući da je Duh naš život, neka nas Duh potiče na djelovanje! Na tom zajedničkom deblu, moći će, dakle, rasti i cvjetati, različite grane. Tako označena raznolikost Bratstva samo će uljepšati jedinstvo Jeruzalema. Dobro postavljeni mostovi među kućama pokazat će da je Duh koji ih oživljuje onaj isti koji živi u monaškoj Obitelji, u dubokom poštivanju autonomije svake lokalne Crkve. Jeruzalem nije Red, nego Obitelj bratstva koja za braću i sestre nose ime Redovničkog instituta i imaju vlastite Konstitucije, a za laike ime Udruženja vjernika s vlastitim statutima. Kliči od radosti, Jeruzaleme! Raširi prostor svoga šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti! Jer proširit ćeš se desno i lijevo. Tvoje će potomstvo zavladat narodima i napučit će opustjele gradove. 171. Ono što će ti pomoći da učvrstiš to jedinstvo i jasno naznačiš tu pripadnost jest krepost stabilnosti. Stabilnost je prvenstveno kršćanska krepost. Nestabilan kršćanin neće moći postati stabilan monah! Po krštenju pripadaš Kristu jednom zauvijek. Bog je zauvijek vjeran. Njegova ti je ljubav dana za sva vremena: urezao je tvoje ime na svoje dlanove. Neka Njegovo Ime ostane zapisano na tvom čelu i položeno u tvoje srce. Po tom neizbrisivom tragu Bog te je označio, ti si ucijepljen u Krista, utemeljen na njemu, raspet s njime i nastanjen njime. Jednom tako potpuno obuzet, nemaš pravo više se odvajati. Budući da si stavio ruku na plug, ne smiješ se više osvrtati natrag. Neka tvoj život, dakle, bude vezan uz Isusa Krista. Budeš li postojan s njim ćeš živjeti, jer čak i u tvojim nevjernostima on će ostati vjeran. Tvoje monaška stabilnost, dakle, za tebe je ponajprije ta krsna stabilnost. Uvijek se spominji Isusa Krista. Duh Obećanja obilježio te je neizbrisivim pečatom. 172. Stabilnost je jednako tako činjenica koja govori o stanju tvoje duše. Ono što je vlastito monahinji ili monahu jest stabilnost. Postojanost, izdržljivost u kušnjama, ustrajnost u borbama. Kada budeš trpio, Bog svake milosti sam će te podići, ojačati, učvrstiti i učiniti nepokolebljivim. U toj se čvrstoći nade i vjere izgrađuje istinska stabilnost. Teži ujednačenosti raspoloženja, u promjenama budi strpljiv i miran i živi smireno. Neka sve u tebi, sve do načina ponašanja, govorenja ili hodanja, pokazuje muškarca ili ženu koji su živčano i osjećajno na mjestu. U usponima i padovima, sačuvaj vedrinu u dnu duše. Bez bučnog entuzijazma, bez prekomjerne klonulosti, budi stabilan. Stabilan u svojoj duši, stabilan u svojoj vjeri, stabilan u svojim izborima, stabilan u svojoj ljubavi prema Bogu. Živiš li to, znat ćeš otkriti i smisao monaške stabilnosti. U Jeruzalemu, ona neće imati geografski smisao jer zajednica u redovitim slučajevima neće biti vlasnik nekog posjeda. Tvoja će stabilnost biti u vjernoj prisutnosti u samostanu, u tvom nastojanju da

48

ostaneš u ćeliji, ne dajući svojoj volja da te tjera ići ovamo ili onamo. Blago onima koji više ne sanjaju o drugim stvarima ili drugim mjestima te počinju puštati pravo korijenje tu gdje jesu. Samo tako donisti će plod. 173. Stabilnost je još više u vjernosti tvog angažmana monaškom idealu. U tvojoj poslušnosti u svemu što će se od tebe tražiti. Ona je u tvojoj privrženosti monaškoj Obitelji kojoj duhovno i kanonski pripadaš. Ovoj Knjizi Života koju čitaš i živiš. Ona je u tvojoj temeljnoj privrženosti Jeruzalemu kakav je danas i kakva će postati sutra, u vjernosti zajednici koja te prima, imenuje i šalje, u povjerenju koje poklanjaš svojim priorima ili odgovornima, u tvojoj riječi danoj jednom zauvijek. Po svojim vječnim zavjetima ti se vežeš uz tvoje Bratstvo zauvijek, što je čin poniznosti, jer na tebi nije da osvajaš svijet, čin vjere, jer tvoje pravo hodočašće je prema srcu, čin ljubavi, jer na taj način vežeš svoj život uz život svoje braće, kako biste zajedno hitali prema istom idealu svetosti. Kada jednom prihvatiš taj angažman, znaj da te on veže sve do smrti. Jer to je angažman ljubavi koji se slavi između Bratstva i tebe, poput svadbe gdje je ljubav jača od smrti, velike vode ne mogu je ugasiti ni rijeke potopiti. Donositi rod u postojanosti. Ne prestati se diviti Bogu. Svjedočiti moć vjernosti. I neka bude tvoja Slava, Gospodine, da moja slabost izdrži u tvojoj službi! 174. Jedna od temeljnih sastavnica Jeruzalema jest i ekumenizam. Ime koje nosiš podsjeća te da je Krist umro blizu svetoga Grada za spasenje i jedinstvo sviju, i da tvoj život, njega nasljedujući, brate i sestro Jeruzalema, mora čuvati jednaku strast za jedinstvom. Monah je biće koje se prije svega želi ujediniti. Živi ekumenizam u svome vlastitom životu: tek u sebi ujedinjen čovjek ujedinjuje. Živi ekumenizam u krilu vlastite zajednice radosnim i konstruktivnim prihavaćanjem njezinih različitosti. Živi ekumenizam unutar cjelokupnoga kršćanstva kako bi sve više postajali braćom svi razdvojeni Kristovi učenici. Najdjelotvorniji ekumenizam jest ekumenizam molitve. Budno čuvaj u svom srcu pravu skrb za zajedništvo sa svim sinovima Abrahamovima, Židovima i muslimanima koji su, poput tebe, klanjatelji jedinoga Boga i za koje je Jeruzalem također sveti Grad. Ne boj se cijeloga života moliti da jednoga dana bude samo jedno stado i samo jedan pastir. I neka ono što je bila velika strast Kristova bude i strast tvoga monaškoga života! On se za tebe posvećuje kako bi i ti bio posvećen u istini. Samo jedinstvo sinova Božjih može svijetu govoriti o Otajstvu pravoga Boga. “Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao jedno saliveni! Onamo ulaze plemena, plemena Gospodnja.” Vjernici su najviše sjedinjeni onda kada se klanjaju u srcu istoga Boga, kada se međusobno prepoznaju kao braća jer se vide kao sinovi istoga Oca. Neumorno čuvaj u srcu taj vapaj posljednje Isusove molitve izmoljene usred svetoga Grada:”Neka svi budu jedno!” 175. Bratstva Jeruzalema sastoje se od monaha i monahinja koji nose isto ime, žive od istog duha, slijedeći istu Knjigu Života. Bog tako dopušta dvostruko svjedočanstvo čistoće i prijateljstva, i svako se Bratstvo obogaćuje milošću nadopunjavanja. Njihovo je zvanje zajedničko. No sjeti se da se ni u kom slučaju i nikada ovdje neće raditi o miješanom monaštvu. Takav san može biti samo utopija. Monasi i monahinje čuvaju svoju autonomnost, svoju upravu, odvojenost stanovanja i izgrađuju se u međusobom poštivanju karizmi i bez ikakva uplitanja na razini razlučivanja zvanja ili svakodnevnog ritma života. Monahinje imaju svoju generalnu prioricu. Monasi imaju svoga generalnog priora. Neka priorica čuva svoju autonomiju, neka prior čuva svoju neovisnost. Tako će

49

bolje biti definirane i poštovan njihove posebnosti, bit će bolje međusobno razumijevanje, bit će čvršće njihovo jedinstvo. Neka jednako budu poštovane autonomnost i karizme cenobita i ermita. 176. Vrlo živa sveza zajedništva stvara se među braćom i sestrama kroz svakodnevno slavljenje Euharistije i dijeljenje iste doktrinalne poduke. Nije li to najvažnije? Vođeni istom Riječju, hranjeni istim Tijelom, noseći isto ime i živeći isti duhovni ideal, braća i sestre postaju tako smireni i radosni svjedoci budućeg Kraljevstva. Valjat će ti uvije iznova pokazivati otvorenost i razumijevanje da bi prihvatio taj paralelni hod koji je istodobno bliz i neovisan. Nikada se otprve ne uspijeva naći sklad niti se otprve prihvaća osporavanje. No ako znaš prihvatiti, živjeti i ljubiti ono što ti je Bog na taj način dao, naći ćeš u toj komplementarnosti razlog za radost i obraćenje, za evangelizaciju izvana i posvećenje iznutra. Tako će se ponizno i radosno svijetu dati dovstruko svjedočanstvo čistoće i prijateljstva. Svakoga dana zahvaljuj Gospodinu za tu milost udijeljenu Jeruzalemu. Da, to je veliko otajstvo: i to kažem obzirom na Krista i Crkvu. 177. Neka Bratstva su se na osobit način posvetila Blaženoj Djevici Mariji. Njoj se trebaš moći svakoga dana obratiti. Djevica, supruga i majka, naučit će te tajni bračnosti, smislu djevičanstva, načinu da živiš svoje očinstvo, kao i samoj tajni majčinske nježnosti. Jer je majka lijepe Ljubavi, pomoći će ti ljubiti. Jer je svjetlo molitve, pomoći će ti moliti. Jer živi otajstvo šutnje, uvest će te u njezinu tajnu. Jer te ljubi, znaj i ti nju ljubiti. S Marijom čini sve što ti Isus kaže i kao ona raduj se! Marija je ona koja vodi put današnjeg Jeruzalema prema novom Jeruzalemu. Obazri se na istok, Jeruzaleme, vidi radost što ti dolazi od Boga. Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. Moli puno svetu, milosrdnu i bezgrešnu Maku našega Boga. U Betlehemu, Marija ti je darovala vječnoga Boga koji je postao malo dijete. Podno križa ona je ostala uspravna uza svoga Sina koji umire za tebe. U Jeruzalemu ona će ti otkriti pravo lice Emanuela.

15.RADOST

50

178. Radost nam je darovana da je živimo i da je svjedočimo. Moramo se, dakle, potruditi da je primimo i dopustiti joj da zrači. Bog je Radost: pred tvojim licem punina radosti, s tvoje desne vječna slast. Budući da smo sinovi Božji mi smo, dakle, sinovi radosti:”U njemu je radost našega srca, u njegovu svetom imenu naša vjera.” Tako je svatko od nas začet iz njegova veselja i obećan njegovoj radosti. Ono što je temelj naše radosti ponajprije je nježnost Očeva koji ne želi smrt grešnika, nego da se on obrati i živi, i poziva čitav svijet da slavi i raduje se zbog malih znakova našeg povratka k njemu. Raduj se, dakle, pri pomisli na tu Prisutnost punu ljubav i praštanja koja te potiče da joj pjevaš:”Ti postade moja pomoć, kličem u sjeni krila tvojih.” 179. Ono što potiče našu radost je zatim prisutnost Krista koji ostaje s nama sve do kraja svijeta. I ne vidjevši ga, ljubimo ga, i ne videći ga, vjerujemo i kličemo od neizrecive radosti pune slave, sigurni da ćemo po njemu postići spasenje naših duša. Onaj koji nam je došao navijestiti Radosnu vijest otkrio nam je svoju ljubav da bi njegova radost bila u nama i da naša radost bude savršena, te da tako u sebi imamo puninu njegove radosti. Ostani u toj radosti Krista koji hoda uz tebe na tvojim putevima i donosi ti radost koju ti nitko ne može oduzeti. Kako imaš pravo ljubiti ga! Ono što konačno potvrđuje našu radost jest milost Duha Svetoga koji je sam radosno klicanje u srcu Presvetoga Trojstva. On je nosilac radosti, zračenje radosti. On jest Radost. Istinska Radost. Jer postoji: radost Duha Svetoga. Sposobna da nas razveseli sve do opijenosti. Darovan nam je Duh koji nas obasipa svim svojim dobrima, među kojima je prvo poslije ljubavi, radost. Ne žalosti, dakle, Duha Svetoga u sebi, predavajući se žalosti svijeta. Kao sin Očev, prijatelj Kristov i nosilac Duha, živi, dakle, od Božje radosti. 180. Bratski život koji zajednicu sabranu u Božje ime, čini živim znakom njegove Prisutnosti, postaje izvorom i žarištem radosti. Vidite kako je dobro, kako je milo, živjeti zajedno kao braća. Ljubav donosi radost, međusobno povjerenje smiruje, zajednički život veseli. Takvo je zračenje trojstvene Prisutnosti kakvo Bog i ljudi od nas očekuju i kako je pisano: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam, radujete se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima. Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što. Živeći u ljubavi, potakni u sebi i u svakom od svoje braće procvat radosti. Po zračenju zajedničke radosti postani znakom prisutnosti Boga koji te želi obnoviti po svojoj Ljubavi i koji će plesati za tebe, klučući od radosti kao u dane slavlja. Ništa tako ne rastužuje kao nesloga, sumnjičavost, gunđanje i ljubomora. Naprotiv, praštanje, pomaganje, suosjećanje, poniznost izvori su radosti. Da bismo živjeli u radosti, živimo, dakle, u jedinstvu, usavršavajući našu radost skladom naših osjećaja. Molimo svakog dana za svakog brata zajednice milost radosti. Ištite i primit ćete i vaša će radost biti potpuna. 181. No nemojte zaboraviti da je radost i kći žrtve. Prava radost rađa se iz napora, kušnje, patnje, kao što je radost Uskrsa provrela iz križa. Smatrajte, dakle, najvećom radošću, braćo moja, ako ste izvrgnuti svim mogućim kušnjama. U poteškoćama, protivštinama, uvredama, progonstvima, radujte se, jer velika je vaša nagrada u nebesima. Nema duboke radosti bez askeze i bez aktivnog sudioništva u Isusovu križu. Radujte se u onoj mjeri u kojoj sudjelujete u Kristovim patnjama da biste u trenutku objave njegove Slave i vi bili u veselju i radosti. Post, djevičanstvo, bdijenja, praštanje uvreda, stavovi su srca, duha i tijela koji raduju dušu. Za čovjeka pravedna srca, oni su radost. Iako Božja kazna nije u početku razlog za radost, askeza na kraju, uvijek završava u vedroj smirenosti. Večer donosi suze, a jutro klicanje. Okrenuo si moj plač u igranje,

51

skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću. Prepusti se askezi i upoznat ćeš savršenu radost. Podmetni svoja ramena pod breme discipline, ne budi nestrpljiv pod njezinom stegom, jer na kraju ćeš u njoj naći spokoj i ona će se za tebe pretvoriti u radost. Budeš li jednoga dana i ti mogao reći da više ne tražiš samoga sebe, vodit ćeš najsretniji život što se može zamisliti. Jer sav će tvoj život biti usmjeren prema nadi prave sreće. Kao što je rečeno, išćekivanje pravednih je samo radost. 182. Završna perspektiva Blaženstva koje će nam biti darovano mora svakodnevno osvjetljavati naš život i podržavati našu borbu. Dobro je često si ponavljati, zajedno sa svetim Pavlom, da patnje ovoga vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti u nama, i da male nevolje ovoga trenutka pripravljaju, iznad svake mjere, puninu vječne slave. Sav naš život je hod prema vječnoj sreći. Jednom ćemo svi stići na Sion vičući od radosti, vječno blaženstvo će probraziti naša lica obasjana veseljem i radošću. Kako da naš monaški život, koji je sav upravljen prema sigurnosti toga susreta s Bogom, i koji želi anticipirati taj Dan, ne pjeva na svom svagdašnjem putu poput psalmista koji se uspinje u Jeruzalem:”Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gosopdnji!” Živimo, dakle, po Božjem obećanju:”Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram, jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegovu radost. I klicat ću nad Jeruzalemom, radovat se nad svojim narodom.” Ohrabri se, Jeruzaleme, utješit će te onaj koji ti dade ime. Obazri se na istok, Jeruzaleme, vidi radost što ti dolazi od Boga.

52