Bizant - Seminar.docx

Kao sam početak kraja Bizantskog Carstva uzima se godina 1204. Te godine, u sklopu četvrtog križarskog rata, osvojen je Carigrad odstrane križara, te se osniva Latinsko Carstvo. Međutim, Bizant te godine nije nestao s povijesne scene, već je zadržao neke posjede u današnjoj Grčkoj, Albaniji, pa čak i u Maloj Aziji. Unatoč gubitku svoje prijestolnice Carigrada, Bizant je uspio opstati u ponovno se uzdići kao moćna sila (međutim, ne kao što je nekad bila). To je sve kulminiralo dolaskom Mihaela VIII. iz dinastije Paleologa, koji uspjeva povratiti Carigrad 1261. godine, te uzdići Bizantsko Carstvo na staru slavu.1 U to doba stanje u Europi se polako počinju mijenjati. Na Balkanu sjeverni dio su posjedovali Slaveni, a samo je od oslabljene Bugarske Mihael VIII. uspio uzeti zemlje. Na tom obzoru se pojavljuje i nova prijetnja Bizantu – Srbija. Južnije, obalni dio Balkana i dalje drže talijanske pomorske sile, Peloponez je malim dijelom povraćen, a većina je i dalje pripadala Francima, kao i Atika. Najmanje uspjeha pri obnovi carstva, Mihael VIII. imao je u Tesaliji i Epiru, čije su posjede držali Angeli. Pokušaji obnove teritorija, te stalni ratovi na Balkanu protiv Anžuvinaca, znatno su iscrpili snagu Bizantskog Carstva. Politika Mihaela VIII. bila je koncipirana kao i ona Manuela I. Komnena. Georgije Ostrogorski najbolje donosi opis te vlasti: „Bila je to carska politika u velikom stilu, koja je utjecala na svjetska događanja od Egipta do Španjolske“. Bazirala se na zapadnjačkoj orijentaciji. Takva politika je donijela veliki teret na Carstvo, jer je Mihale VIII., kao i njegov uzor, pokušao Carstvo dovesti do statusa velesile, što je istrošilo carsku blagajnu, a i vojnu moć. S takvom politikom počeo je konačan pad Bizantskog Carstva.2 Mihael VIII. bio je jako iskusan vladar, koji je donekle i zadržao dobar ugled Carstva, ali stvari se mijenjaju u trenutku kad 1282. na prijestolje dolazi njegov nesposobni nasljednik Andronik II. Povijesno je ovaj car zbog svojih odluka bio jako omalovažavan, ali u kulturnom smislu Carigrad je i dalje održao kao intelektualni centar svijeta. Uz njega, ističe se i njegova žena Irena (Jolanda) Montferratska, koja je željela da se čitavo carstvo podijeli među sinovima, a nakon što ju je odbio, isto je zahtijevala od svog zeta kralja Milutina u Solunu, a ni tamo ta ideja nije oživjela. To se znatno protivilo centralističkom uređenju Bizanta, koje je postalo sve labavija jer su provincije polako došle pod vlast veleposjednika. Upravo ova činjenica jedna je od dokaza opadanja moći Bizanta, kao i Carigrada. Uz slabljenje vojske,

1 2

G. OSTROGORSKI, 2006, 267-277. G. OSTROGORSKI, 2006, 281.

gubljenje financijske moći i centralističke vlasti, dodatni poticaj gospodarskoj krizi donijela je i inflacija bizantskog novca, kojeg sve više zamjenjuje novac talijanskih pomorskih republika. Zbog krize Andronik II. je uveo nove poreze, uključujući i davanja u naturi, što je znatno osiromašilo stanovništvo. Višak prihoda iskoristio je za troškove uprave, održavanje vojske i plaćanje danka moćnim susjedima. Ovo davanje jasno ukazuje u kakvom stanju se trenutno nalazi nekada moćno Carstvo, a danas mala državica, koja mora davati novac radi mira. Pozitivni procvat je doživjela pravoslavna crkva, koju Andronik II. postavlja kao glavnu (dotad je unionistička crkva bila glavna). Kao što je već naglašeno, Andronik II. je kako-tako uspijevao zadržati mirovne odnose s velikim silama, iako na zapadu je još djelovala protubizantska politika u Francuskoj (Filip Tarentski, Karlo Valois) i Napuljskom kraljevstvu. Godine 1290. Bizant iskorištava međusobne sukobe separatističkih grčkih država u Epiru i Tesaliji, te osvaja Drač, a s time i izlaz na Jadransko more. Sukobu u Epiru kulminirali su 1296. godine kada pogibaju stari neprijatelji Bizanta despot Nikefor Epirski i sebastokrator Ivan Tesalski. Vlast preuzima Toma, sin bizantske princeze Ane, nećakinje Mihaela VIII., te u Epiru vladaju prijatelji Bizanta.3 Konačne pozitivne događaje za Bizant narušava nova balkanska sila – Srbija. Ona kreće u osvajački pohod još za vrijeme cara Nemanje, ali u odlučujuću fazu ulaze s carom Milutinom koji 1282. osvaja bizantsko Skopje, a kasnije i Drač i Epir. Bizant pokušava 1297. krenuti u kontraofanzivu s vojskom Mihaela Glabe, ali zbog oslabljene vojske to je završilo bez uspjeha. Uvidjevši opasnost, Andronik II. sklapa mir s Milutinom, te mu nudi ruku svoje sestre Eudokije. Milutin pristane, jer mu treba potpore u ratu protiv brata Dragutina. Međutim, Eudokija odbija brak, a za ženu mu onda daje kćer Simonidu, koja ima samo pet godina. Oni se vjenčaju 1299. godine. S time je počela bizantinizacija Srbije te njezin kulturološki procvat, koji će vrhunac steći za vrijeme Dušana Silnog.4 S druge strane, u to vrijeme izbija genoveško-mletački rat. Protiveći se načelima svog prethodnika da izbjegava utjecaj Venecije i Genove, Andronik II. radi jedan od svojih najvećih promašaja, a to je približavanje Genovi. Rat je izbio godine 1294., a razlog tome je jačanje genovske pomorske sile. Ubrzo je i Bizant bio priključen u rat, kao saveznik Genove. Carstvo je Genovežanima iz Galate pružio utočište u Carigradu. To je potaklo Mlečane da vrše odmazdu na carigradskim periferijama izvan zidina. Bizant je na to uzvratio istom mjerom: odmazdom nad Mlečanima unutar zidina. I tako se rat između Genove i Venecije 3 4

G. OSTROGORSKI, 2006, 282-288. G. OSTROGORSKI, 2006, 288-289.

pretvorio u rat između Venecije i Bizanta. Genova 1299. sklapa mir s Venecijom, i ostavlja svoje saveznike same bez pomoći. Zbog velikog izljeva mletačkih brodova na Zlatnom Rogu, Bizant se morao nagoditi za plaćanje štete Veneciji. Rat je završio desetogodišnjim mirom 1302., gdje Mlečani dobivaju stare trgovačke povlastice i niz kolonija. Poslije i Genova uzima bizantski otok Hij, i s time završava rat iz kojega i Genova i Venecija izlaze ojačane, a Bizant dobiva nove gubitke i javnu sramotu.5 Promjene carskog režima, financijska kriza i težnja ka približavanju zapadnjačkoj civilizaciji bili su samo od nekih faktora zašto je Mala Azija bila zanemarivana, a upravo tu će se dogoditi najveće promjene u svjetskoj povijesti. Sve je započelo s Mongolima koji tjeraju lokalno tursko stanovništvo prema Maloj Aziji. To stanovništvo konačno dolazi unutar granica Bizanta gdje započinju pljačkaše pohode i nastanjuju područje. I upravo zbog slabe vojne i financijske potpore, ovi napadi bivaju sve žešći i uspješniji. Oko 1300. godine već je cijela Mala Azija bila pod vlašću Turaka, uz iznimke nekih utvrda (Nikeja, Nikomedija,...) i lučkih gradova (Herakleja, Fokeja i Smirna). Mala Azija je podijeljena na kneževine, od kojih se ističe Bitinija, točnije njezin vladar Osman, kasniji začetnik osmanske dinastije i ujedinitelj Turaka.6 Protiv nove sile koja dolazi s istoka Bizanticima su pomogli katalonski plaćenici pod vodstvom Ruđera de Flora. On stiže s 6500 vojnika u Carigrad odakle 1304. godine kreću prema Maloj Aziji u osvajački pohod. Međutim, kako to biva s plaćenicima, pohod i pljačka više nije vezana uz Turke, već i u bizantske posjede. Zbog toga, u Carigradu raste nezadovoljstvo prema njima, a sve kulminira ubojstvom Ruđera de Flora 1305. u palači sucara Mihaela IX. Bizantinci su smatrali da će tako riješiti problem plaćenika, no samo su pogoršali situaciju. Izbija otvoreni sukob između njih, a teški poraz Bizanta pod vodstvom Mihaela IX. dogodit će se u bitci kod utvrde Apro. Zbog tog poraza morao se fokusirati na obranu gradova u Trakiji, a ostatak je prepustio neprijatelju. Nakon Trakije, krenuli su prema Kasandriji, a bivaju zaustavljeni tek 1308. u Solunu. Dodatnu nevolju sa sjevera donosi i bugarski vladar Teodor Svegajev, koji širi granice južno od Balkanskog gorja. I protubizantski planovi ponovo izlaze na vidjelo, i to u prvom redu Filip Tarentski, koji želi posjede u Epiru i Albaniji, a u drugom Karlo Valois, koji se želi dočepati carigradske krune. Karlo Valois u tom poduhvatu uspijeva pridobiti i bizantske velikaše, a 1308. i Katalonsku družinu. No, kao i kod Bizanta, Katalonci ubrzo zanemaruju dogovor i nastavljaju zauzimati 5 6

G. OSTROGORSKI, 2006, 289-290. G. OSTROGORSKI, 2006, 290-291.

već oslabljenu Tesaliju, pa dalje kreće prema Ateni. Zbog toga izbija otvoreni sukob između Franaka, koji je kulminirao bitkom kod Kefisa u Beotiji 1311. godine. S tom bitkom franačka vlast u Ateni i Tebi nestaje, a Katalonci osnivaju svoju kneževinu. Ovaj događaj je bio pozitivan ishod za Bizant, jer više ne pljačkaju njihove posjede. Protubizantska franačka politika više nije doživjela svoj procvat.7

3. EPOHA GRAĐANSKIH RATOVA I SRPSKA PREVLAST NA BALKANU Sljedeće doba obilježit će dodatne razmirice, u prvom redu djeda i unuka Andronika II. i III. Prvo će na prijestolje sjesti sin Andronika II. – Mihael IX. Međutim, car će se ubrzo jako razboljeti. Konačno, umire 12. 10. 1320. Ono što je njega do kraja dotuklo, bila je smrt sina Manuela, koji je poginuo slučajno tokom vrebanja nekog carskog neprijatelja. Prije no što umire, od izljeva bijesa Mihael IX. oduzima pravo preuzimanja vlasti svom sinu Androniku III.

7

G. OSTROGORSKI, 2006, 291-295.