Balk Meteor 211

William Aleš

Meteor

BALK i Planeta Nada

Meteor Balk i Planeta Nada 105.000 riječi autorsko izdanje Dizajn: Criss Yellow Korice: Maleš Ilija Korektor: Preduzeće IM Tehničko uređenje Chris Yellow Štampa i povez Pandora Press: Kent street & Charles Kitchener Ontario Kanada Kanada, 10-ga Avgusta 2009 godine [email protected] 2

Primajući Nobelovu nagradu za književnost Andrić Ivo je rekao da književna umjetnost nije ništa drugo do ljudska potreba da „ čovjek priča čovjeku“. Što čine i kiriđije na putovanjima i čobani pored vatri. Pričajući, čovjek se oslobađa u sebi, dok u sagovorniku traži saučesnika za ispoljavanje sopstvenog doživljaja, radi olakšanja ili orjentacije.

3

Zbogom Balk zauvjek Moj dome zauvjek Po, 25 Prvi 6999 godine Probudila me muzika sa SyS, jednog od mnogih poklona primljenih tog sudnjeg 27-og Trećeg 6996 godine od naše nove domovine planete Nada. Gledajući Ekran zapazih da kasni 17 sec za vremenom na zidnom displeyu. To me malo začudi, jer sam dugo slušao da je to baš totalno uređena Planeta koja se prostire na oko 40 miliona kvadratnih kilometara i na njoj je samo jedna đržava sa tim istim divnim imenom Nada. Uglavnom, najvažnije za nas je da ovde nema nacionalizama i podjela na religijskoj bazi, jer su oni kod nas bili nasilni i u krajnjoj fazi od ljudi stvarali vojne podanike. Jednako je mjerenje vremena i slična klima kao nekada na Zemlji koja je nažalost davno uništena kapitalizmom brzoga profita. Tamo, za neku veću populaciju, nema više ni vode ni šuma ni vazduha. Postoje kolonije pod kupolama i tu, uglavnom bez porodica, žive samo dobro čuvani članovi Direktorijuma i njihova svita. Ljudi se raseliše po planetama, satelitima, mjesecima i adaptiranim meteorima. Ovi zadnji vrludaju bez cilja našom Galaxijom i na njima je veoma nesigurno, ali neki to vole tako, da im je “Zemlja” jedna zaista obična ploča iza koje je ponor. Česti su sukobi na svakojakoj bazi što zavisi od toga kome već šta padne napamet kao razlog da bi nekome nešto surovo otrgao ili iz korjena iščupao, bilo šta materijalno ili duhovo ili oboje. Međutim, na Nadi skoro da i nije bilo ratova. Bilo je nešto jače prije 2000 godina i više nikad. Naime, bio je došao proglas iz Direktorijuma da se na trgovima postave statue Atanasa, krvoločnog vojskovođe, koji je mirio narode desetkujući im populaciju. Već davno pridošlim generacijama koje su se uglavnom plašile svega i svačega što dolazi od Guvernmanta i u svuda prisutnoj hijararhiji stavljali to podređenima do znanja nijemom kretnjom kližući sa dva prsta duž svojih usana kao da ih zatvaraju zipzarom, to se začudo masovno ne svidi pa porušiše noću što se za dana napravi. Kao da je taj stalni strah od svega morao negdje da provali. Možda tako i revolucije nastaju. Neka naoko bezvezna sitnica prevagne i nastane preokret. Na kraju, iz Directoriuma poslaše “A jedinice“ na čelu sa Atilom, unukom Atanasa Velikoga. Poslije prvih čarki i misterioznog gašenja sistema za povratak, Aovci su skinuli zaštitu, poženili se, uklopili se sa domaćima, i ostali da žive tu ne prićajući baš mnogo gdje su bili i šta su radili po našoj lijepoj Galaxiji. Po uvjetu iz 3133-e, u druge nam nema pristupa. Službeni jezik je i Ropijen, naročito u Kupoli 2 gdje su neki ljudi Amerijan smatrali okupatorskim, a baš nama tu odrediše dolazak. U privatnoj upotrebi, nisu zabranjeni, ni drugi jezici, a također; nacije, religije, zastave, običaji, hrana, odjeća, imena, prezimena, noćni zivot, rad za gotovinu, šetanje u svako doba, vožnja 4

sopstvenog vozila, naročito bicikala, tako da je narod jakih nogu i zdravog izgleda iskrsavao na pravim čudima od tih dvotočkaša po cijeni i do 5000 talira. Biciklističke staze se protežu kilometrima a da nemaju dodira sa bilo kakvim putevima. Jedan takav jednostavan pronalazak, a toliko se zadržao u upotrebi ljudsoga roda. Jednom sam vidio i nekakvu napravu na četiri točka i na njoj isto toliko ljudi koji su u skoro ležećem položaju okretali pedale. Kupola iznad kolonije, neka magnetna skrama, se i neprimjećuje iznutra, tako da vidimo obično plavi svod kao nekada davno na Zemlji, a kad se nšto pokvari onda samo plave komade u obliku kvadrata. Za blagdane udare i neki prikaz spektra boja, imitacije vatrometa, ma čuda od teknike. Ja ih nevolim baš mnogo, jer su praćeni detonacijama i zvucima rafala, pa me podsjete na rat na Balku. Uz kodex normalnog ponašanja na SyS se može zakupiti termin, pa bez uznemiravanja drugih emituj šta hoćeš. I to naravno, bez psovki ili „nudizma“, mada kad Kopranke zaplešu trbušne plesove vitkih i glatkih stomaka, sa razrezima na dugim haljinama, pa gole noge iskaču do vrh kukova, onda čovjeku stane neka knedla u grlu. Vjerovatno radi povećanja populacije planete novim šmrljavim članovima, to daju vikendom uveče. Međutim, nas starije sa Balka to mnogo ovde ne interesuje. Ništa nas ne može odlijepiti od naše prošlosti. Stalno buljimo u nju, pričamo o njoj sa svima, pa je napretka slabo. Radimo neke slabo plačene poslove kao i većina imigranata, neznamo dobro ni Ropijen, ni Amerenijen. Poneko bljesne sa malim biznisom sa sirom i proizvodima od mlijeka. Sreća pa su Indijci branili ubijanje krava. Osta ih zaista dosta. Ponijeli su i njih na Nojevim barkama na preko 200 destinacija po našoj Galaxiji. Kako? Jednostavno. Iz druge galaxije su došli nama slićni ljudi za koje i dalje ništa neznamo, ali se svašta pričalo i dodavalo. Naši ih čekali sa tenkovima i nekim skalamerijama od oružja, ali se ne usudiše pucati na ogromni brod, ponegdje visok 100 i dug preko 2 hiljade kilometra, koji jedno jutro bez-šumno osvanu na Pacifiku. Nešto aviona što poletiše oko njega on usisa bez ikakvog zvuka. Zavlada muk. Prednja vrata se na brodu otvoriše i na plažu polaganim kasom izađe ogroman smeđi konj visok oko 10 metra. Bijaše predivan, onako razdragano miran i impresivan. Malo je stajao, frktao, razgledao okolo, kopkao nogom pijesak, zatim laganim kasom ode put brda i planina da ne pogazi ništa i nikoga. Ljudi se prepadoše podvale slične onoj u Ilijadi, ali ih razuvjeriše obični ljudi koji zatim iz broda dođoše mašući rukama i maramama, veselo dovikujući i koje neki prepoznaše kao sa Zemlje davno nestale rođake. Popričaše sa nekim našim šefovima, a onda se predstaviše i vanzemaljci, potpuno isti mi, samo što su visoki između dva i tri metra i jedan je jači od 100 nas zajedno. To je odmah pri izlasku demonstrirao jedan od njih zavitlavši jedan naš top daleko u ocean. To je bila i poruka da žele mir. Sve naše jezike su perfektno i familijarno govorili. Nijedan ne podviknu na ljude niti se namršti. Toliku ljubaznost nismo mogli odbiti, pogotovo kad svima davaše, hranu, odjeću, zatim i liječenje i njegu na tom ludom brodu. 5

Prvo najsiromašniji počeše tamo redovno boraviti. Oni se nisu više imali čega bojati. Zatim i obični ljudi se polako naviknuše odlaziti tamo kao na izlet, kupati se u bazenima, jesti u restoranima, ali na kraju da sami sve očiste i operu suđe što bi sa smijehom svi zdušno činili. Najveća atrakcija je bila, penjati se bešumnim liftovima i sa velikih visina gedati Zemlju. Naravno da je sve bilo besplatno. Stranci nemaju velike stomake, imaju ogromne oči, kao kad neko od nas stavi ski naočale. Za njih su pričali da kad pojedu neku porciju, ništa više od hrane im netreba za slijedeću godinu dana Slona, ako se nešto buni, dvojica su iz šale unosili u brod. Inače sa životinjama su upravljali preko svojih konja koji su ih sakupljali ržući naokolo, valjda na njihovim dijalektima. Poslije saznamo da su u brod usisali i dosta morske flore i faune, čak i kitove Da li su to bili roboti ili ne, niko nezna. Neki im htjeli“ pustiti krv“ da to vide pa makar odmah umrli. Drugi manijaci ih brojali i žučno smišljali protiv njih ratovati, ali su svi ispali smiješni. Sve što god bi uzeli u ruke, bilo kakvu cijev ili nož, ono bi se prije te nakane jednostavno mlitavo savilo prema dole. Na to bi im se svi smijali pa na kraju i oni sami sebi. Među strancima niko neprimjeti nekakvu hierarhiju, komadante činove i slično. Oni su nam objasnili da smo kao božija bića pohlepom sami sebe uništili i da će nas sigurnog nestajanja spasiti samo ako podjemo sa njima u takve tri ogromne lađe parkirane na Oceanima. Stanovnici većih država su upućivani na jednu planetu, a više malih država-plemena, kojih se na Zemlji namnožilo preko 10.000 i koji bijahu istog ili sličnog jezika i običaja, su poslane na jednu destinaciju zajedno. Naši preci se pokupiše i preseliše. Šta bi drugo i mogli kad nisu ni Boga slušali nego ga falcifikovali u bezbroj varijanti. Stranci utovariše i sve zemne biljke, a divno je bilo gledati životinje kako zajedno na čelu sa velikim konjma sve zajedno mirno dolaze na brod. Životinje nam zaista pomogoše da nam bude lakše na novim destinacijama, radi naše okoline i druženja sa našom izvornom prirodom, da se jednom naučimo mirno suživjeti sa sobom, a ne bježati od istine i glumiti Boga. I stvarno, na livadi pored jedne krave čovjek se osjeća nekako čudno kao da se vratio udjetinjstvo i oslobađajuće relaxiran, kao da mu ne fali ništa od raznih pribora, sata, celfona, interneta, raznih ključeva, novčanika, kartica, propusnica i pasworda, odnosno veoma drugačije no u betonskoj džungli velegrada. Usput, to nam je dobro došlo i radi naše komplikovane ishrane. Zamislite kako su nas gledala ta bića ili roboti šta li su već; kako moramo saditi pa brati i žnjeti, tako često jesti, pa svi ti silni toaleti i kuhinje. Koliko je to njima sve jednostavnije. Velika selidba ili konačni progon ljudi sa Zemlje bejaše 3133 godine i preko 1000 godina se pokazalo svuda dobro dok su žene bile na vasti, što je bio savjet i na neki način uvjet stranaca. Nije bilo ni oružja ni vojski ni policije. Ništa. Počeše prvo sa proizvodjnjom vazdušnih pušaka za istreblenje vjeverica, koje su se namnožile i uništavale voće i povrće, pa kad nije moglo sa tim onda sa lovačkim karabinima, i poslije to ode u nedogled. Muški uzeše vlast, razvi se vojna industrija i postade na onom nivou koji bijaše na Zemlji oko 2000 godine poslije Krista. 6

Za neke to nebi nikakav problem, ali veoma morbidno posta na našem Balku, zatim, Afru i još nekim malim meteorima. Njima se nastaviše ratovi, bjeda i glad. Džaba i pomoć sa strane i delegacije, i konferencije i slično, jer su neki proizvođači oružja, koje u narodu zovu Silla, često pod maskom donatora i izgovora da je jedna strana slabija, pomagali i podsticali sukob radi profita. Nekad, ti veliki proizvođači nisu nikome niša ni objašnjavali, nego su jednostavno slali plačenike i penzionisane generale preko agencija za traženje posla, opremu, čak i rasklopljene bombardere kao da je to nešto normalno. Do legalnih intrevencija bi ponekad dolazilo, ali se moralo stati na jednu stranu, što je bilo pogubno za konačni mir. Poraženi bi poslije 30-40 godina našli nove saveznike i počeli eskalaciju rata, proširivanje teritorija na nekoj, uglavnom, naci i religijskoj bazi, klanje i ubjanje civila, pljačku, paljenje sela i gradova. Više puta su sa Balka bježali i raseljavani ljudi širom Galaxije, ali ih je dobra većina uvijek ostajala tamo. Vanzemaljci pomogoše jednom i više se nepojaviše. Od njih ni traga ni glasa već preko 3.500 godina. Ostaviše nam i manje svemirske brodove koji se za divno čudo još ne pokvariše niti ikad sudariše. Ko zna možda hodaju oko nas i pored nas, a mi nemamo pojma o tome. Možda neki od nižih rastom ovdje za neki tim igra košarku. Neznamo ni sa koje su galaxije, niti iz kojih pobuda, niti ih ko od naših glavonja šta priupita, nego gledaše samo sebe, da potrpaju što više stvari u brod, i da biraju koja je planeta bolja za život. Imali smo u kompjuterima sve instrukcije. Na svakoj planeti ili meteoru bi trenirana ekipa naših ljudi pomagala svima. Smještaj je bio fantastičan u uvjek dobro grijanim barakama, gdje bi broj soba dobili prema broju članova familije. Zemlje i vode je bilo u izobilju. Sa projektivnim sistemima sve dovlače sa ogromnih zaleđenih palaneta, kao nekad što su plin transportovali cjevima po Zemlji. Za ratova na Zemlji svašta su slali kroz te cijevi, mini atomske bombe bojne otrove i viruse, explozivne naprave, itd. Ooo civilizacijo! Kad ćeš nešto pametno smisliti, a da ne posluži u ratne svrhe. Sad, nikakvih cijevi nema. Jednom godišnje, nešto kao tornado projuri prema dalekim skladištima u planini gdje to sve bude začas usisano. Taj posao stolječima strogo tajno vode samo odabrane porodice. Tadašnjim baš glavnim šefovima Zemlje rekoše: “Ostajte ovdje, sunce ovog neba neće vas grijati kao što je nekad grijalo, ali pomozite ljudima i samim sebima. Ovo neka vam je nauk i opomena zauvjek. Kako su nas preselili još nje jasno. Koristili su topološke prostore u kojima nema malo i veliko, odnosno ne postoje dimenzije. Nezna se koliko je vremena trajalo putovanje, ni da li je uopšte trajalo, jer ni na djeci se ništa drastično nije promjenilo. Možda poneko djete kao da je ostarjelo negdje blizu pola godine. “Imali smo osjećaj da je to sve negdje tu pored nas, jako blizu kao neki paralelni svijet, kao da smo prešli iz sobe u sobu”, zapisa neki vrli pisac toga doba. Neki opet kažu da se putovalo projektovanjem, pa 7

pomoću neuklidskih geomertija, koje su kontradiktorne zajedno, ali donekle po jednoj, a dalje po drugoj je to bilo izvodljivo u našem nekom smislu. A šta sve nije u našem postojanju kontradiktorno. Neke zajednice prave savršena društva kod sebe, a truju ostale jer kontradiktorno vole i mrze čovjeka istovremeno. Kad se sjetim slika kako Fetišisti i A-Veglyja ljube djecu svojih podanika, a drugoj djeci šalju otrove, vatru i bombe, a kad neke pohvataju truju ih plinovima u gasnim komorama. Ma zašto? Ut 26 Prvi 6999 godine Probudio sam ShuShu, našu ćerku od 8 godina, a Dra se pojavi odnekud sama. Apartman je sa dvije spavaće sobe je toliko velik, da neznam odakle ko dolazi. Nas troje ovaj put živimo sami, bez drugih članova familije, pa nam je nekako prozračno i pusto, bez trabunjanja moje mame, zatim, nenajavljenih dolazaka braće, snaja, njihove djece, naših prijatelja; sa posla i iz djetinjstva, roditelja od Dra, komšija na kafi i sl. Ma nikoga niotkuda sem stare Alin gazdarice iz susjedne kuće, koja nas je zasmijavala do iza ponoći, u zaista duge i snijegom bogate zimske noći. Malo je življe otkako smo se preselili u HLM, stan u jednoj zgradi preko puta škole u kojoj povremeno radim kao zamjenik profesora za matematike. Ovdje, za tu nauku ne kažu matematka, nego kažu to lijepo u množini, matematike. Potpuno se slažem sa njima. Toliko vrsta matematika ima, da ih i treba odvojeno posmatrati kao razne discipline u sportu. Naprimjer, najbolji vaterpolista svih vremena, naš zemljak Milano, nije uopće znao da igra košarku. Da zasmijava društvo, nekad bi to namjerno radio. Poslije desetak minuta bi potpuno iscpljen legao na pod. Vani je -17°C pa odlučih voziti našu ShuShuDou i komšijsku djecu dvije djevojćice, Alvi i Salvi, i malog Salvea školu. To su djeca Inke i Maje naših susjeda iz prizemlja, koji također emigriraše sa Balka iz regiona odakle su Enishi tjerali Onishe. Ipak, naš odnos je uvjek korektan, iako su Onishi istjerali nas. Po zamisli generatora rata na Balku, mi bi sada ovdje trebali odmah da se zubima pokoljemo, ali taj film neće gledati, jer mi to nismo ni tamo htjeli. Zato nas oni podrugljivo zovu izdajicama. Između dva rata Stari Balki su najčešće šuteći pušili i srkali kafu i ponekad rekli „Jah“, i tako opet nastavili šuteći pušiti i srkati kafu. Neko bi dakle rekao “Jah”, pa poslije razumne pauze neko bi i odgovorio sa „Jah“. Time bi pokazali nemoć da se prokomentarišu pokolji iz prethodnih ratova. Kao i o svemu kod nas, bio je o tome jedan vic. Kad su stariji u jednoj mahali primali u društvo nekoga novog mladoga člana, koji je dugo i željno čekao taj poziv, i na nečije „Jah“ odgovori sa ubrzanim i nestrpljivim komentarom rekavši dva puta:“ Jah, Jah“, neko mu to veče poruči da više nedolazi na kahvu, jer previše priča.

8

O ratu i ratovima na Balku mi uglavnom sa zemljacima druge vjere nepričamo. Samo bi im mogli navoditi kontraprimjere zločina izvršenih prema nama. Međutim ponekad kad napomenemo nešto, neka spojna nit fali u našim pogledima. Nastupaju neka češkanja po glavi, skretanje očiju u stranu, zatim, mjesto onoga Jah, neki nedefinisani gestovi. Kad pričamo obične priče onda se polako raspojasamo i iskreni pogledi očiju se opet učestano pojavljuju. Popijemo tada i poneko pivo domaće proizvodnje. Ono je pakovano u neke bjedno male flašice od 0,2 litra sa ukusom deterdženta. Ako se pri otvaranju ne pazi dovoljno, šikne puno pjene koja isprazni polovinu te flašice. A ne da je skupo! Jedna, u radnji na ćošku, košta jedan Talir, a kažu u kafanama, u koje mi neidemo, od 5 do 20. Užas! Talir, čiji je simbol znak #, je jedinica za novac naše galaxije od prije 3.500 godina. Gdje su sada naše pivare sa flašom od pola litre, koja u kafani košta 1 do 2 # maximalno. U prodavnici na veliko smo imali tri za jedan Talir. Sad kažu da ga tamo pakuju u boce od po 1 i 2 litra. Ma to je ipak malo previše. Dok sam o tome razmišljao, ShuShu me opomenu da se nisam vezao. To mi se ponovi 2 sata kasnije kad smo Dra i ja pošli u kupovinu. Naime, kad sam tražio rukavice, mora da sam malo pipnuo sigurnosno dugme, jer pojas se otkopčao sam od sebe. Volan je bio veoma hladan, pa rekoh Dra da ga preuzme dok ih jane navučem. Vozili smo najmanjom mogućom brzinom, možda samo tri km na sat. Ja se raspričao kako ovoga dana na planetu DAS u ogromnom megagradu Chi moj drug ZrioZri već 6 sati radi, kada primjetih da sa moje strane na distanci od samo nekih pola metra policija vozi paralelno sa nama. Otkuda se samo pojaviše? Kazniše me što nisam tri sec stao na znak Stop nego samo prikočio. Sve mi je prisjelo i Nada i Balk i kazna od 135 # i tri poena dole od 15 koliko ima svaki vozač. Za pojas policajac samo odmahnu, nasmija se kad mi dade da progutam jedan Tzl sa smirenje ali mi ne ofarba nos u crveno da mi se cio svijet ruga sedam dana koliko traje ta boja. Vidio je u kompjuteru da stanujem samo 100 m od tog idiotskog stopa koji je postavljen samo zbog čorsokaka od tri kuće. Ma da bar ima pješaka ili auta ma nema nikad nigdje nikog na ulici u to hladno zimsko jutro oko pola deset, ma ni žive duše. Šutili smo ja i moja Dra ili tek promrmljali nešto najmanje slijedeća dva sata. Kako i nebih kad je naša mjesečna pomoc 761 # za familiju i 215 # doplatka za ShuShu. Za 135# mogli smo da napunimo dvije velike korpe hrane u samoposluzi. Poslije podne sam studirao KyBu, jednu popularnu religioznu knjigu koja je objedinjavala mnoge religije. Pomislih da me Bog kaznio što sam se podsmjevao mom drugu Zriu Zri na palnetu DAS i gradu Chi. I Inače statistika kaže da ljudi u vožnji najviše griješe u blizini kuće. Možda je to zato jer su ljudi milionima godina prije nekoliko zadnjih kilometara dolazili kući automatski pješke ili na konjima pa njima prepuštali dolazak i pristajnje. Kako da auto samo zna kuda će. Neka auta imaju automatsko pristajanje. ali 9

su ti uređaji suviše skupi za nas. Da sam ovde kao tamo bio profa 20 godina, imao bih i taj uređaj i otplaćenu kuću ili stan sigurno. Na Balku sam bio u srednjim skolama prof matematike. Prvo u regionu B, paV, pa pred rat se vratih opet u B gdje ostah skoro cio rat i gdje se zbiše nakrvaviji sukobi i najgori zločini. Nisu me mobilisali u vojsku jer sam u našoj školi od matematičara ostao samo ja dok su ostala dva nekud nestala. Kad mi je u B dodijalo gledati torturu 4 miliona ljudi od nekih 200 000 vojnika i njihovih 10-ak lidera, isplanirao sam „legalno“ bjekstvo u S, gdje su već tri godine bile moja supruga Dra u ćerka ShuShu. Tamo rata koji se širio kao požar iz regiona u region još nije bilo. Poslije godinu dana boravka sa njima, potpisao sam neke papire u ambasadi Nade i poslani smo ovamo. I sada patim sam za tim Balkom kao za nekom ženom. Patim za svim poznanicima i prijateljima, ali mnogo više za onim ženskoga pola, za prijateljicama. Njih sam uvjek više cjenio i poštovao. Kad se njih sjetim uvijek me nešto nježno prožima. Konačno, sa njima je bilo uvijek interesantnije i veselije nego sa muškima. Volio sam sa njima plesati, nasmijavati ih vicevima šalama na naš muški račun, a time i sebe oraspoložiti. Mnogo više mi je to prijalo nego diskutovati gdje ko igra fudbal ili soccer, kako ga ovde zovu. Ja čak nsam znao gdje igra neki Šeki, naj igrač Balka ranih šesdesetih. Na kraju, žene nisu nešto mnogo išle u vojske niti uzele oružje. A politka, ta me uopšte nije interesovala pa se ni tamo uopšte nisam razumio kao ni u soccer. Ja nisam pratio ni tu ko za koga igra. Tako, kad su učlanjivanja u stranke počela, ja se mal' neuključih u neku partiju, sa činilo mi se onako na papiru finim axiomama, kad mi Mita reče da ja pojma nemam, jer tamo su išli samo Onishi. Ovde sam patio također za našom muzikom, mirisom i ukusom, šljiva, trave, vode, šuma, za sportskim disciplinama i timovima, ulicama i trgovima malih gradova od 10-30 hiljada stanovnika, pa pozorišnim salama u kojima sam glumio i režirao skoro 40 godina kao amater. Pa dalje; rjekama, jezerima planinama, hotelima a posebno za našim tako čistim morem sa puno ribe. Poslije otcjepljenja Grooma 91-e godine, Anishi u regionu H proglasiše veliki dio obale i mora samo njihovim, zatim miniraše kuće i lokale Enisha, neke ljude mučki pobiše, a većinu drugih „nepravovjernih“ istjeraše u druge regione. U saradnji sa Onishima, to istovremeno nastaviše raditi i u regionu B, u mjestima gdje oni zajedno bijahu u većini. Kao odgovor na to, Enishi uradiše sve isto u svojim većinkim opštinama, gradićima i selima regiona H i B. U jednom se čak Onishi podjeliše u dva neprijateljska tabora. U preostalim ljudima probudi se tu još dvadesetak nacija koji se uglavnom spakovaše i odletiše na neke druge destinacije daleko od Balka. Od nekada dobrih ljudi postaše tri disjunktne nacije sa tri vjere. Od 4,2 miliona stanovnika našega regiona B se na popisu 91 izjasniše; 2,1 milion Onisha, 1,3 milion Enisha i oko 750 000 Anisha. Djecu mješovitih brakova, proglasiše ludom. Mobilisaše sve koga su gdje stigli i poslaše u najkrvavije okršaje. Neke sa nacionalno neodređenim prezimenima postaviše za upravnike logora za 10

zarobljene civile, jer su im oni nekako bili najzgodniji za taj krvavi rad bez savjesti. Savjest im bi njihov vođa i njegova slika na zidu. Tu su počinjeni nezamislivi zločini nad nemoćnima. Poslije rata, šefove logora isporučiše Medjuplanetarnom sudu da bi sakrili naderbe glavonja. Mržnja je carovala na Balku i još caruje spremajući nove klaonice ljudskoga roda. Dosta zavisi i od Direktoriuma. Kad se oni tamo u njemu nešto ne slože, eto opet naših ratova. Ma ne bi ih dali nitašta na svijetu. Veliki znaju da tamo gdje je skoro bio rat, lako ga je ponovo započeti, jer u njima postavljeni ciljevi ni za koga, a pogotovo za poražene, nikad nisu potpuno ostvareni. Sa druge strane, Velesile produkuju toliko oružja da ga treba upotrijebiti na stvarnim mjestima, a ne nekim kompjuterskim manipulacijama. Zato nas vole, vole, vole i glade. Sad jedne, sad druge pa ako ima i treće, itd. Onda, na nama malima toliko uporno: vježbaju, vježbaju i vježbaju. Mi dajemo ljudstvo i a oni tehniku. Ovaj moj dnevnik sam htio nazvati Vježbe. Malo me strah da ga mnogi neće pročitati ako mu dam takav naslov. Pomisliti će da su to stvarno neke vježbe tijela, možda naprimjer za mršavljenje. Ma rat je i to, jer nastupa glad i neimaština. Narod kompletno vježba kako da ne smrša. Samo rijetkima iz našega grada je to uspijevalo, pa su smiješno štrčali iz gomile. Kad bi Tiko naišao ulicom, raja bi ga zbunjeno gledala, a tek njegovoga brata kockara Emu. Ja sam lično izgubio 35 kg u prve 2 godine rata. Ma jesu to i druge vježbe, jer vježbamo što nikad nismo vježbali. Naprimjer; jedno vrijeme je bilo veoma popularno brzo potezanje pištolja. Poneko i pogibe tako u toj kaubojskoj vježbi. Sjetim se Arog. Pilo se sa društvom i iz zezanja i potezanja, Mrđo bi brži, ali pištolj nehotice opali i rani Arog u stomak. Poslije nekoliko dana, podleže u Eničkoj bolnici. Prije toga poruči ženi da ako može, neka mu dođe u posljednju posjetu, jer od njega nema više ništa. Od vježbi se pređe na veče igre. To su igre bez granica velikih sa malima, ali samo u jednom smijeru, tako što za njih naše granice ne postoje, a njihove su za nas nepremostive. I još nešto, oni se neprestano igraju sa nama, a nikada mi sa njima. Oni nosaju neke epruvete i dokaze po konferencijama US ( Unated Space), tvrdeći za nekoga da ima otrove ili atomsko oružje i koga treba bombardovati sa novim najsavremenijim teledirigovanim bombama, koje zovu „Pametne rakete“. Jedno veče gledam neki gradić na DAS-u gdje svi rade, svi su nasmijani, lijepe kuće i idealano mjesto za život. Pojačam ton koji je često smanjen skoro na nulu, a slika mu dođe kao želja da budemo sa još nekim u stanu. Ne slušam baš pažljivo. Pričaju nešto na ulici sa jednim svećenikom i malo poslije, prikazuju ga kako noću radi za strugom u nekoj fabrici. Ej, pogledam bolje. Pa on radi u fabrici za proizvodnju bombi. Ogromne bombe vise sa nekih vješalica kao zaklane krave u nekom velikim mesarama. Pita spiker svećenika je li to što radi u kontradiktornosti sa religijom. On uporno tvrdi da nije, čak 11

šta više je i opravdano. Zanjemio sam kada su prikazali gdje ih skladište. Prikaza na stotine velikih polucilindričnih hangara dugih po 200 metara, širokih oko 100 i pokrivenih travom da se ne vide jasno iz vazduha. Tu je bilo najmanje 10 mliona takvih bombi. Kome i zašto? Gdje je tu, korist, i za koga? Zaradiće se samo ako se vode ratovi? Ovo je bilo previše za samo jedan sveopšti rat. Vala me KyBu slabo utješi. Tamo reče: “ Bog dolazi uskoro i za njemu odane će život biti vječan“, znači bez ratova i bolesti. Poslije onih bombi ono „uskoro“ mi se nekako rastegnu i vremenski odalji. Zvuči suviše parolaški, kao i rjeći naših moćnika sa Balka. Ko mi bude vjeran poginuće u svetom ratu za moju stvar. Pa jest možda i uspije, čak i da dobije komad tla za sopstveni grob. Ipak mislim da živjeti uvjek sa istim problemima bi bilo naporno, mada nebi bilo loše živjeti 930 godina kao Adam. Šta bi tu praunuka bilo za dedino krilo, naravno ako rata ne bi bilo. Ima u KyBu veoma dobrih stvari koje mi pokazuju kako da nastavim život poslije rata na Balku, kao naprimjer: “ Nečinite zlo drugome“. Ili, nećini drugome što neželiš da se tebi desi“. Medjutim, ima terorista koju se ubiju u ime ovog ili onog vođe, ideja ili jedinog nam Boga. Da se ubiju nasamo, čovjek ih bi i žalio, ali ovako kad vežu za sebe exploziva, pa uđu među ljude, djecu, žene i u što veću gužvu i aktiviraju ga, niko ih nežali sem možda rodbine. Moj prof religije reče da je „Nečinite zlo drugome“ veoma pasivna rečenica i bilo bi bolje da glasi:“radi ono sto želiš da ti drugi radi“. Gdje sad tu da strpam mazohiste? Sjetim se šale na njihov račun: Najgore za nekog mazohistu je kad mu sadista kaže: “Necu ti ništa“. Popodne sam išao sa ShuShu u biblioteku „G. Roz“ da pitam da li je neko donio jedan program koji sam sinoć zaboravio na mašini za novac kod Des Banke. ShuShu poče nešto da ronda kako njoj ništa nekupujem nego sve pare dam Dra da farba kosu i sl, a mene uhvatila panika jer dosada nije bilo poštenog nalazača. Moraćemo platiti # 43 ako se prije prvoga ne pronađe. Oko 18 h dođe naša petogodišnja susjeda Trici da se sa ShuShu igra. U 20 h poče film „Slobodna žena“. Gledao sam ga prije četvt stolječa. Ostala mi je u sjećanju scena kad oni u podnevnoj pauzi šetaju gradom. Ona nešto veselo priča a on njoj hladno kaže da voli drugu i da hoće razvod. Na to ga ona prvo zapanjeno gleda i onda ga nokautira. To je retka scena da žena bije muškarca. I u životu je tako. Muški kao da se dogovore, pa udri u rat, i tu nema priče, kao da je to obavezno u životu jednog muškarca, a žene i djeca ostaju i strahuju ili bježe nekud od istrebljenja. Danas je moja žena toliko čitala internet da joj ShuShu reče:“Mama, otići ćeš kroz fil od telefona“. ShuShu mješa Ropen i naš jezik, fil znači žica, a internet smo imali besplatno preko telefonske žice, pa kad se jedno od ta dva koristi onda ono drugo ne radi. Ima se zakupiti intermet veza i preko SyS-a 12

direktno na kabl da ne smeta telefonu, ali je to za nas skupo. Sve više uviđam da je za nas sve pomalo skupo i sve skuplje i da treba raditi. U 22 h smo tragali za vjestima o ratu na Balku u regionu K koji je počeo prije 5500 godina pa po sto puta stao i počinjao. Dok su konsekutivno trajali i prestajali ratovi u regionima Groom, H, B i HB, u K regionu je bilo mirno. Sad stali svi ratovi, a ovaj počeo. Pa dokle bre boni? Vidi se da neko te ratove diriguje kao nekim orkestrom. Sad sviraju ovi pa sad oni. Dodijale im samo vojne simulacije, pa daj vojsci sad malo pravoga adrenalina. Na početku 6990-e, obavještajne agencije Direktoriuma su davale prognoze koliko će koji rat trajati i sa koliko žrtava. Kako i ne bi jer su ga oni i planirali. Cilj je bio višestruk; da se isproba novo oružje svjetske produkcije, nove uniforme, da se potroše velike zalihe hrane, prije 40 godina konzervirane za slučajeve ratova na teritoriji Velikih, da se ratom razbije Kotova armada i država jer nije ličila ni na jednu drugu, a vidne uspjehe je počela da pokazuje u svemu, privredi, infrastrukturi, obrazovanju, a tek sportu. Ljudi su imali pokoj i dojam da žive u mirna i stabilna vremena. To razbijanje bi mirnim putem bilo nemoguće ili bi suviše dugo trajalo. Ovako, ljudi na Balku su bili dovedeni u euforiju da prodaju zadnju kravu za stari pištolj na barut. Znači, kad privreda Velikih uspori ratovi počinju, jer svi kupuju sve i bez pitanja za cijenu isvi nađu nekakve sponzore i vlade po svijetu da ih pomognu iz opet njihovih ratnih rezervi. Tako iz skladišta Ussije na teritoriji Unga snabdješe Anishe jeftino ratnom opremom, a sa Hamera čak i avionima. Ussi su tada imali kod sebe političke perturbacije pa i nisu puno za to marili. Još je vjerovatnije da su to oni sami i naredili da se riješe viška i zarade nešto. Sem broja žrtava regiona B, namnoženi vojni analitičari su prognozama, skoro sve pogodili. Ipak je tamo narod milosrdan. Ovaj put ubiše manje od 100.000 ljudskih bića, a prognozirano je bilo duplo više. Međutim, više od 15.000 se vodi nestalo. I moji đaci su pucali i pogađali. Ja sam predavo u Grasslandu i Batchiju i odbranu i zaštitu bar 5 godina, sklapanje pušaka i mitraljeza i teoriju ratova i odbrambeni rat i na kraju svake godine imali gađanje iz vojničke puške. Kod nas su se svi kleli da vode baš njega, i samo njega, taj odbrambeni rat. Niko nikog nije napadao a toliki mrtvi i nestali. Đaci su taj predmet slušali u devetom i desetom razredu, dakle pune dvije godine i to svi i djevojćice, jer kod nas na Balku su djeca oba pola išli zajedno u školske razrede. Ako nisu služili vojsku, našim mladima susret sa puškom, minama, bombama, mitraljezima, bojnim otrovima i bajonetama nije bio nepoznat. Ipak te djevojćice, u ratu već djevojke i majke, se baš ne zaljepiše puno za svu tu skalameriju proizvedenu za ubiti bližnjega svoga. Ipak pomislim često da treba da žene vladaju i razjure tu mušku bandu manijaka. Kad sam to rekao jednoj mladoj i ljepoj kolegici ovdje na Nadi, ona se ne složi samnom rekavši: “Kako da vladaju, na leđima”?

13

Na preko 10.000 kanala Na SyS-u ništa o regionu K nismo našli, ma i jednu vijest. Nemoguće da je i SyS je bio programiran. Nisam to vjerovao, ma ne nije moguće! Na Nadi da se istina blokira, ma ne. Neki razlog ima. Vidjećemo sutra sigurno masu vjesti. Dra zaspa na sofi. Ja je u ponoć probudih da idemo spavati kao pravedan svijet u naš krevet dobijen na poklon od naše nove domovine sa tako ljepim imenom, Nada. Sr 27 prvi, 10:02 6999 godine Trgnuo sam se iznenada iz nekog košmara. ShuShu je pjevušila nešto ili pričala nešto u njenoj sobi razdvojenoj od naše nekom tankom gipsanom pločom. Imali smo na Balku 7 takvih fabrika za proizvodnju tih ploča i sve su listom propale. Ma nisu ljudi dole ludi da prave kuće od gipsanih pregrada koje meci buše kao sir, nego beton, gvoždje i puna cigla. Bješe 7 i 20. Blagosiljah moju malu ShuShu. Moji snovi su bili često na istu temu; kao ja u posjeti na Balk'u, a oni me silom gurnuše u neki Onish geto, nemam gdje da stanujem, gledahu me svi mrko, gine se, padaju bombe, zgrade se ruše, tu mi je negdje i otac, nedaju mi nigdje otići, mobilišu me itd. Svaki put kad ležeći na niskom krevetu dirnem desnom nogom pod naše sobe na Nadi neustajem omah, osjetim beskrajan mir i ležim zatvorenih očiju još koju minutu. Mogu da mislim na šta hoću. Najćešće na moje dvije ćerke iz dva braka. AvaSha studira environmentalistiku i plaća 1# za jedan obrok. Stanuje u internatu sa još dvije kolegice u sobi. Mnogo bolje nego ja prve godine mojih studija, 80 km od Grasslanda, u Traderu, u sobi sa 8 kreveta na kojima nikad nije spavalo manje od 12 uvjek muških osoba. Stalno je nekome od stanara bilo nekakvih posjetilaca, pa ilegalaca, naročito iz regiona MN. Dom se zvao „Liberty Princip“, u čast atentatora na Princa Sillabica i njegovog sina. Sillabic se bio toliko osilio da je sinu dao ime Sillabicster i harao po desetini Galaxije tamo neke davne godine. Powslije atentata, Sillabicovi napraviše na više planeta rat od 4 godine i izgubiše skoro posjede sve sem dvije. Najgore prođe Balk sa 50 % mrtvih muških glava. Žene i djecu nikonije ni brojao. Ipak, odati čast nekome za zločin, da li je to rješenje? Poslije, dolazi osveta ili razlog za novi rat. Često su taj slučaj pominjali kad bi napali Enishe na Balku, jer je Liberty bio Enish, a to što je ubio tiranina nije bilo više važno. Jedan od učesnika u organizaciji i rezerva, ako Liberty zatreperi pa promaši nije baš bio oduševljen sa onim što je vidio poslije atentata i javno to iznosio i 60 godina poslije. Kad su snimali film o tome Buntu protiv Tiranije, zvanom Atentat, mlad i pun energije režiser filma je došao kod njega da ga obavjesti da će i njegov lik biti tamo i glumiće ga mlad i već afirmisan glumac AdošAjić, ovaj hladno izjavi da se on lično kao učesnik, i zbog toga i robijaš ne ponosi mnogo sa tim zločinom. Naivno misli da Sillabic nebi satro region S bez toga. Pa već je pripremio vojsku do zuba naoružanu i vršio manevre posvuda. Čak je i novu prugu izgradio, počevši od Tradera prema istoku, do duge mnogo puta krvave rijeke Rine, granice sa tada Enish državom Eny. 14

Dom je bio smješten u polovini starog religijskog kompleksa, Sve je bilo izgradjeno u jednom komadu prije 200 godina i crkva i manastir tako da se vlaga već duboko uvukla u debele zidove koji vonjaše na kiseli kupus. Zimi je u Traderu bilo veoma hladno. Jedna mala peć odmah iza vrata je služila za grijanje na ugalj. Spavač do peći se noću prevrtao od vrućine i u snu bacao sve sa sebe i vikao;“Ne loži više“, a onaj do debelo zaleđenih prozora cvokotao od zime i vikao: „Dodaj uglja“. Mi predložismo onome do peći da onome do prozora posudi ćebad, a samo čaršav zadrži za pokrivanje. Ja sam slučajno još u septembru dobio krevet u sredini te sobe čiji je svod dosezao 5 metara. Kada bih mjenjao pregorjelu sijalicu koja je visila na kablu dužine od metar i pol morao sam se popeti na ormar da je dohvatim. Svako veče, u prizemlju nad velikim betonskim koritom prao bih moj torzo. Naravno da tople vode nikad nije bilo. Zimi, studenti prolazeći stubištem u zimskim kaputima bi zastali i gledali me u čudu. Kada se počne u septembru, pa dan za danom, to postane uobičajena navika i ništa junačko. Moj drug još iz srednjoškolskih dana Mita, koji sada živi na DASu, stanovao je u sobi sa 10 kreveta. Ništa od privatnih stvari se tamo nije moglo imati i sačuvati. Bilo je studenata pijanaca i siledžija, pa se u sobama uspjelo samo prespavti, ali uz prethodno oprezno izviđanje kroz prozore i po hodnicima. Ostalo vrijeme bi provodili na predavanjima i učeći po bibliotekama. Da bih zavarao glad, često sam pio rjetku kafu u njihovim kantininama. Dva puta na dan, za ručak i večeru sam dosta vremena trošio za pješačenje do menze i nazad. U njima bi se opet red nekad toliko otegao i čekalo se na bjednu hranu i po pola sata. Doručak se normalno preskakao. Ja sam bio sa 67 kg težine veoma mršav, a tada su u modi bili jaki momci sa „Mrando“ bicepsima. On bješe popularni glumac sa ne baš bilding tjelom kao Shvartz, ali je bio mišićav, okruglih i slatkih bicepsa da je svaka djevojka poželjela da ih zagrize, a i po neki odrtani peder. Do rane mladosti ništa o njima nismo znali, ni da postoje. O njima se nikada javno nije ni pričalo. Kad ostarismo dovoljno, saznamo da postoje. Čak i kod nas u Grasslandu bjehu dvojica, Velaga i Tiraga, za koje se to tvrdilo i to baš ružnih i starih i ofucanih, na koje je cio grad gledao sa prezirom. Jedan od njih me u ratu pokuša poljubiti, rekavši da je sretan kad je čuo da ja nisam Enish. Mora da ga je neko nagovorio jer bijaše upravo suprotno. Ovde u Kupoli 2 pereri se vodaju za ruke, i to mladi i ljepi momci. Gledamo njihove parade i duge diskusije na SyS, pa čak i roditelji im dolaze u posjete i sjede sa njima na klupama kojih svuda ima. Mnogi traže da se njihov brak legalizuje i da usvoje djecu, dok lezbejke baš nešto mnogo ne spominju. Dakle, naše kolegice, uglavnom mršavne djevojke, bi nam Mranda uvjek nabile na nos kad bi nešto pokušavali oko njih. Bar se meni to često dešavalo. Njega bi tako slatko pominjale da sam imao utisak da će se istog trenutka naći sa njim iza prvog ćoška i otići da mu grizu biceps negdje u mraku hotelske sobe. Nismo znali 15

da i one na taj način bježe iz njihove bjede i njihovih soba sa 6-8 kreveta, ali me to toliko deprimiralo da sam dobio neki dugo tužan izraz lica, pa me MRge, jedan godinu stariji student iz Grasslanda, prozvao „Tugaljivi“ Žarko sam želio da kao Mrando završim istu školu za glumu na DASu, i da u filmovima vozim po svemiru raketu „AriArison“ sa bandom huligana iza mene. Zašto te huligane u filmovima djevojke toliko vole, a prave huligane baš ne? Ko više zna šta one vole? Jednom sam bio svratio sa jednom kolegicom u također star ženski dom u centru grada. U sobama je manje smrdjelo, jer se na svuda razapetim štrikovima sušilo puno čistog veša i odjeće. Mislim da sam tada prvi put uopšte vidio djevojački veš i u to odjednom u ogromnim količinama. Da li su to prisutne primjetile neznam, ali sam ga izbjegavao gledati da nebih pocrvenio. Malo sam gledao kroz prozor, hvalio položaj doma u centru grada i zdimio. Tako sam se lijepo osjećao na ulici vlažnih trotoara i ozona u vazduhu. Slijedeće 6968 godine nas trojica iz Grasslanda, Ar, Aka i ja smo stanovali vrlo daleko od centra grada u maloj kućici na Desnom brdu u nekom ćorsokaku. Kućica je bila smještena u dnu veoma strmog dvorišta jedne velike kuće nekog već umrlog bogatog zlatara. Imala je jednu sobicu 3x4 m i mali WC ćučavac, U nju se upadalo iz dvorišta strmim uskim stepenicama kao u neke katakombe. Sobica je bila toliko niska da sam morao sjesti na jedan od 3 željezna kreveta da bih se počešljao. Šalili smo se rekavši da pri tom bar nisam morao otvarati prozor. Imali smo u njoj jedan ormar i malu peć na ugalj. Tu mjesta za dugo sjedenje nije bilo nego samo za ležanje. Moj krevet nije bio ravan jer se dušek držao samo na šipki u sredini i malo na poderanoj mreži pa sam od njega imao kriva i često bolna leđa. Kad je moja Platonska došla te jeseni na studije i poželjela da vidi taj naš brlog, nećkao sam se, ali je toliko navaljivala da sam je doveo iza 9 uveče kad gazdarica već spava. Upalio sam mali rešo da nam bude toplije. Uglavnom smo sa prozora između rešetaka gledali svjetla velegrada duboko ispod brda i ništa značajno se nije desilo. Gazdarica je sutra već saznala da dovodim „kurve“ u sobičak. Ja sam se opet iznenadio sam sebi i mom hladnom tonu u razgovoru sa njom, da je o tome zauvjek zaćutala. Nisam dugo znao kako je uopšte za to saznala jer smo došli kad ona već više puta potvrđeno, spava. Sad mislim da znam i koji je od dva druga, koji su po našem dogovoru to veče otišli u kino, to njoj rekao. Jedan koji je poslije par nedelja nesuvislo vikao da neželi da se u njegovoj sobi pravi kurvaluk, našta sam se ja zgranuo žestinom njegovog glasa. I kod prijatelja ima granica gdje ljubav prestaje, a nastupa zavist i ljubomora. Jedna žena to lijepo opisala rekavši da joj je višemjesečno silovanje teže padalo time što su je silovali prijatelji njenog muža kojeg su prethodno „odveli na informativni razgovor“ na krov solitera iznad stana i gurnuli u ambis. Glavni isljednik i silovtelj je bio njihov kum sa vjenčanja s kojim su provodili sve Nove Godine, godišnje odmore, slavlja, rođendane 16

djece, i cio život. Njen muž taj pad nije preživio. Pročulo se o tim bacanjima ljudi sa solitera u Traderu. Naš član pozorišta, jedan malo ćopav Anish, veoma galamljiv i brbljiv o tuđim aferama, veoma se naslađivao tim pričama kako u Traderu vode Enishe na solitere i komanduju im;“Leti“, zatim ćopajući po kafana-radnji gdje smo se okupljali, cerio se, mlatarao rukama i drao „Leti, leti. Zamisli, leti“! Kad su 93-e zaratili između sebe veliki saveznici protiv do tada zajedničkog neprijatelja Enisha, Onishi i Anishi, u njegov soliter pravo njemu u stan su upali brojni naoružani Onishi. Preživio je jer je bio ćopav pa nije ni kod Kota služio vojsku, a ni u ovom ratu nije bio mobilisan. Molio je da ga poštede jer mu je ipak mama Onish. Neki kažu da su ga i tukli. On lično nikad o tome nije ni riječ spomenuo. Samo je neko duže vrijeme postao šutljiv, a poslije je skroz prestao svraćati u našu podružnicu „Esso“. Dobro sam i ja još prošao. Možda zato više i ne gajim prejaka prijateljstva. Teško je bilo studitati šesdesetih, ali smo mi to kao i svaka mladost, veselo primali i od nas 27 maturanata IVc, 26 smo završili univerzitete. Samo Piki „nije htio“ studirati. Zaposlio se u biblioteci slično kao i dvije godine ranije njegov brat Tipo u opštini. Ma neki su imali više smisla za pare nego za nauku, ali su zato bili veoma glasni u kritiziranju društva u cjelini i vodili beskrajne polemike o tome, pogotovo Tipo kad bi došao kod brata u biblioteku „na pauzu“ i ostajao po 2 sata uz rakiju lozicu. Sad naš drug Piki ide povremeno u Njemačku kod tetke ili njene rodbine na rad na crno, a živi u Grasslandu kad nakupi para. Nedaju mu više da radi u biblioteci, valjda jer nije Onish, jer grad je sada samo njihov pa im se može. Vikendom smo bjesomučno išli da se sušimo po kinima, jer od snijega ulice Tradera niko nije danima čistio. Nije bilo cipele ili čizme koja ne bi propustila vodu. Mi smo opet po cjeli dan pješačili, jer para za tramvaj nismo imali. Ovako dugih nogu, a da nigdje ne zastanem, sa brda do menze mi je je trebalo oko 35-40 minuta. Nikad se nisam odmah vraćao u sobičak, nego gluvario po u centru po Kotovoj ulici. To nigdje na svijetu nebi. Svaki grad na Balku je imao glavnu ulicu sa njegovim imenom iako je on bio dobrano živ. Nekad bih subotom i po tri puta išao u kino. U kinoteku u 10 ujutro, na špageti western popodne, a uveče u ozbiljnije kino; Roman ili VNik pa i Backer, gdje je repertoar bio na visokom nivou. Menza je bila potpuno nova i ljepa, s velikim bordo boje stolovima, ali je hrana je bila očajna osim par dana poslije demonstracija 6968 koje su zahvatile studentske pokrete širom Galaxije. Sillabicovi su kopirali jedni druge i svuda krali meso i ulje studentima. Bježanje u kino je bilo bježanje od realnosti. Da smo bar sa curama tamo išli, nego uvjek sami kao pederi. Iz Grasslanda nas bilo je stotinjak studenata. Svako veče oko sedam, pola nas bi došlo na korzo, neko bi šetao gore dole, a glavnina je stajala pred expres restranom i nešto 17

komentarisala. Ponekad bih i ja ušao unutra pojeo koje jelo, a najčesće grah solo bez mesa. Neki studenti su igrali Bridge u pare i tu dolazili da se nađu. Pričali bi o svemu, samo nikako o kartanju. Kad bih ja predložio da se ide u kino, oni bi prvo kao pristali, zatim predložili da se ipak baca novćić. Pritom bi ovako rekli;“ Ako padne grb, idemo kockati. Ako padne pismo idemo kockati. Ako ostane u zraku ići ćemo u kino“. Ubrzo bi se pokupili i nekuda nestali. Išli bi oni odmah kockati, ali niko od njih nije smio taj predlog dati, jer je vladalo sujevjerje da onaj ko na kocku zove obavezno gubi. A bogami, nimalo nije bilo naivno kad neko izgubi cjelu stipendiju ili kredit od čega se živjelo mjesec dana. Za kiriju u domu bi dali oko 25 % od kredita, a za dva obroka u menzi malo više. Ovi što su kockali, rijetko su u menzu i išli. Imali su love ko zna otkuda. Nekima su tate namještale i stipendije, koje se nisu vraćale, a i studentske kredite. Našeg jednog vrlog prijatelja izbaciše iz igre jer je karte pakovao i odozdo sebi djelio po 2 Jokera. Nikakva tajna nje da se igralo u tal, tj., varalo na kartama kao i svuda u svijetu. Nije ni čudo što je i on jadnik pokušao. Brat bi bratu namignuo da je štela, ovaj bi se onda otvorio, a onaj drugi handirao i oba bila na dobitku. Talovi su se mijenjali u zavisnosti ko igra. Najslađe bi im bilo opelješiti mlade fudbalere koji su dobijali dobro plaćene ugovore. Nakrivlje mi je što sam ja tog prijatelja naučio igrati Bridge dok sam na ferju i radio kao prodavač karata i turistički vodič na staroj tvrđavi Grasslanda. Te tvrđave su imali svi gradići Balka jer se, u vjekovima u njima jednima koža spasavala, a drugima gulila. Naš pisac Mesha to lijepo opisa u svom genijalnom romanu Tvrđava. U ovom ratu su neki Onishi vodili neke Anishe na našu Grassland Tvrđavu u zamjenu za neke Onishe pohapšene u gornjoj Čaršiji od nekih Anisha. Srećom brzo se razmijeniše i nikoga ne ubiše niti mu kožu guliše. Sve je manje grozota u novom ratu. Možda u slijedećem ratu rata neće ni biti. U Traderu uvedoše i kasne kino predstave od 22 i 23 sata, pa smo na nečiji predlog „letili“iz tople sobice da doživimo tu slobodu, ići u kino poslije 8 i pred njim slobodno pušiti. Nema više profesora ili razrednika da nam to brani. Na zadnju projekciju od 8 uvečer, đacima je bilo zabranjeno ići u tu magičnu salu Jednom nas je naš razrednik SidiBasho baš nezgodno iznenadio u predvorju kina. Bio je u društvu sa njegovom tada kolegicom, a poslije suprugom i majkom njihove dvije kćeri. On je nama toliko bio dobar, da nam tada svima bi neprijatno. Volio nas je sve jednako i to se poslije zagladi bez velike pompe. Od njega sam naučio kakav treba biti profesor. I mene su mnogi đaci volili kao i mi njega. Shvatao je on da ja baš nisam oduševljen istorijom koju je predavao, pa bi me sa njegovog časa često slao da njegovoj izabranici odnesem cvijeće. Ona je stanovala u istom ulazu gdje i mi, a radila je u popodnevnoj smijeni. Tako je bilo kod nas. Škola je radila u dvije smjene; od 18

8 i 14 h, a časovi su bili po 45 minuta i u razredu je znalo biti i do 40 učenika. Poslije povratka u B, negdje 90-e, sam predavao matematiku jednoj od njihove dvije kćerke u njenom zadnjem razredu srednje škole. Pred kinom, Ar bi se obavezno posvađao sa jalijom, sitnom Rajom švercera, koji su gluvarili i džeparili oko špageti kina. Morali smo sa njima voditi beskrajana natezanaja oko njega i ko je bio i zašto u pravu. Mene je iznenadilo kad rekoše da će se sa njim tući, samo ako se ja ne miješam. Imao sam visinu 186 cm, a mantil kojeg naslijedih od moga brata Pitera je bio ranglanih rukava, tako da sam i po dva džempera mogao obući ispod njega. Izgledao sam tada kao neki gazija. Niko se nikad nije ni potukao pred kinom, ali bi za vrijme projekcije Aru na kosu obavezno zaljepili žvaku. Nama; Miti, meni, Sheshki, Enveru, Fichi, Cobi, Orcetu, Ljuljzumu, ili ko bi se tu sve deo od naše Raje i cimeraja od one jazbine, nikada niko nije zaljepio ništa, iako smo sjedili odmah do njega. On je još u srednjoj školi imao uvijek neke nerešćišćene račune sa nekima, pitaj boga oko čega, i često se tukao. Jednom je došao sa fakulteta i rekao nam da se u anmfiteatru popeo na sto i udario nekog studenta nogom u usta. Ako je stvarno istna, mora da je tog studenta vraški raskrvavio, jer je Ar na nogama nosio uvjek skupe cipele sa debelim đonom, valjda da izgleda viši. U kinima nije bilo baš mnogo toplo, ali bi on uvjek skinuo njegovu futrovanu jaknu, tzv, Vijetnamku, poput onih zimskih vojnih jakni, smotao je i sjeo na nju da bolje vidi tu vječno željenu projekciju na platnu koja nas je hranila fikcijom i izmišljotinama. Koto dozvoli uvoz pa je cijeli Balk gledao zadnja svijetska ostvarenja. Nikad nam nije bilo dosta filmova. I neke naše filmadžije se proslaviše po svijetu. Kasnije osnovaše i festivale filma i kino klubove. U srednjoj školi smo imali i vokalno instrumentalni sastav, “VIS Gym“, tri gitare Ar, Cakany i ja, i LadTchaby naš veoma dobar pjevač, ali šteta za repertoar, samo laganih melodija,. Naš najveći uspjeh je bila svirka za Novu 66-u godinu u Novom Grasslandu, u uskoj i veoma dugačkoj sali doma omladine. Ponjeli smo naše dvije akustične gitare i jednu električnu od 10 Wati. Mikrofona nije bilo, tako da se na dnu sale čuo samo bubanj. Bubnjara Ivet-a su nam preporučili momci grupe koja je tu trebala svirati i donjeti opremu, ali su dobili bolji aranžman u gradu sa 2000 stanovnika, divljem Bussu. Obećali su nam po 500 #, a dali po 300, jer je bubnjar podjelio višak sa upravom i usput nakrao punu torbu pepeljara, stoljnjaka, servisa i čega još nije. Baš smo bili iznenađeni dan prije kad je u busu nosio sa sobom ogromnu praznu torbu. Prefinjen fazon, dok je djelio sa njima od nas pokradene pare, on im je pokrao inventar pa poslije nisu smjeli ni zvati policiju. Pade mi misao da su ljudi uvijek i sami pokradeni kada kradu od nekoga. Čim Podjeliš sa nekim plijen ti si i njega pokrao. Čim kupiš 19

ukradeno i sam si lopov. Ove bi parole trebalo staviti na zidove u osnovnim školama. U ratu sam se sudario sa Ivetom na vratima restorana Forets, veoma jake firme drva i namještaja u Grasslandu, kojeg su prethodne noći okupirali Anishi, a da ja to nisam znao. U svim ratovima štabove uvijek smjeste u neki restoran, jer je opremljen za kuhanje što šefovi rata vole da pokazuju kako se ima šta jesti. Usput, lako se u njih provaljuje i iz njih bježi. Pa naravno da je Ivet bio u uniformi sa nekih sto kaiševa oko sebe. Pogledi su nam se susreli i pomislili smo istovremeno na njegovu krađu prije četvrt vijeka. Ne rekosmo ništa i ja isparih onako sa vrata pod izlikom, kao nekog sam tražio koji nije tu. Neznam samo za šta su mu služile tolike plastične pepeljare koje je te noći odnio i zašto će mu onoliki kaiševi oko njega. Možda veže nešto da mu se nađe. Za nas tih 500 ili 300#, to nije bilo toliko bitno. Važno je bilo da smo probili led u našim životima. Nešto kao prvi poljubac, doživjeli nešto kao Bitlsi, čije smo ploče navijali u pauzama. Sreća da su imali i Ekran sa državnim novogodišnjim programom. Mi smo ponovili naš repertoar 2 ili 3 puta, lagane melodije za ples što je publika rado prhvatala. Pjevač je bio odličan, a pored toga vrlo ozbiljan, lijep, i veoma expresivan u izrazu lica. Oko tri ujutro noću nastade neko više guranje nego tuča. Jedan suvonjav nosonja otvori nož skakavac i nastade tajac. „Postavi se na vrata da te ja gađam“, povika nazalno. „Ovo je Busso rodilo“ dodade i udari se onom drugom praznom pesnicom u razdrljena prsa. Zatim pokuša zabiti nož u pod pred njm, ali ništa od toga. Ljudi nagrnuše u sporednu sobu gdje su se djelili kaputi i sve se nekako brzo raziđe. Mi dopismo flašu vermunta kojom nas je častila uprava i odosmo na spavanje u pravi pravcati hotel, također od njih plaćen. U Sali osta samo jedan čovjek uzaludno tražeci kaput kojeg je skupo platio. Imao je neki tužan pogled, čest kod glumica koje glume majke izgubljene djece. Svakoga je zapitkivao o lijepom kamilhar kaputu kaki boje, koji je njegova majka, kada ga je kupio, mnogo hvalila i za kojeg je, samo dva dana prije, dao dvije mjesečne plate. Kako li će na oči majci kući doći? Sjetim se kako su tri godine ranije od te legendarne svirke, u Busso, u pauzi prestave“ Krivo Lice“, maskirani glumci našeg pozorišta, na čelu sa Osipom i C-Ekijem, noseći lažne koltove skočili kroz prozor da se ganjaju sa publikom, jer su nam za vrijeme predstave vikali i lupali na prozore. Inače predstava je prošla pod opsadom policije, jer cjeli Busso navalio u teatar, a imali su samo stotinjak mjesta u domu kulture. Na kraju nije bio kraj, nego smo morali na bis da ponovimo jedan dobar dio komada. Reditelj je bio pijan kao i uvijek i nas mlađe je izbacivao na scenu i rukama i nogama. U Busso smo išli vozom, pa na stanici pretovarismo stvari na konjska kola, a na povratku obrnuto. 20

Međutim kasno na povratku, tu na stanici je lokomotiva bila iskočila iz šina, pa se onako znojava i nakrivljena pušila pod svjetlima lampi na žižak. Pričalo se da je tu neko i poginuo. Tada sam se susreo prvi put sa nasilnom smrću i pitao se svašta o tome. Kako poginuo? Šta je to? Čekali smo dugo dok zbog uviđaja nedođe neki funkcioner u odijelu i kravati i dadoše nam stočni vagon i neku drugu lokomotivu, pa se sa nama i on uputi u Grassland. Na njegov mig, naš glumac Choush naljepi brćiće i razgali nas imitacijam AVeglyja i Tchaplyna, iako je ovog prvog bilo zabranjeno uopšte spominjti, a kamo li imitirati. Stigosmo u zoru kući sretnim ukućanima koji su nas budni čekali. Novi režiser Džordževich je bio došao sa veoma zgodnom ženom iz Grizvilla u naše malo misto, vjerovatno da jami stan i da se afirmiše u svijetu amaterskih pozorišta. Mislim da je bio propali student akademije ili nečega drugoga. Bio je jako nervozan i često pio, jer to je bila fama da umjetnici moraju mnogo da piju radi inspiracije. Jednom sam trebao igrati magarca u jednoj predsatvi za djecu i ja to glatko odbio. Ma nebi živ ostao od Čaršije da sam to igrao. Charšija je sinonim za trač krugova bilo kojeg našega grada. Trader je imao u to doba najviše stanovnika oko 60.000 a ostali po desetak 20 hiljada. Nakraju se odustalo od te predstave, jer magarca niko nije htio glumiti. Koliko je pozorište opsceno, pokazuje pitanje koje su mi djeca jednom uputila poslije predstave u kojoj sam imao veliki vještački trbuh, - da li je to bio pravi ili ne. Među njima je bila i moja sadašnja supruga Dra. Imala je tada pet, a ja dvanaest godina. Film je bio još opscenji. Tako su u ratu na Balku hodali vojnici maskirani a la Rambo, Mambo, Lee, Oki, Warsi i još mnogi, ali sa pravim oružjem i redenicima. Naš grad posta neki divlji nepoznati grad iz onih japanskih filmova o Samurajama. Neki su se osilili i otimali pare, cigarete i stvari od ljudi koji su ih prodavali pred robnom kućom na, naravno, Kotovoj ulici. Jednom ih opkoli njihova vojna policija, osu paljbu i pobi trojicu. Idete gradom a tri ljudska leša leže kao neke trofejne životinje. Brat od jednoga, pored njegovoga leša izjavi da ništa bolje nije ni zaslužio.. Kažu da su imali magazu u kasarni u koju niko sem njih nije mogao ući, a unutra je bilo akoholnh pića, cigareta, napljačkanih stvari u pohodima na sela, a kažu i droge. Čak su ih i sahranjivali pod tim imenima iz Olivudskih ratničkoborbenih filmova. “Ovde leži DŽ-Emo zvani Rambo”. Kad gledate šta su sve ljudi sposobni da rade u ratu, on sam bi bio smiješan da nema mrtvih, mučenih, gladnih. Ako uzmemo u obzir da mrtvi idu kod Boga onda ostaje samo ovo, da je smiješan. Međutim, čim postoji makar i jedan rat, poražena je sveukupna civilizacija. On nas vraća mnogo vijekova nazad. Pri tome nekako i sva kosmička dostignuća gube na značaju. Rat vraća ljude u pećine. U avgustu mjesecu 41-e godine, iz jedne takve su izvadili 21

moga djeda i cjelu njegovu familiju. Njega su odmah ubili, skinuli mu sa vrata vrećicu zlata, a ostale potjerali nizbrdo u selo. Zatim su ih ugurali u jednu košaru, zapalili je benzinom i do mile volje pucali po njoj. Otkopavši neko kamenje u podzidi, moj stric se izvukao iz nje, i pobježe u kukuruze. Kaže da su ih u košaru strpali Onishi iz susjednih sela, ali ga je iznenadilo što je tu bilo mnogo djece sa fesovima na glavama, koja su ih puškama gurala i smijala se kao luda. Tek na ulazu u selo su vidjeli jedan kamion i na njemu zatavu sa crveno bjelim kockicama, simbolom Anisha, kojima Veliki Hammer dade „nezavisnu“ državu i slobodu da trećinu Enisha pobiju, trećinu pokrste, a trećinu protjeraju. Posao je tu bio veliki, jer je tada na toj teritoriji Nezavisne Anyshke bilo 2,8 miliona Enisha, a 2,4 miliona Anisha. Zato Anishi, sa parolom da su njihovo cvijeće, poguraše i Onishe za taj manijački projekat. Jednom ovdje u biblioteci nađem tu istu Aniš šahovnicu u knjizi na jednom grbu Eniških vladara prije 7000 godina. Aniši i Eniši imaju masovno ista imena i prezimena, a isti jezik govore. Oni isto da kradu jedni od drugih i junake, grbove, zastave, himne i istoriju. Počeli su i žrtve da kradu. Tako neki masovni pogreb jednih, objave kao drugih, što često raspali svjetsku mržnju prema žrtvi, a ne agresoru. Medjutim, 41-e, bi ljudi među svim nacijama koji se otrgoše toj ideji i formiraše ozbiljan broj jedinica sa Kotom na čelu, zatim ratovaše protiv Hammera i svojih fety sunarodnika pune četiri godine. Jedan od organizatora otpora Hammeru biješe i HengryHenry, prvi predsjednik sadašnje države Anisha, sada po imenu samo Anyshka, bez onoga Nezavisna. Tih 90-ih godina, bivši Kotov general bi dobro podržan od od Hammera i KK Religijskog centra Titan, koja svojom religijom diktira šestinom Galaxije, što bi dovoljno da se većina svijeta tome prikloni i potvrdi državnu nezavisnost regionu H. Balka nestade. Murki uze stvar u svoje rukr progasi Balkom region S i MN. Ostavi čak i istu himnu i zastavu. Moj otac je te 41- e bio daleko od kuće, mobilisan u rezervu malodobnog kralja Pitera3, koji sa Balka zbrisa na Grand. Nezaboraviše ponijeti vreće zlata sa sobom, ionako ih ovdje nema ko čuvati, a naučnike, pisce, vojsku i generale ostaviše lešinarima. I u Prvom ratu 14-e je njegov deda Piter 1, također kralj, je pobjegao, pardon povukao se iz zemlje, ali je sa sobom poveo i 200 000 ljudi. Dugo nisam znao da je tu bio i slavi komediograf Brana, čije komendije još zasmijavaju sav normalan svijet. Poveli su čak i zarobljene vojnike Sillabica. U pobjedničkom jurišu u kom je pješadija bila brža od konjice, vratili su se kući poslije četiri godine. Čak su im se pridružili i neki zarobljeni Anishi. Jedan od njih posta poslije njihov vjerski vođa. U slijdećem velikom ratu ne reće dovoljno glasno ništa prtiv projekta Obscure i Hamera. Zbog toga ga Koto osudi na smrt i likvidira. Sada ga Anishi proglasiše za sveca i viču: „Blago njemu“. Dakle, kraljeva vojska kapitulira. Moj otac bi odveden u sabirni centar na zloglasnu trans stanicu ka logorima smrti, Vin-Kovetz. Jednu noć, on i dio 22

zarobljenih se probi kroz bodljikavu žicu. Neki pri tom poginuše od žestoke mitraljeske i puščane paljbe. Živi pređoše rjeke, brda i doline da bi došli kući. Mnogi, kao i on, nađoše samo zgarište i tek ponekog preživjelog od velikih patrijahalnih familija, kako se tada zajednički živjelo pod jednim krovom. Ovaj Piter3 se ne vrati više na Balk, jer mu novi Diktator Koto, čija vojska u 4 godine sa 5000 poraste na 800.000 vojnika, nedade nego uze vlast punih 35 godina, sve do 6980-e, dakle kada je i umro. A ne da je drmao. Koga on nanišani toga više nema. Naročito se okomio na saveznike Hammera, na nacionaliste i Fetyche. Ma bojali su ga se i 10 godina poslije njegove smrti. Zbog toga su se svi kao lešinari okomili na njegovu malu državu, kao da je zbog njega ona kriva i ljudi u njoj. Počeše je komadati na 10 dijelova i uništavati što je za njegovoga doba stvoreno. Još preprodajom uništavaju ali nestižu baš sve. Ipak je toga suviše napravljeno za tih 45 godina između dva posljednja rata. U Prvom ratu, Koto bi vojnik Sillabica. Tada je u regiji B više od 50% stanovnštva bilo Enisha, i naravno, toj vojsci ih je bilo mnogo mobilisanih, među njima možda i moj djed i njegova braća. Kad su prešli rijeku Rinu, neki su bježali u Enish vojsku, koja, u međuvremenu, dva puta do nogu potuče ogromnu Sillabicovu silu. Kad je jedna grupa htjela prebjeći Enishima, Koto ih je sumnjačio i htio prijaviti, ali ga oni noću vezaše za drvo i prebjegoše. Neki su predlagali i da ga se odmah ubije. Da su ih poslušali, nebi li se mnogo promjenilo? Onda bi se našao neki Toto, još gori od Kota. Tada se sa Hammera umješa malo veća vojska i kralj se sa 200 000 Enisha povuće tamo daleko na Alby. Za Kota i kraljevog Generala Dragu, A-Vegly je 41-e raspisao nagradu po 100 000 zlatnika. Mi za tu ucjenu Dragine glave doskora nismo ni znali. To se maestralno krilo. Predstavljali su ga samo kao koljača Onisha i kao saradnika narodnih okupatora, buljookog A-Veglya sa Hammera i i Ćelavog Muse sa Talya. Toliko su Kotovi bili trn u oku Hammeru, jer je nemiran Balk smetao na prilasku prema najvećoj vječno željnoj planeti Ussiji, misteriozno bogatoj svim i svačim, a naročito, svima dragim, zlatom za kojeg se pričalo da je baš njega Bog prvog stvorio i da ga zato malo ima. Koto se sa Draginom raziđe, iako su im mnogi vojnici zajedno pili i slavili Novu 42 godinu. Poslije rata, Dragu zarobiše, osudiše na smrt i likvidiraše da mu se ni grob nezna. Sada, na toj ličnosti i takvoj smrti mnogi na Balku karijere stvarahu. Moja majka je bila prisutna kad su se 41 –e godine ljudi njihovog kraja djelili u 2 vojske na jednoj livadi. Za komadante su izabrali dva rođena brata. Draginog likvidiraše tek tri godine poslije rata u nekoj pećini, đe bi drugo, gdje se krio, a drugi bijaše dugo Kotov funkcioner u Traderu. Masa Dragine vojske, a i onih Anish fetishista pređe pred kraj rata kod Kota, pa imade skoro 23

milion ljudi što sprijeći intervencije protiv njega i njegovog režima od strane zapada i istoka. Zato su se sada ostrvili na nas, ali prvi put bez vojski. Perfidno su izveli da nevaljamo ništa i da se zato sami ubijamo. Nešto slično kao u filmu „Save pedestrian Rajan“kada se dva vojnika hrvu po zemlji na život i smrt pa jedan vadi bajonet i ovoga drugoga ubjeđuje da će biti sve u redu kad mu ga zabije u srce. Tako, manipulacijom mišljenja pomoću medija, nas su ubjedili da srušimo državu koja nas je hranila, školovala, štitila, čak od 6965-e godine dala slobodu izbora, otići i raditi bilo gdje, a vratiti se kući po volji, bez ikakvih problema, pod uslovom da si bio pošten i normalan, to jest nisi tamo krao i rušio Balk. Zabili smo nož u srce sami sebi. Sre 27 prvi 6999 godine, uveče Dan poslije te životne etape, svirke u New Grasslandu, ponosno sam mom ocu Dušanu vratio 100 # koje mi je pozajmio prethodni dan da mi se nađe za bus. Mislim da mi je dao i za cigarete, piće i sendviče jer je to bilo zaista previše samo za prevoz. Znao je da pućkam cigarete, što je bilo svuda normalno, kao nekom seljaku otiči u zatvor. Naši seljaci bi poslije odsluženja vojnoga roka rekli; -sad sam odslužio vojsku, još zartvor i onda sam čo’ek. Na SyS prikažu nekad ko je sve tada u to doba pušio. Tadašnji Predsjednici država izlaze iz auta pušeći, slavni glumci i pjevači se smiješe pušeci na pozornicama sala salona i teatra. Glumice na intervjuma čak i fudbaleri. Koliko je čovjek sa Balka naivan pokazalo se i tu veče kad su dvojica malo pripitih čuvši muziku Bitlsa sa gramofona još u prizemlju gdje smo konačno na svijetlu slobodno pušili, počeli da viču;“ Ma čuj ove što sviraju, kakvi Sheiky, i tako su tamo preskupe karte, čuj, čuj ovih“. Samo čovjek sa Balk je mogao povjerovati da mu tako dobra grupa može doći i svirati u gradu sa par hiljada stanovnika, starom samo 16 godina, osnovanom zbog vojne industrije. U tom gradu je sve bilo do besvjesti novo. Sheiky su bili eminentni sastav regiona i svirali u Kulturnom centru tu blizu nas. Otišli smo da ih virimo kroz ogromna stakla Doma sa providnim zavjesama roza boje. Imali su sedam školovanih muzičara u nižoj muzičkoj u Grasslandu, sa ogromnim pojačalima i pravim električnim gitarama, saxafonom, trubom i trubačem, super bubnjevima i odličnim bubnjarem i našim glumcem C-Ekijem, organama i dva pjevača. Jedan je bio naš drug u pozorištu Osip. Imao je moćan glas i silovito pjevao rock na Amerianskom čije tekstove je kažu skidao sa konzervi mesa. Poslije je postao dobar glumac u pravom profi pozorištu. Njegovu monodramu „Oj Sudbino“ je cijeli Balk znao napamet.“ Jedno mjesec dana je bio i ilegalac u našem brlogu. Došao je, ko kao, da studira ekonomiju, a u stvari je čuo da se konačno otvara 24

dramski studio u Traderu. Uzeo bi moj kaput i imitirao me kad bi išao preko dvorišta tako da je gazdarica tih dana pitala Ara da nisam poludio kad se odjednom toliko šetam gore dole. Drugi pjevač grupe biješe njegov brat Moša. Kod nas na Balku svaki grad je imao svoje junake koji su nadimke dobijali iz romana slavnih pisaca. Tako smo mi sebi dizali dignitet na svijetski nnivo. Mjesni cigani bi dobijali nadimke crnačkih lidera ili boksera. Tako Moša i njegova simpatija Vanja, to su dugo bili naši Romeo i Juluja Garsslanda. On je imao tako ljep i nježan glas i bio na majku ufrčkane plave kose i plavih očiju, a Osip crnokos i crnook kao ugalj. Njihova mama je došla na premijeru monodrame u velikoj sali pozorišta u Traderu i na pola njegove izvedbe ona pita Mošu;“Kad će naš Osip na scenu“. Onja je glumio nekoga seljaka sa jadnom seljačkom sudbinom koji je odležao zatvor priznavši ubistvo koje je počinio njegov brat, jer mu se neki seljak i komšija, podsmjevao u kafani rječima;“Svi se momci poženiše samo jedan ne, a znamo zašto ne“. Nosio je gunj i opanke i veliku šubaru, a toliko je vikao na sceni da ga rođena mati niije prepoznala. Mora da kući nije bio tako glasan, a mama nije dolazila na naše rock igranke gdje se zaista pokazao dobar u imitacijama velikana tog žanra. Ista djeca vani i u kući često ne liče. Nihovu opremu za orkestar je nabavila zajednica kulturnih ustanova Grada, koja je vodila i pozorište, na čelu sa S-TipomL, tatom Tipe i Pikija. On je nosio malu bradu pa zbog toga nije mogao ući u veliki novi dom vojske gdje su se održavale mnoge priredbe i koncerti sa velikim umjetnicima našeg i drugih regiona. Ljude sa bradom i nas mlade sa dužom kosom vojnici nisu puštali unutra, jer je to naredio komadant velikog garnizona našega grada. Kad bi se pogasila svjetla mi mlađi bi ušli kroz bife na zadnja vrata, neplativši čak ni kartu. Konobar Dule bi nam namignuo i odmahnuo rukom. Poslije predstava bi ostali za šankom tog bifea skoro do zore pjevajući zajedno sa onim istim vojnicima što nam nedadoše ući. Uvjek je neki od njih vraški dobro svirao gitaru. Pred zoru bi otišli u pekaru kod W-Ajte koji, par godina od tada, postade istinska pop zvijezda Balka. Naime, njegov očuh je imao pekaru i naš W-Ajta, visoka markantna momčina duge kose i dobar drug sa svima, rano jutrom je kod njega radio. Kifle su bile već pečene i kad se doda malo margarina ili ulja na onako vruće i slane to je bila sa smislom osmišljena i kompletirana avantura. Mogli smo mirno ići na spavanje kao da smo odradili nešto značajno i veliko. Inače, vojnici su i njega ganjali sa makazama u rukama, jer je pomenuti komadant davao 7 dana nagradnog odsustva onom kome uspije da ga ošiša. Jednom ga skoro uhvatiše u nekom od parkova, ali se on istrže, a vojniku osta povelik pramen W-Ajtine kose u ruci. Sada ga gledam preko interneta; W-Ajta nema ni dlačice na tjemenu. Poslije je, mislom, 6981-e predstavljao Balk na 25

festivalu pop i rok muzike svijeta. Iako zvijezda, bio je uvijek skroman i ostao dobar sa svima. Sješće sa svakim kao da je na odmoru i slušati vas ako treba cio dan. Putovao je i pjevao u svim gradovima i gradićima svih 6 regiona Balka. Na tom svijetskom festivalu je nastupio u bjelom odijelu i kraće kose, ali da zadrži imidž neobičnosti nosio je punu bradu i mjesto cipela, patike, što je tada bilo nezamislivo. Djeca su ga obožavala zbog njegove super odigrane emisije“Nedeljni zabavnik“ u kojoj je sa našim glumcem i režiserom Russo'om igrao sama sebe. Jednom me prepozna na platou ispred velike sale u Nyorku i naredi vozaču da stane. Uđosmo zatim na njegov koncert, a publika ga veoma toplo dočeka, naročito djeca od jedne pa do ranih 18 godina su izašli pred njega, a on sišao među njih i zabavljao ih skoro jedan sat. Iza njega nastupi YoLy, fantastična pjevačica iz H. Djeca se razbježaše kao i mi na Balku. Zalud je ona vikala u mikrofon –dođite djeco, ja volim djecu, kao i oni naši vrle vođe da će nama svima pod njima biti lijepo. Djeca i narod su isto. Osjećaju ko ih voli, a ko folira. U ratu sam W-Ajtu povremeno viđao u Grasslandu. Izgleda da mu je to oko ‘naših i njihovih’ dodijalo i dade sa na turneje po galaksiji. Obiđe mnoge destinacije sa jednim producentom, Rankom, genijem za orkestraciju na jednoj jedinoj mašini. Njega upoznah kad smo spremali Deda Mraza za lokalnu firmu Fajter. U program ubacismo i Bicu, lokalnog slikara sa gitarom i usnom harmonikom da zabavi djecu i zaradi nešto. Ranko tada biješe treći srednje i sve je to popraćao i štimao na svojoj mašini. Poslije nam firma Fayter organizova bogatu večeru u nekom kafana-kafeu. Meni za režiju platiše super honorar, mislim oko # 800, skoro jednu mjesečnu platu u školi. Ar je o našem studentskom životu pričao po Grasslandu kao o lovu na lavove. Na raspustu 68-e, neke srednjoškolke su i mene zvale u mrak novog i lijepog obdaništa, blizu korzoa, da sjedimo i pušimo na željeznoj ogradi na jarkoj mjesečini. Već izdaleka smo čuli smjeh i ciku. Ar je već bio tamo i u elementu, veseo i veoma duhovit. Zamotavao takve paldume u interesu smjeha da mu se pola opraštalo. Postade mi jasno da je on trznuo na Ericu, jednu visoku plavušu i na originalan način ljepu maturanticu, ljepih zuba i osmjeha koja je sjedila pored njega, i priupita me da li je to istina da mi je jednom na spavanju Onja golom stražnjicom sjeo na nos. Nastade neki kao muk. Vidim po odsaju mjeseca na njegovim očima da Ar pogleda u mene i nada se da ću potvrditi tu laž, pa skrenu onda negdje u starnu. „Ma pusti ga, židač“, kažem ja pomirljivo i više nikome nebi prijatno. Od očekivanog višesatnog zezanja neostade ništa. Rasplinu se balon sreće, ispuha ili puče i nezakrpi ga niko. Rasturismo se kojekuda. Baš sam ja nekakav. Pokvarih ljudima zabavu. Poslije sam saznao da je Erica nagovorila prijteljice da me nađu i dovedu po svaku cijenu. Ma nekad se i maturantice zagriju za studente ili je htjela da zna samo istinu. Tu sam ja trebao da se okrenem prema mlađim djevojkama, a 26

ne da ludim za sa našom generacijom gdje su nam se one postavljale kao neke mame ili tetke. Jednu Lanu, dugo godina najljepšu u gradu koja se nebi ni Olivuda zastidjela, smo čak tako i zvali, Teta. Stalno nam je davala nekakve savjete. Te nemoj ovako te onako, i nabijala nam na nos Mranda te Monda. Bože sačuvaj što čovjek nekad zabludi. Ove mlađe su jednostavno obožavale nas, a Mrando uopšte nije bio njihov tip. Nisu ni gledale njegove filmove jer je bio za njhov ukus suviše okruglast, čak i debeo. Nisam im dodao da je istina da je Osip pokušavao nešto. Ja sam čuo škripu njegovog kreveta koji je bio uzdužno spojen sa mojim i pogledam u Ara s kojim sam bio bočno spojen, pa kad vidjeh njgov izraz lica koji se šejtanski cerio, odmaknem se i gledam Ojino ogromno golo dupe kako nasjeda na šiljak nekog ukrasa na vrhu uzglavlja od kreveta. Ja sam mu tada odglumio hladan bjes rekavši ;“Probaj još jednom i zaklat ću te“. Inače je tjerao prema Raji neki crni humo koji, po njegovom nadimku Onja, prozvasmo Onjizam. Konstantno je izmišljao neke naivne i ne mnogo zle podvale, nešto kao naši Grasslanđani, W-Ayta i Russ u Nedeljniom Zabavniku, odličnoj TV emisiji za djecu koja se prikazivala po cijelom Balku, a možda i negdje van. Što se tiče mog nadimka Tugaljivi on ne zaživi u Raji. Raja je sinonim za bližu i dalju javnost. Prije su neki osvajači zvali tako potalačene, puk. Priznajem, Rge me opisao 100% sa tim nadimkom i neko vrijeme me još tako zvao. Raja taj nadimak nije prihvatila nego su me i dalje zvali Žilet, a zna se što Raja ne prihvati to i ne važi. Nisam bio više toliko tužan jer sam našao jednu trajniju djevojku. Niko za nas nije znao sem par prijatelja, a to bi bilo nekad dovoljno da zna cijela Čaršija, popularno ime za one koju otračaju svakog u gradu. Tako je bilo kod nas. Ispočetka višenedeljni pogledi na korzou poruke preko doušnika, pa u park sa društvom, pa pratnja kući, pa u nekad nasamo u mrak, pa šta bude. Pola brakova u Garsslandu se zasnovalo u podnožju planine Vile, stoljetnom Gaju iza Gimnazije, ogromne zgradurine, bivšega manastira, a sada srednje škole. Tako isto i u Traderu u Novom Šetalištu sa tako dugim i lijepim drvoredom i gustim mrakom. Neko je namjerno pogasio svjetla ili ih nije ni postavljao. Veće prije nego što ce doći jedini put da vidi naš brlog, tu smo opet jedan jedini put šetali Platonska i ja. Tada mi je i rekla da bi željela da joj se desi neki događaj, nešto promjeni, ali ja je nisam ozbiljno slušao nego samo gledao njenu dugu plavu kosu kako sja. Tako se Trader za 20 godina povećao na 500 000 stanovnika. Standard nije dozvoljavao da se mrijestimo po stanovima i hotelima. Jednom je to u ratu jedan vjerski poglavar važno iznosio kako neće dozvoliti da se „Njihova“ mladež stišće i oplođuje po ćoškovima. Nereče da će zaposliti mlade i podijeliti stanove, to ne, pa nije on tu nadležan. Pa zna svako šta je ljepše i gdje je najbolje za oplodnju. On bi najradije da zaustavi vrijeme, pa da se više niko ne oplođuje. A gdje su se naši, a i njegovi pećinski preci oplođavali? 27

U pećini. Dakle, sve zavisi od doba u kojem se živi, a na Balku malo malo, pa i narod i stoka i na kraju same vođe bježe u pećine. Doduše jedan od ovih zadnjih, od nekoliko novo-niklih, je živio u sefu nacionalne banke. Pa i taj sef je obična rupa u zemlji, jedna pećina obložena metalom, ali puna novca za njemu odane. Prije toga je bio u dugo u zatvoru, jer su utvrdili da je sa buđenjem „svoga“ naroda bio opasan za Kotov Balk. Od njihove silne dreke nastade buđenje i drugih naroda i nastade belaj. Na teritoriji dugoj 200 km i toliko širokoj, iz kuća istjeraše pola stanovničtva, oko dva miliona ljudi, žena i djece. Oni kažu pokrenuše sa mjesta prebivališta, a ne kažu čime, a to je; terorom, ubistvima na sve moguće načine, paležom, silovanjem, mučenjem do smrti. Oko milion pobježe van Balka, a ostali se smjestiše po drugim gradićima; u školama, fiskulturnim salama, šatorima, kampovima, hotelima i napuštenim kućama i stanovima. Kroz Grassland je prošlo 170 000 izbjeglica. Grad je imao oko 18000 stanovnika, a 92-e, u roku od 4 mjeseca 10 000 ga je napustilo. Dakle grad nabubri i zavlada glad i neimaština. Po Galaxiji SyS bombarduje gledaoce silnim reportažama o istrebljenjima životinjskih i biljnih vrsta, a na Balku su istrijebili mladiće rodjene početkom sedamdesetih godina. Oni su rođeni u vrijeme kada se najbolje živjelo kod nas. Oko starih jezgara gradova su se namnožili bjeli soliteri novih stanova. Izgradilo se i firmi i otvorilo radnih mjesta da su njihovi roditelji mogli da na miru vode ljubav u svom gnijezdu i imaju zdravu decu da ojačaju Balk za blagostanje kao ovdje na Nadi. U Garsslandu napraviše novu Bolnicu, ponos i dika regiona. Za direktora postaviše Dr Rakidžiju, sposobnoga hirurga i organizatora koji je došao u naš grad iz Vnika. On je bio prelom u društvu. Konačno se poslije 25 godina od rata u narodu nekoga hvalilo po profesiji, a a ne nekoj vezi sa ratom i vlašću, sem što mu je glavna sestra bio ratni bolničar Suljo. Do tada se svaki ...izam bijedno odnosio prema ljudima. Mjesto one tri tačkice, stavite po volji; ate, komun, imperijal, fashi, fetishi; ima tih izama više kojima je tu mjesto. A ovi novi monstrumi naroda su mladiće uzeli u vojske da ih istrjebe, da u njihovim statistikama pravljenim za temelje slijedećeg rata povećaju broj mrtvih. I tako svako stoljeće po dva tri puta. Gledao sam te generatore rata kako i od staraca na umoru se trznu i postaju mladići užarenog oka; objašnjavaju, opravdavaju, sude, odlučuju, galame, lupjau šakom od sto glume, lažu, a nažalost time određuju i naređuju koga treba ubiti. Možda oni ratom kupuju od Đavla duše tih pobijenih mladića, pa se šepure i nadaju nekoj novoj ljubavi. Odvojili su se od naroda, počeli su da vode historijski život, i postali vječni. Sve mi više liče na narkomane koji hodaju na vodi. Pa gospodo, liječite svoj strah od smrti negdje drugo

28

Na kraju zadnjega rata, masa ih je završila u zatvorima, ali za civilizaciju je to suviše kasno. Cilj im nije postignut, a šteta bi ogromna. Prašina pokriva mnogo toga još nerasvijetljenoga. Ljudi, zar vam jedno upozorenje od Boga nje dosta. Ubili ste Božijeg sina, sina od brata moga druga Dena, a ubili bi i našeg sina da smo ga Platonska i ja imali. Zbog rata se ona i ubila. Nije izdržala rastanak od ćerke stare tek 15 godina, koja sa mnogima iz tih generacija emigrira na Grand. Zatim odlazak muža u Anish, odjednom sad „neprijateljsku“ vojsku i njegovo teško ranjavanje od „njenih“. Neki bi idiot, kojih je uvjek bilo na pretek da se tuđoj nesreći raduju, za nju važno i dijagnosički rekao i da je ona pukla. Ma nije ona pukla nego je demonski pukao pištolj u njenoj ruci. Nije više mogla da podnese vas koji ste pukli i koji se nacionalizmom i vjerom drogirate, a pritom, sa kojim pravom, njen brak zovete mješovitim. Šta sada imate od svega toga. Osvrćete se po ćoškovima gdje je ko više zgrnuo crijepa, veš-mašina ili čega već. Sjedite po kafićima i posmatrate kako se ko snašao, čekate da vam neko od onih bolje prošlih u otimačini porući piće. Sada će od vas da otimaju sve, i budućnost vaše djece. Če 28 prvi 6999 godine Probudio sam se oko devet ujutro. Do tri sata noću sam pisao dnevnik i malo čitao naše novine na internetu. ShuShu dođe oko 11:30 na ručak. Prvo pojede cereale, a zatim tri kroasana sa sirom koje joj spremi Dra uz pomoć mašine za hljeb. Bili su tako odlični da sam ih ja pojeo pet, a svako ko ih je probao bi uzdisao i hvalio rad moje pekarke. Inače, razne mašine i aparati su se namnožili u našem apartmanu HLM. Stan je na 4 spratu, ima dvije spavaće sobe i kupatilo, jedan prostor za pranje i sušenje veša, pogled prema starom gradu i dvorcu na brdu, sa jedne, a na Hypodrom i ogromnu salu Colize na drugu stranu. Doduše nema lifta ali je mirno i čisto. Imamo i raznolik komšiluk. Plaćali smo ga samo 258 # mjesečno, ali očekujemo povećanje, jer sam prošlo ljeto zaradio 4500# net glumeći šest dana u Tangu, jednoj TV seriji od pet epizoda o ratu na Balk-u. Tu upoznam Đorđa, naš zemljak ovdje odrastao i postao vojnik Nade. Dva puta je bio na službi za rata u B. Projahao je čak i kroz naš grad na tenku US. Prije toga ga je na Planini pijani Enish narednik dva dana držao sa pištoljem na gotovs ignorišući naredbe i samoga CaraCare da ga se dalje propusti. Jednom mu roditelji dođoše u posjetu iz Mont-Reala i ostasmo cijelu noć kod njega u bašti pijući odlično pivo koje stari sam pravi. Ej, na filmu sam zaradjivao 780 # na dan. Istovremeno, kao prof matematike sam radio 35 dana u cugu u školi za odrasle. To biješe 7 nedelja, puno radno vrijeme i tu zaradio skoro 5000# brut. Dvije moje omiljene profesije odjednom u ljeto 6998-e i nikad više. Sat u školi je bio 37,5#, a na 29

filmu 90#. Ma neznam gje mi je ljpše bilo. U školi sam se preporodio. Interesantno je bilo sretati te poznate axiome, teoreme i dokaze na drugom jeziku. Kupismo jedan polovan Merkury Topaz za 1500, a sa porezom 1725 talira, potpuno novu mašinu za veš, krevet Quin i dušek, mikroondu, aparat za hljeb, otvarač konzervi sa oštračem noževa na struju i potpuno nov kompjuter. On sam je koštao 900 keša plus naš stari kompjuter. Veš-mašina bi 1000#, ali mi je dadoše za 750, a super krevet samo za 800 talira. Prodavac kompjutera se iznenadi kad sam mu ladno dade 900# keš u jednoj banci na čosku našeg kvarta Limoalua. Nešto je napominjao da on nikad nije bio u takvom groznom kvartu i da bih se ja trebao odatle što prije odseliti. Ja ga gledam zbunjeno, zatim u lijepo očišćene ulice, parkove, cvijeće, kuće urednih fasada i prozora. Mislim se šta je ovom čovjeku. Živi od posla na crno, prodaje kompjutere ilegalno, ne plaća porez, a meni glumi velikog gospodina. Možda se i drogira, jer narkosi to rado rade, glume neke nedodirljiva nebeska Bogom dana bića, hodaju po vodi i prosto leeebdeee u oblacima. Bio sam u njegovom kvartu kad sam poveo naše tek pridošle Bojšu i Matu, kao mehaničare da pogledamo tog predivnog Topaza. Mato, koji je da bi preživio pod Anish vlašću morao 10 godina da zaturi svoje pravo Enish ime, nastavi se i ovde tako zvati Mato. Ko bi sad mjenjao sve papire i dokazivao da nje MatoNikad nam ne reče ni kako se prije zvao. Izvikani de lux kvart, a ništa posebno. Biješe isto tako čisto, cvijeće i privatne kuće ne baš nešto velike kao kod nas, samo na dva nivoa od koga je jedan bio pola pod zemljom. Topaz je odozdo imao neku malu rupu, pa Bojša reče da mu ponudim samo 1500 talira. Ja pretrnuo od straha, mislim izgubiću kola jer je gazdina ćerka rekla 2200. Ponašao sam se kao da su to zadnja kola na svijetu, a po novinama bijahu stranice pune oglasa za prodaju auta. To ti je kad se čovjek sa Balka zaćori. Nevidi dalje kao da je paralisan. To popodne, vlasnik auta me nazva i pihvati ponudu smijući se tome kako sam baš takvu cijenu našao. Mora da mu je neko rekao da neće više ni dobiti. On je prodavao takva dva auta i kuću, jer se seli na DAS, u dio gdje je vječno ljeto. Stvarno, u ovoj K2, zimi je bilo interesantno, ali po nekoliko mjeseci temperature su se dršale na –50°C. Zato je ipak trebalo imati kola bez kojih smo bili prve dvije zime. Javni transport biješe besprijekoran, sa ljepim tamno plavim autobusima i oko 30 plavo presvučenih mjesta za sjedenje. Svijetla su noću u njemu također bila plava. Putnik bi ušao na prva vrata, pokazao vozaču knjižicu sa propusnicom na kojoj je bila i njegova fotografija i potom sjeo ili stajao. To me nekoliko mjeseci šokiralo jer me podsječalo na situacije kad sam bježao iz B preko H za Groom. Imao sam dvije vrste papira. Za Onishe sam išao u Region Groom vidjeti Dra i ShuShu, a za Anishe na Taly u neku njhovu 30

fabriku cipela koja imade pogon u Grasslandu. Prošli smo osam provjera papira. Prvo bi do zuba naoružana osoba upala na prednja vrata otvorila neku knjižicu i pokazala šoferu. Dakle u zamraćenom djelu busa kod šofera to bješe isti pokret kao ovdašnjih putnika, najčešće studenata, uvjek sa nekim rancima i fasciklama u rukama, a počesto i u maskirnim jaknama ili hlačama, pa su me podsjećali na one uniformisane ljude. Ovdje kad bi se nekom putniku pribižila stanica izlaska povukao bi kanap da vozač zna da neko izlazi da nebi uzalud kočio. U njima nikad nije bilo gužve i uvjek je bilo prijatno i tiho. Mogli ste bus zaustaviti i negdje između stanica. Revizora nije bilo. To zanimanje ovdje definitivno ne postoji. Naši zemljaci su odmah pristupili prepravkama zastarjelih kupona za vožnju ili ih pozajmljivali jedni drugima. Možda su to i domaći radili, ko to zna? Djecu uveče niko nije vodio nikud sem nekih od nas novih emigranata. Jednom oko 22 h smo se vraćali od naših prijatelja Jasmina i Nede sa posve drugog kraja grada. Sve je bilo normalno, međutim autobus se naglo punio većinom mladim ljudma, uglavnom bradatim i kosatim, sa rančevima na leđima ili u rukama, pa se kao nikad napunio i potom prepunio. Isto kao kod nas na Balku, gdje mi je jednom ruka ostala napolju dok sam kasnio u školu. Naime bio sam izbjeglica u regionu S i zaposlio se u dvije škole u najvećem gradu Balka, dvomilionskom Grizvillu. Nisam mogao ući već u 4-ti autobus po redu, a morao sam se prebaciti daleko do druge škole iz starog u NewGrizvill. Panika me uzela i ja se jedva u slijedeći uguram na zadnja vrata. Vozač zatvori vrata, a moja ruka osta napoju sve do prve stanice. Nikako joj nisam mogao naći mjesto unutra. Sreća pa su na busu dvokrilna vrata sa ivicama obloženim gumom pa kad se desi da nešto strči napolje malo pritisne, ali ne boli baš jako. Takvih vrata ovde nema. Dakle ljudi su bili veseli, potezali one kanapćiće na bočnim stranicama, pjevali i lupali iznutra i spolja po staklima kad bi naišli na neku stanicu, jer tu od gužve ljudi nebi više mogli ući. Mi se prepali i skupili na dva sjedišta. Kad vidjeh da je vozač mrtav hladan kao prof u ludom razredu, ja se malo smirih. ShuShu samo gleda gore otvorenih usta, Dra viče kao da je na nekom brzom toboganu; „Šta je ovo Gile“, ja odgovaram „Ama ne znam ženo, ajmo izaći“, ali nemože se ni izaći, jer ako se i otvore srednja i li zadnja vrata nahrupi masa samo unutra kao da od vatre bježi. Poslije 20-ak minuta izađosmo svi u cugu u centru 400 godina staroga grada. Na trgu ljudi kao nikad. Svi plešu, skaču, galame, svirka sa neke bine unutar zidina, ali niko se ne tuče ili cuga iz flaše niti ima srče na popločanom tlu. Poslije dvadesetak minuta odosmo ka našoj bezbjednoj kući, ovaj put praznim busom nizbrdo za naš potpuno miran i uspavan kvart Limualu. Upalimo malo Ekran, a tamo prenose atmosferu koncerta sa neke ogromne bine u velikoj amfiteatar livadi sa oko 200.000 ljudi. Tek sutradan se sjetimo da je 24 šesti 31

St -Jean, nacionalni praznik K2. Ajd nek bar jedan dan pokažu da mogu biti kao i mi. Da li bi i u ratu bili takvi ? U jednom jedinom prije 2500 godina, koji se službeno nevodi kao rat i kad je K2 bio dio države planete Cunske, u dva dana poginu na toj istoj livadi oko 1000 muških branilaca i isto toliko napadača, ali i oba komadanta. Domaći se predadoše domaćem neprijatelju koji od tada misli za njih i na Nadi napravi samo jednu državu . I u nas je bila jedna država svih Balka samo 70 ak godina, ali „osvješteni“ neće jednu nego prave već evo sedmu. U jednoj od tih sedam, po imenu Bona, uspjeli su napraviti tri naci disjunktna regiona, nešto kao mali Balk, B, H i S, koji funkcioniraju kao države, samo se tako službeno ne zovu. To je taj region B odakle smo mi i gdje su Mom ocu u prethodnom ratu ubili ženu i djecu i oko 30 članova porodice u jednom jedinom danu. Pe 29 prvi 6999 godine u 9;18 Ode ShuShu u školu u 8 i 11. Sada je već drugi razred. Govorila mi je da njena učiteljica Anne sugeriše da krene u 8;00 da bi bila tačno u školi. Kažem joj da do škole treba najviše 10 minuta a prvo zvono za ulaz je u 8 i 25 a drugo 8 i 35. Ona je nešto kontala, potvrdi glavom i posluša mene. Sinoć je uzela čekić, neke eksere i šarafe i neku dasku koju je farbala desetak puta, a danas izjavi da taj njen rad predtavlja sat. Telefonirah Aru. Nekako mi je bilo lakše otkako je on prije 5 mjeseci emigrirao sa ženom i tri kćerke na Aust. Uče jezik, nerade i žive u kući sa 4 spavaće sobe, a sve podmiruje guverner. Kod nas na Balku je to nezamislivo. Ispričamo se o starim danima. Podsjetismo se kako je Osip donio drvenu odnekud stolicu sa naslonom, napravio poveći otvor na njoj i da bi smo imali ropejski toilet postavio je iznad čučavca. Ljeta 81 na 100 km dugoj i 70 širokoj, a visokoj 2 km Planini iznad Grasslanda godine, on pokrenu snimanje drame o drvosječama. Ja sam tada živio u BaTchi, 333 km daleko, u vrlo ravnom V regionu gdje je bilo 5 službenih jezika. Ništa me nije moglo spriječiti da ne doputujem na ferje u Grassland i učestvujem u tom snimanju, jer je Osip nesebično dao ulogu svakome koji je ikada glumio u našem pozorištu. Ostadoh 21 dan na snimanju. Imao sam reći samo 4 rečenice i za to zaradih skoro jednu mjesečnu platu profesora u srednjoj školi. Ponekad uveče, neko bi organizovao parenje konja u otvorenom toru. Pijuckali bi piće sjedeći na livadi i malo se zamislili nad našom prirodom. Primjetio sam da ženama nije baš bilo ugodno gledati kako mala kobila posrće pod ogromnim atom, a i nisu baš dolazile gledati taj spektakl u nešto većem broju.

32

U BaTchiju sam se također bavio theatrom. Trebalo mi je skoro 4 godine da dobro savladam vensky jezik koji se govorio u više sela tog regiona Malo je sličan balku na prve rječi, a poslije nimalo. Govorio se svuda u tom mjestu sa 7000 stanovnika, u školi, na ulici, u kafani, opštini, radiju, pozorištu, crkvi, na fudbalskim utakmicama, u atobusu, itd. U početku ništa nisam razumijevao i to me malo pritiskalo i nabilo komplex manje vrijednosti. Sjednica u školi je bio na pretek; razredna vijeća, nastavnička vijeća, zbor radnih ljudi, savjet, razedna zajednica, savez komunista, komitet, stručni aktivi, sindikat, omladinska zajednica i razni kružoci. Glava mi je bučala od toga jezika. Ma kao da me bacilo na planetu Slo-Wensko odakle su za vladavine Sillabicovih pradjedova, migrirali trbuhom za zemljom prije 1300 godina. Isušili su nekoliko područja V regiona i pokazali se majstori u obradi zemlje. Vole da na njivi sačekaju izlazak sunca, da bi odmah počeli da je rade i tako sve do večeri. Čujem da su im otvorili jednu osnovnu školu i u regionu H. Trude se pred svijetom pokazati demokratičnost, a kažu da je brojka istjeranih Eniša iz njihove lijepe oko osamstotina hiljada. Vaci Imaju živopisne nošnje u kojima plešu folk, a jedna pjesma im traje i više od pola sata. Jednom sam mijenjao moga susjeda Kotasa na gitari u mjesnoj kafani „H-Vjezda“. Do ponoći smo odsvirali nekih 8 pjesama, uglavnom valcera i step-a,a bio sam umoran k’o pas i rekao „Nikad više“. Pa ja nisam ni znao da je taj posao tako težak. Užas. Stalno čuljiš uši da ne griješiš, pozdravljaš nijrmo poznanike klimanjem glave, na distanci se smješiš damama sa kojima bi zaplesao i stojiš 4 sata na jednom mjestu kao vojnik na straži. Svaki posao je težak, samo onaj koji volimo prolazi brzo. Na moje iznenađenje, imao sam tu učenika i Greek nacije. Oni su 41-e godine, u njihovoj državi Greciji, odmah ispod Donije, također digli jak ustanak protiv Hamera. Poslije Velikog rata, pobiše se među sobom oko vlasti. Ustanici sada izgubiše mali rat od svojih sunarodnika, koji bijahu protiv nacionalizacije, koju su htjeli sprovoditi u ime Talyna i Komunizma. Mnogo njihovih boraca pobježe i kod nas. Tako neki naseliše susjedno selo 5 km odmah do Batchija, koje je bilo prazno, jer odatle Hamery pobjegoše ispred Kotove vojske. Prvi kredit Talira Koto dobi od zapada pod uslovom da ih vrati kući, gdje veoma loše prođoše. Jedan koji sada dijeli kredite zapada malim državicama Balka, Unuk od jednoga vraćenoga Greeka, reče da su ih tada jednostavno poklali. Neki pak ne odoše kući nego pobjegoše na Ussiju kod Brke Talina. E, da znamo. Uslovi kredita Velikih su uvijek političkofinancijski, uglavnom kolonizatorski, sve do uništenja malih državica i njihovih kultura. Što ih je više lakše će se sve to sprovesti. Zato je naš Balk smetao, bio je suviše veliki za Velike. Na prvoj sjednici ovdje, slično sam prošao kao i u Batchiju. Oni su bili fer i rekli da ne moram prisustvovati ako neću. Ipak sam došao i 3 sata ništa nerazumjevajući prosto zjevao i po situacijama procjenjivao atmosferu 33

sjednice. Niko tu nije povisio ton ili upadao u rječ, ali su bogme bili ozbiljnih lica i diskutovali više jedni sa drugima nego sa upravom. Naši kažu da se oni tako i svađaju Kao učenik, ropijen jezik sam učio po 3 šasa sedmično osam godina, i još jedan semestar na fakultetu. Ovdje ga govore sa dijalektom od prije 6000 godina, naprimjer, umjesto mua kažu moe. Srećom, imali su samo dvije sjednice vjeća godišnje, a do druge se sa jezikom malo pribrah.Tu mi je ovdje na Nadi zaista silovito učenje u trajanju od godinu i pol, i prethodno dobro poznavanje gramatike puno pomoglo. Sjednica je bila veoma kratka, ali sa dugim banketom do iza ponoći. Tu sam se jedini put na Nadi napio. Evo i zašto. Kako je vino uzimalo maha jedna ljepa i Mbrando okrugla mlađa profesorica me ponekad pogledavala, zatim upadljivo, na kraju je užarenih očiju piljila u mene. Ma slatka ko puslica. Primjetio je to i riđi Tony, jedan od nas 17 matematičara u školi, pa klima neodređeno glavom. Ja neznam kud bih. Kao da sjedim na rešou one naše jazbine. Imao sam i kjuč od praznog HLM stana koji tek dobismo i koji je tu preko puta škole, čak se i to na nesreću potrefilo. Kad mi jedan od kolega reče da je ta djevojka kao mlada ordinirala na ulici, a poslje se prenula i završila fakultet, ja se potpuno oladih i okrenuh se društvu i fešti. Služili su nas neki pravi konobari, lijepo uniformisani u bordo hlačama i prslucima sa bjelim košuljama i lepršavim mašnama. Poslije naše bijede ovo je bio stimulans za moju dalju borbu za mjesto u društvu. Od siline slobode i ljepote se i napih. Mene su tada bili posadili za sto kod moje zaštitnice, Mm Petrozi, zamjenika direktora koja mi je nabacila dodatne sate za ispravljanje pismenih ispita. Plaćali su ih četiri na sat, a samo se gledaju rezultati zadataka koje su studenti morali napisati u određene rubrike. Plastikom sa otvorima se pokrije rad i rupe se tačno namjeste na te riješenja i sa spiska tačnih odgovora vidite šta je tačno a šta ne. Za sat sam mogao lagano i 10 radova da ocjenim (4 rada=36 talira a 10 radova = x. Pa nađite koliko sam za sat mogao da zaradim). Ovdje osnovna škola traje 6 a srednja škola pet godina. Prethodno bi testirali naše đake od koje knjige, od ukupno 23, bi počinjali učenje da bi kompletirali ispit matematike za srednju školu. Dakle, po dvadesetak studenata svih 5 nivoa, u svakom razredu su sjedili i radili u knjigama osmišljeno pripremljene vježbe. Kad nešto nisu znali pitali bi profesora. I tako sve dok ne polože dva probna testa sa datim tačnim rezultatima i jedan sa 70% ili više bez datih rezultata. Držao sam dvije sesije po dva sata. Dešavalo se da me maximalno 10 učenika nešto pita. Samo sam zijevao u sat i bojao svaki sekund koji su me plaćali jedan cent. Jedan sat ima 3600 sekundi, toliko i centi za mene. Ipak je to bilo dosadno. Vrata na razredu su bila uvijek otvorena i oni su mogli kad god su htjeli izaći na kafu ili vani na cigaretu. Obično bi jednu tu knjigu položili za 2 do 3 nedelje i bacali je u reciklažu. Ja bih poneku uzeo i ponio djeci naših zemljaka. 34

Sjećam se moga prvoga učenika ovdje. Još na stažu u razredu kod Nurija, mlad imigrant sa Afra, koji je veoma ličio na glumca Edi Morfeja mi priđe, sjede i upita za savjet kod nekoga zadatka. Ja sam ga sa skromnim Ropejskim uglavnom pitao šta on misli da treba da radi. On lijepo sve shvati, ustade i prođe nijemo pored iznenađenog Nurija nepitajući ga ništa. To popodne na pivu, Nury me upita u čemu je štos da mi tako lako đaci shvataju upustva. Ja mu rekoh da njih guram da rade i pri tome zaista malo pričam, jer neznam dovoljnio jezik. On klimnu glavom i reče da je to odlična metoda, što manje priče to bolje. Pored mat studenti su imali Ropejski jezik i Informatiku, a neki i sajens, gdje su zajedno bili pomješani; hemija, fizika i biologija. Bilo ih je između 20 i 40 godina, a jednom se trefi i jedan sa Kolumba mjesec dana stariji od mene. On je završio srednju školu na Ussiji gdje mu sada žive djeca i unuci, a on emigrira na Nadu. Na našem Balku sam među učenicima imao svih tridesetak nacija i to me radovalo, a sada se ponosim time što ovdje predajem đacima svih nacija i rasa svijeta kojeg poznajemo. Kako onda mogu shvatiti naciste i šoviniste? Nikako. To su kriminalci i psihopate, koji se kriju iza toga da bi nešto oteli nekome. To treba slati u bolnicu. Su 30 prvi 6999 godine Trznuh se iz sna u kom bi gužva oko nekog autobusa, a moji prijatelji i poznanici tegle moju prtljagu. Tu su naša glumica Aša, dr Meš, direktor muzičke škole Matt, a ostalih se nesjećam. Nalazimo se u jednom nepoznatom gradu gdje se ukrštaju ulice iz raznih meni poznatih gradova, a nakraju se nezna baš jasno da li dolazim ili polazim. Probudio me muzikom moj budilnik. Ovaj put je kasnio samo 3 s. Inet Eno je pjevala jednu divnu pjesmu o tome kako će ljudi kad budu živjeli u ljubavi biti bez rata i vojnici će postati trubaduri. Ej K2 šansone, zahvaljujući vama ja nađoh moj duboki mir. Dok sam živio u V-regionu i sumanuto dolazio u posjete u Grassland i po 4 puta godišnje, ostajući čitava ferja, zimsko i ljetnje kod roditelja, mama mi govorila jednu repliku iz serijala „Pale“ u kom mladi ratnik poslje tek završenog rata traži mjesto pod suncem i često sanja njegovu majku koja mu kaže; “Pale, magare moje malo, samo da ti nađeš svoj mir“. Majke poznaju dobro svoju djecu i nemože im se sakriti ništa, a ja sam tada žestoko patio za svim onim sto sada opet patim. Razlika je samo u tome što je to tada bio žal za životom, a sada za nekim umrlim stvarima. Ja sam u duši u crnini jer su mi ubili mnogo toga. Od te nostalgije čovjek nemože da vidi prednosti novog mjesta boravka, sve mu je pod lupom i sve kritizira. Ja sam prvo sebe zamrzio, a onda i sve ostalo. Jedino nisam mogao zamrziti moju ćerku ShAvu, jednu malu šmrljavu curicu žute kose i bistrog pogleda. Mnogo smo se 35

voljeli i družili. Već je imala 9 godina i dobro porasla kada bi stala pred mene i pružila ruke da je nosim. Moja mati bi reklla;“Ama šta je toliko nosaš“. Čovek nekad ne zna, ali osjeća zašto. Plakala je kad bi je ostavio u obdaništu ili kad bi me maskiranoga u Deda Mraza prepoznala na priredbama u školi gdje sam režirao novogodišnje programe krajem godine. Poslije par godina oni su se pretvarali polako u prave šou predstave sa muzikom, plesom, pjesmom i glumom omiljenih dječijih likova. Zvale su nas razne firme da i njihovoj djeci održimo te predstave gdje bi nas primili sa bogatom trpezom što su akteri, naši učenici prihvatali do obožavanja. Trajale bi obično jedan sat, a ako je to bilo u nekakvom restoranu i po tri sata, jer bi i roditelji skočili zaplesati uz uvjek dobar školski orkestar kojeg je godinama spremao i obnavljao prof fizičkog Išo. On je to veoma zdušno radio pa i koreografije za školsku plesnu grupu. Nekad profesija ne smeta da postignemo nešto i u nekom drugom domenu. Za uzvrat, domaćini bi školi nešto popravili ili jednostavno besplatno poklonili. Također sam sa učenicima naše škole pravio pozorišne predstave. Davali bi ih u maloj sali pozorišta ili u „slavnostnoj sjeni“, kako su zvali divnu baroknu svečanu salu u školi koja je pri vrhu imala dva balkona, jedan mali sa kojeg bi“ tata“ u Čehovljevoj Prosidbi bacio novine, i vikao;“Sto mu Bahov“, našto bi publika kratko mrmljanjem negodovala, jer je to veoma ličilo na psovku, sto mu Bohov. „Ćerka“ je dole svirala klavir, a novine bi lebdjele na publiku postavljenu oko male scene. Ona bi tada glasno odgovarala ;“Mocartov tata Mocartov“. Na to svi bi shvatili da se radi o Bahu a ne Bogu i vidno odahnuli. Bio je i jedan veći balkon na kome su se čuvali muzički instrumenti pa bih došao koje popodne da vježbam bubnjeve. Tada su Mihekovci bili domari i popodne glancali školu, a njihov mali Emilio bi trčao dugim hodnikom prema meni i vikao „Mama, mama“. Na predstave smo imali ogroman odziv posjetilaca i od jednom od zarađenih para smo kupili školi jednu dobru gitaru i veoma lijepu bojenu grafiku škole, rad našeg profesora likovnog, magistra Janija. Usput je poklonio i jednu istu ambasadoru Tchek planete koji nas počastvova svojim prisustvom veoma nesrećan i pripit jer se Isočna alijansa, vojna i ekonomska, kojoj su oni pripadali ljuljala pred bankrotom i raspadom. A kako i nebi kad je proizvodila samo oružje i oružje, Ono ne ore i ne donosi hljeba. Ono truje i ubija, a često se okreće i protiv proizvođača. Tako i na Balku u pomenutom NewGrasslandu je bila ogromna fabrika oružja. Grad je zbog toga i napravljen 50-e godine i tu je dovedeno naroda sa cijelog Balka. Plate su bile bogovske, izvozilo se mnogo, a zadnjih godina Rapima koji bjehu, koga briga zašto, u ratu jedni protiv drugih. Jedne Rape su primali na jedna vrata, a druge izvodili na druga da im se delegacije 36

nesretnu. Napraviše i nov hotel za goste. U njemu sam držao konferansu na zabavi pilota Fera koji su prevozili to oružje i plivali u parama gledajući prezrivo na profesorske plate od 1000 # mjesećno. Veći proizvođaći su se bunili, prijetili, ali se Diktator Koto nije osvrtao. Osnova on Srednji pokret i sa još 90 država u Direktorijumu ih ubi glasovima. Deset godina poslije njegove smrti, Veliki razoriše slogu naših stanovnika, a oni sami pored mnogih ostalih i tih pet velikih fabrika oružja. Na pogreb Kotu su došli skoro svi vladari svijeta osim Artera, predsjednika Dasa. On posla svoju majku kao izaslanika te namoćnije planete u Galaxiji. Možda zato i kažu da je zapad rušio Balk, a predsjednik Arter, jedan čvrst karakter, čovjek za čijeg mandata nijedan rat nije poveden, nije mogao biti toliko licemjeran da Kotu dođe na sahranu, a poslije mu ruši tvorevinu. On imade zaista posla oko pobune na sazviježđu JAM gdje se narod masovno diže protiv vlasti u više država. Poskidaše neke guvernere i nacionalizovaše rudnike, pruge, kosmodrome, hidrosisteme i mnogo toga. Pobjegoše veleposjednici u bunkere, kasarne a i dalje. poslije par godina, jedva uhvatiše Tea, glavnog inspiratora pobune, i ubiše ga bez suđenja u ćeliji u nekom malom mjestu u džungli. Suviše je bilo rizikantno dovoditi ga bilo gdje na suđenje jer je privulao simpatije cijeloga svijeta. Jedan plačenik sa Balka, inače Enish i bivši Kotov pilot u prošlom ratu, se trsio da je i on učestvovao u njegovom hvatanju. Prije toga je bio na mnogim sličnim akcijaama sa istim timom, ali se jednom odmetnuo i htio bez odobrenja da ubije Kota. Kidnapovao je jedan Far pun putnika i jedva ga namolili da stane prije Balka na Grand. Neki kažu da mu je nestalo kerotoma, pa sletio da napuni rezervoare, a onda ga oni ubijedili da CK nije više u staroj zgradi i skopali u zatvor. Kad je trebalo, izvadiše ga i lansiraše u bespuća JAM-a da nađe Tea. Poslije je opet nastavio robiju, a sada se vratio na Balk u mirni za sada region S i tamo je nešto opet imao problema sa policijom. Inače pored matematike sam predavao i informatiku, metode istraživanja u matematici, statistiku i odbranu i zaštitu. Djeca su kod nas imala i do 14 nastavnih predmeta u školskoj godini. Ovde imaju 4 u jednom i 4 u drugom polugodištu, a ocjenjivanja iz usmenoga nema, ali ima generalni test na kraju svakog semestra iz svakog predmeta. Maturskih radova također ovde nema ali ima puno pismenih projekata. Mjesto maturskog ispita može da se napiše neki rad i prezentuje u holu škole a onom koga to interesije može i da razgovara sa autorom. Profesionalnih srednjih škola nema. Prvi osnovne počinju sa 6 godina navršenih do prvog septembra. Zatvorenici i vojnici prave kule od šibica, brodove u boci, pišu pjesme, uredjuju časopise, bave se muzikim i do besvijesti bilduju. Ja sam u vojsci 75/76, napisao dvadesetak pjesama sa kojima se veoma ponosim. Jedna je 37

baš bila o unutrašnjem miru, kojeg neko urođeno ima, a nekome kao da uvjek nešto traži, sve to se vidi na očima. Dakle; Za mirom dalekim uvjek žudiš, odeš Tamo i uzmeš ga Onda ovaj ovde biće ti daleko, da Jedna se odnosi i na ratne zločince. Zašto je tada napisah 30 godina poslije zadnjeg, a 15 prije ovog rata u Plitu, divnom gradu na obali mora starog preko 7000 godina. Evo nekih dijelova po sječanju; Nož im svijet obogalji... ...Jedni se oblačili čisto, drugi bili zvijeri i spolja čekajuči žudno da presudi im neka ruka bolja ...Klali su i krv pili i budli se žedni... ...Ko ljudi više nisu mogli biti I nastaviše i dalje klati i krv piti oni što im ni smrt ne vraća ljudsko. Ne 31 prvi 6999 godine Jučer popodne smo išli na skijanje i klizanje u park Mezaret. Tu nas u sred grada iznenadi pravi planinarski dom. Bijaše fantastično sunčan dan kojih ovdje ima preko 200 godišnje. Park se nalazi pola sata vožnje od našeg stana u BeaPort-u, dijelu našeg grada Beka. Nemože se gledati od ljepote i čistine bijelog snijega dole, a jasno plavo nebo gore. Svi imađahu nekako vedar izraz lica i anđeoski osmjeh. U pauzi, na terenu za hodanje na skijama, gledali smo našu ShuShu kako na klizaljkama „pići“po zaleđenom potoku oko malenih ostrva. Ona se adaptirala i u tome. Brda nema za skijanje, ali ih ima izvan grada. Čuli smo da je to papreno skupo pa ne odosmo nijednom. Budale, Elko je išao, i kaže imaš sve džaba ako se samo sankaš, poneseš svoju hranu, sjediš kraj kamina i niko ti nebrani da se provedeš bogovski. Ipak, i ovo bijaše to za mene dirljivo. Uhvati me nostalgija za našim planinama, a pogotovo kad se sjetih zimnske Olimpijade u Traderu gdje se cijela Galaxija nađe i na kojoj i ja bijah dva dana. Ma koji je to događaj bio, pa svjetina, atmosfera u gradu, a snijega kao nikad nijedne zime prije. To sječanje mi i pokvari ostatk dana i veče. Pa prokleti Balk, šta mi radiš, hočeš da me ubiješ? Sve što valja i 38

nevalja ti mi zasoliš. Da malo razbijem njegovu opsadu mozga, odmah nazovem prijatelje, Denu i Dra koji doseliše iz New Grasslanda jednu godinu iza nas. Ja im poklonio veliku sliku, koju meni neko dade ili sam je našao na odloženu ulici. Čak sam im to i rekao, a oni su to ipak veoma cjenili i našli kao veliki motiv da ipak imaju nekoga svoga ovdje. Znali smo neke iste ljude naše Ašvanske doline. Denin brat je bio slavni rukometaš kluba „Fajter“. Jedna granata namjerno bačena sa Onish položaja među djecu koja su se igrala u dvorištu ubi njegovoga sina od 10 godina i jos 7-oro kršćanske djece. Roditelji Onish djece taj dan nisu puštali svoju djecu van. NewGrassland je samo 12 km od staroga, a u ratu kao da je bio na drugoj planeti. Jednom su nas profesore Onishi vojnici vodili iznad njega na kopanje rovova. Bijaše to strm teren obrastao rijetkom šumom sa prilično tankim stablima, pa kad bi Anishi odozdo zapucali, nije se baš mogao naći bog zna kakav zaklon. Nismo ni kopali jer nam vojnici nedadoše, kazaše da nedaju njihovim profesorima kopati. Ma nisam nikoga ni poznao u onom mraku sa rovovima pokrivenim nekim ceradama pa ne znaš uopšte ni gdje su vojnici. Poslije se pucnjava smiri i neke kolege stupiše u razgovor sa suprotnom stranom. Pita ih jedan branilac New Grasslanda koliko je hrana kod nas skupa itd. Brine se za sina koji je ostao kod nas u gradu. Kad je šef Zapadne Galaxije naredio da se Onishi i Anishi pomire, rovovi opustiše za dan. Bi puno mrtvih i ranjenih, više nego u sukobu Anisha i Onisha zajedno u ratu protiv Enisha, što neke i danas ljuti. Anishi kažu da nema familije koja nije tu nekog izgubila Naime tu su poveću dolinu opkolili Onishi sa svih strana od Busso preko Iteza, do Grasslanda i ljevo do NewGraslanda u dužini 30 i širini oko 5 kilometara, tako da je pomoć Anishima dopremana samo sa neba. Deno je bio branilac New Grasslanda. Prića da je kutija cigara koštala i do 100#. Na jednom brdu, kad su došli u smjenu, zatekli su samo jednog branioca živog, a taj bijaše Enish u Anish vojsci. Bilo je i toga puno. Ljudi su se često poznavali samo po nadimcima i kad je rat počeo iznenađivali se ko je koje nacije. Mnogi ostaše sa Rajom u njihovim armijama, iako nisu bili iz iste nacije. Poslije im tu fatamorganu razbiše vjerski oci, jer su vojske odvodili u bogomolje a „nevjernici“ štrčaći ko glineni golubovi. Od bjede rata mnogi ljudi posumnjaše u postojanje Boga pa ga za vrijeme Kota kod nas lako proglasiše nepoželjnim pa ljudi tamo mnogo nisu ni išli. Religija je bila potisnuta da bi se on, što bolje isprsio. Naućio je on dosta na Ussiji od brke Talina. Ni on nije bio neki veliki galamđija. Talin je pokršteni Jew a to Usse nije smetalo da ga obožavaju, iako nije ni Uss iz Ussije nego Ruzz iz Ruzije. Ti stranci baš umiju da vlast zgrabe. Bio je veoma tih čovjek i za njega stvarno vrijedi poslovica: „Tiha rijeka brijeg lomi“. 39

Mobilizacija nepita, samo da je više vojske. Pogibe nam tu protiv Anisha Dudi, jedan zaista dobar prijatelj, koji ostavi četvoro djece da se sa majkom zlopate u ovom jedinstvenom životu. Htio je da spasi ranjenog vojnika koji je pošao da izvuče ranjenog brata blizanca. Dudi ga zaista dovuče do rova kad ga pogodi metak u srce. „Zašto mene“ reče i izdahnu. Jedino izvučeni vojnik preživi, ali osta bez nogu. Vidjeh ga jedno veće na Korzou kako ga šetaju u kolicima. Imao je nekakve tužne i plamteće oči gledajući po nama, koji smo ga nijemo gledali i propuštali kroz špalir pitajući se – Zar tako mora biti. Dudijev pogreb je bio u samom gradu pored jednog od 17 Onish religijskih objekta, onog kod robne kuće, u kojoj je radio na održavanju, a došao je cio grad. Sa njim bih u piće za cijeli kafić igrao šah kod OK-e i uvjek izgubio. Njemu bi dodijalo da ja stalno plaćam, pa bi onada i on svima zvao i platio. Najviše je ruke trljao naš glumac Zlaja, bez posla i uvijek ves’o i pristalica rundi. Zadnji put sam rahmetli Dudija vidio u nekoj polcijskoj patroli u kafiću kod Oleta. Tu se pilo i poslije policijskog sata jer su gosti bili i policajci. Dudi mi zovnu piće i kad pođoše tutnu mi nešto para u džep, pa kaza;“Evo Gilea da ti se nađe“. Ja mu nisam ni tražio, a ni odbio. Kažu da se po očima vidi kad je neko kokuz ili nesretno zaljubljen. Inače je policija navikla tu da dolazi, jer je pravi vlasnik bio penzionisani šef policije grada, koji ljetos, kao i više od pola stanovnika napusti grad. Kako Ole nađe vezu i odobrenje od gazde niko nezna. On ga otvori, maskira spolja sa nekekvim neuglednim daskama da izleda kao neki prazan nedovršen prostor i Raja navali. Moglo se ulaziti samo uz lozinku. Banetu, sa kojim sam prodavao stvari na pijaci, dade da ga čuva po noći uz malu plosku loze. A ta pijaca je posebna priča. Tu se odvijao onaj pravi elementarni, sirovi i surovi zivot. Po, 1 drugi 6999, 09 h Uvečer nam dođoše „naši rođaci“, Romi i Ljilja. Pili smo kafu i pričali o našim događajima ovde i tamo. Zvali smo ih rođacima jer smo osvanuli isto jutro u hotelu u ovom lijepom historijskom gradu Beku. Bilo nas je još puno sa Balka, ali nekao ostvarismo prisan kontakt sa njima i još jednom familijom Jassmyn i Nedy koji. Redovno smo se posjećivali, išli u školu za jezik, razmjenjivali informacije i ideje i tražili odgovore na pitanje, kako i šta ovdje raditi. Deno i Dra su ovde na Nadi dobili sina Davida. Krstili su ga, a kum je bio Rene, njegov komšija koji ima 5-ero djece. Kažem mu bolje on nego bilo ko od naših. Tada nam mama od Dene ispriča za njenu komšinicu kako joj je pred put u posjetu ovamo rekla da se nebrine puno za jezik, jer kad je ona bila u posjeti djeci na Hammeru, njoj je bilo teško samo prva dva dana dok ga nije naučila. Opet provijava onaj Neo-Romantizam sa Balka. Mora da smo mi tupavi jer evo će skoro tri godine pa se još patimo sa jezikom. Pitam je kako je u NewGrasslandu sada. Kako kome kaže ona. Njenoj ćerki su jedva vratili 40

poslovni prostor, koji je moj x-kolega Asi uzurpirao tokom rata, zatim ga na stanici u Plitu pri bjegu prema Austu prodao više puta, nekim kontraverznim biznismenima, kao što i on sam bijaše. Počeli smo zajedno raditi u školi 6974e, ali on, inače bivši prof ekonomije, zbog ljubavnih afera sa učenicama, bi ubrzo izbačen sa posla. Bio je Onish, ali je bio član u Anisha štabu za odbranu New Grasslanda. Sin mu poginu u redovima Onisha kod Iteza, grada u kom je svaka kuća bila front i gdje je mnogo djece raskomadano granatama, ranjeno i osjedilo u rovovima. Itez je imao veliku fabriku exploziva Itezit, jačeg od Dinamita, koji izmisli neka žena sa Balka, ali ne unovči kao Nobel svoj dragulj. Anishi su bojlere punili tim explozivom i katapultom bacali na Onish uporišta. Od pritiska bi nosači popucali i objekti bi padali kao posječene gljive. Tako su srušili i kuću našeg kolege profa odbrane Džeme, kojem Enishi godinu i po dana ranije pobiše roditelje na obali krvave rijeke Rine. Njega i ranjenoga im sina iz Iteza spasi US i dovede u Grassland bolnicu. Kad postade šef vojnog odsjeka u našem gradu, to ga ni malo nije smetalo da mi potpiše propusnicu za moj „ zbogom Balk“, i dodade da bježim zaraditi para na Hammer, a i on će uskoro zamnom. U jednom selu do Iteza, Anishi ubiše oko 100 civila i njihov glavnokomandujući regiona divljeg Busso ode na međuplanetarnu robiju od 45 godina. Slušao sam ga kako Fetish pozdravim salutira i govore završava pred Anish bojovnicima. Sa onim istim sa kojim su nas klali 41-45-e. Na sudu pravde se vade da su to neki stari pozdravi iz Histerične historije. Asi je poslije primirja bezuspješno dolazio u Grassland tražiti sinovljevo tijelo ili njegov grob. Nije više nosio šešir Stetson kojim je u uvek lux autu bivšim kolegama, a i Čarshiji pokazivao ko je on. Čat je mogao impresionirati sa tim ali nas nikako. Inače taj Itez je prvi bio protiv mira, Na Ekranu smo gledali 91-e kako seljaci viču:“ Hoćemo oružje Tu su postavili barikade i kontrolisali ko se to tamo voza i šta vozi. Ja i brat Džo odlučismo da naše supruge Dra i Mirku sa djecom odu taxijem do 40 km daleke Enice, a zatim vozom ili busom u region S, gdje nije bilo rata i gdje imadosmo rodbinu: našeg brata Pitera, dva strica, roditelje od Dra i mnoge prijatelje već pobjegle iz Graslanda. Du bijaše mala ćelava beba od 9 mjeseci, a Saša i Mladen 15 i 12 godina. Oni prođoše desetak kontrola na balvan barikadama. Najčešće pijani seljaci-vojnici su im tražili oružje i pare i prijetili da će ih ubiti. Jednom je zaista bilo veoma napeto. Jedan veoma mlad i pjan dečko, „otkrivši“ u njima neprijateljsku grupu htjede da ih odmah na licu mjesta likvidira. Spasi ih stariji čovjek prepoznavši Mirku kao bivšu profesoricu njegovog sina. Nisu imali voz nego nekim busom ali samo do Uzle na sjevero-istoku regiona B. Kad su prolazili grad gradić Ventu, od njega su vidjeli samo ruševine. Šta sve ljudska ruka može uništiti tenkovima i topovima za par dana. To bijaše jedan avetinjski potpuno spaljen grad. Te noći su presjeli na stanici u Uzli, i nisu imali 41

nikakav prevoz. Ništa nije radilo. Beku jedan ponudi sa malom Duškicom da ide k njemu kući. Ona se nećkla a tada srećom po njih, a nesrećom po Kotove vojnike Balka, po koje su pošli u Trader, naiđoše dva prazna vojna busa, pokupiše sve sa stanice i na put do NYorka. Iz Grasslanda ih bješe petnestak i prvu sedmicu ih sve nesebično primi u kuću Ljubica, ćerka moga strica Pitera. Za vrijeme Drugog rata on je bio zarobljen kao Kraljev rezervista i odveden na Taly, odakle se 4 godine kasnije vrati sa „punim rančevima robe“, kako kaza moja mama. “Ma da nam dade nešto”, veli ona, ništa, no sve prodade i prokocka. Moj tata je dobio kolonizaciju u region V, koji je sjeverna pokrajina regiona S. Tamo je ostalo puno praznih kuća od Hammera, Dohammra i ostalih saradnika Fetišista koji ne čekaše Kota da im sudi. Sa braćom dobiju zajedno jednu kuću i četri jutra zemlje. On to prepisa bratu Piteru, a i mlađi stric Ojo se odreče svog djela i nastavi vojnu karijeru. Njhov najmlađi brat Cvijo, onaj što pobježe iz vatre kad su Fetišisti pobili 35 članova naše familije, bi poslan u internat za ratnu i drugu siročad u region Groom. Tu osta sa poslom, igraše rukomet, zaljubi se, emigrira ilegalno djevojci koja je bila u posjeti kod stica na dalekoj Cueli, sazviježđe Jam, zaradiše nešto para i vratiše se zajedno. Mislio da se zaposli u New Grasslandu, ali srećom odluči se za region Groom. Ta njegova odluka spasi i mene čitavih 40 godina kasnije. Sjećam se naših dugih šetnji sa njim i mojim ocem po okolini u prirodi. Dugo smo imali te fotografije, oni onako visoki u sivim odjelima sa dvorednim kopčanjem sakoa, na nekima smo i mi, uredno podšišani, sa bjelim košuljicama i lijepim džemperima. Kao da je Kotu krenulo u to doba. Stric je pričao da je donio nešto zlata jer je to bilo za njega jednostavnije nego nosati pare. Tada sm prvi put o zlatu nešto načuo te 59 godine. To je interesantno da starijima nije jasno da djeci treba sve objasniti. Moja ShuShu gledala sa nama neko veče vijesti i nešto bilo o mesu, pa prikazuju žive svinje, pa ogiljene kako vise pa ih sjeku pa pita:“ Šta ovi rade? Jel' odavde dolazi meso“? Dakle nije ni razmišljala o njemu odakle dolazi. Možda je mislila da raste negdje na njivi. Tako isto mi nerazmišljamo o ratu, a ni djeca. Kažemo, rat će, i gotovo, skoro ko kod starih Grka, kad kralj kaže. “Noćas u snu mi je bog Zevs naredio rat”. Na nekima jezicima riječ rat znači pacov, a naučnici se slažu da će pacovi vladati svemirom kad se ljudi istrjebe. Neko bi u šali dodao pa i sad vladaju. A ne, nepristajem na to. To već previše beznadežno zvuči iako kad vidim neke face podsjećaju me na nešt pacovsko. Ut, 2 drugi 6999 Vozio sam moju Dra u školu preko mosta zaleđene rijeke Sveti Karlo. Škola nije daleko, ali kad na -50°C zapuše sa svih strana, nema šanse za pješačenje. Da bi se ovde išlo u školu, nije važno ko koliko ima godina. Ona sada ima 44, a ja 51-u godinu života. Izabrala je kurs od godine i pol u 42

patiserie, za pravljenje tjesta i kolača. Rijeka St Karlo gotovo i nema ribe, ali je ljetos na ušću, nedaleko od nas, Oškov sin Aša uhvatio štuku od 70 cm. Zid luke je veoma visok i on se bojao da pri izvačenju lax ne pukne. Ja, kao iskusni majstor-ribič, malo povučem, jednolično ubrzam i opa, dugačka i blistavo srebrena štuka se stvori na travi, Silan svijet je šetao tuda, jer se tu parkiraju kućice na točkove, a sam grad primi i preko 3 miliona turista godišnje. Svi su gledali štuku i na stotinu jezika rekli;“Divno“. Ljeti ima obilje uličnih programa, žonglera, klovnova, borbi mačevima u kostimima starog doba; uveče na bar tri trga besplatni koncerti na otvorenom, po danu repriza rata u kostimima tog doba na onoj istoj livadi gdje i bi ta bitka. Jednom su gostovali renomirani muzičari grupe KoKo sa Balka iz regiona M gdje nije bilo nekog većeg rata nego samo kraći sukob dvije veće naci grupe Iptara i Donija. Na muziku naše naj grupe svih vremena Button, mi zaigrali Oro, koju su KoKo izvodili fenomenalno. Poslije odoše neki da pričaju sa njima. Ja nisam mogao. To bi bilo isuviše za mene. Rekoše da su im rekli;“ Ma mamu im opet nas zavadiše“ i dodali da nikoga“našeg“nisu ovde očekivali u ovom zadnjem većem gradu na sjeveru Nade, a ono na platou u po bjela dana se sve diže na noge i poče plesati. Pod „naše“ podrazumjevaju sve narode i narodnosti Balka. Zbunilo ih je što su svi igrali i vikali kao da su svirali tamo daleko na Balku. Naime, našem su oduševljenju podlegli turisti, koji uvjek rado igraju strane igre i koji učiše u hodu od nas korake nekog kola, za koje baš nisam siguran da je pravi Oro. Svi smo se na kraju na trgu držali za ruke i njhali u ritmu muzike pjesme „Ajmo u planine“. To nije bila igra to je bio ples anđela. U ljeto 97 posjeti nas Nataša, kći moga brata iz regiona S. Imala je na Galaktičkom kongresu prezentovati rad iz elektronike u, glavnom gradu Nade, O-Tawi. Poslije toga dođe nama u Ke-Bek i ostade sedam dana. Nismo tada imali auta pa se po velikoj vrućini vozasmo na biciklima gledajući gradsku vrevu. Vidjela je i onu simulaciju bitke na sudnjoj livadi u autentičnim kostimima. Platio sam joj kartu za K1 odakle je imala Far za Balk. Rekao sam joj da je moj stric, onaj isti koji pobježe iz vatre, meni platio kartu kad sam napuštao region Groom odlazeći za metropolu Vin. Njega su zvali glavni grad Balka, iako se nalazio na uporištu Sillabica na planeti Rakus. Odatle je stolječima dolazila podrška Balk podjelama i ratovima, iako su Enishi, 5392 godine, najmanje 100 godina prikočili prodor vojske sa Urka prema njima. Sillabic se sabra u toj slobodi, dobro odbrani i kad ojača 6878 okupira regione Groom, H, V i B u kojima imade veliki procenat Enisha. Samo S osta nezavistan, zatim i njega okupira u Prvom, pobi pola muškog stanovništva, a i kasnije haraše tuda i u Drugom sveopštem ratu. Tako se zahvali Enishima, podlo i mučki.

43

Na kraju Koto, jedan Anish po majci, a Lovin po ocu, uze pušku i ubi 400 000 ljudi, agresore i naciste pritaji i na Balku napravi jednu državu zvanu Balk. Ljudi kažu da se nikad nije ljepše živjelo. Imali su besplatne škole, lječenje, zubare, jeftina sindikalna ljetovanja, velika zaposlenst skoro 100%, putevi van Balka dozvoljeni od 66. tako je na Hammeru i okolnim planetama radilo preko milion ljudi sa Balka. Mogli su se vratiti kad žele, doći u posjetu, praviti kuću, imati malu firmu do 20 radnika, jahtu, farmu, vikendicu itd. Studenti su hodali po Galaxiji kao po Balku, sad ovde sad onde. Pasoš je bio bezvizni za sve destinacije. Sve to je smetalo nacistima, Sillabicu i religijskim vođama koji izgubiđe tržište, teritorije, a i objekte, koje Koto vrati narodu jer su od njega bili i oteti. Naročito nezadovoljni su bili emigranti Drage i Obscurija, pobjegli ispred Kota, pa poguraše rasparčavanje Balka sa ogromnmm svotama novca, plačenicima i oružjem. Nove vlasti porušiše ili prodaše u bescjenje što su decenijama stvarale genercije dižući kredite od Galaxije. Sad nemaju ni to sto su gradili, a te kredite još vraćaju i uzimaju nove i nove. Vlast je sad na jarbolu, zajapurena od elana u dugo očekivanoj ugnjetavanoj slobodi od Kota. Stanovnici niti mogu da putuju van, niti da studiraju besplatno, ni doktoru da idu bez para, a zubaru tek duplo. E, Koto Koto, nijesi trebo vala ništa radit. Da bog da te ubili Enishi, no što su te vezali za ono drvo u prvom ratu. Odmah bi ovu vazalsku fazu imali. Nije dao da se narodi ubijaju, a svi tvrde da ih je on pobio, uništio, zakinuo, pokrao i dao onim drugima. Ja se sjećam djetinjstva i Grasslanda, Ma to nije bio grad negoo istorijska kasaba sa pedesetak dvospratnica ostalih od istrebljenih Jewa, blatnjavih ulica kada padne kiša, a kad je suvo, od prašine, nije se moglo disati. Takvi su bili svi gradovi, oputošeni ratom, srušeni mostovi i oštećeni putevi, nasipi, pruge rasparanih pragova. Vojska sa Sillabica i Hammera je pri povlačenju pred Kotom za sobom sve uništavala. Uz to zapadnjaci srušiše podosta, pod izgovorima da iz vazduha bombarduju samo Hammere u povlačenju. Stradaše i bolnice, porodilišta, velika Narodna biblioteka, kuće, fabrike, škole itd. Ussima, čak i B-Garima koji u dva zadnja rata bijahu na starni Sillabica i koje Ussi „osvjestiše“, Koto dozvoli ulaz, ali da po oslobođenju odmah napuste Balk. Na iznenađenje svih, to ovi stvarno i učiniše i Koto sve do mog rođenja 48-e bješe prijatelj sa Talinom. Bio sam jednom na exkurziji na tim terenima regiona V prema Ungariji. Velika rjeka D-Unay, Hameri na brdu, a ovi drugi preko rijeke u ravnici. Ma to krvoproliće je tralajo mjesecima.. Zašto to ljudi rade jedni drugima. Ima jedna šansona na Rancu u kojoj pjesnik odbija poziv u rat, a to znači izdaju domovine i kaznu streljanjem. On kaže hvala na pozivu gospodine predsjedniče neću da ubijam. Radije ću na streljanje. Jezivo! Možda će jednoga dana svi vratiti gospodinu predsjedniku pozive za rat i stati lično pred njega na streljanje. O, malo morgen! Taj uvjek ima novca da nekoga plati da ubija za njega a neki bi to i besplatno. 44

Sr 3 drugi 699 godine. 00;54 Gledam Ekran, Žan Lali objašnjava kako gradi ovaj grad. On je njegov gradonačelnik i svuda se nenormalno gradilo, kao u nas u Kotovom periodu. Jednom ljetos, priđe i pozdravi nas kod Hipodroma, pita kako nam se sviđa ovde i šta smo po struci itd. Mi falimo Bek i Nadu, mada od Nade nismo vidjeli ništa više sem Aterisaža u Mont-Realu. Bila je za familije neka džabana u parku, to jest hamurger, hot dog i sok. Doveli Elko i ja ShuShu i Ogija i oni odoše sa djecom na ljuljaške i niz drugih veoma maštovitih sprava. Lali upita; “A đe su vam djeca“? Mi odmah ponosno pokažemo prema njima i on odahnu. Shvatamo da mi stariji njima nismo važni, nego naša djeca. Treba naseliti ovu ogromnu planetu. Zato nam svi tapšu svuda. Dovoljno je reći dobar dan, i odmah bi vam hvalili akcent i kako smo lijepo naučili jezik. U kući sa 6 stanova smo bili komšije sa Elkom, njegovom ženom Kajom i malim Ogijem koji je tek pošao u školu. Čak sam predavao nekoj Kajinoj rodici tamo kod nas. Jedno vrijeme Kaja je morala za vrijeme nastave sjediti u hodniku škole ispred Ogijeve učionice, jer bi on inače zbrisao kući. Bilo je to malo neobično, a šta bi?, moramo pomoći našoj djeci. Oni su također izbjegli iz Grasslanda. Elko je radio godinu dana na farmi u regionu V. Kažem mu da sam gledao na nekom satelitskom programu na Rakusku emisiju o tamo bogatim farmama. Elko reče da skoro i nije imao platu. Dobijao je prazna obećanja i nešto hrane u naturi. Dodijala im obećanja, „Biće bolje, biće“ i pošto su mješan brak Enish i Anishka, lako dobiše iseljenje na Nadu. On ovdje digao kredit od 18000#, položio za varioca i bjesomučno radi. Kaja isto našla posao u hotelu, pa kupili kuću na kredit i odseliše. Našem komšiji na spavanju u susjednoj zgradi, jedne noći je pacov zagrizao ruku. Iako je imao sa sobom ogromnu psinu u stanu, lično je kaže ubio pacova i čuva ga u frižideru kao dokaz da tuži gazdu. Ma zgrozili smo se i Beka i ja. Selimo se velim. Gazdi smo govorili da nešto šuška u zidovima, a on se pravio blesav. Poslije htio da nas tuži što se selimo prije prvog jula, jer to zakon u K2 nedozvoljava. Kad mu je majstor koji je probušio pod u kuhinji i spremao cement obogaćen tucanim staklom, jer samo to nemogu progristi, rekao da sam slikao mrtve pacove koje je on odatle pacov-lovkama vadio, mister se smirio i shvatio skim ima posla. Od tada me uvijek ljubazno pozdravljao. Inače i Deno je stanovao u njegovom stanu na brdu 7 km od nas. Mister je imao oko 90 stanova, a hvalio se kako mu suđe žena pere hladnom vodom. Mi smo se odmah preselili nedaleko niz ulicu, u petorosoban stan na sprato kod jednog što čisti banke van njhovog radnog vremena. Obično bi to radio noću, ali se onda spetljao sa nekom njegovom radnicom, što ladno priznade svojoj ženi. Mi dobismo brzo stan preko puta 45

škole u kojoj sam povremeno radio kao zamjenik profesora za matematiku. Njegova žena bi došla ponekad na kafu, malo se se isplakala, jer je on to uglavnom radi sexa kaže radio, pa ako mu je do sexa neka dođe kuci itd. Ama neznam šta bi rekao. Nikad nisam tješio udatu ženu zbog tih stvari, a ni oženjenog muškarca. Ovo za momke kad ga cura ostavi ili on nju, što se nikada nije jasno znalo, je bila uobičajena pojava. Iz novina na intrnetu saznamo da se u K, južnoj pokrajini regiona S, gdje nije bilo rata, pojaviše teroristi. Čak ih i sa DAS-a proglasiše terorističkom organizacijom. Pucali su na patrole i ubijali policajce, postavljali mine u restorane, kina, hotele, ma haos. Pobili su prvo ljude u njihovom narodu koji bjehu protiv mržnje i ubijanja kao što velike vojskovođe naroda uvjek rade. Gledam Ekran, ništa nejavljaju. Mora da su svi zbunjeni. Presjednik S, MarkosMrki je također zbunjen pa sad smišlja kako narodu objasniti da je to tamo daleko, a strancima da se to ama baš ništa ne tiče i da će on to legalnim sredstvima srediti. Neki opet novinari nevjeruju, da zapadni lideri prvo nešto pročitaju u novinama ili vide na vjestima, pa onda smišljaju ša da rade, nego to urade pa mi onda čitamo i gledamo rezultate njihovih projkta starih i po nekoliko godina. Oni rade na principu programiranja, a ključna naredba je IF. Postave algoritam i po njemu spreme projekte. Naprimjer dođe se do tačke A i unjoj ima IF Kastor umre, opcija YES sledi intervencija, opcija NON, nastavak blokade njegove uvijek zelene i bez snijega, planete K-Ube. Kasor je jedini neposlušni iz Zapadnog dijela Galaxije koji nije prozapadnjak, pa su ga izolovali od sebe. Zato teško žive u bijedi. Sa Nade turisti idu tamo i kažu nema debelih ljudi uopće. Ussi su jednom tamo dovukli rakete. Podiže se ogromna galama, halabuka. Starh ovaj put od masovnih uništenja. DAS obeća Ussima da će svoje rakete, za koje niko nije ni znao u nekoj široj javnosti, povući iz njihovog komšiluka Urske, ako Ussi povuku svoje sa Ube. To Ussi i učiniše, a Uba osta i dalje u bijedi i izolaciji. Taki su veliki kad se igraju preko malih, mnogi od sitnih uvjek strada i gladuje. Če 4 drugi 6999 godine. Nevjerovatno, već četiri sata već ispravljam moj dnevik. Teško je odmah iskrisatlisati misli, biti zabavan, reći istinu, neuvrijediti nikog ili što manje osoba, jer ubica ima na sve strane, škrguću zubima i čekaju žedno da ih neko angažuje ma i besplatno bi oni klali a to nazvali, IDEALI. Danas i sutra nema škole za ShuShu. To je za djecu super, da malo odmore. Ona zvižduće, isjeca slikice životinja i stavlja u koverat za njenu učiteljicu Ann. Zašto uvjek učiteljice i to uvijek slabo plaćene. Poslije su uveli i muške učitelje i poziv je 46

ostao i dalje slabo plaćen. Ima sindikat koji angažuje profesionalnog agenta pregovarača, pa on pregovara sa vladom o povećanju. Može i da savjetuje štrajk, ali ako slabo pročita ugovore može se desiti da nastavnicima za svaki dan pogrešnog štrajka skinu po jednu godinu radnog staža. One se ovde broje samo do 15. Time, za tri nedelje bespravnog štrajka, godišnja plata sa 60000 padne na 30000 kolika je početnička. Kod Kota su direktori imali najveće plate, ali su mogli imati samo četiri puta veću od najniže plate radnika te firme. Moglo se i štrajkati, ali uglavnom nije. Poslije Koto ostari, 74-e vjerskoj grupi oniš priznade status nacije po imenu Onish, a bili su dotada neopredjeljeni vjere Onish. Neki su tvrdili da su oni Enishi, a drugi da su Anishi, prešli na Onish religiju za vrijeme duge vladavine Uraka u regionima M, S, K i B i djela MN. Uglavnom, sve tri imaju puno istih prezimena, a još više i imena. Pritom, Urski skoro niko ne govori. Ja kad nekom kažem samo moje prezime, on nezna uopšte koje sam nacije. Mogu biti svih brojnih nacija na Balku, a kad kažem ime, onda sam Anish, Enish, Donien, Negrien, Ugar, Uss, Lovak, Lovin, a ako jedno slovo s dodam na kraju mog imena onda sam i Onish, Osovar, Banac, Rek, i pitaj boga šta već. Ma samo da mi je spisak mojih predaka prije 300 godina. Računajući četiri generacije svakih 100 godina, spisak bi imao oko 2000 osoba, naravno 1000 žena i 1000, brkatih i ljutih uvijek muških ratnika. Ko su oni bili? Ma ko su da su, ja ih volim. Kako su oni uopšte izbjegli da poginu prije nego naprave nekoga mog sliedećeg pretka? Sigurno su propatili puno da bih ja živio. I tako svako od nas, potomak slučajno preživjeli predaka, grčevito se bori da sačuva svoje potomstvo. Moramo jedni drugima čuvati potomstvo da bismo sačuvali svoje. Uzmite sada 2000 x 6 miliardi=12000 milijardi predaka bi imali da nismo rođaci, a u tih 300 godina je živjelo samo oko 10 milijardi ljudi svih naših predaka. Koliko bi to bilo prije 2000 ili 3000 godina? Ispada da smo mi svi rođaci i da su svi ti ratovi rođački. Od Balka dakle samo regioni Groom H i V i planinski dio MN nisu bili pod Urcima, ali su poslije 6878-e svi bili pod Sillabicom osim S, koji dobi državnost, i opet djela MN gdje oni sami mudro vladaše. Urci su tuda vladali od 400 do 500 godina. Puno brate. Pokupiše silom najinteligentniju djecu i odvedoše sebi da im popravljaju i održe carevinu. Pravili su dobre puteve i karakteristišne mostove. Jedan od njihnapravi na Rini veliki Pasha Sokolović, porijeklom Enish iz tog kraja. Sad je to evidentno i od “napredne civilizacije”. Proizvodeći krize bira ljude i sebi odvodi sve što joj iz Galaxije treba. Državama dovedu na vlast neke akrape, pa se stanovništvu rođena domovina toliko smuči da sami bježe glavom bez obzira. Gdje to nemogu, djele stipendije najdarovitijima, vode ih na njihove fakultete, koji su doskora bili očajnih sadržaja. I profesore iz cijelog svijeta dovlače, jer Raja ovde neće da uči. Imaju standard zahvaljujući otimačini po svijetu i baš ih briga za 47

nauku. Fakulteti ovdje ni sada nisu ništa bolji od naših, sem što će vam parama napraviti sve uslove za rad. Bolje da tu invstiraju nego u obrazovanje jer dok iškoluje jednu osbu do diplome univerziteta, svaku državu košta oko 500.000 Talira. Poslije ljude cijede, kao i oni što bi ih cijedili da su ostali kod kuće, pa im djecu šalju u ratove ginu za domovinu. Inače Urci su imali taktiku Đavola opisanu u Bibliji, kad on Isusu obećava jednu tuđu dolinu, u zamjenu da slavi njega Đavola umjesto svevišnjeg Boga-oca. Tako svi rade kad se šire po Galaxiji. Traže saveznike i obećavaju im krajeve i teritorije gdje su nekad ili nikad bili. A zašto se šire? Zbog moći. Zbog bogatstva koje donosi moć, jer što imaš više podanika sakupićeš veći porez. Što ti je veće carstvo, duže ce te spominajti pa nećeš biti mrtav ni poslije smrti. Ljudi se boje umrijeti. Sjetim se mame prve žene moga druga Jade. Stalno je pričala kako će ona umrijeti. Budila se noću od straha, slala ga na biciklu kod seoskog dežurnog doktora po ljekove. Kad bi mu Jado zalupao na prozor doktor bi otvorio, žalostivo ga pogledao, onda bi otpuhnuo i rekao;“Jado, Opet isto“. Jednom mu je doktor rekao da je i njen pokojni muž godinama na bicikli tandrkao po noći iza ponoći. Kad bih joj Jado donio neke pilule, ona bi ljutito rekla da doktor nema pojma o medicini i šta joj je to uopšte poslao, itd. Sanjala je da će se njena kći udati za doktrora, i omogućiti joj vječni život, a ćerka ode za profesora. Zato ga i nije volila i taj se brak raspao. Možda bi je zet doktor prije otrovao nego što će godine učiniti svoje. Da li i vi mrzite bračne partnere vaše djece pa ih i oni ponekad i odbace jer vas nisu dovoljno zadovoljili sa njihovim izborom. Kažu neki da su Urci krenuli sa jedne male planete sa samo dva plemena i osvojili stotinjak drugih destinacija, porobili im narode, uveli im Onish religiju, imali najmoćniju vojsku u tom periodu i pri povlačenju ostavili vruće razloge za sljedeće ratove. Ali nisu oni za to krivi. Kriva je pohlepa koju su nalazili usput. Od njih se na Balku oslobodiše prvi Enishi 6815-e u regionu S, a 50 godina kasnije i region B, u kojeg glatko uleti Sillabic bratija. Poslije prvog rata 6914-e, oslobodi se cio Balk od strane vlasti koja nam htjede naturiti sve njhovo; jezik, muziku, kulturu, itd, pa nas zato i zvaše divljacima. Toliko je to pritiskalo nas da smo stvarno pomislili da smo zaista mi divlji, a ne oni koji su nas klali. Medjutim, prvi put i histeriji slavne Historije i napraviše prvi Balk, jednu državu sa kraljem Piterom 1, potomkom onoga KaraGeorga što 6805-e diže Prvi ustanak protiv Uraka, pretrpi izvjesne poraze i pobježe na Ussiju. Kad se vrati da nastavi, smaknu ga i odreza mu glavu njegov kum i saborac Obren i posla je Urcima na uvid, kao dokaz da je sve u redu, a i Sillabic da to čuje jer je i on tada bio protiv samostalnosti Enisha u regionu S. Primiriše se tako neprijatelji Enisha, a mudri Obren u tišini podiže 6815-e drugi ustanak. Ovaj put ;“Puče Puška“ uspješno. Porobljeni se poslije oslobođenja „identifikuju sa agresorom“ i oni pokazuju osobine imperijalizma. Obren istjeta masu Enish vjernika u region B i Doniju. 48

Obrenova familija vladaše nekih 90 godina kad ih sve pobiše neki vojni atentatori i dovedoše Pitera 1, unuka KaraGeorga. Eto i sa tim zbunjuju narod. Ni dan danas se nezna ko ih pobi i ko je bio gori vladar. Osudili su neke oficire na smrt streljanjem i streljali ih oni što ih atentat dovede na vlast. Streljane na smrt, Koto, kao dobar znalac histerične Historije, rehabilitira od atentata 60 godina kasnije. On je i sam bio na Ussu u velikoj školi Kod Taljina, jednog brkatog Uzijca, dakle koji nije bio Uss a vladao Ussijom kao da mu je rođena mati. Djeca sa materama često manipulišu kao sa igračkama, a sa maćehama još više. Na maloj Uziji mu je bilo tijesno, jer tamo nije bilo dovoljno banaka, koje je sa pravim koltom i bandom pljačkao pa prešao na Ussiju, užasno veliku planetu Galaxije, koju su mnogi pokušali porobiti ali bi prokleli i majku i pramajku kad im je to naum palo, jer bi se zimi smrzli a ljeti bi ih izujedali komarci. Da nespominjemo Usse koji su neprijatno i brzo nicali i pucali odasvud. Prije pohoda im je rečeno da je sve to pusto i da Ussi nemogu pružiti otpor jer su bjedni, nekulturni, neznaju muziku, ples, jezike, slaba im kinematografija, marketing i slično već šta se priča za neprijatelja kojeg se napada u nekom ratu, da je to prosvjetiteljski rad a ne rat, da će ih se time oslobodi bjede i loše vlasti, da se kultivišu, konačno nauči plesati i ostalo, da im umiju djecu čije musave face prikazuju na SyS-u, kako šutiraju konzerve po smetljištu umjesto prave lopte. Odmah iza toga na ekran ubace poneko prozapadno djete bijele rase, prvo muško s bjelom košuljom, kravatom, u đemperćiću snimanog do pasa, zalizanoga, bjelih malo rastavljenih zuba, malo pirgavog, pored kompjutera, zatim djevojčicu sa kikicama kako se smješi, u bjeloj košuljici i čiste kose. Istina ubaci im se koji general druge rase ali naviše vole da su im generali sa Hammer prezimenom. To svi svuda prosto obožavaju. Pa i Enishi i Anishi su došli sa Hammera na Balk oko 600 –e godine, a prepiru se ko je bio prvi, a njihove komšije za njima više puta da im budu bliže ili da im se osvete za pokolje koje su oni tamo činili. Ima još Enisha na Hammeru ali su mirni, Kažu da gaje svoj jezik i kulturu, ali nikad nismo vidjeli neku ozbiljnu emisiju o njima. Baš bih volio da ih posjetim da vidim moje rođake i da čujem taj izvorni Enish jezik. Pe 5 drugi 6999 11:14 Već od polaska Dra u visoku školu, jer tu su se mogli upisati samo oni sa već zavrsenom srednjom školom, ispravljao sam roman. ShuShu ima posjetu, Sindi, sutra 4 godine, Dženi Klode, 5 i Salve 9. Jučer ih je bilo pet šest. Kad su Hajdi i Bernard došli kuća je bila puna djece i igračaka. Diskutovali o „Sedam vremena“ opisanih prije 7520 godina u Bibliji i da će Božije kraljevstvo da se vrati u Oktobru 1914-e, pod vladavinom Isusa. Međutim, to se poklopi sa vremenom kad su prvi i veći pokolji bili u ratu na Zemlji. Gledali smo filmove, Kirk Daglasa i mnoge druge kako se ginulo po rovovima a generali se takmičili ko će više žrtava da ima u svojim redovima. Vojnici u 49

suprotnim rovovima bili su čak iste vjere i jednom pokušaše da jedni drugima čestitaju Isusov rođendan. Neki kažu da su se uspjeli i zagrliti van rovova, čak i iz čuturica nazdraviti sledovanje vina z ataj sveljudski praznik zapadne civilizacije dok ih nije komanda artiljerijom rastjerala. Čuj, ljudi da se u ljubavi grle, pa nisu pederi no junačine. To su vojnici, a ne ljudska bića. Ipak su se nastavili i dalje grliti u samrnom ropcu po rovovima nabadajući jedni druge na dugačke bajonete. Zašto da ne, pa daj da zagrlim bar nekoga u zadnjem trenutku svoga života. Često ljudi spominju Alexandra koji prije 7.000 godina na konju orobi, i poprilično uništi, tadašnji poznati svjet na Zemlji. Koja je to smijurija bila spram sadašnjih dimenzija ratova ali je sve u proporcijama i odnosima isto. Film nam odade sve bitno, a kako je to stvarno bilo niko nemože dočarati. Danas djeca uče istoriju iz filmova. Ispada kad je Isus dolazio da vlada, Đavo se nije dao, kao ni danas pa posla nas u rat i pokla nas dosta. A tek poslije samo 20 godina poravna Europu, Kinu, Japan gdje za veliki početak nove civilizacije ratovanja baciše i dvije atomske bombe koje će Zemlji dohakati 1000 godina poslije, kad se broj pametnih nabio do te mjere da su odlučili da treba sve uništiti jer se nema više kud sa tolikom pameću i ljudima i da je to domet i da je dosta ljudskog uma ovdje. Bacaše kratko jedni drugima te bombe i pobiše oko 20 milijardi ljudi. dvadeset hiljaditi rat na Z kugli stade naglo kad nebi više nikog da strelja dezertere. Preživjeli po periferiji Zemlje se zbunjeno, češkali, nastavili pecati pa neki i preživješe. Kad bi jeli konzerve iz kakvog skloništa, oči su im svijetlile noću kao one noćne baje. Tako su i preživjeli od napada divljih životinja, jer su one srećući ljude sa užarenim očime biježale glavom bez obzira. Kažu, neki hemičar patentirao sastojke protiv maskiranja, koje su dodavali u konzerviranu hranu i slali kao pomoć suprotnoj strani preko humanitarnih organizacija koje su se namnožile kao gljive poslije kiše. Ma nema šta ko nije kome slao. Od najlon čarapa do margarina. Znali su da će vojska oteti konzerve od naroda, a kad bi poslije par dana svijetlili ko kandilji, snajperisti su ih skidali kao one svijtleće baje. Jednom je baš na brdu gdje smo terbali kopati iznad NewGrasslanda poginulo puno ljudi u nekoliko dana. Jednom našem članu pozorišta je metak prošao ispod kože na leđima kad je izazivao snajperistu nebi li ga tako otkrili. Taj je bio svaki dan redovan na poslu. Čuli bi zvuk jednog auta marke Olf i znali da je pucač stigao. Onda su sabirali ko ima Olfa u New Grasslandu nebili ga našli poslije rata, kao da auto nije moglo biti ukradeno. Ljudi razvijali čula i ideje po šumama, slušali lavež pasa i cvrkut ptica i tu dolazili do afirmacija i činova. A ti su se djelili šakom i kapom brže no Napoleon što je djelio Generalske činove, jer bi mu u bitkama mnogobrojni poginuli. Kružio jedan vic u rejonu gdje su Enishi vladali, a bili poznati po tome što su im oficiri Kota armade, rođeni u B, masovno prišli; 50

Zašto je Koto pobjedio Fetišističku armadu ? Zato jer je imala puno aktivnih oficira. Ma nije on nikoga pobjedio, nego samo bježao okolo ispred racija. Jednom je bio opkoljen od 100.000 vojnika. Tada mu od 20.000 boraca ostade samo 7.000 živih. Tu su poginula i dva brata moje mame i ona kaže da se od tada više nemože iskreno nasmijati. Kad smo se Dra i ja ženili 89-e, presejdila je cijelu noć pord mene u sali našeg pozorišta. Stigla i muzika, Mile harmonika, braća Džajs na violinu i guitaru. Poslije dođe majstor Musa jedan odličan ljevak na desnoj gitari i bi veselo do zore. Mati je cijelo vrijeme imala smo neki grč oko usta za koji je mislila da je osmjeh. Bješe lijepo tu sa starim društvom a i portretom već pokojnog Kota iznad naše glave. A taj je naredio da svaka učionica u školama ima njegovu sliku. Sada su ga svi izbacili, kao Isusa krista sa zidova i školama u kupoli K2. u vezi toga me ozbiljno prepade jedan što prevodi djecu preko ceste. Čuo on da sam ja profesor u školi, pa me u banci dok smo čekali u redu, napade kako smo mi izbacili Isusa iz škola. Ma kažem ja da nisam ja ovde profesor nego tamo gdje ga sada na te zidove kače, ali on nesluša, no šepa sa drvenom nogom onako prosvjetiteljski kao reformator jezika KaraVuk, prijeteći cijelom svojom pojavom, pa sam, uz opšti smijeh prisutnih, pobjegao iz banke i došao kasnije. Jednom čekajući gradski bus naslonim de na neko debelo drvo i listam dva mala džepna riječnika koji sam nosio svuda sa sobom. Jedna mlada djevojka priđe, pa me slatko, kako to samo dražesno mlade djevojke mogu učiniti, pita, koji to rječnik studiram, pa kad vidi Enish-Ropijen, trže se pa uzviknu: „ Vi ste Enish“? Ja potvrdim, našta ona osu paljbu ta šta ja tražim ovdje, otkud ja tu i slično. Ja objašnjavam da sam i ja izbjeglca ma nepomaže ništa. Enishi izbjeglice, ma nemoguće oni samo siluju i 50 000 žena su posilovali, da li sam ja došao da silujem itd. Sreća dođe brzo bus i nađoh jedno mjesto za sjesti. Ona osta stojeći dva metra od mene i neprođe dugo ona zakrešta:“ Da li ste vi stvarno Enish“ ? Cio autobus se okrenu piljeći ka meni. Ja promucah neko „Si“! i na momenat sve u busu neprijatno zašuti. Tako me i Karl, Čeh po dedi a DAS po tati, pita zašto Enish vojnici i oficiri vode žene i djecu kad ubijaju Bonce u regionu B. Ja mu kažem da su to Enishi iz tog regiona i da su oni kod kuće i brane njhov prag od najezde Bonca, koji su Onishi, samo sada su patentirali novo ime za njhovu naciju. Sjetim se 6994-e kako je moj školski drug Uti došao iz Tradera u naš grad po diktatu Muddyja, onog lidera iz sefa državne banke. Inače, Uti ga je lično u Kotovo vrijeme osudio na robiju od 14 godina. Prodavao sam na pijaci moje i bratove knjge, 2,5 # po komadu, kad on naiđe u autu pekara Dede, mahne mi slabašno ljevom rukom kojom se inače uvijek mlitavo rukovao, više kao neki 51

uzvišeni svećenik nego pravnik, i produžiše. Popodne bi Dženaza starog Jazz bubnjara, babe moga komšije Hope. Ispratismo tabut do uzbrdice, pa se nas 10-ak zajedno vratismo nazad. Uti pita gdje mi je brat, a ja mu kažem da Džo već odavno sunča leđa na Austu, našta on poče da žali što je otišao jedan takav dobar stručnak, elekroinženjer, laka struja sa 5 godina završenog univerziteta, i slično kako ne treba ići, biće ovde dobro itd. Ja kažem da nesumnjam u to, jer je nekad ovde već bilo dobro i uzgred pitam da li mogu ja postati po naciji Bonc. On kaže „:Ne“. Pitam ga može li Braco Bonc, naš drug tu prisutan posati Bonc. On opet nieće. Znao je da su Braci otac Enish, a mamama Anish, a to što se mnogi Enishi i Anishi prezivaju Bonc, za njih nije važno. To ime Bonci ili Bonchi nama iz regiona B dadoše Urci. Tako su nas sve iz regiona B stolječima zvali. Dakle sada su samo Onishi mogli postati Bonchi. Tada sam pogledao u špiceve mojih cipela i znao da moram otići iz moga Grasslanda . Dotada nisam to zaista ni pomišljao, a sada odjednom takva nagla promjena, koja mi donese neko olakšanje. Što mi je najčudnije nisam ni malo bio tužan nego čak i vidno raspoložen. Možda se svima tako to i dešava. Sad je trebalo pripremiti bjekstvo. Nisam više ništa čuo, no gledah u te lakovane cipele koje zadnji put obukoh na svadbeni put 89-e, u mali hotel na obali mora prije četiri godine. To je bio historijski put, kao što je sve na Blaku historijsko. Tamo su histerisali mještani kad je došao autobus „Bratsva i Jedinstva“ sa slikom novog lidera Enisha, MarkosaMrkya. Inače, svake godine na dvije sedmice su se turistički razmjenjivalo stanovništvo po Balku. Djeca, radnici, seljaci, domaćice, pčelari, cipelari, golubari, lovci, kulturna društva i ko zna ko još bi se provodili ludo i nezaboravno, a prijateljsva su se pretvarala u maltene krvne veze. Pogotovo kod običnih radnika. Ovaj put, šofer je na vjetrobranu zaljepio sliku Markya, novog vođe Enisha, čiji otac nije uopšte bio Enish, no samo mati. Kako li njega uvrstiše u Enishe kad se kod nas zna da, što ti je otac to si i ti, ako se već zna ko ti je otac, a njemu se znao i bio teolog nacije Negry. Domaćini primorci su htjeli da se slika odmah skine, ali bijaše sa unutrašnje strane pa od branitelja lika i djela Mrkoga nije bilo lako ući i poderati je. Stajali tako domaćini napolju, a gosti sjedili unutra, onako poslije putovanja od cjele noći iscrpljeni i povremeno mahali jedni drugima sa obe strane busa. Na vratima, vođe projekta su se svađali i ubjeđivali oko jedne slike. Na kraju, par žena izađoče rondajući na sviju i na MrkoMrkya. Odosmo dalje da negledamo propast jedne ideje koja je 45 godina harala Balkom; Bratstvo Jedinstvo. Koto je uvjek vikao da to čuvamo kao zjenicu oka svoga. Medjutim te zjenice počeše nišaniti, a kažiprsti okidati u tu njegovu parolu kroz ljudska srca i glave. 52

Sve sam psovao mojim cipelama jer su me ubile tako da požurismo do malog sindikalnog hotela socijalnog Enica. Put je vodio kroz neki maslinjak. Mi zaobiđosmo jednu familiju koja je brala masline sa jednog drveta, prostrijevši deke na tlo da lakše pokupe što padne dole. Izdraše se na nas kao na malu djecu, iako smo u dalekom luku obišli i njih i drvo i deke. Ma šta je tom svijetu? U hotelu, nataknem patike, skinem lister plavo sivo odijelo i bordo leptir mašnu koju sam stavio da mi bude romantično, a oni se drali na mene kao na skitnicu. Možda zato što sam tako obučen izgledao ko i svi Balk političari. Tu u tom hotelu smo i Novu godinu dočekali i prvog Prvog 90-e i u podne se kupali u moru na +20 °C na suncu. More je bio zaista hladno, ali izdžasmo 10-ak minuta. Estradni umjetnici su na Balku sami preko menadžera nalazili tezge, nastupali po svijetu zabavljajuči naš narod. I tu se podjeliše, pa svaki vlasnik kafane ljepio slike svoga lidera, a namnoži ih se 10-ak. Narod Anisha imade njihovog lidera HengryuHengrya. Ja neznam ko je ljepio, ali kad se ide na more od nas ima oko 180 km, a svaka bandera i drvo čak i u šumi su imali po tri Hengrynie velike sliku u boji. Nijedan narod nije htio da im neki od njh dvojice bude neki novi Koto. U taj čas, čitavih pet godina prije odsluženja kazne, iz devetogodišnjeg zatvora pustiše Muddya kući, a pomalo i sve ostale zatvorenike, ludake, studente i đake. Zatvoriše škole i počeše rat. Iz novina nestade pjevača, sportista, auta, glumaca, a i golišavih starleta. Ostaše samo njih trojica, a to posta sumorno. Gledati tri drčna starca koji odlučuju o životima miliona na Balku, Hengry i Markos su se sastali tačno 43 puta po Kotovim vilama koje on neprepisa nikome, ni djeci ni ženi Jovanki, koja je Enish i njegov bivši borac. Tim sastancima je i 31 put prisustvovao i sam Muddy. Nikada nisu dali nijedno saopštenje o čemu su šta rekli i odlučili u ime naroda kojeg su predstavljali, ni u ime onih skoro 100.000 ljudskihih stvorenja koje će njihove odluke ubiti, zatim, više od dva miliona raseliti da počinju život od nule, sve ispočetka, a o ranjenima i sakatima i da ne govorimo. Hengry je bio nekad general Kotove vojske, a također i dva puta u njegovom zatvoru. MarkosMurky bijaše bankar neke državne Balk banke dobrih sedam godina na DAS-u prije spektakularnog povratka i to odmah ni manje ni više nego za predsjednika Regiona S uključujući V i K, kojima nesebično i hrabro ukide autonomije i galamom posta leader-vođa najbrojnije nacije na Balku, 10 miliona Enisha. Kažu, ko na DASu provede više od 6 mjeseci, oni ga prevrbuju da radi za njihove intrese. Mrky posla vojsku u regione H, pa u B da pomognu stanovništvu Enisha da se spasu od buđenja ostala dva naroda. Iako je bila obavezna, MrkiMarkos nije služio armiju. Kako li se izvukao nije se u javnosti znalo,. Možda ga je oslobodio ženin stric koji godinama bi neki visoki šef komunista Balka i po njenoj želji, dovede ga 53

na vlast. Ali, što je taj mnogo volio da se slika sa generalima. A lično, nismo ga nikada vidjeli u uniformi. Jedno vrijeme su iznosili hvalospjeve o njmu. Pokušavali su pronaći ljude iz njegovog okruđenja da ga hvale od malih nogu i pisali nekakve nejegove živopisne životopise, ali se to jadno završavalo, jer su svi znali da mu se otac, svećenik po obrazovanju, Negrien po nacionalnosti, vratio u MN region i tamo 62-e izvršio samoubistvo. To također učini i njgova mama 75-e u regionu S. Pa dobro, nekome se dešavaju zaista grozne stvari u životu. Međutim, najviše zasoli njegov nastavnik odbrane i zaštite u srednjoj školi, koji izjavi da je Rumenko, kako su ga tada zvali, volio da nosa oružje iz kabineta odbrane do razreda i obrnuto. Dakle Markos bijaše rumen u djetinjstvu, bankar u mladosti, presjednik regije S i komadant četrvte armije svijeta bez dana odsluženja vojnog roka. Zajašio je bio na vlast ko neko na aždahu. Tajnu službu pokloni svojoj ženi, iz zahvalnosti što ga posadi na tron i da se ima čim igrati dok on radi. Što mu se država više otimala nastadoše više: zatvaranja, otmice, nerasvjetljena ubisva, ucjene, bezuspješni atentati na opozicijonara Uka u kojima su neki drugi ginuli. Uk mu jednom izvrši juriš na skupštinu i zauze je sa pristalicama, pa iz nepoznatih razloga napusti kao onaj momak što baci u smeće teško osvojeni vrat od polomljene gitare na nekom koncertu. Poslije bi pretučen do zadnje koske u zatvoru tako da su ga jedva pokrpili. Otada nekako tiho nastupa i srećom opetpo njega prepusti svoje liderstvo nekim novim klincima. Su 6 drugi 6999 Išli smo u šumu po drugu turu suvoga mesa. To je bilo najprirodnije okruženje za nas. Šuma je bila sjecište naših događanja stoljećima i nije ni čudo što smo se tu divno osjećali. Naš zemljak iz Oca kod Grasslanda Oško je pitao Jera, domaćeg ljubitelja prirode i pecanja koji je i imao i radnju sa svim tim priborom i organizovao nam tečajeve za pravljenje udica, da napravi na njegovom imanju na početku planine, 15 km od Beka, jednu sušaru za meso. Predočio mu da je jedan kg suvog mesa bio preko 21 talir. Mi kad smo vidjeli te cijene rekli smo suvom mesu 'gudbaj', što znači zbogom. Ovako, kupili bi friško meso kad je bilo jeftino, a to se dešavalo svakoga oktobra, baš kad treba, a nekad i u januaru čak i aprilu. Strogo smo pratili cijene i kad bi palo na 2 #, nosili bi da sušimo i po 40 kilograma. Jednom, u samoposluzi neki rastom mali šefić istča ispred mene i neda da platim meso na kasi. Kaže da ja nesmijem toliko mesa uzimati. Natezali smo se malo verbalno, a malo i sa kolicima dok za njim ne izađe jedan mesar sa satrom u ruci, u krvavoj bijeloj kecelji, duplo duži i širi od šefa, a bome i za glavu viši od mene. Ja pretrnuo spreman da bježim, a on mi neda i bi na 54

mojoj strani. Kaže malom šefu: „Pusti čovjeka da jede. Ima na to pravo”. Sjetim se kako Oni na Balku su nam i to pravo bili ukinuli. Od toga, suhog mesa bi bilo i preko 35 kg, pa puta 22# je preko 700 #, a koštalo me 100#. Pier je sušenje naplacivao pola talira po kilogramu. Sjatili bi se tamo, pričali, nažalost bez rakije, onako uz toplinu vatre, obučeni u čizmama i jaknama koje nam podjeliše pri dolasku i koje smo zvali Lentine, po prvom čovjeku koji nam se ovde službeno obratio i čak podjelio 40 #po familiji. Dra je tada odmah otrčala da kupi čokolada i koješta i kad se vratila ustanovila da kese sa čokoladama nema. Neko ju je pokrao dok je nešto odlagala da otvori neka vrata. Sjedili smo tužni na krevetima u našoj hotelskoj sobi, ShuShu zbog čokolada, a mi više zbog ShuShu, kad nešto explodira. Prepoznah exploziju oko 100 grama TNT. Ma šta je sad ovo? Isto kao kod nas, kad bi nekome zbog konkurecije ili ljubomore rasturili kiosk u komade. Poslije ponoći je bila i druga explozija. Rekoše nam da to Motardi i Ageles, lokalne bande na izdisaju, jedni drugima demoliraju kafiće. U hotelu ostasmo jednu sedmicu i preselismo u 25-u ulicu u komšiluku Onya, povremenog narkomana iz Grasslanda. Ama dolazio je on i u Grizvill dok i tamo bijah i spektakularno organizovao oproštejno veče kod Erinog sina, također iz Grasslanda, koji imade neki kafić u Grizvillu i tu živješe godinama poslije studija, šta li? Ony reče da će sve platiti njegov Gazda, jedan vlasnik radnje u Novom Grizvillu, koji mu je davao hranu i piće na veresiju. Usput je širio priče kako će svaki immigrant na Nadi dobiti 3500# i da će on Gazdi odmah sve vratiti. Naravno da smo sa njim prekinuli svaki razgovor samo par mjeseci poslije, jer se sa njim ništa nije moglo. Ostavljao je ženu i ćerku bez hrane, lutao po Beku ko zna kuda, najvjerovatnije u potarzi za pićem i drogom. Kaže da je u ratu bio u izviđakim jedinicama, ma taj je lagao na svakom koraku. Ćerki u Enicu je javio da može da se zadužuje do 50 000#, i da će on sve to nadoknaditi. Reče mi neko da se poslije zadužio 6000# i u Dovićima u radnji kod jednog Anisha ka dsu se Enishi i Anishi udružili protiv Onisha. I ta je kombinacija bila moguća, kao i ona Enishi i Onishi AbiBabya protiv Enisha Muddya Interesantno da Enishi i Anishi zajednički odbraniše taj grad Doviće od Onisha. To mora ući u istoriju. “Vječni” neprijatelji, kako nas naci uše, postali saveznici. Kako? Naime Onishi iz Grasslanda istjeraše oko 13000 Anisha na Planinu. Sa njima ode i brat moje Dra sa ženom, koja je Anish, i dvije ćerkice. Spavali su tri noći na livadi, a gore je noću i ljeti hladno. Neki stariji Anishi se pred tom čistkom sakriše u žbunje i ostaše u Grasslandu tvrdeći da je Anishska policija i vojska naredila tu evakuaciju i silom ih tjerala iz kuća. Interesantno da su prethodni vikend oni izvršili generalnu probu, kao u onom vicu kada su ludaci bježali iz ludnice. Naime svi Anishi iz grada su otišli na bašte, male parcele veoma popularne u to doba, da ljudi malo izađu iz kafana u kojima su po cijeli dan inoć uglavnom kockali, 55

igrajući Remi, a usput; jedući ćevape i pijući alkoholna pića. Njhove žene i djeca bi ih uzalud čekale na ručku ili večeri. Dakle žene povedoše inicijativu da se kupuju bašte i prave vikendice da istjeraju tu bratiju napolje iz zadimljenih kafana i separea. Naprosto svi su kockali tako da ništa tu one nisu mogle „Jer svi kockaju“. I moj brat Džo imade baštu, a i njegovi prijatelji, i vikendom bi se sve razišlo tako da taj vikend nikom nije bio sumnjjivo što Aniša u gradu nema, pogotovo jer je bi to bio sada dobar izvor hrane, ako je nebi pokralo ili miniralo. Ljudi su se nadali. Ljudi se uvjek nadaju i rade često promašene investicije, jer imaju ratove. Sjetim se pedagoga naše skole, kako je sa sinom išao da kopa baštu. Za njega se pričala anegdota da bi ujutro dolazio direktno iz kafane u školu, pa kad nebi bilo nekog profesora, on bi ga zamjenio. Mjesto ko fali, pitao bi đake ko djeli. Jednom, dok smo bili još učenici srednje škole, naš genije za matematiku Lado nas povede kroz neka dvorišta i baštu svećenika do prozora jednog separea u kafani Lipa. Virimo ih tako da oni unutra nas nemogu vidjeti. Direktor škole viče kako već treći put vuče trojku pik, a treba da ima samo dvije u dvostrukom špilu za kartanje. Inače pričalo se da je on lično dočekao Fetišiste u našem gradu 41-e godine kao presjednik njihove omladine. A tu omladinu svugje gaje i nad njom bdiju. Na čelu gostiju bješe lično veliki poglavnik Obscuri. Bio je strašno mrk, a kako nebi jer su ga uprvo izvadili iz zatvora na Taly-u. Biješe još važeća i smrtna kazna za njega na Rancu zbog nekih atentata, a možda i onog na Pitera 1, kada usput pogibe i neki Rancplemić visoka roda i ministar u vladi, a oni kad se zainate, borcu za slobodu odmah smrtna kazna. Poslije pričali da su Pitera smaknuli Donci, jer im nije priznao naciju, a to on nije htio zbog Greka i Blgara, jer i one tada bijahu kraljevine. Koto za svaki slučaj hrabro priznade Donce i osnova im republiku, jer je on uvijek bio protiv kraljeva. Čak je i Drago htio da smakne Blgar kralja Simu. Nema šta, ni sa kim se na Balku nije šaliti. Interesantno da je u Kotovoj vojsci bilo puno žena i pripadnika svih nacija. Ta vojska nije uopšte bila religiozna niti išla u bogomolje. Oni su više vjerovali u ljudsko biće. Tridesetih godina na Talyju za šefa Fetišista dođe neki Ćelo, neko zdepasto čudo koji zapali masu vatrenim govorima dižući im vrijednost do neba. Kao, on je razgovarao o njima sa bogom, pa se bog složio da će im dati toliko blaga da neće moći nositi, a svakog poginulog za Fetišizam odmah primiti u svoje krilo i ljuljati ga dok ne zaspi vječno. Ako uopšte poginulih i bude, jer se svi tresu od straha pred njim i njihvim čizmama. Pa rekao je pravu istinu o jednom pravom podskupu jednoga šireg skupa, jer će bog i 56

inače svakog primiti i zibati, a ovi poginuli u ratu su samo podskup sviju nas koji će malo prije ili poslije kod Boga na raport. Tako sve religije propovjedaji. Pa i Onishima su tako isto objašnajvali, zašto je to sveti rat za njih i da će svaki killid, pali u ratu za Onishe, sjesti odmah do Almightya, jedinog boga u njih. Kod ostalih velikih ga zvaše samo titulom Bog, pa nije zvučalo uvredljivo kada ga neko psuje, kao kad psuje presjednika, a nekaže kojega. Ehove mu otkriše iz nekih slova čak i ime, naravno, Ehova. Dakle, Obscura je oformio logore za sve neprijtelje Fetišizma i velikog Vođe ljigavog A-Veglya sa Hammera i njemu prijatelja i satelita ćelavog Ćele. Ćelo bješe veliki galamdžija kao i svi ostali zapadni diktatori, uvjek nezadovoljni ako se ne izgalame. Na kraju fraza bi napravio neku majmunsku grimasu sa isturenom dojnjom usnom, lupajući potpeticama ulaštenih do koljena dugih čizama, sa jahačim pantalonama crne boje takozvanim pumparicama. Zagrnut je bio nekom vojničkom svijetlom bluzom punom ordenja, zlu netrebalo sa dijamantima, i kapom sa paunovim perjem na vrhu. Masa je dole u delirijumu ludila, dok su neki, kao i kod nas malobrojni, pobjegli u šumu i oformili pokret prottiv Fetišista. Dakle, zakoni fizike se i ovde očituju. Ovaj put to bi zakon; akcije i reakcije. Ljudi se nekada iznenade da i za njih ti zakoni uopšte važe, kao da nisu dio prirode. Poslije nekoliko godina, uhvatiše Ćelu zajedno sa ljubavnicom, i objesiše za noge, kao neku svinju. Kažu da su i tu ljubavnicu objesili, a ženu ne, bože sačuvaj. Vidite žene da nije strašno kad vam muž ima ljubavnicu. Na kraju rata, A-Vegly se ubi a Ussi koji ga nađoše, otopiše mu tjelo u nekoj kiselini i nezna mu se grob. On se pošteno ubi sa njegovom ženom, vjenčavši je koju minutu prije ispaljivaja olovnih metaka, bez prve bračne noći uz tada uobičajeni kožni metak, kako to već ide kod normalnih ljudi. Ko je ispalio kome olovo u glavu i kako se jednim pištoljem mogu izvršiti dva samoubistva? Ko je živio jedan tren duže? Ustvari, jedan tren predstavlja pravu beskonačnost. Kao što jedna duž ima beskonačno tačaka, jer između svake dvije možeš postaviti makar još jednu, u sredinu između njih. Kakve su izraze lica imala ta gospoda kad su im, zamislite samo tu drskost, bez protokola, na vrata zalupali tako nevaspitani i neokupani stranci koji se usudiše suprostaviti njima; ljudskim divovima odgojenim na kavijaru i trešnjama? Uglavnom poslije toga ogromnog rata, nastavi se ratovati i dalje. NEVJEROVATNO! Za slijedećih 70 godina bi još oko 500 ratova. Ma idi bre bolan pa šta ljudi rade. Zašto ne demistifikuju rat ili se više ne istrjebe, a kako je krenulo uništiće nas i na Galaxiji. Ustvari ko vlada tim ratovima? Pa ko bi drugi nego oni koji hoće vlast. Pacovi! 57

Po, 8 drugi 6999 Gledam sa prozora djevojćice iz naše zgrade kako se priključuju drugima i kao neki potok koji odlazi uzbrdo prema školi pored koje biješe i crkva. Tako se ovdje nekad gradilo, crkva i škola jedna do druge. U toj crkvi je sve od drveta, a sjedišta tako nekako poredana u krug, kao u pozorištu za malu scenu. Pokazali su nam pozadi šta je Barnak, neka mala kutijica u trezoru, gdje se čuva mali bokal vina, kojim svešteno lice nazdravlja na kraju molitve. Ta riječ Barnak se u običnom jeziku upotrebljavao kao psovka i drugih psovki ovde nije bilo, Kod nas i na Ungriju se psovalo sve i svašta, i dodavale neke kletve bože sačuvaj. Naprimjer „dabogda zatekao pečeno dijete u rerni“, itd. Strašno kako se tamo psuje. Ja sam počeo intenzivno da psujem tek po početku rata. To psovanje dođe kao neki odušak. Naravno nikada nisam psovao pred učenicima. Slušao sam krajičkom uha komentare naših ćerki, koje su prevodile te psovke jedna drugoj, i zgražavale se šta se u njima sve spominje. Uvjek mi je žao kad me ShuShu raspali sa nekim opasnim zahtjevima po nju, pa planem i opsujem nešto. Djeca su ovde vaspitana bez toga. Nije ni čudo što je u toj toliko romantičnoj crkvi slavni režiser Ičko snimao jedan film u kojem služi jedan lijep i mlad svećenik. On to nije bio prije rata, u koji ode ostavivši prelijepu djevojku da ga čeka. Naravno da ga nije sačekala jer su joj javili da je poginuo, da bi je udali za bogataša, itd. Film je bio toliko tužan da je publika ronila suze kad god bi ga gledala. Njegove oči su bile tužnije od mojih iz doba promiskuliteta. Glumoca je bila toliko lijepa da se poslije u životu udala za pravoga princa, jedne veoma male bogate države na Rancu gdje svi viđeniji u našem skromnom svijetu imaju svoje vile. Samo mi nije jasno da je ona poslije poginula, jer su joj kočnice auta otkazale. Kad njoj mogu kočnice otkazati, šta sve onda meni može otkazati. ShuShu nikada nije mnogo jela ujutro. Gledala bi do kasno Ekran, koji joj kupih i protiv svih pedagoških pravila. Smjestih ga u njenu sobu, jer sam se sjećao dijela moga djetinjstva kad sam spavao u sobi gdje i moji roditelji u prizemlju porte Anish crkve. Prekrio bih se preko glave, upalio malu baterijsku lampu i čitao neke romane. Namjerno ili slučajno su tati dali stan tu, jer svi su znali za masovno ubistvo njegove familije, zložin koju Fetišisti odradiše. Pred svoj krvavi posao, a pogotovo poslije, Fetišisti su išli u bogomolje da im svevišnji oprosi, da pomogne da zaborave krikove zapaljenih ljudi koji su ličili na zavijanje mačaka. Šta god su već oni mislili da iskamače od Boga, ostaviljali bi crkvama dio, a možda i sve što su opljačkali, naročito zlato i srebro i dijamante. Anishski Fetišisti u KK crkve, slaveći Isusa, Onishi Fetišisti u Tornjeve, slaveći Almightya, Enishi u KS crkve slaveći isto Isusa. 58

Tako su u zadnjem ratu govorili. „Ja sam za njega odradio kao niko“ itd. Ta riječ odradio se uptrebljava kod Sillabicstera kad nekog ubiju. Ovaj put ti Fetišisti su govorili isti jezik, a mučili, silovali i ubijali: Jevreje, cigane, humaniste i cijele narode. Tamo na Istoku Galaksije su Panci Fety triebili: Reance i Neze, Namce, Ajlande, Ambođe, itd. Naši domaći Fety su pravili logore na Balku. Kažu da je u jednom ubijeno milion ljudi, a od toga više od pola Enisha. U dva rata su ih ubili sve skupa oko 3 miliona Enisha. U ovom zadnjem oko dvadeset hiljada. Čak su se i Hammeri zgražavgali nad patentima likvidacija tog najvećeg logora na na obali 1000 km duge rijeke Ave.. Interesantno da na samom kraju rata, Koto ladno prođe pored njega ne udarivši da ga oslobodi. Možda se bojao zaraze, infekcije, ko zna? Ili, što je vjerovatnije, da li njegovi vojnici nebi spalili grad Oreat. Obscura odmagli iz toga grada, malo prije svih, i ostavi se komandovanja, pa se smjesti u neki dvorac, a đe bi drugo, kod Sillabica. Kad vidje da je i Sillabicu dohakalo, odleti na daleki Ribbon i tamo igraše šaha sa ministrom financija ubijenog kraljeva; Pitera 1 i 2 i maloljetnog sina Pitera 3. Kažu da su tako uz šah, skovali novi plan za Balk. Vojska Obscure i silan narod Anisha, usput i koljači u logorima, gradovima i selima, se predadoše zapadnoj alijansi van granica Balka, u onaj dio meteora gdje Silla ima svoju parcelu, ali je ovi ladno vratiše i dadoše Kotu na uvid. Šta tu bi tada niko za dugo neprogovori. Bilo je svjedoka, ali niko 60 godina negovoraše o tome. Tek sada otkrivaju neke grobnice imnogobrojnii svećenici KK hodočastvuju tuda. Tu je na motoru ratovao naš član Divadla, tj pozorišta iz BaTchiBaTchija, odličan glumac Starki K-Oroš. Kaže da je bio Kotov kurir i na njega su snage u povlačenju redovno pucale po vrletnim putevima Grooma. Imao je tada samo 17 godina i lude vožnje motorom su ga više uzbuđivale no da strelja i broji mrtve. Jednom sam ga baš lijepo nacrtao suvom olovkom na dva papira, pošto ja kad sa portretom krenem, nikada se nezna gdje če se on završiti. Umro je 92-e. Mnogo naroda mu dođe na sahranu, kao da su svi sahranjivali nekoga svoga iz familije. Ima takvih ljudi koji pripadaju svima, a njmanje familiji. Ut, 9 Drugi 6999 U Sali informatike odštampah prvu stranicu moga romana. Moje kolege Rich i Bern primjete da sam uzbuđen. Ma nije šala gledati svoje djelo u materijalnoj formi. Čitali smo zajedno neke odlomke i nije bio tko loš, mada vidim da ideje nisu jasno iskristalizovane. i da nisam napisao ono što sam želio. Berny mi je i pomagao pri pisanju moga rada za ispit na univerzitetu. Uzeo bi moj rad i ispremještao red riječi. Koristio se tastaturom kao neki virtuoz kavirom. Kaže sve ti je tu, ali pišeš naš jezik sa vašim redoslijedom riječi. Mislim se, ni naš neznam poredati kako valja. Inače sem dvije svrake 59

kolektiv škole bijaše odličan. One mi na moj “bonžur” nisu nikad otpozdravile. Čak ni na pustom hodniku dugom 100 metara. Tony i Pitre i par naših su mi na sam božić ujutro došli pomoći da se preselim u novi stan. Odsvirah im Mami-blu sa textom na Ropijenu; - kako sam jučer feštao rođendan, a danas me boli glava i mama daj mi aspirin. Beka napravila, a šta bi drugo nego burek, i usput veliku ćurku koju svima svuda u to doba Božića poklanjaju, da ih pečemo do mile volje. Bi i naše raje, i ispade sve neki sa visokim školama, sem električara Dene, pa se Tony i Pitre čudom čudili. Odsviram im „...i svira Pjer i svira još taj stari Pjer za jedan groš“. Nju su znali, jer je to Mirey prepjevala na Ropejski. To je bilo doba kad su ljudi razmjenjivali u dobru bez zla jer ga nije ni bilo. Ljetos me režiser serije „Tango“ o Nadinim vojnicima u regionu B, Mark pita da li imam namjeru da izdam moj roman dnevnik. Iznenadi se kad rekoh da nemam i da je samo biti rođen na Balku dovoljno opasno po život, a kamo li pisati romane o njemu. To je pogotovo opasno ako spominješ historijski histerične ličnosti, čije vojske pobiše ljude, žene i djecu, a čije slike kao predmet obožavanja vise po klubovima Anisha, Enisha i Onisha širom Galaxuje. Ja neznam samo ko ih još tamo reda, ili ih nesmiju skinuti od samoprodukovanoga straha. Jednom smo išli u kupolu K1 kod Nede i Jasmina pa dvije večeri navratili na dvodnevnu feštu Enisha. Tu ih ima puno koji su se ovdje preselili iz kupole K1, a i mi ćemo sigurno jednoga dana. Ovdje je toplije, čak i grožđe uspjeva ima i čempresa. Ipak je to 1000 km na jug od nas. Aci i Maja su tu i Johan i Svijeta, jedan drugi Johan i Slađa i svi sa djecom su iz K1 došli živjeti ovamo. Tu se peku janjci i prasići, pije pivo i sve ostalo kao kod nas na Balku. Narod živi mnogo bolje, svi rade, imaju kuće, radnje, kafane, picerije, auta i svakodnevno piju pivo svih vrsta iz cijele Galaxije. Mnogi putuju na Balk, maltene jednom godišnje, šalju djecu rodbini preko raspusta, igraju folklor i posjećuju se po enklavama okolnih gradova, čak i planeta. Spram Kupole K1, ovo biješe zaista mnogo bolje za sve imigrante. Na feštu je došlo svijeta odsavkud i u dva dana tu navrati oko 20 000 ljudi. Uglavnom to bijahu Enishi, ali eto kao i Maja koja je Anish i Taniju koja je Onish ništa nesmeta da zajedno, pod velika 2 šatora, slušamo folk i da igramo kolo. U neka doba Maja reče da mora ići do doma Anisha gdje ima galaktički sastanak Erventchana, onoga sablasnoga grada u B, kojega uništiše do temelja, da odnese suvoga mesa nekima koji tamo daleko nisu sušili. Pođoh i ja sa njom da vidim rođaka moje žene Ogdana, koji je također došao tu na feštu svih nacija toga grada. Stari dom ali i stara ikonografija. Brate ružno da ih sve sa zida gleda velika slika tog zločinca Obscure. Užas. Pokvari mi tu noć feštu nas Enisha koje se svake godine drži u ovom gradu, a sa zida u sali nas gleda general Drago. Mi baš nismo išli u tu salu jer je tamo bio disko za 60

mlade, ali mi se čini da ti generali i vođe na slikama filtriraju publiku kao opomena onima koji su druge nacije, a time i vjere, da nisu dobro došli. Nekako niko ne organizuje nigdje međunacionalne zabave. Stidim se zločina koje Enishi uradiše drugima pravdajući zločin zločinom. Zato su im još trn u oku Backeri Kota pa izmišljaju njihove zločine ili ih preuveličavaju. Moj komšija Sreto tvrdi da su se oni presvlačili u Etnike i palili i klali Onishe, da bi se narod od njih ogadio i da Dragu proglase ratnim zločincem. Ma rat je sam po sebi zločin. Ima i uspostavljenih kodexa ratovanja koji kad bi se poštovali rata nebi ni bilo, pa to onda izludi ljude. Svi činili zločine, ali ih niko u doktrinama nije imao. Na ulicama velegrada od 6 miliona ljudi Toro-a u regionu K1, ljudi sa Balka se tuku među sobom. Oni pripadaju tom istom jeziku, a u različitim regionima Balka, ga nazivaju različitim imenima. Tako i počnu tuču. Na ulici čuju da njih nekoliko priča naš jezik, kojem zasada dadoše samo tri imena, Enishski, Anishski i Bonchi, a priča se da će mu dati još dva naziva, Monte i Negro. Tako neko priđe toj grupi i pita, a kojim vi to jezikom pričate. Kad odgovor nije po njegovom ukusu, zove pajtaše i nastaje tuča, a onda i bježanija, jer policija ovde nepravda pripadanje višem narodu. Naš poznanik Ento, čiji je otac Onish a mama Anish, se morao izjasniti koje je nacionalnosti da bi mu kolegica našla stan. Mi ga pitali, pa šta je rekao, našta on reče, Anish, jer im je religija kretijenska, pa se nada da baš ta gazdi odgovara. Mudro ali nekako ljigavo. U narodu ti ukazima ništa nepromijeni, pa ni ovde na Nadi. Samozvani vodja Enisha u B, CaraCara koji se sad poslije rata možda krije i po pećinama, je narod uvijek poslao u majčinu, kad god bi mu ga neko spomenuo. Slušali smo njegove tajne razgovore snimljene od špijuna raznih fela. Sem sovinih, u stanju su snimiti i šum ptičijih krila u letu. On je rođen u selu sa samo šest kuća u regionu MN. U naš region B došao sa 15 godina i svi mislili da je po nacionalnosti Negrijen. Bi kod strica ili rođaka da izuči škole, pa izučio zaista visoko. Napisa i doktorat na psihologiji masa pa onda mase gurnu u rat. Sjećam se kako je u parlamentu vikao da mi Enishi imamo oružje i da će Onisha nestati ako nastave tako kako on nevoli. Poslije umalo nas Enisha ne nestade odatle, koliko je jak i drčan bio. Mislio da se neko boji njegove vike i natapirane frizure. Džaba mu je vrli vladar njegove MN regije Njegosh još davno napisao da „Boj nebije svijetlo oružje no boj bije srce u junaka“. Sre 10 drugi 6999. Poslah pismo mome agentu za novac, odnosno jednoj dami, Arilin Ule, koja vodi brigu da li imamo dovoljno za život, da u decembru ništa nisam 61

zaradio extra. Rekao sam joj da može ispravljati greške u mom romanu i da ću joj platiti kad ga izdam. Kad bih nešto zaradio morao sam proporcionalno vraćati dio pomoći koju su mi dali prije toga. Tako mi se prethodno ljeto nakupilo 1200#. Ja ih vratio odjednom, sa jednim čekom, našta su se oni šokirali jer sam mogao vraćati bez kamata, na rate po 56 $ mjesecno. Sada vidim da sam bio sirov, surov i elementaran. Mogao sam kupiti možda bolja kola, otići na Aust, vidjeti brata i njegovu familiju i taj vrući Aust gdje su stijene crvene kao krv. Tu boju ljudi najviše vole vidjeti prosutu na ulici. Od nje im sve proradi. Sve ostale boje u ratu doživljavaju kao gadost. Opet za CaraCaru, jedan drugi zemljak Brko napisa kako mu je otac bio u Draginoj vojsci i da je lično zaklao dvije Kotove Backerke, a poslije rata zbog tga robijao, pa onda postao čuvar zatvora na tom kamenitom otoku gdje Koto posla prvo one koji previše nisu, a onda one koji jesu, volili Talina; neprikosnovenog šefa Ussije i Istočne glaxije, za kojeg eto pričaju da je pobio više Jevreja no A-Vegly i ostali zajedno. On 20 miliona, a Oni samo 6. Bome, ozbiljna razlika, ako je istina. Možda je to izmišljeno, da bi ono 6 izgledao kao mali broj. Koto bi sa njim dobar donekle dok mu je krčio put ka slavi i oslobađao zemlju, pa mu se odlijepi nekako u doba kad i mene mati rodi, htjedoh reći kad se ja ocjepih od matere. Aman, nemožeš se sam roditi, pa tako ni države same postati. Pa nisi Bog. I stvarno ko Boga stvori ? Pa Bog reći će neko. Pa jest, reći ću i ja, jer stvarno mi je to čudno pitanje palo naum. Kao, eto sve je stvarano, pa kao sad i on bi, po našoj logici, kojom mi pokušavamo biti Bogovi, trebao biti stvaran. Prvo mali, pa veći i kad mu tata umre največi. Kao diskusija; da li postoji skup svih skupova. Matematičari patentirali neku priču kao objašnjenje; ko brije bricu koji se sam nebrije. Ako se sam brije ispadne da ga brico brije pa da se onda on sam nebrije itd. Naši bi seljaci, a i građani, našli stotinu zamjerki tom objašnjenju; možda je ćosav, pustio bradu, ide drugom brici, itd. Ali kako je to naš vrli pisac i glumac u Nedeljnom Zabavniku RussA iz Graslanda opisao u drami Čizme, niko zamjerke nebi našao:

”Ako je sunce u jednom fildžanu, što se zove nebo, a, ako je taj fildžan u jednoj ćasi, što se zove svemir, i, ako je ćasa u jednom teknetu, što se zove vasiona, a, ako je to tekne u jednom buretu po imenu univerzum, eh, u čemu je onda to bure smješteno, i u čemu je smješteno to - što je u njemu bure smješteno? Ihaj - haj!!! Vidiš, ništa mi ne znamo, ništa! Pa opet mrdamo, mrdamo kao bube balegari, svoj dio ispred sebe”. Napisa on desetak drama za djecu i odrasle, sa kojima se glumatalo po Balku, i svugdje je to bilo dobro primljeno, jer je evo, vidite i sami, kako je 62

samo taj komplikovani matematički problem narodu slikovito približio, a na takav način i mnogo toga što nas tišti. Išlo se po selima na konjskim zapregama uvijek uz smijeh i veselje do suza. Počelo su sarađivati sa mladim profesionalcima u režiji, scenografijii, muzičkoj podlozi i snimiše ih više za Tv Balk. Prvi projekat slavnoga Qustoa bi baš u Graslandu prva Russoova drama, koja govoraše o ukidanju pruge uskoga kolosjeka. Ja sam tada glumatao u regionu V i gledao ih na Tv kako bez mene igraju i patio do besvjesti. Dakle i Brkati mirni Talin, nekadašnji pljačkaš banaka, zamjeni pištolje raketama. Zamislite da je Buč Kasidi ili Bili Kid postalo Šef zapadne Galaxije. A morao bi jedan poslje 'otpasti' kao nezgodan svjedok. Dakle BrkoTalin bi neki prosjedi čičica malo suviše sjetna lica. Sinu reče, ja za tebe nisam Talin, čak ni za sebe nisam Talin, Talin je neka institucija kojoj narod vjeruje izvan mene. Što ih je više trao više su mu vjerovali i od njega Boga napravili, njime se kleli kada bi ginuli, bilo kao njegovi robovi ili ratnici. Čak i Kotovi vojnici pri operacijama bez anestezije su vikali” Za Talina, za Ussiju”. Ovde na Nadi mi se sviđa što nema takvih Božanskih lidera. Ljudi kritikuju na sve strane jednako, ali nekako baš slabašno, kao da od posla nemaju vremena. Talin 48-e uvede Kotu sankcije, pa kod nas nasta glad. Ja sam tada bio beba i umirah više puta. Mama bi tati u Grassland javila da sam umro, a on bi onda došao tim malim noćnim vozom koji je putovao 6 sati preko brda Omar u 35 km daleki Onji Akuf, a ja bih odmah progledao i prodisao, čim bi on došao. I tako se to ponovilo nekoliko puta dok se nismo preselili u famozni grad Grassland koji me zauvjek priveza za sebe kao nekom nevidljivom vrpcom. Poslije drugoga rata, kojeg A-Vegly izgubi, po receptu nekoga historičara još staroga Rima, Hammer podjeliše na četiri djela. Ubrzo, dvije strane, Grand i Cuzi, dadoše svoje djelove DASu pa ostade samo Usski i DASki Hammer. Zapadni i duplo veći uskoro bi razvijeniji a istočni kolektivistički zaostajaše za modernim stvarima. Oba su u sportu bili u vrhu svijeta i kad bi sastavili brojeve medalja oni bi bili prvi u svijetu u skoro svim sportovima. Pomriješe veliki iz ratne epohe, dođoše na vlast neki novi klinci, puče Talinov blok, Hammeri se ujediniše i odmah nastade rat kod nas. Nama ga svaka promjena u komšiluku prouzrokuje. Valjda nas ovi veliki huškaju, a naši onda sami traže đavla. Više nije čovjek pametan ništa da kaže, a kamo li da piše. Eto i onaj pisac o CaraCari bogme morade pobjeći iz MN i izabra region H. Začudo nezbrisa u region S gdje nad Enishima, kojih ima 20 puta više, vladaše svuda ljudi iz MN. Oni sa 500 000 stanovnika bijehu tako bistra uma da su po cijelome Balku bili direktori, šefovi i upravnici; studentskih domova, đačkih zadruga, farmi, mjesnih zajednica, klubova, hotela, kampova, ma gdje 63

se god okreneš neki od njih je zauzimao negdje nekakvu fotelju. To je donosilo i privilegije po svuga putovanjima, kafanama, građenju vikendica, uzurpaciji zemljišta, pa i plaža na moru. Dakle pisac emigrira kod Anisha i osta tamo pet šest godina. Vrati se poslije u MN gdje ga pokušaše par puta ubiti, ali ga metak neće i uvjek promaši za dlaku. Ili se slučajno sagne, ili nešto tu ima, kao i kod Uka, pa metak uvjek ubije nekog drugoga. Baš ti pisci izazivaju dugotrajne nevolje, prvo kod kritičara pa kod političara. MN sada nijekaše napad na muzejski grad Vnik, najpoznatiji grad-državu na Balku, a i biser rjetkost u Galaxiji. To sve pripisaše Kotovoj vojsci, a paravojaci tamo opljačkali kuće gradskih predgrađa, cio grad Avtat i plodonosnu dolinu Onavle do zadnje kravlje koske. Eto pisci Geografije regiona B u udžbenicima koje će koristiti Onishi u zadnjem razredu srednje škole, dakle devetnaestogodišnjaci, na 63 strani napisaše da Enisha ima, da ih nenabrajam, šest vrsta. Šteta za ostale nisam imao informacije. Region B ima 51 129 kvadratnih kilometara i nalazi se u sred Balka. Znači ponegdje je širok je oko 200 km, a malo više od toga je dugačak. Oko njega su ; zapadno i sjeverno rehion H, istočno preko rijeke Rine S, a južno odmah do HB je brdovita i kratka granica regiona MN. Sada ga u konačnom miru od 6995-e kontroliše komisija iz stranih zemalja da im tamo pomogne da ublaže, smanje i izbace mržnju iz sebe a i iz udžbenika. Inače, Veliki su ga podjelili na dva djela, Federaciju, 51 % teritorije, uvališe Anishima i Onishima onima koji su 91-e najviše protiv federacije bili, a drugi dio od 49%, nazvaše Republika Enishska, što izaziva bjes kod mnogih, jer nepiše Republika 6 vrsta Enisha. Šef države ne postoji, ima predsjedništvo u kom su tri predstavnika tri nacije i niko nikog ne shvata ozbiljno. Postoji visoki predstavnik Unije koji nije sa Balka i tamo mjenja sa pozicija ko mu se god nesviđa. Tako smjeni više od pola predsjednika opština, koji tu dođoše po ratnim zaslugama, dakle protjerujući, silujući, streljajući, pljačkajući i mučeči druge. Ode i Mlacho iz Ugojna koji prvo uz pomoć Anisha poubija šta stiže od Enisha, popali im čitav kvart kuća, pa zatim spektakularno istjera saveznike Anishe i opljačka sviju do temelja. Pričalo se da ih je postreljao 250 ispred hotela u centru grada. Dugo su Anishi tugovali za Ugojnom, ali im CaraCara, da ih malo povrati, nesebično pokloni 13 Senish gradova. Umalo nedade i lijepi grad AnjaUku, drugi po veličini grad u regionu B, na rijeci Saule. Odatle su Enishi 92-e istjerali skoro sve nesenihko. Tako i jednog dečka Anisha koji zahvaljujući tome postade tenisač u samom galaktičkom vhu. To ga nespriječi da jednom posjeti taj Enish etno grad i odvede svoju ljubav, jednu tamo od rijetkih preostalu Onishkinju za ženu. Kad su CariCari jednom 64

tu neki Enishki klinci otkazali poslušnost poslao je tenkove i ušao sa njima pravo kroz velika stakla u robnu kuću. Usput je u banci podigao 24 miliona # za neke tekuće potrebe, ćešljanje, tapitanje kose, rulet i td. Tako se pokazuje sila. Sa čime li sada komanduje, možda gleda slijepe miševe u nekoj pećini. Tako je i MMurky počesto tenkovima da prjeti stanovnicima S regiona. Sreća pa je ljudska moć ograničena vremenski, a i tenkovima koji rđaju, a nesreća jer to i novi vladari ponavljaju kad su zatjerani tup ugao i prave nove i nove. A-Vegly je tako bio ubjeđen da komanduje svemirom, a na kraju mu svemir posla poruku preko kugle olova u sopstvenu glavu koju ispali sopstvenom rukom. Mnogi razočarani u sve i danas kažu da bi bilo bolje da je on pobjedio. Misle da bi bili sretniji pod režimom koji im nebi dozvolio ni da se rode pa time ni da pate svoj mali život. Po 15 Drugi 6999 godine. Danas moram platiti 95 # školsku uniformu za Dra. Na Mašini vidim da nam je skinuto 135 # za moju nebrigu u saobraćaju. Poslije stvarno vidim da treba stvarno stati, umiriti auto skroz jer je zaista bolja preglednost. Studirao sam religiju sa Eugenom, koji mi pokaza u Žaku 4 odakle dolaze ratovi, uglavnom od naših neostvarenih želja, Vi želite a nemate. Slušao sam često borce drugoga a i ovaga rata kako kažu ;“ Zar sam se za ovo borio“. Eto, sada nema ni A-Vegly ni Ćele, a ovi na Balku ratuju isti rat od prije 50 godina. Čak su znamenja na kapama ista, i ideologija Obscure, Drage i Onish Fetišista. Samo još Kotovi fališe. Njih nigdje u raspodjeli nebi. Ovaj put, na njegov narod u koji je toliko vjerovao, su pucali snajperisti. Naime, u aprilu 92-e je svima dodijalo da gledaju i slušaju svinjarije i krenuo narod sa Kotovim slikama na skupštinu regiona B. Zauzeo ju je vrlo lako, jer je i staržarima je bilo jasno da vođe naroda nisu za mir. Tri dana su se smjenjivali govornici sa balkona sa direktnim prenosom na ekranu. Čak i Muddy htjede da govori, ali mu nedadoše. Kašu da smo ga dosta slušali kako muti vodu. Vlast mjesto da abdicira i da se kao u bajkama o demokraciji oformi vlada nacionalnog spasa, skloni se kojekuda u ilegalu, i na narod otvori vatru snajperista. Zaboravio narod šta su Fetišisti, uspavao se, pa mu se osvetiše lako, a time i mrtvom Kotu do njgovih kostiju. O danas, ovde igra film sa Balka u kom i naš Osip igra. Tema je rat na Balku i prilično je vjerno opisana opsada Tradera, ali iz ugla jedne grupe ljudi koji žele pomoci djeci pobjeći iz grada. Osip je i inače ostao cio rat u Traderu i postade upravnik drame u Traderovom pozorištu. On je bio fenomenalan glumac. O kako sam ja to želio biti. Još 62-e sam počeo u Grasslandu, pa nastavio kao student u Nyorku pune tri godine, pa opet u Grassland 4, pa u BačBaTchi 8, pa opet u Grassland 8. Imao sam i 8 65

profesionalnih nastupa. Ovaj na Nadi sa TV filmom mi je bio vrhunac. Igram u cijeloj petoj epizodi i plaćen 50 sati po 90 talira, = 4500# net. Porez su oni platili ili je to bilo oslobođeno poreza, to neznam. Ponekad kad bi došla struja u Grassland, pogledali bi vjesti. Par minuta bi prikazali život u Traderu. Samo toliko živjeti tako sa njima tih par minuta gledajući iz toploga kreveta je bilo užasno, a kamo li to preživljavati svakidan tri pune godine. Mi smo bar vode imali. Ako ne gore po stanovima, a onda u suterenu gdje bi došla sa tajanstvene Planine slobodnim padom, a oni su ginuli i u redovima za vodu. Enishi su opkolili cio grad okolo, a Oniši narod ne bježi iznutra. Po brdima oko njega Enishi su postavili topove i udri i dan i noć. Bojali se kažu da Muddyova vojska neizađe i spali im sela kao što su uradili u regionu Argenta, gdje su tako palili, ubijali, i harali oko 3 godine, a za njima išli njhovi civili, vrištali od radosti, pljačkali i nosili sve u Srebreni Grad. Čupali su kablove iz zidova i podove, krovne konstrukcije, i crijep sa krovova. Nosili su sve iz kuća, aparate, namještaj itd i usput ubili oko 3000 Enisha, mahom civila. Kad ih Enishi opkoliše 95-e, onda se pozvaše na zaštićenu zonu TYV. Gledali smo kao im bacaju neke sanduke padobranima i kako po snijegu žene u papučama trče da ih otpakuju. Oko 15000 vojnika se probaše probiti iz obruča. Šta je bilo po šumama možete zamisliti. Snjeg je pao obilato. Poslije podneva sam vozio u školu, 700 metara daleko; ShuShu, Alve i Salve i dvije male crnkinje i Odri. Imakulee, mama od crnkinja, taze immigrant sa četvero djece, mi je bila učenica. Jednom je imala zadatak da odredi koliko će avion Boing 747 preći kad leti 7 sati brzinom od 900 km/h. Ona je pomnožila 747x 7. Drugi put je imala isti zadatak, i istu grešku napravila, ali je sakupila preko 60% i položila ispit iz 3-og razreda srednje sa pozitivnim uspjehom. Nemojte se iznenaditi lakoći zadatka u tako visokom nivou školovanja. Naime u K2 osnovna škola traje samo 6 godina. Poslije nje, 5 godina je srednja. Dakle njihov 3-i srednje je kod nas prvi, a negdje ga zovu i 9-i razred. Ovde vojska nije obavezna nego profesionalna, mada se neki studenti mogu prijaviti da vježbaju koješta, gađanje, marš, ukopavanje u snijegu i slično, i biti za to plaćeni. U školi sretoh jednog mladića koji bješe na Balku sa jedinicama TYV koje posla Direktorium. Potpisao ugovor na 6 mjeseci za 20000# i obreo se u njihovoj bazi u Isokom, 50 km od Graslanda. Tu bijaše glavno skladište oružja za Onushe. Tu su vodili i Qustu da mu zaduže puškicu, našta on prezrivo frknu i ode živjeti u Grizville. Napadali su ga intenzivno, a on uze pravslavnu vjeru tek toliko da se zna kako će se ukopati, a oni, Onishi, poludiše. Pokušavaju ga izvesti iz takta, a to se samo njima olupa o glavu, jer je on toliko ostavio traga u Galaktičkoj kulturi filma da ga posvuda nagrađuju i zovu. Skoro je bio predsjednik jednog od najvećih festivala filma. 66

Taj je veći jalijaš od njih kad zatreba. Samo mi nije jasno kako TZF vojnici su osvanuli pod mojim prozorom u centru Balka baš na prvi dan rata. Dakle, sve je bilo spremno mnogo mnogo ranije. To sam i ovde vidio kako su spremali narod na Nadi za taj rat. Na mapama koje su bile svuda, po srednjim školama, višim školama, fakultetima i ko zna kuda, Balk je bio obojen crveno tj. označen kao neka mizerna propala stvar. Još par takvih bijaše na mapama, ali za njih zaista znamo da su to decenijama bili. Zašto Balk koji imade razvijenu mašinsku industriju na nivou galaxije, razvijenu poljuprivredu, besplatno zdravstvo i školstvo i da ne nabrajam sve što drugi u regionu nisu uopće imali, a bili obojeni kao srednje razvijeni. Mi smo kod njih godinama išli na exkurzije ili privatno, pričali sa narodom i vidjeli ogromne razlike u našu korist. Najmizernije za njih je bilo što oni nisu mogli napuštati svoju domovinu nego samo pobjeći bez povratka i uz rizik života. Nas su u takvom okruženju zvali Balk America. Ovde na Nadi su nam emigranti, koji pobjegoše preko Balka sa tih sretno-obojenih mapa, pričali kako su buljili u naše izloge, osvjetljene gradove i puteve, garderobu na ljudima, filmove u kinima, knjge i diskove koje su kod njih bili zabranjeni, kuće, namještaj, vrtiće i meso, Meso i MESO. Ono se na Balku jelo svaki dan. Sjetim se jednom da smo sa pozorištem bili na Vački. Pred polazak su nam objasnili da neće biti mesa u hotelima gdje odsjedamo. Ok, pa malo dijetalno nefali. Pili smo, bolje od našeg, njihovo dobro pivo, davali predstave, sjedili po nekakvim zabavama sa dobrom muzikom ali bez mesa. Nemislimo na salame, nego meso; pečeno, pohovano, kuvano, faširano, rolovano, u tepsiji pečeno zajedno sa krompirom, kuvano u supi, itd. Jedno veče nas pozove jedan član pozorišta kod njega kući. Bio je inače protivnik postavljanja Ussy raketa na njihovoj teritoriji, al' samo u sebi, dok je radnicima objašnjavao kao je to potrebno zbog odbrane od nezajažljivog kapitalizma, koji će progutati sama sebe, što se stvarno i desi. Ja sam pozajmio od Hansa litru Njaka, jer sam sav moj već bio podjelio ili popio sa društvom i svijetla obraza donio kolegi koji je zaista bio izvanredan glumac. Oni nas ugostiše žestokom votkom sa Ussa. Toga su mogli kupiti, ali je i to za njih bilo skupo. Zamezismo sa salamom i sirom pa rekoše da idemo sad na večeru i posadiše nas troje gostiju u trpezariju. Uz prilog dadoše po jednu šniclu svakom. Ostali, žena mu, njeni roditelji, troje djece i punica nisu sa nama večerali. Meni to sve prisjede. Dakle on je specijalno za nas kupio te tri šnicle. Njih ofarbaše baš naprednom bojom na mapi. Poslije mi je rekao da, ako nebi propagirao te rakete nebi dobio stan sa 2 spavaće sobe, a ni u teatru nebi mogao da igra. Možda bi i bez raketa sve propalo, sporije ili brže, svejedno. Čovjek može samo sebe kriviti za propast Zemlje a ne nekakav društveni system. 67

Sr, 16 drugi, 6999-e Baš je nevjerovatno pisati; dnevnik, roman, pjesme, članke, bilo šta. Sinoć sam legao u 2 i 30, a samo sam malo pojasnio neke situacije. Žurim mnogo kao da ću sutra umrijeti, nove misli navaljuju, zaboravljam šta sam „teo“ da kažem itd. UŽAS! Oštampao sam mojih prvih 7 strana u školi u sali 202 za informatiku, pa buljim u njih kao u novorođenče. Bern i Rich me značajno gledaju i namiguju. „A jel dobro pitaju“? Ma kako nije moj prvi roman u 50oj godini. Pa zar već 50. Od toga 32 u Grasslandu, 15 u regionu S, ali sa silnim dolascima i boravkom po nekoliko mjeseci u Grasslandu i 3 ovde. Kad je neko slavio 50-i rođendan, to mi je prije više ličilo da slavi svoju smrt. Bogami i mene uhvatiše godine. Inače, nas 7 od 17 matematičara u školi se izvrsno slagalo. Svi smo bili razvedeni po jedanput i propatili zbog toga ostavivši djecu ili živeci sa njima kao samci, a djeci onaj drugi roditelj nedostaje kao jedna noga nekom jednonogom. Tony spomenu i njegovih 300 veoma dragocjenih diskova koji ostadoše njgovoj bivšoj. Dobro je izvuko živu glavu. Tako svaki ponešto izgubi razvodom. Ako je samo vrijeme izgubljeno to je već dovoljno, a kamo li stan, novac, filing, povjerenje u novu ljubav i slično. Petkom bi zasjeli u zbornici a šef bi namignuo Toniju da donese pivo na račun škole. On imade među precima jedno sedam nacija i bijaše za toliko ljudi duhovit čovjek i pravi prijatelj. Onda bi se malo razgalili. Meni se to rijetko dešavalo jer baš petkom nisam imao mnogo zamijena ali bilo je dobro u svakom slučaju. Popodne bi tampet, nevjerovatna količina snijega se sručila na grad da se nije vidjelo ništa na dva tri metra. Nije bilo hladno nego negdje oko nule Celzijusa. Ljudi su izašli u šetnju i kad bi se sudarili sa nekim stali i pričali kao po kuluarima, nevidljivi ostalima. Često bi sreli nekog koga nismo dugo vidjeli, pa se dobrano ismijali. Obavezno smo sreli ženu našeg profesora Zera. Bješe već u godinama, nikad nije radila nešto na puno radno vrijeme i otac bi davao njenom mužu za njeno izdržavanje. Ovde je bio običaj da se supružnici jednom nedeljno sastanu u vezi novca. Svaki da pare za iduću nedelju i tačka. Ko koliko ima para na svom računu onaj drugi nije znao. Vodilo se računa o svakom centu, šta se kupuje i kome, Ako bračni partner nije radio, njegova bi ga bliža familija, tata, mama, brat, sestra, finansirala. Naprimjer Zer je išao na odmor sam ili sa nekim prijateljem kad ona nebi imala novaca. Nikad nije ni znala kolika mu je plata ili satnica, ma ništa. Malo je to neprijatno nama slušati a i kad razmislim ništa čudno. Možda te to stimuliše da se boriš za posao. Ili, neko ima milione a ovaj drugi ih kocka i čerda. Ovde nekog velokog posla nije ni bilo, samo vlada i turizam. Ko je imao pare išao je sa biznisom dalje na u šume sjeveru, druge 68

Kupole, neke druge palnete i tamo financirao neke poslove koji su donosili brži profit nego da je ovde otvorio neku fabriku. Neki su ih davno bili i otvorili, zatim zauzeli pozicije u politici dok su te fabrike radile, pa ih zatvorii i odnijeli kapital napolje. Tamio radnike plaćaju 30 # mjesečno, a ovde neki toliko imaju na sat. Zabarikadirali su se na političkim mjestima glumeći kako su nesretni jer njihova K2 zaslužuje da bude država, a to nažalost sada nije moguće i tako sa koljena na koljeno 400 godina ostavljaju svoje fotelje potomcima. To se sve sazna ako idete malo vani po tampetama gdje gusti snijeg prigušuje glasove. Prof Žan nam dade da napišemo nešto na temu da odjeća ne čini čovjeka. Ja raspalio o mnogim suđenjima ratnim zločincima. U jednom ratu od 24 ratna zločinca sa Hammera, 20 bijahu doktori medicine. Kad ih gledaš na slici imaš osječaj da je to sa nekog naučnog simpozijuma, obučeni gospodski, kao iz one moje pjesme gdje kažem neki se oblačili čisto a drugi bili zvijeri i spolja. Obavezne bjele košulje i odjela, a od njih dosada 1600 samo jedna žena bi osuđena. Zar ih nije sramota, gdje je tu ravnopravnost polova. Pričali da je ubila momka za koga se htjela udati ali on nije pristao, pa ostala vječna cura i bacila se u politiku mjesto kao neke djevojke u neku vodu. Nije htjela da odstupi a i niko političare neće ni da zamjeni u ratu koji su počeli. Narod hoće rat a ako ga preuzmeš a nisi za njega do koske, gadno ti se piše. Za rat mora biti neko rođeni predsjednik sa manijačkom facom i nekom gestikulacijom jedne ruke najčešće sa stisnutom pesnicom. Nikako sa dvije, jer to je za molitvu. A žena, ona je vječno kod frizera ili krojačice. Šta li su joj sve podvalili i koje vozove prometnuli da nije ni vidjela. Ma nagovorili je da je kriva dok je jadna pokušavala da spasi ideju o ... ma ne zna ni ona sada tačno čemu, ali je ostala bez cigara i potpisala da ide u zatvor, ako joj se uz ostalo daju i cigarete ta baba od 80 godina. Šta su žene zločinaca mislile da im muževi rade dok su im prale veš i peglale te bijele košulje. Mislile su da im muževi rade neki veoma značajan posao. Pa nebi ih džaba toliko kitili ordenjima i napredovanjima u službi. Često bi neko od konobara postao za par mjeseci general, jer se istakao u odlučnom ubijanju pojedinaca da bi rastjerao mase. Kad ga zatvore i osude neke sudije iz svemira, onda je to nepravda. Jednom je jedan vrli književnik sa Balka, Kr-Leža, napisao priču o tri već poginula domobrana. Vadili se oni pije toga da neidu u rat na sve moguće načine. A koliko seljak može imati načina, nego samo jedan. Ići u grad onima koji su im poziv poslali, to jest pisarima. Ovi im značajno odgovoriše;“ Doktori rekoše biće rat“. Mislili se na ljude koji završiše razne doktorate, prava, književnosti, kartografije, histerične historije, strateške studije, pa i doktore teknologije, 69

istraživanja tla, medicine, pogotovo za ispiranje mozga. Uhvate narodne mase i isperu im mozak i umetnu im kratke vježbe ubijanja pa ih pošalju na njihove iste takve jadnike. Mnogi nešalju svoje nego immigrante do pete generacije. Kad sam vidio u vatrogasnom domu gdje je bilo uvjek struje da na pregovorima njihovi nosači nosaju neke duge cjevi preko leđa ja mislio bazuke;“ Ma nije reče neko. To su ti mape“. Generatori rata, pregovarači na 31-om satanku prije 4 godine se nisu mogli ni u snu nadati ovakvom porazu. Direktorium ih prisili u vojnoj bazi na DASu da razgovaraju mjesec dana i djele teritoriju i narode, i prijatelje, i sportske drugove, zemlju, rijeke potoke, šume itd. Oni, potpisaše, porukovaše se zadnji put i razlaz. Nas pomjeriše po tim mapama, a veliki se okrenuše novim planovima. Usput su Veliki još u ratu pohranili nekog otpada na Balku, tako da je silan narod pomro od posljedica odlaganja naših prijatelja i mirotvoraca. Možda oni samo ispunjavaju želju našeg stvoritelja da naselimo galaxiju pa da razrijede tamo gdje je gustoća stanovništva velika. Služe se mudro racionalnim ratom jer stanovništvo neće da se raseli dovoljnom brzinom. Kao da Bog žuri nekud, pa mu treba njihova pomoć. A da, oni to hoće da se to desi za njihova života, da budu pred Bogom što zaslužniji, da što više ljudi rasele po Galaxiji, kao oni što su mislili da Bog želi da što više ljudi pobije pa slali ljude u talasima u smrt. Nevjerovatno kakve sve razloge ljudi izmišljaju da pokažu njihovu moć, onome što nas stvori pomagali da nas pobije. Njima se žuri da dobiju medalju i od njega. Če 17 drugi O moći sam čitao Adolfa Adlera. Moja supruga mi je poklonila njegove knjige u lijepom svijetlo plavom omotu. Poklonio sam ih Miti koji emigrira poslije na DAS. Nevjerujem da ih je on ponio, jer zamislite da se selite zauvjek i možete ponijeti par torbi. Šta bi ste ponijeli? Da Vam kažem, najbolje skoro ništa, jer što god ponesete nije dovoljno i uvjek vam se čini da ste napravili pogrešan izbor, recimo ponesete neke džempere a ovde ih džaba djele na tone. Možda je najbolje ponijeti porodične slike, dokumente i kameru. Doduše ona može biti opasna. Gledao sam kao dijete u našem gradu kad su djeca ocvikala policiji nekog stranca koji je bezbrižno fotografiso po gradu. Zaustaviše ga policajci iza naše riječice Ašve, a nedugo zatim, crven u licu od pića i zelenih ljutih očiju, dođe strah i trepet grada šef policije Majo. Kad ga je vidio stranac odmah poče da plače. To Maju nimalo nije ganulo. Otada sam shvatio da je kamera opasan zanat, pa je nisam ni ponio, ili sam je možda već bio zamjenio za jedan margarin od 100 grama. Pa koliko su samo kameramana ubili na Balku i šire. A one iza kamera, režisere, samo što ne rastrgnu u nekim kulturama. Njihova sreća što tamo ne idu, a ovi ljuti ih ni ne zovu iako su slavni na skoro cijeloj Galaxiji. Eto naš Qusto je omiljeniji na 70

Nadi i cjeloj Galaxiji nego u regionu B na Balku gdje je rođen i počeo tu vrtoglavu karijeru. Dra me nekad iznenadi sa njenim ukusom i znanjem. Pročitao sam Adlerove knjige u cugu i mislio da mu se javim a on umro prije par hiljada godina. Kako nas je onda sve onako živo opisao, i u kući i na ulici, školi, na poslu itd. Kažu da se samo jedna ćelija promjeni u ljudskom organizmu u 200 godina. Adler je sve stavio pod jedan NZD, najveći zajednički djelilac, a to je MOĆ. Ona je kao svemirska konstanta, konkretna količina prisutna u kosmosu; kretanja galaktičkih sistema svemira, energija, gravitacija, magnetizam i čega još ima, a nismo otkrili. Mi kao Božija djeca želimo kopirati Boga kao i svako dijete što kopira oca i djelimo moć. Tebi vojska meni policija itd. Žalosno je i radosno što mi nemamo upliva u tako velike primjere svemirske moći pa se svetimo nad onim što možemo, nad životima ljudi i prirode. Uništavamo ih nemilice, ali je još groznije to što ih mučimo prije toga. A da imamo moć nad kretanjem planeta, šta mislite da bi mi radili? Pa naravno sudare poznatih i nepoznatih svijetova, kao što ovde izazivamo sudare „poznatih i nepoznatih“ naroda. Na jednom drugom suđenju nad Apima, od 1178 optuđenih 174 bi osuđeno na smrt. Potrebno li je reći da su svi optuženi bili muškrci? Da su pobjedili u ratu, dali bi im imena 1178 gradova i miliona; obdaništa, bolnica, ulica biblioteka, sportskih terena i td., ali opet bez ženskih imena. Evo i mi smo osuđeni na doživotnu robiju onima koji nas vrebaju odnekud sa nekima razlozima, kao država, religija, nacija, lova, a sve je u stvari taština nemoći i straha od smrti. Kad kažu za nekog;“ Blago Hengriju on je ušao u istoriju“, a tamo sjedi sa onima kojima ljudski rod ni ime nebi ni trebao da zna. Kao nekom manijaku iz nekog sela što posilova djecu i životinje, zatim pobi familiju i komšije. Ovim što pobiše mnogo više dadoše često imena gradova. Predlažem da se imena ulica daju prvenstveno; simpatičnim životinjama, umjetnicima, graditeljima i naučnicima i lijepom cvijeću u kojima bi bilo i zasađeno. Pe 18 drugi 6999 godine Podne. ShuShu je došla na ručak. Pojede kobasice, koje kupujemo prethodno malo dimljene, prepržimo na tavi ili u mikrotalasnoj peći, zatim, pomfrit i odličan ajvar koji Dra vješto pravi kad crvena paprika pojeftini. Cijena ide od 2 do 18 # za kilogram. Jednom smo kupili toliko paprika da su nas na kasi neki ljudi pitali šta radimo s njom, pa su čak došli nama kući gledati kako se pravi ajvar. ShuShu je bila zabavna kao i uvjek. Ah ta djeca sa njihovom maštom. Malo me iznenadilo kad u KyBu nadjoh da ona netrebaju slušati roditelje. 71

Valjda se misli da ne imitiraju roditelje u slabim tačkama, ali nas oni time opravdavaju i štite, a mi smo sretni jer evo ima neko ko liči na nas. Jedan vrli Balk pisac Radovič reče da tućete djecu kad liče na vas. Možda je to upućeno samo djeci ratnih zločinaca. Jednom sam mom kolegi matematičaru, inače strasnom pušaču, rekao da sam vidio njegovog sina kako puši. Ma naljutio se na mene; kao, pa šta ako puši, nek puši, puši on, i ja, i ti, itd. Problem je bio jer je njegov sin išao tada u našu školu i imao je samo 15 godina, a učenicima je bilo zabranjeno pušiti. Kolega je poslije umro od neke bolesti na mozgu u 60-oj godini. Nije ni stigao da potroši prvu penziju. Da li mu je to bilo od cigareta? Možda i jest. Kad smo kod mozga, čitam da neki gospodin sa DASa, Mister, od riječi misteriozan, Howard odade vojnu tajnu da oni mogu oprati ljudski mozak za 20 sekundi, dakle brže nego Ussi. Zatim neki General Riz oformi grupu čistača potvrđujući da je moguće kontrolisati nagone ljudi, kao i onaj kod životinja. Kakva uvreda za životinje. Porede ih sa ljudima, a svaka je mala maca za čovjeka. Sitoga lava možete snimati i iz blizine, a nekoga zločinca ne, ubiće vas jer taj nikada nije sit. U jednoj rečenici istorije civilizacuje se kaže da se čovjek razlikuje od životinja po tome što u borbi za opstanak ima škole. Ja bih dodao da on sem borbe za opstanak ima i borbu za nestanak i zato ima škole i industriju. Ovde na Nadi možeš da ideš gdje god i kad god hoćeš. Bogomolja ima na svakom ćošku jer su njihovi graditelji oslobodjeni poreza. Pametno, jer su neštedimice stvoreni prelijepi objekti gdje ljudi sa radošću uđu, oslobode se straha od smrti i izađu sa novim elanom za život. Neki opet tvrde da se tako pere silan novac. A šta je taj novac? Neka vještačka tvorevina koja nas kreće a divni objekti ostaju kao svjedoci da mi nešto ipak možemo lijepo stvoriti.. Uz skoro svaku bogomolju je sala za objede, muziku i ples i tereni za sport i razonodu. Nijedna religija nije zabranjena, sem onih koji se kose sa zakonom o bezbjednosti ljudi, životinja i prirode. Stanovništvo više religija najradije zajedno moli u velikim salama, a kad je lijepo vrijeme i na stadionima sa po 500.000 mjesta, Voda iz vodovodne cijevi je malo kamenita, ali se može kupiti i bolja u buradima ili natočiti jeftino direktno na izvorima. Počeli su i oni sa monopolima na vodu, a kolo vode, zna se glavonje. Bože sačuvaj da im neko u biznis dirne. Nevode ga direktno, nego od njega beru porez, kao mafija reket. Poslije će uvesti prečišćavanje vazduha pa i od toga ubirati porez. Što je više poslova, to je bolje za vlast. Hrana je uglavnom vegetarijanska, ali ima i pravog mesa sa farmi naravno uz dobru doplatu. Cijene se kreću od 2 do 52 talira za kilogram. Dok smo skoro sve saznali i vidjeli trebalo nam je dvije godine, neke stvari su nam nedostupne. Raditi se ne mora i može se živjeti od programa pomoći. Ipak, jako je mala nezaposlenost, jer su ljudi svjesni da rad od budalaština oslobađa i daje čovjeku dignitet. Prisutna je i jaka svjest da radeći za sebe, rade i za svoje potomke i da sada kad je dobro treba što više investirati u objekte za humanitarne programe, zdravstvo, škole, sport, kulturu, nauku i tehnologiju, transport i sl. Kad vidite šta svaka škola ima za 72

boravak u njoj, dodje vam žao što niste više dijete. A tek velike parkove sa mnogo toga za zabavu. Tu je već skupo ići. Na dan, treba platiti i do 100 # za jednu osobu. Motivacija za posao je i novac jer ko radi ima i do sedam puta veća primanja od pomoći za jednu porodicu. Jest da ga pošteno oderu za porez na kraju godine, a može i odmah po primanju plate, dnevno, nedelnjo ili kako ko hoće. Da bi se oslobodio poreza , može investirati u svoju penziju ili mali privatni posao, kao umjetnik i slično i sve što kupi za taj biznis, oslaobađa se taxe. Kad troje, čak i dvoje, rade u jednoj familiji, može se na kredit vrlo brzo kupiti jako dobra kuća sa više kupatila i soba, vrtom i bazenom, bolji namještaj, ekrani,kompjuteri, dvije do tri garaže i više auta. Auto ti daje nezavisnost i slobodu i nije rijetkost da se samo po jedna osoba voze u njemu. Kada vidite četvoro odraslih u njemu to su neki tek pridošli, ili neka tipična Nada familija sa puno djece u velikom Ven-u. Nekada s ovdje imavali po 20-etero djece. Glasovita pjevaćica, CeliN Dio, je 13-o dijete njenih roditelja. Svećnici su tada išli ulicama i kad vide ženu ravna stomaka vikali: “ Zar nisi trudna”. Novi član, novi porez. Kao i za novi biznis, više para, više crkava. Ovde su mnoge prazne i zaključane ali su predivne. Nevjerovatno da imaju i domaće ljubimce. Kad sam prvih nekoliko puta sreo osobu u civilu da šeta psa u parku skoro sam se izgubio od straha. Kod nas na Balku su pse imale samo religijske milicije za progon ljudi drugih vjera. Naročito su uživali u prizorima kad bi nečije dijete prešlo zabranjenu crtu. Preko tih linija razdvajanja, tamo gdje bi primjetili grupu djece da se igraju, slali su im granate pravdajući se riječima,; “Zar da čekamo da odrastu“. Međutim, nije kod nas bilo uvjek loše. Rodio sam se na meteoru Balk, koji je 100 puta manji od Nade, a 91-e imadoše isto, po 25 miliona, stanovnika. Živio sam tamo u miru 44, i tri godine u ratu. Te tri zadnje su mi pokazale šta je ljudska vrsta. Zato moj osmjeh ovde malo kasni za njihovim. Nadam se, a sve više i uviđam da ovdje nije tako. Sve je bilo dobro na Balku dok ne donesoše neke reflexije iz davne prošlosti. Naime pokupili su fotone iz kosmosa koju su prenosili slike sa Zemlje od prije 5 i pol hiljada godina. Došlo je odmah do svađa, ko je kome tada bio saveznik, izdajica, pobjđeni čiji su grbovi na zastavama, koji se jezik više govorio i ta istorija postade instrument izazivnja sukoba. Dođe do podjela moći nad policijom i vojskom koje su se rasule u tri veće armije i koje su ratovale svaka protiv svake, u istim uniformama, sa istim sredsvima i na istom jeziku. Na sjevero-zapadu, AbyBaby, većinski pobjednik izbora 91-e u regionu B, oformi Onish jedinice koje su se borile samo protiv Onish jedinica Muddyja. To bi baš vrhunac konfuznosti. U raznim vojskama često su bili ljudi sa istim prezimenima i imenima. Luda kuća. Ovde na Nadi to nerazumiju. Nije im zabranjeno gledati te iste snimke iz prošlosti, uglavnom krvoločnih bitaka, jer 73

je neko samo to uspio da sakupi, a o raspeću Isusa i obićne priče iz života, još ništa. Možda je to laž prodavana kao istina, pa šta i da je istina, bilo pa prošlo. Samo, po čijem naređenju? Od stvarnih ratova se ovde ljudi gade, pa to i negledaju, a djeca nemogu ni gledati, jer kad se djete pojavi kao gledalac SyS sam promjeni kanal. SyS zna ko je pred njim i ko šta gleda. Možda nas i snima? Ma nek snima. Šta će i snimiti? U spavaćoj sobi ga nema. Ovima ovdje su ti historijski snimci su smješni i kao što su aboriđinima na sjeveru Zemlje bili smiješni porno filmovi koje im je „civilizovani“ ubica donio. Niko se oko toga ne uzbuđuje nego ljudi radije idu u veoma popularne, kinoteke, gledaju stare filmove i slušaju muziku od 10 do 22 og vijeka. Strućnjaci kažu da je najbolja i neprevaziđena muzika ona od robova na plantažama. Valjda su ljudi osjećali propast Zemlje i tugovali na mnogo originalnih načina, pa tako i u muzici. Sreća naša da su nekad ljudi viteški ratovali pa nisu ubijali djecu i žene, kao što vidjeh skoro u filmu „Alamo“, inače, od ljudskoga roda ništa nebi već davno ostalo. Možda su tim ratovima dirigovali bogovi, kao što opisuju u Grčkoj mitologiji, a ovim krvoločnima, pacovi ili sam Đavo. Pe, 19 drugi 6999 godine Djevojčice odoše u školu. Dra je zadovoljna sa svojom naukom, ali ima tremu od vježbi, jer ih mora raditi stoječke. Zbog terapije sa štitnom žlijezdom se udebljala 20 kilograma. Jednom su je odnijeli u bolnicu radi bolova u leđima. Poznajem dobro tu bolest. Spasila me je od mobilizacije tih ratnih godina, a time možda i od smrti. Ako me nebi ubili njihovi ubili bi me naši. Tri guvernera oformiše tri vojske i trpaše u njih sve što uhvatiše medju 25 nacija, spremni ih žrtvovati za svoje ciljeve, a to bijaše MOĆ. Trebalo se spasavati od budala. Beka i ShuShu su otputovale 22 aprila 92-e i nisam ih vidio pune tri godine. Neposredno po njhovom odlasku sam vidio promjenu u birou u prizemlju i pitam unutra Safa, poznanika iz kafića, šta se dešava? On kaže prave mjesni biro za Civilnu Zaštitu i da li želim postati njenim članom. Nedugo zatim sam drugog maja primio moju knjižicu CZ, sa mojom slikom koja mi dva puta spasi život na Balku, i dovede na Nadu. „ Na koga ste pucali“? upita me 95-e Mr Peron, visoki funkcioner Nade u Grizvillu. Ja sam toliko bio zbunjen tim pitanjem da sam samo odmahnuo rukom ili glavom, ma neznam ni sam čime. Ja nisam uopšte pucao od tamo nekog školskog gađanja na strelištu 82-e, niti sam ikada imao kakvo oružje. Pa nije svak za trube, kažem ja njemu. „Pa jeste li bili gdje mobilisani“? zabrunda on, jer mu očigledno dva papira o radnoj obavezi u školi nisu bila dovoljna. Poznavao sve moguće varijante u papirologiji i falsifikata kod nas, jer bilo je profesora koji su bili aktivni u vojsci, a imali ove potvrde o radnoj obavezi. Znao je da škole nisu ni radile prvu godinu dana rata. Sve do tada, sat i po intervjua, je nekako bilo nategnuto. Izvadim i pokažem moju knjžicu CZ koju on odnese 74

nekud. Tada nam prevoditeljka reče da je ta knjižica prevladala u korist odlaska. Ko zna da li je to dobro ili ne? Uglavnom totalna promjena prija mada mnogi ovdje pomriješe od raka. Da li bi i tamo, niko nezna. Neko kuca na vrata. Nečuje se jasno od buke koju stvara muziciranje tate od Dženi Klod ispod nas. Uhvatio se električne gitare pa roka roken’roll. Otvorim. Pazikuća me pita da li mi smeta Rok. Ja mu se derem na uho i kažem da nesmeta, jer i ja sam isti takav blentavi roker 40-ih godina kao i onaj ispod nas. On je stanovao sam u stanu sa dvije spavaće sobe, ovde kažu četiri i po što znači, 4 prostorije i kupatilo. Žena mu je sa dvije ćerke u drugom takvom istom stanu na istom ulazu, ali na drugom spratu. Stalno su išli na sahrane nekih narkomana, kakvi su i sami bili. Vidjeli jednom gitaru kod mene i ja im udarim Žezael, nanana nana..., kažu,-- pa vidi ga ----zna. Ona bi nekad zvala telefonom u 2 ujutro da nas zamoli da pošalje djecu kod nas na spavanje, da bi negdje izašla. Mi smo uvjek odbili, ali su se drugi navukli. Čak bi povela i Inku, našu zemljakinju, a da joj Majo čuva njihovih troje i komšinicinih dvoje. Operem plastični pod našeg HLM stana u kojem ne smijete ništa mjenajti ili renovirati,, zatim se okupam, neće li se u to susjed malo smiriti. Taman sjednem da opišem kako papir može spasiti čovjeka kad telefon. Itrova žena traži pomoć. Stao joj auto tu blizu kod Kolizea, velike sale za sport, gdje jednom gostovaše Roly Stones. Naravno da nisam išao. Izdvojiti za ulaznicu 50 talira je bilo previše za naš buđet. Ionako je pola sale bilo prazno jer su oni ovdje znak Amerijen impreije koju zaista nevole. Sutra dan, Roly su nastupali u New Zorku. karta je bila 300 talira i bio je dupke puno. Kažem Itrovoj ženi da sam mokar i da je u potpunosti psihološki podržavam, ali ništa od toga više nemogu učiniti na ovu kristalnu zimu na - 40°C. Šlepanje auta bijaše 250 #, malo poskupo. Nekad su tako dani blješavi da zaboravim moj Grassland koji je većinom u magli. Čak je i u narodnoj pjesmi opjevan,“Ah što mi se Grassland zamaglio...“ Prvi put spasih moju knjžicu CZ, kad sam naivan k'o i svi na Balku, upao na kapiju kasarne, da tražim nekoh Araćića Aralampija, studenta u Anja Uci, za kojeg je brižna majka, iz Enice tražila da se provjeri da li je stigao velikim konvojem u Grassland. A kakve već majke mogu biti nego brižne, nazivala je rođake Oliće, a i kod našega člana pozorišta Krge. Ja se tu desio jer je on htio da svaki dan uveče na pisaćoj mašini štampa moj dnevnik. Bješe to prvo i zadnje veče preštampavanja. Naime istrčimo mi do moje škole gdje je bilo okupljanje prognanih, a Oća, naš šef gradske CZ, je prozivao po nekim spiskovima na megafon da se orilo u maglovitom jesenjem mraku, dok je iz gomile kuljao dim pušača. Probijemo se do njega kroz gužvu i pitam ga za tog vražijeg studenta. Osvijetli baterijom neki papir, gleda spisak i reče da ga tu nema. Sretnemo Aralampijevu rodicu, inače moju bivšu učenicu Oličku, a ona kaže da ga tu nije našla. 75

Hajdemo vidjeti u kasarnu. Pred njom učini mi se na hiljade većinom mladih ljudi obučenih u đempere i jakne. Gusto zbijeni gledaju sa nevjericom prema tamo odakle su autobusima stigli. Nemogu da vjeruju da su slobodni, ali da nemogu ni nazad. Osmatraju i da li će se iz Grasslandske magle pojaviti još neko ili nešto. Na otvorenoj kapiji uljudno pitamo za studenta i na traženje stražara dam moju knjižicu i bi trenutno uhapšen. Neki ćelo je vikao kako ni jedan Enish neće preći crtu koju on ćizmom crtaše uzduž one šine na kojoj elektricna vrata klize, pa nas preko nje nedugo zatim uvedoše u stražaru. Kako li je znao da sam Enish kad po imenu i prezimenu mogu biti i Anish. Svjet se uzbuni i poče nešto vikati kao ja sam sa njima stigao busom i prebrojavam ih, kao da ih nisu na planini mogli prebrojati, čak su im i spiskove poslali. Neki viču da ih špijuniram, a Krgu i neprimjećuju. Sreća da nas sprovedoše u stražarsku kućicu unutar kasarne. Mi problijedili, kažu nam saćete vidjeti kad dođe Amo kome su sve pobili. Mala neka prostorija, stojimo, ni sam neznam koliko dugo, negovorimo ništa. Uđe taj Amo sa pištoljem za pasom, ozbiljan kako smrt zna biti ozbiljna, i još dvojica sa nekim puškama. Gleda on nas, pa one papire, ja šutim pa kratko i ozbiljnije nego onoj gazdarici za Platonsku, kažem da smo iz CZ i da tražimo Aralampija Araćića. Nelezi vraže, Krgo, iako je Onish, ima papir SOH-a. Nabavio mu najbolji jaran iz Enice kome je mama Polishka a tata Onish. SOH je tvrdio da je cijeli B region do rijeke Rine Anishski, kao za vrijeme Obscurog, a da su Onishi njihovo cvijeće. Imali su sada puno u njihovom članstvu, naprimjer u Tocu čak 80%. I kod Obscure ih je bilo masovno. Ime tih postrojbi neću ni da pominjem. Jasno je bilo pametnijim Onishima da cvijeće može biti i uvelo pa su slijedeće godine sve Anish postrojbe napadali dje su god stigli, a Anishe tjerali iz stogodišnjih postojbina na 200 km dugom frontu niz rijeku Amu pa zelenu Retvu južno sve do mora. Usput su i mučili, pljačkali, palili, ubijali gdje su mogli stići, ko i sve vojske, ko nemani. Hengry se naljuti mobilisa sve Onishe iz H regiona i posla ih u borbu protiv Onisha iz B regiona. Amo smrknut ćuti pa naredi pokret. Maglovita hladna noč i veoma mračno među visokim i debelim stablima drveća. Jedan stražar napred, drugi iza nas, a on sa starne, pa kroz totalno zamračenu kasarnu još mračniju od velikih gustih krošnji. Dođosmo do neke velike zgrade.Uđosmo. U dugom hodiku te kasarne stare vjekovima koji odzvanjaše nekom praznom jekom čekasmo nekoliko minuta. Koliko li je ovde momaka služilo i kome sve i zašto? I moj otac je odavde išao u vojsku 33-e, a 41-e u rezervu da brani kralja. U toku drugog rata, on i njegov brat Ojo sa Kotovom Backerijom su je dva puta oslobađali od Fetišista i jednom bježali iz nje. Ko zna koliko mojih predaka su tu služili i prolazili kao što vrijeme prolazi. Kad sam bio djete tu je bila Kotova konjica. Sjećam se vojnika i u dugim gaćama sa učkurima i golih do pasa kad bi uveće dotrčali sa konjima na kupalište. Dok smo mahali našm 76

mokrim gaćama na štapiću sreli bi ih uz uskotračnu prugu kako se trkaju sa konjima ili još niže kod kasarne, vičuči za njima po prašnjavoj cesti uz dugu ogradu da uspore, a ovi vraški nacereni i veseli trče sa grivama i repovima do neba. Samo nam nije bio jasno, zašto se toliko lijepo sređenih djevojaka u štiklama tuda šetalo na još vrelom popodnevnom suncu. Svi smo ćutali. Upitah Amu za moju knjižicu koju je još čvrsto i odsutno držao u ruci. On se malo trznu i dade nam sve naše papire. Zatim reče nešto vojnicima više pokretima nego riječima i ode. Uvedoše nas kod oficira za bezbjednost. Sjede dvojica za stolom. Jednog znam. Bajo moj kolega iz škole. Predavao je davno neke grafičko tehničke predmete. Pravi se da me nezna i ja shvatam da je to zbog pratnje. Kad njih po propisu otpusti, vidno odahnu i upita me pred onim drugim otkud ja sad tu. Kažem mu za Aralampija, a on nešto zapisa komentarišući nešto na račun ludog ćele na kapiji, na šta i onaj drugi klimnu glavom kao da je saglasan i poruči kola telefonom. Kaže sagnite se dobro na kapiji jer taj je neuračunljiv. Kad smo tako prešli crtu u nekoj pravoj limuzini šofer pita gdje da vozi. Krgo kaže u kafić, on časti. Meni nije bilo ni do čega. Rekoh da stane i izađosmo među silan svijet na korzou. Ta gužva mi je bila nestvarna, kratki spoj između mraka i hladnoga hodnika kasarne i nagle nenadane slobode među ruljom svijeta u zamračenom gradu. Nije to bio strah kao kad skijaš pa vidiš da ćeš se slomiti nego neki ledeni strah, gotovo mir. Tako mu to znači bude duši kad smrt hoda oko njenog tijela. Preda se i leluja. Kao da pleše. Udarismo skoro u Oličku, koja iz mase izroni. Kaže, našla ga je. Neimadoh neke osječaje sada za Aralampija nego me oladilo skroz. Mislim kako li je ljudima sada u zatvoru? To nisu zatvorenici po sili zakona. Ti su svi pušteni kući. I legionar stranaca Adan bi pušten. Bio je osuđen na 14 godina robije zbog silovanja i ubistva jednoga mladića iz Grasslanda. Iako Anish, ostade negdje u brdima kod Enisha. Takve su puštali, a zatim im na uniformama veoma rado prišivali traku „Policija“da im odrade prljave poslove. Sada su po zakonu terora u zatvoru bili obični ljudi, žene i djeca, osudjeni na batinjanje, silovanje i smrt bez suda i exekutirani i bačeni u jame da im se ni grob nezna. Poslije odlska Kotove vojske, ja sam bio među rjetkim Enishima koji boravi u toj kasarni i ostade živ, sem naravno onih koji su bili u Onish vojsci. Iza mene jednom bijaše i moj brat. Uhapsiše ga u ljeto 93-e u medicinskom centru i to u ordinaciji kod doktora, kad je došao zbog bolova u leđima. Samo su rekli; „Džo, tebe tražimo“ i odveli ga u kasarnu. Pali su mi na pamet neki filmovi i romani u kojima je neko nekome zarobio brata, naročito onaj Tvrđava, ali kako ga spasiti, nijedna ideja mi ne pade naum. Nazvah policiju. Srećom javi se Emko. “Nebrini buraz” reče, a on kad kaže buraz to stvarno nešto znači. „Jel on bio u DS partiji?”, ja potvrdim. “Onda zovem Asima“, kaza Emko i bi sve dobro. DS je bila jedina veča partija bez 77

vojske. Pobjedila je u skoro svim gradovima sa preko 60 % glasova, ali su u globalu sela sa tri naci partije na čelu odnijeli pobjedu. Šef im bio jedan pametni alkoholičar. Hodao je po B regionu sa meza na piće i obrnuto, ali se nije sjetio da i on po ustavu može oformiti vojsku gdje bi otišlo dosta Raje. Možda je to i pametno, da se sa nacistima nemješa u njihove poslove. Onda bi nastala totalna kopija Drugoga rata i još veće krvoproliće. Možda ni seljacima ne treba dati pravo glasa, možda nikome kod nas? Asim jedan penzionisani policajac koji je uvjek bio Raja. nazva me i reče da dođem u 4 popodne pred opštinu i dodade: „Jedva smo ga izvukli da ide na kopanje na Planinu“. Mama je bila ponijela nešto hrane i odjeće za Džoa. Kad sam ga vidio imao samsjećaja da se nismo vidjeli par decenija. Stajali smo sa njim i grupom za kopanje kad neko sa balkona reče nama troma: „ Ajte vi kući“. Dođemo u mamim stan odmak kod opštine, sjedimo dugo i šutimo, šutimo i šutimo. Tada je mislim moj brat odlučio da napusti Grassland zauvjek, predao je spisak svih stvari u stanu i sa nekoliko stotina drugih jednoga dana sa autobuske stanice na koju je cio grad izašao i kao stoka plakao, otišao do samo sedam kilometara daleke, za Enishe „slobodne teritorije“. Od sada ću je zvati ST, a i neke druge koji produžiše u region H u njihovu ST, a neki i do drugih ST po svijetu. Od tada ga nisam vidio. Ma nemoram ga ni vidjeti opet decenijama, nek ostade živ i zdrav, to je važno. Sad ga čak ni leđa ne bole više na suhoj i toploj klimi Aust-a. To mu neda da ode u prevremenu penziju koju tamo dijele za svaku sitnicu. Ima naših zemljaka i tamo u jako velikom broju, također i Grasslanđana. Druže se i slave rođendane. Idu na pecanje, crkve i slično. Po 22 drugi 6999 godine. ShuShu jede čevape koje je Dra super zamjesila a ja ispekao. Zatim me pita da joj pomognem oko zadaće jer joj Anne, njena učiteljica nije odgovorala na njena pitanja kao svim ostalima. Shvatio sam da ona traži našu produbljeniju brigu. Znam kako je to bilo važno za nas da smo duboko u srcu naše učiteljice. I sad se sjetim naboranoga lica moje prve učiteljice Zore. Bila nam je kao majka i svi smo lijepo pisali i učili zbog nje. Avaj sve se promjeni u trećem osnovne kad dođe jedna agresivna žena sa puno zlata na sebi i poče nas mlatiti lenijarom po ispruženom dlanu kad ne bismo naučili neku pjesmicu. Naše ocjene odoše dole i sve smo pjesmica manje znali što nas je ona više tukla. Mi se žalili direktoru, a taj dođe na jednom odmoru u razred, odvede za uho Jopu u kancelariju i izmlati ga gumom za rastezanje. Raskrvavi jadnog Jopu zato što bijaše malo nemiran i u jurnjavi oko katedre je malo zakači i nakrenu sa podijuma taman kad on banu u razred. Tada je sve bilo tako postavljano, vlast na podijumu i piedastalu. Ušutismo se i od dječije graje u školi nasta muk. 78

Sunčano i vedro do beskonačnosti. Toliko je nebo plavo da me već sramota koliko piljim u njega. Za ovdašnje uslove na Nadi nije ni mnogo hladno. To je jedan divan dan od samo – 22°C. U snijeg se nemože gledati od sitnog svjetlucanja kristala. Stalno nosimo sunčane naočale kao ona preplanula i nasmijana gospoda na slikama modnih žurnala za džempere koje je moja mama pregledala, da bi poslije bjesomučno plela i namakla nam koji talir za studije. Kad se brat Piter oženi, kupi joj ručnu mašinu za pletenje i on nestade iz naših života. Došao bi u posjetu sa familijom na prolasku za more, par puta u deceniji. Jednom je kupio mami i novu električnu mašinu za pletenje kad više nije mogla od alergija plesti sa ručnom. Toliko je bio zaposlen i napadno štedljiv da smo ga rijetko viđali. Radio je od jutra do sjutra. Pričao je da mu radni dan počinje u 6 ujutro a ponekad završava i u 11 uveče . Sjednice, savjeti, privreda, banke, krediti, izgradnja grada Aajsa u regionu S. A šta bi tako ti je to kad se neko oženi, a još plus magistar ekonomije. Stara porodica zbogom, a dobar dan nova, sa djecom, kućom, autom i svim i svaćim. Misterije i realnosti života. Ut 23 drugi 6999 Internet. Jedna nevjerovatna stvar. Mogu da čitam sve naše novine sa daljine od 6 svjetlosnih godina. Čitam i one što nikad nisam čitao. Ima i ratnih dnevnika pojedinih visoko aktivnih u ratu sa Balka, pa sve pažljivo snimam na diskete, kao da će to nešto popraviti. Internet bi mogao da spasi svijet od ratova. E, ja opet jadan i naivan sa Balka. Šta je sve svijet već moglo da spasi od ratovanja. Eto nije, nego samo još više služi ratu. I taj internet je izmišljen da se vojne tajne mogu čuvati na serverima van vojnih baza. Ipak, čini mi se da živim u zemlji gdje se laži otkrivaju brže nego kod nas. Gledam redovno seriju Omerta. Radi se o mafiji u Mont-Realu. Prilično ubjedljivo su ih razgolitili, i sve njihove poslove i trikove su stavili na tapet. U mnogo nagrađivanom filmu „ Il Padrino“, gdje onaj isti Mrando, doduše u poznim godinama glumi šefa jedne familije mafije, samo se prikazuju interieri njihovih vila, kao da si kod predsjednika DAS-a. Oni tamo lijepo obučeni kao za izlazak sjede, pričaju tiho ispod glasa, ali nikud ne miču. Djecu im prikažu u kuhinji sa sluškinjama, mamama i bakama ili nekim zasebnim prostorijama od muških članova opkoljenih do zuba naoružanim telohraniteljima. Jedu špagete, pričaju, šapuću nešto nekad nekome ko uđe pa izađe. Popodne šef mafije sadi vinograd i tu tužno umire od infarkta, i tako to. Ništa se ne opisuje i ništa nevidi šta Mafija rad,i pa svima prosto žao kad kojega koknu ili uhapse. Prosto kao nekog narodnog heroja. Ispade da je država prema njima zla, surova i elementarna i sirova a oni kao neki umjetnici. Poslije, gledam vijesti. Neki advokat ispraznio penzijski fond ćasnih sestara. Nagovorio ih da 79

mu prepuste fond od 120 miliona #, zatim to investirao na JAM, i na kraju nestao. Našli ga novinari na Riku, kaže kako mu je žao, ali je time i njegova karijera završena na Nadi, a također i njegove žene. Pikazuju ga u pletenoj stolici na plaži nekog grimizno zelenog mora, naravno sa suncobranom od slame kao iz onih prospekta za bogataše i sa nekim načićkanim napitkom u ruci. Taj trik nebi prikazan u Omerti. Dok pisci istraživači napišu novu seriju o Mafiji, Koza Njihova već smisli novi trik. Opelješiti časne sestre, pa ni od Boga starha nemaju. Zbunilo me to što advokat nije bio nimalo sretan, pa se poslije sjetim da sam i ja u Vinu bio sretan 89-e kao turista, a kao izbjeglica 95-e, do Vina mi uopšte nije bilo. Jest da bi kupio tetrapak od litre vina za 2 #, i polako pio na slamku da izgleda kao da pijem neki sok, pa lutao i lutao tim gradom gdje mi sa Balka uvjek gravitirasmo kad nastaju naše seobe. I oni su se nanosali drveta od nas. Svi toliki prozori, a oko stakala drvo sa Balka. Ogolili su našu obalu. Ostale nam čudne neke sive kamene planine u dužinu od 800 km, ma bez ijednog drvceta. Primjetio sam da najveće pljačke su najsigurnije kad se krade od mase siromašnih, jer i kad se otkrju, šanse za naplatu su veoma male. Koto Hammeru oprosti ratne reparacije u zamjenu za predratnu tehnologiju. Maznuli smo tako i prvi generator za našu hidrocentralu. Time pogodi sviju u srce jer svi regioni kukahu da su bili najoštećeniji Fetišizmom i da je njegov potez za njih bio katastrofalana greška, a za ostale med i mlijeko. Niko ne reče što se otvoriše fabrike koje bejahu naše vlasništvo, a Raja se zaposli, gradovi se osvijetliše i da nenabrajam. A šta bi uradili od reparacija. Da ih neki ministar mazne i ispari sa Balka, kao onaj Enish u vladi maloljetnog Pitera koji maznu pare od reparacija iz Prvog rata, od drugog pobježe na Jam, večeraše sa Obscurom, največim i najgorim neprijateljem Enisha u istoriji. Onim istim Obscurom što ih njegov režim trpaše žive u krečnjačke jame, zatim i logore ili jednostavno popališe na kućnom pragu, ukupno njih oko jedan milion. Znamo da ima zla, ali neki podaci šokiraju. Eto vrli pisac LeeSpotel, začudo zapadnjak da to spominje. u djelu ”Zločin Religije”, na 13 strani pri dnu piše da se šokirao izjavom jednoga novinara sa Taly koji je Obscuru vidio nasmijanoga. Pri tom mu je pokazivao korpu nečega što je ličilo na ostrige. Bio je to dar njegovih trupa, dvadesetak kilograma ljudskih očiju. Mali suvenir iz pokolja Enisha, Jew-a i Roma. Koto poruči tom ministru da će mu ubiti brata, koji bijaše ostao kod nas, ako Obskuri ne smrsi konce. Sve se uzburka i Obscura prebaciše na dugovječni fety Eshpan kod generalisima Frankya koji posmica pola svoga naroda da jaše na konju vlasti. Tu Oby nepoživi dugo, ubi ga neki njegov familiji odani šofer, jer biti više živ nije imalo nikakvoga smisla. 80

Odvezao sam Dra u njenu školu, a ShuShu reče da će nju odvesti Nataly, mama od Dženi Klod i Sindy. Vratim se za 5 minuta, a kola od Nataly još pred kućom. Pozvonim joj na vrata, ona otvori i reče mi da je ShuShu otišla sama pješke, i da njena djeca ne idu jer imaju vaške, pa mi pokaza neki papir od škole. ShuShu nam je često govorila da nevoli ići autom i da je lijepo napolju. Imala je dobar ski kostim za zimu, dobre rukavice i kapom koja joj je obuhvatala čelo i uši, Kupili smo joj neke nepromočive čizme za temperature do – 60°C. I kad bi se valjala po snijegu ništa joj zima nije mogla. Došla bi tako i na pauzu za ručak oko pola 12 i otišla nazad u školu oko pola 13 i došla predveče oko pola 18 sva rumena i puna priča kako bi niz put stali ispod ledenica niskih krovova kuća oko naše zgrade i čekali da im kapi sa njih padaju u žedna ustašca. Predveče dođoše Irko i Unevera na kafu. U Kofi'ju, školi za učenje jezika za nas immigrante između njih dvoje sam sjedio 7 mjeseci. On bijaše super stručnjak za kompjutere i nesebično mi pomože mnogo oko toga. Ona bijaše ovih dana na Balku da nešto sredi. Ja se šokirao. Nemogu to zamisliti da idem na Balk tek tako da nešto sredim. Na naš Balk. Misleći na ljude, mir, pitam je uzbuđeno;“ Kako je bilo“? „ Žali bože para. Tamo je tako sve skupo, meso do 18 # za 1 kg“. Dalje je neslušam. Ma ni rječi o našoj prirodi ljudima, jesu li sretniji otkada je mir? Putuju li sretni u slobodi od opsada, rovova, granata, sa strujom i vodom. Ništa mi o tome ne reče. A i šta da pitam za hranu, sigurno se opet krpe. Sre 24 drugi 6999 godine Napisao sam cjelu stranicu i opa, ode nekud. Sa ovim kompjuterom je baš pipkavo. Trudio sam se da pišem kao neki istoričar. Ta nauka, često problematičnija od samih događaja, pravi probleme nama u sadašnjosti kao da je živa pa pravi mrtve na sve strane. Ovi ovde ne pate mnogo oko toga. Jedno jutro sam sa prozora gledao na našu rjećicu i mostić jedva 10 m dug. Škole su zatvorili u aprilu 92 i u njima otvorili koješta, sabirne centre, kasarne i magacine, a svim učenicima podjelili svjedočanstva o pozitivnom uspjehu. Pred vratima ulaza solitera su se kolale vreće pune pjeska, ljudi se hvatali okuke, tj bježali na sve strane. Uni sa ženom Rankom i dvoje djece ode zadnjim autobusom u region H i odatle za Hammer gdje mu živi sestra, pa odatle emigrira na Aust. Sada živi 3000 km od moga brata.

Da su nam očevi znali gdje će im djeca živjeti, ma ni u snu nisu mogli predpostaviti. Možda nebi zajedno ratovali za Kota. Možda je i sa našom djecom isto. Ko to zna i programira gdje će ih odvesti. Možda su naši potomci na nekom spisku za daleka putovanja po svemiru. Svako je imao nekog 81

rođaka, prijatelja van Balka i nestade više od pola ljudi iz Čaršije (grada). Gledam tako dole sa 4-og sprata na kružne asfaltirane uske staze oko zgrada. Nigdje nikog. Pojavi se omanji kamion i kao fatamorgana zamače za jednu zgradu. Zvuk mu skoro nisam ni čuo jer su velka dva prozora duplih stakala, uklopljena cijelom dužinom sobe i do vrha plafona dobro izolovala zvuk. Na prikolici pokriveni od glave do koljena leže dva ljudska tijela i ljuljaju se u ritmu vožnje, Vire samo noge obučene u sivo maslinaste pantalone i vojničkim plitkim cipelama. Znači ubijanje je stvarno počelo. Ta me slika šokira i danas. Nastaje rat, vrijeme jedne druge civilizacije, one od pečinskoga čovijeka, zakolji i otmi. Učili su nas da imamo povjerenje u ljude i u ratu. U istorijama je uvjek pobjeđivalo dobro. Ko je rat pokrenuo, često bi mu se razbio o glavu. Razmišlajm ovako i nadam se miru. do kasno u noć na Tv i mala djeca gledaju šta se zbiva. Pitali tako jednu malu curicu zašto ne spava kad je skoro 22 h. Ona kaže da će spavati kad prođe BalkTel, specijalna emisija u kojoj su figurirali veliki pregovarači i njihovi saradnici. Voditelj je slučajno „uvrijedio“ jednog pa mu se javno izvinjavao, a danas bi taj vođa naroda bio u zatvoru kao ratni zločinac da nije umro. A i da ga je taj voditelj likvidirao, ma sve trojicu zajedno, nebi nam ništa bilo drugačije. Kad se narod rata poželi ličnosti uopšte nisu važne. Ko ih bude mirio biće jednostavno maknut. Svako na svakog svaljuje krivicu. Narod se usplahiri i gura. U neka sela dođoše tenkovi i osuše paljbu. Kotova vojska viče nismo to mi naredili nego su se neki oteli našoj komandi. Ma otelo se sve. Mene jednom u kafani pita naš vrli rukometni golman Irko da li da si kupi ili uzme neko oružje koje djele na sve strane i šta ja mislim o tome. Ja mu kažem da ja već imam oružje i izvadim olovku iz đepa:“. To je moje oružje“. Njemu vidno laknu jer je bio u velikoj dilemi oko toga. Ne uze ni on ništa od te gvožđurije, ostade dugo u gradu sa nama u tom kometrebadabogdamuokoispalo ratu. Jedan dan, mislim 94-e, smo mu išli kući pa zatim na groblje da ispratimo njegovog oca Lazu. Odoše tamo svi naši očevi iz te zgrade u koju smo se doselili 63-e. Zbogom naše djetinjstvo. Irko je bio toliko dobar golman da ga je glavni golman reprezentacije Balka, po nekima najbolji golman Galaxije, zvao da brani u prvoj ligi i da će jednoga dana Irko njega sigurno zamjeniti na golu naše reprezentacije. On to odbi zdušno jer je volio taj naš grad više od svega. Tu se mlad oženi pa im se nije išlo nikuda od društva i familije. Ipak, i oni emigriraše, neznam samo koje godine. Sada su na Swedu i imaju već i unuke. Ipak, svake godine idu u Grassland na 10-ak dana. Čak ni stan tamo nisu prodali da bi imali kod sebe lično odsjesti. Taj grad nam dođe kao neki doktor koji nas liječi. 82

Če, 25 drugi 6999 godine. Nekoliko mjeseci od preseljenja u naš HLM stan, spazim jednu grupu adult đaka kao puše na stepenicama. Nebi se krili da su to prave cigarete, pušili bi pred školom kao i ostali. Pozdravio sam ih ljubazno i mislio kako im reći da više nedolaze. Poslije nekoliko jutara takvog pozdravljanja, sami odustaše. Ma šta može da uradi lijepa riječ. Slušam CD koji nam Romi i Ljiljana pokloniše. BB King. Koliko takvih izgubi civilizacija zbog ratova ili neko smatra da bi dva BiBija bila odviše. Možda ljudi toliko žele da im se za grob zna da bi ih neko mogao klonirati samo od kostiju. Možda bi se samo kostur klonirao, a ostalo ne. Recimo kostur slavnoga Ćele, pa ga obložiti njegovim tijelom od stakla. Da se vidi onako go kao što ga je ljubavnica viđala bez straobalnog efekta Fetišističke uniforme, da ljudi vide kakvom su kretenu dali svoje živote u ruke. Djecu su im slali po svjetu da im neki gorštaci kundacima razbijaju glave. Slali su ih u čizmama od malo tvrđeg kartona u ledena prostranstva Ussije. Mjesto da djeca pjevaju na festivalima njihovu neprevaziđenu Kanconu, uče violu, dizajn, piju espreso na kakvom bienalu, jedu pizzu ili snimaju dobre filmove često su nestajali bez traga i glasa. Njihovu pjesmu ‘Volare’ čitav svijet pjeva, evo već 5000 godina. Ma nema ni filma bez ratnog filma. Pa jest, kad izmisle neki rat i snime film to nikad nije bio realan film kao sa stvarnim ratovima. Stvarnost je prava inspiracija za film, nemože bolja. Umoran sam već od rata i ratova i sada me opisujući te situacije neke opet šokiraju pa da se prosto prenem, nešto drugo pogledam ili uradim. Ako nepišem, kao da ga nje ni bilo, a ni nas tamo. I pored prvih mrtvih i sahrana po gradu, vidio sam ozarena lica ljudi, kao da se nije ništa desilo. Ponašali su se više kao djeca. Pojaviše se neka dva plaćenika, riđi stranci koji bi naveče sami šetali gradom onako u šarenim maskirnim uniformama, jedan mali a drugi visok, oba bez vatrenog oružja, ali za pasom su nosili nekakve bajonete iste dužine, tako da je onom malom to više izgledalo kao da nosi mač. Pričalo se da obučavaju neke postrojbe ratnim vještinama. Nedugo zatim, nađoše ih preklane ispod mosta rijeke Ašve, prema Urbetu, gdje su bile linije bojišnice između Enisha sa jedne i Anisha i Onisha sa druge strane. Tamo prvi pogibe mladi konobar koji mi je prethodnu večer donese kafu i razdragano priča kako ide na tu liniju. Pitao sam ga da povede i mene, a on reče;“Nije to za vas profesore“. Da to nije za mene znam, ali nije niza koga moj sinko. Sahrana kod Onisha se zove Jenazza, i na nju žene obično ne idu. Njegova bi odmah kod Tornja u centru grada blizu već zatvorenog kina. Ja i 83

komšija Hopa došli zajedno. Za vrijeme sahrane jedna granata poslana sa Planine sablazno odvali. Prvo se čuje detonacija ispaljenja tamo daleko. Svi poviču,-Evo je, a onda poslije par sekundi, dovoljno da legnete negdje, detonacija tu negdje pored vas. Onu od koje se gine poginuli nikad nije ni čuo. Narod se rasu svuda po parku. Ja izgubih Hopu iz vida pa pobjegoh kući. Samo prije koju godinu bi rastrgli svakog agresora da se usudio napasti Balk, a sada evo sami sebe napadamo. Možda smo suviše vježbali za rat. Stalno su bile neke vježbe. Koto bi to omasovio sa TO, teritorijalnom odbranom, i po 25000 vojnika je učestvovalo na vježbama a on bi sa diplomatskim korom sjedio u velikom hladnjaku na nekom brdu i dvogledom to sve osmatrao. Rijetko je bio zadovoljan sa tim vježbama. Na njima se probalo novo oružje kojeg je bilo jako puno. Naročito mitraljezi i novi tenk o kojem su pričali bajke. Mi smo se jednostavno PREVJEŽBALI i moralo je negdje da pukne. Kao kad neko ima oružja u kući pa mu jedan dan neko od ukućana nastrada. Samim prisustvom oružja agresivnost raste 2,5 puta u odnosu na neki mirnodopski predmet, kao cvijeće naprimjer. Tako su u Grasslandu već tri dječaka poginula. Jedan biješe petnaestogodišnji sin od našeg prijatelja Šemse. Mama mu je Enish a otac Onish. Sahranjen je na Onish groblju na brdu i čitav mu grad je došao na Jenazzu. Obično bi opis bio ovakav; IGRALI SE PIŠTOLJEM i on je opalio ili od zida se odbio rikošet, ili su se igrali ruskog ruleta. T.O. je imala njene ogromne magacine oružja i to u brdima ukopane duboko pod zemljom. Kod Grasslanda su seljani opkolili takav jedan magacin i molili komadanta da ga nedigne u vazduh jer bi sve okolo bilo srušeno kao od jačeg zemljotresa. Jedne noći on ga djelimično detonira i toliko silno explodira da mi otvori onaj jedan veliki prozor koji huknu iznad moje glave opisavši luk od 90 °i udari u zid. Sreća pa se staklo nerazbi. Kažu da su neki krvi žedni stigli i ubili njega i njegove vojnike. Muki, moj bivši učenik je bio te noći na starži kod ograde. Detonacija ga je oborila kao snop sjena. Masa nahrupi na brdo noseći odozgo sve što se moglo naći, a nađe se zaista mnogo. Od nagaznih mina ostaše neki bez nogu i stopala. Pričalo se za jednog oca i njegovog sina da im se to isto desilo obojici u dva dana. Ja ih nikako nisam mogao da se sjetim, neki sa starog dijela grada. Mati mi jednoga dana reče da je otac toga oca bio glavni organizator ubistva familije moga oca 41-e godine. Naši roditelji su znali da ta familija živi u istom gradu sa nama, a nikada prije nam to nisu rekli. Pa jest, svi smo mi tu i nema nam nikog drugog, idemo u iste kasarne, iste ratove, preplićemo se i prevrćemo po Balku, pa ko bi drugi no mi. Stranci dođu i odu, a mi ostajemo. Fauna Balkska, da nekažem stoka. 84

Zanos novim ratom bi kratak. Pojaviše se umor, glad, razočarenje, problemi sa neprijateljem jer se ne predade od straha nego se drznu i ukopa. Čak neprestano puca sa brda i ubija sve češće. Uniformisani gledaše po nama civilima kao da smo mi tome nešto krivi. Za osvetu, pobiše nešto civila po selima. Često su govorili da im je miris baruta kao droga i da ga se je teško riješiti. Hvali se jedan u kafiću kod našeg glumca Pishche kako je sačekao dva seljaka da se vrate kući i ubio ih iz puške dok su meli dvorište. U gradu je hodao sa sjekirom posdsječene drške za pasom. Obijao je napuštene, a možda i nenapuštene stanove. Brat mu na Hameru dobi neku silnu premiju na Lotou pa otada pri izlasku u grad ostavljaše sjekiru kući. Sjetim se poslije kako je jedna curica došla na nastavu sva uplakana, Njen brat od dvanaestak godina je poginuo pokušavši ući u jednu napuštenu kuću. Ljudi su za oproštaj od komšiluka ostavljali tempirane bombe iza vrata. Mali se pravio važan i svašta donosio kući. Roditelji trljali ruke dok nisu jednoga dana donijeli njega. Prođe oduševljenje kao kod onih što prevare nekog dragog pa se taj izmjeni i više nema povjerenja u prevaranta. U Urbetu ubiše Košću sa 19 metaka u leđa. Mirio ljude i nije bio za rat. Eljka njegova žena Anish a on Enish, radila je sa Dra u socialnom i bili smo mu sinu 90-e na oproštajnom za vojsku. Mali je poslije bio na fakultetu u Traderu i kad izbi rat pobježe Na Hammer pa na Shvitzy. Onishi su imali žrtava u rovovima pa jedana familija dođe Košći u avliju i kažu mu ono tvoj sin snajperom ubi našeg amidžu i neko osu paljbu. Sahrana je bila kratka i brza na Enish groblju u Grasslandu. Nisam smio ni otići. Poslije mi neko pokaza ubicu na ulici kad je sa društvom izašao u grad na korzo. Neki mlad dečko a već ubica, i živjeće čitav život tako kao ubica. Koliko ih takvih ima, ubica, koji su ubili čovjeka, ljudsko biće, Božije stvorenje, željno makar još jednoga treptaja života? U vojskama nekih plemena Afra su primjetili i djecu sa oružjem. Tako ih jedan novinar pita šta rade tako mali sa puškama? Ubijaju li ljude? Oni odgovorali da ne ubijaju nikoga nego samo povuku oroz a ljudi tako samo padnu. Ponio sam ovamo jednu knjigu koju su skoro napisali na osnovui dnevika Obrenovog sina Mišela, koji i sam bi neko vrijeme vladar regiona S dok ga neko ne ubi na jahanju 6876-e. Nikad se ne saznade ko i po čijoj želji. Obren bijaše onaj što kumu odreza glavu i posla Urcima na uvid a Miša je pisao u dnevniku da je i njemu tata lično radio o glavi uz pomoć Sillabica. Dakle taj njegov sin bi 30-ak godina vladar regiona S, osnova dosta institucija poslije odlaska Uraka, i pokaza se narodu dobar vladar. Tu nema foliranja. To se nemože falcifikovati, kao u sportu, vidi se jesi li dobar ili ne. Možeš ti vikati ja volim djecu a mrtva usta govore i spaljena djeca svjedoče da si ti monstrum.

85

Kažu da taj A-Vegly nije čak ni plaćao porez Hammeru. Eto koliki je bio patriot. Ma niko ga nije smo ni pitati da plati. On je bio Hammeru poturen sa Sillabica. Zašto ti stranci kad dođu na vlast čine tolike zločine, valjda ih straha da ih nezbace brzo kad vide koja su to stoka. A domaći nemaju povjerenja u svoje, pa vele ovaj je drukčiji on će nam pokazati čvrsu ruku kako se vlada. Dakle iz njegvog dnevnika otkrivamo da je jedna komisija prije 130 godina bila u južnom djelu regiona B tako po nekima zvanom HB i otkrila takve zločine, da je pobjegla u grad VNik, jedan stari grad koji bijaše vjekovima slobodan grad Država dok ga neokupiraše Piter pa zatim Anishi. Ni Urci ga nisu dirali ni Taly ni vjekovima moćna Enecija. Uvjek se nekako spasio, nekad novcem, nekad mudrošću. Nešto kao planet sH-vitzy gdje vlada vejčni mir, a na njemu žive Taly, Hammeri i Cuzi i puno immigranata. Tamo rata nebi već 6000 godina. Kao da je tamo mir invarijanta, nepomična tačka u prostoru ratovanja. Svemirska konstanta mira. Jest da je iz toga regiona potekla familija Sillabica, ali nisu tu dugo harali nego se premjestiše dalje na Rakus i šire. Šest hiljada godina bez rata, ej jeste li vi normalni bre boni tamo? Tamo je mogao sin da nešto naslijedi i od pra-praoca. A mi na Balku ništa ni od oca ili matere. Bar jedan fotos. Ja neznam kako je moj djed po tati izgledao, a ni jednu babu. Na koga moja ShuShu ima gene na koga bar liči, na koga je ovaka visoka kao ja i jaka kao zemlja? Ej, mi uvjek siroćići. Pe , 26 drugi 6999 Dra je u koledžu, ShuShu spava jer osnovne i srednje škole imaju sedam dana pauzu, vacation, relache, brejk, ili kako bih to već nazvao. Mi za takvim nečim planskim nismo imali potrebe nego bi leteći sastavljali radne dane uz neki praznik i išli na planine, more druge destinacije širom istoka za sirotinju ili zapada za bogatije. Neki bi opet jednostavno ostajali u našem gradiu sa 100 kafana. Nije ni to bio loš provod. Sinoć sam instalirao neki novi program i evo sad mi neradi miš, a time ni internet, a time nemogu igrati ni šah ni pasijans. Možda mi svevišnji daje znak da više pišem moj roman-žurnal. Javiše iz biblioteke da je neko donio onaj CD i nemoram platiti kaznu za njega ali 0.2 # imamo zbog neke nevraćene knjige. Dodje kazna i za parging na univerzitetu, platiti 67 # ili ići na sud i rizikovati kaznu od 127#. Ja navalio na sud pa na sud a Dra ni dačuje. Pitam kolege u školi a oni kažu da me jedva čekaju na sudu i da odmah ponesem ček. Kažu, ako nevjeruješ zovi sudiju telefonom i pitaj. Ja zovnem i ljubazna žena mi suvo odgovori da ako dođem platiću više. Ma zna moja Dra, nema šta, imam pametnu ženu. Platih i taj luksuz, ići kolima mna fakultet a bus mi pred nosom stoji. 86

Gledasmo Ustin film a na Ropien jeziku „Bilo jednom jedna zemlja“ o borbi za slobodu od Hamera i domaćih izdajnika u Kotovo doba, pa ima i malo početka novog rata na Balku. Kad smo pričali sa domaćima na Nadi o njemu mi kao da smo gledali dva tri različita filma. To ti je umjetnost, kad zadovoljiš široke narodne mase sa jednim djelom. Štediš pare i vrijeme, a svi ga vide na svoj način. Jedni su ga doživjeli, kao pod zemljom su religiozni a gore ne. U šivotu je obrnuto. Oni pod zemljom, da lisu oni sada u religiji ili van nje? Možda je to stvarna istina. Isto je i sa ratom kod nas. Onima koji ga nisu osjetili nemožeš objasniti da je to tragedija. U ratove se ide čistih uniformi uz koračnice a tamo je blato, krici ranjenih, rasporena crijeva, polupane lobanje, sirota djeca, glad i bolesti, zapaljene kuće, gradovi, srušeni mostovi, itd. Na planini iznad Tradera se jedan konj ubio skočivči sa stijene u provaliju jer je bio frustriran od nosanja leševa. Pa i konji vide da rat nije ništa slavno. Zar nebi mogle postojati tako transparantne države, da onaj što žarko želi imati svoju ličnu državu nevidi da je već ima i da mu pod nekim njegovim nacistom vladarem nemora biti idealno, kao nama Enishima pod Negrijancem Markosom. On pokloni tajnu službu svojoj ženi kao nagradu što ga dovede na vlast uz pomoć njenog amidže druga Marka. Često iza nekoga vladara njegova žena vlada ili punica iz sjenke i likvidira ljude na „Halo efekat“; ovaj mi se nešto nesviđa, opa ode glava, ovaj je labilan, opet opa. Ovaj nešto piše protiv mene, i opa, zakoprca se na parkingu, ovaj zamislite napada moga muža po novinama i opa. Još jedna“. Tajna služba postaje igračka u rukama beštije. Šef tajne službe uživa da joj ispunjava želje jer biva pozivan na balove kod njih, i tamo odlikovan da drži red kod Švedskog stola i time se osjeća dijelom familije jer i malom sinu omogućava unosne poslove sa free shopovima, pa sa drogom, ljekovima, cigaretama, pićem, gorivom, ama šta god djete poželi. A fino Žak 4 kaže da ratovi nastaju jer previše želimo. To se desi Markosom u regionu S. Ma glava mu puca od želja na vlasti a žena mu puca po stanovništvu, a stanovništvo S odlazi da puca po stanovništvu regiona H i B. Prvo su napali jugo zapadno od regiona B. Tamo na obali mora je i onaj istorijski grad Vnik, koji bi vjekovima grad država a poslije od 6918-e je bio oko 20 godina pod Piterom, zatim Obscurijeva falanga uđe u njega 41-e i pokla tu nešto nemilih stanovnika. Bi i film o tome, pa režiser Ordan, iako Anish nesmije više u H region zbog pobuđenih Fetišista. Oni kad se pobude to ti je opasno kao pobuđeni neutroni, može brzo negdje da pukne. Od 45-e ga Anishi svojataju kao njihov jer ga Koto od 6 regiona svrsta u region H. Enishi i Negri kažu da nije bilo rušenja starog grada u ovom friškom ratu u proljeće 91-e, nego da su Anishi reklamirali VNik po svijetu sa zapaljenim gumama, pa smo svi gledali kako se puši. 87

Uglavnom su agresori zdipili nešto krava u plodnom polju, umjetničkih slika i koješta po vilama koje imađaše svi koji držahu do sebe u mnogim periodima tog vrlo mudrog grada. On sam po sebi ne da je lijep, onako sav okružen debelim zidinama, sa uskim ulićicama popločanih kamenim pločama nego i izgleda pametano. Kuće su od kamena sa crvenim „Španskim“krovovima, prave plemičke palače, hladovina. Sad Vnik ćuti i smišlja kako da se oslobodi ove nove napasti. Bi tamo i mrtvih. Tamo se desi i moj učenik Samit kao vojnik Balka. Znate kakva su djeca, njih je uvjek lako zagrijati za neki projekat. Kako to sve bi te 91-e sa njim i Kotovim vojnicima koji u neznanju postadoše MarkosMarkosjevi? Dakle, u jesen 91-e, sretnem ja u bifeu škole u Grasslandu dva moja od lani svršena maturanta. Oni su odmah po novom zakonu išli u vojsku sa 19 godina, valjda da bi se uštedilo novac i vrijeme na brijanju. Po nacionalnosti Samit bijaše Onish, a Ivo Anish. To nas tu i tamo ne spriječava da budemo dobri drugovi. A i skim bi to trebali biti nego sa komšijama? Bivši drug Hengry nadahnuto predlagaše, da se rehion H ocjepi od Balka i otplovi do SHveda jer su Anishi ne podrijetlom sa Zemlje nego odatle baš, sa SH-veda. Čak je riječ region zamjenio i naglasio sa rehion. SH-vedi se čuvši to čudili, zatim i tragali po tom ledenom i ogromnom prostoru i Toponimima u jeziku i ne nađoše traga od Anisha. „Ej Gika“ viču oni. Sjednem sa njima. Tapšemo se po ramenima i pijemo pivo, a ne kao ovde; nema piva u školi, ma nema ni bifea. Ovaj jedan je bio u kasarni na granici regiona S i Blgara, gdje i moj tata u rezervi 41-e, baš podaleko od VNika. Kad je neki vojnik daleko od nekoga grada kojeg treba osvojiti on je duplo motivisaniji nego onaj bliži. Ide kao katapultiran. Kad stigoše upomoć Negrima, ljutim teritorijalcima iz MN regiona, onako pjanima i ljutonapumpanima razlozima oslobađanja grada, od mrskog ako ne i viječnog neprijatelja, dadoše im da popiju po šolju „bjele kafe“ i to u prisustvu doktora. Kaže da poslije nije spavao 7 dana i 5 noći. Oslobodiše lako neko Davno, prvo selo koje bješe još u regionu B. Svuda samo kuće od kamena, smrad leševa na suncu pa uđoše u ladovinu pustih kuća. Tu se mom učeniku isplati sve ono vrijeme što nije jeo krmetinu, jer neki se najedoše zarobljenih svinjskih šunki i tu otrovani pomriješe. Zamišljam face onih koji su ubrizgavali otrov u te mirisne pršute Rembrantovih boja. To „Jedinu legalnu Balk vojsku“ razljuti pa navališe dalje i nađoše se nadomak lijepoga grada Avtata koji je veoma blizu Vnik-a.(Tu smo dolazili sa Sidim na exkurziju 66-e, a poslije jednom mislim 84-e, sa mojim učenicima iz regiona V, sam se sreo sa njim i njegovim učenicima iz Grasslanda. Bijasmo kratko i nekako iznenađujuće suhoparno tu sa njima. Nestalo nam riječi od iznenađenja, šta li? 88

Samit nastavlja, Naši osuše paljbu, po crkvenom tornju, na kom bi mitraljesko gnijezdo, a u crkvu Anish vojska strpa cio puk Avtata da se dole mole da ih nebi uništili bacačima gore. Stara taktika. Poturi stanovništvo da ga Bog kazni preko izabranih vođa. Nekad narod i nezna kakva govna bira. Uglavnom nisu granatirali ali su ga kao osvojili. Prebaciše ih potom na neki dozla boga kameniti teren, a drugi tu i nema jer su oni davni osvajači davno odnijeli svu šumu. On se sa 9- oricom nađe u nekoj uvali na samoj ivici grada gdje ih 7 pobiše snajperi. Njih dvojica, on i neki Anish iz Adra se sjuriše u grad. Našli su u nekoj napuštenoj kući civilne odjeće za gornji dio tjela a maskirne hlaće i čizme su svi već svuda nosili tako da to nije bilo sumnjivo. Odšetaše do autobuske stanice, izvadiše normalno „na Anishskom“ karte za autobus i rastadoše se negdje oko Ponta u regionu HB. Anish ode u H, mada se mislio, jer on ima i rodbine u S. Onish se vrati u mirni B region gdje još vladaše Bratvsto i Jedinstvo. Naručimo još po jednu. Pošto sam završio nastavu za taj dan, pivo dobro klizi nikuda nam se ne žuri. Ima i neke hrane; ajvara, hljeba, konzervi, kobasica i kuvanih jaja, a i para za platiti račun, pa nastavljamo sa razgovorom. „A ti Ivo“, pitam onog drugog. On je bio na ratištu drugog dijela H, sjeverno od regiona B odmah do V, odakle su ljuti na separatiste od Balka upali vojnici sa Kotovim zvjezdama na šljemovima, a za njima i paravojske sa znamenjima Dragine Enish vojske iz prethodnog rata od prije 50 godina. Zauzeli su bez velikih problema vinogradarski grad E-Lok i njegovu staru tvrđavu na obali ogromne rijeke D-Unay. Ušančili se, pili dobra vina, ma skoro da je postalo dosadno. On tako jednom u razgovoru pita majora, „Druže majore, mogu li ja na odsustvo“? Major mu kaže;“ Slušaj, evo ti 15 dana, a ako si pametan nevraćaj se više. Ti kao Anish da napadaš tvoj narod nije fer“. Slegosmo ramenima, rekosmo jedno „Jah“, malo šutimo dopijemo pivo i razlaz. Izađem napolje. Divan sunčan dan. Pogledam u nebo i na njemu nađoh odgovor. Bilo je ćisto plavo i bez bjelih linija od Farovih preleta turističkih transporta. Neka nam je Bog na pomoći. Svijet nas je ostavio da se pokoljemo sami.. Ne 28 drugi 6999 godine. Čitam preko interneta naše novine. Ove ovdje ne čitam uopšte. Toliko su velike i djeljene na rubrike i tako debelo smotane pa ipak kad idem u školu uzmem lokalni „Soleil“, jer je tamo besplatan, i čitam samo naslove. Rjetko šta o nama ima, a pogledam i oglase polovnih auta i zadovoljan sam cijenom našeg Mercury-a. Još se drži i zaradio bih par stotina ako ga prodam. Naš zemljak mali Ziijo se bogami snalazi sa tim, ali smo čuli da se samo tri mogu godišnje preprodati.

89

Ma znaju ovde ljude napamet i svakoga su limitirali. On je odmah, dok smo bili u hotelu prvih sedam dana, počeo pitati ko hoće produžiti vozačku dozvolu. Prevod košta 25# i sa time se ide dalje u biro za trnsport i polaže vožnja za 100 talira. Ja nisam htio a on me toliko zvao telefonom i bio dosadan da sam mu rekao da ne zove nikad više nizašta. Poslije kad mi je to zatrebalo odnesem moju vozačku u neki biro u školi jezika za emigrante i prevede mi neka žena po imenu Gracija besplatno. Kaže bio tu neki pa donosio ih po 10 nedeljno. Ona prevodi besplatno, a on ljudima naplačivao po 25 #, pa su ga „zamolili“ da napusti K2 ili bi mogao i nazad na Balk. Donsem onda novine onako debele pa ih premještamo po stanu, posluže nekad za nešto kao motanje šunki koje su prilično sigurne na 4-om spratu na uskom balkonu u plastičnoj kadi. Ovde nema odžaka u zgradi pa nismo mogli ništa ložiti, pa ako bi bio rat, morali bi položiti rorove kroz prozore ili zid. Jedan metak bi probušio tri kuće. Eto o čemu mi razmišljamo i pričamo. Čitam kako je na Balku jedna majka došla u neku bolnicu u regionu K gdje joj je sin ležao gripozan, i rekla mu da ide kući, da je sa njegovim služenjem vojske završeno. Ona mu više neda i tačka. E majke, možete li vi pomoći da rata nebude? Da djeci nedate ići u vojsku. U doba matrijarhata nisu našli tragova rata. Muški su bili tretirani kao stoka za oplod i rad, kao što i treba. A ko vas majke pita? Rodite čedo a neko ga umlati kao bubašvabu. Sjetim se jedne majke u ambasadi Ungara prko kojeg smo morali proći a za to i imati vizu. Htjedoše mi naplatiti 50#za nju. Ja rekoh da nedam. Ne rekoh nemam, nego nedam. Pa izbjeglicama naplaćujete sram vas bilo. Pobuniše se i ostali i za divno čudo dadoše nam te vize besplatno. I tu je neki Ziijo, System biijo. Jedan nam tu reče kako mu njegova punica neda ćerki da idu na Nadu. Kaže mu „ Gde bre dete da nam vodiš“? Džaba on njoj odgovara da njeno dete ima 27 godina i da već imaju i malog sina kojeg opet ženin tata hoće da vodi u B region, gdje je ostao da ratuje, da ga narodu pokazuje. Opet drugi bračni par nam kaže da su oni Onishi sa lažnim ličnim kartama da bi mogli iznajmiti stan i taman dobili iseljenje kad sin se zaljubio i neće da ide. Djevojka i njeni znaju ko su oni i nemaju ama baš ništa protiv što se djeca vole, pa sad neznaju šta da rade i šta bi uopšte sa sobom i sa njime? Pa svi smo se voljeli i znamo kako ta, također svemirska konstanta, ljubav djeluje blagodatno u strahu od vječnosti. Rat više nije mržnja nego je postao droga baruta i vježbanje Velikih, a ljubav nas je spasila od istrebljenja. Po 1 treći 6999 godine

90

Snijeg pada već evo peti mjesec. Ipak, prošla su napokon dva najgora zimska mjeseca. Bili smo u biblioteci oko podne. Svi već dva dana viču“Proljeće“. Mita zvao sa DASa i kaže da je ono što će kod nas biti u petom mjesecu kod njih već davno stiglo. Sestra mu je na umoru. Sjetim je se kako je skupljala hranu da pošalje kčerki u blokirani grad patnji i smrti Trader. Rekla bi; „ Samo da nađem još po kome ću posalati“, i poslala po nekome. Spremiti jedan paket hrane znači nejesti ništa 2 mjeseca. Njena kći to nikad nije ni primila, ali pošto je bila farmaceut sa visokim ocjenama, Oroš Agencija sa DASa je odvede tamo s njenim mužem i ona posla papire mami i daidža Miti. Ostavim ShuShu u biblioteci. Prvi put da je negdje ostavim nasamo, odem po Dra u školu, usput uzmem komšiju Maju do banke i nazad i sa Dra opet u biblioteku da vidimo kako se snalazi naše malo samostalno luče. Njoj ništa. Kao da je nisam ni ostavio. Igra se sa djecom svih mogućih rasa, imaju svoj kutak, pozorište, lab za crtanje i stalno neke nove maštovite programe. Inače biblioteka je čudo. Mogu se iznajmiti ogromne reprodukcije slika starih majstora, muzika, filmovi, a naravno i knjige. Ima filmoteka gdje kažeš ime filma, a službenik ti kaže gdje da sjedneš, staviš slušalice u gledaj do mile volje. Sve je kompjuterizovano. Sjetim se Pikija kad je išao na neke seminare pa im objašnjavali šta bi kompjuter mogao da obavi u jednoj biblioteci. Nejgov šef neće ni da čuje za neki tamo kompjuter (zbog straha od novog). Kada je bog Tot prije 15000 godina donio ljudima starog Egipta slova svi su mislili da će ljudi zatupiti jer više nemaju potrebe da pamte. Možda i jesu zatupili, ko to može izmjeriti. Tako i šefovi života neće ni da čuju za mir u svijetu jer bi to njih zatupilo. Onda bi oni bili gotovo mrtvi od dosanog mira. Direktor škole gdje sam radio u BaTchiBaTchiju bi Kotov borac kad bijaše mlad. Reče mi jednom da treba imati ponekad ratove da se svijet malo pročisti. Pričao mi kako je jurio nekog vojnika Hammera sa radio-stanicom na leđima. Zarobiti nekoga sa time se veoma cijenilo jer su poslije mogli otkrivati naredbe neprijatelja, poslati im konfuzna naređenja, itd. Ma nikako da ga stigne, a automat sa dobošem mu se zaštopao pa ga strah da sad ovaj ne stane i pripuca. Tako nam je Deno pričao kako su zarobili jednog jadnika sa stanicom i slali Onishima naređenja da granatirju svoje sopsvene rovove. To ih je spasilo na brdu Yubić koje je bio zadnja tačka odbrane grada NewGrasslanda a nalazi se između dva brda na kojm su Onishi bili. Da je brdo Yubić palo nebi bilo više Anisha u tom gradu, a možda ni u 35 dugoj, a do 7 km širokoj dolini te rječice Ašve. Ut 2 treći 6999 godine 7 : 53 91

ShuShu, 7,66 godina i Dra 43,5 spavaju. Probaću jednu pravu kj-Uba cigaru. Tamo su najbolje i izvoze ih svuda sem na Das. Das ih blokirao i neda im ništa uvoziti ni izvoziti kod njih, pa na njih upiru prstom kao lošim primjerom društvene svojine sredstava za rad, jer žive u bijedi. Oni su krvni neprijatelji već 60 godina, a komšije. Ovde pametni oformili pušenje po klubovima, ulaz 100 #, pa puši koliko hoćeš. Donio mi prijatelj Bleck sa KUbe, gdje je bio na odmoru sa suprugom. Studirali smo matematike nekad davno u NYorku, čak smo bili i cimeri sa još jednim Mil-ojkom. Taj je bio donio bure rakije od kuće, fixirao ga na sred sobe, pretakao u flaše i prodavao gdje god je stigao. Tada još nisam pio alkohol pa mi je to strahovito smdjelo. Stid me bilo kad bi mi došla moja najbrža djevojka od svih koje sam imao u životu. Jednom pred kraj korzoa u NYorku razilazi se narod i ja idem iza nje, vrlo visoke djevojke i gustiram njene linije. Ona se zavrti oko znaka Stop i sudari samnom. Nasmijasmo se oboje i nastavismo dalje zajedno. Kaže da trenira košarku za naj klub grada. Ja dodam da sam i ja trenirao u Traderu i tako šetasmo do nekih već pustijih djelova grada kad ona reče:“ Ako me stigneš tvoja sam“. Pa lagano potrča napred. Ja mislim, čekaj saćeš vidjeti ko je brz. Pokušavao sam ja tako da je stignem preko pola sata, ma, akcija nemoguće. Ona ubrza, zatim uspori, skrene sad ljevo sad desno kao gazela, i igra se sa mnom. Kad sam skroz izduvao i savio se na dvoje ona priđe, pomilova me čežnjivo po glavi i postasmo momak i djevojka. Taj moj drug Blek se dobro snašao u K3, radi u guvernmantu na kompjuterima i već treći put nam dolazi u goste sa suprugom koja se također zove ShuShu. ShuShuDou nije baš često ime, ali eto dadosmo joj to po mom ocu, pošto je po ocu od Dra, njen brat već dao njegovoj ćerki ime Anžel. Ovaj grad je fenomenalan. Kad me uhvati tuga za Balkom da se utješim odem do tvrđave na brdu. Kad je ljepo vrijeme idem biciklom, a zimi učinim samo jedan krug autom. Toliko je velika ta grad tvrđava da ima i autobusni saobraćaju kroz neke njegove djelove. Sretnete toliko veselih ljudi sa vječno prisutnim kamerama, uličnih žonglera i zabavljača sa originalnim folovima, jer i umjetnike muka tjera da patentiraju sva luđe i luđe stvari. Sinoć Sabrina naša susjeda iz drugog ulaza donese puno igračaka za ShuShu. Stalno jej neko donosi nešto za obući i tako ljudi razmjenjuju djeci gardarobu. Ništa se ne baca. Sjetim se njene radosti kad joj je prve igračke donio u aprilu 96 jedan naš immigrant iz Grizvilla i to punu vreću, jer mu je sin već porastao i tako odlučiše. Odnesi drugome a ne bacaj, a ako nemaš ideja kome, nosi u crkvu. Naći će oni već kome treba. Tako smo mi dobili od države dva kreveta, jedan za nas dvoje i jedan za naše dijete, dasku za peglanje i telefon. U kuhinji je friđ i štednajk postavljen od valasnika stana. Mr. Lento dade još svakoj familiji po 100 # da si kupi hranu. Kad smo za toliko natovarili bi puna velika korpa na točkove. 92

Kući nas obiđoše počesto neke stare žene i pitahu šta nam još treba. Napraviše spisakove i donesoše sto stolice, neki kauč u salon i stolić, fotelju, ma napuni se brzo svim i svačim naš iznajmljeni polupodzemni stan u 25-oj ulici. Poslije su nam nabavili i gramofon pa navijasmo neke stare diskove koje nalazismo na ulici. Ljudi nedeljom iznesu šta im netreba i neke to službe kupe utorkom. Jedan zvučnik sam postavio na „balkon“, naime na betonsku ploču ispred prozora. Na toj ploči bi roštiljali naše čevapćiće bez kojih nismo mogli živjeti, a ovde domaćima su ličili na psečiji izmet. Na terasu se nije moglo izači iz salona, to je kroz prozor mogla samo ShuShu. Ona i Fanta, jedna crnkinja sa Afra, bi plesale uz rok Pagliaroa do mile volje ali je Fanta prdnjačila, tj bila prava umjetnica plesa. Preko puta su stanovale dvije babe pa bi samo otpuhivale na iznenadnu buku. Naš sto propade kad na njega stavih malo teže kese sa hranom. Stalno sam ga popravljao ali je bio toliko truo da se više tu nije moglo ništa zašarafiti. Bilo je polovnih stolova da se kupi i po 100 #, ali na naša primanja to nedolazi u obzir. Srećom mali sa sprata iznad nas, star oko 9 godina, ukrade moje žene novčanik. On ga je vidio kroz prozor na stoliću u salonu, obukao jaknu i kačket, pozvonio da kao fol telefonira mami, zvao i pičao sa nekim u međuvremenu zdipio novčanik u rukav, i otišao. Došla Dra od nekuda sa kafe i poslije pola sata kaže da joj nema novčanika. Ma ja sumnjao da ga je negdje zaturila, bezuspješno smo tražili po stanu i sjetm se malog. Bijaše sparno popodne, ljeto a on u jakni. Zovnemo policajca i on pokuca iznad. Samohrana mama mu se suprostavi; ma nije moguće, ma kakav je to bezobrazluk a i mali ladno nijeka. Mene uhvati sumnja i stid što sam takvo nešto i pomislio, dok mu policajac nešto nešapnu, valjda da će ga voditi u zatvor. Mali se uozbilji i priznade. Ode sa njim da novčanik izvade iz nekog šahta gdje ga je bio sakrio. Sad mama plače, idemo dole kod nas, ja se naslonim malo na sto u kuhinji i on pade. Pita policajac oćemo li podnijeti prijavu i čudi se što toliku lovu, 85 #, nosamo sa sobom. Sada plačemo svi sem njega. Ma kakva prijava kažemo mi. Policajac pogleda malog upita ga ko ga je naučio tome i zapisa neko ime. Poslije dva dana nam njegova mama dade skoro nov sto i stolice na poklon. Tate tu uopšte nje bilo. Jako mnogo djece živi samo sa jednim roditeljem. Becky, kako su mnogi zvali moju suprugu Dra, kupi šivaču mašinu za 25 # i saši presvlaku za kauč i fotelju. Kupismo za 50 # kompjuter, IrkoV mi naštima neke programe za učenje jezika, i stan i naš život dobi neku ljepšu fizionomiju. Mimi, domaća slikarka i veoma dobra duša, nacrta ShuShu i stavismo to u njenu sobu ali joj ga mali komšija Ogi ubrzo pošara. Sreća pa sam ga prije toga fotografisao.

93

Prve pare sam ovde zaradio instruirajući naš jezik 20 # /h baš našu višegodišnju prijateljicu pofi slikarku Mimi. Imala je momka sa Balka, pa je žarko željela da priča sa njim na našem jeziku. Instruirao sam i matematiku. nekoliko naših Balka, naravno besplatno, jer svi bijasmo nekako u istoj situaciji, na socijali, po jeftinim stanovima, bez auta itd. Bilo je ljudi koji su upisali informatiku, zadužili se na kredit po 18000#, ali nisu imali neko znanje ni škole. Bilo je djece koja su izostala po 2 godine iz škole a ovdje sve upisuju po godini rođenja. Nepita te za razred nego koliko maš godina naprimjer djete od 12 godin upišu u šesti razred. Nema veze da li je ono bilo prije u školi ili ne, pokazace se poslije. Naša susjeda sa Balka Alvi je 2 puta pala u prvom i 2 puta u drugom osnovne, pa je sad išla sa ShuShu u razred. Izgleda da je bila nagluva i naravno da ništa nije razumjela. Jednom se njih dvije svadjaju i krešte u dvorištu. Pogledam i sledim se. Ona ShuShu pokazuje neki krivi exer i kaže da će joj izbiti oko, ako joj dirne sestru Salvi. ShuShu niti je dirala, niti mislila dirati njenu sestru, ali nije ustuknula. Ja to ispričam njihovom ocu i odmah zažalih jer on skoči da tuče Alvi. Ona jadna uplašena bježi ispod stola oko namještaja a on sa nekim prutom za njom. Ja mu vičem nemoj bolan, ma nepomaže ništa. Tako sam neke blizance učio matematiku i donio im knjige iz škole, koje studenti odlože u neke plastčne kade kad im više netrebaju. Može se izbrisati gumicom njihov rad u njima, jer svi ovdje pišu grafitnom olovkom. Hajro njihov otac navalio da plati, a ja neću pa neću. Poslije kad smo se selili za K1, on nam je valjao kao niko. Doveo je cio tim mladih momaka iz pizzerije koju je uskoro otvorio da nam pomognu. Ponoć je. Vrijeme teče bez naše kontrole. Meni se ipak čini da isti ljudi sjede i vladaju našim svijetom. Svi se pozivaju na neke već davno rečene fraze. Tako, kad napadaju Grand politiku zašto je dozvolio Kotu da vlada do smrti, neki je tamo slavni ministar, Ertchy rekao „Šta vas briga neka vlada, nećete vi tamo živjeti“.. Tako kažu i kad nam rat uvedu. Možda bi kralj tražio da vrati i zlato sa sobom ako bi ga gurali nazad. Dakle ista politika sjedi u istim foteljama sa istim porukama, rat. Pa i jest logično. Zamislite jednog generala bez rata. Školovali ga tolike godine, a onda da poslije simulacija rata ide u penziju, da ga unuci onako još mladog i drčnog vuku za brkove i razbacuju njegovo civilno ordenje, pa da nema nijedan ratni trofej u kolekciji ordenja, bar jedan potpis sa mirovne konferencije, sliku sa ratišta pored uništenog tenka, koji je do maloprije vrijedio kao 200 luxuznih auta, a sada je samo hrpa gvožđa. Užasne li sudbine jednog mirnodopskog generala. Kako nije mogao ubjediti svog predsjednika za makar jedan sasvim mali rat kad već nije vrijeme da se sada napada nešto veće. A veće može postati još veće pa kada onda? Zna on sve greške koje su imali prethodni generali i on bi ih prevladao. 94

Kuka okolo i moli;“ Daj mi šansu predsjedniče“! Zar će njegov predsjednik ostati bez statua i ulica po „Oslobođenim teritorijama“, a istorija njegovog perioda stati samo na 2 stranice i to sa herojima u Rock Muzici i pjesništvu. Generacije bez rata nose jedan komplex kastracije istorije. To su melankolična društva gdje se cijene neki naučnici i slave teoretičari, baletani i mazala. I stvarno jedan dan Dra i ja išli u nekakav biro da vidimo šta Dra može i gdje raditi poslije njenog koledža. Tamo je sjedila samo jedna djevojke toliko ljepa da je bilo već neprijatno gledati u nju. Od odjeće na sebi je imala sve mini, i suknju i bluzu. i nakit i kosu. Prekrstila je noge i okretala se nježno ljevo desno na pokretnoj stolici. Kad ču odakle smo reče; „ Blago vama vi ste bar imali rat“. Nisam sebi zadugo mogao doći. Pokušam sa;“Pa znate tamo je bilo mnogo mrtvih, sakatih“. „ Pa šta veli ona“. Poslije sam odustao od pridika, uglavnom nas upita koje gradove da obiđe na Euru jer tamo nikad prije nije bila, a ići će sa momkom kojeg viđa svake pola godine jer on nešto tamo radi. Ja odvalih; „Gilinu“ i pokazah joj gdje je to. To vam je tamo sve staro 5000 godina jer tuda nije bilo rata da pustoši. Neki misle da je rat video igra, neka avnatura, spektakl, a neznaju da je običnim igračima na sportskom terenu teško kad igraju lopte, a kamo li onima u ratu gdje igrači gube živote. Baš briga gledalaca, oni su platili kartu. Če, 4 treći 6999 godine. Mislim da stavim neku frazu kao moto ovog romana, naprimjer od Georga Alaša; „Samo da rata nebude“! To su sva djeca pjevala na Balku. Čak su velike role papira odmotali niz glavnu ulicu našega Grasslanda i veliki i mali tu frazu potpsivali. Mora da nije bila dovoljno jaka. Djeca su bila zauzela i našu opštinu. Bože šta sve djeci naum padne. Ništa nije pomoglo, ni fraze ni revolucija djece, ali tada sam vidio da djeca imaju svoje mišljenje i da im je do njega stalo. Pokazali su da imaju ličnost, da to nisu samo oni mali kojima spremamo programe za Deda Mraza. Kad sam se poslije 3 godine konačno spojio sa mojima, Dra i ShuShu, i došao u Grizvill uporište MarkosoMarkosog, na stanici su me dočekali ShuShu i Dra, deda Vukoje, i kommšija sa autom. Bilo je zaista puno svijeta. ShuShu me vidjela na prozoru voza još na kilometar, među par hiljada ljudi. Poslije u stanu gledamo vijesti i stalno neka vojska na ekranu Pitam ShuShu: “ Čemu služi vojska“? ona odmah odgovori; „ Da ubijaju malu decu“. Tako mudro govori mala moja plavušica duge kose prirodno uvijene i nešišane 4 godine. Sjećam se kada smo prvi put po mom dolasku u Grizvill izašli zajedno. Uzmem konačno moje djete za ruku i idemo nekim dugim hodnikom do radnje u prizemlju solitera. „Jesu li tebe već šišali“? pita ona mene. „Jesu“kažem ja. „ A mene još nisu“ ciknu ona radosno i tu bi probijena tri 95

godine duga šutnja izmeću nas. Naveče pita ona Dra oću li iostati sa njima zauvjek. Poslije smo se stalno družili. AvaSha nam dođe dva puta sa njenom mamom u posjetu pa imamo i fotose, Tata sa dvije kćeri. Ide život. Sinoć smo bili kod Elia i Nije, naravno naših sa Balka, jer kod drugih skoro i neidemo. Tamo smo volili ići jer je vožnja bila veoma romantična zbog dugog puta uz Veliku rijeku i punoi kuća starog stila. On je trebao nekakve dvije knjige a nije ih našao u biblioteci njegove opštine St-Mal. Ako bi htio dizati knjige iz naše, treba za članarinu odvojiti 100 # godišnje dok smo mi za to plaćali samo 1 # za 3 godine. Inače sam ga učio trikovima kako raditi bez miša na kompjuteru, jer sam skoro bio prinuđen sam to otkrivati kad mi se dezinstalisao onaj program. Elia je pravio nekakve lustere od lišća, željeza, stakla i pokušavao nešto sa tim. Dobio je čak godinu dana besplatnog kursa iz informatike, pa kaže da mu to veoma teško ide. Imaju dvoje djece, sve nove stvari u stanu, lijepe umjetničke slike, auto, i stanovali su u veonma lijepom kvartu. Kažu zarađivali su kao pazikuće i čisteći snijeg tu i tamo. Sjetim se jednom me sa lopatom u ruci gazda–ljubavnik zvao da čistimo sa trotoara snijeg ispred kuća. Neko bi mu dao i do 5 # . ja prezrivo frknuo a poslije vidim kako se ovde bori za svaki cent. Nismo mi navikli da štedimo, a i kome i zašto kad svakih 20 godina neko isprobava oružje na našim životima, kućama, mostovima, vojskom, brdima, rijekama, nebom i jezerima. Tu u toj romantičnoj ulici St Luis smo slavili Novu 99-u Godinu. Iznajmili smo salu pored crkve St John, donijeli hranu, piće i pleyer. Dr Shebez je uneka doba raspotegao iznajmljenu harmoniku. Sve je bilo u redu do pred zoru kad je neko odvalio poklopac klavira, pa kad Dr krene sa pjesmom, neko od mlađe klape drnka na tipkama. Tako se narod iznervirao da se skoro potukoše. A šta je to sa nama? Izašao sam u predvorje, zovnem taxi telefonom koji je tu visio i izađem van. Zora je svitala. Snijeg u ogromnim količinama natrpan svuda okolo je prekriven još sa bar 10 cm novoga. Vazduh treperi od Božijeg mira i tišine na hladnoći od -40°C, a naši se unutra svađaju. Mladi hoće da biju doktora koji na harmonici svira naše pjesme. Mi se sami dovoljno svađamo i bijemo ni zašta, a zamislite tek kad DAS ili Ussija nešto lijepo dobro za rat razviju. Preko emisara nas huškaju i svađaju, nude pomoć, pare, oružje. Naročito ako je kaso besplatno ili uz dugoročni kredit sa malom kamatom. Nađu; ambiciozne, zarvorenike, ludake, doktore, pjesnike, privrednike, omladince, potomke onih što izgubiše prethodni rat, itd. Predstave ih svijetu kao protivnike i žrtve bivšeg režima koji im je branio da slobodno kradu. Dovedu ih bestidno na vlast uz pomoć mašinerije, a usput podmite ih sa toliko novca koliko košta jedan jedini tenk. Jednom se Muddy odade da je primio u ratu nekih #10 miliona u kešu, a kad ga šef štaba upita gdje su pare, jer za vojsku nije dao ni centa, ovaj ga ljuto pogleda i nereče ništa. Ma ko je on da postavlja pitanja jednom skoro svecu. Ovi što spremaju ratove ekonomišu tako da kod nas nađu tri osobe u tri nacije sa što više njima podobnih kvaliteta da pokrenu množinu koja besplatno ratuje. Desilo se da među 96

Onishima iznikoše dva jaka kandidata, a trebaše samo jednog. Nagovore AbuBabu, koji je trebao da ide u zatvor bivšeg nenarodnog režima (zbog teških privrednih prevara), da da glasove i vlast Muddyju koji već imade tu kvalifikaciju političkog zatvorenika. Bez te kvalifikacije se rijetko kod nas dolazi na vlast. AbuBaby dade glasove Muddyju, ode u svoj Azin i nedugo zatim, poslije kratkog mira među njima, poče oružanu borbu lično i samo protiv Muddyja. Pričao mi Uhamed, moj prijatelj i mehaničar kad našem Merkuriju nešto zafali, kako je zajedno sa sinom ratovao za Ab vojsku protiv vlastitog daiđe u Muddy vojsci, a kuće su im jedna do druge u zajedničkom dvorištu. Oni su onda naizmjenično iznajmljivali artiljeriju od Eniša i to na sat plačali.Pokazivao mi i nekakve videofilmove, a ja mu sa interneta štampao novine iz njegovoga kraja. Najviše se nadao u poratne izbore i pričao kad bolesni iz Azina odu doktoru u Muddijev Ihać, obično ih vrate u sanduku. AbuAbu-u skidam kapu jer je u jednom danu bio u posjeti kod „ljutih neprijatelja” Hengrya i Markosog. Namještaj za kastel u Azinu je ipak poručio od glasovite kuće iz Grizvilla, uporištu i skoro privatnoj prćiji familije MarkosoMrkog. Hengriju je nudio priključak svoje teritorije njegovoj Anyshka. Poslije ga u toj Aniški osudiše za nekakve zločine i strpaše na robiju. Međutim, Koto je bio nepotkupljiv, pisaše neki vrli zapadnjak svojoj vladi, zadužen da ga trzne na drangulije. Rekao je da sve možete drugo sa njim pokušati, otrovati, paliti, pucati mu u glavu bombardovati, ali potkupiti; akcija NEMOGUĆE! Čudan bješe neki taj homo homini Koto. Su 6 treći 6999 godine 8:45 Sunčano, djevojke spavaju. Razmišljam da je bolje obući cipele i zdimiti napolje pa dignuti lice prema suncu, za kojeg nisu uzalud narodi govorili da je to lično Bog. Ovi što znaju gdje je Bog te narode zvaše primitivnim i mjere čovjeka po tehnologiji koju upotrebljavaju, a ne kao Božija stvorenja. Sa tim opravdanjem nepismene po džunglama i dalje trijebe virusima, bolestima i žeđu. Najnoviji fazon je da su im uvalili sidu, a nedaju im prezervative. Naš režiser Qusto reče jednom kako je Bog-fudbaler Marona lično Papi rekao kako je on Papa kriv smrti miliona ljudi ne aminuvši im te plastične navlake za zaštitu pri koitusu, tom našem jedinom i nesvjesnom kontaktu sa vječnošću. Obukoh cipele i nastavih pisati onako u njima. To daje posebnu draž, kao moram ići, a samo ovo da napišem, a ideje se onda brže množe i tako još satima ostanem pišući. Pisanje je kao droga, nemožeš prestati. Stalno imaš nove misli i čine ti se značajne, pa šteta da to nečuju i drugi, ah zaboga i ovo i ono, možda će to biti korisno za nekoga. Sjetim se tako isto ljetnjeg sunčanog dana u Grasslandu. Naš poznanik PampiAmpi se tek oženio sa onom doktoricom koja je prvi put došla da me vidi kada sam nosajući malu Dušku ušćekao leđa i nisam mogao maketi 10 dana. Sada oni imaju malu bebu kući. 97

Toplana u gradu neradi. Struje ima toliko rijetko da se na nju kao ozbiljnim faktorom grijanja nemože računati. Ostaje samo Ugalj i drva. Uglja nema, dakle drva. Neki se dosjetili da Gaj pripada, sada u nemilosti, KK religiji i posjekoše ga kompletno. Zatim, ispiliše trupla na cjepanice i prodavaše 120 talira za kubik. W-Ajtin očuh uzalud pokuša spriječiti tu sječu tvrdeći da je nemoguće da šuma bude religiozna. Odoše sa drvima i imena ljubavi koje su generacije urezivale na njima preko 100 godina. Ampijeva drva su bila baš kvrgava, a on ih „preko veze“ nabavio kao dobra. Pokazujemo mu šta je kupio. On suje, ronda, nudi nas nekim zelenim ušećerenim likerom, pravdajući se da nema ništa drugo. Mi ga ipak pijuckamo pa se mrštimo. Ork! Dakle, Rcko je brat blizanac moje komšinice Dajde, jedan jaran pri dudi, ne baš golem i jak sa ukočenom nogom. “Pri dudi”, znači da redovno pije alkoholna pića svih vrsta. Tada sam i ja bio u toj fazi. On i ja smo dobro već napredovali u cijepanju kad poče neka muzika sa nekog balkona, vriska i cika. Neko se dočepao konzervi i pića. Tako jedno pola sata kad odjednom zlokoban pucanj. Sve se utiša. Gledamo prema gore na Amerikanku, veliku stambenu zgradu. Ništa se nemiče. Poslije nekoliko minuta svi su znali da se neka žena ubila. Poznavali smo njenog muža jer me je Rco jednom na ulici upoznao sa njim. Imao je samo osnovnu školu pa htio upisati nešto vanredno kod nas. Oboje su bili pripadnici Onish armije, iako je ona bila Anishka. Sina od 10 godina su dali na čuvanje njenim roditeljima na obali mora gdje su se i upoznali kad je on prije rata dolazio da zida kuće kao sezonski radnik. Sina ostaviše i stuštiše se u rovove, šume, ratišta, maglovite noći i jutra kad ti se čini da ti neprijatelj diše za vratom. Anishi i Onishi zaratiše to proljeće 93-e. Optuživali su jedni druge za svašta. A ne da su ratovali. To su bili pokolji po selima, gradovima. Iz Toca istjeraše Onishe, pa oni onda istjeraše Anishe. Uništiše grad dva puta ako se nešto dva puta može uništiti. Skoro se Šofer, Enish komadant i vrli mali diktator pozorišnog grada Rebinja koji se nalazi blizu VNik-a, žalio da mu Anishi nanose veliku nevolju što ga optužuju za ratna zlodjela: zavrtanje vode, granatitrnja, invazije na Vnik, jer je on kaže noću Anishe prebacivao na ST Enisha i dalje u H region. Kaže i to da bi ga njegovi vojnici streljali da su to tada znali, jer su im već stoljećima Anishi radili o glavi, i mjesto da ga Vlada H-Aniške odlikuje oni ga optužuju. I stvarno optužbe stadoše. To što im je vodu naplaćivao 2 miliona talira mjesečno zaboraviše. Tako mi priča stari Anto da su njih iz New Grasslanda isvukli Enishi preko Ugojna i dalje u H region, Tako i ovih 13.000 iz Grasslanda preko Planine. Pa dobro ljudi jel vi ratujete ili glumite Crveni Krst, Križ ili Polumjesec? Vidim da je ipak naš narod milosrdan, Neće odmah da se potrijebe, nego ostave i za slijedeći put. Ma ko njih uostalom pita. Dodju stranci obećaju nekom komadantu da ga neće na sud za zločine, koje su uradili neki, možda i strančevi plačenici, zatim narede šta da se radi. Cilj nebira sredstva. Elia mi dao original Koran pa nađoh : (Sura X, Yünus 44 dit que Allah certainement ne sera pas faire aucune injustice, les hommes le 98

fait soi-même) Almighty neće sigurno činiti nikakvu nepravdu, ljudi je čine sami sebi. Znači li to kad ljudi čine nepravdu drugima čine je i sebi? Jest malo filosofsky. Ne spominje ni Šejtana to jest Đavola. Nikoga samo ljude i nekih 19 osvetnika, šta li. Ej Vi nepravte se ludi, zlo na zemlji čine samo ljudi. Opet nađem onog Jakob 4 u Bibliji: D'où viennent les guerres et d'où viennent les combats parmi vous ? N'est-ce pas de ceci : de vos désirs insatiables de plaisir sensuel, qui combattent dans vos membres ? 2 Vous désirez, et pourtant vous n'avez pas. Sans cesse, vous assassinez et vous convoitez, et pourtant vous ne pouvez pas obtenir. Sans cesse vous combattez et faites la guerre Otkuda dolaze ratovi i bitke među vama? Od ovoga zar ne: vaših nezasitih želja .Ovo masnim slovima bi bilo: Bez prestanka vi ubijate i žudite, a ipak ne ostvarujete. Dalje nađem ispod toga u našoj bibliji - borite se i vojujete, a nemate jer neištete, a kad ištete, neprimate jer zlo ištete da u slastima svojijem trošite. Ma znali su ljudi mnogo o nama i prije 7500 godina. Rat djeli familije i uništava ih. Mogi napustiše svoje 'nepravovjerne' supružne partnere pa se poženiše 'pravovjernima'. Ipak, u Grasslandu se oženiše dvoje mladih različitih konfesija. Ona, inače moje nekadašnja učenica, bijaše Onish, a on Anish. Poznavao sam ih oboje, čak i njihove roditelje. Sreo sam ih tako jedno veče, onako mršave od gladi držeći se za ruke rekoše mi: “ Mi se oženili“. Majka od mladoženje je Arova sestra. Ona je otišla na more da predaje u nekoj školi i prevodi dokumenta. Tako je nekog sa Hammera pitala da joj nađe posao za snaju ili sina. Ovaj okrenu neki broj i sve bi ok. Djeca mogu odmah po dolasku od da rade, on kao časni brat, a ona, kao frizerka u istom staračkom domu. Da zaplačeš od sreće i inata nacistima i njihovim idealima. „ Za ideale ginu Budale“ pevaše Tchorba na ortodoxni Enish na Balku pa ga mal nestrpaše u zatvor. Vadio se i izvadio da to nije na račun Kotovih boraca nego nekih manijaka sa istoka. Jesmo mi slavili dane ustanaka i obilježavali mnogo bitaka iz Drugog rata. Pravljeni su spomen Domovi i spomenici palim borcima, žrtvama rata i td. Naj praznik kod nas je bio kad je slavljen Kotov rođendan za koji niko nezna dal' je baš bio tačno 25 Maja, ali se tada slavio. Mislim da je to određeno zato da narod nešto salvi na prelasku iz zime u ljeto kao Uskrs i neki paganski praznici prije toga, a meteorolozi su po komandi najvjerovatnije pronašli da na 25 Maj ima najmanje kiše. Svi bi gradovi na Balku pravili sletove, grupne vježbe, omladine, radnika i trudbenika, i marljivo trenirali prije toga. Mi od fizičkog vaspitanja nismo 99

imali mnogo samo fudbal na dvorištu ispod Gaja i vješbe za taj slet u Kotovu čast. Ja fudbal nisam znao, pa sam ostao prilično kilav. Kad sam bio mali išli smo često na obližnja brda kojima je Grassland skroz okružen. Odozdo bi dolazila jeka komandi za slet staroga profesora fiskulture VanaVanoviča, koji je bez mikrofona imao toliko krupan i moćan glas da se orilo po cijeloj dolini. Tog dana smo u prvom osnovne primali bjelu kapu sa crvenom zvijezdom i crvenu maramu oko vrata i dobili ime Kotovi Pioniri. Naveče 25-og bi zatim bio glavni slet na fudbalskom stadionu u Grizvillu gdje bi na kraju izabrani predstavnik omladine Balka dao Kotu jednu jedinu štafetu i rekao par prigodnih rečenica. Mi smo prvo preko radija, a od 66-e, i preko Vizije gledali te prenose, Kota u bjeloj Maršalskoj uniformi i blještavi svijet oko njega. Sad ti omladinci žive u svojim vilama, među svojim naci grupama i drve nešto da je sve to sa Kotoom bilo pogrešno. HengryHengry je sašio bjelu uniformu i kapu sličnu Kotovoj ali je to više ličilo na grotesku nego na zbilju. Muddy i CaraCara su ponekad nosili obične maskirne uniforme. Više su volili lister odijela i pregovore po skupim destinacijama u okolini, kad kod nas više nisu imali gdje pregovarati. Grlili su se kad su osvojili vlast u regionu B koju stranci odmah proglasiše državom jer su se tri stranke sve lijepo dogovorile o njenom uređenju na kantonalnoj bazi. Sve je bilo na Ekranu. Tapšu se po leđima, tepaju imena, nazdravljaju, čestitaju, slave zajedno odlazak Kota sa vlasti, istina, 10 godina poslije njegove smrti. Čim stranci priznaše novu državu Bona, Muddy napusti taj plan o uređenju i poče je svojatati cijelu i osvajati gradove iznutra. CaraCara je sa 15 godina došao iz regiona MN i svi ga zvaše Negrien, kao i sve koji od tamo dođoše bilo koje nacije. Mi mislili da su oni zaista svi te jednenacije a to je njima odgovaralo jer pod tim plaštom Negrijen uzeše pozicije, stipendije, specijalizacije, direktorska mjesta itd. Poslije se i oni probudiše pa posraše Enishi, Onishi, Monte, Negri, Romi, Anishi, Donci, Bonchi, Osovari, Taly, Urci, Alby...neznam dalje. Išli smo i tamo na ekskurzije na visoke planine MN regiona. Stanovnika ima malo, oko 600.000 i bjehu uvjek ratnički raspoloženi U jednom hotelu umalo me jedan od obezbjeđenja ne istuče ili upuca sa pištoljem za pasom kad sam ga u 3 ujutro opomenuo da ne lupa mojim učenicama na vrata. Svaki tamo je imao neko trofejno oružje koje može da zapuca kad treba. Imaju nekoliko čistih jezera i i nezagađenih rijeka i lijepu morsku obalu sa par starih gradića. Proglasiše se za Eko teritoriju, kao biva čistu i nezagađenu gdje bi otvorili kockarnice da manje rade, a brzo zarađuju. Pričalo se o velikom švercu cigareta preko te male republike. Sjetim se ljta 90-e kad su Negri nahrupili u festivalski grad Rebinje u regionu B, u narodnim nošnjama i „pod gasom“ da prisustvuju nekakvom sve --mitingu Enisha. Mi tek ustali i pili kafu na terasi hotela. Galame oni tako 100

pod terasom, a sa nje se im obrati Senish lider H regiona, inače neuropsiholog, koji jednom izravno na TV reče Hengryu da se ne igra i da je dole lud narod. Valjda ti psiholozi znaju ko je lud a ko ne. Poslije kratkog govora opkoljen saradnicima diže obe ruke i zapovijedi da se ide na stadion. Ja ne odoh.Nedugo zatim je umro. Pričalo se da su ga protivnici otrovali. Tada bi i zadnje Balk festivalsko ljeto jer 91-e poče napad na Vnik i td., po H regionu. Najbolje amatersko pozorište iz svakog regiona bi došlo na taj festival., Ja sam 88-e godine bio nagrađen za scenografiju na festivalu u regionu V i poslije 10 i po godina “izgona”, na povratku u Grassland, proveo ovde 10 finih dana. Nikad prije nisam bio u ovom kamenitom pitoresknom gradu. Tada me jedno veče zamoli jedna veoma poznata profi glumica iz Grizvilla, RadaČ, koja je izvodila monodramu „ Oj Peroviću“, da joj na određene šlagorte puštam muziku. Na nekom svijetlo braon kartonu sam hemijskom olovkom zapisao šlagorte, a debelim flomasterima u više boja stavio neke strelice pema gore za pojačati, a dole, stišati, zaljepio to na zid odmah pri ulazu, koji biješe ujedno i izlaz iz dvorišta gdje će to se sve zbiti. Postavio sam mali stolić za magnetofon, uzeo par pića za srećan rad i bome, u kamenom dvorištu te vile nabi se oko 200 duša. Bi ih svuda i po zidovima i stepenicama. Za ključne scene u toku predstave, ja i glumica smo se dogovarali malo i očima i bi sve super. A ne da je bila nježna i ljepa, i još je aktivna, a i dalje lijepa i nježna. Problem publike nastade na kraju. Naime svak bi na izlazu malo zastao i gledao onaj moj karton, klimao nešto glavom i od tog zastajkivanja nastade zagušenje. Malo poslije shvatim da je svijet mislio da je to neko umjetničko djelo, jer je svuda unutra i van bilo okačenih umjetničkih slika. Pogledam ga i ja pa šta se sve danas crta i necrta nije loše ni izgledalo. Onako strelice predkazuju nešto kao izbor. Uskoro će se ići gore po skalinama do Neba ili dole do groba, a naroćito u tom regionu koji neki zovu HB. Ne, 7 treći 6999 Jučer popodne smo bili u Galeriji. Tako ovde zovu neku salu gdje ima klizalište, a po plafonu voz na tri šine i dalje nizovi hodnika sa prodavnicama. Na klizalištu bi hokey meč pa ništa od klizanja za našu ShuShu. Popesmo se na vozić. Luda kuća, svi vrište, i ludo se cerkaju. Primjetih da me jedva smjestiše u sjedište. Stomak mi narastao od dobrog života. I inače je ovde narod veseo. Imaju festivale smijeha, mono nastupe gdje zasmijavaju pune sale sa komentarima na svakodnevnicu, a skrvena kamera im je najbolja u svemiru. Jučer prikazuju kako stari ministar ode taxijem kući jer su mu upravo ukinuli pravo na limuzinu. ShuShu me iznenadi sa novim cipelama na nogama. Pitam je otkuda ti, a ona kaže da ih je posudila u radnji. Odemo tamo i šta ću platim joj neplanirane cipele. Zatim, gledamo hokey. Kad voz 101

nisko naleti sa radosnim vrištećim facama sa tavana, to izazove buru smijeha i dole među nama. Uslikao sam ga par puta ali sve je ispalo mutno. Svetlana, naša najljepša iz 4c, a ni Olivuda se nebi bogme postidjela je uvjek govorila da trebaš vrištati da se relaxiraš. Kad je bila student u Grizvillu pjevaše u nekom studentskom horu, a poslije proba bi ona i Jadra, njena naj prijateljica išli kući preko nekog dugog mosta i vrištali do mile volje. Mita me nazva sa DASa. Sestra mu je umrla i sahraniće je tu po Onish običajima. On nemože da ide jer ga je napala jaka gripa. Kažem mu da se mrtvi nevraćaju na naš svijet jer im je tamo bolje. Nešto slično je i sa nama ovdje, bolje nam je nego se vratiti na Balk. Tamo je čovjek čovjeku vuk. A opet ima pravih ljudi. Eto naš vrli x-gradonačelnik Izo me je tri puta vozio u New Grassland da izvadim propusnicu za konačni let izvan Balka. Kad su se smirili Anish–Onish sukobi, on nabavi nekakvu dozvolu da vozi auto po ST i da niko nema prava da ga pita koga on to vozi i zašto. Ja mu instruirao starijega sina matematiku, našta mi je redovno plaćao 5# na sat. Uz to bi išli do njegovog staklenika gdje je imao oko 100.000 kaktusa, drva za zagrijavanje i jednu kuju koja bi nas skačući sačekala. Kad bi Anish Božić 94-e, odosmo tamo treći put i konačno izvadih tu potvrdu da mogu dva puta ući i dva puta izaći kroz Anyshka. Jedna mi gospođica zavede sve u knjige naredivši da se otvori i opština i sefovi sa knjgama i čak nenaplati ništa, jer nisam imao para. Na kraju samo reče : „Pozdravite Beku puno, mi smo zajedno curovale“. Moju su Dra tako zvali jer kad je bila mala imala je jedno jagnje koje je za njom blejalo i išlo kao pas po Čaršiji, dok nije poraslo da bi bilo zaklano i pečeno na ražnju za Prvi Maj, kultni praznik rada Kotove države. To pečenje janjeta na ražnju ovdje na Nadi njihovi stanovnici uopšte ne razumiju. Kad im to spomenemo ili kad vide na fotosima oni se kao malo zgražaju. Doduše, nikad nisam ništa ni zaklao u mom životu, al’ naši redovno na poljanama peku jance i ovde. Drva im donesu volonteri. I ima ih po livadama i uz potoke svuda naslaganih. Po, 8 treći 6999 godine. Probavam odgonetnuti budućnost na osnovu prošlosti. Političari kažu da oni tako rade. Meni ne uspjeva ni za rukom ni za nogom. Neki Anish, Ishak je otkrio da ljudi upotreblajvaj samo 0,01 dijela mozga za razmišljane. Možda neki rade sa više pa znaju više, a meni se baš neda. Zovem Aust i čestitam snaji Dan Žena. Uh što je to bio praznik kod nas. Sastavilo bi se 10 dana i otputovalo negdje. Uglavnom bi opustošili radnje cipela, a tek po daljim destinacijama naročito na „istočnom“ djelu kako su ga zvali, Ussija i Bratija, naši bi sve pokupovali jer je razlika u cjenama bila i 10 puta manja od naših. Dra i ja bjesmo jednom u hotelu od njenog preduzeća na moru. Imali smo i muziku koju su iz Enice poveli sa sobom. Tamo je zimi počesto bilo i + 20°C. Išli smo tamo i svakog januara na seminare prosvjetnih radnika. To je tek bila fešta. Sve je bilo besplatno za nas sa punim pansionom od 7 dana u 102

hotelu sa 5 zvijezdica i još smo dobijali dnevnice za trošak. Po danu seminar, za nas starije profesore ništa novo godinama, a noću provod. Bio sam jedan dan na seminaru i ovdje u nekom hotelu niskih plafona, a zvučna imena „Plazza“. Hladan zimski dan. Skupila se cijela K2 koja ima 4 miliona km². Neki ljudi putovali i cijelu noć da bi ujutro bili tu. Oko 16 h ručak koji je toliko kasnio da smo mazajući male putrćiće sav hljeb pojeli. Pedagog Pjer je došao biciklom naravno, jer je on predsjednik kluba biciklista i pita me kako mi se sviđa to što smo u hotelu sa tapetama i velikim akvariumom pored bazena. Mrzi me da mu pričam za naše luxuzne seminare i kažem mu da smo ih imali i u pećini kada je bio rat. Naime, otvorio jedan kafanu ispod santoriuma u nekakve dvije prirodne pećine u sedri sastavljene hodnikom pa kad bi imali para, otišli bi u pećinu na pivo. Naveče je tamo bila tolika gužva da je zaključavao veliku željeznu ogradu pa smo bili kao u kavezu uz svjetla baklji. Uglavnom taj seminarski ručak bi sablazno kasno popodne tek oko 18 h, a onda i izvlačenje nagrade, jednog kompjutera i opšti razlaz. Napolju snijeg veje li veje. Oni ljudi moraju opet putovati nazad kući cjelu noć ili iz svoga džepa platiti spavanje. Ja sam toliko bio bjesan da po snijegu zalutah tražeći Jasminovu adresu da im pomognem utovariti kamion za selidbu. Odlaze za K1. Dođem kući i nazovem ih. Kažu netreba pomagati. Sve je spakovano i kamoin uskoro kreće. Adio „rođaci“, sa srećom. Ut, 9 treći 6999 godine Nikakvih ideja za pisanje ali prazna strana zove.“Zovem za svjedoka ovaj list paira...“ tako je Ehud počeo jedan roman, jedan vrli pisac na koga se ostrviše Onishi jer reče da je on Enishskog porikla i da su njegovi preci uzeli Onish vjeru da bi zadržali od otimačine Uraka izvjesna zemaljska dobra. Sada bi bilo vjerodostojnije reći „zovem za svjedoka ovaj CD, ili kompjuter, ili World Perfekt, ili USB, nego list papira. Ipak evo zovem za svjedoka moj dnevnik pisan u mjesecu Prvom 6993. Opet jedna nedelja, i opet bez struje. Napokon nađoh moje nalivpero Pelikan koje košta oko 130#. Odahnuh. Mogao bih ga prodati da kupimo hrane, ali kome je sada do nalivpera. Samo onima što potpisuju mirovne pregovore. Mi čekamo mir, oni šljašte na Ekranima sa zlatnim perima, smješe se, rukuju se a mira nema. Hladno je kad ustanem iz kreveta. Srećom moja mati je davno napravila vunene dušeke i jorgane pa u krevetu je hladno samo prvi minut dva. Kao da je znala da će valjati. Njoj je ovo drugi rat po redu. Bježali su i oni po brdima i šumama u zbjegove. Spalili su im kuću omah u ljeto41-e i oteli mlin u Ipovu na slapovima bistre rijeke 103

Live. Srečom djed je imao i rezervni negdje više u planinama pa je i dalje mljeo žito ljudima i time prehranjivao porodicu. Kad je ofanziva prošla vrate se i podignu na zgarištu drugu kuću. Sljedeće ljeto bo opet ofanziva i spale i nju. Čuo moj djed za tragediju moga oca i kaže: „Udaću moju čerku Jelu za Dušana“. I tako bi. Rodi moja mama našeg brata Pitera sljedeće leto 43 i stanovaše ispod košare, dok iznad njih bijahu jedna koza i dvje ovce. Tu je stavila i malu peć i ložila. Da bi Pieru bilo toplije prinjela ga je suviše peći i opržila mu lice pa je imao trajni ožiljak. Naš otac bi navratio kad je mogao da ih obiđe. Jednom im je jedinica bila došla do mora jer su im javili da je stigla pomoć u oružju sa DASa. Prešli su užasan put pješke po zimi a snijegu visokom preko dva metra. Sačekali su ih Fety odmah preko mosta na Etini pri samom uušću u more. Izginuli su oni što most pređoše a ostali moradoše nazad. Sve skupa oko 300 km, pješke po snijegu i ledu. Pogibe im sljedeće ljeto komadant Šolaja tu blizu kuće na napadu na Upres. Dogovor je bio da Dragini i oni napadnu zajedno Fetišiste Anishe. Neko je izdao i pogibe im njihov vođa koji diže ustanak u tom kraju. Sad mu skoro ćerka bi neki fnkcioner Enish partije šefa CarCare. To bi demokratska partija samo za Enishe. Tako osnovaše i Anishi, Anishsku zajednicu AZ. Onishi se dosjetiše pa staviše skraćenicu DP, ko biva Demokratija Partije, a samo rijetki kao ja nisu znali da je to Onish demokratija samo za Onishe. Ja skoro da potpišem pristupnicu koliko je program bio dobar. Programi lijepi a kad dođoše na vlast odoše daleko od programa. Mismo očekivali da će to neko da zabrani. Naivni ljudi sa Balka su očekivali da se nešto dobro desi. Da neko sa strane kao US ili DAS zabrani tri naci partije. Da ih zabrane oni što ih osnovaše dovele sa milionima plakata i propagande njih trojicu na vlast i financiraše sve i naoružaše da Kotovu tvotevinu satru u prah i pepeo. Bilo je po gradu puno rupa po fasadama, prozorima, sobraćajnim znakovima kuda su geleri prolazili. Ti geleri zaista bijahu opasni. Tako ubiše i mog poznanimka Medu. Bio je iza solitera napolju sa društvom i igrali su karte. Jedan sitan geler doleti od jedine granate tog popodneva pogodi ga u srce i izdahnu na očigled saigrača. Kad su ga donijeli u bolnicu na dežurstvu za primanje pacijenata je bila lično njegova žena. Ona ga je i primila i konstatovala smrt. Kad bih je vidio sa sinom na pijaci gdje sam najčešće prodavao knjige malo bi popričali bespomoćno se nasmješili, rekli svak po jedno; „ Šta ćeš“ i oni bi produžili dalje. Maloga sam instruirao par puta matematiku kod njih u stanu. Zadnji put je to bilo kad je bio velki miting Anisha na dvorištu ispod Gaja. Glavni šef bi onaj „Ćorkan“ iz Busso što leži sad 45-ogodišnju kaznu u zatvoru. Došli su u koloni auta i kamiona a on na čelu sa nekim kamionom na koga su zavarili neke ploče da bi ga blindirali. Kao da su ga djeca radila za 104

zadaću iz tehničkog. Tada se još nije ni pucalo a oni se već oklopili. Da nepočnu oni prvi? Pa svi su izgledi da će neko početi. Perthodnu noć pred veliki miting Anisha smo mi profesori imali neku feštu u restoranu škole. Svratimo poslije ok 2 ujuto do ljudi koji su ga pekli u dvorištu ispod Gaja. To im bijaše već ko zna koji po redu bik gdje se mitingovalo. Dodijalo im, klati i gulti bikove koje zvaše bakovi, ne spavati, stalno dolivati u sebe alkoholna pića i peći po cjele bogovetne noći sa dimom u krvavim očima. Nude nas arsenalom pića. Oni bi kući. Svak bi kući. I ja bih kući sad odavde sa Nade, ali nemam kuće ni domovine. Čak su me ubjedili da je nisam ni imao. Ova mi na Nadi ispade jedina, pa i nije loša kako god je uzeli. Kažem Medi da vidimo malo miting na kome se pekao i narodu servirao pečeni bik. On samo odmahnu i produžismo autom sa ove druge strane Ašve a tamo svijeta i svijeta. Poslije smo išli u njegov neki kafić i jedna konobarica me poznade i kaže da sam joj davno bio profa. Kaže samnom je bilo super ali tu mi priča kako je Njunjavi, jedan naš kolega sa njom izlazio „na večere“kad je bila još prvi srednje. A ni za njega me ništa nije iznenađivalo. Imao je dvije plate, od škole i Urbanizma sa kojim ode i na Sve Svemirske igre pod plaštom da tamo obiđu groblja pa da i nama jedno takvo zajedniičko za sve konfesije naprave. Možda se mrtvi pobuniše protiv toga projekta i napravše nam taj rat. Uglavnom se groblje poče i raditi. Sahraniše neke poginule Anish vojnike koje Earlyavi nesebično posla na planinu, a on osta u kafani da preko radio veze sluša prenos i sa štabom sjediše tamo cijelu noć uz piće i pečeno jagnje. Neki hrabri borci tamo na sahrani otvoriše paljbu na jedno poznato malo auto i ubiše u njemu starog njihovog učitelja i njegovu trudnu snaju. Znali su da je Učo Enish i da tu ima neku baštu na koju dolazaše nebi li šta zasadili i prehranili se. Jedan od vojnika bi toliko zgranut ubisvom da odluči odnijeti njihova tijela na Planinu. Kada se vraćao, ubi ga neko iz šume metkom u glavu. Zovu Arka, mog školskog druga, vozača pogrebnih kola Urbanizma, da ga snese sa Planine. Ark, iako Onish ladno ode i stvarno se vrati živ i zdrav čak i sa autom kojim je otišao po njega i lešom tog naivnog mladića. Par puta su Arka tako pustili nazad kući, ali bez auta. Sljedeći dan od jutra njije nikako dolazio kući pa me njegova žena predveče srete uz Ašvu i zamoli da ga nađem. Bi pored šarenog tornja, u kafani kod Arka. Vrata su bila širom otvorena. Zovem ga rukom da izađe, a on mene zove unutra. Prevarih se pa uđoh. Izašao sam poslije „tri debela sata“. Naime kad on reče Arku, specijalcu policije:“Daj profesoru jedno piće“, tri pjana i do zuba naoružana vojnika sa punim stolom litarskih flaša od vina počeše da kao pitaju da li sam ja to taj profesor fizike snajperista. Pričali za J-Okana da je on navodno bio snajperista pa ga svi uzaludno tražili po gradu jer je davno zbrisao. Neko se vjerovatno našalio u kafani na njegov račun jer je nosio kao 105

dno flaše debele dioptrije. Mislim da zbog toga ni vojsku nije služio. Ja ljubazno priđem i kažem im da sam ja prof Matematike, ali džaba, ništa nepomaže. Kad moj školski drug Ark stade između nas potvrđujući to dreknuše da bježi van. Kad Ark specijalac pokuša nešto reći, a baš je bio dobar drug brata moje Dra, istjeraše i njega. Ostadoh sam sa njima. Jedan je hodao ispred mene tamo amo smišljao nešto, pa nešto i drvio o snajperima, a ja gledao kako da pobjegnem, ali sam se zeznuo i prišao im suviše blizu. Vrata ostaše daleko iza mene. Ona uskoro postaše samo crna rupa jer je brzo pala noć.. Razmišljam i kad bih ih se dokopao, vani je toliko čistog prostora da me rafalom mogu stići pa čak i ako pretčim 50 metra. Ona dvojica se cerekali pijući i sjedeći i dalje. Glavni očigledno hoće da ih impresionira dosjetkama koje su bile pravo džutanske bez ikakvog duha. Ja ispadoh naivni Balk koji misli da može nešto dokazati onima kojima dokazi netrebaju. U neka doba stavi mi njegov kažiprst u usta, zakači ga iznutra za gornju vilicu i privuče se pa kaže kako se vidi da me je strah. Ma ni naum mi nije palo da me je strah nego kako da zbrišem a u trenutku mi sjevniu kako bi bilo smiješno da ga ujedem. Viđao sam to na originalnim snimcima na TV prije nego ubiju zarobljenog vole da ga vuku za nos, čuškaju po glavi, kao neki dah-kontakt prije smrti. Da nebi došlo do te faze sačekah da on izvadi prst, i rekoh što sam mogao hladnije frazu iz nekoga filma: „Ja sad odoh a vi možete da mi pucate smo u leđa“. Ona su se dvojica i nato cerekala i on ih pogledao kao da je on odvalio dobar štos, a ja skok u mrak. Nikad više na jednom mjestu ljudskih očiju nisam vidio upiljenih u mene u tamnoj noći i grobnoj tišini. Samo u pozorištu. U prvim redovima do samih vrata su bila djeca i otvorenih usta piljila u mene. Propustiše me kroz špalir koji se rastvarao ispred mene velikom brzinom. Skrenem desno prema ulici jer pravo je dubok jendek i na 10-ak metara kod ivičnjaka nazirem parkirano auto sa zatamnjenim svjetlima. „Gile, uđi unutra“ veli šofer. Ja otvorim vrata iza njega i taman da sjednem stiže me onaj i šoferu nekako bolno jauknu:“Pusti mi ga on je moj“. Masa šuti, totalni je mrak. Ja mu kažem da sam pripadnik CZ i vadim tek sada knjižicu dajem mu je i sjedam iza šofera. On na njoj vidi petokraku, psuje je i baca kjižicu u vazduh i dere se“Ovo meni netreba, ovo su komunisti“. Ona knjžica zaleprša kao ptica i pade između ivičnjaka i još otvorenih vrata. Ja je uzeh i zalupih vrata. Šofer im osova alkoholičarsku majku i krenu. Poslije par metra me upita: „ Đe ti ono stanuješ jel' kod Amerikanke“. „ Zar nećemo u zatvor“ ja odvali jer sam bio još pod dojmom da sam uhapšen.“ Ma nemoj bar ti matre ti.“, veli on. Poslije se raspredalo kako sam u kafani vikao „Živjelo Bratstvo Jedinstvo“, ugrizao ga za prst, da sam se tukao sa njima trojicom i pitaj boga šta još. Onoga a ni onu dvojicu nikad više nesretoh a možda i jesam, a nisam ih u nevolji nešto posebno ni zapamtio. Uglavnom poslije toga malo sam slabije izlazio prvo iz stana a onda i iz našega kvarta. Arka nesretoh dugo, a 106

kad ga pitah ko to bi on mi dade signal da se o tome ćuti. Pitam čevabdžijinog sina, Majstorovog unuka, jeli on bio onaj šofer od te noći, jer on ima isto auto a on me čudno gleda i kaže da nema pojma o čemu pričam.“Kakve noći, ja ne izlazim više noću, šta je tebi jesi li lud, ko noću sad izlazi “. Ispade kao da sam sve to sanjao, a ta knjžica, poslije preljepljene zvijezde, me dovede na Nadu. Kakva povezanost svih tih događaja. Vidite šta biva ljudima kad Earlyavi kriminalci komanduju operacijam, tu i sekundarno strada mnogo ljudi. Če, 11 treći. 6999 godine – 4 °C. Pada snijeg, a ove zime ima ga preko 4 metra. Čista ogromna priroda koju ostavljam mojim naslijednicima. Mrtvi se još ne sahranjuju jer se čeka da zemlja popusti. Iznenadih pitanjem jednog profesora koji nam reče da se prije sahranjvanja, po zakonu na Nadi, mrtvima isisa sva krv rekavši: „ A šta rade sa njom“? Kaže da nema nikakvih podataka, niti ideja, niti ikad ikome pade na um da postavi to pitanje. Mislim i dalje ali ne pitam više, da je ne prodaju negdje za transfuziju? Znam da bi mi tada pokazao onu nijemu horizontalnu kretnju sa dva prsta preko svojih usana kao da zipzarom zatvorim zatvara usta, što znači da šutim i nikad više takvo pitanje ne postavim. To se redovno dešavalo svima kad bi postavljali nezgodna pitanja koja su i oni sebi možda postavljali ali nikad javno. Neki ljudi su svašta u stanju da rade za pare. Po našem dolasku bi neka afera sa Herpesom i smrtnim posljedicama pri transfuzijama, ali mi ne razumjesmo mnogo jer nismo znali dovoljno jezik. Uglavnoma šefa premjestiše sa te funkcije na novu dužnost, čini mi se negdje za ambasadora. Još je 16 dana i mogu da se prijavim da postanem punopravni građanin Nade. Šuti Gile i nepitaj ništa ni sada ni poslije. Inače naša Balk sudbina je da proživimo u najmanje tri države makar i nemakli sa mjesta. Evo moj otac, rođen u Sillabic državi. 13-e; kod kralja Pitera do 41-e; Obscura ga podjarmi i poganja do 45-e, ali se ne dade utamaniti. Kod Kota bi do 85-e kada je umro u sanatorijumu u jednokrevetnoj sobi. Dakle živješe u četiri režima, a petom pobježe za samo 6 godina i sve to u prečniku od 50 km gore, dole, ljevo desno. Mi njegova dva sina odosmo mnogo milja dalje dok treći osta u regionu S. ShuShu na opšte iznenađenje pojede jednu supu. Tome doda i uobičajeni pomfrit sa kečapom, Zatim ode do neke žene koja čuvaše djecu na pauzi za ručak jer nova školska drugarica Teodora je tamo. Oni su skoro došli sa Balka. Njen otac Ebojša imade restoran, kuću, skupa i potpuno nova kola koja su ovde 55000#, zatim, godišnje zakupljenu sobu u hotelu na moru i sve napustiše i nikad više. Sda smišlja šta da ovdje radi. Kupio je nekog Mustanga za 1000, a vlasnik tražio 2000. Ma ima taj neku žicu u glavi. Biće nešto od njega i ovde u našim immigrantskim granicama mogućnosti. 107

Oni što organizovaše hapšenja nekih Ne-Onisha po našem gradu da bi ih odveli Munđačerosima na vježbu klanja u selo Ehury možda su i mene tražili. Vozač bi jedan sa Siriusa koji prije rata oženi neku našu mještanku, smjesti se lijepo u naš grad, a u njenoj kući smjesti videoteku i sve klijente, cio grad, popisa u kompjuter. Tih večeri kad je nesretnike vodio u Ehuri, njegova žena me je više puta zvala da vratim neki film za koji sam znao da sam ga još u miru vratio. Bila je dosasna i uporna, samo da dođem da vidim i sam u njen kompjuter. Ja nisam otišao u te gluhe noći na drugi kraj grada gdje uskoro bi ubijanja ljudi i svinja. U našim novinama na internetu čitam da je poslije rata Siriac bio otvorio izvoz – uvoz droge u lux namještaju, rastao se sa ženom i ostavio je sa troje djece bez ikakvog izdržavanja. Kukala je po novinama kako sa troje djece nema za hljeba, a nesjeća se više kako je cvrkutala k’o slavuj kada je mene zvala da virnem u njen kompjuter. Poslije su ga sudili 5 godina zatvora, zbog zločina nad policajcem DraGanom čije klanje baš nije odmah uspjelo jer se mladom studentu klanja Munđiju pozlilo, pa je jadni Gan, neki kažu zakopan do vrata u zemlju, krkljao tu na livadi, a onda ga je neki Munđa učitelj doklao skroz. On dobi 5 godina, a učitelju i ubicama ni traga. Baš tu večer kad su ih hapsili, Rco i ja smo nazdravljali našem prijatelju AmpiAmpiju jer nam dade dvadeset talira za cijepanje drva, a mi odosmo kod nekog u mahali kupiti litru rakije. Podjelimo je u dvije boce, šetamo po zamračenom gradu i da nebude svađe pijuckamo svak iz sopstvene boce. Malo smo tako šetali, sreli par prijatelja, Miru, vječnog konobara koji je mislo već otći, ali nikad nije otišao i još neke. Malo smo se sa svima ispričali, pijuckali pa u vatrogasni dom na TV, bilijar i video. Tu, zbog njihove nesebične i hrabre aktivnosti uvijek ima struje. Kaže mi Paša, presjednik saveza boraca, a i sam Kotov borac, koji organizova sahranu moga oca sa limenom glazbom na čelu, jer je moj stari bio prvoborac od 41-e, da je mene uživanje gledati kad uzmem tak i završim partiju iz cuga. Na video nesmiju puštati druge pjevače sem Onish pjevača, i Onish texto-pisaca textova. Kažu nam poneki: „Da mi je samo jednom Tozu pustiti“! Pa znamo svi da je jedan navijao za najbolji tim Balka iz Grizvilla Red Sta,r koji jednom bi i prvak Galaxije u fudbalu, tj socceru kako ga ovde zovu. Jednom je putovao čak i na Taly da ga gleda u među planetarnom takmičenju gdje i pobjedi glasovitog Napolta. Ja sam 40 godina navijao za Ajduk iz regona H, moga vojničkoga grada Plita starog preko 3000 godina na obali divnoga mora. Kad sam se zaposlio u dvije osnovne škole u Grizvillu, moji učenici me pitali za koga navijam a ja ko iz topa „Za Ajduk“Sreća pa je iz Kule bio i u S tim sa tim istim imenom, pa se ništa neprimjeti, a meni osta srce za onim tamo daleko na 45 minuta leta avionom. Ajdukovi fudbaleri mjesto u šumu, kao 41-e kad utsaše protiv Obscure, potpisaše lojalnost Hengryu, koji kažu nije bio Fetšist, ali je koketirao sa njima da ostane gore i sprovede nezavisnost Hany uz obilatu financijsku pomoć od njih istjeranih 45-e. Tako smo mi na Balku svi navijali 108

za sve. Jedan je čak navijao za Zmajčeke iz Grooma, 400 km daleko od Grasslanda prema sjeveru. Da nedužim, igrasmo dugo bilijara. Htio sam ja ići kući, ali Rco navalio da igramo još kao da je nešto slutio. A vjerujte i meni je tada nešto šaputalo;“Nejdi“. Pe, 12 treći 6999 godine, 8:37. Snijeg i dalje pada u velikim naletima. ShuShu spava, Toliko je nekad bjela u licu da smo jednom išli u bolnicu da pitamo je li to normalno. Oni je pregledali i ništa sumnjivo nisu našli. Osmatram moj žurnal. Okrenem; 4 prvi 6993. Dra, mi pisala preko CK. Čitam po stoti put kako ShuShu ima godinu i pol, trči, grize i blebeče, dok ona radi čisćenje po kućama. Ovde u Grasslandu pada kiša kao iz kabla. Mrtva tišina, samo se čuje kako kiša lije. Po usranim vojnim doktrinama, to je pravo vrijeme za napad. Tako i bi. Oosuše granate sa planine. Nisu inače tukli kao Trader, ali su postavili ultimatum da se ne kreće na njih gore jer će u protivnom granatirati grad. Jednom je doletjela na smetljište neka od onih ogromnih raketa. Nije bilo u njoj nikakvih eksplozivnih punjena, ali je bilo nekih pisama i poruka. Takve tri bi uništile cio naš grad do temelja. Zašto ih Enishi nisu bacali? Neznamo mi mali. To je dogovor po moći malo većih, onih kojima je trebao ovaj limitirani rat. Nakupio sam nekih troslojnih vreća od papira. Djelili smo brašno ljudima na vagu i vidim dobre vreće za potpalu. Odvučem ih kući onako vukući ih po asvaltu povezane sa nekom plasticmom trakom i natrpam to ispod stepeništa u prizemlju. Dala nam komšinica Stoja, jednu peć koja biješe na naftu, a mi je premontirali kao na drva. Čim naložim tu jedanu vreću odmah bi toplo. Poslije 10 minuta sa šestog sprata dođe Rcina sestra Dajda i kaže da joj je stan pun dima. Ugasim vatru i siđem do biroa CZ. Tamo jedan kolega ima posjetu jedne dame i vidim da će i ona cijelu noć ostati na dežuri sa njim. Posjedim malo, i odoh napolje. Prođoh pored naoružanog stražara koji će tu na toj strašnoj kiši također biti cijelu noć. Čudnih sudbina razdvojenih samo jednim staklom od pola centa. Tražim po kafanama Širlija, najboljeg Grassland dimnjačara. Nađoh ga u jednoj, pa kad vidi da netrzam naruči mi jednu lozu. Do nas neki baš zamezili. Pun sto hrane i pića kao da je sudnji dan. Širli kaže :“Buraz, nađi šišu rakije i nešto Anisha, misli na Anyshka valutu, i dolazimo sutra oko 9-10 sati. Inače je svakoga tako jednostavno zvao Buraz. Dobro je pjevao i meraklijski živio. Dođoše tek sutradan oko 4 popodne. Jedan se pope na krov i ubaci olovnu kuglu na dugoj sajli. Mi u stubištu osluškujemo. Na 20 m dubine od vrha dimnjaka ona učini jedno „Tup“. Tu bi začepljenje jer je neka ptica na tom mjestu savila gnijezdo tako tvrdo da ga ni kugla nemože razbiti. Prokopaše rupu sa strane. Tu je bilo zaista mnogo granja uvezanog sa nekom masom tvrdom kao beton. I ptice 109

znaju da na Balku treba višestruka i duboko cemntirana sigurnost. Dimnjaci se nisu nikako upotrebljavali jer smo imali gradsku toplanu i instalisano parno grijanje. Dok smo tu bili, njegov dvadesetogodišnji stariji sin priča kako je bio zarobljen na Planini dok su kopali rovove. Od njih 12 prživjeli su samo dvojica. Njega bi noću objesili naglavačke da visi u jednoj oko 1000 vikendica. Jedan mu je školski drug inače Enish iz NewGrasslanda, tu krišom donosio hranu. On se nekako oslobodi dok je bio bez nadzora. sačeka tog druga iza vrata, udari ga nekom letvom po glavi, zgrabio mu snajper i onog drugog već ranjenog momka, skoro dijete i sve snese niz planinu. Opet, oni sa Planine pričaju da su puštali kući djecu od poznanika jer bi toliko plakali da je postalo neizdrživo. Ko sad kome da vjeruje. Mali je zaista bio jak i spretan. Kaže kako ih je pentranje na tvrđavu trenirao ubica iz Tradera, onaj što je ubio Enish tasta na svadbi i tako poče i rat u Traderu pa i regionu B gdje nekad bijahu dobri ljudi, a B zvaše srce Balka. Uglavnom poslije 3 godine su i Planinu podjelili. Bi ofanziva Onisha sa krpljama na nogama koje im neko od sniježnih saveznika dade i instruira kako se pentrati sa tim a ne potonuti u snijegu. Usput su im nacrtali Enish položaje i gdje imaju tankove, rovove, štabove i utvrđenja, sve snimljeno i iz vazduha i dalje od vazduha i potvrđeno od tih saveznika belaja. Mi smo znali godinu dana unapred kako će je podijeliti i po kojim potocima. Moglo je i bez ofanzive, ma moglo je i bez rata. Ma nek imaju i jedni i drugi preživjeli šta pričati. Priča dalje da je bio u grupi Majora Rovića, jednog aktivnog oficira Enisha koji se angažova u armiji odbrane od agresora. Govorio je na radiju da će ih istjerati do vječno fatalne granice B i S regiona krivudave i brze rijeke Rine. Kaza nam:„Poginuo je od mine koju je sam postavio“, a Čaršija priča kako su ga likvidirali oni što nevole mješanje nacija u vojsci. Inače supruga mu je bila Anish i poslije su je zvali u Enicu da primi orden. Ode ona dan prije, jer nije baš bilo sigurno koliko će se putovati i da li će se uopšte stići nekim putem preko dijela Planine. Tu prenoći u jednom hotelu. Munđosi, sveti ratnici došli sa Araba da pomognu braći Onishima, uletiše na doručku u restoran, prevrnuše sve stolove, narediše da svi na pod polijegaju, zatim prisutne legitimisaše. Kad pročitaže njno prezime Petrović, dadoše joj stolicu da sjedne. Restoran je odjedamput grozno izgledao. Traže nekoga. Ona reče da su prethodno panično tuda protrčali neki uniformisani ljudu. Počeo je sveti rat između krsta i polumjeseca. Na suđenjima Anish generala se može čuti da je te ratnike HengryHengry puštao preko H regiona i slao im oružje i municiju skrivene u humanitarnoj pomoći. Najčešce bi ribu istresali iz konzervi i vojsci davali da je do besvjesi jede i pakovali metke, da bi se uspješno borili protv Krsta i Kristijana, to jest Enisha i Anisha. To nigdeje nema samo na ludom Balku, šalješ neprijtelju oružje i municiju da ti ubija vojsku i narod, i da se niko pritom nebuni, čak ni majke poginulih, nego slave 110

vrlog Hengrya do Boga. On nam svima objasni da se država nemože drugačije dobiti nego samo ratom. Dakle, kao što rekoh Munčerosi se osiliše, pohvataše neke ljude i po našem gradu, a za pokaznu vježbu odrezaše glavu jadnom Inženjeru, mobilisanom u Onish policiju koji bješe Enish, a njegova supruga Anish. Tu bi odveden i jedan mladić, kojem je tata Enish a mama Anish. Sa njim sam tog dana bio na sahrani našem komšiji Peri, također Kotovom prvoborcu i to sa spomenicom, što znači od prvoga dana ustanka 41-e. On i žena mu bijahu cijelo to vrijeme zajedno i na svim onim ofanzivama protiv Kota. Jedva mu familija sakupi sredstva za pogreb, a o glazbi ni riječi iako mu sin M-Irko u njoj svira. Što se tiče glazbe, moj otac je na vrijeme umro. U grupi zarobljenih bješe i naš pedagog kartaroš. Bio je nestao i naša direktorica hrabro nazove šefa policije da pita za njega, kako da ga vodi dalje u knjigama. Svi smo znali šta se dešava i gdje je i svi se pravili ludi da neznaju. Poslije ga od Munđija oslobodiše ali su ga vodali tamo amo pod stražom po gradu, a noćivao je u kasarni kao zatvorenik. Tako dođe pod stražom jednom i u školu da nas vidi i više pametovao nije kao prije. On je među prvima obukao ratničku bluzu. Naš kolega Niki, dugo vremana dobar igrač i trener Grassland rukometa, ga upita da pomogne sa propusnicama preko Anish dijela HB regiona da bi se prebacili neki igrači do mora pa da poslije mogu odletjeti na Land gdje ih čeka dobar ugovor, on mu reče da svi mogu ali samo jedan ne. To bi sin jednog Enisha Ovishicha, zatim sarkastično doda slogan iz prošlog rata „Enishe na garniše“. Djeca ipak uspješe otići. Zatim vrloga pedagoga Anisha, Onishi dadoše na Planinu Enishima. Pričaju svjedoci kad je tamo stigao počeo je da hvali Enishska prava, a neki mu reče da kad dođe u H kod žene na ostrvo Ošinj neka tamo hvali Enishsku svar a ne ovde. Vazda je glumio i imao neku pozu da bi zauzeo poziciju, stan i dobru platu. Šteta što nije bio član našeg ili nekog drugoga pozorišta. Ima takvih nadarenih ljudi ali glume samo za sebe iz lične koristi. Kad bi naše pozorište došlo u Ehuri, Aljo krčmar, čijem sam sinu Mehi predavao mat, bi nas burno dočekao, i bilo bi radno i nezaboravno do kasno u noć. Nekad bi na pola predstave u školi, a đe bi inače bila, pitali mještane, da li da nastavimo ili prekinemo jer se od njihova žamora nije moglo igrati. Najviše su dolazile žene sa pletivom. Nisu nas ni gledale nego bi hitro plele i tručale koješta između sebe. Alju, iako je Onish, Onishi su isto bili zarobili i u podrum metnuli jer je 92-e, za Prvi Maj, praznik rada, izvjesio Balk zastavu sa Zvijezdom petokrakom, a povrh toga je kao konobara zaposlio nastavnika Enish-Anish jezika koji dobi otkaz u školi jer je lično bio Negrijen. Tu u podrumu bi još nekih ljudi iz raznih sela i raznih nacija. Priča mi Aljo kad bi navratio u našu radnju na pelinkovac i po običaju izvadio gutu para i počasti pelinkovcem i mene: „Svezali mi ruke žicom, pa u podrum, a ja imam slab 111

mjehur pa moram često van i sa onom žicom 'nako se patim da mokrim. Kažem ja njima uvjek ima i jedno mjesto za nas ljude, makar i u podrumu“. . Dok su dimnjačari radili Hopa me pozva, izvadi flašu rakije, koju mu nesebično dade njgov bivši gazda Modek i nazdravismo za novo grijanje. Da ne napominjem daje Hopa Onish, žena mu Enish, Modek Anish. Poklonio sam prije njihovoj djeci, sinu i kćerki Dini i Dini, piano-sintesajzer pa im pokazujem kako se doda ritam, pa sviram staru melodiju Mujo kuje konja po mjesecu, ali na jazz fazon. Njihov djed Sakib što ga sahranismo to ljeto, imade jazz orkestar prije onog Drugog Velikog rata. Grassland se još tada držao moderan grad. Sad ga naravno nemaju, a ni kino im neradi, a ni ni pozorište. Udarili im odlazak u Tornjeve kao zamjenu za sve, jedan naš jaran pijanac i probisvjet postade Hodža tj., narodni vjerski vođa. Vjerovatno da preživi. Sakupimo pare od stanara našm dimnjačarima i jednu litru rakije koju je Matt pekao na svojoj bašti. Oniši su mu tu spalili kuću, ali je on prije toga cijevi za destilaciju sakrio u dimnjak, a kazan donio kući, tako da uglavnom noću nastavi peći rakiju, Čak i oni koji su mu kuću zapalili bi tu često svraćali na piće. Širli se šali da sa svoja dva sina zajedno ima 53 godine. Inače se znamo čitavu vječnost. Nastupao je i on u emisiji „Varošarije“ TV NewYork, pjevajući zaista dobro neke stare sevdalinke, naravno u dimnjačarskoj opremi i sjedeći na nekom krovu. Te emisije su možda najbolji dokument o našem životu na Balku osamdesetih. A i stihovi prethodne pjesme govore malo sami za sebe šta sve ljudi rade kad se zaljube. Naime Mujo potkiva svog konja na mjesečini, jer mu sa uma ne silazi njegova draga. Morate priznati da ste imali sličnih situacija u životu. Dođem kući i legnem u krevet. To je najbolji način da prevarimo glad. Zašto gubiti enrgiju uzalud. Struje nije bilo pet dana za redom, a sad dolazi s vremena na vrijeme pa nam je veliko pitanje kupovati drva ili ne. Treba nam oko 2 kubna metra. Jedne noći je bilo toliko hladno da nisam mogao držati ruke van jorgana. Moj susjed i učenik maturant srednje građevinsko-tehničke škole, N-Enad mi je dao jedan pimjerak žiška, lampice na ulje. Ja ih kopirao poslije dok mi nije nestalo dvadesetak flašica od soka naše ShuShu i djelio Raji po kafićima. Treba nasuti vode do pola neke manje posude, zatim dodati malo jestivoga ulja oko 1cm. Kroz plovak od plute provući jedan kanap od vune, najbolje onu resu iz ćilima, i da sa jedne strane viri iz pluta oko pola cm i to staviti u flašicu sa kraćim krajem prema gore i zapaliti ga kad se malo natopi uljem. Mislim da se ove lampe zovu lojanice i da su poznate nekoliko hiljada godina. Bravo Nenade, uvjek si bio pametan momak. Bilo je tužno tog 20-og aprila 92. Ponedeljak, kraj škole kao nikad do tada. Iako je naređeno da svima damo pozitivne ocjene, nema ni pjesme ni 112

radosti. Učenici su mislili da su njhovi profesori neko i nešto u društvu i nadali se, da mi možemo zaustaviti rat. Kad ućenici odoše, sjednemo mi profesori u bife, popismo po nešto bez ikakvih šala gledajući se nekako nijemo i misleći svakom je bolje nego meni? Ušeprtljano se vraćam kući i neznam kud bi. ShuShu ima tek 8 mjeseci, mljeka je nestalo u gradu. Kao i 49-e kad sam ja bio beba. Neke ježeve od šina, rampe, Early i njegova Anish policija su stavili na zapadnom ulazu u grad što je bilo dovoljno da grad i dolinu prema Traderu dugu 30 km skroz blokiraju. Jednom svratim do brata u TelePost gdje je još bio direktor, Kod njega jedan meni veoma poznat čovjek sa podužom kosom i malom bradom. Pozdravlja me kao poznanika, a ja se pokušavam sjetiti odakle ga znam. Sinu mi. Pa on je bio oficir i iz blokirane kasarne uspio da se iskrade u grad. Došao i nas da pita da li želimo da se tamo ubacimo i djelimo sudbinu sa njima. Mi kažemo da nećemo. I ja i brat Džo smo bili alergični na vojsku. On je imao vojnu stipendiju i počeo raditi u vojnoj fabrici, ali nosanje uniforme na poslu nije podnosio nego vrati im stipendiju i zaposli se u civilnoj tele-post kompaniji. Ja opet odbio ponudu da se aktiviram i studiram informatiku u Plitu dok sam služio vojsku pa nisam htio. To me nije privlačilo uopšte mada sam kao 19-o godišnjak konkurisao za pilota. Nisu me primili zbog slabe adaptacije na promjene pritiska. I sada kad i dem u avion moram cijelo vrijeme žvakati žvake jer me u suprotnom bole uši, naročito pri slijetanju. Kasarnu u Garsslandu su opkolili i sa solitera osmatrali neki naoružani ljudi, bivši fudbaleri lokalnog tima i onako neki meni nikad simpatični ljudi. Jedan kepec neobično velikih ušiju Early, inače kockar i vlasnik kafane smještene između Grasslanda u Urbeta, po imenu „Opalija“, ali koju je Raja zdušno zvala Kod Earlye“, je čak okačio Anish zaštavu na njenu ogradu. Mogli su ga iz nje skinuti kao od šale da su htjeli. Su, 13 treći 6999 godine Subota je idealno vrijeme za biblioteku i dječije pozorište. ShuShu je društvena i ne treba joj neki poseban nadzor. Po gradu snijega ima samo na rijetkim gomilama koje nikome ne smetaju, jer ga veoma marljivo čiste. Jednom sam brojao da do duboko u noć kroz našu malu ulucu prođe 16 kamiona dok ga ne postružu, utovare i odnesu. Taj biznis je privatni, pa ljudi nedrijemaju nego svojski čiste. Prestali su ga bacati u veliku rijeku jer ga je bilo malo previše, pa odrediše neke deponije za snijeg. Sjetim se subota u našem malom gradu. Svi bi izašli van, domaćice u radnje ostali nekom poslićem, u banku itd. Pozdravljali bi se, pričali, hodali gore dole i neplanirano, ukotvili se u nekoj bašti nekog od kafića kad je bilo 113

lijepo vrijeme, a zimi unutra. Na trgu ispred robne kuće Vali bi prodavao farmerke, i gornjake koje su on i braća šili od đindsa, ali su bile načičkane zvučnim etiketama svjetskih kompanija đinsa. Dotjerao bi neko veliko auto kao i uvjek, izvadio robu na njega i posao ide. Sada je sve manje đinsa, a sve više vojničkih kapa maskirnih uniformi. Nužda zakon mijenja. On i dva brata su napravili svaki sebi po kuću od tog posla. Kuća od četvrtog brata je imala i mali bazen, ali se on nije tim bavio nego je radio i živio u Traderu. I u ratu Vali nastavi da obilazi naše gradiće i gradove ali sa sve manjim dijametrom. Sretnem ga a on mi dade nešto para i kaže: „Ajd donesi nešto da pijemo“. Uvjek ih je iz đepa vadio kao i naš vrli krčmar Aljo u velikim gutama. Nekoga pare hoće pa hoće. Donesem nam po pivo pa nazdravimo sa živjeli. Pogodio se kaže sa komandom da će ići u rovove ako može ponekad subotom prodavati đins. Ipak su ga natjerali da uzme pušku. Dva puta je po sedam dana bio u kasarni u zatvoru zbog odbijanja mobilizacije. Više nije mogao, Oko prozora bi im hodali pripiti vojnici i htjeli im bacati bombe u ćelije vićući ovdje su Etnici. Ni ovako nevalja, a šta bi. Jučer je bio na vatrenom krštenju. Od paljbe i granata oko se nije moglo otvoriti. Do njega pogibe negov 38 godišnji komšija i otac četvoro djece. Sr, 17 treći 6999 godine 19 h. ShuShu je napolju i drži predavanje djeci u dvorištu. Sunce je zašlo u 18 h. Jučer došli Tenta i Esna iz K1. Bili su prijatno iznenađeni našim novim apartmanom sa dva lijepa pogleda na obe strane zgrade. Ona upisala neku školu od godinu dana, a on radi u piceriji kao vozač. Opet, preključer smo bili na izložbi od Mimi. I njen otac je bio tamo. Ima78 godina, a još radi kod nekog advokata. Pita nas koje smo to mi lijepe nacionalnosti sa našeg lijepog Balka. Prvi put da nisam bio uzbuđen odgovoriti na to pitanje i čak mi je to bilo simpatično. Prelistavam moj ratni dnevnik i nađem da sam 21-og decembra 94-e kasnije izašao, da je hladno, da sam išao u kafiće Konzul, Theatar i kod Pišće pa kod brata na posao. Već su ga bili skinuli sa mjesta direktora i premjestili u neku kancelariju u prizemlje. Čak ga je i stražar sa puškom u ruci nabio šutom u dupe vičući da je Džo kao i svi mi Eniši jedan običan Etnik. Tamo bi njegov drug iz škole MKvesy i električar Tesla. Dadoše mi 2000 H dinara, oko 3 #, da im donesem litru konjaka. Usput se izvažem kod nekoga na ulici koji vaga ljude da nebi kao mnogi prosio. Za 9 mjeseci rata smršao sam sa 135 na 125kg. Nađem u dnevniku da sam 4 januar 94-e išao sa Krgom u Vagabond kafić u koji je investirano 2 milona talira. Njegovo predsoblje u mermeru je veliko kao nečiji pristojan kafe. Pita me Krgo kako se osjećam. „Šuplje“, rekoh gledajući lijepo i luxuzno namješten kafić u mermeru i mesingu sa podiumom za ples i niz raznih svijetiljki na plafonu. Realnost sa ulice ovde prestaje i to dvostruko šokira. Šokira jednom kad uđeš a drugi put kad izađeš. Kako je to sredio da mu ga nikada ne granatiraju. 114

Dođe mi da šutnem našu situaciju nogom da odleti negdje daleko. Evo, poslije šest godina čitam na internet novinama da je potpresjednika Muddyjeve vlade ubio epileptičar sa minimumom kontrole kad se ovaj vraćao sa aerodroma i sastanka sa Urskim presjednikom vlade koji, uz zaštitu malo većih sila, nekim poslom sleti u Trader. Nerekoše, ko je iznutra blindiranog vozila US (united space) otvorio vrata, ni ko naredi da epileptičar puca. Isti dan negdje u šumi na brdu on primi od CarCara vlade orden za ubistvo. Doktori koriste oboljele za njihove prljave poslove u ratu jer su njihove misli uvjek i bile u ratu sa stvrnošću. Tako sam u Grasslandu na TV gledao direktno suđenje nekom bolesnom Enishu koji posilova i pobi mnoge djevojke u okolini Tradera. Interesnto je da su za vrijeme suđenja tamo mnogi javno pušili, pa je optuženi neprestano tražio cigarete od prisutnih u sali. Strani novinari bi mu davali pokoju cigaretu a domaći nikad. On je pušio i opisivao silovanja i poslije bi te djevojke puštao da trče, a onda pucao po njima. Na kraju ga osudiše na smt. On tada zatraži jednu cigaretu i interesantno da mu je tada niko nedade. Poslije su mu preinačili kaznu na doživotnu robiju i leži u zatvoru u Enici. Če, 18 treći, 6999 godine Pada snijeg. Prava mala snježna oluja, idealna za šetnju i trač. Ovde je zovu tampet. Na Balku je sada mirno već od jeseni 95. Završeni su svi ratovi, u Groomu davne 91- koji je trajao samo 7 dana, a sad i u H, i B regionima. Sve bašte i polja gdje nema mina su posijana. Vrijeme je idealno za neki novi rat negdje drugo. Ovaj put u regionu S. Mnogo zapadne vojske se sakupilo u oko njene bivše autonomne pokrakine regiona K. Listam dnevnik iz rata. 15 prvi 93-e. Sastanak na Rancu Hengrya i Terana, šefa Ranca. Šta li jedu danas, a šta su jeli u ćuzi? Teran, borac protiv A-Veglya, 3 puta pobješe iz njegovog zarobljeništva. Hengry bi Kotov, a Koto pet godina robijaš režima maloljetnog Pitera 3. Starijeg Pitera 2, ubiše 29-e , dal' Obscura ili Donski teroristi, anrhisti ili pobuđeni. Teran bi i odmah na početku u Traderu i očekovasmo neizostavni mir. On se sasta sa Muddyjem, a reče da CaraCaru neće da očima vidi. Ipak vidjesmo kratko na Tv da ovaj poslije toga istrča pred njega na aerodromu koji su svi opkolili i željeli osvojiti a Vojska druga Kota nije dala. Sjetim se moga djetinjstva kad bih sjedio na dašćanom podu u našoj kuhinji uz šporet fijaker kotrljajući neke klikere, orahe, lješnjake, piljke, ili prevrćući slićice fudbalera i prisluškivao vijesti sa našeg prvog sasvim maloga radija „Šumadija“kojeg tata kupi negdje 55-e. On bi ga jedini i palio i gasio, a bio je podignut za mene veoma visoko na plavi kredanac. Otkrili smo mi koju dugmad on pritišće kada ga pali ili gasi, 115

ali nismo smjeli ipak da ga diramo, jer šta ako se pokvari tako skupa stvar? Kud bi onda? Mama bi kuhala ili pekla hljeb, a tata bi sjedio za stolom pored sećije i slušao svaki dan duge vijesti iz naših sve naprednijih pobjeda u privredi i ekonomiji, a potom i vjesti stranih krajeva. Tada bih čuo o zauzimnaju tih toliko važnih aerodroma od nekih pobunjenika negdje daleko. Čudio sam se zašto su im važni toliko ti aerodromi. Kao da nemogu bez njega ratovati. Sad ispada da su svi tamo pobunjenici. Pa zašto kad su se tako lijepo slagali grlili i djelili čestitke i pohvale. Počele su maratonske sjednice skupštine, koju vodiše CaraCarijev jaran i privrednik MomMomy, jedni od vodeće petorke Enusha u Bony, koji nije imao doktorat iz neke nauke. Ovde te titule ne spominju uopšte u sredstvima javnog informisanja dok kod nas naprosto žvalave sa tim. Momo je bio majstor za ne reći ništa, a sjednice voditi u nedogled dok se iza te zavjese kotrljalo vrijeme i oružje. Poslije rata dobi nekih 40 godina zatvora za svašta. Kotova vojska pod pritiskom demokrata napusti region H, a u B ih dočekaše sa cvijećem. Evo ko će nas spasiti od rata pomisli vječno neo-romantični narod. Nagomila se oficira, tenkova, haubica, raketa, aviona, inžinjerije, municije i ljudstva. CarCara jednom nadmoćno odvali u skupštini: „ Mi imamo oružje. Onish narodu prijeti opasnost da nestane sa ovih prostora“, nastavlja on dalje u tom smislu ako nebudu po njegovom ukusu dobri i poslušni, itd. Kad robijaš, suđen 12 godina zatvora zbog nekog počinjenog ubistva, ubi Enishskog svata kod crkve u Traderu i zatim pod pokrovom policajaca stiže u Grassland, narod blokira ulice Tradera, napadoše policijsku akademiju, a mi gledasmo direkni prenos pucnjave na Tv-u. A šta bi drugo i prenosili. Glupo bi bilo da repriziraju neki folklor kad izvorni imamo na terenu. CaraC je odmaglio u brda, a i iz našega grada odperjaše na Planinu dični članovi njegove partije. U gradovima i selima gdje vlast djeliše Anishi i Onishi ostade oko 300 000 neobavješenih Enisha. Počeše ih svakao zvati, maltretirati, mučiti, ubijati kako već gdje. Ubiše devet Kotovih vojnika u parku u centru grada, zatim, na povlačenju iz Tradera, nekoliko devetnestogodišnjaka vojnika, dok je na čelu kolone bio Muddy sa nekim kukavnim generalom u kamionu. Taj ga je bio “uzeo u zaštitu na povratku sa nekih pregovora jer je pun grad usijanih glava” i ukljušio u konvoj kojim se povlačila Kotova vojska iz Tradera. Tu prisutan bijaše i komadant stranih trupa SB Mc Kany. BaboBaba se već bio namjestio u TV studiju da zamjeni Muddyja ako bude exekucije Muddya. Vojska minira desetospratni aerodrom pod zemljom u Ihaću za koji smo pozajmili i potrošili 4 mld talira.. Kotova vojska dobi naređenje da napusti i region B, što i učini, a Enishima ostavi silno oružje. Cara osnova svoju vojsku i tako vjetrovi rata zapuhaše iznad naših glava 116

Pe, 19 treći 6999 godine. „Konačno je uništen raketni sistem odbrane Irka“. Slušam to na radiju i pitam se šta to za mene znači i opšte šta to uopšte znači svima nama? Nemam baš neki ljep odgovor. Znam da je neko nekoga nanišanio i da će stradati dosta ljudi. Evo je počela 93-a a mira nema. U H došli neki šefovi sa DASa i Granda pa sastanče sa Muddyjem i Hengryom. Da li dogovaraju napad na Markosog ili kao neki opšti mir. Mene interesuje šta oni uopšte jedu? U Traderu danas do podne, od 20 mrtvih, 8 je bilo u redu za vodu. Neki su otišali po vodu da donesu nekima žednima i ubiše ih kao pse. Kako je to bilo tim žednima što su čekali vodu da se napiju, a jave im da im je otac, mati, sestra, kći ili sin, brat, prijatelj, susjed, poginuo? Zamislite, neko vama drag ode da vam donese vode i pogine. To sve slušamo na tranzistoru u Glazbi, nižoj muzičkoj školi, i igramo rauba. Odvališe 3 granate na naš grad. Ništa strašno, nastavimo. Moj brat Džo otišao na sahranu bratu jednog radnika, koji se ubi nesretnim slučajem. Tako se desi i Brki ciganinu. Sretnem ga na pijaci, plače ogromnim suzama. Kaže da mu je brat poginuo. Ja mu izjavim saučešće i ćutim. Pitam se, šta sad. Jedini front je tada bio protiv Enisha, pa me malo i sramota i stid. Ma nije mi prijatno uopšte. On plače i kaže ubi se brat čisteći pušku. Meni laknu, ali mi neka muka od prisustva smrti ipak ostade. Šta kad sretnem nekoga kome brat bude ubijen u rovu, samo 5 km zračne linije od našega grada, gdje su se Enishi ušančili na uzvišenju u pola sela Urbeta i nemiču, nego sipaju olovo po cjeli i dan i noć. Bio sam tamo jedne noći i zaista je tako bilo. „Svi na kopanje, ko nedođe je izdajica i sudiće mu se“! pronese se gradom. Zbor bi suprotno od fronta, na istočnom kraju našega grada dugog 3, a širokog ponegdje jedva 1 km. Ukrcaše kopače u mnogobrojne autobuse i u njima nas sve popisaše. Šefovi, neki moji Onish školski drugovi, ostaše na parkingu u organizacionom odboru. Iskrcaše nas dobro daleko od linija i od glavnog puta krenusmo desno kroz neka sela. Iznenadiše me mnogobrojne potpuno nove fasade kuća na obe strane uskog asfaltiranoga puta. Sve je bilo napušteno i djelovalo avetinjski. Nigdje nikoga. Jedan se raspričao kako je 56-e sa tenkom bio na nekom frontu ko zna s kim, kad prema nama lete nekakve svijetleće kuglice. Taj vrisnu od straha i baci se na zemlju dok su se one gasiše u laganom padu negdje u daljini ispred nas. Po mrkloj noći se ne može odrediti precizno nikakva daljina, ali se to baš vidjelo će da gubi snagu i pada daleko od nas. Idemo dalje prema nekom žbunju kad neko šapče: „Stoj, ko ide“? Mi šapatom odgovaramo: „Kopači rovova“ Skotrlja se neko taj sa šljunka u granju sa puškom i ljuto šapče: „Skoro da vas pobijemo, pa vi ste zalutali, ko vas ovuda posla? Sreća vaša da hodate ko marva a ne u dvije kolone po ivici puta kao voska i pričate da se ori“. I dodade da smo sretni jer samo malo dalje bi naletili na Enishske rovove. Mi stvarno vidimo da nas je nekako malo. Pa gdje se dadoše svi ti ljudi? Neki kaza da zna pravi put i mi za njim. Uskoro se obresmo na nekom velikom proplanku. Dođe mu to do Urbeta visoko sa desne strane i stvarno 117

baciše se ljudi zdušno na kopanje. Ja i Fata, stari bard Grasslanda sjedimo u visokoj travi i pričamo. Sa onog brda sipa neka svijetleća municija bez prestanka, ali smo mi daleko i malo više od njih i neznaju za nas nego pucaju dole po selu kao ona Bengalska vatra. Do mene i Fate dođe neki kepec pa pita zašto mi nekopamo? Fata se pravi da ga nečuje i meni kaže da neobraćam pažnju i nastavljamo šapat. Mali nam se unosio u lica, prijetio, naređivao šapatom, režao a mi kao da ga nema. Dodija mu pa ode. Poslije sam ga jednom sreo u CZ na dežuri. Pričao kako je bio Kotov ambasador na Albyju i tamo ganjao glumice po pozorištu. Alby bješe zaostao i pun bunkera koje je njihov diktator i vječni pulen brke Talina, E- Kodža pravio do besvjesti. Ništa drugo nisu ni imali. Prvi festival zabavne muzike bi 88-e i pobjedi pjesma „Još 1000 godina brate Kodža“, a on umre odmah slijedeće godine. Narod tada skoči na kasarne, ote oružje i odnese kućama. Imadoše najveći prosjek oružja po glavi stanovnika. Čak i prestolonasljednika, unuka bivšeg kralja Yogua, kojeg narod protjera i 45-e dovede Kodžu na vlast, su dočekali pucnjavom i ubili mu par telehranitelja. Jedva je živu glavu sačuvao. Vratio se na jug Afra i ne navraća se više na dominion Alby. ShuShu priča, priča, priča. Pita me pita gdje ćemo za vikend, i nabraja skupe destinacije, bazen, biliard, Mc Doo i Galery. Ja kažem, samo Bibloteka. Osmatram joj lice. Mršti se ali nakaže ništa protiv i zaputi se ka školi. Već nenosi ski kostim, ni čizme ni kapu nego samo platnene pantalone neku jaknu, nove cipele i bando, onu traku oko glave kojom se i uši mogu malo prekriti. Sinoć je bila napolju sa Sabrynom i telefonira iz moje adult škole da su tamo i posmatraju pse u nekom kabinetu. Škola je iznajmila prostor za kurs pasa. Biznis je ovde raširen na sve strane i niko nedrjema. Pišem moj dnevnik a Beka me opominje da je već osam i da idem po nju. Napolju je bilo prijatno. Snijeg je padao i bilo je tri Celziusa iznad nule. U školi nađoh neki oglas u vezi penzija, a Žan me pozdravi ispred kabineta informatike sa jedno „Kako ide dragi moj“. Ljepe riječi uvjek prijaju. Njegovi studenti kažu da su psi u 229 kabinetu. Tamo bi dosta pasa sa gazdama i naša kolegica, koja inače dolazi u školu sa jednim velikim i crnim psom, ali ShuShu i Sab ne bijahu tamo. Kad sam je vidio prvi put sa psom u zbornici, to me je prijatno iznenadilo, konačno da među nama ima još neko iz čiste prirode. Nisam znao zašto i po danu, kad tog kursa nema dolazi sa njim na nastavu. Jednog dana mi Tony reče da ima jedan kompjuter za mene, koji je njemu dao Nury prije tri godine, pa ako hoću da ga uzmem treba da odem u salu 134 i da nosim kući. Taman da iznenadim Denu i njegovu Dra sa jednim poklonom. Odem tamo, kad zaljučano. Virnem kroz staklo, ona profesorica je sa psom i učenicima, 118

ima kurs sa retardiranom omladinom i odraslima. Nerekoh ništa i nepitah nikog da li je pas maskota razreda ili za zaštitu kolegice. Ja i mama od Sab, koja se priključila potrazi za malim i radoznalim curicama, ih konačno nađemo u gimnastičkoj sali škole sa psima koji imadoše vježbe preskakanja. Sjetim se naše sale koju smo dobili 6966-e, kad sam bio maturant i radosno otkrio moj talenat za košarku. To se mnogim momcima iz razreda, samostalno favorizovanim u socceru, nesvidi i pričaše podcjenjivački o tom sportu a ja u socceru nikada nisam ni znao koji gdje igrač igra, tako da ponedeljkom nisam mogao učestvovati u žučnim diskusijama o jučer odigranim utakmicama. Zar u toj sali isto ovako nisu mogli da se uvijek održavaju treninzi; košarke, odbojke, stonog tenisa kao što je i bilo pa i kursevi naših pasa ovčara ako ima zainteresovanih. A mi tamo smiještati izbjegle ljude ispred noža. Su 20 treći 6999 godine 7:13 12 drugi 93. Sedam ujutro. Slušam kako je Linton, presjednik DASa obećao intervenciju u cilju mira. Dosada su ih imali oko 200 u zadnjih 50 godina i neki tvrde da nisu bog zna kako uspjele, a nepitaju se šta bi bilo da ih nije bilo. Slušam kako se narod iz Erske kroz šume probija prema Uzli. Ima mnogo mrtvih od gladi. Na dio Tradera, Stuup, palo oko hiljadu granata. Pa bolje da neko dođe i zaustavi ovo jer ovi domaći to neće nikad. Nekima se baš osladilo ratovati i krv piti. Nestvarno djeluje civilna vijest da se podavilo 55 putnika feribota na Polanu. Prvi put čujem poslije dužeg vremena da je neko poginuo normalno, tek onako bez rata. Dra mi jednom reče da je moja učenica Imacule izgubila troje djece na Afru u njihovom ratu koji spasi Balke od kosmičke sramote, jer se rat tada vodio samo kod nas i sve oči i sile su bile uprte na Balk. Naime oni tamo pobiše osam puta više no kod nas, 800 000 ljudi plati glavom tu vječnu borbu za Moć. Srećem ovuda i njihove izbjeglice. I oni sada ovdje na Nadi stanuju u istim ulazima zgrada, a dole su bili od njihovih vođa proglašeni neprijateljima i klali se mačetama. Naravno da su ta dva plemena Utozi i Utoozi bili kolonizacijom podjeljeni u dvije religiozne grupe. Za njih kažemo plemena, a za nas narodi. Da li to izgleda značajnije i kultivisanije? Jednome sam po imenu Leony davao časove vožnje auta. Šta ja sad znam kojem je on plemenu pripadao niti me je briga za to. Tako i ove ovde normalne ljude, nezadojene propagandom i mržnjom, naci pripadnost neinteresuje. Jednom nas dvojicu pozvaše studenti antropologije u neki hotel i malo propitivaše kao neke kuniće. Mi ponijeli i moju gitaru jer on još ne nabavi sebi jednu i odsvirasmo im po dvije karakteristične melodije iz naših krajeva. Tu bi i jedan kravatirani visoki političar Leonidasove domovine Uande. Zamoli nas da ga odbacimo kući da ne ide autobusom. što ja odbih iz osvete što nije tamo čuvao 119

bratstvo istoga naroda u dva plemena. Poslije su njegove slike objavljivali po novinama i vodili polemiku da ga uhapse zbog izazivanja rata govorom mržnje. Jednom me i neka profesorica zvala na fakultet kod nje u kabinet da joj pričam o nama tamo daleko. Provedoh tu 2 debela sata i na kraju joj dadoh disketu sa ovim mojim dnevnikom na Ropejskom. sa puno grešaka ali sa punom istinom. Čini mi se da mi je dala jedan ček na 100 Talira. 13 drugi 93, Sahrana našeg komšije Nika; 46 godina. Srčani udar. Mnoge u našem gradu već tako pokosi takva smrt. Sakupimo se u dno brda na kome je groblje i trudimo se da nas ne opaze sa Planine. Došao je cio grad. I glazba je tu čiji Nik bijaše član i predsjednik, a svirao je sax i sa onim dobrim Sheikyima. Stigla mu je i supruga Rada sa mora gdje je izbjegla sa troje djece. I oni su „mješan brak“ Slovish i Enishka. Po nju su išli autom iz velike fabrike oružja iz New Grasslanda, gdje bi zaposlen kao inžinjer. Prođoše sa velikim peripetijama i intervencijama oko propusnica. Djeca su naravno ostala tamo. Moj brat Džo je išao sa njim 12 godina u školu, dakle provodio je više vremena družeći se sa njim nego samnom. Kad smo se popeli do groblja, kolege ga ponesoše prema otvorenoj raki. Glazba svira neku koračnicu ili posmrtni marš kad u susjednu njivu grunuše dvije granate. Jedan veći geler doleti i mlohavo udari jednu ženu u glavu i samo je malo raskrvavi. Zemlja je bila blatna i to ublaži udar i rasprskavanje, a i groblje je bilo zakrenuto u odnosu na tu njivu tako da su geleri prohujali iznad nas. Narod u prvom momentu polijega po mrtvima, zatim se u tren ražbježasmo kojekuda, ali uglavnom niz brdo. Hopa i ZriZri nose između sebe veliki bubanj od glazbe, koji im zapinje o nadgrobne spomenike. Uspijem se našaliti i kažem Hopi da bi bolje bilo da je vježbao trubu; „Jel tako Sujo“? „Jest GileaGilea“ viče Sujo i grabi sa trubom u ruci niza stranu. Piki mi viče: „Ovamo“i liježe do nekog većeg groba. Ja i onaj Rge što me prozva Tugaljivi i koji bješe šepav od neke saobraćajne nesreće, zastadosmo na jednom mjestu i neznamo kojim bi krenuli od dva putića naglo iznikla pred nama. Tačno vidimo kako možemo fatalno pogriješiti, a neznamo pravi izlaz. Sreća da su prestali granatirati, pa je to poslije bilo svejedno, ali ostade mučna uspomena da se tako može zapasti u nevolju između samo dva izbora. Javiše poslije na radiju da su njih na Planini prethodno granatirali i da su imali 6 mrtvih. Ponovo nedelja. Modek je kupio 10 kg šećera i platio 320 000 B-dinara, 8 # za jedan kg sira i 1500 H-dinara za 20 cigareta. Naveče na TV kažu da smo mi jedan narod sa 3 vjere i da su četvrta vjera Bumili prešli na Onish religiju zbog prijetnji nestanka od one dvije druge, kao da i ovako nisu nestali u trećoj. Ima smiješnih situacija i objašnjenja. Presjednici dva grada u B su Onishi sa prezimenom Cara kao i CaraCara koji je Enish iz MN. 120

CaraCara bombarduje, a MohamCara mu odgova-ra Kad su Anishi izdali i napustili Ajce povlačeći se pored linija Enisha samo na 2 metra ostojanja, ostavivši Onishe same, Onishi se povukoše preko Planine u naš grad. To mi je pričao otac našega člana koji me pozva na Božić 25 decembra i ispriča da mu je to sin preživio u Anish vojci. Kad su prolazili pored Enisha na samo 2 metra ovi su držali ruke na leđima i mjerkali ih, a puške su im ležale na dohvat ruke na grudobranima. Bio je to adrenalin-šok. Gledaju se neprijatelji u oči sa 2 metra distance i ništa ne čine jedni drugima, kao mazohisati. Onda gradonačelnik Ajca MohamCara reče narodu da na momenat pređu rijeku Livu, dok traje napad i kad je narod prešao ima šta i vidjeti. CaraMoham i štab u Amerima, de lux džipovima, prođoše pored njih pa preko Hamama za Grassland. Nemahnu im ni rukom. Oni za njim, onako kućno odjeveni, pješke. Kad stigoše kod nas poslije dvodnevnog pješaćenja, bjes im se malo oladio. Ipak neki viču da bi ubili Caru samo da ga nađu. Mi mislili CaraCaru, a ono MokamCaru njihovog vrlog komadanta. I šta bi poslije? Enishi ušli u Ajce, bili jedno mjesec dana, pokupili šta su mogli i dali ga Anishima, onako, free. Kao onaj vrat gitare. Poklon. Poslije Onishi imali godinama grdne muke da se vrate kućama. Iako je Anish, sa njima u vojsci bi i naš poznanik Boro. Igrao dobro rukomet pa prešao u Uzlu, pa u Ajce i taman počeo da dobro zarađuje na otpadu, pođe rat. Dođe u Grassland kao oficir Onish vojske i nađe zapaljeno porodično imanje od iste te vojske. Nije dugo živio i ode i on od srčane kapi. Od tog doba u Ajcu primaju na posao samo Anishe pa i naš drugar Arhitekta Tvrdy se zaposli tamo jer u Grasslandu se nije mogao vratiti na posao. Kao razlog su naveli da je jedno vrijeme bio izbjegao na Oland. Kad mu je dodijalo svaki dan putovati 140 km, vrati se opet na Oland. Tamo ne podnosi klimu, jezik, sivo more, drogu, bicikle, pedere i ode na Anyshka, onako bez familije, na obalu plavog mora da tamo radi nebi li steko neku penziju. Pametno. Ma nama starijima sve može da se oprosti. Fala bogu pa imamo od koga. Imamo veliku djecu pa ih nije briga mnogo što tata i mama nisu stalno zajedno nego se posjećuju. Kad sam bio u vojsci, na moru u gradu Plitu, došao bi petkom kući preko Upresa, a nazad nedeljom naveče preko Tradera, gdje sam imao pauzu od 2 sata pa preko grada Bridgea okolo za Plit u kasarnu taman na doručak. Ako bih bio umoran javio bi Pukovniku Shpertzu da ću držati Moral vojsci i legao da spavam. Mitja bi me probudio na ručak i uz pečenje i vino bismo se ispričali kakav je bio vkend. On bi rijetko otperjao u Groom kod žene i sina, 121

jer je bilo jako daleko, a vikendom je radio kao i ostalima danima kao intendant menze, pa smo imali dobru hranu sa puno mesa i ribe i vina. Jednom su ga zvali na saslušanje zato što je vojsci davao teletinu, a oficirima govedinu. Opasno je jednom bilo kad je pocjepao zalketvu na malom balkonu sobe i pustio papiriće da lepršaju na suncu dok je neki bezbjednjak sav crven od ljutine dole na vratima izlazio, a mi čekali kako će se završiti njihov razgovor. Htjedoše ga neki vojni policajci tući, ali im se izjalovi kad ja odbih izaći iz nekog haustora gdje su ga bili već uvukli. Naime, ponekad bi vikendom odšetali, bome podaleko do mog zemljaka Suje koji je služio mornaricu kao trubač ratne luke Ora, i koji bijaše naravno trubač i u Glazbi Grasslanda. Tu bi izašli iza ograde van do obližnje kućice gdje je bilo dobra vina. Popili bi jednu ili dvije flaše crnog i krenuli nazad, a bilo je baš poprilično daleko. Mi smo imali stalne dozvole koje bi lično potpisivali, tako da se nismo brinuli za vojnu policiju. Poznavali smo ih sve, jer smo bili u istoj kasarni, na drugom kraju grada od ratne luke i sa njima jeli za istim stolom. Jednom nas presretoše trojica u tami ispod nekog drveća punog lišća. Bješe skoro blizu ponoći. Mitju jedan uhvati za šinjel i sva mu dugmad otpadoše. Kako je bio manji rastom i mršav dvojica ga skoro unesoše u ulaz obližnje zgrade. Ja za nim. Onaj treći me zagovara, a vidim da mu je neprijatno i slaže neku priču kao, ti možeš da ideš tvoja je dozvola uredu. Ma neznamo mi ni šta se dešava. Malo smo se natezali i pustiše nas. Inače, šinjel smo morali oblačitii sve dok sva vojska Balka ih ne poskida, pa smo ga u to proljeće nosili bez bluze, odmah na košulju. Sjetim se tih momaka kako su me častili pivom kada sam jedini u tri prva dana pogodio cilj na 400 metrara. Toliko je puhala bura na nekom polju da su se ogromni šatori tresli kao jasika. Prva dva metka pomaših ali treći podiže prašini oko 15 metra desno. Ja nanišanim toliko ljevo i javiše pogodak. One pomične na 300, 200 i 100 poskidah lako i ostade mi još i metaka. Gledali su me kao retku zver. Možda me zbog toga nisu htjeli marisati. A i šta bi sutra za ručkom rekli Mitji i meni. Izeš vojsku kad ima nelegalnu naredbu. Stara klasa ode. Bili smo jedno vrijeme sami u sobi, a poslije dođe Lojko koji dovuče i auto u kasarnu pa bi ludo jedno vrijeme po Plitu i okolini dok ga ne zamoliše da to vrati kući u Ivno samo 80 km daleko. Lojko nije pio, a Mitja do podne konjak, pa me onda zove na pivo. Navečer smo išli po kafićima tu i tamo i čak i u kino, ali najviše u kafić „Jupiter“. Tu bi naručili špricer i uspjeli platiti samo taj prvi. Od plovilaca se poslije nije moglo oko otvoriti. Špricri su samo stizali, sad od nekog ko je doša, sad od drugoga koji je poša. Sjećam se jednog kome se cura bila udala. Nije micao od vrha šanka danima i svima je ko bi ušao plaćao piće i govorio: „ Zamislite ona se udala“! „Blago tebi ti bar znaš da se udala i imaš razlog da slaviš“ kazali bi u mu poneki. 122

Sreo sam ga jedno jutro, pita me za taxi jer već kasni na let. Dam mu šta sam imao i on ode. Poslije par mjeseci se pojavi u gradu i kaza da su ga ipak čekali, jer to ti je tertni brod pa nemora u sekundu da startuje. U Traderu bi na putu za Bridge Town svratio na Goricu, malo brdo u sred grada gdje je režiser Qusto proveo upečatljivo djetinjstvo. Pitali ga kako to da mu je tata otišao u Backere kod Kota. On reče da je familija njegovog oca živjela u Grasslandu gdje 41 –e bi pokolj: Jevreja, Enisha, Roma, komunista, anti fetišista, dobrih ljudi, i toliko leševa na ulici da su on i sestra odlučili otići Kotu, jer je on propovjedao vjeru u ljude i jednakost među njima. Te axiome su mlade naročito privlačile. Oni su bliže konstanti ljubavi nego mržnji organizatora života, staraca i umobolnih već poraženih ideja. Kad izbije rat, to je zbog onoga prethodnoga koji nije završen. Nepostoji savršen rat koji sve rješava, pa zato imamo sukobe starih, koji iskopaju onu istu ratnu sjekiru kojom je vođen i prethodni, a za njega treba manje razloga nego za prvi. Mi živimo u stalnom ratu i mirom ratujemo protiv rata i ratom ratujemo protiv rata da uspostavimo mir rata ili rat mira, a najslađi bješe mir mira, Kao ovaj na planeti Nadi Dakle na povratku u kasarnu u Plit svratio bih na Goricu kod studenata iz Grasslanda kojih bijaše desetak u dvije sobe. Gledali bi seriju „Kapelski Stresovi“, u kojima je Kotova vojska po malim vrletnim sredinama regiona H pobjeđivala fetišizam i moralno i materijalno, Tu je super glumio bard Balk Glumišta BorisD, koji nas jednom u de lux hotelu “Lav” kad smo i Milojko, Mitja i ja kolima Milojka došli na piće, pozdravi sa ”Zdravo vojsko”. U 22 h, ja bih nastavio za stari grad Bridge. On je na zelenoj rijeci Retvi koja ide u more i sa jednim mostom iz prahistorije koji nam donesoše vanzemaljci sa Zemlje na Balk da nas uzvišeno podsjeća na prošlost. To se kod nas mnogima nesviđa; ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost. Odmah se pitamo; ko ga to izgradi, ko je nadničario, ko je čuvo, odakle je drvo za skelu, pare, projekat, exeri, kamen, alat, zašto ga izgradi i nijedan odgovor nije zadovoljavajući. Uvjek neka mržnja prema graditeljima koji bijahu uvjek sa strane, jer mi nismo ni razvijali bog zna kakve tehnologije, nego se boli, klali i rušili, pa se mladi nisu imali na čemu učiti, sem pjesama gdje se veličaju mrtvi i poginili u ratovima za slobodu, i uvjek samo za nju. Kako li ta sloboda zaista izgleda. Eto svi tvrde da je još nismo doživjeli u prethodnim sistemima. Jel' sada došla? Neki pod slobodom smatraju da možeš da ubiješ kad god koga hoćeš. Neki da siluješ, neki da kartaš do mile 123

volje, neki da ne ideš kući nego jedeš ćevapćiće u kafani, kockaš i piješ alkohol. Kao oni iz Erite što su cijenili sve po pamuku, alkosi su sve mjerili i cjenili po pivu. Njima valuta nije bio novac nego pivo. Rekli bi za satnicu, a dobra je mogu kupiti gajbicu piva, a šef može onu veliku sa 20 flaša. Za Kotove vladavine omjer plata radnika i generalnog direktora u nekom preduzeću je uvjek bio 1:4. A kad bi izgradili nešto lijepo, mi bi jedva čekali da ga srušimo u ratne svrhe. Tako i taj most srušiše. Dakle most star 5555 godina pade sa 35 metra visine u vječno hladnu i duboku rijeku Retvu, takve zelene boje da bi Irci trebali ovde dolaziti slaviti St-Patrika. Na kursu jezika me pita jedna starija gospođa koja je došla iz K3 za ćerkom koja se udala, ko je srušio taj glasoviti Most. Ja joj kažem da je tada tu sukob bio samo između Onisha i Anisha, dakle ako Onishi nisu, jer im je most bio veoma važan, onda su Anishi. Ona pita koje su vjere te bitange Anishi? Ja joj kažem, a ona bukvalno pade sa klupe na kojoj je klatila noge, pa se pravda;“Ali mi smo tako dobri“. Pa Vas gospođo ima milijarda. Neočekujete valda da su svi dobri. Ona posmatra ljude suviše jednolinijski kao milijardu ljudi iste vjere su ovakvi, 3 milijarde druge vjere su onakvi. I ovde je klasifikacija na podskupove eqvivalencije sprovedena. Niko živ sem mene i nepomisli da bi to Onishi mogli učiniti tom Mostu, koji su smatrali njihovom baštinom, jer ga Urci izgradiše, a oni su im donijeli Onish religiju tamo na divlji Balk i u grad Bridge. Sjećam se jedne žene koja mi je u Grizvillu pričala kako je pobjegla iz toga grada preko velike kamenite planine Elež i prešla je pješke sa dvoje djece. Da je imala treće, sigurno nebi uspjela. Umrli bi od gladi ili bi ih vukovi pojeli. Reče da njoj nikada više nepada naum da se tamo vrati, što je i bio cilj etno čišćenja. Sjećam se videa na Tv iz tog grada kako združene snage SR slatko upadaju u neke Enish kuće, odvaljujući nogom zakapijana vrata. Bjehu to neki podebeli branitelji u maskirnim uniformama i srednjih godina. Vjerovatno neki poduzetni ljudi. Kod nas čim neko dođe do malo para, ide po kafanama, mjerka okolo i hoće da uzme vlast. Tako su naši krčmari postali glavni zavjerenici i snabdjevači oružjem na sve strane. Na mitinzima gdje se pojavljvao Muddy sa bratijom iz zatvora i okoline, oni su naređivali i vezivali zastave Onisha i Anisha, što je kod Enisha izazivalo opravdan strah, jer su od toga saveza stradali više puta. Tamo negdje krajem 93-e, kada se smirio rat Anisha i Onisha, Muddy ode u Bridge i obiđe ga autom, a Tv za njim i pustiše nam nemontirane snimke u trajanju od sat i pol. Djelovao je kao oni ostatci gradova iz prahistorije. Kao da je neka neman prošla njime, palila i rušila danima i noćima pa ostali samo patrljci od zidova. Sjetim se toga ljeta kad narod nije imao šta da jede, pozva me neki bivši učenik u hotel na kafu. Sjedimo za dva spojena stola sa bijelim stoljnjacima. Nema skoro nikoga od gostiju. Velika stakla popucala od detonacija i metaka su poljepljena selotejpom. Pričamo malo o školskim 124

danima i pijuckamo tu crnu tečnost čiji jedan kilogram u zrnu košta 100 talira i koja glad vara, kad nam priđoše mještanin Sejo i još jedan meni nepoznat, ali sam ga viđao da se muva nekako biznismenski po gradu. Pitaju jel' slobodno i sjedoše. Onaj odmah poče kako je imao kafanu i da se odbrani od čašćavanja gostiju, bježao iz nje na janjetinu u neku drugu, kako se imalo para, kuće se pravile, auta se vozala i kako je njegov sin prvi nosao zelenu beretku po školi. Za neupućene beretka je znak belaja, tj rata, a zelena boja je simbol Onish religije. Ta boja je toliko isforsirana u svemu pa su i sarmu počeli da motaju u zeleno ofarbani kiseli kupus. „Jest veli, ja sam išao u H i plaćao oružje. Dvije pune traktorske prikolice sam proveo miteći miliciju na putu od H u B. „Pa zašto“ pitam ja. „Jel ovako bolje, sve si imao u onom sistemu, a ti ga rušiš“. „Ja mrzim Enishe“ veli on. „Sada da mi pokažeš jednoga ja bih ga odmah zaklao“. Sejo, kome je žena Enishkinja već davno otišla sa djecom kod svojih na jug regiona S, u isti onaj grad Aajas gdje živi moj brat Piter, me pogleda nekako kratko. Ćuti i onaj moj đak. Ćutimo svi. Onaj zaneseni očekuje aplauz ili da mu zovemo neko piće, a dočekala ga duboko duboka nijema šutnja. Ja kakvih ljudi ima na svijetu. Pa nije ni čudo da ima i ratova. Mržnja ih hrani i iznutra izjeda. Nalazim u dnevniku 31 dec.93. W-Ajtin brat Puki nas za Novu Godinu iznenadi sa flašom konjaka ali original pakovanje iz Grooma. Kaže donesi hljeba i jednu konzervu na dvorište ispod Gaja. Bi nekakvo hladno i sivo popodne. Povedem i Rcu. Stojimo ispod nekog drveta, pijuckamo Ajtinu bocu, jer čija bi bila onako 2 cm izlapila od stajanja. Mezimo i pričamo. Puki bi da bješ na Sillabic da vidi ženu i dvije kćerke čije je likove istetovirao na ramenima. Još je samo falilo da naložimo logorsku vatricu i otpjevamo pioniri maleni... Raziđosmo se oko pola 18 h. Svratim u radnju ESSO u kojoj sam pola godine radio kao trgovac, Podsjetimo se perioda 60-91-e u kom se; Nije sve moglo reći Al’ se mogao svuda leći Kako smo mi dočekivali te Nove Godine? Lomilo se na stolovima od jela i pića, a slavilo se 2 dana i dvje noći. Zadnje dvije u miru, ja sam bio konferansije u starom Domu armije, koji poslije bi pozorište, pa naša sala za igranke, folklor, disko, a sa suprotne strane bi restoran i separei uglavnom za kockanje. Šta je bilo u toj divnoj zgradi prije drugoga rata nismo znali, jer Koto nije volio da znamo istoruju prije 41-e godine. Na tavanu također bi mala soba gdje su kockali u malo veću lovu i jednom se spominjao neki dijamantski prsten zbog koga čak iz savezne policije dođoše policajci isrtaživati. Neko se sjeti da poruši zidove separea i napravi divnu restoran salu. Stara i lijepa zgrada je blizu škole i u ratu sa kolegom Merom bi tu ponekad svratili na piće. Često bi nam onda stolu prišao kakav uniformisani momak i pozdravljao kao njegove omiljene profesore. Ja bi se sledio dok bi on prilazio, jer nisam znao da li sam u još milosti ili nemilosti. Naročito bi nam 125

laknulo kad bi nam usput poručio i neko piće. Taj su restoran bili okupirali neki bivši robijaši, sada u uniformma policije. Tu su jeli i stanovali, a noću išli u patrole po gradu, a možda i po radnjama koje često osvanjivahu obijene. Šef im je bio moj bivši učenik Eče. On prebi onog taxistu što odvede moju Dra i ShuShu do Enice. Još u miru je pucao u vazduh kad su krenuli na njega radnici komunalng, jer je jednom od njh ledom razbio glavu kad mu je ovaj rekao da se nemože proći autom od toga leda koji su razbijali, jer je pukla vodovodna cijev. Mi smo tada bili u susjedstvu u kafiću nazdravljajući rođenje sina jednoga poduzetnika koji prethodno uleti nas čašćavaše nas sviju flašama pića a ne čašicama. Kako to grozno zvuči, samo ta dva ili tri pucnja. On bi zaista kratko “policajac” sa krimosima i zbrisa na Hammer, a pripadnici policije zadržaše i dalje to ime Eče-policija. Pričalo se da su zajedno imali 500 godina odležanoga zatvora. Jednom im je neko iz Gaja poslao kumulativni minu u tri sata noću. Sreća po takvu pitoresknu zgradu, da se aktivirala u granju drveća pred restoranom. Tamo se pilo i u ratu, iako su na sva usta vikali da Onish religija ne podnosi alkohol. Interesantno da su na Balk Urci donijeli Onish religiju ali i recepte za rakiju, brendy, koja se pravi od svih voćki. Moj jedan poznanik ju je jako volio i tvrdio da su je zatvorenici pravili od izmeta, jer drugo nisu imali. Kod nas se zaista puno pilo. U ratu je litra oštrog pića ponekad dosezala i do 50 talira, koliko je ovde uvijek, a inače u miru litra vina je bila 2#, a konjaka 3#. Kaže mi onaj prijatelj sa Afro da su i oni konjak ljuštrili nemilice. Kupe šišu pa na kamionćić Tozota, i u džunglu. Stara taktika osvajača je da se narodu uvali opijata, pa ih možeš handrit kako hočeš. Kad bi ovde bilo piće tako jeftino i da se može kupiti u svakoj radnji, mnogi bi se od jutra valjali po travi. Ni ovde nebi bilo autoputeva, tj. Hajveja. Kome bi trebali kad sve imamo? 20 treći 6999 uveče Večeras stiže prolječe. ShuShu Tricia i ja smo bili u bazenu Ferlan Parka da ShuShu kliže na sličurama. Trici ponese samo čizmice. Ljila i Romi su se javili i došli na kafu. Već sam pripremio pa im pokazujem jedan program na kompjuteru koji prevodi sa Ropejskog na Amerijen i obrnuto. Čak i glasno čita sve na oba jezika. Kažem im dajte jednu rečenicu. Romi je diplomirani prof Enish-Anish jezika kojega sad na Balku podjeliše na tri različita, Enish, Anish i Bonchi. Još će i oni u MN regionu uvesti njihov, Monte-Negrijen, a možda i njega podjele na dva zasebna jezika pa ću ih od jednog govoriti ukupno pet. Romi reče frazu; „Svijet ide napred a na Balk u rat“. Mi ni našta drugo nemislimo. On bi u Enish vojsci, iako mu je mama Anish. Mogao je da bude i u Anish vojsci i pjevati rodila me majka Anishka, ali desilo se ovako. Jedan dan je toliko pucao da mu je od baruta sva ruka bila crna. Kad mu je to navečer otac, negda i sam prof i direktor u škole vidio, bukvalno se rasplakao. 126

Romi bi neko vrijeme opredjeljen, ali kad je vidio kako neki mračni došljaci iz S po njihovom gradu Amcu u po bijela dana ubijaju na ulici ljude koji su bili za mir i Bratstvo i Jedinstvo bez obzira na naciju, smučilo mu se i otperja je sa dvoje male djece i Lili u S, pa na Nadu. Jednom u Grasslandu me pozva onaj isti bivši učenik, u naš hotel na kafu. Već su bili prošli fazu kad su otjerali Anishe koji su se tu bili ugnijezdili na čelu bivšeg portira kockarnice i kriminalca Oranža. On je bio jak i brz i jednom kao mlad pobježe Kotovoj policiji trćeći uz Vila brdo, a također mlad policajac, osta daleko za njim. Ipak, nije htio da puca, ali je u Oranža pucao Tulan, jedan ljuti Anish, kad su se posvađali u hotelu koji ovaj put Oranž okupira u Itezu. Još kao mali Tulan bi kriminalćić, koji se provlačio i krao po tuđim tavanima. Oranž preživi, ali osta oduzet od brzih nogu. Tulan pokuša bijeg iz doline, ali zaglavi na nižoj planini Pavlici odmah iza New Grasslanda na putu za more, koje je uvijek bilo simbol slobode. Kad bi hjeli opisati slobodu to bi bilo bježanje ka moru. A bjegunac bio muško ili žensko bi tamo dolazio u samu zoru. U okrutnim filmovima, tu bi ga u pjesku, tik uz more čekali; ukopana policija, neprijatelji, osvetnici, gusari i mitraljirali ili pucali ili boli po njemu do besvjesti, a dame bi uvjek poštedjeli. Samo u jednom filmu gdje glumi okrutni Lino Ventura, policija mu na plaži ubi ženu, a on pobi jednim pištoljćićem svu tu policiju. U ljubavnim pak filmovima, bjegunca bi na plaži dočekala draga sa malim čamcem na vesla. Pametan bi se pitao, pa gdje mogu upšte stići sa njim? ali za film je to bilo nevažno. U samačkim bjegovima, jednostavan odlazak tamo daleko nekim velikim brodom, koji na pučini žalosno tuli, itd. Bila me jednom nešto razočarala moja velika ljubav, i ja odem na more u onaj stari grad VNik. Tamo su svi išli na savdbena putovanja ili razočarenja. Sa sobom ponesem nešto malo stvari i sječanja na prijatelje. Iznajmim sobu u hotelu u luci i mislim se da li da se zaposlim na nekom brodu da smirujem živce monotonim putovanjima. Što da ne, ja sam more uvijek žarko volio, a ploviti se mora. Tamo i tako razočarani u ljubav imaju pravo mjesto pod suncem. Šetam po gradu, sjedim u gradskom kafeu, skiciram plafone i zidine grada na blok papiru, i crnu slikarsku beretku sam nabacio na glavu i mislio da mislim. Tu napisah pjesmu za Tetu i Jadru moje dvije neizotavno najbolje prijateljice sa kojima sam se viđao i u Grizvilu 95e. Drage moje dvije srodne duše evo dođoh k ovom moru kad svjetovi se moji ruše da razveselim koju boru Al u more nesmjedoh gleti, jer stid me dobroga druga, pa se u meni nastavi peti moja golema, golema tuga 127

Sretnem jednu grupu studenata iz Garslanda raznih nacija koji stanovaše zajedno, pa provedosmo par dana zajedno gluvareći po gradu i barovima. Imao je Tulan dvije tegle pune Talira, naravno nestale u onoj istoj šumi gdje pogibe i Tomin otac. To ubistvo Tominig oca, pred sami početak rata, nas je totalno šokiralo jer je tada nekako mir kojem se većina nadala odjednom stao. Enisha, na koje sve zločine svaljivaše, tamo nije bilo. Pa ko ga ubi onda? Anishi. Pa kako kad je i on Anish. Pljačka. Oteli mu pare i auto, a leš u šumu. Prošli su nekažnjeno pa se tamo taj biznis raširio i neka veća grupa je tamo pljačkala preko 2 godine. Niko im ništa nije mogao dok iz H sa helikopterima ne dođoše neke desantne jedinice. Glavnoga su osudili na smrt streljanjem i odveli u glavni grad jednim od tih zrakomlata. Kako su pljačkali? Banda bi u nekoj od mnogobrojnih šuma kuda je taj improvitovani put vodio zaustavila autobus i odvezli ga kratko negdje u stranu sa puta. Vozača bi uzeli kao taoca nekad i po više dana. Putnicima bi rekli da sakupe od 50 do 100 Talira po osobi i nisu im dali napolje nego bi ih zaključali. Kad bi svi sakupili i dali im pare, šofer bi misteriozno došao i mogli su da krenu. Nekad bi ihpustili u sela da spavaju kod mještana. Išao jednom iz Plita naš bubnjar “Sheikya” C-Eki, pa kaže da u životu nije sreo tako nekomunikativne ljude, masne, bradate, naoružane do zuba, a Anishe. Mi bi da im svratimo pozornost lagano ma skoro tepajući napomenuli „buraz, pa i mi smo Anishi“, a oni bi odbrusili: “Mi nemamo nacije. Mi smo banditi“. Tu Tulan završi njegov mladi život. Po gradu je hodao sa za pojasom sa leđne strane zadjenutoj dugačkom i veoma šiljatoj bajonetom, onako bez korica, i imao ugovor da će poslije službovanja od 3 godine za H vojsci dobiti stan u Plitu. Tamo je ostalo 12.000 napuštenih stanova od Enisha ili Kotovih vojnih lica. Kažu da on uplaši onog što mu srce puče na straži kad mu se dozla boga maskiran po licu prišuljao u noći i stao pored njega rekavši „Hej “ . To bi samo par dana prije na onom istom mjestu gdje smo išli kopati rovove iznad NewGrasslanda. Kad je onih 13.000 pretežno Anisha prešlo Enishima na Planinu, on i još neki nisu smjeli gore nego napraviše luk ispod planine i stigoše Oranžu u Itez. Ovde na Nadi, ima jedan Anish iz te mase sa Planine koga su Enishi osudili na vojni zatvor od 6 mjeseci, jer je bio oficir neprijateljske vojske, i stvarno je to odležao ko njih u logoru Anjača. A taj logor je Enishima zasolio. Strpali ljude iza žice i slikali ih za novine. Trefio se i jedan toliko mršav da je to šokiralo svijet i podsjetilo na Holkaust. Poslije je i ležo u bolnici u Grasslandu, a njegovi poznanici su tvrdili da je takav bio uvijek. CaraCara mislio da će nekoga time impresionirati, a cio svijet se onda digao protiv nas Enisha ma gdje bili. Kad su tom Anishu poslije robije rekli da može da ide gdje hoće, on ode u S region u Grizvill, glavni grad Enisha, i predade molbu za Nadu, kaže da nije imao nikakvih tortura i slično. Moj komšija Enish iz IlijaGrada, samo 20 km od Tradera, ga je tamo u Grizvillu i sreo. Družili su se, išli na jezik gdje mu to sve ispriča. Sada se ovdje ponekad nađu i posjete. Što da ne? Naci zvijeri kako vam ovo prija? Režite li? Inače 128

smo i mi tamo sreli izbjeglica svake fele učili zajedno jezik, opušteno pričali i konačno se radovali životu bez straha. Ne, 21 treći 6999 Mita telefonirao da mu je ujak u Grasslandu godine na umoru. Ima 92 godine. Ja mu kažem da to za njega ništa neznači što ima toliko godina. Mi se uvjek osjećamo da smo tek rođeni i da nemožemo umrijeti. Sad kad smo prvi u stroju za taj „prirodni“ odstrel, ipak nevjerujemo. Imali smo radost kada je masa starijih od nas bila živa ali se broj straobalno smanjio. Nestadoše naglo naši stari. Nije me baš tješila ni misao jednog pisca sa Balka IveA, koji je zapisao da smo mi svi mrtvi već i samo čekamo u koloni. Taj je imao buran život kao i mnogi, jer je živio u burna dva rata i zubata vremena. On kaza da u ratu pametni šute, budale vladaju a fukara se bogati. Ležao je u zatvoru i bio ambasador jer se toliko sistema promjenilo da nekom nije prijao a nekom bio oslonac i dika. Napisa takve pripovjetke, kao “Prokleta Avlija”, da su mnogi poslije pisali knjižurine na te teme, a niko kao on nepogodi suštinu sa tako malo riječi. Zato dobi i najveću svemirsku nagradu 61-e godine. Pročitajte nešto od njega, nećete se pokajati. Kao u matematici kad čistite axiome ili ih spajate u jedan, ili od teoreme napravite axiom a onda neki od njih mora postati teorema. Onaj roman Most na Rini opisa 350 godina histortijske histerije na Balku. To treba čitati. Ja sam ga ponovo čitao u ratu a i čitanjem paralelno živio sa njim. Isto sve. Pravi ludaci po kafanama zabavljaju „pametne“, muževi sami, neko piše dnevnik, neko ima miljenicu, djeca siroćići, itd. U našem gradu je bilo više “otkačenih” ljudi koji su živjeli slobodno i motali se po gradu gore dole. Jedan od njih se pojavi od nekuda sa 20 godina života, a nije znao govoriti. Raja ga djelimočno mjesto majke nauči neke riječi i dadoše mu ime Harry. Oblačili ga, hranili, učili govoriti i uvjek sa njim tjerali šegu. Teško je izgovarao riječi, ali je sve razumijevao. Naučio se i svađati dokazujući istinu na začkoljice Raje vičući: “Š’a je, š’a oš”! jednom je pretovarao banane i malo pomalo pojeo cijelu gajbu. Pita ga trgova –ggje je još jedna gajba, našta se on lupnu po stomaku i reče- jetam te najeo nana. Kad se jedan dan, kao i obično oko sedam ujutro, zaputio iz staračkoga doma na kafu kod Tenicha, šutnuo je jedan zamotuljak novina pred Tornjem kod kina. Taj explodira i nanese mu ozbiljne povrede. Cio grad se oko njegova života zabrinuo. Kad bi uveče naša Raja hirurg Guta došao u naj-gradski kafe “kod Fide”, referisao nam je sve o njemu. Jedno vrijeme su mislilida neće preživjeti, ali ostade. U istoriji bolnice niko nikad nije toliko imao posjete kao Harry.

129

Zovem brata Pitera. Pita me hoće li se ostvariti pretnje BooM-a bombardovanjem na S. Ja mu kažem da hoće. Oni su toliko vjerovali da je MarkosMrky moćan i da vrti cio svijet oko malog prsta, kao što je njih vrtio na izborima i u ratu na Balku. Naročito ih je smirivalo to što on počesto, do jutarnjih sati, pije rakiju sa predstavnikom Das-a, Rukom. Već godinama se smatraju prijateljima i ovaj zaista počesto dolazi. Prijetnju bombardovanjem su smatrali kao da je to zapadna fora, kao oni moraju nešto reći jer ih je Murky bacio na koljena. Tako i u onom romanu „Most na Rini“ vrli pisac Andi kaže da su poslije odlaska Uraka i anexije regiona B 6876-e godine od strane Silabika, često dolazili neki službenici, stavljali brojeve na kuće, koje bi domaćini cereći se skidali ili prekrečili, zatim im popisivali krave, udarajući im neke brojeve na uši, a neuki narod se kikotao, klao ili preprodavao te krave dalje, rezao im uši i smatrali su da je to dobra šala. Poslije godinu dolazaše ponovo službenici i ponovljali sve, pa slijedeće dođoše ponovo, ali sa njima dođoše i poreznici. Smijeh je umukao. To mu ispričam i on zaključi:“Znači bombardovaće nas“. „Da buraz i molite Boga da nedođu i pješaci“. Čitam iz dnevnika od 21 drugog 93. Šetam sa ZriZrijem, njegovom ženom E-Minom i njihove dvije ćerke od 5 i 8 godina. Nekako mi dođe ljepo, kao da sam i ja član neke familije. Trebao sam ih pitati da me usvoje. Profitirao sam bar vidjevši kako familijarni život lijepo izgleda. On je Enish a ona Onish. Pobjegli su iz Rasnice i blizine Tradera kod Zriovih roditelja u Grassland. Njegov otac Lazzo otišao da čuva pčele u Raovo nadomak H, a mama je ostala u Grasslandu. Poslije onaj isti Anish zapovjednik Epča ispod Planine, kojem život spasiše Enishi poslavši mu pomoć protiv Onisha, napade Enishe i osvoji to isto Raovo, koje bi ulaz prema K-Ninu, glavnom uporištu Enish teritorije u Anyshki. Lazzo pobježe nekud okolo i stvori se u Grasslandu. To bi takva ofanziva Onisha i Anisha zajedno sa 250 000 vojnika, i ponovo i dovijeka, protiv Enisha pa uzeše šta su htjeli. Kažu da je CaraCara svake noći pred pad nekog od 13 Enish gradova, sletio u njega helikopterom, i to jutro bi grad osvanuo prazan. Neki u žurbi ostavivše čak i tople pite na šporetu. Ponegdje bi malih čarki, pa Anishima ubjedljivo pomože i nečija avijacija, ko sve zna čija. Enishima su svijetska mijenja zabranila upotrebu avijacije i velikih raketli, jer Kotova vojska je na početku djelovala sa kasetnim bombama iz aviona po Unju i okolici Oreata pa to pripisaše Enishima. To je bilo užasno razaranje. Naša prijateljica i kolegica Chery što davno dođe iz tih krajeva da radi u Garsslandu, je nepresano plakala i govorila nam da tamo nema više ništa. Gdje je puno vojski tu je stvarno narodu teško. Jednom iz KNina opliše rakete na Oreat i pogodiše i kancelariju vrlog Hengrya, ali ga je sadašnji predsjednik Aktor zadržao na stepeništu da mu ispriča neki vic, i tako mu spasi život. Nažalost za kratko. Ubi ga neka teška bolest od koje vicevi ne spašavaju. Da je poživio, svi se kunu da bi bio na sudu za ratne zločine. Inače, njegov lični doktor je tvrdio da Hengry nije bio normalan 130

zadnje tri godine svoga života. Možda zato lako nađe saveznike za ratnu opciju da ocjepi ljepu njihovu od Balka. Šta li bi doktor MarkosoMrkog mogao da izavi za njega ili za njegovu ženu. A ne, oni se ne pregledaju kod stručnjaka. Jednom slušam vrlog Batu, našega glumca bez premca po broju snimljenih filmova, kad se u parlamentu izjasnio o njoj tvrdeći ladno da je ona luda. Zar ima kod nas neki predsjednik normalan? Iako dođe normalan, ulizice, sluge, žene i tajne službe naprave od njega Boga, pa pomisli da je besmrtan i neko ko je Bogom dan. Kad ga jetra od alkohola zaboli, ubjeđen je da to ne boli njega, nego nekoga drugoga. Zato što kraće na vlasti to bolje za narod. Sada u Bony mjenjaju šefa predsjedništva svakih 8 mjeseci. A nikad se baš ni tu nezna. Kineska posovica kaže;“ Bio jednom jedan dobar kralj (hoće reći da ga se niko nesjeća) zatim dođe jedan koga su se svi bojali (toga se svi sjećaju). Poslije dođe neki koga su se svi stidjeli“(tome ne žele ni ime da znaju). Zamislite moj brat Džo, dugogodišnji direktor poštansko-telefonske kompanije, je uspio poslije 300 dana telefonirati familiji. Ja civilizacije i ljudi. Stiže i meni iznenađenje, pismo koje je putovalo 2 mjeseca samo 300 km od Kolege iz BačBaTchija, Saje Boldya preko CK. Neke riječi na tom pismu su bile precrtane crnim flomasterom. Piše da je čuo da sam poginuo, a svi su već čuli i moj brat čak i Dra i njeni. Bivši moji učenici su u Batchiju napravili komemoraciju u moje ime, hvala im velika. Sa njima sam uvjek živio dobro. Dođe struja nenadano u 2 ujutro. Mašinu zapranje veša sam tako podesio da se odmah sama uključi i pere. Upalim TV i u video ubacim film Afrička Kraljica sa nenadmašnim Bogijem. Neznam samo zašto djecu gnjave sa onm knjižurinama od istorije. Pusti djeci film i neće biti mnogo razlike u istini i laži filma i tih pisanija. Pred kraj filma nesta mi istorije, tj. struje. Upalim lampion i pišem. Sad mogu pisati šta hoću. Nemogu me 2 puta ubiti. Po, 22 treći 6999 godine Danas baš puše. Poslije ručka odvezem ShuShu u njenu, a onda po Dra pred njenu školu. Na TV ništa o nama kažu da sada poćinje rat u regionu S. Prikazuju mrtve po selima njegove regije K. Niko više od stranaca ne pije rakiju sa Markosjem. Sad se krije i pijucka sam u nekom bunkeru. Štab svoje vojske je kompletno poslao na teren. Šta danas pisati. Listam sitno pisan dnevnik pa je teško naći nešto čitljivo. Tu će trebati uvećanje. Evo 17 /09/92. Hrana za penzionere nestiže više. Oko 1000 ih ostade bez pomoći, pa su danas došli i čekaju od 6 ujutro, mada je na radiju trebao biti oglas da ne dolaze. Opkolili su nas volontere u starom auto-motu gdje je hrana bila uskladištena i vikali: “ Lopovi“. Bilo je dosta napeto dok jedan stražar ne ispali metak u vazduh. Sve se utiša, ljudi oboriše glave. Gledamo svi zbunjeno u šljunak koji sve više liče na izvaljene komadiće paštete. 131

Na red za zadnju vreću brašna su došli Pikijeva mama i naš režiser pionirskog pozorišta Božo. Pitam ih ko je prvi došao od njih dvoje. Oni neznaju, jer je bila velika gužva. Kome da je dam? Toliko sam u mladosti proveo vremena kod Pikija na prvom SyS-u u gradu, uz Njak sa orndž sirupom, a kako opet Boži, koji toliko vremena provede sa nama u pozorištu da ga nedam. Dadoh vreću njemu, ubjeđen da ću njoj odnijeti njenu vreću samo da to brašno dođe. Nikad više brašno za penzionere nije došlo. Pomoć se poslije dijelila na nacionalnoj bazi. Popodne se izvažem kod Hase mesara. Kad plaća kod nas u kafana-radnji „Esso“, vazda izvadi gutu para iz džepa. Sa 135 sam pao na 120 kg. Sada već mogu da se vagam i na maloj kućnoj vagi. Odmah u susjedstvu je kafe „OKo“. Tu sjedi stara klapa, trgovci iz susjedne robne kuće i vječni bubnjar Sheikya Eki. Bio je veoma duhovit i sposoban da zasmije cijelo društvo. Priča kako smo prije 30 godina pošli na Planinu, ja ponio mlijeka a oni cugu. Bio sam slab i zadržavao penjanje pa je to potrajalo preko 5 sati mjesto uobičajenih 3 i po do prvog planinarskog doma. Zatim mi naruči jednu lozu od 0,05 litara kako se kod nas pilo a ne 0,02 ili 0,03 što uvedoše na moru, a cjene zadržaše kao za 0,005, i plati je 900 B dinara. Poslije par mjeseci on emigrira kao Slovin u nekom konvoju koji oni organizovaše. Ode mu tada i Brat Latko, prvi pjevač legendarne grupe Button. Interesantno da se obojica rastaviše od žena tamo daleko od Grasslanda. Daljina rastavlja. Tamo ljudi puknu od šarolikosti i mnogo toga novoga. Sinoć sam promjenio 230 H za 1500 B dinara i dao mami koju svi od njene 41-e godine zovemo Baba jer je tada rođena Piterova ćerka T-Taša. Tu noć su toliko su pucali napolju kao da je municija džaba. Pričalo se da jedan metak košta jedan talir. Po cijele noći su pucali sa okolnih brda i prozora solitera, da li od straha, pijanstva ili droge, ili su željeli da municije nestane. Jednom je bilo takvo granatiranje grada po kiši, idealnom vremenu za napad, a onda poče da sjeva i grmi. Topovi su jedno vrijeme parirali, a onda utihnuše. Ono granatiranje je bila dječija igračka spram gmljavine sa neba i pokaza se ko je pravi gazda svemira. Na nebu, zadužen za grmljavinu, je sveti Ilija Gromovnik. U legendama je smatran za zaštitnika regiona B. Sve se utiša i cjelu noć osluškivasmo du divnu muziku koja svima pokaza ćija smo mi bića i dade nam nadu i dignitet. Upalim tranzistor i slušam dramu na Vačkom jeziku. Netreba mi prevod pa me to još više osokoli. Drama je tužna; ide zima, a nemaju drva za loženje. Isto kao i mi ovdje. Rastuži me njihova situacija koja mi je tužnija od moje lično. Iz mirovnih pregovora na Suisu javljaju danas 31 marta da su veliki odlučili da B bude jedna nedjeljiva država, Javljaju da ima 198 ranjenih i 6000 pati od enterokolitisa. Konvoj od 1800 djece je spreman da napusti Trader. Počeli 132

sukobi Anisha i Onisha u HB regionu kad su otjerali Enishe koji sa helikopterima napustiše kasarnu u Apljini ali ipak 30 ljudi nisu mogli ponijeti sa sobom. Zamislite kako je bilo tim sirotim ljudima kad su im saopštili da za njih nema mjesta. Ja bi se među njima našao da sam tamo bio. Sigurno. Anishi kažu da su ih zatim ipak prebacili u S nekud okolo. Otvorismo radnju u birou penzionera. Prostor u dnu jedne zgrade sav u staklu a imao je veličinu i raspored dvosobnog stana. Penzioneri dali Esi da otvori radnju, da nebi ko odvalio i uselio se kao u niz radnji po gradu ili jednostavno polupao stakla i napravio „poljski“ WC i smetljište. Na moj predlog nazvasmo je “ESSO”, a on mene zaposlili kao trgovca, sa platom od 10000 H dinara mjesečno. Uz 2 zida susjedne prostorije smo stavili sećiju i 4 stolića. Tu bi dolazili mještani od 40-90 godina starosti, pili kafu i ostalo. Prodavao sam što bi Eso nabavio. Jednom čak i kupus dovuče odnekud izdaleka. Kupismo i mi 20 kg da ga ukiselimo za zimu. Proveli smo tu dosta noći uz lampione i razgovor i piće. Naravno da nas je bilo svakakve fele. Eso posla ćerku u region H na fakultet, a ona tamo u novinama pročita da joj je tata ubio svoga dugogodišnjega prijatelja Runu, jednog Anisha, koji je zdrav i živ i sjedi sa Esom svaki dan na kafi. Nema koga nisu ubile te šund novine, smo da se prodaju. Runo hrani kući i jednog velikog Tornjaka, psa ovčara, specifičnog za to područje velike Planine. Djeli sa njim šta ima. Kad su Onishi navalili u grad pojavi se u gradu i Meho, Runin školski drug iz učiteljske škole kojega se sjećam iz tih dana. I tada je nosio iste one debele naočale. Runo ga smjesti u neku garsonjeru koju mu neko ostavi na čuvanje, a Mehinom sinu dade da šeta zaista lijepog i imprsivnog psa duge bijele dlake. Rco se nenadano zaposli kao pomoćni kuhar kod US (United Space) čiji logor bijaše 10 km prema istoku, u polju suprotno od fronta. Donosio bi mi rebarca krmetine koju bi oni inače po propisu bacili u neke rupe i zapalili benzinom. Na našu sreću Rco i njegovi ne jedu svinjsko meso. Obećaše mu platu oko 1000 # mjesečno. Pijuckajući konjak na veresiju zaduži se on kod Ese na oko 350 #, koje neisplati, bar za moga boravka tamo, a za poslije neznam. Poslije probnog rada, US ga više ne zaposli. Tvrdio je da mu ni platu nisu dali. Eso ga zamoli da mu se bez para više na oči ne pojavljuje. Kad ga se sjetim kako bi na fajrontu uz osmjeh nasuo Rci još konjaka u flašicu da ponese kući. Ovi što se zadužuju nađu tako pohlepnog čovjeka pa mu opušu sve ono što je na drugoj strani ušićario. Kod rasipkuća kao ja se nemogu ni zadužiti jer nemaju im otkuda dati. 21/09/92. Dade mi jedan jaran film u kome glume; doktora - JCobrun i doktorica -Širli Lane. Gledao sam ga prije već mislim 3 puta i sada me 133

neinteresuje ni sadržaj ni njihovi: bazeni, kuće, gardaroba, auta nego samo šta jedu, ŠTA JEDU? A jedu nekakve ovale i ovale, večere servirane na ovalima prečnika od jednog metra. O Bože, nikad nisam pomislio da bih obraćao pažnju na te i takve dijelove filma. Sre 24 treći 6999godine. Prenu me realnost. Počeo bombardovanje regiona S na Balku, 1200 najmodernijih aviona bombarduje region dugačak 500 km i širok ponegdje jedva 200; ukupno 77000 km². Zanio sam se previše sudbinama nekih pojedinaca a ne mojom familijom. Telefoniram kod brata Pitera. Mama se javi. Kaže; „ Nebrini, sve će to proći“. Ona je napustila Grassland i smjestila se kod njega 97-e. To joj je treći rat u njenoj 72-oj godini, a već je već na putu i da postane prababa. Bili su pregovori u nekom malom gradu na Rancu u kojem su MrMarkosu poručili; -ako ostaneš u zraku da visiš, nećemo te bombardovati. Ponudili su mu da ga porobe ili bombardovanje. Interesantno da u optužnicama na međunarodnom sudu protiv njega, i niz njegovih generala vojske i policije, nije bilo nikakvih događanja datiranih prije bombardovanja, a za njihov razlog se navodila pretnja humanitarnom katastrofom. Napad se vodio pod imenom Združena sila, a kod nas su ga zvali „Milosrdni anđeo“. Laza, vojni analitičar tvrdi da je Paja Patak bio na vlasti u S, oni bi ga bombardovali, jer su odmah u K napravili veliku vojnu bazu bliže nekom budućem ratu. Čak je i BuljookomA-Veglyu suđeno 37-e zato što prijeti planeti TCHek, a DAS sekretarka se naprijetila Markosom za žvota i rekla mu „Meni treba samo povod“. Našli su i povod u selu Ra-Čak i u kojem je ležalo 40 ubijenih ljudi. Tri dana istražni sudija domaće vlasti nije mogla da izvrši uviđaj. Nisu joj dali strani vojnici posmatrači. Tri tjela su misteriozno nestala odmah a poslije u mrtvačnici još 4. Smatra se da su poginulim vojnicima promjenili odjeću u civilnu, a da nestali leševi su strani instruktori. Zar nije moglo bez toga? Udri odmah.. I onakom, US nije ni pitan za odobrenje. Če, 25 treći 6999 godine Danas je bombardovano istovremeno preko 20 gradova u S. Ukupno ima 10 mrtvi i 36 ranjenih. Sa 6000 metara avioni BOOMa bacaju bombe a MarkosoMarkos sa svojim oružjem ima domet 1000 ispod toga. Ma da je imao i preko 100000 nebi on ništa uradio. Brodovi BOOMa, sa kolih se opreacije vode, su samo na 50 km od obale, a Koto im ostavi rakete da dobace do 17 od tih 19 planeta, a kamo li na 50 km u more. Gdje se dadoše te 134

rakete ili Negrijen sa toliko fotosa uz generale imade drugi plan. Sa brda MN, a i brda S, ih mogu potopiti kad hoće, ali nije to Vnik, pa se Negrijeni otrijeznili i nečuju se. Njih nisu ni bombardovali. Čak su u gradu Ikshitchu, gdje je nenadmašno pivo, prvi put u istoriji ljudi protestovali na ulicama zato što ih se ne bombarduje. Svakakvih protesta bi, ali luđeg nebi. Možda je i pivo doprinijelo do sada neviđenom obliku kuraži ili čista računica da im ovaj put izmače slava, u kojoj su opet odbranili slobodu, i tako kao sužnji vječno pjevati o njoj uz pratnju na pitoresknom instrumentu Gusle. Navodno da je predivne željezničke lučne i krivolinijske mostove na pruzi dugoj 800 km Grizvill-More visoke i preko 100 metara i samu luku Kar u MN spasio predsjednik NarkoRanca jer smo sa njima tradicionalni prijatelji, pa su bombardovali samo manje mostove i gradove. Mi odavde to gledamo isto kreteni, kao što i jesmo. Plaćamo porez da se ruši na Balku ono za šta smo plaćali porez da bi to izgradili, i dalje, plaćali porez da bi mogli tim istim rušiteljima vraćali kredite kojima smo to izgradili. Digli smo od njih 25 miliardi, a oni nam nanijeli štete 100 miliardi. Jeli to neka nova taktika imperijalizma. Daju pare nekoj maloj zemlji, i to za koju znaju da će stvarno nešto pošteno izgraditi, a ne neki ministar odnijeti na Ciprius ili Svitz ili Jao, u mutne pećine banaka. Kad nešto izgradi, sačekaju da pomru oni što to sve uradiše, zatim to poruše nabrzinu, tek toliko da se Raja razbježi. To porušeno više neradi, a rušioci onda daju pare domaćim tajkunima da to pokupuju, a onda oni poslije popravki, kupe od domaćih tajkuna. Infrastrukturu i zemljište, to je važno uzeti. Poprave objekte iznad zemlje i otvore ponovo te iste fabrike, zaposle jeftinu radnu snagu, i naplaćuju duplo; zaradu i kredite od zaboravnoga stanovništva. Imati onakvu zemlju gdje smo mogli živjeti dobro i hodati kud smo htjeli i upropastiti generacije zbog nekog prošlog rata i ambicija Hengrya, Markosog i Muddyja, guranih od polupismenog puka i stranih prijatelja. I taj puk najviše strada pa kukaju po grobovima bližnjih, a kad su zaokruživali kandidate na izborima nisu mislili nego već unapred vrištali za budućim mrtvima. Nije džaba CaraCara slao narod u majčinu kad god bi mu ga spomenuli. On je doktorirao masovnu psihologiju, pa je znao njegove rudimentarne reakcije unapred. Narod uvijek misli da se gine samo kod neprijatelja. Da njihovog sina niko nikada neće ubiti. Pe, 26 treći 6999 godine. Nad regionom S na Balku se nadvilo stotine aviona i bombarduju. Okećemo kanale, svuda uvjek iste vijesti. Kupio sam neki program koji bi mi 135

povećao internet na 100 sati mjesečno. Pokušavam ga instalirati. Platio sam ga 16 # kod Bell kompanije. Sve je OK samo da potvrdim pass to jest tajnu riječ kojom ću ga otvarati. Ja potvrdim, a on se poslije isključi. Zovem sad broj na omotu, pa se javi mašina i daje instrukcije. O ! kud ću sad? Na kraju ljubazni glas kaže da moram čekati 7, ili 8 minuta dok neki agent bude slobodan, pa nakraju ništa. Prekinem. Uspio sam dobiti napokon neku osobu poslije ponovljene procesije, pa mi reče da je sve u redu samo moram čekati 48 sati da se to sredi i profunkcioniše. Moja žena je nestrpljiva da vidi vijesti sa Balka. Njen tata je bio pametan kad je izbio rat u B, pokupi se i ostavi njenu mamu da vodi visoku politiku i da čuva apartman. Da mi neko ponudi posao daleko od moje supruge odmah bi prihvatio. Skoro je zakasnila u školu jer sluša stalno sve što se slušati može. Imam utisak da mi nepostojimao za nju. ShuShu dođe iz škole i prodaje nam čokolade, 3# komad. Poslije pauze za ručak, gdje pojede malo paprikaša, kažem joj da usput ponese smeće, a ona ladno odbija. Ja kažem da nedam pare za dvije čokolade koliko smo odlučili kupiti, a ona se vrati, malo ronda ali ga odnese. Po, 29 treći 6999 –e godine Tamo baš gruva. Kažu na SyS da to nije rat, nego humanitarna intervencija protiv MarkosoMrkog diktatora, kojem do prije 4 godine zamalo nedadoše Nobelovu nagradu za mir, jer bez njegovih pristanka nebi bilo još mira u B, a ni H. Uglavnom on u ljeto 95-e telefonira HengryHengry i dogovori sa njim iseljenje oko 300 000 Enisha iz H, o čijim je usput rečeno maštao još onaj amidža njgove žene što ga i dovede na vlast. To Markos podvali Hengryu kao genocid, da se opravda pred svojim narodom. Kad Hengry vojska uleti u vakuum to nebi više vojska nego krvoločna horda. Neki Enishi odlučili da neidu pa platiše glavom. Moramo i razumjeti dečke. Čekali su kiše metaka u prsa, a nebi ništa od toga, nego samo prazne kuće u stotine sela i 13 gradova. Zamislite ih za trenutak oslobođenih od ljudi, dok ne navališe oslobodioci nositi sve što se moglo. Privreda im se oporavi sa novih 50 000 stanova, a kuće i vikendice niko neprebroja. Podjeli Markos region B sa Muddyjem i Hengryom i to dade sve šta su htjeli misleći samo na nagradu. Usput im je uveče svirao klavir i pjevao na Amerujanskom. Jedno vrijeme pretjera, pa ga opomenuše da je dao previše, preko 51 %, našta skromno reče; -dajte mi neku pustoš, nije važno samo da se uklopi u dogovor Anishima i Onisshima 51, a Enishima 49%. U zemljišnim knjigama Enishi su imali 60 % u vlasništvu regiona B, a osvojeno 70 % teritorije, a to bi bilo malo previše da im se njihovo sve da. Iseliše se iz istočnog dijela Tradera i nekih okolnih gradića, koje su držali 3 i po godine, našto se konstruktori mira naljutiše i proglasiše za zločinca i onog koji to 136

naredi, bivšeg presjednika skupštine Momu. Najveća zabava svima je bilo da gledaju sokake odakle su jer su u toj bazi na DASu imali takve uređaje da vide iz kosmosa šta god žele na bilo kojoj destinaciji. Tako im nađoše i neke staze kuda će probiti puteve za neke udaljene enklave od matice. Dadoše rodno selo moga druga sa studija Onishima, jer tu bi sagrađen prvi Toranj Uraka u regionu B, tačno prije 3700 godina. CaraCara bi izbačen iz te i svih ostalih igara jer se smatrao većim Negrien Enishom od Enisha Negrijena MarkosaMrkog. Nedadoše mu više ni u kockarnicu ući jer je već sve prokockao. Odstraniše ga iz političkog života Enisha i dadoše moć onoj nikotinskoj dami koju poslije osudiše međuplanetarci, zatvoriše je jer zbog cigara priznade genocidne namjere Enisha, a Koljač, četvrti od te slavne grupe pokreta za umlaćivanje Anisha i Onisha se ubi sa 2 metka u glavu. Valjda kad mu prvi nije pomogao on nanišani i ispali još jedan. CaraKra pobježe u planine odakle je i došao da kvari Bratstvo i Jedinstvo naših sa Balka, jer i njega proglasiše za ratnog zločinca. Pričalo se da je negdje na istoku, kod onog pjesnika što mu bi gost na pucanju po Traderu, da tamo drži predavanja, recitacije na nekom velikom jezeru na Ussiji i slično. Vidite kako se čovjek promjeni, ili su se oni promjenili koji sastavljaju te liste gdje će koga upisati. A i ta Nobelova nagrada se uglavnom održala zbog velike potrebe exploziva u ratovima, jer su nam vanzemaljci zabranili nuklearno i lasersko oružje. Ko bi pokušao da ga pravi jednostavno bi se misteriozno osušio kao neki na Oreji i Ranu pa više niko nije smio ni da pomisli, a kamo li da ga praviti. Ratovalo se primitivno: avionima, topovima, tenkovima, haubicama, pamovima, patovima, raketama: sa ekplozivnim ili sa obogaćenim uranijumom bojevim glavama, bojnim otrovima, kasetnim bombama, bajama i virusima, pražnjenejma mozgova, tepih bombama, grafitnim vlaknima (da nestane struje), mitraljezima, nagaznim i protivtenkovskim minama, drogama, inekcijama, katapultiranim bojlerima i konačno puškama, pištoljima, bajonetama toljagama, zubima i noktima kao i prije. Ovo je dio nekada zabranjene pjesme Barbara. Naš prof jezika Pier se uvijek čudio zašto mu je mama branila da čita tu dosadnu pjesmu. Nadao se nečemu lascivnom kada mu je jedan drug doturio i pobjegao na tavan da je čita a ono ništa: Rappelle-toi Barbara

Recall you Barbara

N'oublie pas

Don't forget

Cette pluie sur la mer

This rain on the sea

137

Sur ton visage heureux

On your happy face

Sur cette ville heureuse

On this happy city

Cette pluie sur la mer

This rain on the sea

Sur l'arsenal

On the arsenal

Sur le bateau d'Ouessant

On the boat of Autan

Oh Barbara

Oh Barbara

Quelle connerie la guerre

What crap the war

Qu'es-tu devenue maintenant

That you are become now

Sous cette pluie de fer

Under this rain of iron

De feu d'acier de sang

Of fire of steel of blood

Et celui qui te serrait dans ses bras

And the one that tightened you in his arm

Amoureusement

Lovingly

Est-il mort disparu ou bien encore vivant He is extinct death or again living Oh Barbara

Oh Barbara

Il pleut sans cesse sur Brest

It rains constantly on Brest

Comme il pleuvait avant

As it rained before

Mais ce n'est plus pareil et tout est abîmé But it is not more alike and all is damaged C'est une pluie de deuil terrible et désolée It is a rain of terrifying and sorry mourning Ce n'est même plus l'orage

It is not same more the storm

De fer d'acier de sang

Of iron of steel of blood

Tout simplement des nuages

Simply some clouds

Qui crèvent comme des chiens

Who croaks like some dogs

Des chiens qui disparaissent

Some dogs who disappear

138

Au fil de l'eau sur Brest

To the thread of the water on Brest

Et vont pourrir au loin

And is going to rot to the far

Au loin très loin de Brest

To the far very far of Brest

Dont il ne reste rien

Of which he doesn't remain anything

Inače je sada tehnologija razočaravajuće slabo napredovala. Nije se više imalo šta izmišljati ili je čovjek zatupio od kompjutera. Prekide me telefon. Ko zna šta bi još napisao. Moj me prijatelj Mita zove sa DASa i kaže da je muž od njegove sestre vratio dvije kćeri u Grassland, kad se smirilo u B. Zamislite rođene sestre od istih roditelja, jedna sestra je Onish, a druga Enish. I od moga druga Pište je kći otišla u S na studije prije rata, a brat joj ostao u Grasslandu. Ona se nikada nije vratila u B. Ona Enish, a brat Onish. Ma nije to baš tako, šalim se ja. Oni se ne izjašnjavaju tako jedan sa drugim, ali me interesuje kao se stvarno izjašnjavaju sad ta djeca-ljudi od po 30 godina iz, ja grozne riječi, mješovitih brakova kada ih neko pita u autobusu, pri vađenju dokumenata i slično. Eto nepitah nikad ni moju Avu kako se ona izjašnjava i da li je to iko i pita, a pita bar neko na ulici u autobusu, tramvaju. Zato bolje čuvaju privatnost ovi što imaju kola, vozikaju se sami sa svojom prtljagom i nisu izložena javnosti. To naci pitanje bi stvarno trebalo biti strogo privatna stvar, ili podjeliti djeci po jedno auto. ShuShu plače kad je čula da bombe padaju po našoj rodbini. Ona bi da ih sve dovede ovamo. Kako ja da objasnim curici od 7 godina da u potrebe civilizacije i rata narode djele na disjunktne klase ekvivalencije sa tri osobine, reflexivnost, simetričnost i tranzitivnost. Kako sad to primjeniti na Pištinog brata Bojšu i njegovu djecu, kojem je prva žena bila Anish i sa njom im dva sina, a druga Onish, a sa njom ima jednog, a on Enish ali mu je jedna baka Ungar. Sada šta ta djeca da budu u budućem ratu, u čiju vojsku da idu. A tako je bilo u svakom tom ratu. Urcima koji su sve kupili sa sobom obećavajući tuđe, k’o i sam Đavo Isusu, se suprostavili Enishi, a sakupilo se i njima vojske na 7 jezika. Ja sam izračunao da sam u zadnjih 300 godina imao oko 2000 predaka. Ako sam ih ja imao, onda i svako od nas. Pomnožimo li to sa 6 miliardi koliko nas ima sada to je 12 000 milijardi ljudi koji su se saželi u 12 milijardi koliko ih je recimo živjelo na zemlji u tih 300 zadnjih godina. Ako uzmemo 3000 godina unazad ispada da smo mi svi rođaci. I ovi ratovi nisu ništa drugo do bratoubilački a definicije kao odbrambeni imperijalistički, građanski itd, okačite mačku o rep. To su izmišljotine da se čovjek opravda pred sobom da je on lijep, ali ga drugi 139

pobuđuju pa postane kao onaj pobuđeni neutron i sudara se čim opazi drugo ljudsko biće. Ut, 30 treći 6999 godine. Imao sam posjetu. Onaj isti Olzy što htjede tući doktora na onoj zabavi dođe da ga posavjetujem šta da radi. Ima šansu da radi i studira konstrukcije daske za surfanje ali su mu dali za ispite mnogo matematike koju je on već slušao u Traderu u srednjoj tehničkoj školi. Ja mu dam moj CV u kom sam naveo neke značajnije lekcije koje oni nemaju u srednjoj školi; derivacije i integrale, Redove, izometrije, logiku, komplexne brojeve kompletniju trigonometriju, statistiku i logaritme. On mi pokaza ReePlejer na kompjuteru i otvori radio Grizvill. Kad se nisam šokirao. E Olzy valjaš mi para. Opraštam ti za doktora. Kaže uskoro se ženi Mexikankom iz razreda. Poželim im sreću i baš se nešto za njega više neinteresujem nego slušam vijesti preko tog čuda naćuljenih ušiju, isto kao onaj radio Šumadi kad sam bio mali. Slušam da dolazi u Grizvill visokikopoticionirani ministar vlasti sa Ussije Mirzin. Kako sad da sleti pored stotina aviona koji nose bombe, mitraljeze itd. Ipak sleti. Da li su on i Markos pili rakiju neznam jer ne prikazaše nigdje. ShuShu mora zubaru. Frans joj izvadi neke mlječne zube koji još nisu ispali i reče da mora poslije staviti neke ploćice što košta 250 #. Odemo na gišet i izvadim 100 #. Ostade nam još 60 centi. Sre, 31 treći 6999 Sutra socijala 861 # plus 80 # za ShuShu od K2“. Oko 20-og ce i 130 #, od Nade za nju a svaka 3 mjeseca dođe i 125# taxe za siromašne familije. Da to smo mi. Siromašna familija. Blago nama. Pored svoje hodamo po tuđoj domovini. Mjesto da polako već čekam penziju i živim od onoga što sam naučio zahvaljujući mojim roditeljima i državi Balku ja moram da učim kao da sam neki momak. Pa koliko vi mislita napraviti tih siromašnih familija? Šta ako to bude prevelik broj a znate i teoriju velikih brojeva da to zna nekad i da pukne. Slušamo radio Grizvill. Osam miliona ljudi je u skloništima. Bez vode i struje. Strani novinari, njih 150, bilo u posjeti Ačku. Apanski novinar izjavi da su razaranja ogromna i da BOOM vodi pogrešnu politiku. Ostali nisu imali dozvolu od svojih agencija da se izjašnjavaju o tome šta su vidjeli. Tvornica frižidera imade 300 000 # štete, a velika mesara je nestala sa lica zemlje. Ma ovde gledamo sve moguće kanale a kao da gledamo samo jedan. Pokuša jedan novinar u K2 StivBiro sa nekom emisijom i prvo mu pitanje bi :“ Da li je li Nada učestvovanjem u bombingu izgubila dušu“? jedan General hrabro reče:“ Da jeste“. Svaka mu čast. Stefana nismo vidjeli 10 godina na Ekranu, a za Generala ništa neznam. U Grizvillu manifestacije i koncerti već četvrti dan. Raja na mostu preko velike rijeke D140

Unaya prkosi i noću avionima 19 država na vježbi gađanja. Kažu da je to sve zbog istjerivanja Osovara iz regiona K i da su Gebi ubili glavnog ideolaoga Dr Govu. Region K je onaj gdje se odigra legendarni boj protiv Uraka i čije slike ona budala pokupi po svemiru. Enishi ga smatraju njihovom zemljom a Osovari su se namnožili do 1,5 milion rađajući decenijama po 16 djece po bračnom paru. Poslije muški uzeše taktiku terorista i bijahu tako tretirani i jedno vrijeme proglašeni za terorističku organizaciju od DASa. Kad DAS proglasi teroristom kukala mu majka. Može da ga gađa ko hoće i koliko hoće. Krenu u ofanzivu na njih MarkosMarkos ali zakasni. Nije odradio šta je naumio od oktobra 98-e do marta 99-e koliko mu sa zapada dadoše vremena. On je u ljeto 95-e onih 300000 protjeranih iz H pokušao naseliti dole u K ali mu to nije pošlo za rukom. Naime oko 200000 H vojske pod komandom bivšeg legionara Ovine uz savjete penzionisanih generala Zapada nasrnu na 30000 vojnika Enisha u H. Tukli su ih haubicama 152mm uz nekakve prodorne zvuke kao Hamerove Štuke u ratu od prije 50 godina. Neki generali pitaju odakle im sam to oružje i podaci šta tući. Veliki vojskovođa Markos im naređivao da štite Abua pa jug odakle krenu ta ofanziva osta nezaštićen. Izbjeglima i H se nije baš tamo mnogo išlo a neki koji i odoše okrenuše ubrzo traktore jer su znali da je tamo vjekovni problem nevolja. Bio sam tada već u Grizvillu kad su prolazili na Kotovim traktorima, kolone i kolone. Koto jest pravio dobre tenkove ali i traktore mnogostruko više. Svaka kuća na selu maltene imade po jedan. U dvorištu je djelovao kao ferari, onako mali crven, okretan i brz, a i mala djeca su ga vozila bez problema. Tada u martu BOOM reče Markosu:“Dosta bre Markos“. On nesluša. „Ma dosta“. On se inati. I bi Bombardovanje, veliki bum! Spektakl. Djeca mogu da uživaju gledajući na ekranu video igre starijih. Gledasmo mnogo puta na Ekranu. Ide voz preko mosta, snima ga kamera sa „pametne“ rakete, zumira približuje i odjednom nema ništa više na ekranu. Kao priča je za nas ovde gledaoce završena. Samo snijeg kako kažu za one taćkice po ekranu. Tako kaže jedan humorista sa Afra gdje nikako nema pravoga snijega, da ga je upoznao kad su nabavili prvi TV. Pošto nije uopšte bilo programa kad god bi oni upalili TV gledali su samo te tačkice. Još jedan primjer sa Afra našeg kućnog druga Samson koji je bio učenik moje škole i došao bi na utakmice sokera kad je bilo GP. Pobjegao je iz Erite kao mlad dečko od 14 godina. Želio je ići u školu kao i ostala djeca a kad bi došli da se tamo upišu dali bi im uniforme i otjerali na obuku. Oni bi onda tamo bili izvjesno vrijeme da se malo dohrane i zajedno sa stražarima bježali više puta iz više vojski. Na Eriti vječni rat gruva. Tamo nema stražare ko da čuva. 141

Tamo se mira i nesjećaju. Ilegalno se ukrcavši na neki brod za koji nije znao ni gdje ide zajedno sa pamukom koji je utovarivao stiže na Nadu u K2. Priča da su ga otkrili i mjesto ispustili u svemir kakav je bio običajza ilegalne putnike, kapetan ga uze u zaštitu i večeravaše svaku veče za njegovim stolom. U domovini su mu probili glavu sa uzgojem pamuka, te meke organske materije kojom se sve vrednovalo. Kad je vidio snijeg sam sebi čestita na sreći i reče ovo je baš dobra destinacija kad pamuk pada sa neba. On nekrije da je zaista tako i mislio. Če, 1 četvrti 6999 godine Prvi april dan podvala. Dr Gova živ. Došao u Grizvill i rukuje se sa MarkosMarkosjem. Pobjegao je od onih koje je godinama osviještavao svojim knjigama. Markos i on i pričaju o njegovoj kući, na kakvim je temeljima, koliko je koštala i kako da je takovu vilu mogao napraviti u Kotovo doba. Kao da je on bio jedini. Nicale su vile i vile. Moj brat Piter napravi kuću od 400 metara kvadratnih sa 4 stana unutra. Osim toga imade dvije garaže za parkirati njihova 2 auta, vikendicu sa okućnicom, i jedan vinograd. Koto nije branio svojoj deci da grade i imaju kako to neki tvrde. Neki su generali imali i privatne plaže pa su mogli da vježbaju sa unucima, iskrcavaju i ukrcavaju u čamce i jahte do mile volje. Na trgu u Grizvillu rok koncert, Tchorba i društvo. Mogu da svi izginu od jedne bombe. Njima je svejedno, od jedne ili od stotinu. Ministar Modonjo sa Talyja došo da vidi fabriku automobila sa kojom su sarađivali 400 godina. Tamo je zatekao 30 000 radnika koji je nenapuštaju. Ako je avioni bombarduju odoše i oni sa njihovom fabrikom na nebo da gore sastavljaju djelove. Proizvodnja nesmije stati. U mom studentskom gradu NYorku srušili stari most preko velike rijeke D-Unay i tvrde da je to drugi grad regiona K. A on je 450 km daleko od regiona K. Ja to kažem pedagog biciklisti Pjeru kad sam navratio poslom u školu. On mi zdušno objašnjava u vezi toga„kako smo ih opkolili“tamo dole. Poslije me pita neki predavač engleskoga, koji nikada nije skidao safari šešir sa glave, koje sam ja nacije, a kad je vidio moj pogled dodade da misli koje nacije su mi bili preci. „Iz kojeg vijeka“ pitam ja malo glasnije. Nury se samo nasmija i potegnu iz neke flašice da sakrije osmjeh. „Ma neki je vaš predsjednik ukinuo titulu Miss nekoj djevojci jer nije odgovarajuče nacije“, veli šeširdžija. „Nije ovde gdje vi bombardujete“ rekoh mu kao nešto tako. Nerekoh mu da je u H izabrana miss koja je Onish pa se Hengry, a ko bi drugi, narogušio i ukinuli ljepotu na naci bazi. Jest, konačno! “Ja nemam više predsjednika” dodajem. Pa i jest tako. Konačno sam oslobođen od njih i od svega uz to mobilizacija, idolopoklonstva, sletova, slika po razredima i biroima, dočeka i prolazaka, govora i obećanja i ratnih Vježbi orušanih snaga 142

i vježbi Civilne Zaštite. Nekako se osjećam prazno bogato. Bogatstvo netreba mjeriti samo sa onim šta imaš nego i šta nemaš. Jutros sam prošetao tu životinju, našeg psa Mudoja. Napolju je već napadalo 8 cm snijega. Živila Nada! Ovde je snijeg faktor mira. Samo budala može voditi ratove po snijegu. Kod nas je rat intenzivniji čim otopli. Evo već deceniju se nesmiruje. Sada gruvaju jači. Sada ShuShu voda psa koji ima više imena. Crni, Mus, Bleki, Konj, Budala.., njemu ništa nesmeta. Isplazi jezik, dahće i kao da se na to sve smije. Crn je i ima jednu bjelu površinu na prsima, taman za metu. Dovela ga djeca nama, a kome bi drugom. Neki susjed ih je pitao: „Ko će jednog psa od ova dva“ i naša ShuShu odmah pristala. Ja kažem neka ostane dan dva da vidimo kakav je. Žao mi ga bi, jer je jadnik uletio u stan ispred čopora drečeče djece i došao pravo meni pod zaštitu. Mislim se: „ E, Crnjo otrasiću se ja već tebe“, a on osta sa nama 10 godina. ShuShu dođe i kaže da idemo u radnju na ćošku da mu kupimo uzicu, ogrlicu i konzervu. Odemo a on me pogleda i nekako kao da razgovara sa mnom. Prenem se ali vidim da kapira sve i da je poslušan. On shvata i prihvata ko je gazda a ko pas. Po, 5 četvrti 6999 godine. Dra sad voda psa ali je ostavila toliko jak zvuk na SYS da me probudi i presječe moje snove u kojima sam bio još u BačBaTchiju pod patronatom moje punice koja me bila zatvorila u daščani kavez i pokazuje komšinicama. Ona je neobično ličila na Hengryu, i imala tako ljut izaz lica i sjevanje očima ispod naočala kao i on što je značilo bespogovorno podvrgavanje i poslušnost. Kada me je bivši šef policije odmah početkom januara 93 obavjestio da bi me postavio za načelnika CZ za Anishe ja sam se šokirao. Kad su Kota skinuli sa zidova nisam mogao zamisliti da sjedim ispod slike takve ljute osobe kao HengryHengry, jer Koto je imao naki smiren i blag izraz na fotosima sa pogledom vizionara a kažu očevidci da je imao leden pogled kao santa. A Hengry se nikako nije ukapao samnom u istom uredu i ona karirana njihova zastava pod čijim okriljem ubiše mom ocu 35 članova familije. Promucah nešto kao ja sam več član CZ a on odmahnu glavom, kao i taj savez je u raspadu. Imao bih puno više hrane to je sigurno jer su njih snabdjevali iz cijelog svijeta po naređenju ili preporuci vjerskih poglavara KK koji imadoše pod kontrolom punjena i pražnjenja oko milijardu glava. Jednom su im obili magazin koji bješe u našoj školi u crkvi. Ma nagurali bili svega. Lopovima curilo iz vreća i šećer i brašno i sol. Ma 2 kg šecera je bilo i do 50#, a vreća od 50 kg brašna 1000 #. Ja sam za tri godine rata od škole primio toliko; 1000#. Svi me pitaju jel mjesečno, ma ne bre boni nego 1000 # 143

primio u te tri godine. Da je rat nastavio ja bih primao 1000 # svake tri godine. Razumijete li sad. Po gradu našem se širom prodavala humanitarna pomoć. Pričalo se da je kontraverzni glavnokomandujući Onish vojske našega grada otvarao samoposluge i „ljuljao“ hranu pakovanu sa natpisom koji se nije mogao izbrisati; “Ovo je besplatno“. Tu se prodavalo svašta. Moj kolega prof stranih jezika Duik se napravio pametan pa u jednu korpu stavio tih konzervi i na kasi neće da ih plati. Šef kase mu otškrinu ladicu i ukaza mu na dršku magnum kolta. On plati po komadu 7# koliko je mogao, a ostalo vrati. Sada u memoarima piše taj vrli komadant kako je on suzbijao šverc u Grasslandu. Pročitao sam knjigu vrlog ffilozofa sa Ranca koji bi u Arazu i spasi neku staru knjigu od paljenja. Bio je u našem gradu i opisa ga na dvije strane bolje nego ja u dvije godine. Kaza za vrlog komadanta kako ne ostavlja zarobljene vojnike dugo žive, beli mu korisniji mrtvi. To ga odvede u internacionalni zatvor za ratne zločine. Prije suđenja ga pustiše malo kući ali dovoljno da naprasno umre na odmoru i bi mu veličanstvena Jenazza. Da li je bio deel, mi tebi veliku dženazu a ti nama vjećnu šutnju. Sud se nesjeti da ima i zamjenika komadanta i još puno njih da ispričaju kako se to ubijaju nemoćni još živi zatvorenici, nožem, sjekirom minama ili metcima. Da li je to svejedno. Da li su njih davali za vježbe Munđija? Jedan kolega nam je pričao da mu je šura u NewGrasslandu na prodaji humanitarne pomoći dobar 3 miliona #. a sestru njegovu, svoju ženu je poslao sa troje djece u MN da je MarkosMarkos čuva daleko od ratnih dejstava. Vrati me u stvarnost vijest da su u mom studentskom gradu NYorku i ostala 2 mosta na DD-Unayu srušena. Usput su bombardovali i rafineriju nafte i dimni oblak visok 3 km i dug 50 se vidio i sa 100 km radius udaljenosti kao neka crna velika planina. Sad je region V odvojen od S kao prije JC. Zbogom pameti. Ut 6 četvrti 6999-e Išli smo kod dvorca Fronte-Nac, odmah preko puta DAS konzulata da protestiramo protiv bombardovanja regiona S od strane 19 članica njihovog vojnog saveza BOOM-a. Skoro svi smo nabili kačkete i stavili sunčane naočale da imaju muke otkriti naše identitete. Meni nezgodno da ja demonstriram nešto protiv ovakve perfektne zajednice. Ispred nas kordon policije u crnim kompletima oboružane svim i svačim. Sa nama je i jedna zamotana žena očigledno Onish religije. Drži nekog muškarca pod ruku i pokušava da prođe do konzulata ali nemože. Mislio sam da napišem jedan plakat: “ Troisième guerre pour ma mère“, da se svi pitamo u kakvoj to mi 144

civilizaciji živimo kad moja majka, jedno ljudsko biće, doživljava u svom životu koji joj je Bog dao tri rata. Tri puta ostaje bez svega što je imala i života najdražih, ali koga to briga. I mene kao i vas neki drugi rat brine tek onoliko kolko ga vidim na Ekranu, a trebao bi nas brinuti kao i svaki, kao i onaj što mene brine sada u S. Na velikoj terasi pokrivenoj debelim daskama i dugoj 200 metara sa divnim pogledom na sliv Velike rijeke neki čovjek sa dva psa izvodi program za malobrojnu publiku. Hladno je i puše neki vjetar pa je ostali dio te mokre terase pust tako da oni izgledaše iz daljine kao neka zavjerenička grupa. ShuShu me odvuče tamo. Ma psići su čuda pravili. Trener je neki immigrant Romanien. Odatle gledam malu skupinu demonstranata i dojme me kao zatvorenici u zatvoru koji idu u svakodnevnu šetnju u krug. Svaki je povremeno vikao nešto za sebe. Jedni, u slavu MarkosoMrkog, a drugi im vikali da smo ovdje upravo zbog njegove nastrane politike, treći pominjali đevojku Mojku, ljubimicu šefa DASa. I tu ni tako mala grupa se nije mogla složiti oko nečega a kamo li ceo narod. Ja im nesmjedoh vikati da ja mislim da je Markosog baš BOOM doveo na vlast da bi imao koga da bombarduje,a time da se opravda da mora postojati. Kad se sjetim koje li nelogičnosti da on dođe Enishima na vlast. Prvo nije Enish, drugo nikad se nije bavio politikom i samo jednim generalom pomognut, kojega su bog zna kako obratili, ucjenom za ratne zločine u prethodnom ratu ili je starac jednostavno izlapeo, a imao je ugled jer bi komadant prve Kotove brigade. Međutim i prezime tog generala je totalno Anishsko. Svi su zatim pošli gurati taj raspad Balka kao pijani u plot. Kad se svijet ostrvi na nekoga nemogi ni oni sebi objasniti šta se zbilo i zašto. Kao u onom filmu kad se lome oko vrata neke gitare koju gitarista u žaru svirke razbi i baci u publiku. Ma mal ne padoše mrtve glave. Na kraju jedan se dočepa tog vrata i u trk, pobježe daleko od mjesta koncerta dok goniči ne odustaše. Sjede da se izduva i odmori. Gleda onaj vrat i baci ga u korpu za smeće. Međutim na Balku padoše mrtve glave. Toliko su Markosoga prikazivali i ime mu pominjali da sam pomislio da je sa njima u ugovor dodao klauzulu da ga se na Tv i Radiju svemira spomene više puta od največe ikad rođene megarock zvijezde Elvisa Prislija. Od njegovog imena nismo mogli nigdje maći. I mala ShuShu je znala da je on sada zloćinac. Naučili je u školi. Prije 4 godine Murky bijaše nezaobilazni faktor mira. I stvarno, bez njega rat u Bony nebi ni stao. Kako to da niko ne dobi Nobelovu nagradu za mir toga rata? Možda im taj rat u B nije bio dovoljno grozan pa ni mir nije toliko važan, ili je za zatvor i nagradu istovremeno bilo previše kandidata? Tamo se u S sad baš bombarduje. Prikazuje kolone Osovara na svim i svakakvim prevoznim sredstvima kako odlaze iz K put x-republike Balka Donije. Kažu oko milion izbjeglica se nadiglo sa svojih ognjišta. Neke su kolone bombardovane kada su se pokušavali vratiti kući, jer se to nikako nije uklapalo u projekat BOOM-a, pa pri tome ubiše na stotine Osovara. Strava. 145

Markos može samo prstom da prijeti avionima. Poginuše dva Enish pilota u pokušaju da nešto učine na nebu protiv eskadrila BOOM-a. Ko njima naredi da polete na starim avionima koje njihovi moderni vide na radarima i gađaju sa sto kilometara kao za vježbu. Išao sam agentu odnijeti niz potvrda o zaradi u školi, cijeni apartmana i tako da mi ustanovi koliko treba da vratim para i da mi povećaju kiriju ili ne. Nasreču ne, jer na nesreću nezarađujem baš puno. Tony, taj kako kaže potomak 7 nacija, mi reče da se večeras pravi lista čekanja za pozive na zamjene pa se nadam hljebu preko ljeta. Moram poslati garancije mojoj Avi jer ona nemože nazad kući mami u region V. Ide ferje pa kuda će dete? Sumnjam da će mi dati da je dovedem ovamo jer smo na socijali. Ko bi platio tako skupu kartu i da joj dozvole? Če, 8 četvrti 6999 godine. Gledam Ekran da li ima išta o Balku. Nema, same reklame, servisi, aparati i mašine za kuću, baštu, bazeni, čamci i pritisni dugme i kupio si. Gledam reklamiraju neke usluge, te nazovite broj i to odmah. Imaju taktiku ta ubjeđivanje na daljinu. Na Nadi ko je usamljen može zvati neke servise i čavrljati sa suprotnom ili istim polom o svemu i svačemu. Jedno vrijeme je neka bakica držala emisije o seksu, pokazivala naše polne organe od plastike u persjecima zatim obogatila pričom o njenim iskusvima. Nekako je sve to obljutavila. Ovde sex nije tabu. Propisan način začeća je polni odnos ili vještačka oplodnja, nikakvo kloniranje i slično nedolazi u obzir. Abortusa jednostavno nema. Iz majke koja neželi roditi dijete plod prenose u drugu majku koja ga želi a takvih je ovdje uvjek više no onih prvih. Šta sve može da se napravi kad ljudi žele od srca pomoći drugima jer ih zaista vole. Oni vole da im se dodj jer to znači njihov opstanak. Čak su i neprijatelje razoružali pa ih zadržali i podigli spomenik Atanasovom unuku Atili. Ovde nedostaje zdravih ljudi sposobnih za rad. Pričaju da su prije kad bi ljude vidjeli na ulici oko 10 ujutro zaustavlljali auta, prišli im i nudli posao ili odmah pri slijetanju iz luke ih sebi vodili. Još nas zbunjuju pozdravljanjem na ulici sa razoražavajućim osmjehom iako nas nepoznaju pa se uzalud pokušavamo sjetiti odakle mi njih znamo. Počeli i mi da otpozdravljamo, pa šta bi drugo. Ja još nemogu da se naviknem na njihovu nekorumpiranu policiju, ljubaznost, mirnoću, nemješanje u privatni život, da nemoramo zaključavati vrata na kojima čak nemoramo ni napisati ime, da vas niko nepita koliko djece imate, gdje su i šta rade niti pričaju o njihovoj djeci tako da pomislite da su to sve sami samci. Nevjerovatna smjesa ljudskih bića sa sviju strana naše Galaxije koji pričaju uglavnom o vremenu i njihovim šašavim 146

sportovima a pri izborima i o politici. Ima i redovnih političkih kanala, foruma, savjetovanja, škola, pa ko voli neka izvoli. Nisu oni blesava masa ispranog mozga religijom i nacionalizmima nego se žučno ali mirnim putem bore za svako mjesto u parlamentu i senatu gdje uglavnom sjede žene. Afera ima malo ali ih sve objavljuju se na SyS. Kad neka komisija zasjeda oko većih korupcoinaških afera zovu za svjedoke i biše predsjednike vlada, ministre a sudija je nepotkupljiv jer mu daju toliko miliona za taj posao da ga nemože niko ni potkupiti.Za dnji put za neku aferu od 800 miliona # sudija je dobio 12 miliona i bio je direktan prenos na televiziji. Strogo se kontroliše protok novca. Keš ima samo mafia. Uprava Nade odredjuje koga žele ovde a koga ne. Nekada se ovamo prošvercaju ljudi i pod tuđim imenima, sa ilegalnim parama, ali to po dolasku često priznaju, plate i utope se u masu od samo 30 miliona ljudi. Jedino ko neplati porez na zaradu i dobit i imanje nemože ostati. Sele ga nazad odakle je došao on ili neki njegov predak, a ako ga ni oni neće, onda u neku zartvorsku koloniju da pravi koješta po radionicama. Međutim i na Nadi nije svuda isto, Ona ima 10 kupola i može se slobodno seliti iz jedne u drugu. Ovde skoro niko nepuši. Ilegalan trafik droge skoro nepostoji jer je zatvorska kazna preko 30 godina robije, a možete jeftino imati svoje pilule od doktora. Za pokušaj samoubistva se ide u na medicinsku robiju, a za ubistvo s predumišljajem, stari običaj metak u čelo. Odustalo se od povećanja prosjeka godina, oko 100, jer se čovjek pretvarao u nešto što na čovjeka više nije ni ličilo. Religija nije dirigovana, kao na Balku gdje svi pjevaju isti text slabog a vječno pijanog pjesnika MBudala, na neku koračnicu nepoznatoga kompozitora iz 15 og vijeka, svi na istom jeziku. jedna nacija jedna religija, ubi onoga čija je drugačija. Nasuo sam u Topaza 35 litara keroza za 20 talira kod NadaTire. Radnik me upita odakle sam. Kad mu rekoh, on se tužno uozbilji, skoro se poče izvinjavati; te mi nismo za taj rat, to diriguju ovi što vladaju itd. Ja mu kažem da to i nije rat nego humanitarna intervencija. Tako bar kažu svuda: na Ekranu, radiju, internetu, novinama čak i školama, koledžima i univerzitetima. Da. To nije rat! On se naravno ljubazno neslaže, iako vidi da se ja neslano šalim. Ima ljudi svuda i biće ih. Na moju opsaku da je to treći rat za moju majku reče da je dovedem ovamo da možda ovdje doživi i četvrti. ShuShu i Sabrina, te dvije cvećke, opet su bile u mojoj školi za odrasle i došle u 21 i 15. Onda ona htjede šetati psa, ja nedadoh, nego joj kažem da ide spavati. Toliko je plakala da nas sve to iznenadi. Ajd da radimo zadaću i uradismo, a ona kaže da me voli. A djecom je baš pipkavo. Svi smo malo hiterični od rata. Nemili mi se ništa. Sutra imam seminar informatike, ali me 147

ne raduje kao prošli put. Poslije ću ići sa Oško da vidimo jel suvo meso pa na pecanje. Ma ni to me nešto posebno ne oduševljava. Rat je užas kad vas se tiče. To je vrijeme pacova. Tamo je sve više mrtvih. MarkosMarkos ne objavljuje ništa za vojsku, ni da li ima mrtvih, kako se ovi ovdje na vijestima hvale, ni imena poginulih niti šta objašnjava. On je u svojoj mračnoj komori. Neću ni da idem na internet igraću šah. Su, 10 četvrti 6999 godine po zemaljskom kalendaru Bio sam ipak na tom seminaru. Opet je bolje kad se iz kuće među ljude izađe. Popodne slušam da je vječno pijani predsjednik Ussije Ecin, izjavio da je moguć svjetski rat, hik, a ako ne baš taj, onda možda, hik, onaj manji rat, Ropejski, hik. Nestala mu 4 miliona talira u Svitzy, a slučajno u isto vrijeme, tamo su mu na exkurziji ili šopingu bile obe ćerke. Uvjek je vlast ista. Ljudi ne znaju upravljati. Za 40 godina će biti neki novi upravljači, a politika će ostati ista kao sada. Možda je tome uzrok rotacija zemlje. Šta sad ovi drugi moćnici misle o toj izjavi Ecina. Okreću li na postoljima svoje rakete prema Ussiji ili ladno odmahuju na njegove hik-nebuloze. Emili, jedna ShuShu prijateljica iz razreda je zove telefonom na njen rođendan. E djeco šta vas sve čeka u ovom jedinstvenom životu. I moja mama je 35-e bila nekad tako mala curica u Janju u brdima Bony. Hoće li se mojoj ShuShu ponoviti sudbina njene bake kao što se njoj ponovila od njene i njenoj od njene i tako redom. Razmišljam pa zamišljam. Kad bi stavio jednu ovcu i sitog tigra u jedan kavez, možda je nebi napao odmah, ali bome kad proradi glad, ode ona njemu za ručak. Sad postavimo 2 čovjeka na pustom ostrvu, a da neznaju ko je koje nacije. Vjerovatno bi to ispitivali očima, boju kože, veličinu nosa, sa vječnim pitanjem „Cam you from“? Vjeru bi možda vidjeli na privjesku lanćića, ili po molitvama, u podne, petkom, subotom ili nedeljom, osmatrali veličinu tijela, boju očiju, kose, itd. Ako bi bili imalo različiti, vjerovatno bi to bio uzrok budućih uvreda i sukoba. Ma da su i blizanci jedan bi sigurno zarobio drugog i smjestio ga u zatvor, pritvor ili zavezao za drvo da bude vlasnik njegove slobode. Otkud toliko vremena, da je bilo robstvo među ljudima. Pa i ove svjetske kompanije se sada tako ponašaju prema uposlenicima, kao robovima. Nemaš ti familiju, prijatelje nego samo kompaniju, ugrađen mikrofon i slušalice na glavi i nema da se ne javiš. Hobi smiješ imati isti kao gazda, ali ako si bolji u tome, ne pokazuj nego kao slučajno to znaš tako da mu pokažeš kao da ispadne da je on tebi to pokazao. Nemoj da bi ga pobjedio slučajno i neigraj igre u kojima si od njega bolji, ma ne spominji da ih znaš. Eto njihov vrli Hengry je volio da igra tenis. Pozvao je na dvoboj najboljeg na velikom Grand takmičenju kojem se malo „posrećio“ i žrieb, da bi svjetski Džet Set posvuda čuo i navijao za Anishe. Starcu od 70 godina mora da dođe šampion i da mu blago servira. Pa da, i država ti je jedna obična kompanija. Može biti i krimogena i pravedna i sve 148

zavisi od axioma i primjene. Skupi se neka banda, osvoji izbore i njaka narod sa promašenim projektima, usput se bogati i smišlja gdje će kad vrijeme vlasti prođe. Eto u H se kunu u prava sviju, a Enishima oteše sve i kad dođu da se vrate u pramajku domovinu mnogi budu uhapšeni kao zločinci, jer su branili kućni prag. Kad sam bio u Vinu kod rođaka on mi kaže da su istjerali sve Enishe iz Ajca, i njega i brata mu i djecu i oteli im kuće, imanja i tako svim Enišima i ko je tu sad agresor. Nisu oni napali Ajce, nego one što ih istjeraše iz njihovih toplih domova, sa posla i pred smrću moradoše sa familijom u šume da sa vukovima liježu. Ljudi brane prag i ne žele se seliti i počinjati uvjek od nule kao ovi na velikim planetama. Oni su sad ovde sad onde, nekad iz radoznalosti, a nekad za 2 talira više po satu. Njima je čak intresantno da otputuju daleko tražeći unutrašnji mir. Neki ga pak po ratnim zonama traže, dok ih neko onako pobuđene zauvjek nesmiri. Čim negdje bubne, oni skoče i pakuju opemu za klanje, davljenje, pucanje trovanje i šta još. Zovu drugove: „ Jesil' čuo, hoćemo li“? U našem ratu na Balku su svi ti drčni momci dotrčali i uključili se na neku stranu. Oni iz Legije su se zalkeli da jedan na drugoga ne pucaju. Pišu memoare kako su spavali sa novinarkama osvajajući ih ružama i legendama o ratnicima, blagu i sličnim avanturama. Pišu kako su svoje drugove iz Legije smrti viđali kroz nišan snajpera, oni to kažu kao u sportu, na suprotnoj strani, ali nisu pucali. Pišu kako su mnogo čitali romane o ratovima i pisce sa teritorije na koju idu da budu bolje spremni. Ti bi rekao da imaš posla sa nekim koljačima naučenjacima. Po, 12 četvrti 6999 godine od JC Otac od Emili nije došao čestitati ćerki rođendan. Kao ni ja mojoj starijoj več deseti put, od 10-og pa na ovamo. Tužno i ružno. Ja sam otperjao u moj toliko željeni Grassland da sam pukao i pošao piti po kafanama i dan i noć. Rakija me održala njojzi hvala. Vikendi su mi bili naročito sadržajni. Počelo bi se odmah poslije škole i kad je dosta bilo, išlo se kući na predah, a zatim kad se ustane, kojekuda po cijelu noć, a najviše„kod Brendija“. Tamo je bilo sjecište policajaca, kriminalaca i polusvijeta, a žene, fala bogu nisu nikad dolazile. Jednom je i Adan, legionar smrti, tamo stajao i pošto se znamo iz djetinjstva, jer ga je moj brat Džo redovno šakama istukao, malo smo bez veze popričali. Poslije mi neko reče da se čudio kako ja sa njim tako ležerno pričam, a mnogi zaziru i da ga pogledaju. Djetinjstvo je čudna stvar. U to se nedira. Sjetim se Emilijinog oca, nikad nije radio, mnogo je pušio i pričao. Jednom mi reče kako je njegov guvernmant lud, jer je i Enishe počeo da dovlači na Nadu. Ja ne smijem ni reći da smo i mi Enishi i sa još dvije familije u istoj zgradi. On nezna da na Nadi od bivših i sadačnjih ratova ima oko 300 000 Enisha. Ali eto da se i on napravi važan da nešto zna i može da kaže. Jedno popodne me ShuShu zamoli da idemo u dvorište njene škole da se iga tamo na pjesku i na raznim spravicama, ljuljaške, tobogan, razne životinje od plastike postavljene na nekim jakim oprugama kao za jahanje. Tamo 149

bijahu samo jedan stariji čovjek sa curicom istog uzrasta kao i ShuShu. One se zašas uklopiše i nas ostaviše na miru. Mi stojimo na suncu naslonjeni uz topal zid na prohladnom jesenjem vremenu. Vidi on da sam immigrant i da ne zinem, pa ljubazno pita odakle smo, pa odmah iza toga koje smo nacije. Kad ču, vidni se naljuti i verbalno me napade, jer mi Enishi ubijamo Bonchie. Ja kažem da sam zbog toga i otišao da mi ne uvale pušku da pobijem moje prijatelje i rođake, pa ako ni tada ne pucam, metak u leđa ili glavu. Smiri se on, pitam ga jeli on deda toj maloj što se sa ShuShu igra. „Jok ja sam joj tata, iako imam 64 godine“ kaže ponosno. Zatim ćuti pa kad vidi da mu nema nekog drugog izbora, nastavlja mirniji razgovor samnom, pa pita koje su vjere Bonchi. Ja odgovorim da su to Onishi, ali patentirali su novo ime nacije da sakriju religiju, jer ima ljudi koji nevole Onishe zbog oniške religije. On onda poče sa onim Tabarwet, Tavarnak što ih onda ne poubijate sve, te on nije znao, te se izvinjava itd. Ja budale čoeka. Šta da mu kažem. Prvo bi pobio Enishe, zatim i Onishe. Da sam mu rekao da su Anishi srušili most u Bidžu i njih bi da pobije. Pa svi bi da ubijaju nekoga, ali ne lično nego preko veze. Zračni napadi na S traju već tri sedmice. Moram zvati moje stričeve. Jedan je bombardovan, a drugi gleda kako avioni bombarderi i lovci i sva ta flota mirno prelijeće preko njegove dežele, da bi mu brata i potomstvo, komšije, prijatelje, zemljake; zničili, raskomadali, sasjekli, zgnječili rasporili, otrovali ili bar osakatili. Na sjeveru S u regionu V živi oko 300.000 Ungara, Njihova na sjeveru Balka susjedna država Ungar ih zove da se spasu i isele, ali oni neće nego im kažu:“ Ne trgujte našim glavama“. Tako je to na Balku. Čak je njihov član nacije u Enish vojsci oborio dotada neoboriv i na radaru nevidljiv lovac bombarder i time skinuo tu famu o straobalnom avion-raketli. Time se ponosi sav narod regiona S i onih u svijetu koji navijaju protiv militarizacije naše civilizacije. Jest da ga demobilisaše na zahtjev zapada, jer kako se drznuo da puca na nekoga na radnom mjestu ubice djece i rušenju te prćije MarkosogMrkog. Doduše, dadoše mu poslije da otvori pekaru u Grizvillu, da bi pravio burek, leb, kiflice itd i ishranio čitav jedan kvart. OMAN, bivši BOOM, koji učestalo mjenja ime da se nezna ko bombardira, je tvrdio da idu samo protiv Markosog, a to što ruše neznaju da nije njegovo, ali se on tako postavio kao da jeste, što je svojstveno Negrijenima, i to dovede do nesporazuma. Inače nebi oni nikad bombardovali mnogo toga, recimo zgradu toplanu koja grije moga punca. Ta toplana uopšte negrije Markosog. On cijepa drva i grije se isljučivo na bukova. Kako to neznaju, a pisalo po onim sapunicama od novina. Sjetim se jednog Negrijena vozača vojnoga čamca u vojnoj bazi na moru. Ma taj ga je koristio vikendom za vozanje stranih turista, familije, prijatelja i čak za pecanje. Svi Negry gdje zasjednu, društveno postaje njihovo. Jedan direktor škole je na ferju ponio pečat i prazna svedočanstva na par planeta, pa ih tamo popunjavo, udarao pečate i „ljuljao po milju“ našim zemljacima, da se ljudi nemuče gubeći dane i dolaze 150

na ispite na Balk. Ljuljao po milju, znači prodavao po 1.000 talira. Prodao ih je preko 500. Naravno da je bio Negrien. Pa šta? Čoek Humanista. Pomog’o je tim ljudima da rade isti posao za veću satnicu u nekom tamo stranim exloatatorskim dršavama. Ut, 13 četvrti 6999- e godine Šta da pišem i kome. Tamo ljudi ginu a ja da ovde da pišem kako gledam emisije neke babe o seksu, igre pasa, skrivenu kameru itd. Zanijemio sam na sebe.. Če, 15 četvrti 6999 godine 23 h ShuShu spava. Išla je popodne kod neke prijateljice pa sa psima, pa bez pasa. Pa u moju školu da gledaju pse, pa radile zadaću pa opet u moju školu sa našim psom i nakraju dođe oko 21 i 15 sa njim nekako jadnim, koji vidno odahnu kad me vidje i kojem se konačno ime Mus ustali. Ja i Dra smo u međuvremenu išli Topazom do farmacije. Gledamo avetinjsko drveće i žbunje koji su još bez lišća. Stara žuta trava proviriva između krpa snijega. Pitam poslije tu njenu prijateljicu koja je odavde, kad stvarno ovde dolazi proljeće, a sebe pitam da li će ikada doći i da li ću ikada vidjeti ponovo to svima drago zeleno lišće? Slušamo Ree-Plejer. Poginulo je 75 osoba u pogrešnom bombardovanju. Ja kakvo može biti bombardovanje nego pogrešno? Čim do njega dolazi neko je već negdje debelo pogriješio. U Tom sam regionu S živio oko 15 godina i imam tamo, brata, 2 strica, oko 5o rođaka i puno stotina prijatelja, a odnedavna i majku. Čerka Ava mi je izvan jer je otišla studirati na Slo-Vačku, ali joj je rizik vratiti se na ljetnje ferje, a mora jer nema gdje. Pe, 16 četvrti 6999 godine Danas sam čistio naš apartman. To sada moramo ćešće raditi otkad je prljavko Mus sa nama. Pod je plastični, a napolju popušta zima i ima mnogo blata. Njegova dlaka mu je oko nogu dugačka, pa ga dovuče i do 4-og sprata gdje je naš stan. Miran je nekad malo i previše. Stalno spava ili drijema u svakom trenutku u svakoj pozi. Neskače i što je najvažnije, neoštri nokte po namještaju. Gostima ženskoga roda se sklupča i grije im noge. U hladne dane, za tako malog psa neočekivano snažno vuče kući čim u parku obavi svoj jedini posao. Priljubi se niže uz zemlju, iskrivi leđa i tada djeluje nekako baš životinjski. Najvažnije je da ga nismo nikada imali rašta veterinaru voditi. Kažem sada da ovdje na Nadi nas četvoro u familiji. Još jedno muško u kući pa smo 2:2. Dra priča sa tatom telefonom. On kaže da se mnogo ruši i da će sve srušiti, ako ovako nastave. Onda ja nazovem brata. Mora da su u skloništu jer mi sekretarica suvo odgovora da ostavim poruku. Okrenem radio Trader. Oni su sada u miru. Za 75 mrtvih od aviobombi PAPAN-a u K regionu, 151

oni u Bony javljaju narodu da su ih Enishi pobili. To rade iako PAPAN sam kaže da su oni napravili grešku i raskomadali Osovare avio bombama, i eto, to zovu kolateralna šteta. Našli su izuzetno ciničnu facu Mr. Shega, da saopštava te kolateralne vijesti cijeloj Galaksiji. Na Oreatu opet kažu da je neki svećenik izjavio da graditi sreću na nesreći drugih nije lijepo. Sada to kaže kad su se mnogi u Anyshka osevapili na vlasništvu onih 300.000 otjeranih Enisha. Kad su ih bombardovali i otjerali i pljačkali sve njihovo, onda je šutio. Valjda se nije sjetio ili za njega vrijeme nije važno. U regionu B dan armije. Spojile se one vojske od Anisha i Bonchi ponovo, ali nema zajedničke zastave, a ni kasarne. Naš drug što je onako zdušno vikao „Let, leti“ posla svoga sina u Anish kasarnu. Pa dobro žena mu je Anishka, pa to vjerovatno prevagnu. Kako je Dudijevoj djeci na tim proslavama? Ili obrnuto, kako li je Deninom bratu i njegovoj ženi. Oni su se malo utešili dobivši drugo dijete. Gdje li će ono u vojsku? I da li je to sve trebalo? Ovaj internet je nevjerovatan. Ima i sajtova nauke na raznim jezicima pa čitam moje lekcije iz dugogodišnjih predavanja. Moram priznati da izgledaju prilično interesantno. Odakle dođe sva ta nauka i ratovi? Od Boga kao i pismo? Nauka možda da, ali ratovi su pokušaj da ljudi smjene Boga sa vlasti. A zna se ko se njima služi u tom procesu. Đavo, On je taj koji od nekada rumene dječice pravi zločince. Po, 19 četvrti 6999 godine. Išli smo sa ShuShu u Galeriju i naravno odmah se na džepu osjeti. ShuShu je išla na brzi voz po plafonu, zatim je klizala. Ja pokušavam fotografisati. Uslikao sam velikog dinosaurusa pred Galery. Mus ima perfektno ponašanje. Vidi se da je odavde. Danas sam po školama odvezao moje djevojke, Dra i Shu, prošetao Mukija po parku Brebef, očistio stan i šta da se radi. Mus i ja slušamo kako je visoki predstavnik Ussije, ma odmah sjedeći do vječno pjane glave Eltzija rekao da ako bude pješačke intervencije, doći će do svjetskog rata. Poslije se pričale bajke kako se 19 planeta prepalo MarkosoMrkog, pa nijesu smjeli ići sa pješadijom. Na granici sa Alby, koji je nezavisna država na jugu Balka, je bio pravi pravcati rat pješadije. One iste laža-novine kažu da su Markosjevi avioni tamo pravili haos, nad onim letilicama sa mističnim Manitou imenima, i čak bombardovali aerodrom u Alby. Ma lud zbunjenom uvaljuje baš do koske. Jučer bijasmo kod Ljilijean na kafi. Romi je bio na poslu, pa smo sjedili sa njom i njihove dvoje djece, Vecom i Vecom. Veco nam priča kako su im prikazvali emisiju o teroru i da se konačno poslije 3 godine otkrilo da ogromne dvije zgrade na DASu nisu Enishi pokušali da sruše nego neka luda grupa Audija sa Rapa. Enishima nestiže izvinjenje nego komentar da je to ništa nemjenja rekavši „Svejedno svi ste vi isti“. Često na SyS puštaju film kao već ranjeni Enish nosi neki kofer sa već pobuđenim 152

neutronima. Taj jedva vuče noge i unosi to u Enish crkvu na DASu, da to baš tamo explodira, ali glavni junak sve spriječi u zadnjoj sekundi. U posljednjem momentu mu je pristiže u pomoć i jedna lijepa djevojka. Ona ne igra stalno, nego samo tu zadnju scenu, pa cjeli film i nismo znali da ima djevojku, no nako usamljen bez motiva juri po cijeloj Galaxiji za tim koferom. I kinematografija DASa se udružila protiv Enisha. Jedan drugi film na tu temu je toliko bio loš da se poslije desetak minuta bukvalno nije mogao gledati. Nekakvi komandosi ispod vode, u pećinama, na kopnu, moru i u vazduhu napadaju Enishske specijalce, koji imaju u svojim redovima neku ljepu plavušu duge kose kao moja Platonska. Svi nose nekakve crne kostime kao automehaničari nekog osrednjeg auto servisa i stalno su mokrih lica, sad od vode sad od znoja. Samo njena ljepota i žuta kosa djeluje strano. A joj kuku mene. Čudilo me samo što je TooDans prihvatio da igra u takvom filmu. Doduše, on se i proslavio ulogama likvidatora Kuka-Klana, ali tu je bio fenomenalan sa humanom porukom; da ljubav može da promjeni ubicu u normalnog čovjeka, kad već opali sudnji metak, to jest odradi posao. Pitam se šta to radi obrnuto, da od male djece i mirnih ljudi postaju krvoločni legionari, ubice, palikuće, silovatelji, ukratko rečeno monstrumi. Da li je to neka pogrešna riječ ili gest mame, dede ili nekog učitelja, ili je klanje u genima koji se aktiviraju kada neuron socijalnih prilika pogodi mozak. Evo stigao je rat i sad je sve dozvoljeno. Ut 20 četvrti 6999 godine Uglavnom sam Veci rekao da neuzima to srcu, nego neka personalizira svoju sudbinu, jer vidim da ga je to pogodilo, a neka se odredi sam u svom srcu i to zadrži za sebe. Jedna mu je baba Anish, a druga Enish, neka to poštuje, a to što se ti narodi evo već koliko mi znamo 7000 godina trijebe je njihova stvar. Nikakav Markos, Muddy ili Hangry im nije tu kriv. I u redovima jednih i drugih je bilo i drugih i jednih, i ništa tu nije sramno. Francetich, jedan od komadanata Anish Fetyja Drugoga rata i istrebljivač Enisha bi njihov vojnik u onom jurišu kad pješadija bi brža od konjice. Max Loubourich, koji je za sebe tvrdio da je jedan Enish pokršten u H religiju, osnova logore za njih u Hanny u drugom ratu gdje ih tamaniše nemilice. Rat će proći, ali treba sačuvati obraz. Sramno je kad je neko zločinac ma gdje bio. Vecina sestra Veca, nema tih briga. Ona uči i samo uči. Biće od nje naučnik, to se lijepo vidi. Možda zato toliko i uči da bi našla odgovore koje se mi još patimo naći. Djeca osmatraju roditelje i često studiraju da riješe ono što oni pokušavaju raditi. Naučnici mogu objasniti neke stvari, ali oni ćute kad rat bjesni, a poslije se nekako sve poravna i uopšeno govori sa historijske distance, jer bi detalji odnijeli puno prostora. Ima i dobrih naučničkih upustava, ali slabo ko sluša. Problem je napisati jednu dobru priču, kao u filmu o Mojsiju ili Muhamedu, od priča pojedinaca, koje su u ratu svaka roman za sebe u više tomova. Zato ja pišem sudbine pojedinaca koliko mogu 153

da ih se sada sjetim. Izvinjavam se onima koje sam smetnuo sa uma, a toliko su neke šokantne da neke mogu navesti kao razlog pobuđenja njihve surovosti sirovosti i elementarnosti. Ovo elementarnost podrazumjeva čovjeka sa toljagom, mačem, puškom, tenkom, avionom, raketom, laserom, neutronom, mikroskopom u surovom dejstvu bez trunke milosti prema sirovome bližnjem svome. Evo naprimjer obična stvar. Pozove me onaj isti mladi čovjek na kafu i priča kako je jednom kroz snajper vidio nekog vojnika na kamionu kako utovara nešto što mu sa tla neko dotura. Taman ga je nanišanio u leđa da ga slatko skine, kad se ovaj okrenu i on poznade svog školskoga druga Miru. Nije pucao. Nema te sile koja bi ga natjerala da puca u svoje djetinjstvo, kao nekog što nemože da zakolje zeca. Da je bio neko drugi pucao bi nemilosrdno kao i prije. Da li je to kriminal biti snajperista u ratu? Da li su saučesnici zločina i oni koji znaju imena snajperista? Šta to neke tjera da nebi pucali nikad ni nakoga, a neki to smatraju običnom reckom. Bi skoro suđenje šefu logora 41-45, za eliminaciju; Enisha, Tyzigana, Ehoa, Yewa, i svakaga što nemože da ih kolje, ili bar na njih puca. Kome? Akiću i njegovoj supruzi koje smo i zaboravili, a kojih se dokopaše kao fpl da nisu znali gdje stanuju zadnjih 50 godina. Tako nas s vremena na vrijeme bombarduju sa suđenjima nekih sipljivih staraca za koje se nekad ispostavi da su bili logoraši, a ne dželati, samo u cilju da imamo utisak da pravda pobjeđuje. Uglavnom njega osudiše za ubistvo 5 ljudi za koje je bilo svjedoka da ih je lično dokusurio, a za onih između 2000 i milion, ubijenih u tom logoru nisu još našli krivca. Istoričari i političari nemogu da se slože ni o približnoj brojci ubijenih, mada su ih lešinari slagali u duboke jame i pretrpavali, pa pravili brjegove kao oni sada po eko gradovima što zatrpavaju smetljišta i na njima prave skijališta. Ženu mu oslobodiše, mada mi nije jasno zašto je uopće i bila tu. Da li je ona stanovala u logoru, kuvala i peglala mužu i djecu slala u školu i molila da bog počuva Obscuru i dalje. Možda je ipak ponekad krišom dala neku mrvicu gladnom logorašu ili nekom djetetu sa brojem istetoviranim na ruci mašinom napravljenom u glasovitoj firmi IB na DAS-u, i izvezenoj na Hammer za potrebe njih miliona. Naredba A-Veglya o osnutku tih logora, koji neki smatraju kao nužnim u razvoju čovječanstva nepostoji. U razvoju pema čemu, prema crnoj rupi? Taman sam mislio zajaukati da vlast treba predati ženama, a sjetih se šoka kada je jedna Tziganka iz našega grada povikala za jednom gospođom: „Evo one što me je strpala u logor, jest jest, ona, to je ta“ i izašla je za njom iz zgrade suda gdje su se 90-e odvijali prvi višestranački izbori. I ja sam izašao i gledam za onom gospođom kako, kao da je se ništa netiče, mirnim hodom otišla kući. Isto u onom filmu kad bivši šef nekog drugoga logora Yel, sad već starac kao i Akić, dolazi iz neke Yu džungle na DAS sa draguljima u koferu. Neka žena ga prepozna na ulici i 154

zavija kao smrt da je to krvolok Yel, a ljudi se malo odmaknu, odmjere Yela kao manekena i naravno ništa ne preduzimaju kao ni ja sa našom sugrađankom, sa čijom sam ćerkom išao u osnovnu školu. U filmu sam uživao dok je glavni junak student-maratonac prosipao dijamante u veliki rezervoar vode za piće, a Yel se koprcao na stepeništu samonaboden na nožekanju montiranu na ruci. Sa mamom školske kolegice nisam imao šta da uživam. Okrenuo sam se prema Tziganki koju dugo poznajem. Bila je zadihana i izgledala mi je odjednom mnogo mlađa. Valjda se oslobodila tereta da konačno, poslije 50 godina šutnje, može da javno to iskaže. Niko od prisutnih nije nešto naročito obratio pažnju na sve šta bi tu u zgradi suda na tim izborima gdje kao i svuda pobjediše naci partije, a druge pometoše kao da ih nije ni bilo. Tzigani neimadoše u B njihove partije, a nikada i ustoriji njihove vojske. Kako je koja nacija u većini na nekoj regiji na Balku, takva imena i oni imaju i tako ih, mada poteško, mobilišu. Nedaj im bože da pomisle drugačije, gorjeli bi im kuće i oni u njima kao palidrvca. Tako u Grasslandu, svi koje uhvatiše su postali Onish, u S Enish, a u Anyshka Anish vojnici. Jedan narod u tri vojske. Sre, 21 šetvrti 6999 godine. ShuShu i Sabrina me presretoše u hodniku zadihane i zajapurene od trčanja i uzbuđeni od novosti. Kažu prodaje se kuća tu u blizini pa da idem pitati koliko košta. One su već pitale, ali neobjasniše da li im nisu htjeli reći ili se nesjećaju te sume. Ja kažem ShuShu da mi sigurno nemamo te pare, a ona onda veli da idemo kupiti Loto. Zaspala je toliko uzbuđena što ćemo je već u nedelju ići kupiti kuću jer je izvlačenje tiketa u subotu uveče. Na vjestima se oglasio i princ prestolonasljednik one familije čija seoska glava bi odsječena u ustanku protiv Uraca. Kaže da su oni što sa DASovcima bombarduju njegov domenion umrli klinički i da svo stanovništvo redgiona S pati od raketiranja i inteligentnih bombi. Ajd’, kad ljudi nisu više pametni, oni proglasiše da je pamet, k'o svemirska veličina, pozitivna variabla ili konstanta, o čemu se nezna još detaljno, prešla na mrtvu materiju koja explodira. Mogao je telefonirati rođacima na Grandu, i tražiti da se to što rade zaustavi. Po 26 četvrti 6999 godine Naravno da nismo dobili na Lotu. ShuShu je već do nedelje bila zaboravila na kuću. Sada je u njenoj pitoresknoj školi čiji je sav namještaj od drveta, a nije se sa njime štedilo ni zidove do pola obložiti. Sve je lakirano providnim lakom i sija se svijetlo žuto drvo. Nema truleži i memele, a prirodna boja drveta odmara oči. Vrata i stakla su dizajnirana prije 150 155

godina i djeluju više umjetnučko-muzejski nego u realnoj upotrebi. Slušam ReePlayer. Ode na dno i zadnji treći most u mom studentskom gradu NYorku. Poslije studija sam radio 10 godina u BachiBaTchiju, 25 km daleko od njega.. Kad se napravio taj lijepi viseći most nije prednjačio, a ni zaostajao za mnogim takvim po galaxiji. Nesmotreni političari su prosto neprijatno provocirali velesile; kako smo mi to sami napravili, kako mi možemo sve, kako nama niko netreba, imamo mi svoju pamet, naš sistem je najbolji, itd. Sve smo im mogli reći ali ono za sistem nisu mogli gutati. Tada su oni sebi bili obećali da će oni most jednoga dana kleknuti dole. Oni što su lajali, nisu patili za mostom toliko kao ja. Ta đubrad nikad nisu ni patila nizačim ni za svojim drugovima po zatvorima gdje su ih oni smještali, otimali im poslije sve, i pare i imanja, i pod prinudom im „tješili žene“. Pa meni su od plate odbijali za njega, da imamo čime da pređemo tih 500 metara tu najveću rijeku kod nas. Bombardovan je u tri ujutro, kad je namanje vozila na njemu, ali ih je ipak bilo. Taj video snimak sa pametne bombe nisu pustili, a siguran sam da postoji. To im čak ni ovaj narod ovde nebi progutao, a vjerujem ni djeca. Zar kod nas nemože stajati nešto kao ova škola ovdje na brdu vjekovima pogodna meta topove sa koje god strane pogledaš. Sve se sručilo na Balk. Mržnja, ljubomora, tvrdoglavost i VJEŽBE navođenja i gađanja. De la même manière, la Chronique de Grassland, peinture de la vie de la petite ville soumise aux contrecoups de l'épopée Urc, est, au-delà d'une chronique de la déchirante histoire de la région B, une profonde réflexion sur la destinée humaine, sans cesse confrontée à la réalité sans espoir de pouvoir s'y soumettre. Essayiste, IvoA. Našao sam opis našega grada kako ga vide kritičari djela Grassland Hronika od vrlog pisca Ive Andricha. Uglavnom kaže da je opisan život jednog gradića iz Urske epopeje u hronici jedne razdiruće istorije Regiona B i jedna duboka reflexija nad ljudskom sudbinom bez prekida suprostavljene realnosti i nemoćna da se sa njom nosi. A ko može da se nosi sa stalno prisutnom smrću? I sada imamo neke fantome smrti kao onaj sa N-Ore što stalno ispaljuje rakete po galaxiji. Doduše nije još nikoga gađao, ali okolne planete žive u strahu, a on vježba li vježba. Zamislite, taman je neki Appan došao sa posla, zaradio nešto za svoj i život njegovih bliskih, sjeo da večera na okupu sa familijom, a raketa parajuće prelijeće preko njegovog neba. Pa ko to može da izdrži i ostane normalan. Kašika mu ispada iz ruke. Nezna da li treba da skoči da kopa još dublje sklonište, bježi negdje daleko ili pošalje samo djecu ili šta ? ŠTAAAaaa? Kad se sjetim kako je naš direktor škole NofraL opisivao kako su bili sredili sklonište u njegovoj zgradi, dole stavili deke da se djeca igraju, dok oni sjede komšijski na kaučima i mirno razgovaraju, piju šljivu, dok Enish 156

granate gruvaju po gradu. Ne prođe dugo i on morade pobjeći iz grada kad zaratiše sa Onishima. Naravno da je djecu poslao prije u Anish selo iznad nas odakle bijaše rodom. Nedugo zatim, i to selo im Onishi uzeše pa pobježe u NewGrassland i osnova školu za naše učenike izbjeglice. Posjetili smo ga u toj školi kad sam bio sa bivšim gradonačelnikom Grasslanda, treći put u New Grasslandu, da vadim moju zbogom-Balk propusnicu. Bi mu drago što nas vidi, mada je djelovao vidno umoran. Nasusmo si po konjak dva, pokloni mi maštovitu knjigu matematike za drugi razred srednje škole izdatu u Oreatu. Pred konačni polazak iz Grasslanda poklonih je Mirjani, profu fizike u Grasslandu, da može zaraditi na instrukcijama, sa izvornom knjigom na Anish jeziku, koji se nerazlikuje mnogo od jezika regiona; Enish, Bonchi ili MN jezika. Ali ako to kažeš nekom vrlom građaninu tamo daleko, možeš se oprostiti od karijere predavača u školi, a i drugdje. Nedaj bože možeš izgubiti i glavu tj poginuti. O jeziku toliko. Tih zvaničnih rasprava je upravo pred rat bilo, pa stručnjaci nisu mogli utvrditi nikakve razlike, ali narod jest, jest i jest. Mi smo u školi imali prije rata 1300, a u ratu osta samo 330. Bili su zlatni i ulivali nadu da će slijedeće generacije biti bolje. Tu sam predavao i Nikol, ćerki pokojnoga Nik-a, kada su se svi vratili iz ibjeglištva. Ut, 27 četvrti 6999 godine. Mus i ja smo otpratili našu ShuShu u školu. Poslije toga me dobro vukao po parku njuškajući lovački tamo amo. Sad slušam Mocartovu mali noćnu muziku. Irko mi poklonio CD sa 1500 pjesama različitog žanra. Ima mnogo muzike iz serija i filmova sa Balka, kada smo mogli sjesti kući ili kod prijatelja, meziti i gledati ih u slobodi i miru. Mus spava odmah tu do mojih nogu. Baš je ljepo što ga imamo, on nam olakšava ovaj život bez rodbine. U parku sam sreo pedagoga Piera na biciklu sa 2 ili 3 ranca na leđima koji razmjeni samnom par ljubaznih riječi. Nije više nikoga „opkoljavao“. Kaže sprema se da trči maraton od 42 km u 53-oj godini. Alal mu vjera. Ja sam malo ubrzano hodao sa Musom po parku pa mi duša bi u nosu. Jučer ShuShu stavila CD sa twist muzikom. Ja uzeo gitaru, a ona piano pa urlamo i pratimo. Mus gleda gitaru više kao batinu ili pušku i sav se bio pogubio. Naveče sam sviruckao malo sjetnu melodiju iz serije « Bolji Život « u kojoj kaže da život nije diječija igra. E tu je razlika mira i rata, jer ratu prilaze kao da je on diječija igra. Sada sušam Bolero i sjetim se da moram zvati ; moje stričeve, mamu, brata, Tetu i ostale prijatelje. Koliko će mi biti račun za telefon. Mus ustade, kratko me pogleda i promjeni mjesto. Možda mu se nije svidjela Carmina Burana. Radi vježbe, uzmem da brišem pod, a njemu pokažem gdje ce da legne. Pođe «Give me some lovin » koju su Sheikyi šezdesetih fenomenalno izvodili. Zamišljam kao je i piloti slušaju dok bacaju bombe, a također i narod dole na koje padaju. Ehe hej ! 157

Ljubav i mržnja su uvjek uzroci kriminala. Sjetim se jedne priče od Borhesa kad neki lopov misleći, ako ima auto koje izgleda kao rodica neke gondole, da je veliki gazda grada i počinje rat protiv neke druge bande. Političari su više naoružani nego Sillabicesteri pa kad Senator te države poruči da prekinu, jer će dovesti vojsku na njih, odmah su se izmirili i nastavili prljave poslove svako u svom kvartu. Senatoru nije palo naum da ih zatvori ili nedaj bože očisti grad od hamolja. Taj posao Sillabicestera se toleriše do neke stepenice, pa se neki zalete i misle i oni će ” gondole” vozati. Međutim ko političarima može reći stop. Narod, ne. Bog im kaže stop kad prekrdaše kao i oni Sillabicesteri, a prekrdačili su mnogo premnogo puta. Pade mi istinit događaj naum kada su Enishi smještali ljude u autobuse da ih prognaju nama u Grassland. Jedan nije znao u koji da uđe onaj sa Onishima ili sa Anishima. Zamislite, i tu su se djelili,mjesto dagledaju gdje da prije zmiznu. Gledali mu ličnu kartu pa nisu mogli odgonetnuti koje je nacije. Tata mu bio kinoaparater, pa mu dao ime Jamezdin, po glumcu James Deen-u. Prezime mu je bilo naše internacionalno, kao Babich ili Filipovich, Pashich itd. Uglavnom stiže i on u Grassland. Ja jednom u razredu ovde na Nadi nađem na listi ime Filipovitz. Obuze me neka radost jer mislim on je sa Balka.Da bih ga iznenadio, obratim mu se na našem jeziku, a on na Ropejskom kaže da nerazumije ništa. Tata mu je Polok, a mama Rancuskinja. Veze sa nama nema. Da poludiš. Če, 29 četvrti 6999 godine. Skoro će peti mjesec, a Mus našao jedan komad oko 2 metra dugačkog snijega i liže ga kao sladoled. Nadam se da taj snijeg više neće padati do jeseni. Jedan Golden pas ga je napao već dva puta. Uzeo sam ga u naručje. Sav se bio prepao i zbunio. Naša mala beba. Ni njegova rasa nije baš ljubazna uvjek prema svojim članovima kao ni naša. I ja sam bio zbunjen kada je naša rasa počela da nas granatira, a više nisam imao domovine da me uzme u naručje. Zato sam tražio, i poslije 5 godina našao drugu majku, domovinu Nadu. Mnogi nisu uspjeli nego poginuli za onu staru ili neku apstraktnu novu. Niko im ni hvala neće reći. Le psaumes 46 9 dit " Il fait cesser les guerres jusqu'à l'extrémité la terre ". Psalm 46, 9 kaže Bog će zaustaviti ratove na cijeloj Zemlji. Zovnem telefonski broj u našem stanu u Grasslandu. Tamo je jedna Onish familija. Još su tamo, iako je mir već 4 godine. Kažu nemogu ići kući jer im je sve oštećeno. Prije njih je bila jedna porodica sa troje djece. Tata Anto Anish, a žena mu Smilja Enish. Stanovali su u Anish selu u podnožju Planine, a granate su tamo ječale svaku noć. Mala djeca, strah, šokovi, užas itd. Nisam ga nikad ni poznavao, nego me upita na ulici ili u kafiću našega super glumca Gele, koji on nazva po liku iz Russove drame o Grasland “vozovima” « Kod 158

Pišće » i koji je u prizemlju dvospratne duge zgrade ispod toga stana, da li može da se useli kod nas. Kažem mu da sam ja kod moje mame, a da je u našem stanu samo mama od Dra i da mnogo puši, da neće djeci smetati. On se nasmija pa kaže da i oni puše 3 kutije cigareta na dan. Pričao mi je kad je komšija Anish iz njihovog sela dovukao punu prikolicu opljačkanih stvari iz Urbeta i sve unio u svoju kuću, iako je Smilja poznala stvari njene majke. Kad mu je to i rekla, nije se uopšte uzbudio, nego je prokomentarisao da su to stvari iz Etničke kuće. Etnici bijaše ime za Dragine Enishe iz prošlog i Pieterove 1, predprošlog rata. Bili su neko vrijeme u našem stanu i bilo im je kao na odmoru. Gotivio je moju punicu cigaretama, a vjerujem i hranom, mada ona nešto nije ni jela puno. Svi smo se tako navikli da nejedemo. Jedno vrijeme, ja bih u školi svaki dan dobio konzervu sardine. Jedan dan bi je odnio njoj, drugi dan mojoj mami, a treći bi ja pojeo te hranljive masne ribice. Uz četvrt hljeba i jednu sardinu nisam više do sjutra morao jesti. Jedan dan me Anto pozva u kamion za čišćenje ulica što mu je i bio posao. Vidim nešto nije u redu. Ponudi me cigaretom i reče da mora da ide iz stana, al’ da to ostane među nama. Zahvaljuje se i veli da moraju ići. Pa šta, zašto, ništa ne odgovara samo hukće. Pitam ga, da moja punica nije šta rekla ili učinila. On kaže da nije to uopšte u pitanju, da nebrinem za to. Njima se neide ali moraju ići. I odoše kad i svih onih 13 000 ljudskih stvorenja: Anisha a i mnogih drugih sa njima iz našega Grasslanda. Tako sam poslije uselio Onish familiju njih šest iz Araule, opet jednog sela ispod Planine, koje su svi stanovnici jedne noći napustili. Tri dana Enishi nisu ni znali da je to selo napušteno, nego ljudima dodijalo čekati smrt i došli u grad gdje je bilo sigurnije. Oni se smjestiše kod sina koji stanuje ispod našega stana, Njegova je žena bila iz prve generacije mojih učenika, te davne i divne 6974-e. Pita sad on mene da li može dio familije premjestiti kod moje punice, a ja kažem pitaj nju i ona ih primi četvoro. Kad je otišla iz Grasslandaa u novembru 93e, sa istim konvojem kad i moj brat Džo, oni se raširiše po cijelom stanu do dan danas. Moju punicu je vozio utom jedan Onish, brat kontraverznohg policajca Ćose. Imao je povrijeđene noge i auto sa komandama samo za ruke. Nije se bojao sto je Onish, a ide Enishima na ruke. Dodijalo mu u gradu gdje nije prispio jer mu je žena Enish. Pričala mi moja punica kako su joj te izbjeglice stanari dali 200# da joj se nađe, ali joj je to prva Enish kontrola otela na nekom punktu. Nadaš se svojima, a oni isti kao i njihovi. Su, Prvi Maj 6999 godine, praznik rada. Prošetah jutros Musa i on bi blago napadnut od nekoga psa. Šta je sa ovim psima. Vežite bjesne pse ili im promjenite prirodu. Tako su na Grandu 159

vezali bjesne navijače soccera, što par puta izazvaše takve nerede na stdionima da je bili puno mrtvih. Pred utakmicu su bili dužni da se jave u policijui tu sjede par sati dok meč prođe. Telefonirali smo svuda na Balk. Svi su nam na broju. Odštampao sam primjerak moga dnevnika pisanoga do sada, pa sam odnio u školu Nuriju na uvid. On nebi tamo, a dadoh ga Tony-ju koji ga okrenu naopačke i dobro protrese. Kaza da to čini da bi ispale greške. Toliko smo se smijali na taj njegov gaf da to pređe u zarazu za ostale. Krenuše mi i suze i popusti me neka napetost. Mišel Pitre me pita o histeriji dole kod nas, ko je ko tamo sad i ko je bio itd.Ovi stranci su baš čudni. Smatraju se našim gospodarima i da će sve shvatiti o nama u 10 riječi. Ja mu objasnim malo, a ima mnogo; da je Balk od 6918-e stvoren kao jedna država, kralj Piter 2 je ubijen 34-e, pa u ime maloljetnog kralja nasljednika Pitera 2 vlada stric-namjesnik do 41-e, kad svi bježe na Grand. Fetišisti vladaju od 41do 45-e, pa Anish komunista Koto do njegove smrti 80-e. Poslije se predsjednik mjenjao svake godine, a zadnji, onaj isti Actor što spasi vicem Hengryu, reče da to više nema smisla da je njemu muka od Balka da to sve treba pocjepati, rasturiti, uništiti poslati u majčinu i da je on zaista zadnji i da niko poslije njega to nemože biti. I bi zadnji, jer budalama kad počneš vikati oni slušaju. Meni nije bilo žao da se rasturi, ali da kao u braku, svak da uzme svoj dio ili pokloni, ako hoće, a ne da se otima kako svi uradiše ratom i progonima. Međutim, Hammer je rekao Hengryu da će imati njegovu potporu za samostalnosću, samo ako to uradi ratom, da se jednom u Galaxiji prestane pričati o ratu kao isključivo njihovom produktu, što bi zadnja 2 puta i to neviđeno, 2 najgora i najveća rata u istoriji čovječanstva. Ovaj ipak,“ mali rat“ na Balku bi mogao skinuti tu anatemu sa njih. Progone narediše vjerski poglavari iz KK religije, jer pored 17% Enisha prošaranih po cijelom H regionu, njihova crkva nebi imala tu silinu i moć nad narodom. Možda i BooM to podrža, jer će uzeti H u članstvo, a sa tolikim procentom Enisha, to bi teško išlo. Tako oni, Hammer i KK prvi priznadoše H region kao samostalnu državu Anyshka, a za njena zvijerstva neće oni biti odgovorni. Zašto nebi sada istjerane građane Aniske obeštetili sa parama onih koji takve države koji svoje građane pljačkaju priznavaju. Nisu se ni osvrnuli na njihove postupke. Tako i u Bony. Pošto KK ima moć nad jednom milijardom stanovnika u niz država, one skočiše priznavati Anyshku kao neku sveticu ili mučenika. Sa istoka navali Markos da pomaže Enishe, da se i oni osamostale u nekim regionima H i poslije priključe regionu S. Oni u 2 dijela osnovaše Enish teritorije odakle protjeraše Anishe. Rat se prenese u B, gdje Hengry i Markos htjedoše da uzmu po golem dio, a Muddyju, ako se baš zainati i i oružjem izbori, da daju neku udoljicu. Hengry se za nekom večerom 160

i u zanosu zaletio i crtao nekome te podjele na salveti, a taj neko to maznuo, objavio u novinama, pa ga optužiše za napad na suverenu zemlju Bony. E sada imaju pet rijeka po kojima bi se konstruisale granice. Četiri rijelke s lijeva na desno; Jedina, Saule, Bona i duga rijeka Rina idu sve prema gore i ulivaju se pod pravim uglom u Avu, a ona u Griyvilu u Dunaj. Retva teče suprotno od svih njih u vertikali sa Saule, pa prema dole, zatim malo ljevo u naše more. Obscura je pravio granicu po Rini. Sve lijevo do mora njegovo, a desno Enishima, ali mu Koto smrsi te račune. Poslije je u izbleglištvu sa onim parali ministrom Enishom kovao planove da Anishi B podjele sa Enishima po Saulu i Retvi. Markos je htio nešto, ali slabo znamo šta. Imao je direktnu telefonsku vezu sa Hengryom, a da to niko živ nije znao. Oni su se izgleda dogovarali da B podjele po toj nekoj rijeci. Na kraju se napravi od B dva entiteta, 51 :49 a linije šaraju sad gore sad dole po pritokama. Ubi bože. U prvom je federalna vlast Onisha i Anisha, a u drugom samo Enisha. Vanzemaljci sun nam naredili da nesmijemo davati imena rijeka i gradova sa Zemlje pa naši se dosjetili i izbacili samo prvo slovo ili neki pojam preveli na Ropijen ili Amerijen, I što posta moderno spajati ime i prezime, a i skraćivati ih. Kao Markosobradić Mirkoslav Montenegrinović postade MarkosMurky. Neljuti se niko. Zabraniše nam imena mjeseci nego ih moramo izražavati brojevima, jer i ona bijahu uzrokom par ratova. Pon, 3 peti 6999 godine. Još mi je slika uništenog autobusa pred očima. Oko njega raskomadana tiela 40 osoba. Bio sam šokiran od te slike a još me ne popušta. Sa curicama ShuShu i Sab bijasmo jučer na zatvorenom bazenu. Ljetni se otvaraju prvog jula. Moram slušati djecu da se bar oni zabave. Da im dam potporu u njihovom mentalnom i fizičkom razvoju. Malo je to teško za mene, običnog čovjeka, da se oslobodim slika izbjeglica, bjede, a da negovorim o krvoproliću. Bolje da su tamo nego da samnom gledaju na ekranu bombardovanja i jad. Počele su visoke temperature. Odjednom 27°C. Poslije smo Ebojša i ja išli u PriceKlub da kupimo što šta. Nama uzmem 10 kg brašna za 6 #. U ratu kod nas bi to platio 200 #. A u miru kod nas je to bilo 2#. To brašno su poslali kao pomoć, a neko je povećao 100 puta cijenu i zgrtao pare na gladi. A ko to može nego oni na vlasti. Od tada nemam nikakvog poštovanja na njih. Posamtram i ovu ovde nekako sumnjičavo i afere koje prave. Nestalo je 800 miliona talira u neka financiranja. Nisu ni ovde imuni od slivanja novca u svoje džepove. Narod, ko pita narod, posmatraju ga kao stoku koju treba musti. Dabogda mu se ruka osušila, rekao bi naš narod za krađu ili da bog da mu oko iscurilo za onu ljepoticu što je ubi neki snajperista na demonstracijama u Traderu na početku rata. Kupio sam i Musu vreću 161

hrane od 18 kg za #18. Jutros je bio zavezan napolju, ali kad mu se približih vidim da mu je sunca dosta. Zamaha ostatkom repića kao da hoće kući. Njima režu repove po rođenju, a i nama nekima bi mogli. Prelistam malo dnevnik i nađoh 31/7/92. Kupio sam 1 kg ribe za 8500 Bd i pola kg luka za 3000 Bd. Dali su mi platu za Dra, 36000 Bd. Mama je dobila penzije 14000 Bd. Ja ništa već dva mjeseca. Na ulici otvoreni šverc deviza. Ljudi drže novac u ruci i kroz zube istišću « Devize, devize » Često se pitam šta ja čekam. Platio sam telefon za mjesec dana 6300 Bd. Kažu pojavila se autobuska veza za Grizvill za samo #50. Dra ne zove, a ni ja nemogu ni sa čim ostvariti kontakt sa njom. Uveče na Ekranu neki koncert sniman davno u nekoj crkvi: na gitari NdjadCara, po imenu, jedan Onish koji ima isto prezime kao vječno natapirani CaraCara šef stranke i samoproglašeni vođa svih Enisha. Pa kad se niko drugi nejavi, on to za većinu i stvarno posta. Prestavljaše ih na konferencijama koje su uveče bile uspješne, a ujutro bi Muddy odustao od dogovorenog i nebi ništa potpisivao. Duga noć ili jarani ga odgovoriše. U Grasslandu je već prohladno u sjeni. Šta za zimu ? Nemamo ni peć ni drva. Broj 664951 je za informacije o zarobljenicima. Isti je broj i faxa. Zadnji je dan Jula, a pitam se gdje i kad je moj zadnji dan. Uskoro? Nesviđa mi se ta mogućnost. To je bez ikakvog smisla, ali se već nekima dogodilo da umru. Kome li je rat dobar ? Taj mora da je daleko od njega. Razočaran sam mnogo i stalno lutam, izlazim, a tako i mnogi u gradu. Eto, uvečer na punom korzou ljudi prolazi kamion pun naoružanih Anisha i viču parole iz rata od prije 60 godina. To bi krik njihovih zloglasnih hordi pod vodstvom Obscurog. Zar nemaju šta novo? Ut 4 peti 6999 godine. Sinoć nam pustiše dokumentarni film o Hammeru pred drugi Veliki rat. Zategnute uniforme, sve ispeglano, parade, ordenje, uspaljeni govori Vođe kako će oni ovo, pa ono, jer su njih ovako, pa onako i nemože to tako. Djevojke osmjesima šalju vojnike u sigurnu smrt, jer oni misle da će biti njihove samo da obave dužnost za patriu i Vođu, koji ni porez toj patriji nije ni plaćao. Pjesma Erika se ori. Toliko je tužna, upošte nije vojnički marširajuča, nego kao da pod konac vodi 7 miliona Hammera u tišinu smrti. Poslije 60 godina šutnje, toliko priznaše nedavno njihove vlasti. Dosada je to bila državna tajna o kojoj se nije volilo spominjati, kao da su još živi njihovi mili. A sad mi je jasno zašto MarkosoMarkos neobjavljuje broj poginulih. Imitira SHvabe, kako ih narod zove još odozdo sa Zemlje. Poslije film prikazuje prazne šljemove bez glava po lokvama, potocima, u kokošinjcima da koke nose jaja, i najćešće na njivama da straše ptice. Nosili su ih ljudi da bi plašili ljude i ličili na strašila. 162

ShuShu dođe na pauzu za ručak, ruča i ode nazad u školu. Šta sad da radim ? Mali popodneni san ili vidjeti Balk vijesti. Da bacim pismo glava, ako padne grb, vjesti, ako padne glava, vijesti, a ako ostane da visi u vazduhu onda pti-dodo. Tako ovde zovu spavanje. Na vjestima opet užas, 100 mrtvih od bombi na regionu S. Zgrada televizije u NYorku je srušena do temelja. Sjećam se da je koštala mnogo. Za tu TV stanicu sam snimio 4 emisije. Jednom smo tamo snimali u studiju dječiji igrokaz o zmaju Nabuhodonozoru. Tu sam svirao gitaru, a moj komšija Ondro Meleg usnu harmoniku. Za nas je to bio događaj snimati u profi studiju. Predstava je bila jako dobro urađena pod režijom jednog tek završenog režisera, Majre. On je sve radio za nju; kostime, scenografiju, muziku i naravno režiju. Kostime je farbao nekim bojama i kuhao noćima u velikom kotlu u pozorištu. Dobro ga nije zapalio. Igralo je dosta djece, a naš ponajbolji glumac Čiljo bi zmaj, kome žena Katka svaki petak traži pare. Papagaja MiroB doigra fenomenalno skaćući i kričeči po velikom kavezu. Ja sam prvu emisiju « Entropija govora » snimio 72-e za Tv Nyork, a moje kolege u domu nisu vjerovale da sam to ja na ekranu. U sali sam morao govoriti djelove texta istovremeno kad i na ekranu da bi povjerovali da sam to tamo zaista ja. Ma nekako ni sam sebi nisam ličio, mada sam bio normalno obučen u moju gardarobu i bez maske ili bilo kakve šminke. Moj prof Algebre Stojak, inače veoma cjenjen među matematičarima svijeta, mi upisa iz algebre III jednu šesticu ljevom rukom i kaza “Ljevaci su poznati na televiziji”. Bio je odličan sa nama studentima. On je bar znao koliko je ta Algebra teška, a ja sam ih kod njega položio 2 od ukupno tri. Ma kad se navučeš na nju, poneka matematika je fantastičnija od lova na lavove. A ima jako puno disciplina, nešto slično kao u sportu. Ide ti skijanje a vaterpolo se daviš. Nas su baš ljuštrili 4 pune godine. Sada čujem da se studira samo tri. Tako civilizacijo. Pomozi da ljudi nešto saznaju, a koje za dalje neka ide dalje. Evo će mi ćerka od brata Pitera na velike studije, a i onaj mali od Džoa sin je neki špiclov. Naučio da čita već sa tri četri godine, a profa mat u srednjoj školi u izbjeglištvu ga je hvalio i govorio da su tako dobri učenici kao on veoma rijetki. Sjećam se da smo Entropiu snimali u našem studentskom ateljeu po imenu jedne heroine toga kraja Sonji M, koja mlada pogibe na Kotovoj strani na obližnoj planini FG čiji vrh doseže svega 500 metra nad morem, ali je dugačka oko 80 km. Ljudi su se tamo sakrivali i napadali Hammere i Hammerere, njihove sunarodnike koji su sa Balka, govore sve lokalne jezike a naravno i Hammer, pa poslužiše u operacijama po selima i gradovima Balka. Inače je u zimu 41-e NYork zahvatila grozna čistka kada su Fetišisti bacali ljude pod led velikog D-Unaya. Naravno po istom receptu kao i svugdje; Tyigane, Enishe, Jews. Komunjare, sindikalce, bogate građane i 163

dobre ljude. Jednom u zadužbini PavlaB gledam neke slike i nikoga nema sem mene i jednog starijeg čovjeka. Kako špartamo po galeriji malo nam se putanje ukrste i otpče priča. On je bio u koloni za pod led, jer je bio Enish koji je imao fabriku tekstila i bio dobrostojeći u gradu. Uhvatili ga u gluvo doba noći na spavanju u vlastitoj kući. Spasi ga jedan staržar koji mu na ledu rijeke šapnu na uvo: « Čika Đuro, lezite oma » On leže, ču kako puška gromko opali pored njegovog uva i u trenu zaspa. Kad se probudi, skoro svanilo. Otpuže do obale i obazrivo kući da se javi majci i sestrama. Uze presvlaku i ode na FG, koja ih mnoge kao majka privi na grudi. Sjetio se on poslije toga glasa koji mu reče da o'ma legne. U maju 39-e, kad je sa čezama bio na putu iz Grizvilla, svrati se do jedne krčme u PazoPazo. Uđe on u krčmu, kad tamo trojica tuku nekoga jadnika. Đura izvadi pištolj, opali u vazduh i reče da mu je Jurjevdan slava i da svi piju na njegov račun, a bijeni ako je šta dužan, on Đura, njegov dug plaća. Tri dana se orilo iz birtije. Bijeni bješe taj što ga spase tu bezbojnu noć kad su žive ljude gurali pod led. Sjećam se komentara producenta Entropije. On je špartao gore dole po 60 m dugom hodniku « Sonje » dok smo mi svojski glumili i znojili se pod vrućim reflektorima. Stalno je gunđao : « Režiseru kad će to, ta šta si ga oteg'o u očin ». Da se pokaže ko je gazda, što je kod nas bilo veoma izraženo ili mu je stvarno bilo dosadno, on opet hodaše gore dole pa opet: „ Jel ti režiseru, znaš zašto je vojsci dosadno » ? Ovaj ćuti i radi. « Zato što tamo samao čekaš, čekaš i čekaš » Nama je opet režiser bio Bog, kad sad vidi ovog kako on to sa,njim razgovara. Nemamo mi pojma o hijerarhiji na TV. Vlada Kaćanski, naš najbolji glumac trupe koji poslije završi akademiju i posta profi glumac, se nismo čudom mogli načuditi da neko režiseru komanduje. « Oće li to » viće on njemu već 3 sata. Na jugu Balka u Doniji i Gre-Ciji i AlbY se nakupilo na stotine hiljada vojnika koji ma je dosadno. Čekaju komandu za invaziju na S region. Svi su napeti. Vojnici su spremni jurnuti u smrt samo da više ništa ne čekaju. Sre, 5 peti 6999-e godine ShuShu je stigla na ručak, moram nešto da kuham. Usput Slušam ReeP. Na DAS-u oluje sa vjetrom i do 500 km/h. Možda neko s neba opominje. Poslije odlaska ShuShu, primjetim da se na travnjaku okuplja nekakvo društvo koje se klati, gestikulira, puši i mokri iza kanti za smeće. Policiji ni traga, mada bi me obradovali da naiđu kao i uvjek, po tri puta na dan prolazeći putem između nas i moje škole. To je jedina policija i ona Kotova u kojoj je moj stari radio, kojoj sam se radovao. Njih ni za lijeka. Kad je Dra došla, ođem do škole da provjerim nešto u mom ormarćiću. Kad sam se vraćao nekako kao da sam zalutao i pravo prema trojici koji sjede za velikim maštovoto napravljenim stolom od drveta sa dvije čvrsto spojene 164

klupe sa njim, koje su svuda po travnatim površinama metali. « Šta ti hoćeš » ? pita me jedan. Ja se približim, ali ne suviše kao onda u kafani « Kod Aruka « 92-e. « Trbate li vatre » ? pitam, iako svi puše već zapaljene cigarete. »Netreba vele, hvala ipak ». Prođoh i poslije ledamo sa prozora taj cirkus pa nam ništa nije jasno. Oko 22 h, dolazi policija i pita nas o nekom mladiću od 21 godine koji se objesio u stubištu. Stanovao je tu sa mlađim bratom dok je stariji « Elvis »bio u zatvoru. Nisu imali roditelja. Elvis bi se pojavio na slobodi svremena na vrijeme, ali bi ga opet uhvatili sa drogom u crnim najlon vrećama od smeća. Kakvi su to transporti tuda prolazili. Sad mi je jasno zašto onaj kompjuteraš reče da brišemo odatle. Sjetim se i da je u prizemlju policija često dolazila sa psima kod jednog invalida na kolicima. Poslije su ga negdje iselili, a došla je jedna žena u kolicima, također bez jedne noge, koja mi je često tražila otvarač za vinske flaše. Gledam ove u miru, gledam one tamo daleko u ratu. Svi ratuju. Znam da je droga, kao i alkohol, koji sam iskusio, jedan rat na život i smrt. Često sam mislio da su narkomani i alkosi kukavice pa se nesmiju ubiti odmah nego polako. Poslije intervjua jednog H Jewa, logoraša na Hameru u dobi kad je imao samo 10 godina i nosio vodu robovima drugoga rata, koji je sada producent super filmova na Dasu, i koji kaza da im tada ništa drugo nije padalo na um nego samo kako da prežive, vidim da je život jači. On spomenu da su žene nosile pomalo baruta iz neke fabrike u logor u njihovom polnim organu, da bi momci digli u zrak krematorium, što drastično uspori ubijanja logoraša. Nekad ljudsko biće posegne za opijatima, ali život se bori da neumre u njima i zato se ta grčevita borba odražava nad paćenikom. Sjetim se kad mi na pijaci u ratu priđe brat od našega člana pozorišta i kaže da se mali toliko drogira da pravi grozne probleme kući i dodade: “Dabogda umro“. Draži mu je brat mrtav nego takav. Sa Nade također idu avioni na bombardovanje moje mame, brata, strica i mojih rođaka i ruše ono što sam ja gradio 20 godina. Neko kaže da će se to sve uz međunarodnu pomoć popraviti, ali je srušena moja mladost, moj optimitam prema životu i polet za stvaranjem. BooM-BAM kaže da to radi, radi spasa izbjeglica. U savakom ratu istina je prva žrtva. Niko ne priča o 700 000 izbjeglih Enisha, nagomilanih od svakud sa Balka tražeći spas u regionu S kod Mrkoga. U skupštini Nade, jedna žena i šef DEM partije AMcShuDhu reče da je čudno da je broj izbjeglica u K povećan baš otkako je počelo bombardovanje i da li bi se to moglo nekako drugačije rješavati. Ubrzo je nestala sa javne scene i prepustila partiju drugima. Sve mi je tu čudno, čak i broj članova BOOM-BING-a je 19. Da li to ima veze sa KurAnom, svetom knjigom Onisha gdje piše : Sura LXXIV30 que les 19 sont sur lui. Devetnestorica su nad njim.

165

U 19 zemalja koje tapaciraju S region, u 18 nisu većinski pripadnici Onish religije. To bi samo Urska. Kako to da nisu bombardovali Anishe u H regionu kada su potjerali 300 000 Enisha koji su tu stoljećima živjeli nego je ambasador DAS-a sjedio na Hengryinom tenku da « razgleda » i priprijrti prsom da neko ne čini zločine. Jednom je zaista spasio neku gupu civila od streljanja koje je već bilo počelo. Nazvao je telefonom Hengrya i priprjeti mu nečim, pa ovaj to odlučno zaustavi. Onih šest što prije toga streljaše vode pod rubrikom „nisu imali sreće“. Če, 6 peti 6999-e godine Danas u školi me jedna kolegica priupita da li sam sinoć uhvatio moga psa. Vidjela me kroz prozor kako trčim za tim crnim stvorenjem iskolačenih očiju. Bojao sam se da negdje ne izleti na ulicu između stadiona i rjeke. Tako i zamišljam početak moga filma. Mračna noć i kamera snima neki tamno zeleni teren, a nešto crno po njemu trči. Nemogu se odrediti dimenzije, a ni šta je to, može biti i medo Grizly. Čuje se dahtanje čovjeka koji trči i neka muzika kao tam tam bubnjevi, dok idu slova i piskutavi solo zvuk električne gitare. Po nestanku slova to još malo traje i počinju psovke na naškom. Ja lajem Musu sve po redu, vičem stani, banditu, lopove, ubiću te majku ti samo da te se dočepam i kamera ide na njegove razgoračene oči i ukazuje se crveno svjetlo semafora kod parka Bre-Bolan, zatim maketa jedrenjaka na rijeci St Karlo i lijepe siluete grada Beka. Divno, ali ja taj film nikad neću vidjeti. Usski predstavnik je bio na DAS-u i trebao da sleti u Grizvill. Mora da mu je Markos rekao da mu je nestalo rakije, pa nesleti nego produži kući. Ništa od mira, ali evo probijaju prvi pupoljci na drveću. Pričam telefonom sa Ikom, našim zemljakom iz Onjca iz takozvanog HB regiona. Vodio sam ga jučer doktoru, jer nezna nimalo ovaj lijepi jezik. Ima pritisak 220 sa 170. samo što ne pukne. Kaže da je bio 8 mjeseci povezanih očiju u zatvoru na Onish teritoriji, a nezna ni gdje ni zašto. Svako od nas bi mogao napisati bar jednu knjigu o svojim iskustvima u ratu. KAD BI IH SPOJILI, dobili bi enciklopediju rata na Balku. Svaki čovjek je jedna priča za sebe, jedan roman, a možda i više. Biblioteke bi se pretovarile knjigama. Zamislite novih desetak miliona knjiga odjednom, a svaka uzbudljiva jer je doživljena. Ko bi to sve čitao? Odoh da Slušam vjesti. Evo super vijest. Legenda Osovara i njihov idejni vođa Ugova je na Taly. Evo nade za mir. Optuživali su Enishe da su ga ubili, pa da je rukovanje sa Markosm na TV-u bila montaža, pa kad sav svijet reče da nije, onda da je zarobljenik, a sada je konačno jasno da je bježao od onih kojima je donio predtext za slobodu. Nije to prvi put da neko zauzme nečije istorijsko mjesto. 166

Išao sam kod advokata Marinoa da probam dobiti garanciju za Avu, da nam dođe u posjetu, jer tamo u BaTchiju nema ni vode ni struje, a time ni hljeba. Ravnica koja može za hrani pola svijeta nema hljeba. Svi koji imaju nekoga vani, izmještaju se kod njih u goste na duži boravak. To više nije radost nego briga koliko će to trajati, a svuda je skupo tako da se setra sestri neraduje, a brat bratu češka po glavi. Jedino se sestra bratu raduje. Ta ljubav ne umire. Da li će se imati gdje vratiti ili će kao mi ostati dovijeka tu. Advokat Mrimo se penzionisao pa sad neznam kome bih išao. On je bio baš ljubazan, sa dugim potpuno bijelim brkovima, mladolik i veseo. Prije nego je otvorio advokaturu je bio prof engleskog. Čitam u dnevniku 20/08/92, jedan drugi brko uđe u biro za dežurstvo u školi i pita me da li kakvih cipela za njega. Nije znao ništa o 4 sina, a peti bijaše u logoru. Nije znao ništa ni o 4 snaje i supruzi. Jedna snaja je bila sa njim smještena ovdje u školi. Sa spiska nas dežurnih se moglo vidjeti da nas više od pola nismo Onishi. Šta ako neko počne osvetu. Oko 8:30 jedan izbjegli, učitelj po zanimanju uđe u papučama i pita za autobus prema H. On nema novaca, a polazak autobusa je u 8:45. Požurimo na stanicu koja je oko 1,5 km daleko. Tamo mu obećaše besplatan prevoz, ako bude mjesta, ali on onda reče da ima i dvije kćeri i ženu. Trčimo nazad da ih nađemo. Jedne ćerke nema. Krenemo mi onako bez nje, a ovi iz „razreda“ obećaše je naći. Imali su puno stvari pa nam pomože moj učenik Mustapha, koga smo istjerali iz škole još u prvom srednje a i neki njegov jaran. Na pola puta, sretosmo i tu drugu ćerku. To nas zadrža taman toliko da nam autobus ode ispred nosa. Gledam, brko još u papučama. Jedna me plavuša u nekakvoj plavoj uniformi pita za neku grupu koju ona treba da odvede u glavni grad H regiona Oreat. Priča naš jezik, ali dobro zavija akcent kao sva naša djeca ovdje na Nadi kad naški pričaju. Rekoh joj da nemam pojma o toj grupi i odem u Turist i pitam DuškaL šta da radim sa onom mojom femily-trupom. Ostavi ih ovde veli, ja ću se pobrinuti da otputuju, natravno besplatno. OK! Vraćam se prema školi i sretnem onu plavušu sa njenom nasmijanom grupom. Poželim im sretan put. Veselo mi mahnuše i žustro odoše prema stanici. E, svi odoše, a samo ja osta. Gledam ulice moga lijepog Grasslanda, Još mi se neide. Dođe mi poslije jedan zanatlija i pita ima li šta gdje raditi. On bi to i besplatno samo da nemisli na dva poginula sina u nekoj bitci za slobodnu teritoriju. Poslije tri godine smo u izbjeglištvu u Grizvillu išli kod DuškaL i njegovih. Bijahu i oni tu izbjeglice kao i mi. Sreća pa on ima brata koji, po diplomiranju za zubara, ode raditi na Hammer, pa im pomaže da prežive. Taj njegov brat Mišo je bio naočit momak i vodio se kao najljepši u Grasslandu kod onih koji ga nisu zaboravili. Ma Olivuda se nebi postidio. DuškoL nebi tu, pa malo popričasmo sa njegovom ženom Lepom i jednom ćerkom. Starija je 167

već bila student univerziteta. Poslije smo se vidjeli na oproštajnoj večeri nas iz Grasslanda, koju nam u svom kafiću organozova momak naše zemljakinje Ire. Uz dobro društvo i vino, ostadosmo duboko u noć i kad dođe račun, on ni da čuje da se plaća. Mi, nas 15-ak već sakupili pare i stavili ih na sto, a on hoće da nam vrati. Mi nećemo, a on ih onda gurnu pred Čiru, jedinog koji izbježe iz Grasslanda u Enish region regiona B, Senish Rebubliku kako su je sami nazvali. I on je bio došao da vidi za emigraciju na neku destinaciju sa ženom i troje djece. Tada pođe plakati, a i Irin momak i svi oni oklo bliže njemu. Ja i Dra smo tada otplesali ples života. Sve je bilo normalno, dok mi naum nepade da usporeno plešemo kao da plivamo u vodi. To izazva ovacije i buru smjeha. Kad smo ilazili odatle već je svanjvalo. Tu na Nadi nas stiže vijest da je Ćiro poginuo u saobraćajnoj nesreći na nekoj MN cesti. Pe, 7 peti 6999 godine Za dva dana je dan pobjede nad fetišismom. Gledajući Balk on se tamo vratio da na njemu završi onaj rat od prije 60-ak godina. Niko se nemješa, a svi ga guraju da što duže traje. Neki da probaju novo oružje, a drugi da doktoriraju na demokraciji, izbjeglicama, hrani itd. Najgora je osveta onih koji 60 godina neimadoše nikakvu moć, pa se svete na svemu što se napravi u tom periodu. Toliko su se ostrvili na tekovine Kotove države da nevide da će uništiti i sebe i djecu i budućnost. Sreća, pa je toliko napravljeno da lešinari nemogu sve odmah rasturiti. Irko mi prića da su iz firme Energ u kojoj je radio odlučili da kod njega u stanu deponuju programe vrijedne nekoliko miliona talira. Ta firma, Energ je bila poznata u svijetu i basnoslovno zarađivala za sve nas. Došli su neki u pretres i sve pokupili. On na to prosto zavapi „Nemojte ljudi to je nauka“. „ Nauka nam je ovo i donjela i bježi nam s puta“ reče neko od njihovih pametnjakovića i baciše sve onako kroz prozor. Sreća pa njemu nebi ništa, jer je on Enish, a žena mu Muny Onish. Nje su se bojali ko guje. Ta bi oči iskopala lično Muddyju za njega. Svi su to znali pa ga nisu ni dirali. Inače je napravio ljudima preko 300 šporeta od mašina za veš i tako malo pomogao okolini i sebi. Jednom je odlučio i preko ogromne planine Iman ode u spas pješke. Prije toga je i Muny sa njihovom ćerkom AlMirom isparila iz Tradera. Uvijek bi za Enishe koji u ratu napustiše B gradove pričali da su odmah mobilisni u Enish vojsku. Te su priče širili šoferi glavonja na pregovorima, da su ih viđali pri razmjenama, čak i pričali sa njima. Ubice kroz nišan snajpera bi ih viđali kako stražarče po planinama, ali nisu na njih pucali. Svaki od tri glavna stožera je tvrdio da su oni drugi složni kao braća, a samo njihov narod nije. Sve u cilju da na slogu među nacijama niko ne misli. Međutim, svi su imali u svojim redovima vojnike svih nacija. Naprimjer, sin moga prijatelja 168

kome je tata Enish, a mama Anish, a baba Ungar je kao pripadnik Onish vojske išao da oslobodi Planinu i zalutao. Našli su ga poslije više dana u nekoj jaruzi polu- smrznutog. Za moga brata je tako slatko šofer gradonačelnika i komadanta ratnoga štaba našega grada pričao da ga je vidio pod šljemom i u šinjelu na straži i da mu je čak blago mahnuo rukom. Džo se već 7 dana poslije izlaska zaposlio u telefon kompaniji u gradu moga strica i brata i poslije 3 mjeseca rada u PTT otperjao na Aust i sunćao leđa. A ne, to šoferu nisam rekao, neka uživa u svojoj obavještajnoj aktivnosti. Poče nam Dž slati i pare preko prijatelja, pa smo mogli malo bolje i jesti. Spasi nas dobro i Z-Epter suđe. Kad se bukvalno na kap ulja komad mesa ispeče u njemu, ništa se ne smanji, a ukus je pesprjekoran i ništa ne zagori. U Traderu velika akcija policije protiv Mushe koji se „otrgao“ kontroli. Ma nije on ni bio pod kontrolom, nego mu do sada ništa nisu mogli, pa sad navalili na bandita koji im je poslužio da ubisvima zaplaši Enishe, a malo poslije i Anishe, da napuste sve i ostave njima. Pobio ih je dosta, broj se nezna, jer niko nije ni vodio evidnciju. Jedan su bračni par staraca našli u kantama za smeće odmah pored njihovog ulaza. Mushe je maštao da bude svirač, pa je lupao gitaru i skidao sve od Button grupe. Kad se zaratilo okopao je veliki kvart i harao po stanovima i kućama. Jednom su kum i kuma moga brata Džoa zvali nekako u Trader, a mali od njenog brata reče da su cijelu noć bili na evidenciji, i da se o tome nesmije pričati. Djeca ko djeca, sve kažu. Takvi bi i političari trebali biti. Cio kvart je bio tamo slobodan cijelu noć da Mušetovi mogu da odšarafljuju vrata frižidera, dižu podove, razbijaju kade i namještaj da nađu pare, nakit i zlato. U odlučujučem višednevnom okršaju on sa svojm bandom likvidira čak 16 policajaca. Među njima bi i sin glavnog šefa Onish policije. Musheta su uhvatili i ubiše ga„u bjekstvu“ iz kampanjole. Jedan očevidac ga je vidio svezanog i toliko prebijenog, da prstom nije mogao mrdnuti, a kamo li da bježi. Od poginulih policajaca ostade mi jedno ime, Nebojša, onaj koji se ne boji. On bi Enish u Onish policiji. E moj Nebojša, rašta te je majka rodila. Da lopovima pokloniš život u borbi protiv lopova. Bolje prođe, jedan Enish, muzičar po imenu Boban. On bi u Onish vojsci sa Rajom pa u Anish sa drugom Rajom, pa na slobodu sa svojom djevojkom, preko H na Nadu. Izeš Raju. Sa druge strane toga grada, uskoga oko 2, a dugoga 12 km, Legendarni bandit-general UkaP imade oko 3000 vojnika, sve Jalija i bagra Tradera. Harali su na najprometnijem mjestu raskrsnici S-Tup. gdje su prolazile kolone autobusa sa izbjeglicama i bila skladišta firme Energo u vrejednosti za oko 40 miliona talira.

169

On je bio na heroinu i to su svi znali. Nosio je pojas sa opljačkanim zlatom i ništa mu nije bilo pucati nekome novo-pridošlome u nogu ako mu se nešto kod njega nije dopalo. Kad bi vrli Muddy držao konferenciju za štampu, Ukap bi se pojavljivao nenajavljen na štakama kao mučenik. Neko bi pomislio da je ranjen u borbama, a on se bio slupao u autu MBW, sa kojim se volio slikati i voziti po mraku sa100 na sat. Kad on vidi šta bi sa Mushetom, pobježe od Muddyja na onu planinu preko koje su jadnici bježali od rata. Gore udari šamar jednom pravom generalu, koji it Kotove pređe u Muddyjevu vojsku, i zauze glavni prelaz. Tu je malo naplaćivao rampu, pucao iz VBR-e, Bacač sa 32 granate i još svime i svačim po noći i to bez veze onako po vazduhu, a zatim pobježe sa svojom vojskom u Anish vojsku blizu Bridža. Tu je lešio Onish stanovništvo, pa kad vidje da je i dole gusto, emigrira na Belg i tu ga nađoše mrtvog u u nekom jarku pored nekoga puta, naravno bez onog pojasa. Muddy se poslužio kriminalcima da mu urade prljav posao, progona, ubistava, silovanja, i divljaju dok neojača institucije, pa ih počisti ili se utopiše kod njega u zvaničnu vlast. Sada vidim da se sve države prave na isti krimogeni način. Tako je i Koto primao čitave horde fetišista, brijao ih i stavljao im svoje kape sa petokrakom na glave. Kako bi mu inače vojska narasla na 800 000 vojnika? Ostalo je bilo isto. Ponavljam da bi osnivača DASa, DŽ-Watona, kraljica sa Granda Viky; objesila, otrovala, upucala, sasjekla, nabila na kolac, vadila oči, otopila u sumpornoj kiselini, samo da je bio uhvaćen na vrijeme. Onako je poslala izaslanika da potpiše priznanje države DAS, u koju se sliše sve nacije svijeta. Mnogi Kotu zamjere što nije uveo i on tako jednu naciju Balki. Mnogi su se tako i izjašnjavali kao ja i Dra na vjenčanju. Možda tada naci nebi mogli raskomadati tu našu državu. Možda, MO-žda, MOŽDA? Su, 8 peti 6999 Išao sam u Maxi popiti kafu. Tamo je to za sve posjetioce besplatno. Tako to rade bogati, da im dođeš na noge i potrošiš kod njih koji Talir, a tu ti je i ta kafa DUPLO uračunata. Tu sretnem Lizu, majku od Gaby, jedne curice koja je sa ShuShu išla u obdanište i pola prvog razreda. A joj što je ShuShu plakala na rastankuod te škole. Tu godinu i pol smo svaki dan zajedno čekali ta naša dva zlata. Liza je plovila 15 godina na brodovima na sjeveru. Kaže da tamo treba ići, slušati tu tišinu koja uši para, gledati ledenjake, mirno plavo more dole i sjajno nebo plavo gore. Pitam za njenog supruga koji mi jednom dade jedne duboke kožne cipele sa zaštitom, koje je on koristio na poslu električara.

170

Takve nove ovde koštaju 200# i uopšte nisu propuštale vodu. Iznutra su imale crvenu čoju i bogme sam ih se nanosao. Ona mi reče da on već 8 mjeseci neradi, dok je ona na post operativnom tretmanu od kancera. Tri mjeseca kasnije, u bolnici smo sreli njega sa dvoje njihove male djece. Išli su hodnikom i držali se za ruke. Reče da je Liza umrla pa su tu sređivali neke papire. Odoše dalje niz hodnik u njihov zajednički život bez nje. Inače on i Liza su živjeli nevjenčano i rekoše da su vjenčanja više za ove mlade moderne generacije. Smrt je posvuda. Evo na otvorenoj pijaci, koja je tradicionalno subotom u gradu moga strica, od bombi iz aviona, 15 mrtvih i 75 ranjenih. Kako se ti mladi ljudi osječaju kad ispuštaju te bombe. Da li žvaću žvaku, pjevaju, ili šta misle, „samo još jedna i odoh u bazu“. Kako ga tamo dočekaju? Ovacije ili, đavle.idi dođavola. Dra je nazvala moju strinu Biku, Kaže da je smršala i da se mnogo nervira. Ja nazovem brata Pitera. Javi se Nataša. Šapće da su njih svih 8 na životu, da pokušava spavati i da još radi na uiverzitetu. Okrenem ovde TV. President Bombardovanja se smije na tu temu. Zovnem Zrija u Chic i kažem mu da njegov Šef i Markos imaju tajni pakt, istrijebiti što više ljudi. Kaže mi Zri da sam lud. E, super, kažem mu ja vidiš da ludaci postoje. Pitam ga za Trubača i Hopu. Kaže da svi puno rade i u razne smijene pa se slabo viđaju. Dra pokuša kontaktirati Snježu i Hopu ali samo ostavi poruku na mašinu. U autu nađem jagode kupljene jučer. Bile su tople, ali me nesmeta da ih gutam onako neoprane. Ko zna gdje je imunitet? Mislim kako je sa njima lako igrati u filmovima fantome kojima curi taj crveni slatki sok ili da neko u budućem filmu glumi mene kako ropćem na parkingu prebien 25/07/92 od Onish vojaka pred “SheShka” kafićem. Neke stvari se ne zaboravljaju. Tamo je Jalija vječno bila. Besposličari i sitni lopovi, koji je jedva čekaše da im neko plati piće, da neko bude prebijen, ranjen, uhapšen ili ubijen da se ima o čemu pričati u Čaršiji. Oni su i nahuškali one vojnike na mene. Sjećem se kada sam ušao na čašu vina i ko je rekao „Evo jednog“, a gazda Šeška mi strigao očima da zbrišem. Čuo za to Nerko Policajac, onaj što mi brata spasi iz kasarne. Jednom me upita da li bi radio kao inspektor za kriminal jer mu treba ljudi koji imaju završen fakultet, a Anishi se distancirali i napravili svoju službu na istom spratu u istoj zgradi, pa nema ljudi. Ja kažem da nemam šta da se mislim, ako ne želim završiti mrtav na nekom parkingu u Grasslandu ili u kanti za smeće. Predložim isto i Zriu i on pristade. Njihovi isleđuju isključivo kriminalce Anishe, a mi krimogene Onishe i ostale. Jednom mi poslaše moga bivšega đaka inače Enisha, Maru. Krao nešto sitno, pa kaže da mu je dodijalo i da će da gleda da se ispari iz Grasslanda. Mislim se, gdje ti dođeš neće se usrećiti sa tobom, mada dozvoljavam da se čovjek mijenja. 171

Nerko mi reče da predam molbu da se oboružam jednim pištoljem. Nisam htio. Može mi ga Jalija oteti i ubiti me njime, ovako sam sigurniji. Oni misle da ga imam, pa možda je to dovoljno da me ne diraju. To mu dođe kao igra miša i mačke. Tu sam bio preko tri mjeseca, dok Anishi skroz ne otperjaše, pa se ja vratih na moj posao jer je škola konačno počela da radi. Bilo je nekih sitnih krađa, i koješta uobičajeno kao i u miru, ništa spektakularno. Bi i provala u W-Ajtin u stan, gdje je nestala samo jedna boca pića, a imao je tovar super umjetničkih slika. Jednom uzeh izjavu jedne ciganke koja se vratila sa Sillabica, ali bez para koje su posalli zemljaci da ponese njihovoj rodbini u Grassland. Tvrdila je da joj ih je uzela carina pri napuštanju Sillabica. Jest da je njen suprug naprasno kupio neko polovno auto, pa se vozikaju kao nikad do sada. Taj što je najviše bio oštećen joj je dao pasoš njegove ćerke da ode na Sillabic. E, moj ti gospodine, tako smo se sada svi oslovljavali, mislim se, rizikuješ robiju zbog one koja te poslije pokrade. Bi malo napeto kad su se inspektori dva naci sekretarijata skroz rastavljali. Vlado ponio poluautomatsku pušku, a neke žene u prizemlju to vidjele pa krešte na njega i on je vrati magacioneru. Među njima bi i jedan Enish, Zoka. Popismo po zadnje piće i on ode sa njima u Itez, gdje ga sa još dvojicom Anisha koji tu bijahu sa njim, ladno ubi jedan Anish zbog svađe oko pića i malo meze. Poslije odlaska onih 13000 ljudi Vlado ipak osta u Grasslandu i predavaše u školi Amerijen, a ja moje matematike. Za dva i pol mjeseca sam ispredavao svima sve. Kompletno gradivo od četiri godine, svu materiju, ocjenio, i održao usmene maturske ispite samo za one koji su na pismenom imali ocjene 1,2, i 3. Ipak se par njih koji imadoše 4 i 5 javiše i na usmeni, da oprobaju kao izgleda jedan pravi ispit. Ja im dao da izvlače cedulje sa pitanjima, koncipiraju i usmeno odgovaraju. Zapamtio sam samo Dunju koja mi je tu bila najbolja i u mat i u šali. Kaže kad god vidi sapun, a njih smo u pomoći dobijali beskrajno mnogo, zbog istog oblika i boje pomisli uvijek na puter. Njega i margarin, nikad nismo besplatno dobili, a mnogi ni dugo vidjeli. Po, 10 peti 6999 godine. Kolateralna šteta, odrađen posao, nisu imali sreće, to su irazi ubica za uljepšavanje ubistava. Tako ovde mister Šega objašnjava ovdašnjem narodu slike komada ljudskih tjela razbacanih po livadama i putevima regiona K. Hemingvej to objašnjava kroz usta starca kad se vrati bez ribe i kaže:“Nisam imao sreće“. Jedna žena mu odgovara: „ Na taj način objašnjavamo naše neuspjehe“. Sreća, postoji li ona? Kako može postojati sreća uopšte kad neko u nužnom razvoju civilizacije baca bombe sa 500 kilograma exploziva. Samo 200 grama raznese jedan dobar kiosk. Nađem u dnevniku od 12/08/92. Jedan kilogram paradajza je 300 Hd ili 40 000 Bd. To je jedna mjesečna plata. Volter je još davno napisao da veliko bogastavo nikad nije nevino. Za religiju 172

reče da je nastala kad je prvi licemjer sreo prvoh imbecila. Neobičan čovjek mora se priznati. Jedne noći Onishi su u Urbetu od Enisha zarobili tenk. Poslije su i crtani roman o tome napravili. U opštem zanosu išavši kroz grad, suprotno od fronta prema istoku ispališe jednu granatu. Ggje li je ona završila niko nejavi. Da li je tu neko imao sreće ili ne? Tu je vjervatnoća velika da jeste, ako neko nije baš neki penzevek, kako se to kod nas zvalo kad je neko duboko malerozan. A ako je bilo štete pripisalo bi se Enishima sa planine. Da li su ga zarobili ili ne, i to je diskutabilno, jer se pričalo da je tamo sve na prodaju, čak da su im Enishi prodali cijelu liniju rova iskopanog mašinama pred sam početak rata. Više od 35.000 djece je uspjelo napustiti Trader i odletiše na TCHek. Kako mi se neposreći biti tamo prevodilac? Sad ta djeca kad dođu tamo, vide da su ljudi mirni, niko ne nosi oružje, ima vode, struje, škole rade i tako obične stvari, Hljeba (velikim slovima iz straho-poštovanja), Mesa Kompira, Supe, gradski autobusi, tramvaji, kina, pozorišta, nema topovskih salvi koje nekoga ubjeđuju da je u krivu, stakla na prozorima cijela, auta, itd. Šta pomisle onda o svom zavičaju? O svojim ljudima? Kako to da se ovde nebiju? Zato mnogi kažu da se nikada tamo neće vratiti. Brat Džo je uspio kupiti 50 kg brašna za 45 #. Razmišljam o pticama. One ne govore sa ljudima jer im nemaju šta reći. Mudro. Kada bi pričale postale bi njihovi robovi. Morale bi onda da vade pasoše za selidbe i rodne listove i slično. Ovako samo otputuju. Trebalo bi da i ja to isto probam. Zaputim se i ne govorim nikom ništa. Padalo mi je naum i da uzjašem biciklo i vozim do Tradera pa poslije na aerodrom i u avion sa nekim mudonjom koji je tu radi pregovora ili šverca ili već radi čega. Da ga ja pitam šta radi ovdje! Da je Pier pedagog, on bi možda i otrčao tih 78 km. Jedne noći ubiše poslastičara Rezaka. On bijaše Osovar kao i većina slastičara na Balku. Neka trupa je obijala radnju do njegove jednosprtane kućice pored kina. Sa prozora im rekao da to nerade i da odbiju odatle. Oni mu zaprijetili, a on tvrdoglavo nastavio da ih nervira. Navodno da je imao pušku koju je repetirao na njih i neko ga iz mase ubi. To iz mase je naj opasnije jer onda čitava masa ćuti. Znali smo se od malih nogu. Poslije kad porastosmo nisam mogao proći pored kafane gdje je on bio da me nesvrati na piće. Sva im je familija živjela od tih slatkih proizvoda. Braća ga sahrniše a da se nikad nesaznade ko ga ubi. 03/09/92. U dva sata ujutro pogibe Denis, 20 godina star, član patrole policije na intrrvenciji kod konrraverznog poicajca i novopečenog kafeđije Ćose, bivšeg zatvorenika i brata onoga što mi punicu odveze autom na ručne komande. Došli su na poziv da je dole belaj, u Ćosinoj maloj sirotinjskoj kućici gdje se pilo i tuklo. Uredbom je bio dozvoljen rad kafana do 22 h i samo uz bezalkoholno piće. Neko ga ubi, i sve se zataška. Živio je samo sa majkom, pa nije ko ni 173

imao intervenisati. Slijedeće noći tu kućicu spališe do temelja. Vatrogasci su uspjeli samo lokalizovati požar. Da li je bila osigurana? Nevjerujem. Osiguravanje kuća na Balku nije baš mnogo zaživjelo, pogotovo u regionu B,K,MN i onom što ga zovu HB. Kontraverzni policajac se useli u neki stan i nikom ništa. Na početku rata Ćosa je došao kod OKe i gazdi, bivšem policajcu koji ga je sprovodio u zatvor oduzeo Forda za potrebe policije. Poslije bi se svaki dan vozao ispred OK kafića po nekoliko puta, iako je tu bilo usko i nikakvog razloga nije imao tuda prolaziti. A njegov kafe Alia bi iregularan kao i 40-ak novih otvorenih u garažama, podrumima, haustorima, šupama i slično. Pilo se svuda, a vlast je klela narod da nesmije piti alkohol. Pred sami polazak Dra iz Grasslanda prolazimo pored kafea „Kod Fišera“ kad Ivo i prof fizičkog u školi Masilo, zovu nas na piće. Zauzmemo poziciju za šankom kad uđoše Munđi i pođoše prosipati Raji piće. Mastilu prosuše u lavabo tek nasuti štok, a Ivo neda svoje čaše i hrabro reče „Nečeš ti meni prosipati piće ja sam Kretijen“. Mi pretrnuli. Muđi se okretoše i odoše. Tih dana 92-e, ja i mati smo svaraćali u dvorištu ortodox crkve u Dobri po hranu. Tamo sam bio samo jednom kao dječak kad je djed od Onija umro. Ja sam postavljao bezbroj pitanja mojoj mami o tom mjestu, a ona samo vikala ,“Ćuti“. U onoj KK crkvi smo bili često, čak i na zvoniku među golubovima, kad bi nas stara Marija pozvala upomoć, onda bi i zvonili.. Nekad bi nam Marija dala pet žutih banki da zvonimo mjesto nje. Kad bi bili u crkvi pokazivala je na neku malu kućicu i objašnjavala nam da u njoj živi Isus. Ja je pitam da li ima takva kućica u svakoj crkvi, ona kaza da ima. Pa koliko kućica ima na svijetu i kako može živjeti u svakoj. Ona se malo zbuni pa mi reče da je to tako svećenik rekao i tako je to i šta ja imam da pitam. Gurali smo se oko te crkve na pokvarenom svećenikovom motoru vićući Brrrr i Grrrr, igrali lopte i Ganje. Dakle u Dobrom su dvje prostorije pored Enish crkve, svijet dolazi, upisuje se, pomoć se vaga na grame, i daje se šta ima. Malo mi nelagoda prođe kad vidjeh Irka, čija je žena Anish, i Vez čiji je otac Enish, a mati Onish. Oni vjerovatno idu i po ostalima davaocima pomoći, Aritas i Erhamet. Moja punica je išla u Aritas bez zadrške, koji bi upočetku u dvorištu KK crkve odmah do zgrade našega stana i tamo prutom zavodila red kad je Raja malo neuredno stajala i svađala se ko je prije došao. Stvarno smo mi idioti tamo. Pomoć je posalna za sviju, a ovi je se domaći dokopali pa i kroz nju nas djele. Kakva smo mi onda trebali imati skrupula prema djeliocima pa ići samo kod „svojih“. Sjetim sa Tulike, velikog golubara kad je otišao na trip do Isokog i dvukao neko brašno za grad i dao i nama Enishima 3 kg mjesečno po familiji. Sjetim se i malog Kaplara kad je pun kamion vreća brašna prodavao na pijaci. Završio je 4 osnovne, bio nakupac i od toga živio cio život. Otkud njemu ogroman kamion pun brašna kad ptica nije mogla proći OSAM 174

mjeseci u naš grad. Mi nismo bili veliki vjernici na ulici jer je vjera bila tamo gdje treba, u bogomaljama i bolnicama, pa ko voli neka izvoli. Poslije pogroma Drugoga Velikog rata, ljudi su izgubili malo i elan da vjeruju. Tri miliona ruskih JeW je bez borbe predato Fetišima da ih potruju, pobiju, umlate vjerujući u boga i da on to tako dopušta. Jedna grupa je održala i suđenje Bogu u jednom od logora na Hameru. Altijev otac iz Urbeta to nije htio, pa ode u Backere. Kad dođe iz rata nenađe nikoga živoga od familije. Nebi ni onako našao i da nije. Nebi ni sebe našao. Kažu da je cijela Grassland ulica bila JeW, ali i da su derali narod. Pozajme jedan dukat, ali da im se vrati 10. Tako pričaše stari ljudi da je bilo pred Veliki rat. Uvedeno je da svaki Enish mora biti Ortodox Kretijen, svaki Anish, KK religije. KK bi transformisana Talyčka vjera koja pod krilo sakupi i nekih drugih kao Katolici, Kopti. Nazareni, Baptisi, Evangelisti i i ko zna koliko još. Ko je Onish mora biti Onish religije. Zato Onishima uvedoše naciju Bonchi, jer ima mnogo većih nacija koji su također po vjeroispovjesti Onishi. Dakle svi Bonchi su Onish religije. Region B imade 4,3 miliona stanovnika, a jedan milion živješe u takozvanim „mješanim“ brkovima. Nema đe spermići nisu gađali i prolazili po božijoj volji, a sada neki nadobudni stave neke kape i određuju ko je ko, a ko to nije. To je silovanje naroda, uzurpacija slobode. Da li je vjerovanje sloboda ili ropstvo? Ako se nagoni bičem i mačem, opet ćemo biti sužnji i pjevati o slobodi i doći do nje ratom. Odem malo do OKe, zatim malo do Fišera , starog vagabonda koji za sebe kaže da je bio lopov, ali nikad to nebijaše na Balku. Tamo čujem da su kidnapovali MitraV (75), Trubačebog punca. Odveli ga u 13 h u hotel “Na informativni razgovor”. On je bio Kotov borac i poslije rata hvatao Fetiše i zločince koji su Enishe masovno bacali u krečnjaćke jame, a kojih bijaše puno po tom HB prostoru. Dođoše po njega osvetnici, djeca, unuci, a možda i praunuci tih zločinaca. Možda je načepio i nekoga nevinoga, mada sumnjam. Meni se počelo da čini da u ratu nema više nevinih. Svi su korisni: i mrtvi i živi, i djeca i stari, svi, ama baš svi. Nikad nije populacija tako dragocijena kao u ratu. Na svakog se obrati poseban ponder i čovjek iz mase postane sam sebi nekako važan, kao neki zec u bjekstvu pred vukom. Ako i poginem, neko će me istaći da sam živio, jer ću nekome poslužiti, ako ne kao čovjek, a ono bar kao brojka, a ta brojka će poslužiti uvjek za neki novi rat. Ovako u miru, ma niko me se nebi ni sjetio osim malo familije. Ima pravo ona cura što se ljuljaše ljevo desno kad reče; „Blago vama vi imadoste rat“. Trubač i njegova žema Ilena su sada sa troje djece na DASu. Najstarija im je primila diplomu predsjednika DASa za pokazan uspjeh u školi. A kod nas su tvrdi političari i vjerske vođe tvrdili da su djeca mješovitih brakova luda. Ko li samo izmisli tu groznu riječ mješoviti. To prije nije tako bilo. Ni ljubav nije pošteđena političkih nakarada. Poslije javi radio Uvno, glasoviti Fetiš grad 175

kroz kojih sretno prođoh, da se Mitar otrovao pilulom sakrivenom u đepu. Jedan član neke patrole mi je pričao da ga je taj dan vidio okrvavljenog na zadnjem sjedištu nekoga auta na okuci prema New Grasslandu. Dobro nisu i mog starog iskopali iz groba, da se i on otruje piluom. Znam da sam o tome pisao već ali sada je u drugom kontextu kako vole reći političari i oni što priznaju da su uzimali mito ali u kontextu nije tako. H presjednik reče pred ofanzivu i istjerivanje 300000 Enisha iz Anyshka da im se tobože garantuju prava na život, onima Enishima koji ostanu. Sada tvrdi njegov bivši ministar da je riječ tobože, tobože upotrebljena i da to on tako nije mislio. Kako bi ovo prevodioci uopšte preveli na neki jezik? I tako u kontextu oni nisu Mitra ubili nego se sam ubio. Zamislite da je u tajnom džepu taj čovjek sa sobom nosio pilulu 45 godina i da je toliko bila kvalitetna da je djelovala. Kako ti osvetnici nevide da se nemogu ubistvom osvetiti. Ubiju čovjeka, gledaju u njegovo mrtvo tijelo i ne osječaju nikavo zadovoljstvo osvete. Strašno. Jučer smo kod Esso svirali na gitari kad sirene zloćudno najaviše granate. Rekoh sebi da su to zvuci našeg kraja. Struje nije bilo, a ni vode. Legao sam u 20:30. Idući kući sretoh moga instruktora vožnje Nidžu koji je uvijek bio veseo i nasmijan. On biješe Enish, a žena mu Anish. Ona je trenutno bila u H da vidi djecu koju su kao i mnogi drugi izmjestili iz Bony. Usput je vidila i za odlazak na Nadu gdje su i našli novu domovinu. Kad smo i mi stigli na Nadu, zvao sam ga telefonom par puta. Kaže da su kod njih oblaci jako nisko i kad se vozi auto ima se utisak da se nebo i tlo spajaju. Njihov tada mali sin ga pitao zašto je to tako. On mu odgovori da su morali doći na kraj svijeta gdje se nebo i tlo sastaju, da bi konačno našli dom. Tako je to kad naci vladaju. Mnogi moradoše pobjeći na kraj svijeta. Nidžo reče da nije htio krstiti djecu ni tamo ni amo i nje htio uzimati ni pomoć od religioznih organizacija, a drugih nije ni bilo. Neki dan se vratio sa mora, morao je voziti direktora one vojne fabrike iz NewGrasslanda pa patrole ga nisu simpatisale zbog prezimena koje je identično sa Actorovim prethodnikom Ovičem, jednim Enishom iz S koji svojom pojavom i suvoparnom ličnošću doprinese opštoj alergiji od zajedništva kod zapadnih naroda Balka. Opet Actor i Hengry dovedoše do opšte alergije narode na Isoku. Muddy izazva odvratnost kod mnogih Enisha i Anisha. Što se mene tiče svi za mene bijahu neke tumarajuće ličnosti. Ne nađoše ništa dobro za ovo podneblje. Cara Cara bi fantom smrti za Trader i neke druge gradove, ili enklave kako ih poslije nazvaše i tako redom. Razni lideri na jednoj strani bijahu na drugoj grozna strašila. Sjećam se kad mi je Inka pričala kako su ih istjerali iz kuća, smjestili u kamp, transportovali vozom, pa su onda puno i pješačili, a ona cijelo vrijeme nosila malu ćerku Alvi. Na 176

nekom mostu su im rekli da pobacaju sve stvari u neku mrežu razapetu preko rijeke odmah niže mosta. Jedna žena nije htjela da se odvoji od svoje tašne nikako, pa se na kraju sama bacila za njim na tu mrežu. Kupio sam kutiju cigareta za 500 Bd ali ih nenosim sve sa sobom nego samo jednu ili dvije. Toplo je danas, doručkovao sam, čak i ručao i popih i 4 rakice, naravno od 0,05. to jest 2 deca. Ali gdje su Beka i ShuShu? Na TV prikazuju granatiran autobus koji je išao prema S. Mnogo mrtvih. Kako li izgleda nekoliko zadnjih trenutaka u autobusu prije nego što ga pogodi granata. Ljudi spavaju, pričaju, motor zuji i ide se ka spasenju u mir i slobodu i odjednom Vliki prasak. Na radiju kažu da su Enishi zaklali 248 Onisha na Planini, da Onish žene vodaju kao roblje vojnicima na prohtjeve. Odem kod Ebojše i Ljilane pješke da se malo proluftiram. Igram sa njihovim sinom Nenom (8) rauba. Nisam bio odavnio sa nekim djetetom i njegovim optimizmom i osmjehom. To je svijet za sebe. Mi stari kad vidimo bebu, odmah mislimo kako će to biti skupo školovati, izdržavati itd, a beba se smiješi maše rukama i raduje životu. Tada spjevah ovu pjesmicu. Qui n'aime pas des enfants

Ko djecu nevoli

Qu'il soit malade

Neka se razboli

Qu'il meurt du cancer

Nek' umre od raka

Avant de ténèbres.

Prije Mraka.

Sad mi sinu zašto sam živio lijepo sa mojim učenicima. Oni su osjećali da ih sve jednako volim. (Egalite +Fraternite = Liberte) Sre, 12 peti 6999 godine Čitam da je 99-e, Z-Oran Lexovski (da, to je taj sa Donijen prezimenom) pušten iz zatvora. Bio je komadant Anish vojne policije i logora u divljem Busso. Dvije optužnice bile odbačene jer tužilaštvo nije moglo dokazati da je bilo rata između tri nacije u B regionu. Dakle ovo dosada što sam pisao da imate na umu, to nije bio rat među nacijama, a da li je uopšte bio rat, sud ne kaže, a meni se već počelo da samo čini da jest. Kako se vama čini ? Kao humanitarna katastofa. Malo je predug naslov, a malo jeste bolji opis takvoga stanja. I na stranim jezicima var, ger, zvuči dosta režeći grubo. Uglavnom on bi pušten jer po trećoj optužnici, teror prema zatvorenim Onishima, osuđen je na 2, 5 godine, a već je tu ležao 3 pa ga pustiše. Volio bih da ga ČaČak sretne da mu on objasni neke stvari jer kada je jednom išao gradskim autobusom kući u New Grassland, uhapsiše ga bez ikakvog razloga sem što je po imenu bio suviše Onish. Inače mu je otac Enish, a mama Onish. Sada je to bila 177

najgora kombinacija za nekoga ko padne u ruke Anishima. Sada je svaka od tri najveće nacije u Bony imala 2 neprijatelja u preostale dvije. Tako su ga mučki istukli i ko zna šta bi bilo da jedan njegov prijatel, inačej Anish, nije donio 5000 talira da ČaČka puste. Ja kad sam ga sreo na ulici, on je samo kroz neki mali prorez na jednom oku okom virio. Nepita se niko koliko je ljudi nestalo tamo. Našega sugrađanina Kostreša nisu još nigdje našli. Meni i bratu Džou i Draganu Aču su nudili razmjenu za odlazak u neko selo na Planini. Mi nismo htjeli ni razgovarati o tome, a kamo li da idemo. Onda su nas zvali da potpišemo da nećemo da idemo. Ja sam se i tada bojao zamke, da nas odmah odatle ne odvedu u divlji Busso kog tog Zatka, jer se bio već do nas pročuo po zvjerstvima u tom logoru. Eto te su mu pare koje za okup marljivo skupljaše poslužile da plati odbranu. Poslije tri dana ubjeđivanja po čaršiji ipak smo u razno vrijeme otišli u njihov stožer, u bivšoj zgradi komunističkog komiteta i pri čistoj svijesti potpisali da mi nećemo na Planinu u Anish selo Obratiće Advokati se tamo na Balku obogatiše parama jadnika. Evo malo ratne statistike. U sukobima i poslije sukoba nastade iseljavanje Anisha iz Bony. Od 750 000 njih 386 000 ode iz B u H, a 7000 ih poginu na bojištu i po kućama, kukala im majka. U centralnom djelu B gdje su Grassland, Enica Busso, itd., iseli se 150.000 Anisha. Tu ih bi oko 2.500 ubijeno, a 4.000 ranjeno. Rođeno 856 beba, a od toga 231 bi ranjeno. Bez ruke ili noge osta 37 beba. Od 62 djece na Anish strani, 27 bi ubijeno od snajperista a 35 kao posljedica granata. 10og sedmog 93 je ubijeno osmoro djece starih od 9 do 15 godina dok su se igrali u dvorištu od granata sa Onish položaja. Taj dan, Onishi nisu dali svojoj djeci izaći napolje. Tu je poginuo i Denin sinovac. Zamislite roditelje kako skidaju raskomadane ostatke svoje djece sa grana drveća. Znam da je grozno, ali tako je bilo. Zato vam to i pričam da ne date više da se to desi. Prije nego glasate za neki novi rat, Razmislite kako je tim roditeljima bilo. Danas 50 dana napadi BOOMa. Dosada je poginulo oko 1.200 civila a 5.000 je ranjeno. Ima i do 100 miliardi # štete. Region S se zbog toga žalilo onom istom sudu koji Zatka pusti jer nije dokazan sukob nacija. Možda u K utvrde da ni tu nije bilo rata, nego neki sukob navijača klubova Osovara i njhovih protivnika Enisha. Da bi se opravdali zračni napadi na S protura se da je S napao B i da su Enishi krivi i za Prvi i za Drugi Veliki rat. Mi smo žrtve riječi. Uništava se istorija stvaraju nove teze za istoričare. U našem regionu su vodili evdenciju poginulih na Grassland strani i ustanovili broj mrtvih je oko 700. Tu su pribrojana i ubistvo Košće i druga ubistva i samoubistva, a vidi se da je u sukobima Onisha i Anisha samo na Anish strani u našoj dolini poginulo 2500 ljudskih stvorenja. Ko nevjeruje neka telefonira na Oreat, 385-1-48-16- 924, Mario Cyberspace Place. Baš me interesuje šta Zlatko piše u svojim memoarima, ako ih uopšte piše ili se boji svojih sjećanja. Ovo o njemu je bilo iz nekoga članka na Amerijen, pa sam ga preveo robotom 178

na Ropijen, a onda na Balk. Malo je loš taj kompjuterski prevod, pa sam imao muke, ali je sa podacima sada sve u redu. Drugi dio članka se odnosi na zločine Anisha prema Onishima. 16/04/93 Tri mjeseca prije ubistva onih 8 djece, na glavnom putu prema Busso bi masakr u selu Ahmichi ispod Iteza. U ranu zoru upadoše im u kuće maskirani, možda lično i Narandža, i pobiše blizu 100 Onish-Bonchi civila. Sad tek nađem da su 20-og oktobra 92-e, tu Onishi napali Anish vojsku i nedadoše im tuda iz Seljaka (35 km blizu Tradera) proći da pomognu odbranu Ajca. Tada se razljučeni Anishi u Ajcu povukoše pored rovova Enisha noseći puno ranjenih. Onda se i Onishi povukoše i Ajce pade Enishima u ruke. CaraCara ga poslije velikodušno pokloni Anishima. U tom gradu je Koto 43-e demokratski postavio temelja Balka sa delegatima iz svih teritorija. Svi su došli i usvojili novi ustav. Zato ga je CarCara cinično dao Anishima da se poigra sa mrtvim Kotom. Nisu smao čudni pacijenti nekada su i ljekari psihe još čudniji. A još je čudnije što su Arab ratnici u Enici 15/04/93 uhapsili i zatvorili komadanta Anish brigade u Enicii IvaTotija, a prije toga pobivši mu namrtvo svo obezbjeđenje. Odmah sutradan bi to jutrnje klanje u selu Ahmich. Jedan Anish koji tu ima kuću i kojega su maskirani također probudili, bi zalud 3 godine u međunarodnom zatvoru u Hayu. I tamo je razveseljavao ljude pjesmom i gitarom. Slavili su svaki svoje praznike, a ima ih jako mnogo kada se svi, stari a i novopečeni saberu. Kaže tek malo bi se prenuli kad su zdušno pjevali:“ Nikom nije ljepše neg je nam, samo da je vako svaki dan“. Če, 13 peti 6999. Večeras samo 2°C. Bolje što nisam ni znao da se situacija u dolini Ašve baš toliko zaoštrila i nije bila nimalo naivna ni za koga. Šta nas je spasilo ? Bog ? Sigurno, niko drugi. Dobro uzeće nas kad tad, ali možda i način odlaska nas poslije smrti djeli. Šta mi uopšte znamo o tome ? Nekada je bolje ne znati. Radio javlja da je 70 aviona BooM-a ibačeno iz stroja. Oni i dalje nastavljaju bombardovanje usprkos protestima sa Čina gdje je danas sahrana trojice od četvorice ubijenih prilikom pogotka njihove ambasade. Neko je javio da će MarkosoMarkos da ide na čajna večeru i avioni BOOM tamo udariše. Nebi Markosoga tamo, ali poginu ambasadorov sin i 3 člana ambasade. Na svjetskom filmskom festivalu režiser filma « Sibirski frizer » izjavi da BooM smatra taj rat kao video igru. Da bi to potvrdili oni ubaciše novih 10 MLD talir-žetona koje odobri kongres za nastavak. I članovi kongresa su očigledno ljubiteli video igara, kada pilot sa 10.000 metara vidi cilj, baci bombu, a zatim nevidi ništa nego se vrati u bazu, oni viču :”Jebo 179

te”. Cilj ovoga rata je rat. Možda poslije bude neka mirna pauza, ali će od njega nastati opet neki novi. I tako u nedogled, rat pa rat. Čistio sam malo stan pa poslije nađoh 01/08/92. Olimpijske igre u Barceloni. U ekipi Taly nema gimnastičara Yurija pa nastupa Boris. Ja bih prije rekao da su to Ussi a ne Taly. Sada je u modi da se proda nacija da bi se išlo na Olimp. Tako jedan Blgar uze državljanstvo Hany bivšega H regiona. Možda se svijet internacionalizovao. Kod nas mjesto pet Olimpijskih krugova imamo točkove velikih oklopnjača. Čak i simbol Olimpijade 92-e me podsjeća na tenk. Imam negdje i ctrež pa ću priložiti ako znadnem. Sada je 14 h i 15 minuta i gledam odbojku Apan protiv Panije. Divno. Ukus utakmice mi pokvari jedan tužan događaj koji sam već napomenuo. Danas sam sreo tužnog Tomu Žilića kojem su oca ubili da bi mu oteli auto i pare. Plačkaši su Anishi, a i on je Anish. Vraćao se u prošli petak iz Plita. Poslije 8 dana traganja našli su ga 150 m daleko od puta mrtvog u šumi. Neko mu je pucao sa leđne strane kroz srce. Auto i novac su nestali. To veče gledam kepec Earlyo, kockar i probisvjet sa samo 4 razreda osnovne, gostuje na TV Oreat. Šta li su ljudi pomislili kad su ga vidjeli sa onolikim ušima. Kao da je vanzemaljac. Vidi se da ne govori njegov tekst. Na kraju se spetljao pozdravljaći sve Anishe ma gdje bili po ugledu na pozdrave SADova predsjednika kad pozdravlja svoje građane, a time i vojsku koja je na skoro 200 destinacija po Galaxiji. Sami kažu da 80 % tih vojaka je iz radničkih porodica. Kad bi se to vratilo odjednom kući, ko zna šta bi bilo. Ovako šefe bolje daj još koji rat da ti ne dolazimo kući. Lani iznose da se 6.000 veterana njihove armije ubilo. Jedna majka opisuje svoga sina koji je po povratku kući mjesecima prazno buljio i jedan dan okinuo sebi metak u glavu. Možda ubijeni često zovu svoje ubice da im se pridruže. Pričo mi čovjek z Oboja, da su tamo činjena zvijerstva i da su počinitelji večinom na lud način također završavali svoje živote. Ogromna vojska je ala koja ždere i mora da jede. Sjetim se cara Klaudija kada je odbijao da uzme presto Rima. Neki mu vrli general reče da mu vojska nema šta da jede i da uopšte nije važno ko je car. Earlyavi je imao je kafanu u kojoj se ljulja do zore i pjevaju pop-folk pjesme poput ove: Jedva čekam da mi umre majka da mi kući dođe Rajka. Glavni instrument bijaše akordeon tj., harmonika. Pored nje se često dodavahu; električne gitare, organe, violina, bubnjevi,zurle i ćurlici, itd. Ritam Es-tam, nešto kao Hadžaturijanov ples sa sabljama, je drmao vrlo glasno da se uopšte nije moglo razgovarati, a pjevačice bi bile nakinđurene, natrackane i skoro nage. Često je bilo tuče, a poslije fajronta bi ostajali kockari bijeliti zoru. Tu su se skupljali okolni seljani, uvijek namrgođeni i dobrano pjani, uvijek skloni kavgi zbog nemogućnosti da promjenu svoje 180

stanje. Stali bi na putu kući ili od kuće i gasarbajteri, onda proslavljali noćima i oni što idu u vojsku, koja je bila obavezna za muške od 18 do 27- e godine. Mušterije bi naručivale svoje pjesme, plačali u gotovini, a nekad bi jednu te istu ponavljali i po 10 puta. Onja ih je odlično opisao u svojim dramama i Mnodramama. Da su to i drame, vidi se i onoga šta su nam napravili. Sjetim se kad smo išli u New Grassland po moje papire za konačni bijeg sa Balka i iz nekoga kafića pošli kući, a sa nama jedan iz Bućić sela poznatog po Fetišima iz prošloga rata. Priča on kako bi nekad noću, u miru a ne ratu, uzeli sjekire pa u šumu prema Kovića selu da se sa njma tuku pa ko živ ko mrtav. Nije bitno što su u oba sela stanovnici Anishi. Tada sam se u kafiću dobro prepao kad Izo, x-gradonačelik Grasslanda i moj dobrotvor reče: ”Šta nam fali, eto ja Onish, vi Anishi, a on Enish” i pokaza na mene. Smrzao sam se bio. Kafić je bio najmanji mogući koji sam ikada vidio, samo sa jednim stolom. Gazdarica se upravo bračno rastavila i sjedi na tri stepenika unutar kafića i žedno bulji kroz staklena vrata. Čeka momka mlađeg od nje 20 godina pa ne mari ni zašta. Ušli smo tamo tog zimskog dana oko 16 a izašli oko 19 sati. Noć među brdima brzo pada. Popismo sa njima po tri četiri teretna piva. Kad im spomenusmo posjetu njihovog Kardinala Pulija iz Tradera, nasta neugodno psovanje i stoga, mi brzo okrenusmo o posjetu novog idola svih Anisha, HengryHengryja, koji tu lično otvori konzulat nove drzave Anishke koju često zovu i Hany i u kojam sam ja vadio propusnicu z amoj biti ili ne biti. Poče salva psovki i na njegov račun. Pa šta je ovo sa narodom. Prestasmo spominjati bilo kakva imena no pismo nako pa samo o fudbalu i klimi. „Hajmo predsjedniče“ vičem. „Hajmo“ viče on. Mlađi ustaše da mi prođemo i ostaše tamo, a mi sa onim najstarijim prema Grasslandu. On izađe negdje na cesti, pa i neznam ni gdje mu to selo tako slavno po okrutnosti uopšte dođe. Zamišljam sjekirama dvoboj u šumi noću u mirno Kotovo doba. Šta li tek sada rade? Vjerovatno ništa. Sada u ratu im je dosadno. Pe, 14 peti 6999. Novi masakr u K regionu; 80 mrtvih i 120 ranjenih Osovara od bombi BOOMa. Objašnjenja su toliko komplikovana da se odlazi u filozofiju. Evo na Fra jeziku, ako išta razumijem bog me ubio. Bar sam mislio da taj jezik dobro poznam. Sve je u jednoj jedinoj rečenici. Le nouveau massacre, du 14 mai 99, des 80 morts et 120 blessés des Albyns civiles (ou Ossovars comment ils venaient de s'appeler), se adjoint aux Enishes, puis l'Otan disait qu'il en vas faire un ensemble de recherches effectuées à la demande d'une administration, d'une autorité judiciaire, pour éclairer une affaire litigieuse, notamment à l'aide de déclarations émanant d'experts, de personnes impliquées directement ou indirectement dans cette affaire, ensuite il avoue que ses bombes en a fait sur un convois des tracteurs 181

du ses avions et ajoute quelque vidéo du massacre du mois mars qui faisaient ils des Enishes, mais sans ensemble de recherches effectuées à la demande d'une administration, d'une autorité judiciaire, pour éclairer une affaire litigieuse, notamment à l'aide de déclarations émanant d'experts, de personnes impliquées directement ou indirectement dans cette affaire. Les Enishes, comment ici est appelé le gouvernement S, disent que c'était une montage filmée en Alby. Među brdima u regionu B razlika između sela i grada je ogromna. Grad počinje odjedamput. Najgore je kad vozite noću kroz neosvjetljene prijedjele planinske Bony i odjednom upadnete bez ikakve najave u njega koji je bez ikakvog predgrađa. Kao kad bi vas neko iz tame iza zavjese gurnuo na jarko osvijetljenu pozornicu pozorišta, pa ako ste vični snaći ćete se nekako, a ako niste bićete zbunjeni, jer sve je isto kao da ste u kvartu nekog velegrada. To i zbunjuje ljude koji to nađu kao dovoljan razlog tu ostati i živjeti. Kuće, putevi, par semafora, zgrade sa po 10-ak spratova. Tako naglo i nestane iza vas poslije samo par kilometara jedine ili najviše dvije tranzitne ceste koja kroz njih prolazi. Sela su zapuštena bez dobrih putev i infrasrtrukture, uglavnom sa konjskim zapregama mjesto auta. Ima neke mehanizacije, ali je to prema ravničarskim selima nula. Zato građani smatraju ovaj rat seljačkim. O nivou obrazovanosti govori i događaj oko telefona. Nije bilo satelitskih telefona nego oni staromodni, na žicu. postavljena je prva žičana tel-linija u selo KljAke. Neki seljan prvi na nju platio priključak i postavio telefon u kući. Dolazi mu komšinica na kafu i nosi svoj aparat-telefon da od njega telefonira sinu na Hammer, kako kaže, na svoj račun. Njihovi glasovi su doveli naci partije na vlast. Sto je naj čudnije glasačke kutije sa nepismenih sela su došle bez i jedne greške. Neko kaže da su u sela došli prethodno negdje na drugom mjestu popunjeni listići, možda iz Tradera, i samo produžili na prebrojavanje u sela. Oni sa sjekirama u ruci su naciste postavili na vlast da mogu lakše ići u šume da se biju. Neke vrle partije bi im stavile rampe za ulazak u grad kao u srednjem vijeku, pa da vidimo ko nešto na prodaju, a ko nosi sjekiru. Sada u opštinama svih tih gradova sjede upravo ti sa sela. Pismena čoveka nema, jedino ako je neki funkcioner falcifikovao diplomu. Jednome Muddyjevom, u Abyjevom rejonu sukoba Onisha protiv Onisha, su otrkrili falsifikat veterinarskog fakulteta, a on se nimalo ne uzbudi zbog toga nego osta jednako moćan, pa da napravi štos i ćerki nabavi jednu takvu diplomu tog istog Orat univerziteta. Shef stranke Prava i Budući Gradonačelnik Sjeka u H je prepisao magisterij nekoga učenjaka iz Plita. Uhvatili ga, pa šta? Ništa. To ispalo normalno. Sada su Anishi otvorili neke fakultete u selu Ja-Kovići iznad Grasslanda. Al‘ će biti diploma uz pečenu janjetinu. Neka se narod i profesori najedu i vesele. 182

po, 17 peti, 6999. Kad sam ja diplomirao, pozvali nas za Dan Republike Balka, 29 jedanaestog, da nam uruče diplome. Prozivali su nas i djelili ih oko pola sata u nekoj mučnoj tišini. Nabacio sam bio jednobojni safari imao oko 85 kg i izgledao kao maneken. Kad sam ja nared doša tada se prolomi gromki aplauz. Ni sada neznam da li su počele prvo djevojke ili muškarci i zašto ja moradoh biti taj prelomni trenutak. Poslije, nastavismo frenetično pljeskati svakom slijedećem diplomcu. Toliko truda, a počelo kao na pogrebu. Bože me saćuvaj pa to nema smisla. Krčag ide navodu dok se nerazbije, a mi poneki smo i već razbijeni tamo išli, očajnički učili da bi konačno probili tu ljušturu, biti vječni student. Neki su samo sa jednim preostalim ispitom ostavljali cio fakultet i nestajali u nekim provincijama radeći za platu srednjokolca na radost onih koji nisu ni pokušali studirati. Na matematici u NYorku, to je najčešće bio ispit projektivna geometrija i Neeuklidske geometrije, koji se slušao pune 2 godine, a tek onda polagao. Zaista lijepa nauka, ali polagati je odjedamput, to bio velik zalogaj. Ovde se predmeti polažu semestralno. Svaka četri mjeseca slijede ispiti i ideš dalje. To civilizacijo. Diplomirani je imao sva prava, dignuti kredit, praviti kuću, živjeti normalno bez straha od otkaza sa posla. Ma puklo je nešto poslije tolikih godina. Poslije sedam godina studiranja počeo sam predavati u školi, ali sam tek pet godina poslije toga položio dva preostala ispita. U komandi u Plitu gdje sam 8 mjeseci proveo na vojnoj službi imao sam HP kompjuter i dovršio sve one dugometražne zadatke iz Vjerovatnoće i statistike. Letio sam avionom iz Plita do Grizvilla i obrnuto pet puta. Koliko je Balk širok govori da taj let traje samo 45 minuta. Jednom nije bilo više karata za avion zbog soccer utakmice Ajduk-Backer, pa sam se vozio puna 24 sata vozom koji inače tu liniju od 500 km klopara za 12 sati. Naime, u Oboju je neko rano potegao skretnicu i zadnju vagon nekog voza koji je trebao proći pored našeg, iskoči na šljunak i s boka udari u našu lokomotivu. Od siline udarca pomjeri cio naš prednji dio kompozicije za pola metra zajedno sa šinama. Srećom niko nije stradao. Po noći bi se Trader vidio iz aviona kao neki punoglavac. Glava je bila oko staroga grada a rep prema novijim djelovima, kao i u ratu. Vidjela su se naranđasta svijetla oko Skendy, Omladinskoga doma, gdje smo svaku noć išli na igranku. Tu su svirali legendarni Indexi i njihov pjevač Davorin k’o slavuj pjevao. Za mene naj su mu bile seanse Džezza i bluzza od 22 do 23 h. Tu je dolazila do izražaja njegova originalna interpretacija gdje smo imali sa kim da ga poredimo. U Traderu sam studirao dvije godine, a poslije još jednu povremeno dolazio čistiti ispite. Tada bih ilegalisao kod Mite i Ara, koji nađoše stan kod kina Worker. Njihova gazdarica je preko ćoška sobe razapela na kanafi neku deku i često se šetala iza nje idući u iz svoje sobe u hodnik u kojem je improvitovala kuhinju, sumnjičavo gledajući moje noge kao štrče ispod jorgana. To je u odnosu na onu kuću na brdu bio centar svijeta. Tuda i 183

Koto prođe jednom naveče jasno osvijetljen u limuzini pa mu na pozdrav odmahnusmo. Tu bijahu jedno blizu drugoga tri kina i kinoteka. Nauka mi nije loše išla, ali moja opsesija filmom je usporavala moje studije, ne toliko matematike i fizike, koliko sociologije, psohologije, pedagogije i metodika njihove nastave. Diplomiram bez ikakvih aplauza i procesa 20-og septembra 70-e. Odem na pivo i pomfrit do doma omladine. Tamo, na popodnevnom koncertu pjeva mlad i ljep pjevač Dr-TchOliCh kji poslije postade mega pjevač Balka. Sjećam se još tog texta: “ Plakao sam ja, a smijala se ti si, plači ti malo sad“. Pobježe i on iz Tradera od Muddyja i „njegove pjesme“. Tužan je Muddy bio za njim, jer nema ko toga kalibra da mu svojim glasom Raju sokoli. Tu veče sjednem u voz za NYork. Ujutro se upišem na treću godinu univerziteta na grupu matematika. Sekretarica nije htjela da primi moja dokumenta, jer je upis bio do 20-og a ja stigao 21-og. Zatražim pomoć prodekana, koji po najnovijim pravilima bijaše student. On ih primi, reče da će biti sve uredu i da mogu slobodno da se vratim na predavanja u oktobru. To odredi u mnogome sudbinu moju, moje ćerke AveShu itd. Tamo je već iz Grasslanda bio JO-Okan koji mi, kad u oktobru stigoh na studije nesebično dade da 15 dana spavam na njegovom krevetu. On se negje na drugom mjestu snađe. Gurao sam odlično nekakve razlike ispitaza treću godinu, integrale i izvode. Učlanih se u studentsko pozorište bez prijemnog ispita. Isti slučaj kao sa vratom od gitare sa onog koncerta ka ga se dočepa neki gledalac pa pobježe pred masom i poslije ga baci u smeće. Tako i tu bila bitka za mjesto. Prijemni ispit je bio u oktobru. Recitacije, monolozi, trema, navijanje, plač i suze bijehu sastavni dio toga. Ja sam vidio oglas, ali se nisam ni usudio prijaviti. Gdje bih ja to mogao? Ma ni napamet mi nije padlo. Krajem novembra ipak stisnem da siđem stepenicama u 60 metara dug hodnik. Desno otvorena vrata nekoga biroa. Sjede dvojica u odjelima i kravatama sa crnim bradicama ka' Njegoš. Pa ovo su sami umjetnici velim sam sebi i skoro da zmiznem, ali me jedan upita šta želim. Ja bi da vidim jednu probu itd. On reče da oni imaju nastavu, a ne probe, nego da dođem u školu ako hoću jer ima još mjesta. Poslje saznam da su neki odustali, zamislite samo, položili prijemni i odustali. Ostadoh tu član 3 godine. Nisam išao na predavanja nego ustajao u podne, išao u menzu na doručak kad ostali na ručak, učio matematike u biblioteci i poslije večere išao na predavanja glume u “Sonju”. Tu je bilo moje srce i moja duša. Pozornica, reflektori iza kojih si neko drugi. Svjetlost mi je mjenjala lik i dušu. Mogao sam postati šta hoću. Poslije proba bi ponekad išli u klub pozorišta i ostajali do kasno uz poneko pivo, priču i uvjek dobre viceve. Poslije uspješnih par premijera povukoh se jer ispiti matematike ostajahu iza mene. Jednom smo i statirali u profi predstavi, a od tada ulaz u pozorište je postao besplatan za nas pa smo tamo visili skoro svako veče. Lako sam dao uslov za četvrtu godinu, ali poslije su matematike postale sve više i više 184

zamršene. Uglavnom se vratim u Grassland 74-e i zaposlim sa preostala dva ispita. Ustvari sam imao tri ali Funkcionalnu analizu dadoh odmh te jeseni. Na prvom pismenom ispitu, vjerovatnoću i statistiku nisam mogao dovršiti bez digitrona i naravno padoh. Sljedeći put pozajmim digitron od sopstvene supruge. Nešto čudno se tada desilo. Digitron mi je bio u kesi kojoj jedna ručka puče i on ispade na beton baš na displey koji se razbi pred sam ulaz u amfiteatar određen za pismeni. Opet ga nisam položio. Na kraju sam i supruzi morao isplatiti 130 #, a još sam bio vojnik. Ja to kažem da je moja Ava sa neba uradila namjerno, jer bi se stvari možda odvijale drugačije. Naime brak je njenom mamom je već tada bio pukao, a rastavili smo se 12 godina kasnije. Dakle ja sam završio vojsku, otišao u Grassland da radim i tako, do 78-e, kad sam odlučio da se preselim u region V u BaTchi, gdje su mi dali da predajem mat u srednjioj školi. Vjerovatnoću dam laki a onaj najteži tek poslije godinu dana. Sedamdeset devete, rodi se Ava, ta mala pametna curica i zadrža me još 9 godina u tom mjestu sa 7000 stanovnika. Tamo je kao da ste u nekoj drugoj državi. Poseban jezik, kultura, običaji, jelo, praznici i mentalitet. Kao i svi na Balku ponašali su se prema strancima kao šepureći napuhani paunovi. Nama dođošima je trebala biti čast što tu živimo. To sve zajedo me je strahovito umaralo. Tako je bilo i sa strancima u Grasslandu sem možda prema doktorima. Dođoši su smatrani nižom vrstom ma odakle došli. Sjećam se jednog sudije koji je došao iz Tradera. Svirao je naučeno školski gitaru. Naravno da su mu ove starogradske pjesme bile lagane ali ih nije on mogao da to svira u “Varošarijama” od jednog domaćeg Grasslanda koji je želio da se pokaže na televiziji. Veliki su tu postajali nekako kao mala djeca. Ovde na Nadi se to neosjeća. Na kraju sedmice smo išli kod naših zemljaka u Tri-Rjeke, neki grad od 50 000 stanovnika na pola puta do MontReala. Tamo bi i još jedna Anish familija također i Grasslanda, ali ih prije nismo poznavali. Došli su samo sa jednim djetetom, a ćerka im ostade u Oreatu. Gledasmo njihove fotografije, pičasmo o našem gradu itd. Naš Mus se vrlo fino ponašao. Navečer smo gledali treću epizodu “Tango” u kojoj ja ne učestvujem. Ja sam tek u petoj kada glumac Marjo ‘gine’ od nepoznatoga strelca. Njihovi profesionalci su bili zadovoljni kako ja glumatam. Iznenadilo me da je serija rađena bez blamiranja bilo koga, bez velike politike i samo prljavi rat. Mark, režiser mi je poslije pričao da je imao pritisaka da ocrni nekoga, a svi znamo koga i da on nije pristao po cijenu serije od 4 miliona talira. Pričali smo par puta telefonom i imao je na umu još jedan projekat da radi sa mnom, ali se nažalost predomislio. Dobro je prkazan rat. Vojnici sa Nade su došli po pravilima “Civilizovanog” ratovanja i drže se njih kao slijep plota, a na terenu nalaze takvo bezzakonje da ih nemogu primjeniti. 185

Moj prijatelj iz BaTchija mi je poslao jedan foto kratera među zgradama u NYorka, 400 km daleko od K. Pa to je strašno. Prečnik je 20 metara a dubina 7. Nije mi napisao broj mrtvih ni ranjenih. Da zanjemite od čuda gledajući tu rupetinu između stambenih zgrada. U toj sredini gdje ima 5 službenih jezika i 25 nacija, oni bacaju te 500 kg teške bombe tražeći MrkoMarkosog, koji je 100 km južno. Da im nije neko sad javio da se uselio u dvosoban stan na Detelinari kako se zove taj kvart po djetelini . Tu gdje granata pade ih više je nije bio ni sa tri, a ni sa 4 lista. Danas saznam da je 9-og Maja na proslavi pobjede nad Fetišizmom u Oreatu, napadnut i udaren u glavu budući predsjednik šaljivđija Actor. Sreća da je trenirao neke Fu udrce pa se odbrani od crnokošuljaša. Sjećam se da je 94-e pričao kako ga je neko htio ukloniti i poslao mu plačenog ubicu, a taj je izvadio pištolj i stavio ga na sto i rekao da on to ne želi učiniti. Možda su se nadali da će Aktor njime da si puca u glavu. On je tada već bio raskrstio sa Hengryom po mnogim pitanjima. Ovaj ga već odavna više nije zvao da mu priča viceve i bi skoro iz stana izbačen na ulicu. Neki huškači su lagali da je nelegalno zajagmio stan. To nije bilo teško jer kod Kota su svi nelegalno dobijali stanove. To je bio civilizacijski kriminal. Radite u istoj firmi. Uzimaju vam svima od plate za izgradnju stanova, a neko od toga dobije stan od 100000#, a vi gledate odakle se vedri. Najsmješnije je bilo kad su se dodjeljivali stanovi nekim drugorazrednim fudbalerima treće lige. Oni su bili na platnoj listi nekih firmi i plate primali od njih, a da tu nisu ni radili. Zatim kada su se lokalni moćnici počeli da djele kome oni hoće to poprimi zaista silaznu putanju u povjerenje Kotovog režima. Tu on izgubi sve nas koji smo u taj sistem vjerovali i prepustismo da ga čereče fetišisti i robe bez milosti. Čitam “Feral”, jedan H nedeljni list. Šta tamo ima grozote. U četiri članka donosi toliko o neo fašizmu i šta sve ne. Mislim se da je najbolje da vam dam jedan kompletan članak na 10 strana na kraju ovog štampopisa na Grand Amerijen verziji. Ko nije dobrih živaca bolje da ne čita. Neznam da li je to dobra ideja. Možda me list koji više ne postoji, tuži. Bolje vi to nađite sami u njegovoj arhivi od 1 septembra 6997-e ili mi se javite na [email protected]. Dalje pišu kako se kurlataju milioni u Hengryne trezore. Ženi su mu našli naprasno položenih u banci 239 000 #, a on ih nije prijavio na porez. Ministar odbrane H tvrdi 92-e godine, da Enishi imaju manji mozak, a njegov nasljednik koji se sa Nade vrati u H sa milionima sakupljenim od emigracije pozdravlja sa Franko- Fety pozdravom, dok Hengry nezasoli kako je sretan što mu žena nije Jew ili Enish. On to utvrđuje pipanjem ili kako? Pa bar Adam joj je predak, a on bi; šta ono bi? Uglavnom ima jednog unuka kojem je jean jedini otac Enish, a i njemu če pripasti neki dio od jedne MLD# koliko Hengry nabra na svoj kont za 9 godina vladavine. Niko više nenosi pare u grob otkako se počeše i grobovi 186

pljačkati. U gradu Trogu na moru 20 km od Plita gdje se nadaju bogatoj turističkoj sezoni, na zidovima pišu grafite; ‘Ubiti Enishe i Jews’. Zamislite sad nekga turistu ili turiskonju kada čita te grafte. Tome se smuči odmor jedino ako nije neki Fety plačenik. U tom gradu ima puno ljudi Anisha iz Grasslanda koji su napravili kuće u Kotovo doba. Jedan od njih bi i Onjin brat Moša koji nažalost dobi rak kože i umre u 40-oj godini. Žalio ga je cijeli Grassland, pogotovo naša generacija koja pamti njegove interpretacije pjesama” Pijem, al ne znam čemu sve to...” Te kuće im u ovom ratu, a i poslije njega dobro posluži za daljni opstanak. Kad se sjetim toga grada na moru i bjede u kojoj su živjeli 60-ih godina. Nije bilo ni puteva, ni asfalta, kamene kuće, nikakav namještaj unutra, bez grijanja. Mi bi došli na more i stanovali kod u tim kamenim kućama i naravno plaćajući im kiriju. Poslije smo dolazili pod šatore na kampovanje. Turizam se razvijao i Koto napravi jednu asfaltnu transferzalu u dužini od 1000 km koja bi odmah uz more i prolazaše kroz svako misto, izgradi hotele na moru i krenuše i naši sa vikendicama, kućicama i na kraju vilama na obali mora. Jest da se i ilegalno pravilo a neki su imali kuće od istoga materijala kao i okolni hoteli. Jedan radnik je na svom placu tako našao gotoviu kuću. Ubjedili su ga da su greškom i njemu sagradili jednu misleći da je plac nekaoga funkcionera, valjda šefa policije regiona B. On nije mogao da spava mirno nego prijavio slućaj. Ma, opet nikom ništa nije drastično bilo. Eto Mitin punac napravi vilu blizu Vnika, koja je jedno vrijeme vrijedila 700 000 talira. Pored toga je imao i jednu vikendicu na Planini Našalost, ovu na moru su minirali Kotovi rezervisti. Dakle kod Kota se moglo i skijaiti i ploviti. Od plovila, naša Raja sa čamčića stiže na jahte. To bi trn u oku svjetskih kapitalista i nahuškaše nas jeden na druge. Po priči Anisha iz B, Onishi navališe helikopterima, tenkovima i sa 130 000 ljudi na HB region. Bilo je 5 na 1 u korist Onisha. Kako je 5-a Brigada H vojske „dobrovoljno“ došla u B da brani Anishe, jer su oni podrijetlom bili odatle kolonizirani 48od Kota u Hammerer kuće u ravni dio istočnog H regiona iznad rijeke Ave u koju se pod pravim uglom ulivaju one 4 famozne rijeke po kojima ovaj put nebi podjela B-regiona nego više po njihovim pritokama, H bi optužena za napad na suverenu državu Bonu. U mjesecu 8-om 93-e, Jepche je bilo u okruženjuu Onisha i da je 13/4/93 napadom u Enici počeo napad Onisha na Anishe. 26/8 napad Onisha u Koplarima, a poslije 2 mjeseca su ušli u Waresh, rodni grad našega kuma na vjenčanju Nihe. Kuma nam je bila njegova žena Rada. Ona je Enish, a on Onish. Ostali su i dan danas u Grasslandu. Njihov sin Olja je imao 5 iz matematike, ali je ipak volio da uzima dodatne časove kod mene, uzainat onima što tvrdiše da su djeca iz mješanoga braka luda. 187

Grad Ugojno je pao i Anishi se povukli preko Enish teritorije u Epče i Uvno. Ja prođoh pored onog legendarnog Prozora u januaru 95-e i Uvna punog naoružanih Anisha i mnogih drugih u njihovoj vosc. Njihov General Raljak nije uopšte davao naredba za napad, nego samo za odbranu i odbranili su se tj zaustavili Onish ofanzivu ka moru. Svi bi na more. I on CarCara je tražio u pregovorima izlaz na more za Enishsku republiku. More, More. More naše plavo. Lijepo si odozdo a još ljepše odozgo. Ovo spjevah iz C dura na exkurziji, dok smo čekali vlak iz Negro luke Bar koji je na suncu kasnio 4 sata. Bili smo na stanici u podne kad ucici kao u onim shpageti westernima, več očajni, a Hero, naš madi glumac iz Batchija, mi reče :”Ajd jednu”! i ja ko iz topa, More More.Zašto te 84-e dodah i ovaj text. More More. More naša tugo. Bilo si naše, a sada si drugo. Inače su Negrinci patili od malih nogu od pištolja i noževa. Sjetim se našega kućnoga noža od kovanog željeza kojega sam ponio u NYork da mi se nađe u kuhinji, za otvaranje konzervi, mazanje hljeba i slično. Kad sam bio u cimeraju sa Negrinem Mošom, trećim u Galaxiji u Juitzi, kojem su čitave trupe dolazile u goste, hvalili su počesto taj naš nož. Čak su me nagovorili da ga nekom od njih poklonim. Oni su se tako i družili u grupama. Jedna naša kolegica je prekinula sa Negro momkom, jer joj je dolazio u goste sa cjelom trupom zemljaka. Pojeli bi joj sve rezerve hrane što je imala i opet svi zajedno otišli nekuda dalje. Mi smo u menzi imali samo ručak i večeru, pa su paketi od kuće bili dragocijeni za doručak i dopunu slabe menze. Ovde su me bar ljubazno pitali da li su Enishi zaista toliko zli. Oni ostali bliže Balku nisu ni pitali nego odlučili da znaju da jesu. Ja im kažem da li mogu zamisliti 8 miliona zlih, a svi okolo dobiri i od blagosti pucaju na Enishe iz navike ili hobija. Zatim mora se naći dobar razlog da se bombarduju od 19 zemalja već 2 mjeseca. Čudi me da nebacaju i kamenje na njih. Imam još ideja, ali mi nepada napamet da budem na strani smrti. To bi bilo groznije od bombi. Zamislite neku stjenu od 500 kg da padne na ulicu Grizvilla. To bi bio veći šok nego ovako kad znamo sve. Kad bubne imamo krater od 20 metara prečnika i 7 m dubine.

Sre, 19 peti, 6999. Šta reći za ratne zločine Enisha. Sada imamo suđenja na sudu na Olandu. Podignuta je optužnica protiv Generala Ladicha, komadanta Enish vojske u B regionu. Optužen je za uistva 8000 zarobljenih Onisha u Srbrenom gradu. Traže ga na sve strane, a njega nema niotkuda kao ni CaraCare. Ima još optuženih, a da li su oni to izvršili. Na planini su ubijali onishe bacajući ih sa neke stijene u 800 m duboku provaliju. U gradu na Rini pored onoga mosta su silovali i ubijali i zatim spalili više kuća punih ljudi. Ovi na sudu viču da to 188

nisu oni, da im je namješteno, a zločina na hiljade. Pričali su da je 42-e godine u tom kraju je Dragina vojska poklala oko 12000 Onisha i da Koto od tada sa njm raskrsti. U H regionu se konačno neko sjetio da pita ko počini zločine nad Enish familijom Zec u glavnom gradu Oreatu. Ubiše cijelu familiju i još 92-e bi podignuta optužnica, ali od nekoga naglo povučena. Od nekoga ko je jači od pravde i zakona, mošda i poreznika. Proces protiiv 8 osoba se ponavlja ovih dana. Svi su pohapšeni i čekamo ishod. Če, 20 peti 6999. Evo nađem članak iz drugog 1996. Priča kako se 62-e tata Markosoga ubio, a mama 75-e i kako mu se rođeni brat izjašnjava kao Negrien, da bi zauzeo mjesto ambasadora na Ussiji. Zatim, kako je CaraCarin tata bio Etnik i onim dvijema Kotovim Backerkama odrezao dojke, suđen 45-e i sproveden na Kameni Otok, gdje malo poslije dobi mjesto vaspitača Kotovih prevrtljivaca. Taj zatvor, po ugledu na mnoge otoke zatvore, nikad nije rasvjetljen do kraja. Moj kolega mi je pričao da su ga zatvorili tamo na godinu dana, jer je u nekom parku kao student Usskog jezika čitao letak na Usskom jeziku, kojih je bilo svuda. Sjećam se kako smo mu otišli u posjetu nekoliko dana pred njegovu smrt. Znao je već da je tako i mi kolege iz škole smo došli da ga vidimo kod kuće. Posjedili smo sa njim u dvorištu, popričali, hvalili njegovo imanje kako je ljepo napravio veliku kuću itd. Tu mu bi i ćerka sa momkom oboje mladi i puni elana. Ništa posebno kao i svaka obična sjedeljka. Poslije par dana smo mu svi bili na sahrani. Vrijeme Negrijena je u usponu. Ministar odbrane, predsjednik vlade, predsjednik S i MN koje su se ujedinile kao jedna država su također Negrijeni. Od njih 300 000, toliko funkcionera širom Balka je očigledno dokaz da ostalima do funkcija nije stalo. Ta ravnodušnost ubi Enishe. Tako i za Hammere tvrde da ih A-Vegly, dođoš sa Sillabica, porazi na izborima jer su 33-e bili ravodušni prema vlasti. Poslije ih taj crnokosi zalizani i od mržnje buljo-oki vođa stmoglavi u ponor hvaleći plavokosu Hammer rasu. Jutros sam prošetao Musa u park Brebef. To je za njega uživanje. Pustim ga sa veza i on razgoračenih očiju trči da ga duša nosi. Ja za njim pokušavam kao nekom trkom da ga stignem. Onda odjednom stane i nešto njuška na tlu. Jedan mi reče da je to odličan lovački ker. A zato on ide ljevo desno i preispita svaki djelić tla. Popodne je padala kiša. Nismo je vidjeli 6 mjeseci. Sad se naš Topaz se sija od čistoće. Radio javlja da je 9 aviona pravilo bravure i bombardovalo jednu bolnicu. Tri osobe su mrtve. Diplomati traže rješenje ali problem je ko će prvi stati. 2000 Enish vojnika ostalo bez komande, bacili puške i krenuli kući. Markos kaže-stanite sa bombama i mi ćemo se povući sa K. BOOM koji ustali ovo svoje novo ime duže vremena, želi obrnuto-da se Enishi povuku, a onda će prestati. Pretpostavljate šta bi bilo 189

krvoprolića za vrijeme povlačenja, jer su sem nekih maketa i civilnih objekata i praznih kasarni slabo šta imali vijesti o vojnim uspjesima. Počeo je i svijet da ronda protiv te agresije. U Doniji se slilo blizu million Osovara koji pričaju da su ih na silu pokrenuli sa ognjišta, a oni koji su se željeli vratiti bili su osuđeni na smrt bombardovanjem. Priče OBBamA padaju u vodu da ih Enishi tjeraju. Oni ni nos ne pokazuju. To muči agresore, jer je vojska jednostavno nestala. Zemlja je progutala. Jedan ratni veteran iz Yet-Nama je demonstrirao na DASu tvrdeći da Linton želi novi 15 godišnji rat. Oni su tamo bili 14 godina, a prije njih Api i Cuzi također 14. Pa se na tu zemlju nadvio rat od 28 godina od 41 do 75-e, zaista dugi rat sa manjim prekidima. Hoće li i ovde tako biti ? Kad se neko natovari na neko područje, to postane ničija zemlja, kao sada Af-Ganistan i onda bjesomučno vježbaju, vježbaju i VJEŽBAJU. Čak i Papa poslije 60 dana Bombardovanja diže glas protiv i krešti da to nije tradicija Ropske civilizacije. A da čija je? Dobro se uopšte oglasio. Možda to znači da se kraj toj agoniji bliži, jer kad miliarda ljudi primi tu poruku, nešto mora da se mijenja. Ministar Sweda dade BOOMu adresu njegove ambasade, da je više ne bombarduju. Ne reče gdje ambasador spava, jer je 9 prozora na njoj već bilo razbijeno. Svaka mu čast na potezu. To je taj koji se usudi ljutom Hengryu u oči reči da je ratni zločinac. Ma tad je bio mlad pa se preračunao. Te njgove riječi ipak promjeniše stvari jer se Hengry prepade javnosti, da od legende potane ljaga za Anishe kao Obscura. Kod pominjanja razbijenih prozora napomenu da se Grizvill nebi trebalo bombardovati sa baš tako velikim bombama. A ne reče da se ne bombarduje nikako. Još jedan pacijent podleže ranama u onoij bolnici. Ukupno 4, ljudi moji. Pe, 21 peti 6999. Ambasada Swissa je bila malo ‘tuše’ sa bombama. Jedina ona nije zatvorila slijetanje Enish i MN kompanija kod njih. Kao fol, bi gađan neki izmišljeni rezervoar sa gorivom i to baš kad mu je na večeru došao ambasador polupane Swed ambasade. Čoveku se baš neda na miru ni da spava ni da jede. Bogami i jedan čovjek UE poginu od BOOM granata. Ma treba legalizovati rat kao i drogu. Onda bi se stepen kriminala vezanog za to bitno bio smanjio. Kad kažu rat to zvuči nekako prirodnije nego Tornado. Kad bi zemljotres u Doniji 64-e cio svijet dotrča da pomogne i izgradi cio novi glavni grad, ma milina od solidarnosti ljudi. Neznam da li uniforme toliko plaše ljude, pa da tim nakinđurenim generalima nemogu reći da se 190

demobilišu i kopaju bašte. Čudno, kad je rat, cio svijet dotura oružje, bombe, avione, ljudstvo, noževe, žice za davljenje, otrove i Bog te pitao šta već. Taj Grizvill je zaista čudna prestolnica. Izbjeglice svih nacija se mirno šetaju po njemu. Tu sa trona, rijetko koji vladar ode bez ljudske prisile. Jedan od takvih vladara bi Koto i njemu Anishu napraviše mauzolej među Enishima. Bunili se neki dođoši Enishi iz HB kao Uk i njegov kum mesije Sesel, kako ga stranci zovu, da se Koto izmjesti u H li neđe u jarugu, ali im nije uspjelo. Čak narodi pođoše dolaziti Kotu na grob za 25 peti Peti, iz svih već na 7 država podjeljenog Balka. Ono što je napravljeno u njegovim godinama je toliko vidljivo da naci razaranja nisu sve to mogla uništiti. Naravno da su mnogi protiv tog mauzoleja. Oni bi radije da za njima narod kuka i napravi o svom trošku jedan patriotski mauzolej i za njihovu porodicu, kao Faraonima. 26/10/92 čitam moj dnevnik. Jučer sam sreo Eniza, jednog meni znanoga seljaka. Idu pješke po gradu on i njegov konj. Bili su mokri do kože. Na samaru, drva. Sve bi dao za 300 Hd. Nekako mi to sve dođe tužno i sjetim se stiha jedna pjesme;“ Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi....“. Danas sunce. Nebo plavo naravno bez tragova bilo kakvih preleta aviona. Pred robnom kućom ljudi prodaju svašta; cigarette, benzin, novce i alkoholna pića. Zvuci pucnjave se čuju iz pravca Urbeta. Tamo je front, samo 5 km zračne linije ka zapadu. Jedan golubar donese kavez i pusti 2 bjela goluba. Uzletiše u divnom spiralnom dizanju. Gledamo ih sa divljenjem i fino se vide onako bijeli na plavoj pozadini neba. Iz pravca Planine se pojavi neka tamna ptica, vele -jastreb. Svi troje su visoko i kruže nekim svojim pravilnim putanjama. Jastreb hvata izdaleka neki kurs, ali promaši nivo golubova nekoliko puta. Ili se nije odlučio kojega i njegovu visinu zatim se odalji, nišani i nekim akrobatslim lupingom, kao piloti sa zahvatima uđe u trasu goluba i zgrabi jednog. Odleti sa njim put Planine. Nama bi žao dok gazda suvo reče da i jasterb mora nešto jesti i da je on njih namjerno donio da se bar nešto ovde prirodno desi. Na primjedbu nekoga da ga je mogao i on lično pojesti ili prodati neodgovori ništa. Sretnem tu jednog poznanika Onisha iz Iteza. Kaže da su mu Anishi srušili kuću. Baš me začudila ta vijest. Dođem kući. Ima struje i puštaju baš neki akcioni film o DAS avijaciji kako Usske avione ruše kao od šale samo poslije 10 mjeseci kursa letenja. Na filmu može sve što gazda kaže. Okrenem radio. Grizvill Prozor razoren. Sada tamo ratuju Onishi protiv Anisha. Koto tu bi okružen u zimu 42-e i naredi « Prozor mora pasti », jer mu je to bio jedini izlaz. Bilo je krvi do koljena. Uspjeli su iz ko zna kojeg puta i lociraše se poslije južno na nekoj širini kod mjesta Jabla-Nice uz modrozelenu rijeku 191

Retvu. Mog tatu su tu zvali negdje sedamdeset i neke na spomen dan te bitke i vidim na Tv moga staroga u trećem redu kako sluša dok Koto govori. Tu bi jedan most i Koto te 43-e naredi da se sruši da im nagomilani Dragini Etnici nebi došli preko njega kad Hammeri i Anish i ko zna koje Fety jedinice Obscure i BuljookogAveglya krenu na njih. Kad to vidješe, Fašy odlučiše da daju posljednji udarac Kotu na toj širini; sa avionima haubicama i ljudstvom. Počeše ofanzivu, a Kota nigdje, ni njega ni njegove vojske ni 4000 ranjenika koje su teglili sa sobom. Most je bio tako vješto srušen, da su uz njegovu konstrukciju napravili pontonski i po noći su svi prešli na suprotnu stranu. Na drugoj strani zatekoše Dragine u rasulu i veselju, razbiše ih do nogu i nastaviše dalje prema onoj klopci od 100000 vojnika na maloj rijeci Sutjesci i oko nje strmim planinama. Kažu da je orginalnu kartu te bitke vojska DASa 99-e odnijela iz njenog spomen doma. Ništa nam neće od ala ostati. Čitam malo o agresivnosti. Ima dvije vrste nasilja koji su komplementarni itd. Nađite Etjen Balibare na internetu ako postoji. Dosta mi je nasilja. Odoh van. Étienne Balibare diffère deux sortes du la violence excessive qui sont complémentaires. La première est ultra objective ou structurelle ou anonyme qui est inhérent du Capitalisme qui exclut des personnes, des défavorisés, inoccupés et qui se justifie par " des coupables " pour des goulags, camps des millions morts, ...? Etc. Il n'existe pas un Manifeste du Capitalisme et des personnes en pouvoir se changent vite et personne souvient qu'elle administration a commencé quelqu'une guerre. Deuxième est ultra - subjective, les racistes, les guerres religieuses, des fondamentalistes, la violence " sans raison " est un complément de la première. J'en ai subi deux, mais pour la première je ne savais pas qu'il est découvert et qu'Étienne existe, ensuite, j'ai été très confus par deuxième que beaucoup de mes compatriotes. Pourtant, je ne me sens pas trop mieux quand je découvre les raisons de l’agressivité humaine. Ut, 25 peti, 6999. Pokušasam otkriti korjene agresivnosi čitajući knjigu Eriha Froma sa isim naslovom. Našao sam motive za rat; supefianti, alkohol i silovanje. To su motivi izvjesne grupe ljudi koje smo vidjeli i kod nas. Eto sileđije istukle trenera karate reprezentacije B. Nisu bili zadovoljni selekcijom. Ušli su u onaj novi velelepni dom omladine, predratni bijaše uništen, uprili pištolj u njega i ekipu gdje mu je bio i sin prisutan: Svukli mu sako do pola da nemože mahati rukama i tukli ga tu pred sinom. Vođa sileđija bi neki ratni komadant grada 192

Tradera.. Volio se taj slikati sa pištoljem u ruci i prepadati urednika i novinare po redakciji lista Godine. Nema rata pa sad se traži kavga na sve strane. Možda je on 'teo na šampionat. To bi bilo kao da Muše svira mjesto legendarnog kompozitora Brege u naj grupi Balka, Button grupi. Rat jenjava. Lipsali neprijatelji potpisaše mir. Onishi uzeli svoje, Anishi svoje, a Enishi njihove gradove i gradiće. Naš Grassland posta Onish grad i vidim da tu nema hljeba za mene. U Anish dio su me zvali da predajem Mat. Rekoh im da nemam ništa protiv, ali ja se spremam otići daleko u svijet među malo više od tri nacije. Iako sam Enish, u Enish dio B regiona mi se prosto neide. Poslije onih slika logora nemam simpatija za to područje. Danas bi Koto imao 107 godina. On je stalno govorio da će nas BOOM napasti i da se njega čuvamo. Napade zaista, ali samo region S gdje većinski živi Enish stanovništvo. Nisu to smijeli nikako prije raspada Balka koliko smo bili navježbani protiv svakoga agresora. Ostali regioni aplaudiraju, a neznaju da se i njima radi o glavi. Primiće ih Otan u svoje redove, a onda mobilizirati za nove projekte, kao nekad A-Vegly za napad na Ussiju. Neko reče -Njihovi projekti su ratovi i expanzija. Veliki vođa socijalista i bivši komunista u H, Ratko, koji se prikloni HengryHengryu glatko, pri početku bombinga S, udari šakom ruke u parlamentarni sto od žara strasti i uskliknu « Konačno ». Otkud ta silna radost kad se neko bombarduje. Kad granata pogodi neki cilj svi na onoj strani odakle se ona šalje urliču od ushićenja. Uopšte se ne pitaju kako je onima tamo gdje je gnjehnula. On poslije dobi rak u rame, mozda one iste ruke kojom tako snažno i važno udari od sto, i umre na Hammeru kao da je bio faraon neke ogromne države. Sreo sam jednoga Afgana koji je opaljivao rakete sa njihovih kamenitih brda na Usske tenkove osamdesetih godina. Interesantno da ga je obučavao vojnik sa Nade. Pitam ga zašto vam Ussi nisu valjali. Kaže, jer su im uzimali zemlju u kolhoze, a ko nije dao vodili su ga u ledene krajeve njihove ogromne planete od 500 miliona km² i nikad se nije vratio. Sem toga su im pobili million i po stanovnika, a Ussa poginu tek oko 25 000. Pa pitam ga da li je sada dobro. Kaže da nije, niti će biti. Njgov ujak mu je prije 20 godina pričao kako će biti kada Dasovci dođu i imao potpuno pravo. Pitam ga je li tamo ikada bilo dobro. Kaže jeste do 79- e - za vlade Ahmada, kad ga ubiše neki atentatori. Sada mi nije jasno kako se kod nekih naroda tolika moć dobra veže za jednu osobu i kad nje nestane, sve se sruši kao kula od karata i nema zadugo napretka na vidiku. Kao da je ta osoba neka magija. Zar su ljudi toliko slijepi sami da im uvjek treba neki vođa u ljudskom obliku. I kad se pojavi, opet neko želi nekoga drugoga, pa organizira atentat na od Boga izabranoga. Ima li zaista igdje demokratije kao na Nadi. Nemamo neke takve vođe ali nas politike iste vode. Bombing na sve što DAS pokaže prstom. 193

Sre, 26 peti, 6999 Jučer sam vidio jednu emisiju o dvije grupe kriminalaca ovdje u K2 ; Motardi i Hells Angels. Jedan pisac je već tri knjige o njma objavio. Umalo ga ubiše jednom kad je neka službenica u policiji otktila bandi registarski broj njegovih kola pod koja su stavili exploziv. Upravo je rekao što i Borhes u onoj priči da političari nežele da se sa njima obračunaju. Naša djeca kupuju drogu i kroz nju trošesvoju budučnost. Iskustvom alkohola mogu to da tvrdim, da korišćenejm droga i bilo kojih stupefianata konzomater troši unapred svoju budućnost. Zato su tužni i neznaju šta bi od sebe kada prestanu. Face im se oklembese, nema razdraganosti životom koja je rezervisana za druge stvari, sreća na poslu, porodici, sportu izletima i slično. Potrošili su svoju sreću smijući se i veseleći “pod gasom”. Izgubili su suviše vremena i obične stvari promašili i ostali sami. Vide da su bili obične budale, pa ih sada stid samih sebe i okoline. Ako pobjede taj stid, onda su pobjedili i stupefiante. Pa i sami šefovi narko-kartela su se ponekad predavali pravdi da pobjegnu od nje. To je baš teško jer su promašili toliko projekata za koje su mislili da bi ih mogli ostvariti a nemogu ih nadoknaditi vremenski, naprimjer, imati djecu, završiti studije, i ko zna čega, naprimjer postati baletan sa 50 godina. Ja sam se sam 88-e prijavio doktoru u bolnicu jer mi je alkohol bio dodijao. Bilo je to ovako. Počeo mi je organizam slabiti i u to u bolnici umre jedan sugrađanin, Sarchy ispljuvavši na usta jetru truhlu od alkohola. Velim sam sebi da mi nije vrijeme za to, i idi da vidiš šta ti fali. Nađoše neki nedostatak bilirubina i još nečega u krvi i da moram u bolnicu na interno odjeljenje. Cijelo to vrijeme je sa mnom bila moja velika potpora Dra, koja mi kaza ako hoću mogu i negdje u neki drugi grad na liječenje, tako da se manje po Čaršiji prča o tome. Ja nehtjedoh iz inata. Nemam pojma zašto, ali hoću da svi znaju o meni sve. Najviše sam pio od iskomplexiranisti siromaštvom i mojim tijelom i facom. Nisam vidio da smo skoro svi bili jednako siromašni, pa kao onaj SavaLadački u pjesmi vrloga Georga, sam ‘teo mlogo više’. Zatim se pije od zadovoljstva stanjem, pa nostalgije, pa od razočarenja, pa na kraju od alkohola, kad on preuzima komandu i tjera organizam da radi za njega. Jedan neuropsihijatar, koji je volio cugnuti, mi je pričao da postoji čitavo sazvježđe na kojem je puno alkohola u tečnom stanju, a i zaleđenog u ogromnim količinama. Zašto je i on svemirska konstanta kao ljubav i mržnja, niko nezna? U bolnici me primi jedan fin doktor internista i kaže da moram ležati izvjesno vrijeme tamo na njegovom odjelu. Prije nego ću u sobu, pita on mene šta ja mislim od čega je to došlo, a ja ko iz topa kažem: „Od alkohola“. Pa kad ste zadnji put pili pita on mene. Pa evo i sad sam došao pod gasom, velim ja njemu. Pa vi ste za drugo odjeljenje, veli on. Pa nema veze, velim ja samo daj da više nepijem i popravim krvnu sliku. 194

Pritom sam malo mislio i da se oslobodim vojnih vježbi koje su postale učestale. I tako provedem mjesec dana u bolnici na odjelu čiji su prozori okovani rešetkama. Brat Džo i njegov kum Tihy mi donesoše Tv i bi odmah bolje u toj sobi sa 4 kreveta. Neki u drugim sobama nastaviše piti i u bolnici. Donjelo bi im staro društvo poneku flašu pa su se kao djeca cucli radovali. Naslušao sam se svakojakih sudbina. Ma ja sam bio mala maca za neke alkose. Mene niti je ko nosio kući, ni plaćao za mene ili našao u parku da spavam i slično; da neznam u kojem sam gradu i koje je godišnje doba. Jedan je bio odsječenih stopala, jer su mu se smrzla, kad je u zimu zaspao tik pred svojom kućom na nekoj gomili pjeska. Ne to nikada nisam bio, ali sam dobro bio na tom putu. Jednom su mi u posjetu na kapiju bolnice došla i djeca jednoga mog razreda iz škole. Bio sam zbunjen i obradovan jer sam vidio da iskreno žele da im se brzo vratim. Jednom je i pjevač Latko došao. Ja ga vidio na hodniku sa nekom kesom pa ga pitam otkud on, da nije bolestan šta? On reče da je došao zbog mene da me vidi. Baš sam ispao papak. Došao mi je i Mita jednom ili dva puta u posjetu. Tako pušimo na balkonu sa rešetkma kad odozdo naš jaran i direktor bolnice Myka meni kaže: “ Kad misliš izaći iza tih rešetaka“. Ja mu kažem filozofski da je sa moje tačke gledišta i on meni također iza rešetaka, našta se on nasmija, odmahnu rukom i ode. Mami sam strogo zabranio da mi bilo šta kuva i nosi za jelo tako da mi stomak na bolničkom tretmanu ispuha i po izlasku počeh normalno nositi moja stara odjela. Naš jedan stari boem opet kaže da je prestao piti kad je iz bifea sa željezničke stanice u Enici izašao da mokri uza neki zid i vidio da je napolju stiglo proljeće i olistalo drveće, a sjeća se kad je tamo ušao „na jedno piće“, bila je zima i snjeg je gusto padao po golim granama tog istog drveća. Sa Dudijm sam neko vrijeme kod OK-e, igrao šaha po običaju u piće za sve goste, ali meni samo sok. Našao sam ga 12/06/93. U 21 h javiše da je Early maznuo 70 miliona HD ili 40 000 talira. Dali mu u Oreatu da podjeli plate Anish vojacima. Vjerovatno ih je prokockao. Sjetim se kada se 89-e nakratko otvorila kockarnica u hotelu u Grasslandu. Ja i Omko se malo zapili u Ramik Kafiću kod kina, preko puta kafane Korzo. Dobili smo pare za topli obrok, koji je postao popularan u našem društvu. Svakom radniku pripada topli obrok, i koji smo u kešu dobijali u školi. Poslije par pića napravismo razlaz. Ja prema donjoj, a on prema gornjoj čaršiji. Bijah u novom bjelom mantilu, pa da me Raja vidi, svratih i u Hotel. Pred recepcijom sjedi neka ljudina, nešto mi maše dok mu neko mota široki zavoj preko čela i glave. Ja prođem u salu za kockanje, sjednem preko puta konobara Jure sa druge strane nekog improvizovanog šanka. Vidim zelene stolove i kockare kako nesuvislo bulje u njih i po svemu što se tamo kotrlja. Poručim takozvani namještaj, bokal bjelog vina i bokal kisele vode. Eto ti onog golemog i pita me što ja nestadoh kad mi on mahaše. Kažem mu da ću samo piti, a ne kockati pa mi ulaznica netreba i 195

da on uzme neko piće na moj račun. Vidio sam ja da je ulaz 50# kao da je kockarnica na onoj lux planeti Onako. Pitam ga šta ti je glavi, a on to krivo shvati pa zbrisa. Valjda je mislio da ću ga i ja mlatnuti kad tako ležerno izgledam. Jure se iznenadio što se ja uopšte pred njim ne tresem, a ja čovjeka nikad nisam vidio prije. Odem kući i sutra na kafi u hotelu saznam da su tu noć Early i jataci opljčkali kockarnicu jer su bili puno izgubili. Kažu da je neko i pištolj pri tom pokazivao. Šta bi sa ovim gradom ? Pištolj vadio u hotelu? I to ko? Earlyavi majmun. Pa u Kotovo doba bi za posjedovanje metka odležao najmanje 10 godina robije, a sa njim i onaj što otvori kockarnicu. Uglavnom, slijedeći dan, Kepec Earlyi morade uz izvinjenje vratiti novac jer im je gazda kockarnice poslao neke nezgodne poruke. Kažu da je bio nekada neka sila u policiji u H regionu pa je imao kontakata i veza sa podzemljem. Saznam da je onaj na ulazu bio takozvani Naranđasti. Kako i da pomislim kad je imao veliki zavoj preko glave pa mu se kosa nije ni vidjela. Ja ga tada nisam uopšte poznavao samo sam čuo da je pretukao inspektora u policiji Majčeta, i to pred njegovim sinom. Name, Naranča se vozikao na motoru ispred inspektorovih kola, vrludao naizmjenično ispred i iza njega. Neko je nekoga primorao da stane da se ne sudare i onda ga je Naranča pretukao. Znao je karate ili džudo šta li, jer novi klinci su se baš natrenitali tih borilačkih vještina, a i bome oboružali. Dakle u kolima biješe mali inspektorov sin i sve je to posmatrao. Kako li je to djetetu u duši kad gleda kako mu oca tuku. Nažalost, kod nas na Balku su mnoge majke gledale kako im razapinju djecu itmeđu tenkova i auta. Poslije su Naranču hapsili pa negdje sprovodili, a on onda spektakularno pobježe uzbrdo u šumu. Šume, šume su nas održale i njima hvala. A i pjesma, pjesma nas je održala i njoj hvala. A i rakija nas je održala i njojzi hvala. Ima jedna malo tužna melodija posvećena šumama. Komponovali je Kotovi Backeri. Kako smo mi uopšte opstali? Uvjek neka tuča i bitke. Sjetim se kad su se 50-etih čitave bande tukle na fudbalskim stadionima, i rukometnim igralištima i svuda oko utakmica, a poslije se ganjali po ulicama i školskim dvorištima i poljanama. Naprimjer, iz Enice bi navijači došli na utakmicu, Bratstvo – Čelik, urlajući na krovovima vagona na Ćiri, našem uskotračnom i sporom vozu na ugalj i vodenu paru, koji je najbrže išao 60 km na sat i podobro razbijenih stakala na prozorima. Znalo se da će se tući bandom iz Grasslanda koja se, po stubovima na starom tornju, nazvala Čursija. Šef naših je bio Jusuf, najači u gradu, a on je sin Ganije, onoga što mog oca plamtećim govorima privuče u Kotovu vojsku. Mi mali bi jurcali za njima po gradu gdje bi čuli da je kakav okršaj. Najćešće bi to bilo na dvorištu ispod Gaja. Radili su i lanci i poneka rjetka čakija, ali pištolje niko nije imao, niti borilačke vještine nešto posebno poznavao. Tuča je bila obavezni ritual poslije utakmica a i inače se rja svuda 196

pomalo tukla. Moj brat Džo je sviju redovno mlatio, najviše zbog mene. Čak je i legionara Adana redovno tukao. Samo mu je Jean iz Urbeta bi penicilin. Džo je bi priridno jak i kao dijete. Policija se nešto baš i nije mnogo sekirala zbog toga. Znala je vlast da siromašnom narodu treba neki ventil. Sinovi recepcionara jedinog našega hotela Zijo i Derva bi se uvjek tu našli i tukli. Derva se nešto poslije primiri i postade kontrolor protiv ribokradica. Bio je nepodmitljiv, svaka mu čast. Taj kad se pojavi na pony biciklu čuvaj se ako si pecao iznad, a ne ispod mosta na ulazu u grad sa istočne strane, a obrnuto sa zapadne. Samo smo ta dva ulaza i istovremeno izlaza i imali u našem Garsslandu, što se u ratu pokaza jako nezgodno za spas od budala. Erliyevi postaviše samo jednu jedinu rampu na dvosmjernom put širine 5 metara i cio grad i dolina bijahu blokirani što iznad i ispod u dužini od 50-ak kilometra. Naš pjevač Latko koji snimi prvu ploču sa Button grupom zarazi se pecanjem, ali ga Derva odra na kazne mnogo puta. Ma nikakvo moljakanje nije pomagalo. E tako, našim ljudima treba malo više ljudi kao Derva. Zijo nastavi i sa većim manifetlucima i i jednom skočivši u našu rijeku Ašvu sa lisicama na rukama pobježe policajcima. Njima se nije ni skakalo, a ni pucalo na mladića, pa ga pustiše da pobjegne. Otac njihov Hasan je važio za poštena čovijeka. Za onog režima se tukao sa Žandarima malodobnog kralja Pitera3, što je u ovom novom društvu bilo tretirano okarakterisano pozitivno, i konstatovano kao suprostavljanje nenarodnom režimu. Pokazali su mi neku malu kućicu pored, naše osnovne škole, na kojoj je još bio trag slova, Biljarda. Kažu da je Hasan žandare kao od šale bacao kroz prozor. Istina je da je i onako već u godinama snio na leđima kasu od 300 kg niz stepenice knjigovotstva. Nisu nikako mogli da je sa sprata premjeste u prizemlje. On je zaveza za sebe i polako snese dole.To bi sve još kad sam bio desetogodišnjak. Sjećam se da me je tada jedno veče Zijo pozvao iz žbunja parka. Reče mi da Hasanu kažem da je on tu. Odem na recepciju i šapnem to širokoleđnom Hasanu, da je Zijo tamo u mraku. On se nasmiješi jer je znao da sam sin policajca. Ja sam tu policiju shvatao kao narodnu, kako se i zvala, a njih dvojicu kao narod i ni na kraj pameti mi nije bilo da otrčim kući i mom tati odam tu tajnu. Izađem u park i javim se Ziji da sam obavio posao i važno ostanem sa njim da nesumnja u mene. Poslije desetak minuta dođe Hasan, malo nešto šaptaše njih dvojica, dade sinu nešto para i rastadosmo se svak na svoju stranu. Osjećao sam se kao dio jedne velike zavjere. Ocu to nkada nisam ni pripovjedao. Tri decenije poslije, sretavao sam Ziju počesto u kafeu kod OKe. Dal li je OKa bio taj policajac koji nije htio u njega pucati neznam, ali bi Zijo sjedio tu, malo govorio i kafu pio. Reče mi da sada ide sa vojskom na Planinu, kuha 197

im gore u šumi, ali tako vješto da se plamen nevidi i dim ne osjeti. Hajduk jednom, hajduk vazda. Taj se baš zna privući. Pokaza mi skorašnji fotos hotela Banovac čiji snimak on lično napravi na Planini i to gdje bi štab Enish vojske odmah uz ski lift kojeg na slici više nema. Naime neko je sve razmontirao i odvukao negdje na neku svoju planinu. Tako nesta i mnogih fabrika i mašina iz Bony. Čitam i dalje moj dnevnik - na Bojni na zapadu Grasslanda ubili moga školskog druga Marka. Pičali po gradu da su ga njegovi Anishi ubili jer nije htio ići od kuće. U istom kraju na vratima vlastite kuće neko premlati mog drugog školskog druga Jozu sa istim prezimneom kao i Marko. Jozo je neko vrijeme bio na Hammeru pa po povratku napravi kuću i poče trgovinu alkoholom. Tu u podrumu se kupovalo naveliko, a i probalo namalo. Kad sam jedno dva puta svratio nije mi se obradovao što pijem, a obradovao mi se kao nekom sa kim je sjedio u klupi više godina osnovne škole. Neko mu je pobio svinje, a sa vrata njegove ćerke, kad je na kucanje otvorila vrata, maskirani su strgli zlatni lanćić. Isto veče prema istoku Grasslanda na visoravni Guvna je pravi rat. Spaljene kuće i puno mrtvih na obe strane; ovaj put Anisha i Onisha. Svih SEDAM kuća od familije naše drugarice i kolegice prof Hammer jezika Drage je zapaljeno, a njen brat, vlasnik glanc novog kafića “Rebus”, ubijen. Na njemu sam nehotice zaradio kutiju cigara. Naime kad je poslije nekoliko mjeseci došla vijest da je živ, ja u zbornici uskliknuo “Fala Bogu da jave da je neko živ“. Poslije nekoliko dana mi jedna kolegica dade kutiju cigareta i reče da mi je to poklon od kolegice Drage sa Hammera. I zidovi imaju uši i prenose nadaleko. Uhvatiše i one što Jozu napadoše i dadoše meni jednoga da sjedim sa njim u nekoj sobi policijske stanice da ne skoči kroz prozor dok saslušavaju onog drugoga. Gledam ga preko puta širokog stola. Moj bišvi đak Enad je izrastao u gomadu, ali mu je mozak ostao dječiji. Priča kako sam ja bio previše mnogo za Balk. A za koga bi trebao da budem pitam ja? Ti što su uvijek za drugoga razvališe sebe. Eto i on, Za Kota je imao posao, time i dignitet, a sada maskiran trga lanćiće djevojčicama sa vrata. Mnogi su se hvalili kako su još kao male bebe bili protiv Balka i to sada dobro prodavali. Poznavao sam i onog drugog. Počeo je da šara sa našom dobrom poznanicom. U ovom gradu znamo sve između sebe. Eto kad smo isljeđivali Asimovog zeta zbog nestanka nekih plata koje je trebao odnijeti ljudima na Bukovicu, na punktu Anisha u podnožju brda sve mu bi oduzeto. Ovi s brda vikali da laže pa smo pošli u pretres. Kažu da je to u istrazi najefikasnije. Asim policajac u penziji priča sa nama normalno i kaže ako je kriv ništa nam ne zamjetra. To ga nije omelo da mi brata izvadi iz Kasarne. Nenađosmo ništa, ali dečko ipak mora sa nama. Nešto de raziđoše svi na razne strane u cilju istrage, a mene 198

sa njim poslaše pješke do stanice policije. Na ćošku kafić kod Lezbejke, pa me pita možemo li na kafu. Što da ne. Sjednemo i pijemo kaficu, a on me nudi najskuplim cigaretama. Preko ceste je satnica i vidim Nerko pa Zri i Teša se vraćaju sa svojih zadataka. Pođemo i mi. Ovi se čude da još nismo unutra i da smo bez problema bili na kafi. Pa šta bi da je otrčao od mene. Pa ništa velim ja. A gdje bi mogao pobjeći. Na zapadu front, a na istoku već punktovi Anisha, a sa strana, ljevo Planina do 2000 m, a desno poveće brdo, ma i ono planina od 1000 m nadmorske visine po imenu Vila na kojem Anishi kopaju rovove ali neznamo još zašto. Kažu da su na na Ajdarove njive, na istoku dovukli topove i, To su dvije zaravni na pola brda Bukvica, tako da se Grassland vidi kao na dlanu. Te njive nisam prije nokada ni primjećivao. Čitam dalje; Konvoj od 604 većih kamiona je napadnut i 8 vozača je ubijeno. Samo 204 kamiona je stiglo u Enicu. Sječam se najava toga ogromnoga konvoja iz Plita do Uzle. Trebao je Onishima da donese spas. Pričao mi Deno poslije da je u svakoj vreći brašna bila vješto pakovana po jedna puška koja se sa strane nije mogla napipati. Ko to sve spakova pored embarga na oružje. To je ona priča kad su oni u New Grasslandu hranili svinje brašnom, a mi ga nismo imali ili plaćali 20 # za kilogram. Tada je naš Grassland zemljek Stojan, tata od moga učenika Alaina što nas jednom posjeti u Beku, ranjen u nogu dok je vozio jedan od tih velikih kamiona. Tako je i sada. Negdje svinje imaju, a djeca nemaju te Božije zagonetne tvorevine u kojoj sve ima za opstanak. Dalje; Muddy u Paruiziu. Naeki General US (United Space) kaže da mora napustiti region B jer je tamo totalni haos. U sukobu Onish-Anisha, 4 sela na Bukvici djelu Planine i visokoj 1200m istočno od Grasslanda su uništena. Na grad padaju granate sada sa istoka sa položaja Anisha. Gafanov merđo oštećen, a jedva ga je spasio od mobilizacije. Na početku rata je svima poručio da ko dođe da ga uzme izaći će mu lično sa bombom u susret i staviti mu je u usta. Vjerovali su mu na riječ i merđo osta u njegovom dvorištu. Ostali koji nisu bili tako jasno uvjerlivi, redom su ostajali bez auta. Deno kaže i kod njih je bilo isto. Jedno vrijeme se nije mogao naći slobodan parking od nagomilanih auta u gradu. Kad su im iz mističnog HB regiona došli Anish postrojbe da brane i čiste njihov dio grada od Enisha i Onisha, par dana poslije, svaki ode u jednom i tako se parkinzi oslobodiše od oko 250 tih auta. Jučer sam dobio 2 konzerve. Pojeo sam jednu na dežuri, a drugu ponesoh kući. Gdje li su ShuShu i Dra i šta rade sada? Već je 14 mjeseci kako smo rastavljeni. Na noćnoj dežuri u policiji mi dovedoše dva kuma koji su se potukli kod apoteke. Bijahu izbjeglice i svašta su prezivjeli u logoru na Manjači. Dobro su bili i popili, a sa jednim je i njegova nova supruga. On se kune da je prethodnu i troje djece sahranio tamo negdje pobijene u nekom 199

selu. U svađi su bili povadili i puške i bombe potegli jedan na drugoga i to kod hotela u 3 ujutro, pa je policija morala intrevenirati. Smirim ih malo i pošaljem nazad na spavanje. Ja im svima više dođem k’o terapija. Možda se to svima inspektorima dešava. Jedno jutro dođe jedan mladić uredno obučen i prijavi silovanje njegove sestre. Ona i majka spremale i prale veš kod lopova Manjka. Jednom mama posla samo ćerku, koja sedam dana poslije nije progovorila ni rječi. Navalili na ju: – šta je pa šta je i ona im reče. Pošaljem patrolu po njega. Javlja mi se neko iz policije u Amerikanki i kaže da su ga našli i šalju ga nama. Nikada nije stigao. Poslije sam za njim danima slao potragu, a on propao u zemlju. Uto sam se vrato u školu i manuo se te nezahvalne profesije. Manjak otvori poslije neki kiosk i svraćah kod njega na konjak. O silovanju nismo pričali. Gadan je posao policajca. Stalno si na ivici žileta, pravde i nepravede. To nam reče i jedan vrli inspektor kad smo bili kod Mite povodom smrti njegovog oca, čini mi se 81-e godine. Reče da inspektor ne može imati prijatelje i rjetko će mu ko sem kolega doći na sahranu. Dalje nađem; U Aknju je gusto, 240 Anisha ga je napustilo. Sjetim se jednoga od njih u Vinu, grada prijestolnici na Sillabicu. Nisam znao hammer jezik, koji se također tu govori, pa na našem glasno i neodređeno upitam jednu grupu radnika, koja je pod naranđastim šljemovima kopala ulicu u tom velepnom gradu stvorenom za imperiju. Jedan mi odmah odgovori kuda ću i reče: „ Hočeš li jednu pravu Anish cigaretu“?. Pitam ga odakle je, a on reče iz Aknja. To je samo 50 km od Grasslanda. Mislim se šta je nama falilo dole da sad ti tu kopaš, a ja skitam bez familije, para, pasoša posla, zdravstvene zaštite i budućnosti i bilo kakvoh ključeva. Najnormalnija stvar je kad vidiš nekoga čovjeka da ima uza se neki ključ; od kuće, auta, pa i bicikla ili neki i vikendice, čamca itd. Pritom, ima i neke ključeve u glavi za rješavanje existencije. Ja imadoh samo jedan, ključ od stana mojih roditelja u Grasslandu i koji je još u mom koferu. Stan je mama prodala 95-e i prešla kod brata Pitera. Imao sam nakratko i kljuć neke garsonjere koju su mi dali kad sam se rastavio 87-e u Bachiju. Imala je 35 kvadratnih metara i bila u prizemlju trospratne zgrade. Nevolja je bila u tome što sam ja morao kontrolisati septičku jamu da mi nepoplavi stan. Ubacio sam samo papuče na kojima je bio simbol olimpijade 6996-e u Los Angelsy, zaključao i dao ključ nekom beskućniku sa familijom. Ipak mislim, nije nama falilo ništa dole na Balku, nego nam je falilo gore u mozgu. U Bridgeu treći US vojnik mrtav. Došli ljudi u braon uniformama i kratkih hlača, jer je Bridge veoma vruć grad ljeti.. Sada bi toliko vruć da oladi ta 3 mladića sa SHpanje, kukala im majka. Jedino ta zelena rijeka Retva ostane i dalje hladna na sunce i to sve što se oko nje zbiva milenijumima. Bogu da je svejedno, vasiona bi i bez ljudskoga roda mogla biti. Jeudi, 27 mai, 1999. 200

Bombe, bombe padaju svuda. Da smetnem misli nađem u mom dnevniku; Ne, 13/06/6993 Na radiju « rokmbejbi » naslušali smo je se na Espaniu 89-e kada odosmo nas nekoliko profa i građana na exkurziju za 300 # , sedam polupansiona, sa dva obroka dnevno, u mermernom hotelu, a ukupno deset dana sa putem preko glasovite Adzuro obale busom i onih slavnih gradova, filma, glamura i kocke. Ta naša pjesma je neočekivano bila pobjednica festivala zabavne muzike Galaxije. Toliko smo to željeli decenijama, ali joj se nešto mnogo ne imadosmo vremena radovati. Sljedeći festival po protokolu bi trebao biti u Grizvillu, glavnom gradu Balka i na otvorenju, da ta grupa prvo otpjeva tu istu pjesmu, a onda tek da festival počne. Nedadoše Anishi festival u Grizvillu nego u Oreatu, jer je grupa iz H regiona. Tu im im nedadoše ni pjevati kako je bio red, nego samo da mahnu sa bine jer je u grupi bilo suviše Enisha. Svojatali je pa je ljigavo odbacili pred svima nama, 25 miliona Tv gledalaca Balka i nekoliko stotina miliona okolo. Čak i Zrijev rođak je svirao u njoj, a bijehu iz revolucionarnoga grada Zadra gdje 168 lokala Enisha planu u jednoj proljetnjoj noći 91-e godine, čini mi se na praznik rada prvi peti. Prisutan, ali usamljen, i to ne u prvom redu nego u sredini sale na festivalu bi tadašmji momak i jednogodišnji šef Balka Janošik. Tako su se bili dogovorili da poslije Kota po jednu godinu na čelu Balka se smjenjuju njih 8 iz 8 regija. 90-e, na sastanku u nekom vojnom podrumu kad je komadant Kotove armije predlagao da armija izvrši vojni udar i udari na separatiste republika Balka, on i još trojica bijehu protiv, a trojica za, i ode sve u Zonu Sumraka. Čitam dalje. Na dženazi u Traderu ubijeno 8 ljudi. Zamislite pogreb, a tu ubiju još 8 ljudi pa onda njima pogreb pa opet granate i rizik da se oni sahrane. Muddy na Swisu. Predlaže mu Lord Owy da sve nacije čine budući guvernment itd. Taj Lord reče da je prve ozbiljne pare u životu zaradio na nama. Plata mu bi 38000 talira mjesečno. On rastegnu rat na 3 i pol godine, jer su mu toliko i rekli, a bio je majstor za rastezanje, kao Momo, onaj presjednik skupštine regiona B pred početak rata. Lord bi se uvjek kladio sa CaraCarom u bocu viskija da li će Muddy potpisati nešto ili ne. Oni se šegačili, pili i kladili se na skupim destinacijama, a mi u pećinsko doba. U martu dolazio nek pisac sa Ussije i pucao iz puške na Trader. Zamisli to, doći u goste kod CaraCare, a ne piti i ne pucati. Svaka budala je kod nas u ta doba mogla doći i dolazila je i pucala do mile volje. Pričalo se da su neke lovce sa Talyja dovodili 91-e da snajperima ubijaju Enishe po njihovim selima na istoku plodne ravničarske H regije Lavonije sve do velike rjeke DUnay. Tu su rezervisti Markosog u sukobu sa Hangrijevima do temelja srušili stari grad Volf-War. Ostrvili se na njega kao sad OTAN na region S koji je odmah preko te zaista velike rijeke. Su, 29 peti, 6999 god. 201

Poslije podne me uhvati mali san od sat I pol. Ćerka tetke moje ćerke AveShu, Kristina mi je poslala fax da bih joj mogao tražiti dozvolu za boravak ovde. Igrom slučja seljaci su uhvatili trojicu pilota OTAN-a koji još jednom promjenu ime, i sa vilama doveli u mjesnu zajednicu Kurčevo. Odatle su odletjeli na slikanje sa Markosm koji ih zatim dade u ruke nekome patentiranom mirotvorcu i profi vikaču koji svuda gdje ga pošalju viče da OKAN griješi. Znate ga po imenu Đesi Bolan. To sam si ime želio dati kad mi ga budem mjenjao. Sad Đesija čak prekidaju u poslu za mir, šalju po pilote i daju mu toliko mrske dnevnice mjesto ugovora o radu. Slikaju se zatim nasmijani, bez onih seljaka MZ Kurčeva koji pokvariše spektakularno spašavanje sa helikopterima indijanskih imena. Piloti koji su čuli kako tamo dole sve živo nabijaju na kolac, pa još neznaju dal' je to sve samo šala diktatora ili oni stvarno idu kući, se ne smeju od srca no nekako kiselo. Možda im odbiju od plate i penzije za pale avione. Možda moraju po povratku u glanc nove avijone, sve zavisi od ugovora o radu, pa se brinu šta ako se vrate opet na ponovno slikanje sa Markosjem. Jessy promrmla filo rečenicu da je DAS velika i slaba, jer vlada arogancija koja je veliko zlo našega vremena i velika prepreka za mir među nacijama. Ko li mu samo je napisa? Da li se Šef DASa slikao sa pilotima ili ih je poslao na vojni sud ili bi bio sretniji da ih je Markos lično pred kamerama streljao. Ja bi im podjelio pancire i pucao gumenim mecima da povećam adrenalin kod agresora da povećaju bombe sa 500 kg na bar tonu. Kakva bi bila razlika. Evo danas 783 aviona bombarduju cijeli region S. Grad moga strica, moga brata i njegove familije, a od nedavna i moje mame, je divljački bombardovan. Tjela mrtvih ljudi po ulicama i trotoarima. Hans mi poslao poruku da nema struje jer avioni bacaju grafitna vlakna koja prekriju dalekovode i izazivaju kratki spoj. Time nema ni vode jer pumpe na struju nerade. Za ovaj projekt neko je sigurno odlikovan. Kakva genijalna ideja. Da je Tesla poživio i slao bežično struju taj imbecil bi ostao kaplar ili bi bežično strujom palio i žario. Hans i moja Raja iz Divadla, pozorišta, svaku noć uz kotlić paprikaša gledaju spektakl i pitaju se može li ko zaustaviti te limene kiše. Pročitajte još jednom nekada zabranjenu pjesmu Barbara. Avioni visoko na nebu 6000 m, a artiljerija odozdo gađa li gađa do 5000 metara. Mita sa DASa zove i kaže da ide na Oland ali mu treba B pasoš koji košta 500#. Baš njega briga za bombing moje mame. Tako je to. Svakoga od nas briga za sopstveni rat. Jučer je podignuta optužnica protiv pokretne mete MarkosoMrkog. Nikako da ga lociraju pa ga sada od Nobelovca proglasiše za kiminalca. Neki ultra desničar, maltene Fetišist na Rancu, M. Lele-Pen kaže da bi i BOOM trebao također biti optužen. Eto ti ga sad, ljevičari bombarduju a desničari koji su protiv svega naprednoga su protiv. Ljevi su očigledno radikalniji od desnih ili je bombardovanje nužna stepenica u razvoju čovjeka. Uglavnom ljevičari su 202

desničarima pokazali čvrstu ljevicu. Bijasmo sinoć u parku Ferlan. ShuShu i Dra su se kupali u bazenu a ja i Mus smo bili sa Viktorom i Kremenom, bračnim parom iz Blgara, jednoj nezavisnoj državi istočno od S regiona. Osim nje bile su tu još Romija i Grecija i Alby, Ungarija, a i Urci su imali jedno parče Meteora Balk taman za slijetanje i polijetanje BooM letilica, a naravno i Silaby, a đe bi brez njih, mada oni nisu član BooM-a. Nevolja za Markosog je bila što BOOM ima baze u Greciji i tom djelu Urka. Pa je to smiješno blizu. Markos je to mogao pomesti sa onim ogromnim Kotovim raketama, koje ima u spremištima, ali bi oni vjerovatno obrisali S sa liste postojćih i dali taj teren nekom drugom narodu. Enishi su osjećali ogromnu opasnost za njihov opšti opstanak i državu. Dešavalo se to već nekim narodima pa sad lutaju svemirom kao meteori, pa negdje ih prime pa poslije tjeraju, dave, pale, itd. Kad sam vidio šta rade od Balka povjerovao sam da je priča o Atlantidi postojana. Viktor mi kaže da su Oni i Donci rješili pitanje manjina asimiliacijom svaki na svom terenu, ljudi potpisali da prelaze iz jedne nacije u drugu kao fudbaleri iz tima u tim. Svašta. Stvarno, bi li bi to trebalo uvesti. I onako su mnogi kroz vijekove prelazili iz nacije u naciju ili pokrštavani, eto kao ovi sa Afra. Malo mi je smiješno kako ih grabe u razne vjere pa im onda ratove nameću na toj bazi, što mi nije nimalo smiješno. Nemislim da bi bilo manje ratova? Inače ne postoji rječnik Blg-Donski jer ga je nemoguće napraviti. I mi ostali sa Balka razumijemo poprilično taj jezik. Kod nas su napravili AnishEnishski- Bonchi u 6 varijanti, ali sa su se napatili izmišljajući smiješne razlike. Na Anishskom su patentirali puno novih riječi pa se povećala samo razlika materijala. Naprimjer helokopter se kaže na 9 načina. Naprimjer, jedan od naziva je zrakomlat, što znači da nešto mlati zrak. Ipak ga svi tamo opet zovu helikopter. Djeca gnjave Musa. On me očima preklinje upomoć. Veterinari kažu da psi imaju stres od te prevelike ljubavi djece prema njima. Znate onu sliku kako mala curica stišće mačkicu i misli da maca uživa. Možda i nas Enishe oni sa DASa i 18 komšija vole pa im bombingom ukazuju na tu ljubav, a mi to doživljavamo kao previše mržnje prema nama. Uzeo sam moga jarana Mukija i po divnom sunčanom danu radosno odosmo u šetnju. Ut, 1 šesti, 6999. Mus je danas radio one smješne kretnje sa jednom kujicom jedne gospođice koja se neprestano kikotala. U studentskim danima mi smo tako prozvali vođenje ljubavi. Kad bi neko nestao u mraku sa nekom djevojkom sutra bi ga pitali da li je radio smiješne kretnje? Ko li taj termin donese u Raju nezna se, ali je mladost željela neki novi izraz za tu kod nas tabu temu i 203

zamjenu za neke prostački ofucane izraze. Mada i ovde se zbunih kada nam svima na jednoj sjedeljki mala susjeda pokaza prezervativ koji su joj dali u YMCA u njenoj četrnaestoj godini. Smeta mi i takođerkad kažu ‘mejk lav, pravio ljubav’,kao da je pravii stolicu i sl. Nekako mi to zvuči suviše radnički, kao uradi 'posao' pa na drugi posao, u fabriku. Tako su neki u ratu upražnjavali i govorili da su odradili posao za ove ili za one. Odradili, Bože sačuvaj ja im izraza, odradili. Jučer je bilo + 30°C. To je ovde pakleno vruće, a već na +33 ne rade škole, vrtići biroi i svi koji nemaju klima uređaje. Slobodno se nemora doći na posao i niko zbog toga ni pitanje nesmije postaviti. Danas je sparno i oblačno. Mus spava. Nevjerovatno da taj može da spava više od mene. Možda to Bog broji kad nekoga vrati sebi. Prebroji mu sate spavanja spram onih nespavanja pa kad dođe u neku razmjeru, hop, ajd nazad na nebo. ShuShu dođe na ručak i ode opet u školu.. Gledali smo najzad zadnju epizodu teleserije o ratu na Balku gdje ja cijelo vrijeme glumim. Ispao sam prilično originalno i dobro. Kako bi bilo ljepo kad bi ovih uloga bilo više. Nikad u životu nisam bio plaćen 90 # na sat. U mirno vrijeme Naše plate u školi bile oko, 1000# mjesečno, a to sam jednom ovdje dobio za samo jedan dan snimanja. Toliko isto dobih od škole za tri godine u ratu. Idem se pridružiti mome psiću na jedan mali Dodo. Če, 3 juin, 1999. Moram završiti roman, odnosno žurnal u žurnalu. Kako ga majstorski završiti, dati neki kao pametan pogovor. Za bombing nešto razmišljam i kad prekinu, iste planove će ostaviti za sljedeći put. To je u opisu razvoja civilizacije. Pogovor Mi smo emigranti kao tajni agenti, živimo dvostruki život. Radimo ovde, a mislimo na pramajku domovinu. Tamo idemo na godišnje odmore, šaljemo pare, gledamo njihove Tv-kanale preko raznih antena, čitamo novine i knjige koje se i ovde nalaze po bibiotekama, a i one na internetu. Pratimo sve što se tamo radi i govori, nemoj da bi nam koja riječ promakla. I knjige došle na red za uvoz odmah poslije ajvara i rakije. Mnogi immigranti ne žive ovde život nego polu-život. Nisu ni ovdje ni tamo, nego negdje u havi. Ostali su kao onaj novćić što je u vazduhu ostao da visi. Moglo bi se to porediti sa raspuštenim Zoo vrtom. Naprimjer: Stanari ZOO su živjeli dugo zaključani i jednoga dana nisu ni primjetili da su čuvari nestali i da su brave otključane. Poslije su polako izašli iz ograda i radoznalo gledali i bili malo zbunjeni. Tigar je nije napao zebru jer je nikad osim možda u snu nije ni vidio a kamo li napao. Odrastao je tu kod kuće u Zoo i 204

bio uvjek sit služen već spremljenim mesom za njega. Međutim čuvari su nestali šta sad da se radi. Prvo se pokušavaju igrati. Zatim sve grublje. Kad je nastala glad zakoni džungle nastupiše na scenu i neko nekoga zakla i pojede. Ostali se raširiše po terenu i gradu tražeći hranu i sigurnost. Ima ih po, dvorištima, parkovima, stubištima ginu na ulici pod kamionima ulaze u škole. Domaći ljudi gledaju i vade oružje da neke posmicaju. Životinje žele biti zatvorene, ali ih ljudi ne razumiju nego ih puškama tjeraju i plaše. Te životinje to smo mi emigranti. Kao da smo mi krivi za zločine kod nas. Nemaju koga drugoga, pa kažu eno onog sa Bodže gdje je ubijeno tri miliona ljudi i ispada da je i on tomu kriv, Kriv je jer je preživio. Hoda immigrant i nosi tu krivicu na leđima i posrće pod njom. Rjetkost je da idemo u kino, pozorištena festivale i spektakle, odmore. Mi smo ubijeni tim vašim puškama u pogledu. Govorimo sa akcentom pa je vaše prvo pitanje da kažemo odakle dolazimo. Ako to kažemo, postavićete nam još 100 nekih pitanja u kojima se moramo braniti da nismo krivi za zločine i pričati kao na saslušanju o političkoj situaciji prije za vrijeme i poslije rata. Čitava stoljeća treba da vam sažmemo u tri rijeći. Domaći će biti krmeći udobno zadovoljni jer kod njih nikad ni blizu nije bilo tako loše. S pravom nas u čudu gledaju jer nemogu, kao ni mi, da razumiju da postoji takva sila da natjera ljude na takvo bježanje. Međutim ti sumnjičavi nadmeni i superiorni pogledi me umaraju i koljena mi klecaju od tog umora. Ja počinjem da osječam krivnju što je to sve tamo bilo, jer ja sam dio toga, dio sviju tamo i još sviju tamo VOLIM. Mi se tamo nismo stigli posvađati pa nam je ostao taj rudiment nekadašnje ljubavi. Sad znam da patimo zbog nemogućnosti da ta ljubav bude uzvraćena. I sviju mi je žao, poginulih, ranjenih, sakatih, obespravljenih stanovnika divljega Balka. Zašto u mojoj domovini, tako mirnoj, prosperitetnoj, otvorenoj, poštovanoj da se tako ćurak okrene. Ko je sad kriv, ambiciozni ljudi ili žene ili oni koji su ih birali. Kada se jednom na Tv kod nas pojavio A-Vegly, u familiji naše jaranice Sene iz Grasslanda nastade vika i psovanje istoga. Nato njena mati reče ;“Nemojte, možda ga je neko nagovorio”. Zaista, šta to ljude nagovara na zlo? Život na Balku mi liči više na nečije VJEŽBE. Od tada na pitanje upućeno meni odakle dolazim, ja da bih izbjegao silna potpitanja, vježbam odgovor: » Dolazim Iz Limoaluuuuuuuuuuuuuuuuuu ».Čak i na tu immigrantsku golemu tugu « Odakle si » ? komponovao sam 6999- godine text i muziku. Evo texta na “Ropijenskom i Amerijenskom ”a akordi su EAH klasični Bluuuuz. U uobičajenoj ljetnjoj gužvi kod spomenika velikom pušaču i političaru maloga rasta Leveku na našoj Nadi pitali me odakle dolazim. Ja odvalh onako ko iz 205

topa “iz Limoalua” kako se zove naš kvart grada Beka odmah dole do luke. To se lijepo rimuje ako napišem kako se to na ropejskom izgovara: Du vene vuu? De Limualuu Pitaju ShuShu a ona onako mala lukavica se malo duže raspriča na njihovom jeziku i tipičnom naglasku da to i potvrdi. Ja dodajem da mi mama nije znala Ropejski pa zato ni ja ga negovorim tečno što bi sušta istina. Inače nemoj ko da se ljuti ja sam ovde stalno govorio istinu kako je ja za mnoge stvari vidim i doživljavam. Ako imate protiv, napišite i vi jednu, makar i kontra knjigu. To domaćine djelimično zadovolji, zatim jednu upaljenu cigaretu staviše onom vrlom Leveku u metalna usta, a vjetar je nedade ugasiti pa je izgledao kao da stvarno puši. Mora se priznati da imaju smisla za humor. Nastavismo tako i mi dimiti sa njim, buljiti u ogromnu masu ljudi i svako sa svojim dijelom familije ili društva ponešto tiho prozboriti. Je viens de Limoilouuuuuuuuuuu On est arrivés à Ville de Bek,

I came from Limoilouuuuuuuuuuu We arrived to BeK City, In month of March 96. It was cold

En mois de mars 96. Il était froid, il neigeait,

It snowed,In month of April, it prolonged.

En mois d’avril, ça se prolongeait.

We was settled In 25 street

Quand je l’ai vu, Cette Haut ville,

105 years old Limoilou

Ma vie devenait, Plus facile,

When someone asks come

Car, je pensais Que j’ai péri

you from

Pendant la guerre, dans mon ex pays.

I answer to himI come

Et que je me trouve D’autre tombe

from Limoilou!

When I saw it, This High city, My life Amorcé la bas, d’une dure en fer faite became,Pretty, Because, bombe. On était rendu Dans 25 rue

I thought That I perished

Au vieux quartier ~ Limoilou

During the war,

Quand quelqu’un demande D’où venez206

vous

in my fatherland: on the Balk

Je lui réponds, Je viens de Limoilouuuuuuuuuuu

And that I am afterlife, stricken there,

Quand je l’ai vu, Cette Haut ville, of a hard, in iron, small, means, Ma vie devenait, Plus facile, enriched of uranium made omb. Car je croyais que je suis d’autre tombe ~ Dialogue to public: `` Amorcé la bas d’une dur de fer Do you make fait et de l’Uranium enrichi bombe some bombs? Why? , but no, is not Avez – Vous une bombe, possible, and you? It is easy. mais no, mais oui, mais naturellement

Does it one sexy bomb? Does she fall,

c’est facile les produire,

also? But no, you are

chaque fou apporte une

not serious, wryly?

bombe eeee!!!!

We was settled In 25 street

Et ils les apportent dans

To the old

les poches camouflés

Quart Limoilouuu

en forme d’un sandwich.

When somebody, for example;

Quand quelqu’un demande

some agents of; C.I.A., K.G.B.,

D’où venez-vousJe lui réponds

E.T., E.T.C. ZOO, ask me,

Je viens de Limoilouuuuuuuuuuuu

Comes you from I answer to them: ``

207

I come from Limoilouuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu uuuuuuuuuuuu.

Ja sam pisao istinu i samo istinu, istina, kako se je sjećam istine. Ako vi imate neku svoju, napišite je, a ne samnom da se prepirete oko detalja. Ljubazno Vaš William Aleš

Slijedi prilog 1. Godine Države savezničke armije

Imena glave su vrlo važna

Ratova Oružanih snaga

Odgovoran i kriv za sve

1) Državna Enny; u regiji S, bez K i polovin V .

1) The King of Enny, Peter 1 2) kralj Franc of Sillabic b) BrisMarKa,

Stanovnici Enishs 90% zapovjednika i velika Prvi

2) Regije, H i B su bile pod

Veliki Rat Rat

Silabikom a to su dvije veće

14- 14-18

glava Hammer

(njegov kralj, King Willy nije imao vremena za rat)

države; Sylla i Ungar i svi 1 i 2 Koto je bio vojnik syllables, mobilisani b)Hammer i njegovom vojskom Petar 2 je bio dječak, gdje li on bi 3) Donia i K su bili pod Urcima za Prvog rata i nisu se mješali mnogo 208

Drugi

1) Ovisna Hány, sastavljena od 1) A-Vegly, ludi vođa iskolačenih očiju, Istočnog i južnog dijela H bez Istrie i pola Dalmatie dođoš iz Sille u Hammer. b) Besni

Veliki rat rat 41-45

2)Enny pod Hammerom b) Kosy Muso bez kosu sa Taly i njegovom pod Hammerom Regija V podjeljena u 3 vojskom. c) 266 Piraeus, šef Titan KK, grupa dijela a) Ungar Bačku b) vjerske duge haljine, bez naoružanja Hammer- Banat i vojske. Kontroliše mozak od 1 c) Hány -Srijem milijarde ljudi ili 17% Galaxije. Vojnici 1) a) i Syllables & Hammer & će platiti parama za uklanjanje Taly / Titan veliki KK vjerske njihovih grijehova kod Boga. tijelo koje ima sjedište na Taly Zar i to može? c) Veliki c) Dohamers je (Fety) Fetishests Dohamersi; Obscury, svih trideset nationsde Balka Anish šef Anish & Onisha, trupa 2) a) Koto i njegovi navijači. ubijeno 1,5 milijuna ljudi, većina trideset naroda i velikiki Enishi postotak žena. Ubili 400.000 neprijatelja b) Drago, Etnicad) do Drago, Enish nakon,6943 njihov 6942 vodio rat protiv

spoljni suradnik

Hammera, Silla i H- Fety od

2) Koto, skromno, 5000 vojnika

Obscurya. Usput redovno klao

na početku rata, a 800 000 na kraju.

tisućama Monicha.Tako govorahu o njemu Kotovci.

209

Treći rat 1) Enishs; regiji B,

1) MarkosMurky za sve Enishe

ali 30% S onda i V s K, Samo naš naš

2) Hengry za sve Anishe

10 milijuna stanovnika

6) Kosova;

3) Mali, Lovins 4) Lyrics, Doniens 5Mustach / Milwaukee, Negriens 6) Ugova, OsoWars regiji K 7) u Bona; Muddy za Onisha, MarkosM (Karak MN) HengryT (Bobby HB) 8) AbyBaby jedan Onisha Nezavisni sjeverozapadno u Boni Osvojio izbore u Bona i prisiljeni dati svoje glasova Muddyju i vodio je rat samo protiv njega, Mudyija. Njegovi ljudi su uglavnom prognani, 40.000 za jedan dan, 6995-e.

OsoWars 70% i Enishs 20%,

On je u zatvoru u Hány. Nitko ne može

rat

2) Anish; regiji Anyshka 4 milijuna 91- 91-95 3) Groom; Lovins 70% 2 milijuna 4) Donia, Donien 48% i OsoWars 49% 2 milijuna stanovnika 5) MoNegry; Negriens 60% Enishs 30% i Onisha 10 % ukupno 600.000 stanovnika

I nešto Roma i ,Onisha, ukupno razumjeti zašto. On nikada nije bio u sukobu protiv Anicha i Enisha. Jednoga 2 milijuna stanovnika ... istoga dana sred rata im je obojicu 7) Bona;, region B,

predsjednika posjetio. Ujutro,

Onisha 50% , 2 milijuna Enishs; 30% B

HangriHangrija, a popodne Mrkoga

1.3 milijuna

Anish 16% B rehion 800 000

Mrkosoga. Nevjerovatno. Ipak je namještaj z asvoj dvorac poručio od Mrkoga a svoj region zavještao Hengriju

210

Biblioteka familije Maleš RATNI I MIRNIDOPSKI DNEVNIK Predavača matematike u srednjim školama Meteora Balk i Planete Nade 105.000 riječi O autoru sve najlepše pošto je već više puta umirao BALK METEOR I PLANET NADA Dnevnik u Dnevniku

211

Balk i Nada, Roman-Dnevnik u Dnevniku 105.000 riječi

Knjiga je posvećena mojoj mnogobrojnoj familiji, zatim Mojim prijateljima i ne prijateljima Koji vole prepričavati činjenice hladne glave. Što se mene tiče, ja sa moje strane Neprijatelja nikada nisam ni imao. A ni sada ih nemam, a nevjerujem ni da ću ih stići imati Kao i većina ljudi na svijetu Ako neki mrze ljude Oni to radi sebe rade Ja ih potpuno razumijem A to njih ne veseli Da bi preživjeli moraju otimati Zato kao i sve zvijeri, prethodno moraju da reže na žrtvu Da bi im pred Bogom i zakonom alibi dali Njihovi advokati to vješto nazvaše mržnjom

212