Antim Hrista Radi Jurodivi

Starac Pajsije Svetogorac JEROMONAH ANTIM KRISTA RADI JURODIVI Rodno mjesto oca Antima bila je Sofija (Bugarska), gdje je služio kao paroh. Poslije smrti popadije, oko 1841. godine, došao je u Vrt Presvete Bogorodice gdje se zasadio kao dobra krtola, i kako ćemo kasnije vidjeti, cvjetao i mirisao. Prvo je došao u manastir Simonopetru, gdje je i zamonašen. Ali, kada je počeo da jurodstvuje Krista radi, u želji da sakrije svoje unutrašnje bogatstvo, čitav Aton postao je njegov manastir, jer je stalno hodao po pustinji, živeći ili u pećinama, ili u šupljinama drveća. Povremeno je dolazio u manastir Svetog Pantelejmona (Rusik), budući da je tamo mogao da razumije bogosluženja, služena na ruskom jeziku. Obično se krio u priprati crkve, odakle je pratio bogosluženje. Međutim, kada bi primijetio da ga neko od Otaca sa poštovanjem promatra, počinjao bi da pravi ludosti, ili da govori sam sa sobom, često i šale, i tako bi osujetio pomisli onoga koji ga promatra. U manastiru bi se zadržavao nekada kraće, nekada duže, a potom se ponovo gubio negdje na Atonu, potpuno sam dva-tri mjeseca, poslije kojih se ponovo pojavljivao u manastiru Svetog Pantelejmona (Rusik). Na početku ovog Svetog ludovanja, tokom pet godina nosio je jednu staru rasu, kasnije svu zakrpljenu. Poslije je nosio neku staru vreću, na čijem je vrhu napravio otvor za glavu, i još dva otvora sa strane za ruke. Tako obučen svugdje se pojavljivao. Zato su ga zvali "vrečar". Međutim, čak je i ovu vreću čuvao da se ne iscijepa kad ide kroz šumu. Tada je bivao sav izgreban. Naravno, oni koji nisu bili dovoljno duboki, sudili su o njemu samo po njegovoj vanjštini i zvali ga šašavim. Ali, otac Antim ih je zbunjivao otkrivajući njihove pomisli. Na taj način je duhovno izgrađivao one koji su bili dobrog nastrojenja. Može se primijetiti da su jurodivi Krista radi zbog svog velikog smirenja obdareni i velikom čistoćom, to jest duhovnom vidovitošću. Tako im bivaju otkrivena ljudska srca, pa čak i Tajne Božje. Jedno takvo čisto srce krio je i otac Antim pod svojom starom vrećom. Kada je dolazio u manastir Svetog Pantelejmona, nije ulazio unutra, već je ostajao tamo gdje su boravili manastirski radnici sa kojima je i objedovao za istom trpezom. Iguman je vjerojatno imao neko otkrivenje sviše, pa je rekao monahu-trpezaru da brine o Starcu podvižniku, ocu Antimu. Od tada ga je on naročito poštovao, pomagao mu i promatrao ga. Zato je stekao veliko Starčevo povjerenje, pa su mu bile poznate i neke njegove tajne vrline. Pored ostalog imao je dar velikog isposništva. Mogao je mnogo dana da posti! Jednom prilikom došao je u Rusik uoči posta Svetih Apostola, veoma iznuren. Učenik ga je radosno dočekao i dao mu da jede. Starac je počeo da jede, a monah koji ga je posluživao stalno je ulazio i izlazio iz trpezarije, promatrajući Starca koji je bez prestanka jeo, pa je počeo da ga osuđuje: "Tako suh i slabašan monah, a može tako mnogo da pojede." Ovako namučen osuđujućim pomislima, trpezar je otišao u svoju ćeliju. Otac Antim je završivši sa jelom, došao do bratovljeve ćelije i sjeo pred njena vrata. Videvši da mu je prijatelj namučen pomislima, Starac se sažalio na njega. Da bi mu pomogao bio je prinuđen da mu otkrije razlog mnogojedenja, kako bi postao pažljiviji prema bližnjima, kako ih ne bi osuđivao, a i da bi mi imali korist od ovoga i pazili na slične pomisli. Uhvativši ga za ruku, upitao ga je: - Znaš li, brate moj, šta je to smirenoumlje? Brat mu je u strahu odgovorio: - Ne, ne znam. Tada mu je Starac rekao:

- Smirenje je kada ne osuđuješ nikoga, a sebe smatraš gorim od svih. Evo, maloprije si pao osudivši me za mnogojedenje. Međutim, ti nisi znao koliko dana ja uopće nisam jeo. Sjećaš li se kada sam ovdje posljednji put dolazio? Brat mu je odgovorio: - Sjećam se, Oče. Bio si sa nama u Tominu nedjelju; tada si jeo, a poslije te nisam vidio. Starac je rekao: - E, vidiš koliko dana nisam jeo? (Dakle, nije jeo od Tomine nedjelje do posta Svetih Apostola, tj. 7. nedjelja). A ti si me osudio što sam mnogo jeo. Brate moj, Sveti darovi su različiti. Svakome od nas Bog je nešto dao. Eto, meni je Bog dao snagu da trpim hladnoću i glad. Da li bi ti izdržao toliko? Da li možeš u smirenju da skineš podrasnik i da tako odemo do susjednog manastira, te da tako obučen provedeš zimu na vrhu Atona? A ti, kao pojac, kako pjevaš Bogu? Tvoje misli su rasijane, svugdje su samo ne kraj Boga. Čuj mene kako pjevam. Otac Antim je uzdigao ruke ka nebu i jecajući otpjevao Aliluja, dok su suze neprestano tekle iz njegovih očiju. Trpezar se zbunio i osjetio veliku skrušenost. Zatim Starac reče monahu: - Vidiš, brate moj, nikoga ne treba da osuđuješ, jer ne znaš kome je dat koji dar; od sada više pazi na sebe. Brat je od Starca uz metaniju zatražio oproštaj, diveći se njegovoj prozorljivosti. Od tada, pa nadalje starac Antim se sve više povjeravao trpezaru. Neki drugi brat je poveden ponašanjem oca Antima, pomislio: "Kakav je ovo prozorljivac? Zar svi prozorljivci ovoliko jedu?" Starac je prozreo njegove pomisli, pozvao ga i rekao mu: - Brate, ti želiš da budeš monah, ali te pomisli stalno vraćaju u Rusiju. Otići ćeš tamo da udovoljiš svojoj želji, ali ćeš se ponovo vratiti. Tada ćeš se udostojiti monaškog čina. Ove Starčeve riječi su se obistinile do detalja. Zaista, brat je obmanut pomislima napustio manastir i vratio se u Rusiju. Nakon godinu dana došao je ponovo na Svetu Goru i bio zamonašen u istom manastiru. Trpezar je mnogo poštovao oca Antima. Smatrao ga je Svetiteljem, ali se bojao da izrazi ovo svoje divljenje znajući da Starac ne voli pohvale. Jednog dana kada je Starac ponovo došao trpezar se obradovao i postavio mu da jede. Ali, zbog poštovanja koje je imao prema ocu Antimu, on sam nije htio da sjedne sa njim. Kako time ne bi skrenuo pažnju, išao je tamo-amo po trpezariji. Završivši sa jelom, otac Antim je ustao od stola i rekao: - U redu, u redu. Stani! Bog neka te pomiluje i utvrdi. Jedan Rus jeromonah, pričao je bratu kako je jednom pobijeđen nostalgijom imao pomisao da napusti Svetu Goru i ode u Rusiju. Dok je mislio o tome, odjednom je u njegovu ćeliju došao otac Antim koji prije toga nije bio tamo, i rekao mu: - Oče, Majka Božja me je poslala da ti kažem da ne ideš u Rusiju; napustiš li pustinju i odeš u svijet, past ćeš u grijeh. Jednom prilikom je otac Antim ostao dosta dugo na vrhu Atona u bezmolviju. Brat trpezar je bio mnogo zabrinut i molio je Boga da obavijesti Starca da dođe u manastir kako bi mu duhovno pomogao. Pomisao mu je govorila: "Možda je Starac sada u pustinji potpuno iznemogao od podviga, a da je ovdje dao bih mu nešto da jede i napravio mu čaj." Sljedećeg jutra Starac je stigao u manastir, i u šali rekao svome prijatelju: - Evo po tvojoj želji sišao sam sa Atona, premoren i od kamenja izranjavanih stopala. Tvoj čaj vrijedi takvog truda. Brat je vidjevši njegovu prozorljivost zatražio oproštaj što ga je izložio tolikom trudu. Jednom prilikom, istog brata je mučila velika tuga i uninije, pa je molio Boga da mu pošalje njegovog prijatelja, oca Antima, da ga utješi. Nije prošlo ni nekoliko sati, a otac Antim se pojavio pred njim. Ugledavši ga, tužni brat se mnogo obradovao i upitao: - Kako to, Oče, da si došao baš u trenutku kada si mi potreban?

Starac mu je kroz smijeh rekao: - Htio si da me vidiš i za to si molio Boga, pa eto dođoh. Drugom prilikom stigavši u manastir Svetog Pantelejmona (Rusik), uoči 1. oktobra kada se u slavu Pokrova Majke Božje služi svenoćno bdenije, otac Antim je bio na izdisaju. Kada se vidio sa bratom rekao mu je: - Ove noći bio sam u blizini manastira Zografa, u pustinji, i stojeći na jednom kamenu molio sam se. Dok sam se tako molio, ugledah Majku Božju kako sa neba silazi u vaš manastir. Bio sam veoma radostan od ovog viđenja, te sam trčao da bih je ovdje zatekao, pa da i mene grešnoga pokrije svojim omoforom zajedno sa slugama koje je čestvuju. Ali, čim sam potrčao ka manastiru odjednom se pojavila zmija koja me je, skočivši gnjevno, ujela za nogu. Shvatio sam da je to bila zamka zavisti zlobnog demona. Nisam obraćao pažnju na ujed, već sam požurio da stignem u vaš manastir. Brat je pogledao Starčevu nogu. Zaista, rana je bila ozbiljna. Ali, Starčeva velika ljubav prema Bogu učinila ga je neosjetljivim za tjelesne bolove. Godine 1862. zima na Atonu bila je snježna i hladna. U to vrijeme, otac Antim se nalazio na vrhu Atona, u dubokoj pustinji, a živio je u šupljini jednog drveta. Palo je mnogo snijega koji ga je potpuno zatrpao, tako da je bilo nemoguće da se vrati iz pustinje. Proveo je tamo četrdeset šest dana bez hljeba. Starac je uobičavao da zime provodi u blizini manastira. Uvidjevši da ove hladne i snježne zime otac Antim nije u blizini, Starci Rusika su se zabrinuli za njega. Poslije četrdeset i šest dana, Starac je došao u manastir potpuno iscrpljen i ukočen od hladnoće,. Kada ga je brat vidio, od radosti je uzviknuo: - Ah, Oče, pa gdje si ti? Izgubili smo svaku nadu da ćemo te opet vidjeti! Gdje si bio sve ovo vrijeme? - E, sjedio sam u jednoj šupljini - odgovorio je Starac kroz smijeh. - Šta si tamo jeo Oče? - upitao je brat. - Brate moj Viktore, koliko sam stradao od demona i hladnoće, sam Bog zna. Ali Sveti Ivan Krstitelj je došao i spasio me od smrti. Jednom prilikom, starac Antim se nije pojavljivao u Rusiku pet mjeseci. Monasi nisu znali šta je tome razlog. Brinuli su i imali pomisli: "Da ga nije neko od nas ožalostio?..." Duhovnik manastira poznavao je jednog otšelnika u koga je otac Antim imao povjerenje, pa ga je zamolio da on sazna razlog. Otšelnik je za ovo pitao oca Antima koji mu je odgovorio: - Sve dok me budu tamo hvalili i poštovali kao Svetitelja, neću odlaziti. Kada sam bio tamo posljednji put, jedan jeromonah je pao pred moje noge sa rečima: "Molite se, Sveti Oče, za mene grešnog, da se spasim molitvama Vašim..." Eto vidiš, kako mogu da idem tamo kad me poštuju kao Svetitelja. Poslije toga, otac Antim je dolazio krišom u manastir, povjeravajući u razgovorima ocu Viktoru neke tajne svog života. Drugi put kada ga je posjetio, otac Viktor mu je postavio trpezu, a Starac mu je rekao: - Sveti Ivan Milostivi jučer je posjetio vaš manastir. Taj dan bila je nedjelja, i kao i obično, u manastir su došli pustinjaci, skitska braća i dosta mirjana. Svi su bili za trpezom, a poslije im je za blagoslov dana hrana. Otac Antim nikada nije imao jedan dom, već mu je dom bila cijela Sveta Gora. Posljednje godine života je proveo u blizini bugarskog manastira Zografa, gdje je mnogo puta pomagao zidanje manastira, noseći kamen i vodu. Avgusta 1867. godine ovaj veliki podvižnik je posljednji put posjetio svoj voljeni manastir Svetog Pantelejmona - Rusik. Ušao je u manastir i odmah otišao u gostoprimnicu. Tamo se sreo sa svojim prijateljem ocem Viktorom sa kojim je dugo razgovarao, savjetujući ga da pobjeđuje hrđave pomisli i strasti. Na kraju mu je otvoreno rekao: - Neću više dolaziti ovdje, jer ću ubrzo umrijeti.

Zaista, tako se i zbilo. Krajem novembra iste godine, otišao je u manastir Zograf gdje se i razbolio. Bio je smješten u manastirsku bolnicu. Tamo je ostao dvadeset dana. Devetog decembra 1867. godine otac Antim je napustio Baštu Presvete Bogorodice u kojoj se revnosno podvizavao i u Gospodu se upokojio. Njegovu molitvu neka bi imali! Amen!