5_sukobi.ppt
This document was uploaded by user and they confirmed that they have the permission to share it. If you are author or own the copyright of this book, please report to us by using this DMCA report form. Report DMCA
Overview
Download & View 5_sukobi.ppt as PDF for free.
More details
- Words: 2,449
- Pages: 25
SUKOBI Sukob je pojam koji označava situaciju u kojoj postoje suprotna zbivanja, tendencije, ponašanja, čuvstva tj. nesuglasnost ciljeva, želja ili načina njihova ostvarenja
u literaturi se spominju 2 termina ●
rješavanje sukoba (conflict resolution) – vještine i strategije koje se upotrebljavaju u rješavanju sukoba
●
upravljanje sukobom (conflict menagement) – širi termin. Neki se sukobi ne mogu riješiti, ali ipak imaju u sebi pozitivni potencijal. Npr. kada se posvađaju dvije osobe i ne mogu naći rješenje tog sukoba, one ipak mogu svoje napore usmjeriti na to da se poboljšaju njihovi odnosi (npr. da se poveća tolerancija prema drukčijem stajalištu druge osobe, da se bolje upoznaju želje i ciljevi drugoga)
Sukobima se može upravljati konstruktivno ili destruktivno
konstruktivno upravljanje sukobima podrazumijeva mirno rješavanje. Posljedice takvog rješavanja obično su pozitivne – povećava se kreativnost, kohezija grupe i smanjuju se napetosti među ljudima. destruktivno upravljanje sukobima smanjuje komunikaciju i povećava nepovjerenje među ljudima, smanjuje suradnju i povećava kompetitivnost te smanjuje brigu za zajedničke ciljeve. Kao posljedica toga smanjuje se efikasnost pojedinca, grupa i organizacija.
NASTAJANJE SUKOBA Cushine (1988) razlikuje 4 vrste uzroka sukoba:
1. ČINJENICE – sukobi uzrokovani razlikama u informacijama često su nepotrebni i lako ih je riješiti. Obje strane trebaju iznijeti svoje argumente u raspravi ili zajednički naći nove informacije iz pouzdanog izvora.
2. POSTUPCI – Sukob oko postupaka javlja se kada obje strane nemaju zajednički, jedinstveni standard za izvođenje neke radnje, odnosno kada postoje razlike u tome kako se nešto radi. Rješavanje ovakvih sukoba podrazumijeva prihvaćanje činjenice da se ista radnja može obaviti na više različitih načina. Mogućnost javljanja ovakvog konflikta smanjit će se ako se odrede jasni kriteriji za odabir postupka.
3. CILJEVI – Razlike u željenim ishodima neke akcije. Važno je otvoriti raspravu koja najčešće pokaže da strane u sukobu ipak imaju neke zajedničke interese. Kada se postavi zajednički cilj, veća je vjerojatnost razrješenja sukoba.
4. VRIJEDNOSTI – Razlike u sustavu vrijednosti uzrok su najsloženijih sukoba. Rješenje sukoba zahtijeva visoku motivaciju da bi se pokušala shvatiti druga strana. Osobito je važno izbjeći kategoriziranja različitih mišljenja u «pogrešna» i «pravilna» te pokušati pronaći rješenja prihvatljiva za obje strane
FAZE SUKOBA
1. NESLAGANJE – razmatraju se suprotni interesi ili potrebe. Provjerava se radi li se samo o nerazumijevanju ili su interesi stvarno divergentni. Suprotne strane trebaju utvrditi je li potrebno odmah riješiti sukob ili se može odgoditi. Također se razmatra je li moguće rješenje uz male ustupke s obje strane.
2. KONFRONTACIJA – Sukobljene strane objašnjavaju svoje stajalište, emocionalno i racionalno. U ovoj fazi često se događaju 3 stvari: 1. Tijekom rasprave svaka strana postaje sve više uvjerena da je u pravu i zbog toga se njihove pozicije sve više udaljavaju. 2. Povećava se napetost i anksioznost. Emocionalni izrazi sve više zamjenjuju logičnu raspravu. 3. Stvaranje koalicija, ako je prisutno više ljudi. Suprotstavljeni pojedinci žele dobiti podršku, te stoga dijele ostale ljude, prisiljavajući ih da biraju strane.
3. ESKALACIJA – u ovoj fazi može se povećati broj pitanja (problema) oko kojih se raspravlja, ljudi se sve više osobno uključuju i sam sukob postaje najvažniji. Sam sukob dobiva simboličku vrijednost. Raspravlja se o novim problemima koji često imaju malo veze s početnim problemom koji je izazvao sukob (spriječiti). Međusobno nerazumijevanje i nepovjerenje doseže vrhunac sve više udaljavajući strane od kooperativnog rješenja. Eskaliranje sukoba jednim dijelom je posljedica norme reciprociteta i samoobrane. Kada se napada neka osoba ona obično uzvraća napad i brani se. Sada postaje najvažnije tko će pobijediti a ne kako riješiti sukob.
4. OPADANJE – Eskalacija sukoba izaziva intenzivnu frustraciju i emocionalno uključivanje svih prisutnih strana. Nakon određenog vremena ljudi postaju umorni i gube motivaciju za daljnje sukobe. Sada žele što prije riješiti sukob. Preusmjeravanje pažnje na rješavanje sukoba mijenja komunikaciju tako da ona postaje više kooperativna i racionalnija. Ljudi pokušavaju pregovarati ili traže rješenje koje bi bilo povoljno za obje strane. Polako ljudi počinju shvaćati da su skrenuli s osnovnog problema, da su izvukli puno nepotrebnog «smeća» koje nije moglo pomoći sukobu.
5. RJEŠENJE SUKOBA – Može se postići na različite načine. Jedna strana može povući svoje zahtjeve, može doći do međusobnog slaganja, može se nametnuti rješenje pokazivanjem moći, može se uvjeriti druga strana da promijeni svoje stajalište. Međutim, sukob se nikada ne može riješiti tako da nestanu svi problemi koji su se pojavili uz sam sukob.
6. POSLJEDICE SUKOBA – nakon riješenog sukoba uvijek ostaju neke emocije i problemi koji su izbili na površinu. Te posljedice mogu biti kratkoročne i dugoročne. Kratkoročni efekti mogu biti vezani uz kvalitetu dobivenog rješenja i utjecaja na odnose između sukobljenih strana. Međutim, dugoročne posljedice mogu biti važnije. Mogu ostati frustracije, koje kasnije mogu voditi novim sukobima i želji za osvetom. → Sukob mijenja način na koji opažamo osobe s kojima smo se sukobili. → Neki sukobi mogu dovesti do redefiniranja odnosa između ljudi, tako da postanu kompetitivni iako su prije bili kooperativni. → Također može doći do stvaranja novih pravila ponašanja.
STILOVI RJEŠAVANJA SUKOBA Burgoon (1994) - 4 pretpostavke
1. Pojedinci razvijaju sklop uobičajenih odgovora na sukob. Tako netko pretpostavlja da postoji samo jedan ili dva načina na koji se sukob može riješiti u većini situacija. Neki se ljudi u sukobu uvijek povlače, bez obzira na to u kojoj se situaciji sukob događa. Neprestano povlačenje u konfliktnoj situaciji oblikuje sklop uobičajenih ponašanja koja ti ljudi stalno primjenjuju.
2. Ljudi primjenjuju neki stil rješavanja sukoba jer im se on čini razumnim – to je posljedica njihovog životnog iskustva. Zbog toga možemo razumjeti zašto osoba odabire neki stil rješavanja sukoba jedino ako znamo što je ta osoba prije doživjela i naučila, u svojoj obitelji ali i kroz druga iskustva. Osoba koja je odrasla u obitelji u kojoj su se sukobi rješavali konfrontacijom usvojit će isti stil ako je on bio uspješan u njenoj obitelji Međutim ako je taj stil bio neuspješan, ona će ga izbjegavati pod svaki cijenu.
3. Niti jedan stil rješavanja sukoba nije bolji ili gori od ostalih. U nekim situacijama bolji je jedan stil, a u drugima može biti bolji neki drugi stil
4. Stil rješavanja konflikata koji neka osoba prakticira podložan je promjenama koje su posljedica iskustva. Npr. ljudi koji su sukobe rješavali primjenom kazne mogu zaključiti da je efikasnije nagrađivati nego kažnjavati
NEPRODUKTIVNE STRATEGIJE RJEŠAVANJA SUKOBA
IZBJEGAVANJE – izbjegavanje ima tri oblika: izbjegavanje, redefiniranje sukoba i odbijanje pregovora.
Izbjegavanje može imati više oblika: osoba može otići (fizički), ali se može i samo mentalno povući, da ne razmišlja o sukobu.
Izbjegavanje se može izraziti i mijenjanjem teme razgovora kada se uoči postojanje suprotnih ciljeva
Redefiniranje podrazumijeva da pojedinac prikazuje situaciju na drukčiji način, tako da u njoj uopće nema sukoba, ona postaje nevažna i u njoj uopće nema problema.
Odbijanje pregovora je izbjegavanje sukoba u kojem pojedinac ne želi raspravljati i odbija slušati argumente druge osobe
PRIMJENA SILE – neki ljudi ne žele razmatrati pitanja zbog kojih je došlo do sukoba već nameću svoje mišljenje ili ponašanje uz prijetnju.
Upotreba sile može biti i više emocionalna nego fizička. U takvoj situaciji izbjegavaju se problemi koji su doveli do sukoba, a pobjeđuje ona osoba koja primjeni najviše sile.
Ova tehnika može dovesti do “rata” između nacija, djece, pa čak i između nekih zrelih i inače osjetljivih osoba.
Istraživanje Deturcka (1987, prema DeVito, 1989) pokazuje da su muškarci više skloni nasilnim metodama u sukobu u usporedbi sa ženama.
UMANJIVANJE – neki ljudi skloni su umanjivanju važnosti sukoba, ili prepuštaju da vrijeme riješi sukob. Međutim, vrijeme ne može riješiti apsolutno ništa – s vremenom se mijenjamo mi i zbog toga ćemo se možda ponašati drukčije.
Sukob se može umanjivati i humorom (sarkazmom). Takvo ponašanje ne rješava sukob, nego iskorištava konfliktnu situaciju kao prigodu za ismijavanje druge osobe. Kada zamre smijeh, sukob ostaje, a ponekad se i povećava.
Primijeni li se humor na prikladan način, on može predstavljati produktivnu strategiju rješavanja sukoba.
KRIVNJA – ponekad sukob izazove ponašanje nekog pojedinca, a ponekad je posljedica vanjskih okolnosti.
Sukob je često posljedica različitih faktora. Unatoč tome, česta je strategija «traženje krivca» za nastalu situaciju. Ponekad prihvaćamo vlastitu odgovornost, a mnogo češće optužujemo druge.
Međutim, traženje krivca ne rješava problem, već samo privremeno oslobađa pojedinca od osjećaja odgovornosti za nastali problem.
Sukob uvijek podrazumijeva da postoje dvije strane, obično dvije osobe.
Primjenom strategije traženja krivca ne prihvaćao vlastitu odgovornost.
EMOCIONALNE REAKCIJE – ova često upotrebljavana strategija «utiša» drugu stranu. Ako jedna osoba počne plakati, vrištati ili jecati, druga strana ne može raspravljati o problemu. Ova strategija uključuje i fizičke reakcije tipa glavobolje. Kod takvih strategija nikada ne možemo biti potpuno sigurno je li reakcija posljedica strategije i želje da se pobijedi ili su spontane bez posebnog cilja. Bez obzira što druga osoba napravila, sukob ostaje neriješen. JADANJE – umjesto da se raspravlja o samome sukobu pojedinac se počne jadati i žaliti, sve se više udaljavajući od samog problema.
PRELAŽENJE GRANICA – svatko od nas ima svoju granicu do koje dopuštamo da nas se napada i vrijeđa.
Druga osoba namjerno prelazi tu granicu i napada na zbog nekih prošlih neuspjeha, naših osobina, bolesti, mana naših roditelja, ili drugih stvari za koje zna da smo posebno osjetljivi na njih.
Ovu strategiju primjenjuju ljudi koji žele pobijediti, ali istovremeno i uništiti drugu osobu.
Ova strategija brzo i uspješno uništava odnose među ljudima.
MANIPULACIJA – Ova strategija ima za cilj «razoružati» protivnika posebno uljudnim i šarmantnim ponašanjem. Želi postići da druga osoba bude spremnija na prihvaćanje budućih prijedloga i da unaprijed odustane od moguće borbe. Najprije se stvori takvo raspoloženje, a onda se pokuša dobiti «bitka»
ODBACIVANJE OSOBE – Kod ove se strategije pojedinac ponaša hladno i bezobzirno s ciljem da demoralizira drugu osobu. Nepokazivanje ljubavi ili prijateljstva, želi se postići da druga strana preispita samu sebe. Kada se jednom druga osoba demoralizira i počne sumnjati u sebe, relativno je lako postići ono što želimo. Ponovo se počinje pokazivati ljubav i naklonost, pod uvjetom da se sukob riješi onako kako je pojedinac htio
PRODUKTIVNE STRATEGIJE RJEŠAVANJA SUKOBA odnose se na ponašanja koja su općenito korisna u odnosima s drugim ljudima
OTVORENOST – svoje misli i osjećaje treba otvoreno izraziti, izravno i iskreno, bez pokušaja da se sakrije ili krivo prikaže pravi problem koji je izazvao neslaganje. Dobro rješenje sukoba moguće je tek kada su obje strane otvorene i iskrene i žele pronaći rješenje. Važno je saslušati drugu osobu. Također treba preuzeti odgovornost za svoje misli i osjećaje, a ne govoriti u općenitim terminima. Dakle, treba upotrebljavati JA-poruke. Negativne poruke treba izravno uputiti i pokazati da je to naše mišljenje, a ne govoriti općenito (izbjegavati poruke kao što su «Svi misle da si nesposoban») Treba razgovarati o pravom problemu koji je doveo do sukoba. Pažnju treba usmjeriti na sadašnjost, a ne vraćati se na prošle događaje
EMPATIJA – drugu osobu slušati s empatijom, truditi se da ju razumijete i vidite situaciju iz njene perspektive. Na taj način ćemo lakše uvidjeti da postoje više načina gledanja na istu situaciju ili problem Također treba pokazati empatiju i razumijevanje – time mi zapravo ne dajemo argumente u sukobu već pokazujemo da razumijemo ili barem da se trudimo razumjeti, što otvara put ka konstruktivnom rješenju.
PODRŽAVANJE – ponašanja koja nam zadaju probleme treba opisati, a ne brzopleto vrednovati to ponašanje. Dobro je provjeriti da obje strane govore o istim ponašanjima prije nego počnemo dijeliti «etikete» Vlastite osjećaje treba izraziti spontano, a ne s određenom namjerom. Sukob ne predstavlja situaciju u kojoj treba planirati kako pobijediti. Cilj nije pobijediti već povećati uzajamno razumijevanje i donijeti odluku koja je prihvatljiva za obje strane. Treba pokazati prilagodljivost i želju da se promijeni mišljenje ako čujemo razumne i uvjerljive argumente. Uspješno rješavanje problema nije moguće ako isključivo tražimo da bude kako mi želimo.
USMJERENOST NA POZITIVNO – u svakom sukobu postoje pitanja oko kojih se slažu sukobljene strane. To se slaganje može upotrijebiti kao temelj za razmatranje pitanja gdje postoji neslaganje.
Umanjivanje važnosti slaganja, a isticanjem pitanja oko kojih postoji neslaganje samo se produbljuje sukob. Zato je dobro više pažnje usmjeriti na ono oko čega se slažemo, kako ne bismo previdjeli neka pitanja koja mogu pomoći u nalaženju rješenja.
Pristupanje sukobu s pozitivnim stavom povećava mogućnost rješavanja. Treba nastojati da se na sukob ne gleda kao na pokušaj da jedna osoba povrijedi drugu. Umjesto toga, na sukob treba gledati kao na situaciju u kojoj je krajnji cilj postići bolje međusobno razumijevanje.
Treba pokazati pozitivne osjećaje koje imamo prema drugoj osobi i našem međusobnom odnosu. U sukobu se često kažu ružne riječi zbog kojih kasnije žalimo. Pokažemo li pozitivne osjećaje u toj situaciji, smanjit ćemo mogućnost da povrijedimo drugu osobu.
JEDNAKOST – princip jednakosti treba imati na umu bez obzira na to koliko smo sigurni da smo u pravu, a da druga osoba nije u pravu. Čak i u pravom ratu s drugom osobom, trebamo se prema njoj odnositi kao prema pojedincu s jednakim pravima. Želimo li da se ona prema našim osjećajima odnosi s razumijevanjem i uvažavanjem, isto tako se moramo ponašati prema njenim osjećajima.
Treba pokazati da poštujemo neizbježne razlike koje su posljedice svakog sukoba. Neizbježno je da dvije osobe imaju neke različite želje, potrebe, mišljenja i stavove. Obje strane trebaju imati podjednako vremena da objasne svoju situaciju. Potrebno je posebno paziti da ne prekidamo sugovornika.
Za vrijeme rasprave treba jednako aktivno govoriti i slušati. Obje strane trebaju pokazati spremnost da kažu što žele i da slušaju što sugovornik ima za reći. Sugovornika možemo ohrabriti da otvoreno i slobodno izrazi svoje mišljenje i osjećaje. Razne taktike pokazivanja moći treba izbjegavati, jer smanjuju slobodu u izražavanju.
Pristupi rješavanju sukoba. S obzirom na odnos među sudionicima i ishod rješenja sukoba, načine reagiranja u situacijama sukoba možemo sažeti pomoću sljedećih pristupa: • • • •
pobjeda – poraz (ja ću dobiti što trebam, a ti ćeš izgubiti) poraz – pobjeda (ti ćeš dobiti što trebaš, a ja neću) poraz – poraz (ni ti ni ja nećemo dobiti što nam treba) pobjeda – pobjeda (i ti i ja ćemo dobiti što trebamo)
● Model dvostrukog interesa pri odabiru strategije rješavanja sukoba - 2 dimenzije: ● interes za ostvarenje svojeg cilja ● interes za čuvanje odnosa s osobom/a s kojima smo u sukobu. → Interesi su međusobno neovisni i različitog intenziteta.
Ovisno o stupnju interesa za sebe (cilj) ili druge (odnos), prepoznajemo različite strategije ponašanja u sukobu.
P O S T I Z A NJ E C I LJ A
RJEŠAVANJE PROBLEMA
BORBA / NADMETANJE
KOMPROMIS
IZBJEGAVANJE
ODUSTAJANJE / PRILAGOĐAVANJE
ČUVANJE ODNOSA
u literaturi se spominju 2 termina ●
rješavanje sukoba (conflict resolution) – vještine i strategije koje se upotrebljavaju u rješavanju sukoba
●
upravljanje sukobom (conflict menagement) – širi termin. Neki se sukobi ne mogu riješiti, ali ipak imaju u sebi pozitivni potencijal. Npr. kada se posvađaju dvije osobe i ne mogu naći rješenje tog sukoba, one ipak mogu svoje napore usmjeriti na to da se poboljšaju njihovi odnosi (npr. da se poveća tolerancija prema drukčijem stajalištu druge osobe, da se bolje upoznaju želje i ciljevi drugoga)
Sukobima se može upravljati konstruktivno ili destruktivno
konstruktivno upravljanje sukobima podrazumijeva mirno rješavanje. Posljedice takvog rješavanja obično su pozitivne – povećava se kreativnost, kohezija grupe i smanjuju se napetosti među ljudima. destruktivno upravljanje sukobima smanjuje komunikaciju i povećava nepovjerenje među ljudima, smanjuje suradnju i povećava kompetitivnost te smanjuje brigu za zajedničke ciljeve. Kao posljedica toga smanjuje se efikasnost pojedinca, grupa i organizacija.
NASTAJANJE SUKOBA Cushine (1988) razlikuje 4 vrste uzroka sukoba:
1. ČINJENICE – sukobi uzrokovani razlikama u informacijama često su nepotrebni i lako ih je riješiti. Obje strane trebaju iznijeti svoje argumente u raspravi ili zajednički naći nove informacije iz pouzdanog izvora.
2. POSTUPCI – Sukob oko postupaka javlja se kada obje strane nemaju zajednički, jedinstveni standard za izvođenje neke radnje, odnosno kada postoje razlike u tome kako se nešto radi. Rješavanje ovakvih sukoba podrazumijeva prihvaćanje činjenice da se ista radnja može obaviti na više različitih načina. Mogućnost javljanja ovakvog konflikta smanjit će se ako se odrede jasni kriteriji za odabir postupka.
3. CILJEVI – Razlike u željenim ishodima neke akcije. Važno je otvoriti raspravu koja najčešće pokaže da strane u sukobu ipak imaju neke zajedničke interese. Kada se postavi zajednički cilj, veća je vjerojatnost razrješenja sukoba.
4. VRIJEDNOSTI – Razlike u sustavu vrijednosti uzrok su najsloženijih sukoba. Rješenje sukoba zahtijeva visoku motivaciju da bi se pokušala shvatiti druga strana. Osobito je važno izbjeći kategoriziranja različitih mišljenja u «pogrešna» i «pravilna» te pokušati pronaći rješenja prihvatljiva za obje strane
FAZE SUKOBA
1. NESLAGANJE – razmatraju se suprotni interesi ili potrebe. Provjerava se radi li se samo o nerazumijevanju ili su interesi stvarno divergentni. Suprotne strane trebaju utvrditi je li potrebno odmah riješiti sukob ili se može odgoditi. Također se razmatra je li moguće rješenje uz male ustupke s obje strane.
2. KONFRONTACIJA – Sukobljene strane objašnjavaju svoje stajalište, emocionalno i racionalno. U ovoj fazi često se događaju 3 stvari: 1. Tijekom rasprave svaka strana postaje sve više uvjerena da je u pravu i zbog toga se njihove pozicije sve više udaljavaju. 2. Povećava se napetost i anksioznost. Emocionalni izrazi sve više zamjenjuju logičnu raspravu. 3. Stvaranje koalicija, ako je prisutno više ljudi. Suprotstavljeni pojedinci žele dobiti podršku, te stoga dijele ostale ljude, prisiljavajući ih da biraju strane.
3. ESKALACIJA – u ovoj fazi može se povećati broj pitanja (problema) oko kojih se raspravlja, ljudi se sve više osobno uključuju i sam sukob postaje najvažniji. Sam sukob dobiva simboličku vrijednost. Raspravlja se o novim problemima koji često imaju malo veze s početnim problemom koji je izazvao sukob (spriječiti). Međusobno nerazumijevanje i nepovjerenje doseže vrhunac sve više udaljavajući strane od kooperativnog rješenja. Eskaliranje sukoba jednim dijelom je posljedica norme reciprociteta i samoobrane. Kada se napada neka osoba ona obično uzvraća napad i brani se. Sada postaje najvažnije tko će pobijediti a ne kako riješiti sukob.
4. OPADANJE – Eskalacija sukoba izaziva intenzivnu frustraciju i emocionalno uključivanje svih prisutnih strana. Nakon određenog vremena ljudi postaju umorni i gube motivaciju za daljnje sukobe. Sada žele što prije riješiti sukob. Preusmjeravanje pažnje na rješavanje sukoba mijenja komunikaciju tako da ona postaje više kooperativna i racionalnija. Ljudi pokušavaju pregovarati ili traže rješenje koje bi bilo povoljno za obje strane. Polako ljudi počinju shvaćati da su skrenuli s osnovnog problema, da su izvukli puno nepotrebnog «smeća» koje nije moglo pomoći sukobu.
5. RJEŠENJE SUKOBA – Može se postići na različite načine. Jedna strana može povući svoje zahtjeve, može doći do međusobnog slaganja, može se nametnuti rješenje pokazivanjem moći, može se uvjeriti druga strana da promijeni svoje stajalište. Međutim, sukob se nikada ne može riješiti tako da nestanu svi problemi koji su se pojavili uz sam sukob.
6. POSLJEDICE SUKOBA – nakon riješenog sukoba uvijek ostaju neke emocije i problemi koji su izbili na površinu. Te posljedice mogu biti kratkoročne i dugoročne. Kratkoročni efekti mogu biti vezani uz kvalitetu dobivenog rješenja i utjecaja na odnose između sukobljenih strana. Međutim, dugoročne posljedice mogu biti važnije. Mogu ostati frustracije, koje kasnije mogu voditi novim sukobima i želji za osvetom. → Sukob mijenja način na koji opažamo osobe s kojima smo se sukobili. → Neki sukobi mogu dovesti do redefiniranja odnosa između ljudi, tako da postanu kompetitivni iako su prije bili kooperativni. → Također može doći do stvaranja novih pravila ponašanja.
STILOVI RJEŠAVANJA SUKOBA Burgoon (1994) - 4 pretpostavke
1. Pojedinci razvijaju sklop uobičajenih odgovora na sukob. Tako netko pretpostavlja da postoji samo jedan ili dva načina na koji se sukob može riješiti u većini situacija. Neki se ljudi u sukobu uvijek povlače, bez obzira na to u kojoj se situaciji sukob događa. Neprestano povlačenje u konfliktnoj situaciji oblikuje sklop uobičajenih ponašanja koja ti ljudi stalno primjenjuju.
2. Ljudi primjenjuju neki stil rješavanja sukoba jer im se on čini razumnim – to je posljedica njihovog životnog iskustva. Zbog toga možemo razumjeti zašto osoba odabire neki stil rješavanja sukoba jedino ako znamo što je ta osoba prije doživjela i naučila, u svojoj obitelji ali i kroz druga iskustva. Osoba koja je odrasla u obitelji u kojoj su se sukobi rješavali konfrontacijom usvojit će isti stil ako je on bio uspješan u njenoj obitelji Međutim ako je taj stil bio neuspješan, ona će ga izbjegavati pod svaki cijenu.
3. Niti jedan stil rješavanja sukoba nije bolji ili gori od ostalih. U nekim situacijama bolji je jedan stil, a u drugima može biti bolji neki drugi stil
4. Stil rješavanja konflikata koji neka osoba prakticira podložan je promjenama koje su posljedica iskustva. Npr. ljudi koji su sukobe rješavali primjenom kazne mogu zaključiti da je efikasnije nagrađivati nego kažnjavati
NEPRODUKTIVNE STRATEGIJE RJEŠAVANJA SUKOBA
IZBJEGAVANJE – izbjegavanje ima tri oblika: izbjegavanje, redefiniranje sukoba i odbijanje pregovora.
Izbjegavanje može imati više oblika: osoba može otići (fizički), ali se može i samo mentalno povući, da ne razmišlja o sukobu.
Izbjegavanje se može izraziti i mijenjanjem teme razgovora kada se uoči postojanje suprotnih ciljeva
Redefiniranje podrazumijeva da pojedinac prikazuje situaciju na drukčiji način, tako da u njoj uopće nema sukoba, ona postaje nevažna i u njoj uopće nema problema.
Odbijanje pregovora je izbjegavanje sukoba u kojem pojedinac ne želi raspravljati i odbija slušati argumente druge osobe
PRIMJENA SILE – neki ljudi ne žele razmatrati pitanja zbog kojih je došlo do sukoba već nameću svoje mišljenje ili ponašanje uz prijetnju.
Upotreba sile može biti i više emocionalna nego fizička. U takvoj situaciji izbjegavaju se problemi koji su doveli do sukoba, a pobjeđuje ona osoba koja primjeni najviše sile.
Ova tehnika može dovesti do “rata” između nacija, djece, pa čak i između nekih zrelih i inače osjetljivih osoba.
Istraživanje Deturcka (1987, prema DeVito, 1989) pokazuje da su muškarci više skloni nasilnim metodama u sukobu u usporedbi sa ženama.
UMANJIVANJE – neki ljudi skloni su umanjivanju važnosti sukoba, ili prepuštaju da vrijeme riješi sukob. Međutim, vrijeme ne može riješiti apsolutno ništa – s vremenom se mijenjamo mi i zbog toga ćemo se možda ponašati drukčije.
Sukob se može umanjivati i humorom (sarkazmom). Takvo ponašanje ne rješava sukob, nego iskorištava konfliktnu situaciju kao prigodu za ismijavanje druge osobe. Kada zamre smijeh, sukob ostaje, a ponekad se i povećava.
Primijeni li se humor na prikladan način, on može predstavljati produktivnu strategiju rješavanja sukoba.
KRIVNJA – ponekad sukob izazove ponašanje nekog pojedinca, a ponekad je posljedica vanjskih okolnosti.
Sukob je često posljedica različitih faktora. Unatoč tome, česta je strategija «traženje krivca» za nastalu situaciju. Ponekad prihvaćamo vlastitu odgovornost, a mnogo češće optužujemo druge.
Međutim, traženje krivca ne rješava problem, već samo privremeno oslobađa pojedinca od osjećaja odgovornosti za nastali problem.
Sukob uvijek podrazumijeva da postoje dvije strane, obično dvije osobe.
Primjenom strategije traženja krivca ne prihvaćao vlastitu odgovornost.
EMOCIONALNE REAKCIJE – ova često upotrebljavana strategija «utiša» drugu stranu. Ako jedna osoba počne plakati, vrištati ili jecati, druga strana ne može raspravljati o problemu. Ova strategija uključuje i fizičke reakcije tipa glavobolje. Kod takvih strategija nikada ne možemo biti potpuno sigurno je li reakcija posljedica strategije i želje da se pobijedi ili su spontane bez posebnog cilja. Bez obzira što druga osoba napravila, sukob ostaje neriješen. JADANJE – umjesto da se raspravlja o samome sukobu pojedinac se počne jadati i žaliti, sve se više udaljavajući od samog problema.
PRELAŽENJE GRANICA – svatko od nas ima svoju granicu do koje dopuštamo da nas se napada i vrijeđa.
Druga osoba namjerno prelazi tu granicu i napada na zbog nekih prošlih neuspjeha, naših osobina, bolesti, mana naših roditelja, ili drugih stvari za koje zna da smo posebno osjetljivi na njih.
Ovu strategiju primjenjuju ljudi koji žele pobijediti, ali istovremeno i uništiti drugu osobu.
Ova strategija brzo i uspješno uništava odnose među ljudima.
MANIPULACIJA – Ova strategija ima za cilj «razoružati» protivnika posebno uljudnim i šarmantnim ponašanjem. Želi postići da druga osoba bude spremnija na prihvaćanje budućih prijedloga i da unaprijed odustane od moguće borbe. Najprije se stvori takvo raspoloženje, a onda se pokuša dobiti «bitka»
ODBACIVANJE OSOBE – Kod ove se strategije pojedinac ponaša hladno i bezobzirno s ciljem da demoralizira drugu osobu. Nepokazivanje ljubavi ili prijateljstva, želi se postići da druga strana preispita samu sebe. Kada se jednom druga osoba demoralizira i počne sumnjati u sebe, relativno je lako postići ono što želimo. Ponovo se počinje pokazivati ljubav i naklonost, pod uvjetom da se sukob riješi onako kako je pojedinac htio
PRODUKTIVNE STRATEGIJE RJEŠAVANJA SUKOBA odnose se na ponašanja koja su općenito korisna u odnosima s drugim ljudima
OTVORENOST – svoje misli i osjećaje treba otvoreno izraziti, izravno i iskreno, bez pokušaja da se sakrije ili krivo prikaže pravi problem koji je izazvao neslaganje. Dobro rješenje sukoba moguće je tek kada su obje strane otvorene i iskrene i žele pronaći rješenje. Važno je saslušati drugu osobu. Također treba preuzeti odgovornost za svoje misli i osjećaje, a ne govoriti u općenitim terminima. Dakle, treba upotrebljavati JA-poruke. Negativne poruke treba izravno uputiti i pokazati da je to naše mišljenje, a ne govoriti općenito (izbjegavati poruke kao što su «Svi misle da si nesposoban») Treba razgovarati o pravom problemu koji je doveo do sukoba. Pažnju treba usmjeriti na sadašnjost, a ne vraćati se na prošle događaje
EMPATIJA – drugu osobu slušati s empatijom, truditi se da ju razumijete i vidite situaciju iz njene perspektive. Na taj način ćemo lakše uvidjeti da postoje više načina gledanja na istu situaciju ili problem Također treba pokazati empatiju i razumijevanje – time mi zapravo ne dajemo argumente u sukobu već pokazujemo da razumijemo ili barem da se trudimo razumjeti, što otvara put ka konstruktivnom rješenju.
PODRŽAVANJE – ponašanja koja nam zadaju probleme treba opisati, a ne brzopleto vrednovati to ponašanje. Dobro je provjeriti da obje strane govore o istim ponašanjima prije nego počnemo dijeliti «etikete» Vlastite osjećaje treba izraziti spontano, a ne s određenom namjerom. Sukob ne predstavlja situaciju u kojoj treba planirati kako pobijediti. Cilj nije pobijediti već povećati uzajamno razumijevanje i donijeti odluku koja je prihvatljiva za obje strane. Treba pokazati prilagodljivost i želju da se promijeni mišljenje ako čujemo razumne i uvjerljive argumente. Uspješno rješavanje problema nije moguće ako isključivo tražimo da bude kako mi želimo.
USMJERENOST NA POZITIVNO – u svakom sukobu postoje pitanja oko kojih se slažu sukobljene strane. To se slaganje može upotrijebiti kao temelj za razmatranje pitanja gdje postoji neslaganje.
Umanjivanje važnosti slaganja, a isticanjem pitanja oko kojih postoji neslaganje samo se produbljuje sukob. Zato je dobro više pažnje usmjeriti na ono oko čega se slažemo, kako ne bismo previdjeli neka pitanja koja mogu pomoći u nalaženju rješenja.
Pristupanje sukobu s pozitivnim stavom povećava mogućnost rješavanja. Treba nastojati da se na sukob ne gleda kao na pokušaj da jedna osoba povrijedi drugu. Umjesto toga, na sukob treba gledati kao na situaciju u kojoj je krajnji cilj postići bolje međusobno razumijevanje.
Treba pokazati pozitivne osjećaje koje imamo prema drugoj osobi i našem međusobnom odnosu. U sukobu se često kažu ružne riječi zbog kojih kasnije žalimo. Pokažemo li pozitivne osjećaje u toj situaciji, smanjit ćemo mogućnost da povrijedimo drugu osobu.
JEDNAKOST – princip jednakosti treba imati na umu bez obzira na to koliko smo sigurni da smo u pravu, a da druga osoba nije u pravu. Čak i u pravom ratu s drugom osobom, trebamo se prema njoj odnositi kao prema pojedincu s jednakim pravima. Želimo li da se ona prema našim osjećajima odnosi s razumijevanjem i uvažavanjem, isto tako se moramo ponašati prema njenim osjećajima.
Treba pokazati da poštujemo neizbježne razlike koje su posljedice svakog sukoba. Neizbježno je da dvije osobe imaju neke različite želje, potrebe, mišljenja i stavove. Obje strane trebaju imati podjednako vremena da objasne svoju situaciju. Potrebno je posebno paziti da ne prekidamo sugovornika.
Za vrijeme rasprave treba jednako aktivno govoriti i slušati. Obje strane trebaju pokazati spremnost da kažu što žele i da slušaju što sugovornik ima za reći. Sugovornika možemo ohrabriti da otvoreno i slobodno izrazi svoje mišljenje i osjećaje. Razne taktike pokazivanja moći treba izbjegavati, jer smanjuju slobodu u izražavanju.
Pristupi rješavanju sukoba. S obzirom na odnos među sudionicima i ishod rješenja sukoba, načine reagiranja u situacijama sukoba možemo sažeti pomoću sljedećih pristupa: • • • •
pobjeda – poraz (ja ću dobiti što trebam, a ti ćeš izgubiti) poraz – pobjeda (ti ćeš dobiti što trebaš, a ja neću) poraz – poraz (ni ti ni ja nećemo dobiti što nam treba) pobjeda – pobjeda (i ti i ja ćemo dobiti što trebamo)
● Model dvostrukog interesa pri odabiru strategije rješavanja sukoba - 2 dimenzije: ● interes za ostvarenje svojeg cilja ● interes za čuvanje odnosa s osobom/a s kojima smo u sukobu. → Interesi su međusobno neovisni i različitog intenziteta.
Ovisno o stupnju interesa za sebe (cilj) ili druge (odnos), prepoznajemo različite strategije ponašanja u sukobu.
P O S T I Z A NJ E C I LJ A
RJEŠAVANJE PROBLEMA
BORBA / NADMETANJE
KOMPROMIS
IZBJEGAVANJE
ODUSTAJANJE / PRILAGOĐAVANJE
ČUVANJE ODNOSA
