Subota, 3. svibnja 2003.
ZAŠTO VOLIM ZAGREB O dalekim danima Zagreba kojih više nema web link: http://www.vjesnik.hr/html/2003/05/03/Clanak.asp?r=zag&c=1
Ivan Lesiak, akademski kipar Za mene je Zagreb niz doživljenih slika koje ostaju zarobljene u sjećaju i povremeno se oglase. Kupališta: Od djeda sam naslijedio sklonost da volim mjesta svečanosti. A kupališta ponajviše. Za mene je to živa poezija, osjećaj bezbrižne radosti, ushićenja ... Golema bijela ruža radosti - bilo je gradsko kupalište u Zagrebu nekoliko godina pred rat. Sava: ... neodoljiva sila me privuče za ljetnih dana da lunjam obalama Save. Prije rata... za vrućih ljetnih dana... kupajući se u Savi... za moje dječje oči... zagledane preko na drugu obalu rijeke... značio je kraj svijeta...
Gledajući nakon toliko vremena... taj isti ravni horizont... odnekud... smanjen... približen... učini mi se... kao u djetinjstvu... tajanstvenim i da zapravo... ni danas ne znam što je iza njega. Stančić i Vaništa 1954. - 1960.: Izlazeći po stubama od Miljenka imao sam osjećaj da mi je sva utroba... duša raskopana, rastrgana. Tada je za mene bila teško shvatljiva svakodnevna ljudska nervoza, a kamoli ovakav samoubilački prepad na sve vrijednosti života i sam život u cjelini. Vaništa, profinjeni esteta, ostavio bi na mene uvijek dobar dojam ... aristokratski distanciran... Majstor Rački, 1967.: Dalekih godina, pred Drugi svjetski rat, moj me je ujak Rudolf kao crtačkog Wunderkinda s hrpom crteža doveo starom majstoru Račkom u Voćarsku cestu. Kasnije su mi pričali da se majstor nasmijao i pohvalio me riječima: »To je jako dobro, ali što će biti dalje, teško je znati«. Nakon mnogo godina, s već nekom umjetničkom reputacijom, doselio sam u atelier u Voćarskoj, a majstor Rački, jednak i nepromijenjen, postao mi je susjed i prijatelj... Nakon svih tih smrti koje su se u međuvremenu desile: Kršnić, Meštrović, Rački, Stančić, Cesarić, Ujević, uz tolike silne promjene u izgledu Zagreba, ispunjavaju me osjećajem da postajem sve više stranac u gradu moga djetinjstva i mladosti. Kao da se kocka kristalne vedrine, tako dugo građena, pomalo raspada, iščezava, nestaje. Nedavno sam u jednom razgovoru pitao pjesnika Dragutina Tadijanovića: »Je li došlo vrijeme za Krležin spomenik u Zagrebu?« Tadija je onako žustro, pomalo ljutito odgovorio: »Već je prošlo«. Razgovarali smo i o dalekim danima Zagreba kojih više nema. Proljećem... evo Marjanovića opet u starom društvu sa Ujevićem... kako u »Blatu«, zadimljenoj birtiji na uglu Gundulićeve i Masarikove ulice... smijući se pijan... priča nove stenjevačke viceve. I Marjanović je završio svoj život »pjesnički«, nađen je... u nekom haustoru mrtav... u sjedećem položaju nasmiješena lica.