Vesna Parun - Pesme

Ti koja imaš ruke nevinije Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost, ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sijenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom, Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak jos nedodirnut olujama, Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi I blaga budi u njegovom snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći se njegovim zalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. i žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom će biti ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uboda na pustome drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti.Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih

možda cu ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu! Uniđi pod naš krov Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto, u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja! Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom skini sa umornih čela pečat brige i znoja. Neka se pjesma domi i radost neka gazdi, neka je mir domaćin koji nam postelju stere. Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi, obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere! Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata, svoj nasmijanoj djeci da kumuješ! U nas je sijaset srca i alata, ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ. I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva prostruji dah planina i svježi žubor rijeka. Neka se slije u jednu, široka kolosijeka, sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva! Čarolijo jutra Čarolijo jutra, oblaci šetači, putnici beskrajni slobodnih visina! Sad smo mi delije, a vi promatrači, vi ste male bure, mi smo olujina! Putujte, čergari, ždrali zavičajni!

Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta. Plovite neznani u daleke ravni, iznad žitnih polja, iznad suncokreta! Probudite ptice, oči, vodenice, krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu! Budite glasnici zemlje krasotice, kojoj sunce zori u svakome klasu. Pričajte o nama, plahi skoroteče, širom glasna svijeta, diljem oceana! Pjevajte o zemlji koja juri, teče, u mir svojih dana, bijela, rascvijetana. Kad ptica prestane voljeti Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: "Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!" Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani, koja leži s kljunom u mome krilu !" Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol. Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ostane pokraj nje da tu umre, u samoći. A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi i, bježeći sve to dalje od njega, ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu. Nema malih boli. Ljudi vole male boli. One su lijepe, a ne bole mnogo. Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge, još manje skupe i manje bolne jer bol iskustvom otupljuje, a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje. Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma, male doživljaje za koje ne treba tražiti

smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim, nepoznatim predjelima duše. Ali te male boli uvlače se neopazice u naše meso izvrgnuto oštrici dosade, one postaju u njemu naša smrt. I zbog tog bezbroja malih lešina što se nečujno u nama raspadaju zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari, a oko našeg čela izranjenog od mnoštva malih jauka igraju se mravi. Tako neće imati što da propadne u nama kad nas potresu iznenadno velike boli, proizašle iz velikih stjecišta razloga, netaknutih opomenom. Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se približuju i golema jata bjeloglavih lešinara kako kruže u sve to nižem luku iznad naših pragova i šaputati im: "Nemate što tražiti ovdje, prijatelji. Tu nema ničeg više osim slike prašnog kostura ogrnuta sjećanjima, a taj - budite sigurni - nije za vas! Meso i krv i slatki voćnjak srca pojedoše nam male boli, mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti, do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?" Nema malih boli. Nema malih boli pod ovim suncem. Da si blizu Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna ne može da usne ni u noćnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima. Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini. Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće pred dolazak oluje u večer punu briga. O da si barem tako tužno blizu kao cvijet što spava zatvorenih očiju pod bijelim pokrovom snijega u tišini kamenih šuma, čekajući proljeće. Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim što već sahnu, klonuli od bdijenja. Ali, noć je i svijet je daleko a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje s tvojih su grana sašle. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi. Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu Neka se zna da nismo oduvijek nesretni: ima čas kad ljubav i život postanu jedno. U crnom kamenu može se pročitati san zemlje. U kapi kiše na listu mrke smokve svečanost ljeta trajala bi stoljeća i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda. U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta. S njegovim blijeđenjem i mir je zašao, srce ga ne može graditi iznova. I misao je nemoćna da ga traži u mržnji stvari što jedna drugu poriču. Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo našim čelom koje je prestalo žudjeti. Ljubavi, i tebe smo izmjerili lažnom mjerom poljuljanog svijeta. Za sve su kriva djetinjstva naša Izrasli smo sami kao biljke. I sada smo postali istraživači zapuštenih predjela mašte nenavikli na poslušnost zlu. Iznikli smo pokraj drumova i s nama zajedno rastao je strah naš od divljih kopita koja će nas pregaziti i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost. Nitko od nas nema dvije cijele ruke. Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk. Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina i bukom zvijezda zakašnjelih. Starimo. A bajke idu uz nas kao stado za ognjen u daljini. I pjesme su nam takve kao i mi oteščale i tužne. Zagrljaj Što šapću tvoje oči brzim pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi večer zvjezdana. Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta. Ti me tješiš osmjehom što blješteći baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero. Večer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeću nad nama zamišljeno. Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato. Na raskršću Na raskršću slučajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju. Volim ljeto. Kao ruke mladića koji ozdravlja i polako ustaje iz žute sjete soba ruke ljeta za suncem ispružene, nudeći mu zanesene obrise našeg tijela, libido ptica i med hladovine. I jesen volim. Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih perivoja, u brončanoj vazi listopada dok se puni crvenom zvonjavom večeri i boja. I zima katkad posjeduje mekoću prve ljubavi u dugoj tajni trulog dječjeg sna,

sa zebnjom bjeline koja sve oprašta i sve je kadra da započne iznova. Ali, mašta bilja bila je okrutna kada je dodala jedno godišnje doba koje živi samo od prozračnog rasula snijega, od nježne smrti sviju početaka. Daljino puna nesporazuma! Blizino lišena slatke groznice čekanja! Paučino poljupca, prag srca si mi oplela. Proljeće, kako si u svemu što nam nudiš nemilosrdno! Na raskršću slučajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje je upravo izdahnulo proljeće na usnama žednih ljubičica. Prijateljska žalost Kome je stalo da imaš dvadeset godina i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši? Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu. Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti. Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek). I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti. A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja. Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi. Ah, pričat ću im kako polagano umiru stari parobrodi. Vesele kočijice Ostavih srce u škrapama blizu mora, neka ga paze smeđi rakovi na zidiću ljušturastog dvorca sa smaragdno zelenim terasama u odsjevu zalazećeg sunca. Pohranih ga u krunu mrkog čempresa koju posjećuje jedan vrlo muzikalni slavuj, čije mi kasno i zvonko pjevanje u slavu večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.

Ostavih sebe na svim mjestima na kojima cvate i miriše bilje što ga ti svojim korakom prepoznaješ, a ono što nisam ja krenulo je duž nasipa zloćudnih rijeka po plandištima, čije užarene predjele ne kupaju slane plime i ne rashlađuje vjetar s mora. Kažem, nisam ja - jer ne vidim i ne čujem ono što je preda mnom, nego slušam i gledam što je u meni. A u meni je slavuj, čempres i vrijeme. U meni si ti, dragi moj, lijep kao starinski suncobran izgubljen u gradu mjesečevu. Kočijice s modrim i crvenim patuljcima kotrljaju se, veselo poskakujući k moru. Ali ja ne smijem onamo, jer je ondje ostalo moje vrlo trijezno starinsko srce, kojemu sam na odlasku obećala četrdest smiješnih djetinjstava i četrdeset i četiri zlatna oraha. Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji znak da otpjeva svečan hvalopoj večernoj zvijezdi u svom srcu, na kositrenom poklopcu neba. Kotrljajte se vesele kočijice k moru! Zbogom, dragi moj! Doviđenja moja rasanjena dušo! Pećina s izvorom i svijetom Jesam li sjećanje u kamenu ili patnja koja se odmara? K meni stižu mnogi beskućnici koji ne čuju godišnja doba, jer u ovoj pustari raste samo jesan bezimen cvijet posrednik između vas i mjeseca i pokazuje zalutalima tragove magarca u pijesku a žednima raspuklinu gdje se je stijena nekoć davno

sažalila nad putnicima. Ovamo stižu sa četiri strane svijeta oni koji misle da su nesretni, i drugi podjednako ubogi koji ne znaju što bi nazvali srećom. Oni se napiju. Otpočinu i krenu dalje pognuvši leđa kao da razgovaraju sa zločincem. A ja ostajem opet sama i gledam sjenke kako se udaljuju uznemirujući obzorje. Neke od njih zaboravljam odmah a druge pamtim. Oni me ispunjaju tamnom čežnjom nerazjašnjivo kao što je nejasno rastenje cvijeta na bespuću između zemlje i neba. I misleći na njih postajem još više golet i još više stijena. Sjećanje koje tješi kamen i patnja koja ne može otpočinuti. Nikad Ne znam gdje počinje praznina mora Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad. To je rijeka koja se ne više ne vraća u svoj izvor jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini. To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost. Nikad. Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama

ljubičastim. Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle. Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći. A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor, ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi! (iz pjesme Elegija - stih...) Jer, vječnoj mijeni usprkos ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji će zadržati bezazlenost i ljubav koja neće prestati.......