Valery, Paul

Paul Valery VALERY [valer'i], Paul Ambroise, franc. pjesnik i esejist; r. 30. X 1871. u Seteu, u. 20. VII 1945. u Parizu. Studira pravo u Montpellieru. God. 1891 nastanjuje se u Parizu. U mladosti na njega presudno utjecali E. A. Poe i S. Mallarme. Opsjednut poeovskim demonom rigorozne preciznosti, željan da razglobi mehanizam mišljenja i pronikne bit »poezije u čistom stanju«, V. se daje na studij matematike, arhitekture, filozofije. Plod su tih preokupacija dva prozna teksta (Uvod u metodu Leonarda da Vincija i Veče sa gospodinom Testom), poslije kojih ne objavljuje ništa punih dvadeset godina. Od 1897. do 1900. državni je činovnik, potom sekretar direktora novinske agencije "Havas" U slobodno vrijeme bavi se i nadalje matematikom i fizikom. Tek 1913. na nagovor A. Gidea pristao je da sabere i sredi za štampu svoje mladenačke strofe. U prvi mah namjeravao je napisati još dvadesetak popratnih stihova kao svoj konačni oproštaj od poezije Međutim, rad ga je toliko zagrijao da je mjesto kratke prigodne improvizacije nastala odulja poema (514.stihova), koju je pisao više od četiri godine: Mlada Parka (1917). Umjesto definitivnog rastanka to je bio definitivan povratak. Član Francuske akademije (1925), predsjednik Instituta za intelektualnu kooperaciju (1933), profesor poetike na College de France (1936-45), V. je između dva rata slovio kao najelitniji predstavnik franc. duha. U doba dadaističkih i nadrealističkih manifesta, Valery je nasuprot tim smjerovima, apologet intelekta, stroge mentalne discipline i klasične versifikacije. Simbolističku poeziju još više je okružio nimbusom nepristupačnosti. Odviše cerebralan, lišio je svoje stihove svake spontanosti i topline. Njegova algebarska poezija obiluje rebusima i teško se čita bez komentara (jedan takav komentar dao je Gustave Cohen za poemu Groblje kraj mora). — Valeryjeva proza zanimljivija je (i jasnija) od njegovih stihova. Posebno sumnjičav prema povijesnoj nauci, indiferentan prema religiji, skeptik koji pesimistički gleda ne samo na sudbinu suvremene Evrope nego i na ljudsku sudbinu uopće, polit, amater koji ne pripada nijednoj partiji i »slobodno sumnja o svemu što je sumnje dostojno«, V. u svojim esejima raspravlja o najrazličitijim temama: o književnosti i arhitekturi, o lažima historiografije i zločinima politike, o čeliku i elektricitetu, o ženama i parfemima. Historija je —smatra V. — od svih produkata intelektualne kemije najopasnija: ona obmanjuje, uspavljuje i opija; ona dočarava lažne

uspomene i zavodi narode do megalomanskog delirija. Djela: pjesme Album starih stihova i Ode (1920), Charmes (1922), najbolja zbirka, knjiga eseja Raznovrsnost (192444. ukupno 5 sv.); proza: Đula i ples; Eupalin ili arhitekt; Analecta; Pogledi na suvremeni svijet i dramski radovi Amphion; Semiramis; Moj Faust (nedovršeno); korespondencija s A. Gideom i G. -Pourmentom.

KORACI Tvoj korak, dijete moje šutnje, Svet i lagan, muk me muti, K logu bdijenja moje slutnje Klizi nijem i zamrznuti. O biće divno, sveta sjeni, Tih je korak tvoj snu blagom! Bozi! Sve što želim, k meni Dolazi s tom nogom nagom! I ako usnom nesuvisli Ushit žudiš da zanijemiš, Stanovniku mojih misli Hranu cjelova da spremiš, Ne hitaj tim nježnim činom, Teret sumnje nije gorak; Čekah te u tvom žiću cijelom, Jer moje srce tvoj je korak.

PRIJATELJSKA ŠUMA Mislima čistim poneseni iđasmo šutke cestom dugom držeći ruku jedan drugom pored cvjetova zatamnjenih. Samotni, poput zaručnika, sve kroz zelenu noć prerije dijeljasmo taj plod čarolije mjesec, drugara bezumnika. Tad umrijesmo na mahovini, sami, u blagoj hladovini te šume prisne i sumorne. A gore, gdje je sjaj bjeline, mi se nađosmo suze roneć, ja i moj dragi drug tišine!

ŠIPCI Šipcima pukla kora kruta, navala zrnja je raznijela, kao da vidim umna čela od svog otkrića rasprsnuta. Kada sunčeva sva silina, o šipci poluotvoreni, nagna vam ponos izmoreni da kida spone od rubina, i kad vam suho zlato kore, jer ga pritisci snage more, puca, te curi sok najslađi, tad sili sjajem tog kidanja da moja bivša duša sanja o tajanstvenoj svojoj građi.

VESLAČ Nagnutog spram rijeke snaga me vesala od radosna kraja prisilno otklanja, dušo teških ruku, prepunih veslanja, nek nebo ustukne pred jecanjem vala! Srčan, ne videć ljepotu koju bijem, tu stvaram krugove što na vodi zriju, željan da mi dugi zamasi razbiju svijet lišća i vatre što ga pjevam nijem. Ta stabla poda mnom, čisto prelijevanje, sjaj granja u vodi i spokoj sve tiši kidaj, barko moja, i brazdu upiši da se na tišinu ukloni sjećanje. Nikad, čarni dane, nije draž ti više tlačio buntovnik što se brani smjelo; ko što iz djetinjstva sunce me iznijelo, k izvoru ću gdje se čak i ime briše