Uvod

Izvod iz knjige “Sport, kapitalizam, destrukcija”, Ljubodrag Simonović, “Lorka”, Beograd, 1995. E-mail: [email protected] UVOD Sport je stekao takav društveni značaj i u toj meri postao kompleksna pojava da misao o sportu više nije moguće zadržati u okviru tradicionalnih fenomenoloških analiza. I pored upornog nastojanja javnih medija da se sport i dalje svode na "činjenice", "informacije" i banalnu "zabavu", on se sve više nameće ozbiljnoj naučnoj i filozofskoj misli kao pojava u kojoj do najvišeg izražaja dolaze osnovne protivurečnosti kapitalističkog društva i u kojoj se prelamaju osnovna pitanja ljudske egzistencije i društvenog razvoja. Nažalost, takva razmišljanja imaju uglavnom akademski karakter i jedva su prisutna u javnosti. Sportska problematika i dalje ostaje "svojina" polupismenih, korumpiranih novinarskih klanova.Kada se zna da su oni samo produžena ruka kapitalističkih i političkih centara moći, reklamni agenti mafijaški organizovanog show-business-a, njihov "ugao posmatranja" sporta je sasvim razumljiv, kao što je razumljiv i njihov bespoštedni obračun sa mišlju koja pokušava da razotkrije poleđinu sporta, a time i pravu prirodu njihove delatnosti. Ozbiljnija kritički intonirana teorijska promišljanja o sportu javljaju se i pre Drugog svetskog rata, ali tek postajanjem sporta oruđem u hladno-ratovskom obračunu između blokova i njegovom komercijalizacijom on dobija onu "punoću" i značaj koji će postati sve veći izazov za sociološku i filozofsku misao. Do pravog proboja sociološki i filozofski utemeljene kritike sporta došlo je nakon studentskog pokreta iz 1968. godine, koji je otvorio vrata za frontalni (pre svega duhovni) obračun sa kapitalističkim društvom i sportom kao njegovom ideologijom. Radikalizovanje kritike sporta odvija se uporedo sa razvojem "potrošačkog društva", odnosno, sa postajanjem kapitalizma poretkom destrukcije. Kritika sporta postaje kritika kapitalizma. Doskora su ljudi sa oduševljenjem slušali izveštaje o sve većim "rezultatima" koji se postižu u eksploataciji "prirodnih izvora". Bio je to jedan od glavnih pokazatelja "progresa". Danas, sa razvojem svesti o razmerama uništenja prirode, ljude sve više hvata panika pred novim "podvizima". Isto je i sa sportskim rekordima. Nekada su oni bili pokazatelji "ljudske moći". Gledajući unakažena tela sportista,čovek se sve češće pita koja je cena tih "dostignuća" i koji je njihov pravi smisao. Nekada moćno sredstvo za propagandu kapitalističkog poretka, sport sve više postaje polazište za kritiku kapitalističkog društva, ogledalo u kome se vidi pravo lice kapitalizma. Otuda je građanska teorija u defanzivi: što je više "negativnih pojava" u sportu, utoliko je glasnije nastojanje da se zaštite osnovne vrednosti kapitalističkog društva. Građanska teorija ide čak dotle, da sve odlučnije odbacuje profesionalni i rekorderski sport, najmilije duhovno

čedo današnjeg kapitalizma, sa ciljem da sačuva moralni (pedagoški) integritet principa kompeticije i učinka, odnosno, veru u "izvorne vrednosti" kapitalizma. Slepa odbranaška logika ustupa mesto teorijskom manevrisanju da bi se sačuvalo ono što se još može sačuvati. Kada je reč o odbrani sporta, zagovornici kapitalističkog društva i njihove kolege iz (sad već bivšeg) tabora "realnog socijalizma" našli su se u istom rovu. I na primeru odnosa prema sportu se može videti da je staljinizam daleko bliži kapitalizmu nego Marksovoj ideji socijalizma. Skorašnji događaji na istoku to ubedljivo dokazuju: kapital je, bez ikakvog otpora, "preuzeo" tzv. "socijalistički sport" a da se njegova suština nije promenila. Velika sličnost u kritici sporta, koja dolazi sa raznih strana sveta, rezultat je postajanja kapitalizma globalnim poretkom. Kritika sporta postaje jedan od načina duhovne integracije i menjalačke borbe slobodarski opredeljenih ljudi koji su svesni pogubnosti daljeg razvoja kapitalizma. Olimpijskom pokretu, otelotvorenju duha kapitalizma i simbolu uništenja ljudi, suprodstavlja se sve glasniji i beskompromisniji anti-olimpijski svetski pokret. On predstavlja sastavni deo sve organizovanijeg i masovnijeg nastojanja ljudi da spreče uništenje planete i usmere naučni razvoj i procese proizvodnje ka iskorenjivanju bede i siromaštva, kao i ka razvoju i zadovoljenju istinskih potreba čoveka kao univerzalnog stvaralačkog bića zajednice. Slobodarska kritika sporta postaje deo svetskog anti-kapitalističkog fronta. U trenucima kada zapadni kapital, uz nesebičnu pomoć domaće "gospode", sve bespoštednije nastoji da pretvori našu zemlju u svoju koloniju, postaje jasna sva pogubnost "vaspitavanja" mladih na stadionima i u halama. Krajnji efekat raspirivanja bezumne navijačke euforije nije stvaranje dostojanstvene i slobodarske omladine, već idiotizovane "mase" koja će, pre ili kasnije,postati "prljava" radna snaga Evrope. U tom kontekstu postaje jasnija sva pogubnost, posebno za ekonomski nerazvijene zemlje, maksime da je sport "najbolji ambasador". "Nacionalna afrimacija" putem sporta je stranputica u borbi protiv kolonijalnog pođarmljivanja jer prednost daje delatnosti sa kojom se ustvari ništa ne postiže (sem povremenih "nacionalnih euforija"), a sa kojom se uništava autentična duhovnost, marginalizuju delatnosti bez čijeg razvoja nema opstanka (ekonomija, nauka, umetnost) i od mladih se stvaraju savremene horde varvara. Postajanjem međunarodnog sporta reklamnim prostorom kapitala i show-business-om, zadat je konačni udarac nastojanju da se sport iskoristi kao sredstvo za nacionalnu emancipaciju. On postaje jedan od nosećih stubova "novog svetskog poretka" i kao takav sredstvo za nacionalno porobljavanje. "Vrhunski sport" je oblast u kojoj je kapital uspostavio globalnu dominaciju. "Kosmopolitizam" pod okriljem multinacionalnog kapitala znači stvaranje od čoveka obezličenog jurišnika kapitala. Skrivene iza "apolitične" maske, tzv. "međunarodne sportske asocijacije" su produžena ruka najmoćnijih kapitalističkih klanova i kao takvi

sredstvo za uspostavljanje dominacije nad tzv. "nacionalnim sportovima". Kada se ima u vidu značaj koji sport ima u društvu, jasno je da se radi o jednom od najpogubnijih oblika duhovne kolonizacije sveta, o stvaranju paukove mreže u kojoj nestaju nacionalne kulture i slobodarska misao. Tendencije u razvoju sporta bi trebalo sagledati u kontekstu sve očiglednijeg raspada "države blagostanja" i zaoštravanja borbe kapitalističkih koncerna za tržište. Logično je pretpostaviti da će kapitalizam još agresivnije nastojati da iskoristi sport kao sredstvo za odvlačenje pažnje ljudi od osnovnih egzistencijalnih pitanja i za sterilisanje kritičkomenjalačke misli. Što manje bude hleba (izvesne egzistencije), to će biti više, sve krvavijih, igara. Kao i sve oblasti društvenog života koje su pale u ruke kapitalu, sport postaje sve prljaviji business. Naš duhovni opstanak nije moguć na stvaranju nacionalističke histerije i veličanju srednjove- kovnih mitova,već na borbi za očuvanje i razvoj emancipatorskih tekovina narodnog stvaralaštva i slobodarske borbe, kao i evropske kulture koju destruktivni kapitalizam sistematski uništava. Dajmo utočište Šekspirovim junacima, Tomasu Moru, Rusoovom Emilu, Servantesovom Don Kihotu, Geteovom Faustu, Brehtovoj Majci Hrabrost koje na zapadu progone tvorci "koka-kola kulture", duhovnog simbola varvarizma koji nam, u obliku "novog svetskog poretka", nameće današnji kapitalizam. Budimo herojski, a ne "mučenički" narod. Budimo, zajedno sa slobodarski nastrojenim delom čovečanstva, nosioci prometejske, umesto olimpijske baklje - čiji plamen preti da spali svet. xxx