Sop, Nikola

MRTVI MLINOVI I Što ukoči ljuljanje mog mlina? Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz. Iz sna dubokog probudi me tišina. Ni kap da kane u jaz. Što li to pred mojim oknom gori? Otvorih prozor. Borovi čuvaju noć. Sve je pusto i bijelo i samoća me mori. O dugo, dugo mi više neće nitko doć. II Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela. Iziđoh u prah srebrne polutame. Pred vratima kup slame i prosuta zob. A dalje, dokle vidim, u snijegu stope same. Tko je to noćas, a da se nije svratio, prošao neznano kraj mog mrtvog mlina. Tko je to bio, da su još i sada Tako pognute breze i svečana tišina. KUDA BIH VODIO ISUSA Isuse blagi, u doba kasnih sati, kad još bdiju siromasi tvoji, skromnom krojaču odvest ću te, da ti jedno obično odijelo skroji. I obućaru malom, koji svu noć kuje oštre čavle u teški poplat. Dok tvornice cipela žučno bruje. Milion pari skuju za jedan sat. Zatim čovjeku, koji šešire pravi, sa spuštenim obodom, da skriju bol. Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi. Prostran da u se primi i tvoj oreol. Onda ćemo poći u krčmu kraj grada, koja liči na stari, nasukani brod. Gdje braća za stolom, od silnog jada bacaju čaše i šešire na pod. Prvi krik pijetla bit će britka strijela, od koje će ti srce da krvari. Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela. Prepoznat ne ćeš ni ljude ni stvari. A trećim krikom kad se pijetli jave, o Isuse, zeteturat ćeš od bola. Tvoj šešir će pasti s glave. Šešir i aureola.

ISUS U POSJETU KOD NAS I. O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati, u naš propali i opustjeli dom, dobrodošlicu tebi ću zapjevati, skupa sa svojom vedrom sestricom. Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela, iznijet će ona preda te so i kruh. Po drevnom običaju naših sela, kada im u kuću stigne mio duh. Tada će te moja sestrica odvesti do skromnog jela, koje krasi stol. – Isuse dragi, izvoli samo sjesti i odloži svoj šešir i oreol. – Tako će ti ona reći i na to će stati preda te, u svetom bolu. I puna tihe, nebeske samoće o klin će objesiti tvoju aureolu. Neka nam svu noć sija, mjesto uljanice, koju palimo pred svaki mrak. Od sjaja ćemo kriti svoje lice. Tako će njen bljesak biti jak. II. Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći ispred nas tvoje aureole žar. I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći, pokazat ćemo ti pusti naš hambar. I staje prazne, u kojima se suše otkosi davni, ko cvijeće na groblju. U ponoći tu dođu mrtvih konja duše. Čuješ ih, kako nevidljivu zob zoblju. Pokazat ćemo ti i stado magle bijele, koje se provlači kroz živicu svježu. O Isuse, to naše ovce izgorjele, mrtve dolaze i u tor liježu. Onda ćemo konja jedinog upregnuti, da te provozamo kroz naš mali grad. Nad njim se nebo nisko uvijek muti. Pod njim prigušeno tutnji vodopad. Ako me upitaš, dok naše staro kljuse bude plašila kraj puta šaš: - Koja je ovo zemlja? - kazat ću - O Isuse pa to je Bosna, ti to znaš. -

III. A poslije, kad i pijetlima bude sneno, osjetit ćemo kako tvoja glava opušta se čas na moje rame, čas na njeno. I silno nas obasjava. I u to u doba zemaljskih kasnih sati pjevat će ti moja sestrica blagim glasom. O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati, izmoren konja tromim kasom. I koji put, kad magla bude sniježno sipala na tvoje sveto ruho, stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol, koji ti je pao na jedno uho. POZIV DRAGOM ISUSU O Isuse, kako bih volio, kada bih se udostojio da uđeš u moj stan. Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. Gdje se u oknima rano ugasi dan. Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim, da kratki ovaj dan produžim. Kako živim životom sasvim malim. I pun jeda, sa braćom svojom služim. Pričao bih ti o ljudskoj kući. O oknima, koja su pokatkad plava. O vratima, kroz koja pognut moraš ući. O bravi, koja se čvrsto zaključava. Pričao bih ti uz dim obične cigare, o svakom čovjeku i kako se koji zove. I kako jedni uvijek nose haljine stare. I kako drugi uvijek nose haljine nove. I kako ima sedam brižnih dana. O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče. I o tom, kako se, kad zaboli rana, šešir na čelo duboko, duboko natuče. Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo, kako se rosa niz prozor sliva. Onda bih ti rekao sasvim nijemo: Isuse, umoran si, tebi se sniva. O lezi, zaspi na postelji ovoj, koju čovjek svaki dan otkupi. Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj. Spavaj samo, a ja ću na klupi.

SLUŠAŠ ME, TAJANSTVENI PRISLUŠKIVAČU Kad klonem treperast u tvojoj vlasti. Blistav od pokajnica suza i sav blijed. Nježno me zovneš u mrak hladni, rešetkasti. I zašapće, zašušti ispovijed. Pokretom nevidljivim svučeš sa mene tijelo. Pred tobom nag zatreperi, moj duh. Zacrni se tamom skrovište to cijelo. Sve tajne moje zabruje u tvoj sluh. I sluhom tim budnim, tim sluhom prisluškivim začuješ prvoga mi grijeha nijem drhtaj, Kad sam se u dvor prosuko u kovitljajima svim. I s kraljevne na prijestolju odnio krunin sjaj. Kapljući suzama teškim svetačkoga žara, u skutove tvoje klonem anđeoski slab. Kupu otrova, kojom otrovah prvog Lara, razbijem o grudi pokajne i odam ti svoj vab. Od oka tvog u meni sve se zarumeni, zastidi. Sve bliže, sve bliže šušti tvoje ljiljan-ruho. Ledeno, britko sva duša mi jezom zabridi. U bezdno mene spušta se tvoje uho. TAT PRED VRATIMA Potmulo u čase zakašnjele prikrade se prozoru nečijem. Zalahori i zabaci rub zavjese bijele. I dugo, turobno stoji nijem. Ukleto čeka kraj razgovora noćnih. U tuđu sreću viri, u obasjan kućni mir. I čuje nijemu uzbunu stvari bespomoćnih. Zaškripi ormar, zazveči tanjir. Zastrepi sve od njegove blizine. Do dna pepela utone zadnji žar. Plašljivo još jednom iz skrovišta virne, sine draga neka skupocjena stvar. Psa uho budno iz tame se prene. Zalajao bi, tu vreba netko nepoznat. Al' zanijemi, kad ču riječi tajanstvene. Opojno mu ih u uho šapnu tat. Šapnu mu i odskoči pred vrata. Odjekuju jezom umukli časi. Sve zvuke, sve odjeke on rukom spretno hvata. I skladno ih gasi.

TATOV LOV Nevidljivo uđe kroz ključanicu, I u duboku se naslonjaču svali. Gorko osmjehnut i mračan u licu, on šapne: mir pehari, mir kristali. Čarobnom snagom grozničavog vida probudi stvari, usnule u mrtvom zvuku. I one gmižu iz kutova, silaze sa zida. I obamrle klonu mu u ruku. Jednu po jednu okrene, spusti lijeno. Dok mu se cigara na stolu puši. Od užasa li koja cikne prigušeno, stegne je snažno moćnik i uguši. Srušene, ukočene, hladne voštano, oko njega svud leže mrtve stvari. Zmijinjom tišinom otklizi neznano u lov na onu, što se raskošno žari. Prisluškuje i lebdeći odluta po stanu. I vabi je: virni još jednom, zasvijetli se, zasvijetli. Tad mrzla kap svanuća na ruku mu kanu. Stani, sunce, stani. Muk, muk, pijetli! MOLITVA ZA NJEZINO TIJELO U ovaj čas duša mi je bijela, ko vez ove zavjese, koju suton njiše. O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela. Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela. Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara, da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela. Ruka ti svemoguća izvajala je čari, koje šum lana krije, satkan u odijelo. Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari, da nijeme i slijepe služe njeno tijelo. O Bože, ne savijaj tegobom ramena ona. Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe. Neka se pognu samo, kad tebe slave zvona I prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.

VUNENA PASTORALA I. U jednom zamahu olujnom okrenuh se od svih stvari, i premda pokucaše na vrata posjetioci, ne rekoh slobodno. Al oni uđoše. I tad rekoh, mene već nema, zakasnili ste, eto. Tu samo moji nabori su, da znate. Moja u odijelo obučena prisutnost. To rekavši, zaokrenuh još jednom oko sebe i njih. I zakoraknuh u se, njih ostavivši za mojim stolom zgranuto. Sad pričajte, dovolje se zabavljajte, doviknuh im još jednom, i ušavši u se, sobom se zatvorih. I ma koliko da su u me kucali i zvali me i zvali, ne rekoh im više nijednu riječ Snuždeno i zbunjeno posjedali za sto, i gledaju me, i zabrinuto prigiblju se i šapuću: Kakav to njega sad obuze muk. Odjednom, jezivo izgledah im čudan, pa stadoše kažiprstom pisati po zraku, misleći da će tako izmamiti mi riječ. Ne trenuh, ne rekoh, već samo još jednom domahnuh iz sebe i utonuh. II. Oni Očarobljeni stadoše mi vikati i dozivati me, a ja se više u sebi odmicah, sve dublje, sve dublje. Oni nastojahu da me zadrže, da me vrate, držeći me za rukave i ramena. Izmicah, izmicah im sve vještije, nedohvatna sjena Al crna kava kad mirisom se javi, na mjedenoj tavi zveckajući, izgubi im se riječ u opojnom gutljaju, i nad glavama im, zavitla dim se plavi. Pušili su. I ja se uvijah u dima sve tamnije kovitljaje. I tako skriven u oblacima dima, nevidljiv za stolom sjedio sam s njima. tad netko reče: Kako je ovdje zagušljivo sivo. Gdje su prozori, sve prozore otvorimo širom. Otvoriše ih. Liznu svježina, uskovitla oblake i trznu mojom lirom, u kutu što je šutjela prislonjena. Svi slušahu očarani te glase naglo probuđene, i lutahu pogledom, tražeći nešto moga bića, moje sjene.

KUĆICE U SVEMIRU I. Lelujaju se same na modrinama. Približuju se i udaljuju jedna od druge. Slučajnim susretom, vjetrom zanesene, kuckaju jedna o drugu. Njihov dodir se čuje kao uzbibanost orahovih ljusaka. Dodirom prozora dodirnu se dva lica susjedna, trenutno sve i cijelov i stisak ruke dragog i drage. I zbogom i do skorog susreta opet poslije beskrajnog kruženja u vjekove. II. Kućice u svemiru i prozori. Jezivo je sa njih pogledati u dubine u bezdan. Otvori vrata. Usudi će sići s praga svog i susjednoj otići kućici, ljuljajuć se po praznini. Za tobom ne zaostaju stope, nema ničijih tragova. Idi, idi. Približuj se, teturaj, glavinjaj. U zagrljaj ćeš svome susjedu odletjeti pahuljasto lak. Od radosti jedan će drugog hitati u zrak. III. Svemirsko smještanje. Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno o drugo. Brid o brid. O što sad objesiti drage slike sa zemlje. Uspomene. Ne postoji zid. Al polako, oprezno otvaraj te čvrste kapke kovčega. Odletjet će sve. Ovdje se traže stvari druge građe, ne one zemaljske, male, zastarjele.

Traže se stvari s drugom točkom ravnoteže. Stvari bestežinske, nesvojinske. I skladne, koje ne bježe. VI. Kako će biti veličajno, kad iznad gostiju digne čašu nazdravnu i progovori tronuto, jezikom, glasom, što osta još u sjećanju, i suze mu naviru iz očiju ali ne kaplju, ne klize niz lice, nego, treptavo blistaju, ostaju kao đerdan suza, u zraku lebdeći, na nevidljivu nanizane nit. X. I dok vas, gosti, gledam ovako skupljene, vidim, kako se skladno njišete u novoj ravnoteži. Čaše u vašim rukama sad će se kucnuti bez trzaja i razbijanja. Ono, istina, lijepo je vidjeti proliveno vino, kako lebdi razliveno, slično rumenom oblaku. Još uvijek se divimo tome, zaboravljajuć, da ga to nove sile, dosad nama nepoznate, drže u lebđenju. XVI. Al što je to, gosti namjernici, što to sad vidim, nekome ovdje već se zemaljski spava, glavom klima, to je valjda taj, što skriven u džepu sat zemaljski ima. Gle ga, gle ga, kako tvrdo spava. Njemu je sigurno neka njegova ponoć otkucala. Čujte, tiho. On još bunca, čudno. Kako stiže taj kasnik u prostore ove. Kako stiže, donijevši amo svoju težu i snove. Na kolicima Faëtona, šapćeš mi ti, koja mi se njišeš zdesna. XVII. Da, na kolicima Faëtona stiže nezvanik taj. Negdje u prikrajku našao kolica razlupana, ali još krilata. I na njima došao, vozeći svoj stari, zemaljski namještaj, sve stvari. I misli, s njima se ovdje njihati u ravnoteži. S njima se njihati, s tim starim težinama, oblicima, svojinama.

Govori tiše. Gledni tog spavača kako se zanjihao, kao da osjeća novi sklad. Šuti ne govori. Sve njegove stvari skupi tiho. S njima i njega natovari na kolica. I survaj ga natrag na zemlju, u Had.