Sonetni Vijenac

SONETNI VIJENAC Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije, i plete ga od petnaest soneta, da »magistrale«, sto se triput sreta, svih drugih skupa veže harmonije. Izvire iz njeg, u nj se opet slije po redu svaka pjesma iz tog spleta; sljedeća krajem prednje je začeta; pjesnik je jednak vijencu poezije: U jednu ljubav misli su slivene, i tamo gdje su noću u san pale, svaka se opet kad dan svane, prene. Ti si života moga magistrale, on glasit će se kad ne bude mene, rana je spomen on i tvoje hvale. Rana je spomen on i tvoje hvale, Slovencu će se glasit i u čase, kad na grob rani trave mi se skrase, kad patnje ove u njem budu spale. Ohole kao ti kad budu stale djevojke slušat pjesmica tih glase, željezne će sa srca skidat pase, da vjernu ljubav cijeniti bi znale. Svanut će zore ljepše neg su bile Kranjcima, ljepše zvijezde neg su sjale, slavnije pjesme nego su se vile; ipak će možda ove što te hvale ostat međ njima, jer im strofe mile iz srca sve su svoje klice gnale. Iz srca sve su svoje klice gnale, koje skrit ne zna boli što ga more; pjesniku sličim što je Leonore d'Este opjevo znamenite hvale. Prem s ljubavi glas usne nisu dale, sto mračila je mladosti mu zore, na nadu se oslanjala još gore, kradom su pjesme otkrivat ju stale.

Želja mi plam se ne gasi, već žeže, prem srcu mom tvoj pogled nadu krije, strah da uvrijedit ću te, glas mi veže. Bol kazuju, s kog srce mirno nije, i tajne patnje što u njemu leže mokre i cvjetne ruže poezije. Mokre i cvjetne ruže poezije kažu to, što se usred grudi skriva. Postalo mi je srce, vrt i njiva, gdje elegije ljubav sada sije. Ti si im sunce. Na oknu te nije, ne da mi nać' te, luči mila, živa, u glumištu, na šetnji, sreća kriva, ni tu gdje kolo plesača se vije. Koliko puta ne mogu da svladam žud što me goni za tobom; al krije meni se ta ljepota koj se nadam. Oko mi u samoći suze lije, stog pjesme te što ti ih u čast skladam iz kraja nisu gdje ih sunce grije. Iz kraja nisu gdje ih sunce grije, gdje tvoja mila osvrće se zjena, gdje u tvom gledu mre svih briga sjena, bolova sviju zaborav se pije; gdje se veselje preko lica lije, gdje prođe ljutnja u duši skrivena, gdje pjesma vri iz srca zanesena, zvone u srcu slatke harmonije. Gdje orošeno od ljubavi čiste, klice, sve što je lijepo rađa male, kao što budi dah proljetni liste, od tamo nisu pjesme tvoje hvale, proljeti sretne, blagodarne iste cijelog svog vijeka lahor nisu znale. Cijelog svog vijeka lahor nisu znale, od tebe, djeve ohole i dične primile nisu, božicama slične, što bila bi ih oživjela hvale. U strahu bjehu, da ti i da male

Slovenke što su njemačkome vične ne biste, zato sto s Parnasa lične naše su zemlje, prezirat ih stale. Kamene, nase božice, sve tuže same, sve vječno zapuštene žale, jer Kranjci radije tuđim časti pruže. Pjesništvu našem do sada su cvale na vrhovima snježnim rijetke ruže, oko njih su se čvrste hridi zbrale. Oko njih su se čvrste hridi zbrale, ko Orfeju uz strune u davnini, kojom su horde tračke na glas fini kraj Rodopa i Hema u vlast pale. Kad bi nebesa milost dat nam znale, da odmrznu se našeg Kranja sini, oni, i s njima svi Slovenci ini, kad s našom pjesmom Orfeja bi dale! Da za čast zemlje užga grudi vrele, da razbije sav razdor nas od prije i sjedini rod Slovenije cijele! Od slasti što se iz te pjesme lije da prestane sav spor, da se vesele vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije! Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije sve pokrajine bjehu nam, jer, samo, tvog duha nesta, nad grobom ti tamo, zaboravljenim posve, vjetar brije. Raspre otaca, da nam rame svije, Pipinov jaram staviše nam amo, otada bunu krvavu tek znamo, boj Vitovčev i pljačkanje Turčije. Sreće i slave minuli su časi, velikih djela ne bje, pa su snile, umuknuli su pjesme slatki glasi. Tim što ih nisu strle doba sile, ružama, čim nas mlad se Parnas krasi, i patnje su i plač im hrana bile. Patnja su i plač im hrana bile, Parnasa moga ružama: još ljuće,

s ljubavi za te, suze su se vruće, i s ljubavlju za domovinu, lile. Pregorke misli, da Slovenac mile ne ljubi majke u nj se nadajuće, da je žar tvoj raspalit nemoguće, gorčinu su u srce moje svile. Želje i čežnje rodile su veće, da s tvojim ime čut bi mi se smjelo, da s domaćom se milom pjesmom kreće; da usnulo Slovenstvo trgnem cijelo, da vrate nam se opet časi sreće, jačahu ih da cvatu neveselo. Jačahu ih da cvatu neveselo, kao što, zavedena, ruža rana nikne pod mladim suncem jednog dana, ako joj malo nasmiješi se vrelo; al brzo nagne glavu tužno svelo, kad naleti pred burom magla gnana i otrovna se s neba sruči slana, pokrije brda snijeg i polje cijelo. Ko sunce tvoje sjalo mi je lice, pogleda tvog sam pio zrake mile, ljubavi cvati pružile su klice. Al zrake sunca brzo su se skrile, na mrazu puste ostale su, nice, ura ih tamnih zatirahu sile. Ura ih tamnih zatirahu sile sve dane tom, što te ti pjesme poje; gnušanje im i očaj dade boje, Erinije su ga dohvatile. Ko sto je Orest kod Dijane mile dobio opet zdravlje duše svoje, tako bi i od ljubavi se tvoje smilile prsi, vjeđe vedre bile. Razbježaše se sanje kratkočasne, ko nagla munja nadanje bje cijelo, što tamnijom učini noć kad zgasne. Ne bje mi od tad vedro srce vrelo;

kako bi dakle pjesme bile jasne! Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo! Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo i rijetke su i slabe, krhke sjene, sred ruševine tako zapuštene cvjetaju ruže katkad neveselo, što kopriva im mnoštvo siše tijelo, i divlje bilje to što samo zene; al čim u vrt, u lijehe ih zelene presadi netko, cvasti počnu smjelo. Tako bi blizu srca mog kraljice, tu blizu tebe, sunca im, dobile moć uvis rasti poezije klice, želiš li da bi ljepši cvijetak svile, veselo gore uzdignule lice, jasnog svog oka daj im zrake mile! Jasnog svog oka daj im zrake mile, daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga! Tek njega štuje carstvo mraka zloga, samo se njega plaše vjetra sile. Popustit briga lanci će što cvile, spast će im tvrdo željezo zbog toga, s pomoću tvojom rane srca moga zacijelit će, ko da nisu bile. Bit će mi tada opet vedro lice, nada će ozelenjet srce svelo, ustima dat glas sladak ko u ptice; Oživjet će mi s nova srce vrelo, pjesama vedrih rast će u njem klice i vedrije će nov cvijet gnati smjelo. I vedrije će nov cvijet gnati smjelo, ko ruže kada mine zima huda i proljet opet kaže svoja čuda, i po drveću prospe cvijeće bijelo, i izmami van pčelu sunce vrelo, i pastir prije zore već vrluda, u grmlju slavuj bigliše bez truda, prirodi radost prožme biće cijelo. O, znam da nisu vrijedne takve sreće,

i strepnja da ti pjesma moja nije dosadna, strah u srce moje meće. Nek bar te pjesme tvoja milost grije, kojim, da hladi rane si sve veće, poet tvoj nov Slovencu vijenac vije. MAGISTRALE Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije, Rana je spomen on i tvoje hvale, Iz srca su svoje klice gnale Mokre i cvjetne ruže poezije. Iz kraja nisu gdje ih sunce grije; Cijelog svog vijeka lahor nisu znale, Oko njih su se čvrste hridi zbrale, Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije. I patnje su i plač im hrana bile, Jačahu ih da cvatu neveselo, Ura ih tamnih zatirahu sile. Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo! Jasnog svog oka daj im zrake mile I vedrije će nov cvijet gnati smjelo.