Sidran, Abdulah

Akademik, pjesnik, prozaik, filmski scenarist rodjen je 02. aprila 1944. godine u Sarajevu. Osnovnu skolu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohadjao u Sarajevu. Uredjivao omladinske listove i casopise, predavacke tribine, itd. Do aprila 1992, kad je pocela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeci dramaturg.” U knjizevnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih knjizevnika koju cesto nazivaju ”sezdeset-osmaskom”. Vazniji pjesnicki naslovi: ”Sahbaza” (Sarajevo, 1970), ”Kost i meso” (1976), ”Sarajevska zbirka”, (Sarajevo, 1979) ”Bolest od duse” (Niksic, 1988) ”Sarajevski tabut” (Sarajevo, 1993). Za svoje pjesnicke knjige nagradjivan najznacajnijim knjizevnim i drustvenim priznanjima (Sestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godisnja nagrada Udruzenja knjizevnika BiH, Godisnja nagrada Izdavackog preduzeca ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagradjena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PENcentra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemacki, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezicno, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od najznacajnijih filmskih autora (scenarista) u eksjugoslavenskoj kinematografiji (”Sjecas li se Doli Bel”, ”Otac na sluzbenom putu”, reditelja E. Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovica, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Clan Akademije nauka i umjetnosti BiH. Majstorski kandidat u sahu. Zivi u Sarajevu. Bibliografija 1. Šahbaza. Knjizevna grupa "Kalibar". Sarajevo, 1970. 2. Potukac. Centar za društvenu djelatnost omladine. Zagreb, 1971. 3. Kost i meso. Svjetlost. Sarajevo, 1976. 4. Sarajevska zbirka. Svjetlost. Sarajevo, 1979. 5. Sjecaš li se Doli Bel. Svjetlost. Sarajevo, 1982. 6. Prepoznavanje prirode i društva. Svjetlost. Sarajevo, 1982. 7. Poezija/Sjecaš li se Doli Bel. Savremena knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knj. 37. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85. 8. Sarajevska zbirka i nove pjesme. (1980 - 1987). Svjetlost. Sarajevo, 1987. 9. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987. 10. Bolest od duše. Univerzitetska rijec. Nikšic, 1988; - 2. izd. 1989. 11. Otac na sluzbenom putu (i drugi scenariji). Yu-film. SKC. Beograd, 1991. 12. Planeta Sarajevo. BiH savez i Merhamet u Svedskoj. Stockholm, 1995.

Uz Skendera Kulenovića i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je možda i najznačajnija pojava u poslijeratnoj bošnjačkoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnički svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmamaepistolama Sidran je uporno poricao mistično-ezoterijski smisao pjevanja svodeći sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, međutim, svaki put kao"čas čuda", neočekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje i poetička uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakterističan, preobražaj mimetičkog stava ("Pjesma mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivošću životne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punoćom govora. Upravo, Sidranova pjesma se događa kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svedenim računima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") i poetičkih načela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji života i mistifikaciji pjesme, jer se i život i riječ "otimlju" obrascima racionalnog promišljanja. Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju čulni misterij i ezoterijski odjek duše. I onda kada pjeva "svoj slučaj" i kada se poput Maka Dizdara, okreće povijesnoj sudbini svoga zavičaja, Abdulah Sidran ispisuje koliko tragičnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreća se ziba posvuda", toliko i onu ponornu žudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o čemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kao autentičnim vidom događanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešović "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraća Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlače Drugog... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova riječ, stalna je figura ove poezije." (BOŠNJAČKA POEZIJA XX VIJEKA, Enes Duraković )

Intervju sa Abdulahom Sidranom Postavio je sebi davno, daleke 1976. godine, ovo pitanje Abdulah Sidran, u zbirci poezije “Kost i meso”, teško vjerujući da će tridesetak godina kasnije, donekle, dobiti odgovor. Koliko je moguće prozrijeti pješničku dušu? Koliko stihova i proznih ostvarenja je potrebno da se upozna Abdulah Sidran? I pored svih zbirki poezije, proze, scenarija po kojima su snimljeni antologijski bh filmovi, drama, putopisa i ostalih publicističkih uradaka, teško je “skontati” šta “konta” Sidran, ispod mrkih vjeđa, dok, zamišljeno trlja sijedu bradu. Hoćete li išta, išta uistinu znati?, vječno je pitanje umjetnika. Sidran je odavno dobio odgovor na ovo pitanje. Već dugo na ovim prostorima Sidran se smatra jednim od najznačajnijih savremenih bh književnika. Potvrda tome su i Izabrana djela Abdulaha Sidrana objavljena u Izdavačkoj kući “Bosnia ARS” iz Tuzle, u kojima su obuhvaćene pjesme, proza, filmski scenariji, drame, putopisi i publicistika ovog autora. Ljubitelji Sidravnog knjiženog djela iz Bugojna i susjednih gradova imali su priliku upoznati se sa Sidranom i njegovom poezijom na promociji pomenutog izdavačkog poduhvata, u okviru kulturnih dešavanja u “Danima Ajvatovice 2004.”. U Kulturnom centru Princeze Dževhere u Bugojnu o Sidranu su govorili književnici Hadžem Hajdarević i Husein Hasković, te direktor Izdavačke kuće “Bosnia ARS” Rifat Hasković, koji je istakao da je ovaj projekat pripreman preko dvije godine, te da je bio zahtjevan posao od 3000 stranica Sidranovih djela odabrati 1300 stranica koje su ukoričene u pet knjiga. - Izabrana djela, objavljena u izdanju “Bosnia ARS”, ustvari su poklon izdavača Vama i čitaocima povodom Vašeg šezdesetog rođendana. Šezdeset godina života i tridesetpet godina književnog rada. Da li je ovaj izdavački poduhvat učien u pravo vrijeme? - Pa, ona se zovu izabrana, a kad bi se malo strožije govorilo, moglo bi se reći i sabrana. Vjerovovatno bi bilo zagubljeno nešto dobre poezije, ili one osrednje poezije bez koje opet nemamo uvid u cio lik pjesnički. Međutim, sigurno je da nisam onaj koji ganja datume. Meni se to i ne sviđa, kad neko kaže “evo sad slavim četrdeset godina književnog rada”. A gdje mu je počelo brojanje? Neko broji od prve objavljene knjige, neko od prvog objavljenog teksta u štampi, u književnim časopisima. Ja to ne marim i ne osvrćem se ni na rođendanski, to šezdeset godina. Tek će mi bit’, još nemam šezdeset godina, imaću, ako Bog da, potkraj godine. Nisu mi važni ti datumi, mnogo važnije je utrefiti stih kojeg razumije normalan čovjek i u kome ima neka poruka. -Promocija Sidranovih izabranih djela upriličena je u okviru vjerske i kulturne manifestacije “Dani Ajvatovice”. Koliko Vas inspiriše Ajvatovica i može li se očekivati u doglednom vremenu da legendu o Ajvaz-dedi čitamo u vidu scenarija ili proznog djela? -Pa, to je neizmjerno bogat, dubok, jak književni i filozofski motiv, da bi, sigurno, valjalo dobro vrijeme uložiti u to. Dakle, ne kažem potrošiti vrijeme, jer ne bi bilo potrošeno, bilo bi bogato nagrađeno. Blago onome ko to uspije. Ja zasada nisam u svojim papirima projektovao tako nešto. Ali nisam mogao odoljeti, da ne pročitam o Ajvaz-dedi. Što god sam gdje nailazio o Ajvaz-dedi, i o tome čudu lijepom, pročitao sam, ponešto izrezivao. Ako bi mi se dogodilo da u jednoj samoći obiđem, mimo onoga kada je tu pedeset hiljada divnih naših ljudi, na način onoga pustinjskog derviša, kad bi mi se dogodilo da odboravim, nadam se da bi mi Bog dodijelio snagu. Ja to vidim kao jednu čudnu poeziju,

poemu, šta bih volio o Ajvatovici napisat’. Zasada mi nije naišlo, pa, ako Bog da, biće. O inspiraciji govorite kao o Božijem daru. Kroz Vašu poeziju, od zbirki “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolesti duše” i “Sarajevski tabut” nazire se i kao tanka nit se provlači ono duhovno, kosmičko. Prisutno je saznanje o postojanju Boga i Božije odredbe, a ne slučajnosti u Vašim pjesmama. Uvijek me je zanimao nastanak Vaše pjesme “Mora”. Napisali ste je 1985. godine, a ona Vam se sedam-osam godina dogodila. Da, stranci koji su tu pjesmu čuli kasnije nisu vjerovali da je napisana osamdeset pete godine. A napisana je tako što sam je sanjao na makedonskom jeziku, kojeg ne znam. Pa sam štuc-muc u telefon pripovijedao o tome, sutradan, poslije tog sna, svojoj kolegici pjesnikinji Radmili Trifunovskoj u Skoplju. Šta da radim Radmila? Upamtio sam kukjam, majkata, peem, i tako. Ona kaže “Zapiši: Avdo na bilo kakav način!”. Onda sam na sreću imao njen prijevod iz jednog talijanskog časopisa iz osamdeset osme. Dakle, četiri godine nakon što je nastala, a četiri godine prije agresije devedesetdruge, kada se sav njen sadržaj nama, zapravo, dogodio. To je ono što se zna i vjeruje da je poezija jedan od “najrječitijih” dokaza o Božijem postojanju. Malo je takvih dokaza tako snažnih ostalo. To je muzika, to je poezija. Ostalo sve može i mašina proizvesti, čini mi se. Svaka ljudska darovitost je po Bogu data. Ima jedna priča koja je nastala u našem narodu nekad, negdje i ja sam je dobro upamtio, ali je opširna da je pripovijedam. Uglavnom, radi se o tome da je bio dobar šegrt kod dobrog majstora, koji pravi ćupove. I sad, svemu ga je naučio majstor. I ćup kojeg uradi šegrt i ćup kojeg uradi majstor, okom se ne mogu razlikovati. Međutim, kad majstor baci svoj ćup, ćup odjekne, pusti neki lijepi zvuk i ostane čitav. A kad šegrt baci svoj ćup, razbije se u sto komada. Ponove oni metodu, urade isto. Majstor ga pita je l’ uradio ovo, je l’ ono. Šegrt kaže da je sve isto uradio. “Pa, dobro, jesi li na kraju hukn’o?” pita ga majstor. “Jesam”, kaže šegrt i pita u čemu je problem. Majstor kaže: “Ne valja ti hakk!” Na taj način je ljudska darovitost, zbilja, nešto što nije lahko objasniti, bez ideje o kosmičkim silama, Božijim. (PREPOROD)

BOSNA …Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – vec raširenim ne-poznavanjem mržnje. Pojednostavljeno receno, kljuc ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Cinjenica je da zlo ne zasljepljuje samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrace. Opažanje opasnosti ne povecava se vec se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika vecina, govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo se. Istina, dobro brojcano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opsanost. Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zlocina, pa ga time lakše i brže osjete i prepoznaju. Zato se ne treba cuditi što su u Sarajevu medu prvima oni reagovali, pripremili se i medu prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991.godine a s pocetkom 1992. godine svako od nas je morao znati da ce u Bosni biti rata, ali je vjerovao da nece ! Vjerovanje je, izgleda, uvijek jace od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takode, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije ! Možda i ovdje vjerovanje nadjaca saznanje. Sasvim moguce. Samo ko ce to docekati i kada ? …

NEKO IPAK MORA Neko ipak mora ostati u životu. Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome na čelu, vidno već, kužna je biljka listala. Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo: našim grlima prinose noževe. I već smjerasmo ubojstva. Sad kunemo, upirući račvastim prstima u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske a ne događa se ništa. Samo: negdje, pobjegao iz naših srca, umjesto nas, neko, dalek pjeva.

ČEGA SMO ZBIR Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć, Pomalo bivšu. Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina: Koliko da posjeti nas: traje neimaština, I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza, Kojom koračajući, s pogledom što svijetli, Bližimo tek se putu na čijem kraju gori: Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo Zato dalje, drugo nenadana. Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna, I moje je da je grijem, ne osvrćuć se: Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i Troma tijela, trgovine puneć i prazneć, Natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led, Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je, Ruku da ti grijem. Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok Prh i leprš u ušima šumi. - Golubica ona Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja - ti I ja - čega smo zbir? Združene, dvije samoće - šta čine? Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li To: o budućim danima po sjećanju govoriti? O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama, I njegova zima naših je duša godišnje doba. Ne raduje njega to što sve na licima našim

Piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju, Kad dođe? Ljubav kad sine - kamo okreću lica? Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva… Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša? Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć, Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato, Tako sami i tako slični. Mnoge se još Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.

DJEVOJCICA IZ ULICE PRKOSA Još Ulicom Prkosa vihori se njena kosa. Trebalo je, ovog ljeta da postane žena. Djevojčica, djevojčica iz Ulice Prkosa. Znao sam te, čuvati od sebe, djevojčice, janje moje. A ne znadoh od njih da te spasim, djevojčice, mrtvo moje. Svakog dana, oko podne, u «Raguzi», k'o na moru Stisak ruke, ispod stola, kapučino, koka – kola. Trebalo je, do jeseni da postane žena. Djevojčica, djevojčica iz Ulice Prkosa. Znao sam te, čuvati od sebe, djevojčice, janje moje. A ne znadoh od njih da te spasim, djevojčice, mrtvo moje.

LOV I KROJ Naučiću te da voliš ovaj grad Premećem jedan žuti hrapavi papirić dvadeset i kusur godina iz fascikla u fascikl Kušao sam trideset i tri puta tih šest jednostavnih riječi udjenuti u koju od pjesama što ih lovim i krojim u dženet-gradu o gradu-dženetu Ne ide, ne ide, ne ide. Bucam polahko, i s merakom taj žuti hrapavi papirić: Magare jedno morao si znati da nema učenja u nauci o ljubavi

SARAJEVSKA MOLITVA Kumim te Bogom, veliki Bože, skloni sa svijeta životinje! Neka preostane sve od mačijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali - skloni životinje. U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice, samo te molim, milosni Bože -skloni životinje. Skloni životinje, sa obronaka, skloni. Skloni životinje, preklinjem te Bože ali mi ne diraj svinji ni vepra, ne diraj slavuja, ni kućnog šarenog pjevača. Ne diraj mi ništa u šta je lijepo pogledati! Ne diraj ništa. Ali životinje svakako skloni. Mrava ne diraj,i marvu zanemari, ali životinje - skloni. Gdje si ih metno, otuda ih skloni. Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni. Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože. Niko im, bez Tebe, pomoći ne može Nema im nigdje stana ni staništa, na oba svijeta - kuće ni kućišta. Skloni ih, Bože,sa oba svijeta. Skloni, i pomozi.

PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU Cio dan nisam se sjetio Boga. Kako duša tako lako zaboravlja pako kroz koji je prolazila ne skidajući s usana Njegovo Ime? Hiljadu i tristo nepomičnih dana, i još toliko mrtvih noćiju, kome je nego Njemu, izricala Hvalu, što je živa, i korača, po onome džehenemu? Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena što je pala, preko jada, preko uspomena? Od kakve je građe sačinjena? Krupni poslovi, kobajagi? Važna pitanja, dugi dogovori? Opasne i teške, pravne finese? Oprez, ko na noćnoj straži? Teturanja, u tuđim jezicima? Ova, od sjedenja, utrnula noga? Cio dan umalo da prođe a ja se nisam sjetio Boga. Pariz, 6.7.1997.

BIVSI DRUGARI Sanjam kako mi u kuci sjede dva bivsa dobra drugara Brojimo mrtve, neznane i znane. Grdimo srpski fasizam Vezemo, ne znam kakvu jos pricu, Kad rece jedan od njih, prijatelj mog zivota Trebalo bi o cetnicima, ipak, malo opreznije suditi. Istjeram iz kuce obojicu, samo sa dvije rijeci Mars napolje. Mars napolje. Mars napolje. Probudim se znojan, uzdrhtala srca Tako mi bijase tudja vlastita grubost. Toaletu jutarnju obavim sporo. Hocu bistra mozga svemu da pohvatam konce. Kahvu ispijam natenane uz prozor s pogledom na groblje I sprzene zidove gradskog porodilista. Nadjem kod treceg fildzana da sam, nesumnjivo, ispravno postupio I da mi moja jutarnja kahva, odavno nije tako prijala. DA JE U SVEMU TINJAO BAREM Bratu Edi Trebalo bi u stvari što prije umrijeti. Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut u uho, ali krivom riječju, i u loš čas. Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek svrhu našu na svijetu potom ispunjuju drugi: jačih duša, s pomalo svirepim bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san, u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje više ne postoji onaj u kom je nekoć odjekivao naš smijeh! A da smo bar kome pomoći mogli! Da je bar nekom, bar na tren, bivalo lakše na našu riječ! Da je u svemu tinjao barem suštine neke list hranjljivi! Već ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji neprestana. Odasvud mrak.

NI TRAGA O SEBI OSTAVITI NECES K nebu posegle, tvoje se ruke ruse, osinuti gromom, trnu i gore ti prsti. I o sebi vise nista ne znas. U prazan se pogled, ni u sto, pretvaras, takav, nit privrzen cemu, niti zdvojan. I dok, tako, zgrcen, pod borom lezis, od mrtve zvijeri razlikuju te jedino dlanovi tvoje majke, vlazni. Ni traga o sebi ostaviti neces

PJESMA Šta sam radio, sve ove godine? O cemu pjevao, trideset ljeta? Prvih deset – o ljubavi. O ljubavi – drugih deset. I još deset – o ljubavi. Kako je nemam, o ljubavi pjevao. Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio. Podari mi, Boze, još koji dan i godinu – da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.

SMRT U VENEDIKU uz Mešin odlazak Nisam znao da je bio toliko nestretan. Ko se još od nas spremao nije da jednom zanavijek napusti ovaj grad? Neka je, zato, mir njegovoj namučenoj duši. I moja je, sirota, svoj siroti skupljala prtljag, da krene, i dizala ruku, da mahne: zbogom. U kratkim časovima snage, Venedik! U njem će, kuku i lele, u zemlji tuždi, tek počet da radi naš otrov, ovdje ispijen, na baštini svoji. Recite, ljudi,kakav je bio ovaj mejt! Praštate li mu za sve što je učinio? Jamčite li za njega pred Bogom? Bio je dobar ovaj mejt. Praštamo mu za sve što je učinio, jamčimo za njega pred Bogom. Što takvih osta, na prste se jedne ruke dade izbrojat. Zar se više nije umorila smrt? Hoće li bar jedan tren da stane, da predahne? Živi ništa ne znaju. Teški su katanci na srca njihova stavljeni. Zaludna je zato ova moja molitva za mrtve. Ja čujem, samo mi se kaže: govori ti molitvu za žive, njima je teže. Jer život je besmisao, kao i smrt. (Sarajevo, jula 1982.)

SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana i ispod podova trošnih kuća u predgrađu bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem, u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču. U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je most, i drukčije je po njemu zvoniti korak i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu, pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe. Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća, s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam, govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača: "Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad? Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi onu koju ljubi?"

PLANETA SARAJEVO Poslusajte kako dise Planeta Sarajevo. Poslusajte kako place Djevojka: "Smrti, nemoj me uzeti!" Koliko smo puta placuci kazivali nase zarke molitve za mir? Ne haje Smrt za djevojackom suzom, ne haje Smrt za ljudskom molitvom. Poslusajte kako dise Planeta Sarajevo. Pogledajte kako cvate Planeta Sarajevo! Cujete li kako njenim zilama krv neumitno kola? Ljudi, eno idu popravljaju zube. Ljudi, eno idu djecu vode na sisanje. Eno, ljudi idu kupuju novine. Onaj, vidi, uzgaja golubove! Onaj, pogledaj, ne moze da zivi -

bez ukrstenih rijeci. Vidi kako ljudi idu zaneseni poslom! Kako su samo preknoc ostarjeli! Od ceg’ su se, tako naglo, svi odreda - proljepsali? Na Planeti Sarajevo, vidio sam covjeka _ pusi lulu - i zuri! Vidio sam, na Planeti Sarajevo, jedan covjek jede - i place! Vidio sam djevojcicu, na Planeti Sarajevo, u parku kojeg nema, bere cvijece kojeg - nema! Smrt je temeljan kosac, zaludna je suza djevojacka, uzaman je svaka molitva za mir! U svemiru, -ime mu je Bosna djevojcica jedna, rukom koje nema, bere cvijece kojeg nema! Nije ovo rat -u ratu, posvuda, ima cvijeca ovo je Borba od Iskona! U njoj se biju dva nacela -od Iskona do Sudnjega dana nacelo Dobra i nacelo Zla! Neka nikad ne prestane izmedju Zla I Dobra borba!

Zar da nestane sa Svijeta dobro? Zar da Djevojka u ruku ljubi Kosca Smrtonosca? Cujete li kako place: "Smrti, nemoj me uzeti!"? Ne placi, djevojko, ne placi, kceri lijepa! Nikad i nikad prestati nece izmedju Zla i Dobra borba.

O TOME NEMA PJESME Samo može ruka da bilježi: kao: vreli brzac krvi bi. kao: bi zvon srca prostrijeljenog čudom. kao: umilna zuka u uhu bi i plava opijenost oka. Onda najezda trome krvi bi. O tome, pjesme nema. Samo će malaksalo srce da se pita: šta je to, šta je to što svejednako podriva ovaj moždani stub prema nebu, ljubav zemnu? A o tome neće biti pjesme.

SARAJEVSKE PRICE Padale su granate bombe su padale jedna nam je u i sobu usla a on meni zagrlio nije rat je veliko zlo,koje hoda u kuce dodje, u dusu udje i kucu i dusu uzme a meni je trebalo samo da me zagrli krila sam kad placem krila sam kad mrzim krila sam od djece da mi treba ljubav samo jednom da me zagrlio meni bi prosao rat prosao bi za me uzas koji hoda, uzima zemlju uzima grad, otima kucu rastura dusu tristo dana rata a on me ni pogledao nije tristo dana i tristo nociju rat nema duse ni ociju predugo smo zajedno i znam da se ljubav trosi kao novci, kao uspomene ali su okolo padale granate

i meni je trebalo samo da me zagrli IZ GROBOVA USTAJU Silaze u grob, k'o djeca bezazleni, Bosanski Muslimani. U progon odlaze, k'o djeca lakovjerni, Bosanski Muslimani. U progon, u grob, k'o djeca neoprezni, odlaze, silaze, Bosanski Muslimani. Pogledaj sad iz progona, sa daljina, iz izgnanstva, sa strašina, vraćaju se – dobri Bošnjani. Ozbiljnih lica iz grobova ustaju, u vjeri čvršci, dobri Bošnjani. Iz grobova ustaju, u duhu jači, jači i žešći, dobri Bošnjani. Kako ih je, Bože, malo ostalo, a kolika, Bože, svjetlost pobjede, sa lica im zrači!

MORA Šta to radiš, sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko? O čemu, u snu, pjevaš, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuću. A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa, ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, o kući koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

ZASTO TONE VENECIJA Gledam u nebo iznad Venecije Nista se promjenilo nije , posljednjih sedam milijardi godina . Gore , ima Bog . On stvorio je Svemir , u Svemiru sedam milijardi svjetova , u svakom svijetu bezbroj naroda , mnostvo jezika , i po jednu , jednu - Veneciju . Narode stvorio razlicitim , na uho im sapnuo : " Sada upoznajte jedni druge " . Sijaset jezika dao , da ih uce , jedni od drugih , kroz jezike da se upoznaju , i svi , od toga - bivaju bogatiji , i bolji . Veneciju dao , kao ticu i ribu sto je dao , da ljudi i narodi vjeruju u Njega - cudeci se Njegovim djelima . *** Gledam u nebo iznad Venecije . Gore , i posvuda , jeste - Bog . Jedan . Sto je stvorio svemir , sedam milijardi svjetova u Svemiru , u svakom svijetu puno jezika i naroda , i po jednu Veneciju . I jedan malehni narod dao , u jednome svijetu , na kopnu sto ga zovu Evropom , u plemenu Juznih Slavena . Tu je Granica . Bosna . Bosna . Bosna . Dodiruju se tu , i tuku , Istocni kriz i Zapadni kriz , od jednog kriza nastali . A bosnjacki narod je pitom . Zato prihvati ruku Trece Vjere : u Jednog Boga , Koji nije rodjen , niti je rodio , a Gospodar je svetova , i Vladar Sudnjeg Dana . *** Gledam u nebo iznad Venecije . Zemaljski su gospodari namjerili da bosnjackog naroda - nema . Venecija tone . Ecropa tone . Tone kolijevke , i dijete u kolijevci tone . Tonu kontinenti . Tone ruza u vazni od stakla murano . Tone Murano . Hotelska soba tone , i Drustvo mrtvih pjesnika tone . Zasto ne treba na svijetu da ima naroda bosnjackog ? Medju bojama - jedna boja manje , medju mirisima - jedan miris manje ? Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija ? Medju cudima - jedno cudo manje ? ***

Gledam u nebo , iznad Zemaljskog svijeta. Jedna se zvijezda , u dugome luku , rusi u bezdan Svemira . Kao da pade - posred Kanala Grande . Zemaljski svijet , medju sedam milijardi vasionskih svjetova , hoce da ostane siromasniji za cio jedan narod . Takva je volja zemaljskih gospodara . U Svemiru , tada , jedna zvijezda pada . Zato tone Venecija . Svemir bude siromasniji - za cio jedan svijet . Takva je volja Gospodara svjetova . Takva je volja Vladara Sudnjeg Dana .

BASESKIJA Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, tezak i mokar. Placu zaprepastene baste. Biljezim to i sutim, jer svikao sam na cuda. Vidim, kroz okna ducanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo ce stici, Boze, koji sve znas? Ne hulim, samocu sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoc, niposto uzas. Stici ce, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i nocas neko umrijeti. Dusa je moja spremna, ko kalem i papir predamnom. Sutnja i cama. Koga Si, nocas, otrgnuo gradu? Cije cemo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava cekanja na licu ne ocituje. Jer dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su. Siri se ljubav ko zutica i kuga. I mrznja se jednako koti. Nisam li, mozda, odvise sam? Nije to dobro, toliko sam sviko na samocu. Mislim li pravo, Boze? Tako je nekoc (i to stoji zapisano), crvena kisa lila ponad grada, pometnja i strah rasli ko korov. A malo je zdravih u gradu dusa. I pravo je sto je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je, al otkuda zdravlje? Je li, Boze, zbilja, otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene (sto isto ih primam, znajuci da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li? I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Grijesim li prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema njima grijesim li, pravdu prema sebi ispunjam. Sta je onda istina, reci mi, Boze moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, sto druge zelje nema vec tiho da bude, i jos tise ode, kada dodje cas.

ONI STO PRELAZE Najprije je prolazilo vrijeme. Potom smo prelazil most i cestu, kod benzinske pumpe, i tu je, u skladu sa razumom, bilo ispisano zabranjeno pušenje zatim smo ponovo prelazili cestu, podno Trebevića, kolebljiva hoda, u strahu od mijene, pljuska nenadanog. Mrtvi zrak. Kamen i zmija. Sleđen hlorofil Toleda. Espanoles sin patria. Potom je prolazilo vrijeme. Jedni smo drugima gledali u lica, zbrajajući, po hiljaditi put. Kako isčupati srce ove tuge? Jedan je nedostajao: Jahve ce ponovo biti sam. Ombre prejado y entelegente, lavrador publico dija i tarde... Onda je prolazilo vrijeme. Penjasmo se, stubištem, ne brojeć stepenice, do kamene kocke (tu počiva onaj što nam nedostaje?) – Jasenovac, Gradiška, Đakovo, Jadovno, Loborgrad, Aušvic, Bergen – Belzen, m i r. Clara, no lloras hija mia No temes la fosa fria. A vrijeme je i dalje teklo. Dolje se sada sunčala dona Klara, u badekostimu, s nemarom rasutim oko glave: die Sonnenbrille, ” Elle”, tamo cigarete, feuerzeug, zvučna kutijica iz Japana. Srce je prestalo da kuca. Muy presto te perdimos caro pedre amoroso yece con nuesta madre en eterno reposo. Svijet je ovaj baklja, s oba kraja

zapaljena. Tako smo sami – živi i mrtvi – uvijek isto. Plače li Elohim? Cvili li Adonaj? Ovdje već dugo ne kosi niko travu ni korov. Sama lipa cvate i orah sam zri. Čista je i nevina zemlja. Madre qve non conoce otr justicia que el perdon ni mas ley que amor. Spavajte, vi što ste prešli i posljednji put. Spavajte, vrijeme će proći. Spavajte, vremena više neće biti. Spavajte, ničega neće biti i biće kao da ničega nikada nije ni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena. Ima Ništa, ima crna rupa. Ništa Što se Ulijeva U Crnu Rupu Koja Raste.

POTREBNO MI JE DUSO Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju zamišljam: ona će ujutru stići, mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao majka - čist oprez u brižnom kretu, čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram, i dodirujem je, govoreći: "Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

LJETNA NOC NA SELU Vascijelu noć gledam u nebo i ništa ništa ne razumijem

PAO TESPIH cuo sam nikad nisam vidio kako se zna dogoditi da pistolj opali sam imam u kuci na zidu sliku potret sidrove kcerke veoma dobro znam otkuda mi i kcerka i slika ne znam otkud mi ne znam otkad mi jedan zuti tespih od jantara kada mi se trefio u ruci rekoh neka bude uz ono sto mi je najmilije i tako se na istome zidu o istome ekseru nasao sa slikom moga zivog djeteta cuo sam i ranije da pistolj moze opaliti sam ali da tespih moze sam, iz cista mira sa eksera i sa zida pasti nikada nisam niotkuda cuo

od granata i gelera sve po kuci slomljeno je sve sa zida padalo je nikad tespih i nikada potret u podne jednog mirnog dana iz cista mira pada tespih sa zida predvece istog mirnog dana iz strasne daljine pozove me kcerka i strasnim mi glasom kaze da me vise ne voli

SAHBAZA pjevanje prvo: nakon duge ćutnje dugo sam ćutao i mnogi već govore da mrtav, napokon uspokojen negdje s one strane mjeseca počivam, čedno opružen o gustim poplavama o kvasnim rukama, o Šahbazi, o smeđem poslijekišnom korovu govore dugo sam ćutao a govorili su o meni kao o onom koji poslije svakog razgovora, poslije svake riječi, kajan napušta toplo polje pružene ruke dugo sam ćutao i sada hoću sve da kažem makar i ponovio poneku bol: Šahbaza je neumitno, gipko lebdjela u prostoru činila vazduh još težim, činila moju ćutnju još crnjom *** dok je umirao mart u kome su nas napuštali očevi Šahbaza se ljetom najavljivala ljetom kao novom uspavankom novom varkom, novom boljkom potom dok se unaokolo pjevalo tiho i meko krišom sam, plačući objašnjavao Šahbazin nehaj, tu dugu bezglasnu šumu i ništa ne objasnivši,

s molitvenikom u ruci simbolično odlazio na mjesec vraćao se i nad sobom u crno uvijenim kao prezreo dječak ubijao ptice, sve bijele, sve kao smrt lijepe ptice i tako lukavo sebe privikavao na prazninu *** zaćutao sam ostavši sam nad sobom jezno zamišljen: kao da su neke odveć guste kiše pale mi na čelo kao da se nikakvoj čami nisam nadao kao da sam zatečen u snu padao snen i zbunjen a srce, srce je uporno, na svoj jednostavni siromaški jezik prevodilo jesen od nejasne slutnje u grudima čineći tako sirotinjski dom ubožnikov, ognjište toplo i srećan glas budućeg saputnika *** dugo sam ćutao i mnogi već govore da mrtav, napokon uspokojen negdje s one strane mjeseca počivam djetinje čedno opružen a ja sam ja sam eto još uvijek tu i još uvijek znam šta hoću da kažem: svijeću napustiti kada tome bude vrijeme na način dostojan divljenja i čudnovato kao u bajci o kristalnom zamku

pjevanje drugo: jesam li ja onaj progovaram i gospodar tvrđave života sam ja čovjek koji je kušao biti oluja, kušao biti riba, kušao biti magla i dugo ćutao i sa morem i sa nebom se poistovjećujući progovaram u polusnu dok nejasne sjenke izranjaju iz tmine: jeste li vi oni koje sam nekad poznavao? progovaram i svijet je cvjetno polje poslije guste kiše i pusto i svaki cvijet sam nad sobom nariče: jesam li ja onaj koga je dodirivala njena ruka? progovaram i gasne cvijeće iz tek procvalih vrtova progovaram ništa se nije izmijenilo i još uvijek mek šum vode i tiha moja molitva obvija zemlju i prastarim nebom još uvijek prelijeću zlogodice govorim grad i stvari koje se jednostavno pričinjaju: kraj u kojem za dugih zima prebiva Šahbaza gusti ružičnjaci oivičeni ćutnjom i poneka vinorodna jesen govorim još uvijek nepopravljivo čist bezgrešan korača gradom onaj koji je punim plućima udisao kosmos, okolne pejsaže i katranom okađen vazduh

korača već dugo sjetan ako to već nije neko sveto agregatno stanje duše govorim a na obali već me čeka kristalni zamak zamak u kome ću da usnim: noću more udara u bedeme, jutrom, Šahbaza me budi u ovom crnilu svoj glas ne prepoznavajući govorim: ovdje sam dovoljno sam moje molitve mogu biti i glasnije i ponovo uzimam molitvenik i ponovo simbolika u svakom pokretu ruke govorim: prastarim nebom još uvijek prelijeću zlogodice a ni zlo se više ne događa samo kiša polagano rastapa zemlju kiša što ulazi u kosti kiša što ulazi u um kiša što čini da svaki cvijet sam nad sobom nariče: o zar sam ja onaj koga je dodirivala Šahbazina ruka? pjevanje treće: šahbazina nova smicalica na staru temu Šahbazu ponovo zatičem umornu na lijevoj obali lima glave posrnule na zaobljena koljena sa u kosu zadjenutim dugim tankim prstima iza njenih leđa treperi ispružen moj glasni živac: ne želim da te uznemiravam tvoj život protiče bijedno i kriomice

kao i moj tvoje noći zacijelo su duže nego moje ne želim ni da te rastužim ali moram da ti saopštim mami sam rekao: stvari ne stoje tako loše sa mnom je sve uredu i: nemoj da se brineš da tako sam rekao mami a bio sam spreman da umrem na dodir tvoje ruke spreman da se nastanim u tvojoj sjenci kao što si se ti nastanila u mojoj radnoj sobi u mojoj krvi u mome krevetu u mojoj tami ne želim da te uznemiravam ali neophodno je potrebno da znaš: voditelji dnevnika su u kožne knjige upisivali šezdeset i peto ljeto gospodnje bio je to tvoj povratak tvoja nova smicalica na staru temu smicalica poslije koje sam ponovno bio prelomljena biljka i rastavljajući tvoje ime na slogove šah ba za razgolićen opraštao se od svijeta a zatim uzalud smišljao novu ljubav u zamjenu za tebe i dok su po vodi plivali bijeli cvjetovi zbunjivalo me tvoje prisustvo u svemu miris tvog tijela u vazduhu tvoji koraci i šuštanje tvoje haljine nadomak moga sluha tvoja bestjelesnost bacala me u očaj umorio sam te a još uvijek nisam rekao najbitnije ti sklapaš oči i mogu da povjerujem da me veoma pažljivo slušaš

reći ću ti Šahbaza reći ću svoj strah, neobjašnjiv kao i tvoje prisustvo u ovoj sobi, u ovoj tromoj krvi: voditelji dnevnika će u kožne knjige upisivati neko novo šezdesetpeto ljeto gospodnje ti ćeš napokon sa ozbiljnim namjerama doći u moj tamni dom na periferiji ali tvoj glas neće imati ničeg zajedničkog sa glasom Šahbaze koju volim s kojom se identifikujem učiniće mi se tuđim tvoj hod velike srne i nepoznatim tvoje oči, i stranim tvoje lice to lice zbog čijeg se nestanka već danima izmišljam nove spasonosne otrove ja te neću moći prepoznati ja ću ti okrenuti leđa kao što ti je i djetinjstvo okrenulo leđa onoga dana kada je tobom ovladala praznina u gluha bijela nemoć samo sam to rekao samo sam to mogao reći sada bi najradije nacrtao ovo što hoću da kažem: Šahbaza je ostala sjediti na lijevoj obali lima glave posrnule na zaobljena koljena sa u kosu zadjenutim dugim tankim prstima pjevanje četvrto: oslobođen metafizike šahbazinog tijela danas već nisam neuračunljiv plamen surovi glas što me nadjačava u tami oslobođen metafizike Šahbazinog tijela i sit plavetnila jesam opsjednut smionom varkom, vrelom odgonetkom smrti danas već nisam mrtvo oko cvijeta bez boje i mirisa nisam ukorijenjena u vlastitoj sjenci nostalgična melodija o povratku kući, dok kišne noć

danas već nisam obala sa koje dopire promukao lavež ni sjena ni uspomena ni bijela silueta na žalu nisam onaj osmi padež masnim slovima upisan u Šahbazinoj gramatici, u kojoj nema nijedne ni jedne jedine riječi o povratnim glagolima danas već nisam glas koji uporno ponavlja zov: u kojem slučajnom, u kojem vječitom vjetru sada je tvoje prebivalište danas već nisam ružna ruka antičkog vrača koji svijet iznova stvara na osnovu oskudnih podataka o bivšoj civilizaciji danas već nisam neuračunljivi plamen surovi glas što me nadjačava u tami mrtvo oko cvijeta pepelna noć što kisne danas sam ono Što sam i bio: neprohodna bjelina na kojoj ispisujemo minulo vrijeme, vrijeme hoda danas sam ono što sam i bio: vrli usamljenik koji se ne odriče prava na ludu vedru misao danas sam ono što sam i bio: bez okova, i bez snova, prvi tumač krvi na usnuloj planeti pjevanje peto: ponovno privikavanje na prazninu pucaću na prvu pticu koja ovom prazninom zaleprša: ima lijepi slijepi lovac, ima divna jarebica u plavetnilu iznad stogodišnje mučne šume pucaću u prvu ženu, u prvi opominjući plamen: ima ruža iza zida, ima žudnja prikrivena u nju ću da pucam podlo i bez nagovještaja pucaću u prvu bijelu noć nad Sarajevom: ima ponovljeni pad, ima duga mučna šuma

ima prostodušni Šahbazin nehaj pucaću u boga, u oblak, u munju, u mukli grom: ima pusta zvijezda, ima pusto nebo nad mojom glavom koja se evo rasprskava koja evo već ne zna šta hoće pucaću bez opomene u prvi glas koji poremeti tišinu: ima pas koji umire kao čovjek ima čovjek koji živi kao pas pucaću u prazno, neka se ništa ne dogodi naka praznina bude potpuna: nema prelomljene ruže iza zida, nema smrti Šahbaze nema, žudnje nema pucaću u prvo zdravo, pravo u Z, nema znaka pitanja i sve se ovdje zna: postoji pojam ponovni pad postoj i prva potpuna praznina pucaću u prvu pticu koja ovom prazninom zaleprša: postoji pojam ptica pojam pad pojam praznina pojam ponovno pojam privikavanje pojam: ponovno privikavanje na prazninu pjevanje šesto: ni riječi, ni riječi više ni riječi više o mrtvim očima cvijeća nad kojim nadnesen još uvijek plače gospodar tvrđave života ni riječi više o kiši o grudobolji o zimi o noćima koje nas nikad nisu mimoilazile ni riječi u noći dok ispitujemo svoje crno porijeklo svoje tamno lice u lišću svečanu sliku neprikosnovenog bola

ni riječi više o gadovima nad kojima zbratimljeni i kao pijani plaču pjesnici a unaokolo sve se pretvara ne u zemlju ne u vodu ne u vazduh već u crne, već u mrtve slike

*** ni šumu spomenuti, ni nehaj, ni prostodušje nikad više ne spomenuti analizu krvi, genezu ni riječi više, samo ispovijedati svoje svelo ime: abdul alah rob nekog zaspalog boga i gospodar ove tvrđave života nastanjen pod sobom, u tami svoje sjenke nigdje nastanjen ni riječi više o Šahbazi Šahbaza je mrtva Šahbaza spava u modroj postelji nekog drugog dalekog neba i ne postoji više i ne postoji više i ne postoji više to godišnje doba u kome će moći ponovo da se budi *** ni riječi više dok iz mene govori zima i nekakav stepski vjetar dozvati samo davne slike u sjećanje dozvati mekano polje kad pjevali smo poljem: niz polje idu babo sejmeni i Šahbaza držala me za ruku kad pjevali smo poljem: sejmenske babo pjesme pjevaju

i Šahbaza još uvijek, bez riječi, držala mene za ruku ni riječi više neka bude samo monotona melodija kao kad drijema voda kao kad spava krošnja kroz koju je nježan prošao mjesec kao kad pjeva abdulah kao kad se Šahbaza odveć dugo ne odziva *** ni riječi više o djetinjstvu o zvorniku o drini o okrutnoj jerini o njenom gradu na brdu, đerzelezovim stopama u zemlji ni riječi više samo ležati ovako nepomičan osluškivati glasove iz daljine: prokleti bili babo sejmeni još uvijek poljem neko pjeva ni riječi više o djetinjstvu o djetinjstvu - uhodi što kao sjenka korača oko moga kristalnog zamka ni riječi ni riječi više samo podići ovu tešku lomnu ruku podići i napokon ugasiti svjetlost pjevanje sedmo: umro sam i ništa me više ne boli umro sam jednog dana i ničega se više ne sjećam i ništa više ne pamtim ipak

kao da je nejasno podrhtavala usijana sunčeva ploča kao da su presijavali se dukati žuti dukati na grlima izgubljenih žena zatim kišilo bez prestanka tri dana i tri noći kišilo čitavo ljeto kišilo zimu ne pamtim koliko dugo ne pamtim ništa i ničega se ne sjećam ipak je li bilo milo bogu ono nebo nad zemljom u kojoj sam umirao je li bila bogu mila ona zemlja u kojoj sam umirao tako dugo i tako beznadno tri dana i tri noći tri dana i tri noći toliko je trajao moj život moj smiješni moj lijepi život umro sam jednoga dana umro jedne noći koje se više ne sjećam koju više ne pamtim ipak znam uzeli su me za ruke uzeli za noge i dugo njihali ponad duboke jame dok je mjesec jecao trepereći u lišću ukočenog i bijelog kao bijelo vino za ruke uzeli uzeli za noge i njihali dugo ponad jame

ponad mračne i duboke jame zatim iščezao mjesec zatim padao dugo dugo tri dana i tri noći tri dana i tri noći opipavajući svoje tijelo svoje ukočeno kao kreč bijelo tijelo ništa ne pamtim ničega se ne sjećam ništa ne pamtim ničega se ne sjećam samo da sam umro da sam umro da me ništa nije boljelo jedne male noći zatim žene obukle bijele odore i koračala dugo uplakana povorka tri dana i tri noći tri dana i tri noći plakala moja majka plakala moja braća plakala moja sestra ne pamtim više ništa ne sjećam se više ničeg ne pamtim više ništa ne sjećam se više ničeg ne osjećam više ništa do zemlju kako polagano rastače moje tijelo moje bijelo ukočeno tijelo umro sam umro i ne osjećam više ništa do zemlju kako crvena i mliječna nadolazi nadolazi

šumi huji kao nekada nada mnom vjetar protiče kroz moje tijelo zatim moja najljepša sestra probudila moje sinove jedne noći pokraj moje postelje stajalo stotinu mojih bunovnih sinova stajalo tri dana i tri noći tri dana i tri noći stotinu mojih bunovnih sinova potom sam umro i bio dan običan sunčani dan umro i nije bila modra postelja neba umro i bio žuti sunčev štit djetinjstva umro i bio sijev mača pred mojim mrtvim očima umro i ništa više ne pamtim umro i ničega se više ne sjećam potom potonuo je veliki zahrđali ključ i dugo odzvanjala metalna površina vode tri dana i tri noći tri dana i tri noći tonuo je veliki zahrđali ključ i škripala vrata moga doma umro sam ne sjećam se gdje me pamtim kad je li bio dan je li bila noć umro sam umro i ne sjećam se ničeg

i ne pamtim ništa do nejasno podrhtavanje žutog štita i Zemlju koja je bivala sve manja sve manja i manja Zemlju koja je postajala malo crveno malo krvavo srce potom sam umro umro i ničega se više ne sjećam umro i ništa više ne pamtim

ODLOMAK IZ "SJECAS LI SE DOLLY BELL"

Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja — i zna da sanja! — kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne. Ono se vazda budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. ,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" — javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" — kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se — protiv želje i volje snivača — počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas: — Žene su ti kao so! Može i bez — ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu: — Ja to znam, tata. Žene su kao so! — Ne znaš ti ništa. Ništa! — Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio. — Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi? — Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe. Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti. — Glavna je materijalna baza — nastavljao je otac. — Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio. — Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio. — To ti je pametno. Tako je Mića — jesi pročitao "Pesmu"? — Imali smo za lektiru. — Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu — tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš? — Shvatam. Moram biti spreman. — Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi — onda glumi da jesi. Moraš biti flegman. — A koga onda ona voli, ako ja glumim? — Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha. — Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo — samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!" Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!" Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.