Rad Trgovina Nedjeljom

Rad nedjeljom i osobna sloboda, ili gdje je nestao čovjek? Stajao sam pored jednog kioska nedjeljom oko 13 sati u jednom relativno prometnom novozagrebačkom naselju, nastojeći proniknuti u opravdanost neophodnosti rada nedjeljom. Osim mene tu je bio nezainteresirani prolaznik, djeca koja se igraju loptom, mladi par s djetetom u kolicima. Mladi gospodin se odvojio na trenutak od kolica s djetetom i nešto gotovo nezainteresirano upitao prodavačicu. I to je bilo sve. Prodavačica je čekala sve do 14 sati kada je zatvorila kiosk. Kakvog li gubitka vremena? Nedjeljom sam s radošću opet mogao normalno prošetati, bez uobičajene hektičnosti i vreve. U zraku se nije osjećala nervoza nedjeljne kupnje i užurbanih vozila koja nastoje uhvatiti slobodno mjesto na parkingu obližnjeg trgovačkog centra. No, onaj kiosk je radio do 14 sati uredno iščekujući par kupaca koji bi se mogli pojaviti u nedjelju u podne, jer eto, kad će ako ne tada... Miris nedjeljnog ručka već se širio iz obližnjih zgrada kada je prodavačica iz kioska krenula svojoj kući i obitelji. Ljudima uvijek nešto nedostaje. Jednom je to vrijeme, drugome novac, nekome zdravlje, treći bi voljeli više vremena provesti sa svojom obitelji. A neki od svega navedenog po nešto. No ono što svima nedostaje, kako kaže Gerry Spence, je osobna sloboda. Svaka želja za više osobne slobode stvara nezadovoljstvo u čovjeku. Osobna sloboda omogućuje kreativnost, bolje raspolaganje vlastitim vremenom, bolju brigu o zdravlju. No u doba u kojemu je kapital došao na prvo mjesto, a sve drugo ovisi o njemu, mogućnost izbora je sužena, a time i sloboda čovjekova. Stoga se govori o modernom ropstvu. Društvo u kojemu danas živimo je društvo lažnoga obilja. S polica trgovina nam se smiješe proizvodi koji nisu neophodni za svakodnevno djelovanje pojedinca i obitelji, ali olakšavaju, ili pak uljepšavaju tu svakodnevicu. Ne proizvodi se radi potreba, već radi stvaranja potreba, kako bi rekao Ivan Illich. Ljudi sve manje vremena imaju za sebe i obitelj, a istovremeno mladi teško dolaze do zaposlenja, pa ako se i zaposle, često je to rad na određeno, što im onemogućuje stvaranje vlastite obitelji, jer nemaju mogućnosti kreditiranja vlastitog krova nad glavom, ili kupnje automobila. Rad nedjeljom pogađa najviše žene, koje su ipak pretežito radna snaga u trgovini. Sve manje vremena provode s ostatkom obitelji. U mnogim su europskim državama poznata subotnja izdanja novina, koja su izrazito cijenjena, pa se tako energija i vrijeme uloženi u rad subotnjih izdanja višestruko vraćaju. Kroz tjedan se, iako ponekad i nedjeljom (ali ne u uredu) pripremaju teme za subotnja izdanja. I Hrvatska je slijedila taj primjer sve do kraja 90-ih. Kako u novinskom izdavaštvu, tako i u trgovini. Dovoljna količina kruha i ostalih prehrambenih namirnica zajedno s podebljim subotnjim izdanjem omiljenog dnevnog lista bi se kupila subotom, što je za sve nas bilo sasvim normalno. Bila je to uobičajena slika subotnje vreve. Što se promijenilo? Početkom novoga tisućljeća u Hrvatsku dolaze strani trgovački lanci koji iznenada građanima na jednom mjestu nude raznolike proizvode po povoljnim cijenama. Kako u Hrvatskoj takve ponude do tada nije bilo, pojavljuje se potreba rada i nedjeljom. Nisu svi odmah počeli s radom nedjeljom, ali nije bilo potrebno dugo

čekati kako bi se i drugi poveli za primjerom onoga koji je prvi krenuo, a sve u strahu od gubitka tržišnog kolača. I građanima je to bilo prihvatljivo do trenutka kada su silna kreditna zaduženja postali preumorni vraćati novim zaduženjima, i kada su nastupila prva otpuštanja. Tako kreditno zaduženje stanovništva koje je dostiglo 127 milijardi kuna u prvom tromjesečju 2009. napokon bilježi negativan predznak. Nakon što se donosi kompromisno rješenje o polugodišnjoj primjeni rada nedjeljom u turističkim mjesecima, i prestanku rada u trgovini u ostalim mjesecima, kupnja se iznenada seli prema petku, ponedjeljku i suboti, prema riječima direktora nekih trgovačkih lanaca. S druge strane Hrvatska i dalje ostaje specifična zemlja po tome što trgovine radnim danom rade čak do 21 sat! O slobodi kupnje u odnosu na druge europske zemlje, dakle ne trebamo previše trošiti riječi... Ujedno su i građani promijenili mišljenje o potrebi rada trgovina nedjeljom, kao i svoje navike pa ih tako danas više od 2/3 podržava zatvorene trgovine nedjeljom. Treba imati na umu kako su mnogi zadovoljili svoje potrebe za prvobitnom akumulacijom dobara, koje su uslijed dotadašnje izrazito skromne ponude trgovina, ali i kredita, bivale nezadovoljene. No sada je bogatstvo ponude postala stvarnost, a ljudi su nakon početne opskrbe osnovnim nedostajućim dobrima iz uobičajene zapadnjačke ponude počeli racionalnije kupovati. Banke su uvele beskamatne kredite putem kartica tekućih računa, ali i tzv. brze kredite, kako bi ljudima omogućili veću "slobodu" pri kupnji. Teško ćete danas u Beču, koji od turizma, na koji se mi toliko pozivamo, zarađuje više nego cijela Hrvatska, uspjeti naći nedjeljom otvorenu trgovinu. Njemačka, zemlja razrušena krajem drugog svjetskog rata, u razdoblju izgradnje kao ni danas nije niti pomišljala na uvođenje rada trgovina nedjeljom. No zanimljivo je kako ni danas u vrijeme recesije, ne smatraju kako bi zemlji od 85 milijuna stanovnika bio potreban rad trgovina nedeljom. Kod nas će zato neki vrli stručnjaci predlagati ponovno uvođenje rada trgovina nedjeljom kao antirecesijsku mjeru(?!). S druge strane, i u turističkim područjima mnogih zemalja ćete teško naći otvorene trgovine nedjeljom, ali bi kod nas one, eto spasile turizam. Kada već bacamo pogled ka Europi, zašto je onda zatvorena trgovina nedjeljom nekima problem? Što nam govori primjer čestog odredišta hrvatskih kupaca (ali ne i nedjeljom!), Austrije? Legalno dopušteno radno vrijeme za trgovinu u Austriji je od 5.00 do 21.00 sat, a subotom do 18 sati. Nedjeljom se jednostavno ne radi. No, u stvarnosti trgovine kroz radni tjedan najčešće rade od 9.00 do 18.00 sati, osim četvrtkom kada rade do 20.30 ili 21.00 sat, a subotom najčešće od 13.00 do 17.00 sati u malim trgovinama, ili počinju raditi ranije prije podne i rade najviše do 15.00, dok veliki trgovački centri subotom rade „čak“ do 18.00 sati. Posebna regulacija s duljim radnim vremenompostoj u turističkim područjima, trgovinama na željezničkim kolodvorima i zrakoplovnim lukama i to uglavnom u vrijeme putovanja, dijelom čak i do 23.00 sata. Upravo Austriju i Zagrepčanima popularni Seiersberg kod Graza pohode svake subote najmanje 8-10 autobusa

specijalnih shopping tura iz Zagreba, a i radnim danima makar dva do tri autobusa iz Zagreba i okolice. Povrat PDV-a za iznose iznad 75,00 € privlače mnoge, a posebice iz sjeverozapadne Hrvatske, no presudna je ponuda, koja se čak i u istome lancu koji je prisutan i u Hrvatskoj zna razlikovati od one u Hrvatskoj. Radno vrijeme trgovina u Švedskoj je od 10.00 do 18.00 sati ili dulje. A subotom rade od 10.00, pa do 15.00 sati, što vrijedi i za velike trgovačke centre! Kako u Austriji, tako i u Švedskoj, ali i u mnogim drugim europskim zemljama trgovine nisu otvorene sve do 21 sat kao u (neo)liberalnoj Hrvatskoj. Što se tiče broja zaposlenih, njihov se broj u vrijeme prve zabrane rada trgovina nedjeljom, početkom 2004. godine povećao za više od pola tisuće, ili preciznije, od kraja prosinca 2003. godine (1.1.2004. je zabrana stupila na snagu), do kraja ožujka 2004. godine, do kada je vrijedio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini zaposlenost je povećana za 663 osobe. Kako tada, tako i danas, na djelu je širenje trgovačkih lanaca. Kvartovske trgovine ne propadaju zbog Zakona o trgovini i zabrane rada nedjeljom, niti ih je ona dotukla. Počele su propadati uslijed sve jačeg širenja trgovačkih lanaca, koji su u zadnje vrijeme počeli zauzimati i kvartove, a ne više samo velike trgovačke centre na rubu gradova. Potrošnja je počela slabiti još od ljeta prošle godine, a ne nakon uvođenja zabrane rada trgovina nedjeljom. I na kraju se pitamo gdje je u svemu tome nestao čovjek? Čitavo vrijeme govorimo o pojmovima kao što su trgovina, turizam, sindikati, crkva, zabrana, nezabrana, plaćanje, neplaćanje, Državni inspektorat... Što je s pojedincem, što je s čovjekom, s obiteljima koje se rastaču? Neki će reći (svjesni ili nesvjesni onoga što govore) kako treba dopustiti onima koji to žele rad nedjeljom, ali uz plaćanje takvoga specifičnog rada, kao što je i u nekim drugim djelatnostima. No nisu svjesni kako bi to onda i do sada funkcioniralo da je to bilo moguće izvesti, no vidimo da se to nije dogodilo. S druge strane, koja bi to trgovkinja odbila poslodavcu rad nedjeljom? Koliko to puta može uraditi bez posljedica? Nije tu samo riječ o represivnom aparatu, pridržavanju ili nepridržavanju propisa, kažnjavanjima. Možemo stoga reći kako kratkotrajni eksperiment rada trgovina nedjeljom u Hrvatskoj ipak nije dao dobre rezultate, već je donio samo niz nevolja. Ima li izlaza iz ove situacije? Naravno da ima. Postoji li neki problem da Hrvatska uvede švedsku praksu, gdje trgovine nedjeljom rade najviše četiri sata, i to od 12 do 16? Kod nas u ljetno vrijeme to može biti od 9 do 13, a u drugoj polovini godine 11 do 15. Nitko se nedjeljom ne ustaje u 6 ili 7 sati ujutro kako bi išao u trgovinu. Švedska je primjer jedne dosta liberalne zemlje, no unatoč tome, subota i nedjelja su svetinje. Subotom se ne radi do 21 sat (kao ni ostalim radnim danima), već kraće. Rade li trgovine u Bruxellesu (za one kojima Europa ima privlačan sjaj) nedjeljom? Hoćemo li u toliko spominjanoj Švicarskoj zateći nekoga u radu nedjeljom? Teško se može ustvrditi kako je njima novac manje bitan nego nama. Ne treba se bojati za sektor trgovine. Neki su poslodavci čak i najavili kako neće biti otpuštanja, a mnogi idu i u daljnja širenja. Vidljivo je kako su trgovine i dalje pune, a interes kupaca uvijek izaziva

nova i raznolikija ponuda, pa tako najavljeno otvaranje novih i jos većih trgovačkih centara sigurno nije bez računice. Glavnu bitku za rad trgovina nedjeljom vode oni koji se ne šire, i ne otvaraju nove trgovine, ostajući na ponudi koju su i do sada imali, očekujući kako bi im rad njihovih trgovina koliko toliko bio bolji da se radi i nedjeljom, zaboravljajući da im je promet nedjeljom počeo opadati pojavom bolje konkurencije, i ničim drugim. Nije bilo dovoljno biti prvi i dolaziti iz jedne od izuzetno rijetkih europskih zemalja koje rade nedjeljom. Danas je potrebno daleko više. Trebalo bi ipak razmisliti o mogućnosti rada obiteljskih, kvartovskih trgovina nedjeljom, pa makar u vidu dežurstava, u određeno vrijeme, poput onoga u Švedskoj. No isti oni koji gube utrku s istovrsnom konkurencijom, prvi su koji će rad obiteljskih kvartovskih trgovina napasti kao diskriminaciju. No, modalitetom skraćenog vremena, ili rotacijom dežurstava ipak bi se mogao napraviti pozitivan pomak, pa tako i u gradovima poput Dubrovnika, a rad suvenirnica ne zabranjivati, no također ograničiti na razumno vrijeme. Možda je došlo vrijeme za drugačije, kvalitetnije promišljanje koje bi odgovaralo i poslodavcima i njihovim radnicima, pa i društvu u cjelini, bez obzira o kojim se interesnim skupinama radi. A rad trgovina nedjeljom kakav smo imali do sada treba odbaciti u ropotarnicu povijesti kao neuspjeli kratkotrajni eksperiment i pouku za budućnost. Hrvatsko je društvo napokon nakon svih lutanja spremno za kvalitetnije rješenje ovoga problema.

lipanj 2009 [email protected]