Put Oko Svijeta

Gruzija I Staljin je bio nosonja Strašan je osjećaj kad vas prljavi, već

danima

neobrijani

Turčin,

vozač starog, trošnog autobusa, nešto prije ponoći, nakon više od 5 sati vožnje i čekanja na granici (koja

je

donedavno

bila

razdjelnica Sovjetskog saveza i „neprijateljskog“ zapadnog bloka) nervozno izbaci u mračnom centru lučkog grada veličine Rijeke. Smještaja nemamo, ne poznajemo ni jezik ni pismo, a sve što smo čuli o Gruziji bilo je vezano uz Čečenske teroriste, bombaške napade, otmice, korupciju i česte državne udare. Nabadamo nešto ruskog, ali nismo sigurni jeli pametno koristiti ga, s obzirom da su dvije zemlje zatvorile međusobnu granicu, diplomatski odnosi gotovo ne postoje, a negdje smo usput pročitali članak o proruskoj separatističkoj pokrajini Abkhaziji i nedavnom oružanom sukobu koji je stvorio više od 250.000 gruzijskih izbjeglica. Svemu tome dodajmo činjenicu da je Josef Dzhugashvili, poznatiji kao Staljin, rođeni Gruzijac, svoje prve revolucionarne (tada ilegalne) aktivnosti započinjao upravo u crnomorskom gradu Batumiju, gdje trenutno koračamo neasfaltiranom ulicom u potrazi za prenoćištem. I pitam vas, što bi čovjek mogao očekivati od takvog grada, od takve zemlje? Izvući živu glavu činilo se kao vrlo prihvatljiva opcija. Međutim, naša priča je dijametralno suprotna.

Kada bih je morao opisati u kratkoj rečenici, Gruziju bih predstavio kao zemlju za nas neviđene gostoljubivosti, izvrsne hrane i vrhunskog vina.

Istina, siromaštvo je vidljivo na svakom koraku. Nema sjajnih autocesta, vlakovi su stari sovjetski, još iz 50-ih, a na kućama i stambenim zgradama oronule fasade. Voze se uglavnom stare lade, volge ili moskvići. Na jedva osvijetljenim ulicama samo prosjaci, psi i mačke. Tek središte glavnog grada Tbilisija, grleći rijeku Mtkvari, svijetli i odiše europskim šarmom. Iako čak 60% stanovništva živi na pragu siromaštva, u društvu Gruzijaca, biti ćete tretirani kao kraljevi. Ukoliko vas pozovu na poslovnu večeru ili ste već u restoranu, a za susjednim stolom sjedi skupina Gruzijaca, nerijetko će se večer odvijati na način kako oni žele. Nakon upoznavanja i zagrljaja (iako vas prvi put vide), slijedi dodatna narudžba nekog od mnogobrojnih, ali redom sjajnih mesnih specijaliteta. Sve

se

to

naravno

zalijeva

nezaobilaznim vrhunskim vinima iz njihove

najpoznatije

vinorodne

regije Kakheti. Ne daj Bože da odbijete jednu od zdravica koje će uslijedit,

jer

mogli

bi

se

naći

uvrijeđenima. Hrana je Gruzijcima cjelodnevni obred, možda i najvažniji dio nacionalne kulture, a vina su im i ponos i strast. Tek nedavna otkrića 7 tisuća godina starih vinskih posuda, dokazuju da kultura proizvodnje vina i kultiviranja grožđa potječu upravo iz ovog područja, pa im

zato

i

neki stručnjaci

priznaju

laskavi naziv

„pradomovine vina“. A tek plaćanje računa, to je pak posebna priča. Ne očekujte da ćete uspjeti uopće izvući novčanik iz svojih hlača. Vi ste gost u njihovoj zemlji, a nisu oni uzalud nadaleko poznati po gostoljubivosti.

Ljudi su zbilja najveće bogatstvo ove zemlje, stanovništvom i površinom nešto veće od Hrvatske. Iako je komunikacija otežana (ukoliko ne pričate gruzijski ili ruski jezik) dobrodošlica se osjeća na svakom koraku. Gruzijce je

lako prepoznati. Svi imaju velike nosove, a svaki drugi imena je George. Ako govori engleski a to je uistinu rijetko, obično se predstavlja kao „I am George from Georgia“. Ovo vjerojatno nema puno veze sa činjenicom da je George W. Bush prvi Američki predsjednik koji je posjetio zemlju, te su njemu u čast preimenovali cestu do aerodroma u Tbilisiju. Sada se i cesta zove George.

Ruski jezik i pismo u širokoj su upotrebi, a engleski pomalo postaje jezik businessa i sve prihvaćeniji od strane mladih. Politička situacija je mnogo sigurnija nego 90-ih, ali još uvijek daleko da je možemo nazvati stabilnom. Nedavne mirne demonstracije ispred parlamenta rezultirale su proglašenjem izvanrednog stanja i prijevremenim izborima. Nezadovoljstvo u zemlji nesumnjivo postoji. Korupcija, nepotizam i siva ekonomija

glavne

su

zamjerke

vladajućoj

garnituri. Ipak, izbori u siječnju 2008 ponovno su

ustoličili

Sakashvilija,

proamerički

orijentiranog predsjednika, koji je na prošlim izborima

izabran

kao

najmlađi

lider

jedne

Europske zemlje (tada je imao samo 35 godina). Zašto kažem Europske, jer od sve tri kavkaske, Gruzija mi se nekako čini najeuropskijom (ako se uopće dojam zemlje može na taj način opisati). Danas je ova država na prekretnici. Ukoliko bude vodila pametnu politiku, visoke stope gospodarskog rasta su zajamčene. Geostrateški je položena na optimalnoj trasi budućeg naftovoda, koji bi trebao omogućiti prijevoz velikih zaliha kaspijske nafte do

crnomorskih i sredozemnih luka, s čime je naravno i dospjela u žarište interesa moćnih sila. S jedne strane Amerikanci potiču bržu izgradnju, što je i interes aktualne gruzijske vlasti, jer s tim rješavaju problem oskudice te opskrbe naftom. S druge strane, bivša braća Rusi, pokušavaju stvoriti još veću energetsku ovisnost regije koju su, ne tako davno, smatrali svojim teritorijem (čime bi držali sve konce u svojim rukama). Gruzija pak želi postati članicom Europske Unije (što nije realno očekivati u sljedećih desetak godina). Ali činjenica je da se ubrzano radi na prilagodbi vojske NATO standardima, te se priključenje Sjeverno-atlantskom savezu može očekivati možda već sljedeće godine. Sve joj to sigurno ide u prilog.

Naš kratak boravak u ovoj zemlji odaje dojam da ekonomija oporavka.

nije Na

dobro, burzi

ali

postoje

vrijednosnica

naznake

tjedno

se

trguje tek sa 4-5 različitih dionica. Obujam trgovanja je smiješno malen. Ipak, gospodarski rast u 2006. bio je skoro 10%, a u sljedećim godinama je čak i rastao. Gruzija se doima kao zemlja

velikih

potencijala.

Količine

direktnih

stranih ulaganja povećavaju se čak na mjesečnoj bazi. Za burzovne investitore moj savjet bio bi što više ulagati u bankovni i energetski sektor, telekomunikacije, te obavezno vinsku industriju. Jer ako je talijanski kapital napravio jednu od najmodernijih svjetskih tvornica vina (Badagoni), koja više od 70% proizvodnje izvozi, onda to mora biti profitabilna industrijska grana. Turizam ovdje također obećava, naravno ukoliko uspiju otkloniti epitet nesigurne regije. Visoke planine, atraktivne špilje, kanjoni, planinske rijeke, spomenici kulture, tradicija, izvori tople vode, te najljepši dio crnomorske obale, dugo godina su Gruziji osiguravali

naziv najpopularnijeg ljetovališta bivšeg Sovjetskog saveza. Ako je tako bilo prije, zašto ne bi moglo biti ponovo.

Unatoč tome što Gruzija vapi za boljim životnim standardom, a siromaštvo je prije pravilo nego iznimka, gostoljubivost koju čovjek ovdje doživi, ostavlja trajna sjećanja i stvara neutaživu želju za povratkom

Gruzijski parlament - Tbilisi

Kip Staljina – Gori

Folklorna plesačica – Tbilisi

Žena prodaje slatkiš napravljen od grožđa – vinorodna regija Kakheti

Novi Zeland

Žene vladaju na kraju svijeta Dojam bi zasigurno bio mnogo lošiji da nismo upoznali Vincenta (Vicu)

Radnonicha.

Novozelanđanin, podrijetla,

od

Taj

mladi

hrvatskog našeg

prvog

telefonskog kontakta i zamolbe za pomoć oko dobivanja vize, poput profesionalnog turističkog vodiča isplanirao je svaki trenutak našeg boravka na Novom Zelandu. U samo 12 dana doživjeli smo planine i more, šume i rijeke, vulkane i termalne izvore, sela i gradove. Upoznali smo mnoštvo zanimljivih ljudi, te proputovali oba otoka. Nije čudo što se posjetitelji uvijek vraćaju kući sretni i zadovolji, neprestano šireći pozitivne vibracije o vječito zelenoj, pomalo mističnoj zemlji s kraja svijeta.

Novi Zeland podsjetio me na prekrasnu, mladu i veselu ženu, koja svakoga dočekuje sa osmjehom, raširenih ruku, a svojom pomalo djevičanskom prirodom nesvjesno tjera u zaborav sve ono što ste do tada od prirodnih ljepota pamtili. Njezina ljubav grije, a ljepota očarava. Možete pomisliti kako je ova metafora pretjerana, ali ne možete osporiti činjenicu da ovdje upravo žene imaju važnu ulogu u društvenom životu. I tako je bilo oduvijek. Još 1893. godine, prvi put u svijetu, Novozelanđanke dobivaju pravo glasovanja. Stoljeće kasnije, također prve, pripadnice ljepšeg spola vode zemlju, odnosno u isto vrijeme su izabrane na ključna državnička mjesta. Bilo je to prije četiri godine. Danas je službeno na čelu države i dalje kraljica Elizabeta

II, a izvršne ovlasti, objedinjene u premijerskoj dužnosti, obavlja Helen Clark. Možda je upravo veliki udio žena na ključnim pozicijama, te odluke koje donose, razlog zašto Novi Zeland slovi kao pacifistička država, a njihova putovnica jedna je od najtraženijih (mogućnost posjete mnogih država bez potrebe za vizom).

Nešto više od 4 milijuna stanovnika uživaju u zaista visokom životnom standardu, te što je još važnije, izrazito su zadovoljni kvalitetom svoga života. Mjereno indeksom sreće i zadovoljstva ova zemlja spada

u

sam

svjetski

vrh,

a

Auckland i Wellington jedni su od najpoželjnijih gradova za živjeti. Naravno, nije uvijek bilo tako.

Gospodarstvo Novog Zelanda izrasla je doslovno od nule, na grbači seljaka i radnika, većinom europskih doseljenika. Mnogi su se bavili stočarstvom i ratarstvom. Kao posljedica toga, danas se Novi

Zeland

prepoznaje

po

iznimno

profitabilnom agrarnom sektoru. Izvoze se mliječni proizvodi, vuna visoke kvalitete, meso te voće i povrće. Produktivnost po radniku

vrlo

je

visoka

za

djelatnosti

primarnog sektora. Zašto je tome tako? Možda je jedan od razloga što domaće životinje nemaju neprijatelja. Ne postoje vukovi koji bi poklali npr. stado ovaca. Nema niti zmija, otrovnih paukova a ni opasnijih

biljnih nametnika. Putujući prostranstvima ove zemlje, može se vidjeti nepregledna stada ovaca ili goveda kako neometano pasu zelene pašnjake. Naići ćete i na cijela brda zasađena vinovom lozom. A upravo su vinogradi, mikro

klima

zaslužni

što

i

konfiguracija

Novozelandska

tla, vina

spadaju u sami svjetski vrh vinskorestoranskih

karti.

Ovdje

se

proizvodi najbolji Sauvignon Blanc, a svojih 5 minuta slave, upravo zadnjih nekoliko godina dobio je i Pinot Noir. Naši dalmatinski težaci itekako su doprinijeli, svojim teškim radom, uspješnoj priči ove zemlje. To se posebno odnosi na sektor vinske industrije. Obitelj Babich bavi se proizvodnjom vina već više od 90 godina. Bili smo iznenađeni kada smo ih pronašli u uredima. Obično su negdje po svijetu, prezentiraju i šire distribucijsku mrežu. Samo su neka od hrvatskih prezimena poput Delegat, Nobilo, Selak, Brajković zadužila Novozelandsku vinsku industriju, a najveća i jedna od najmodernijih Villa Maria u vlasništvu je obitelji Fistanić. Zbog svega toga, biti hrvatskog podrijetla u ovoj zemlji znači biti cijenjen i poštovan.

Osim agrarnog sektora, Novi Zeland bilježi nevjerojatne

rezultate

u

brzorastućoj turističkoj industriji. Smatra se najvećom izvoznom granom, a svaki deseti zaposlenik svoju plaću zarađuje u turizmu. Novozelanđani znaju što realno mogu ponuditi, te kakve turiste žele. Stoga sve svoje marketinške napore ciljano usmjeravaju. Oni nastoje privući turista koji je prvenstveno interaktivni, motivirani putnik, odnosno osoba koja ne stoji na mjestu, već učestalo traži autentične i nove doživljaje. Ekološki je orijentiran i aktivno sudjeluje u prirodnom okruženju. Koristi se suvremenom tehnologijom, ima liberalne stavove, te razmišlja globalno. Novi Zeland je već nadaleko poznat

po privlačenju turista koji, osim u prirodi, uživaju i u ekstremnim sportovima. Gradić Queenstown, na Južnom otoku, jedan je od svjetski najomiljenijih destinacija avanturističkog

turizma.

Zbog

atraktivnog tla, zanimljive flore i faune, ovdje se nerijetko snimaju filmski

hitovi.

Najpoznatiji

je

„Gospodar prstenova“, redatelja Petera Jacksona, inače Novozelanđanina.

Želja i cilj je izgraditi ekonomiju temeljenu na znanju. Novozelanđani su obrazovani i iznimno cijenjen na svjetskom tržištu rada, a uz sve to vole i putovati. Odljev mozgova sve je učestaliji problem ove ekonomije. Mladi najviše posao traže na prostoru Velike Britanije. Stoga novozelandska vlada aktivno vodi imigracijsku politiku. „Uvoze“ se stručnjaci iz drugih zemalja. Radne vize dobivaju samo obrazovana i visoko-stručna radna snaga. Toliko toga se još može napisati o ovoj zemlji. Ali neosporno je da svatko tko je posjeti, uvjeren sam kako će biti oduševljen prirodnim ljepotama, organiziranošću, te uvijek neizbježnim gurmanskim delicijama i vrhunskom vinu.

Toranj – Auckland

Prsten iz filma Gospodar prstenova

Brazil

Kad nemaš ništa , nemaš ni što izgubiti „Ča će mi Copacabana, ča će Rio De Janeiro, kad ja imam svoju kalu, kad ja imam svoju malu, tamo je moj cili svit“ – već dugo vrimena piva Oliver. Nisam mu vjerovao, a možda sam trebao. Rio je najopasniji grad koji sam posjetio.

Na

beskućnika.

ulicama

Sve

što

mnoštvo imaju,

su

kratke hlače i komadić kartona na kojem spavaju. Poslovica kaže: „kad nemaš ništa, nemaš ni što izgubiti“. Strah im je nepoznat. Pitam vas, što njima znači opljačkat i ubit turista, ako će riješit pitanje prehrane za nekoliko dana? A nisu niski kao Azijati, već visoki i jaki, potomci afričkih robova. Teško bih se suprotstavio kad bi izvadio nož i zatražio novce? Život ih nije mazio, zakon ulice ih odgojio.

„Svaki dan prije nego krenem na posao, zovem šefa. Ako ne dođem kroz dvadeset minuta ili se ne javim na mobitel, on zove policiju pretpostavljajući najgore“ – priča nam Simone Oliveira. Mlada bankarka živi u četvrti poznatoj po istoimenom stadionu Maracani, te kaže da se razbojstva ovdje događaju svaki dan. Mnogi su osjetili hladnoću vrška pištolja prislonjenog na zatiljak, dok su s bankomata isplaćivali cjelokupnu zaradu. Banke su gubile novce i ulagale ogromne svote u sigurnosnu zaštitu. „Uveden je zakonski limit podizanja gotovine sa bankomata. Od deset navečer do šest ujutro u cijelom Brazilu možeš podignuti maksimalno 200

kn. I zaista, stopa pljački se drastično smanjila“ – nastavlja svoju priču Simone.

Plaža Copacabana, kip Isusa Krista i Glavica šećera najistaknutiji su simboli

Rio

De

Janeira.

Ali

za

mnoge Brazilce prva asocijacija na Rio su Favele. Zgusnuto izgrađeni kvart, prepun nastambi od različitih materijala

(najčešće

cigle

bez

fasade, kartona, lima ili drveta), simbolizira

dolazak

siromašnog,

ruralnog stanovništva u grad. Knjige su napisane, filmovi snimljeni te Favele predstavljene kao legla bandi i utočišta narko-mafije. „Držite se dalje od Favela, ubit će vas“ – glavna je preporuka koja piše u mnogim knjigama vodičima. Nismo ih poslušali. Simone nas odvela u jednu od najpoznatijih Favela u južnom dijelu grada. Na vrhu brežuljka kuće bez prozora i vrata, ulice uske, a pokoja televizija u trošnim potleušicama zamjenjuje

rasvjetu.

Sablasno

mjesto,

pomislim. A onda iznenađenje. Najviša kuća pretvorena je u kafić. Živa muzika, ritmovi sambe, jeftina piva i caipirinha, te feijoada (lokalno jelo od riže, graha i mesa). Do jutra se

pleše,

nema

nezaboravan

stajanja,

pogled

na

a

zaljev

s

balkona i

svjetla

grada. Nedostatak sigurnosti problem je cijelog Brazila. U većim gradovima kuće su opasane

bodljikavom žicom kroz koje prolazi visokonaponska struja. Zgrade imaju visoki zid, nadzorne kamere i po nekoliko čuvara. Stupanj povjerenja među ljudima je nizak. „Čim padne mrak, prometna pravila prestaju vrijediti. Crveno svjetlo znači

usporavanje,

puštanje

prednosti, te brzi stisak gasa i jurnjava kroz križanje. Ako staneš, riskiraš da te zaskoče s pištoljem i ukradu

auto.

Policija

savjetuje

prolazak kroz crveno svjetlo“ – kaže Renata Aquino iz Curitibe, simpatičnog kolonijalnog grada na jugu Brazila. Njena obitelj nije bogata. Otac je vojno lice, te imaju dovoljno da prežive mjesec. Mogu si priuštit odlazak na ljetovanje jednom godišnje. Renata kaže kako se zbog toga ipak smatraju bogatijim staležom. Većina nikad nije vidjela snijeg ili izašla izvan granica zemlje. I baš u vrijeme našeg boravka u Brazilu, svjedočili smo „otkriću“ Amazonskog plemena, koji se nikad nije susrelo sa civilizacijom kakvu mi poznamo. Snimke poglavice, koji viče i maše rukama pokušavajući otjerati helikopter, prenijele su najveće televizijske kuće svijeta.

Drugi najveći problem ove velike zemlje su ogromne razlike između bogatih i siromašnih. Taj jaz je manje uočljiv u razvijenom, južnom dijelu

Brazila.

Poslije

drugog

svjetskog rata mnogo se sjevernih Europljana Porto

naselilo

Alegre-a,

na

Cutiribe

područje i

Sao

Paola. Ljudi su ovdje hladniji, ozbiljniji i više poslovno orijentirani. Ulice su čišće, gradska središta uređenija i nešto sigurnija. Brazil je najveća ekonomska sila Latinske Amerike i deseto svjetsko gospodarstvo. Razvijena je poljoprivreda, industrija i sektor usluga. U tim djelatnostima su i glavni izvozni aduti Brazila. Rusija, Indija i Kina, uz Brazil ocjenjena su kao brzorastuća gospodarstva velikog potencijala (tzv. zemlje BRIC-a). Mnogo je direktnih stranih investicija.

U južnom dijelu, na tromeđi sa Argentinom i Paragvajem, nalaze se slapovi Iguazu. Zasigurno jedan od najljepših prirodnih fenomena na svijetu. 275 slapova prelijeva se u

provaliju,

oduzimajući

dah

svakom

posjetitelju.

Uistinu

jedinstven

doživljaj

koji

razvija

strahopoštovanja

prema

osjećaj

silnoj količini vodene mase i čudu prirode. Ono što ipak najviše veseli je rijedak primjer međudržavne granične suradnje za dobrobit svih. Priroda je zaštićena, broj turističkih dolazaka je ograničen i kontroliran. Slapove se može vidjeti sa Argentinske i Brazilske strane. Obilazak bi uistinu preporučio svakome.

Bez obzira na visoke stope kriminala i rasprostranjeno siromaštvo, preporuka je posjetite Brazil. Tu žive iznimno gostoljubivi, veseli i tolerantni ljudi.

Rio de Janeiro – park

Rio de Janeiro – oronila zgrada

Kolumbija

Silikonska dolina u ritmu Salse Priznajem, nije mi bilo svejedno kada je vozač autobusa, na granici Ekvadora i Kolumbije, pokazao u kojem pravcu trebamo pješačiti do kontrolne točke. Sunce je bilo na zalasku,

a

poznate

otmicama,

gerilskom

kokainu

oružanim

i

narko-kartela,

ne

priče

o

ratovanju, obračunima ostavljaju

ravnodušnim niti najhrabrije. Na granici žamor lokalnih švercera, mnoštvo taksista i mini bus-eva. Nismo se dugo zadržavali. Kraći prijevoz do prvog većeg grada, dolazak na kolodvor, te nastavljamo dalje noćnim autobusom. U cijeloj Južnoj Americi željezničkih pruga i vlakova gotovo da i nema. Ali zato je autobusni prijevoz adekvatna zamjena. Udoban, brz, pouzdan i komforan. I upravo kada se činilo da je sve prošlo lakše od očekivanog, usred

noći

vojska

je

zaustavila

autobus.

Rutinska

kontrola,

kažu.

Improvizirana drvena baraka, vojnici naoružani do zuba, a s obje strane ceste džungla. Uz pratnju dresiranih njemačkih ovčara, u polu snu, izašli smo noseći osobne stvari na pretragu. Raširenih nogu i ruku naslonjenih na autobus, očekujući pretres i slušajući neugodne jutarnje krikove tek probuđenih prašumskih ptica, pomislio sam, u kakvom će mi sjećanju ostati ova zemlja kad je ovako loše počelo. Danas, nakon 35 država koje sam u zadnjih godinu dana posjetio, ljudi se iznenade kad im odgovorim da je Kolumbija uvjerljivo najzanimljivija.

Stigli smo u Cali, grad kojeg često nazivaju svjetskom prijestolnicom Salse. Ovaj ples će osvojiti

svakoga,

zasigurno prvenstveno

ljepotom i virtuoznošću pokreta, te jednostavnošću

kombiniranja

plesnih figura. Salsa je vjerojatno danas najrasprostranjeniji Latinoamerički ples. Tečajevi su jeftini, a vježbati se može u barovima koji su posvuda. Ali nije Cali poznat samo po Salsi. Mnoge kalifornijske djevojke koje sanjaju Holivudsku karijeru, posjete ovaj grad barem jednom u životu. Zašto pitate se? Pa ne zovu ga uzalud i glavnim gradom estetske kirurgije. U ovoj silikonskoj dolini zaista posluju neki od najboljih estetskih kirurga. Većinom školovani na prestižnim američkim sveučilištima, operaciju će obaviti često puta kvalitetnije i po višestruko nižim cijenama nego u SAD-u. Ljepota jest u Kolumbiji bitna i o njoj se vodi računa. Mnoge lokalne djevojke također vrše estetske korekcije, što je opće prihvaćeno te cjenovno pristupačno Dovoljno

je

i

siromašnijima.

prošetati

nekim

od

velikih šoping centara i uvjerit ćete se

u

remek

djela

kolumbijskih

kirurga. Samo pola sata vožnje od Calia nalazi se Palmira. Simpatični gradić bogat

kulturnim

i

povijesnim

znamenitostima, danas je poznatiji po najvećoj svjetskoj tvornici šećera. Prerada šećerne trske obavlja se velikim i bučnim strojevima, a nakon dobivanja rafiniranog šećera ostatak škarta se spaljuje. Vjerujte, nije nimalo

ugodno vidjeti, a još manje disati gusti dim koji neprestano izlazi iz visokog dimnjaka. Stanovnici su ogorčeni, ali nemaju puno izbora jer znaju da tvornica zapošljava većinu radno-aktivnog stanovništva regije i prehranjuje mnoge obitelji.

A jeste li se ikada zapitali kako izgleda biljka od

koje

se

dobiva

kava?

Dan

obično

započinjem kraćim espressom, a da nikada nisam pomislio

što stoji iza tog svako-

jutarnjeg užitka. U regiji kave (zone de cafeteria) mnogo je zelenila i vlage, a visine su od 800-1200 metara. Toplo je tokom cijele godine, pa su uvjeti idealni za kultiviranje najpoznatije vrste - Arabica. Crvene bobice na grmolikoj biljci beru se ručno, najviše u travnju i svibnju. Poslije sedam godina plod biljke

postaje

premalen

i

komercijalno

neisplativ, pa se plantaža zasađuje novim nasadima. „Nakon što se odvoji vanjska crvena ljuska, bijela zrna kave ispiru se u vodi, prostiru po plasteniku dok ih sunce ne osuši“ – objašnjava nam Rodrigo, voditelj najveće farme kave u regiji.

Nedugo zatim kava je spremna za prženje i konačno

pakiranje. Oni koji odluče posjetiti Kolumbiju i požele isprobati kompleksnost okusa

visokokvalitetne

mnogobrojnih

Juan

kave,

Valdez

neka

Cafe,

obavezno

kojeg

često

svrate

do

nazivaju

jednog

od

kolumbijskim

StarBucksom.

Pablo Eskobar i njegov, nekad najveći, kartelu droge, svjetski je „proslavio“ treći po veličini kolumbijski grad Medellin. Donedavno poprište obračuna privatnih vojski narko-mafije, danas uživa epitet poslovnog središta i ludih noćnih zabava. Ovaj grad vječitog proljeća ima novi metro, gradsko središte

je čisto i uređeno, a novoizgrađene knjižnice su strateški postavljene po svim kvartovima te plijene pozornost modernom arhitektonskom unikatnošću. Preporuka onima sa viškom novca i željom za sigurnim ulaganjem; kupite nekretninu u elitnom kvartu ovog sveučilišnog grada i pričekajte nekoliko godina prije prodaje.

Glavni

grad

i

kulturno

središte

države je Bogota. Kao i većina važnijih gradova smještena je u Andama na visinskom platou od preko 2500m. Muzeji, kazališta i crkve

dominiraju

središtem,

upravo

zbog

zavidne

kulturnih

znamenitosti,

a

razine često

je

nazivaju Atenom Južne Amerike.

Najljepši obalni grad zove se Cartagena. Zaštićen kao svjetska baština UNESCO-a, ovaj kolumbijski Dubrovnik omiljeno je stajalište velikih kruzera. Upravo idealno mjesto za razgledavanje kolonijalne arhitekture i uživanje u morskim

specijalitetima.

Većina

stanovnika su preci afričkih robova. Ritam i ples osjete se na svakom koraku. Posjetite neki od noćnih klubova u Cartageni ili Santa Marti, te obavezno zaplešite Reegeaton. U samo

nekoliko

godina

otkad

je

nastao, ples se zbog specifičnog ritma

i

nevjerojatne

erotičnosti,

epidemijski proširio po cijeloj Južnoj Americi.

Ljepote nacionalnog parka Tayrona mogu se usporediti sa najljepšim Karibskim plažama. Netaknuta priroda, toplo tirkizno more i duge pješčane plaže. Još uvijek neotkriveni robinzonski raj, odsječen od civilizacije, posjećuju uglavnom mladi, ljubitelji prirode, te oni koji požele na trenutak pobjeći od svakodnevnog stresnog života.

Osim bogatstva i raznolikosti prirodnih i kulturnih ljepota, u Kolumbiji najviše oduševljavaju

upravo

ljudi.

Ljepota,

srdačnost,

komunikativnost

i

pristupačnost gotovo svake osobe podsjećaju na neka idealna vremena u kojima postoje neinteresni međuljudski odnosi, a smiješak, veselje i ples svakodnevna su pojava.

Medellin – noćna panorama